Janja

FABIO GEDA

U MORU IVE KROKODILI

Istinita pria Enaiatollaha Akbarija

Naslov izvornika Fabio Geda Ne l mare ci s o no i co c co dri lli Copyright 2010 Baldini Castoldi Dalai B. C. Dalai editore

Janja

AFGANISTAN

injenica, eto, injenica je da nisam oekivao da e ona doista otii. Nije da s deset godina, kad uveer zaspi, veer poput drugih, ni mranija, ni zvjezdana, ni tia ili smrdljivija od drugih, s uvijek istim pjevanjima mujezina, posvuda istih, koji zovu na molitvu s vrha minareta, nije da s deset godina - a kaem deset godina tek tako, jer ne znam sa sigurnou kada sam roen, nema anagrafa ili neeg drugog u pokrajini Gazni - kaem, nije da s deset godina, iako ti tvoja majka prije nego usne obujmi glavu i prisloni je na prsa dugo, due nego obino i kae ti: tri stvari ne smije nikad uiniti u ivotu, Enaiate dane, ni iz kakvih pobuda. Prva je uzimati droge. Jer, postoje one to imaju dobar miris i okus, i apu ti na uho da mogu uiniti da se bolje osjea, kako se bez njih ne bi mogao nikada osjeati. Ne vjeruj im. Obeaj mi da to nee uiniti. Obeavam. Druga je upotrijebiti oruje. I ako tko povrijedi tvoje sjeanje, tvoje uspomene ili tvoje osjeaje, vrijeajui Boga, zemlju, ljude, obeaj mi da tvoja ruka nee posegnuti za pitoljem, ili noem, ili kamenom, ili mistrijom od drva za ghorma palaw1, ako ta drvena mistrija treba posluiti da se njome pozlijedi ovjeka. Obeaj mi. Obeavam. Trea je krasti. Ono to je tvoje pripada ti, ono to nije tvoje, ne. Novac koji ti slui zaradit e radei, ak i ako posao bude teak. I ne varaj nikoga, Enaiate dane, dobro? Budi srdaan i snoljiv sa svima. Obeaj mi da e to uiniti. Obeavam. Eto, iako tvoja majka kae stvari poput tih i onda, podiui pogled u smjeru prozora, poinje govoriti o snovima ne prestajui ti drakati vrat, o snovima poput mjeseca pri ijem je svjetlu mogue veerom jesti, i o eljama - da neku elju treba imati uvijek pred oima, kao to magarac ima mrkvu, i da u pokuaju da zadovoljimo svoje elje nalazimo snagu da se uzdignemo, i da neku elju, ma kakva bila, treba drati visoko, na pedalj ispred ela, onda ivjeti vrijedi muka - pa dobro, iako tvoja majka, dok te uspavljuje, kae sve te stvari tihim i udnim glasom, i grije ti ruke poput eravica, i ispunja tiinu rijeima, ona koja je uvijek bila tako krta na rijeima i brza u tome da slijedi ivot, i u takvoj prilici teko je pomisliti da je ono to ti govori: Hoda negahdar, zbogom. Tako.

Sitno sjeckano meso s riom (op. ur.).

Janja

Ujutro, kad sam se probudio, rairio sam ruke da bi iz moga tijela izaao san i pipao sam po desnoj strani traei s pouzdanjem majino tijelo, umirujui miris njene koe, to je za me bilo kao da kae: probudi se, ustani i tako dalje. No pod rukom nisam naao nita, a meu prstima, tek bijelu pamunu plahtu. Podignuo sam se na laktove i pokuao pozvati: Mama. Ali ona nije odgovorila i nitko nije odgovorio umjesto nje. Nije bila u krevetu, nije bila u salonu gdje smo spavali, prostor jo topao od tijela koja su se okretala u polutami, nije bila na vratima, nije bila blizu prozora promatrati prometnu ulicu punu auta, teretnih kola i bicikala, nije ni sa kim razgovarala, kao to je to esto inila u ta tri dana, nije bila ni u blizini vreva s vodom ili u kutu za puae. Izvana je dopirao amor iz Quetta, koji je mnogo, mnogo buniji od moga malog mjesta, onaj komad zemlje, kue i bujice, odakle potjeem, mjesto najljepe na svijetu (i ne kaem to da bih se hvalisao, nego zato to je to istina). U pokrajini Gazni. Malo, veliko. Nisam mislio da je veliina grada prouzroila taj amor, vjerovao sam da je rije o normalnim razlikama meu narodima, kao u nainu kako se zaini meso. Mislio sam da je amor u Pakistanu drugaiji od onog u Afganistanu, i da je svaki narod buan na sebi svojstven nain koji ovisi o mnogoemu, od toga to ljudi jedu i kako se kreu. Mama, zvao sam. Nije bilo odgovora. Onda sam se izvukao ispod pokrivaa, obuo sam cipele, protrljao oi i otiao traiti vlasnika zgrade da ga pitam, je li je vidio, zato to je im smo doli tri dana prije, rekao da nitko ne ulazi ili izlazi iz samavata Qgazija, a da to on ne primijeti, stvar koja mi se inila udnom, jer sam pretpostavljao da i on ima potrebu spavati s vremena na vrijeme. Sunce je raspolovilo ulaz u samavat Qgazi. Na ovim stranama takva obitavalita zovemo i hotelom, ali ne slie nimalo hotelima, kako ih vi zamiljate, ne, ne. Vie nego hotel, samavat Qgazi bio je utoite tijela i dua; konaite, u kojem su se nali u oekivanju da ih se spakira i poalje u Iran ili Afganistan, ili tko zna kamo; mjesto u kojem se dolazilo u kontakt s trgovcima ljudima. U samavatu smo ostali tri dana a da nismo izlazili: ja sam se igrao meu jastucima, mama je razgovarala sa skupinom ena s djecom, kojiput s cijelim obiteljima, s osobama, kao to se inilo, u koje je imala povjerenja. Sjeam se da je cijelo to vrijeme, ondje u Quetti, mama zamatala lice i tijelo u burku; burku koju u naoj kui u Navi, uz tetu i njene prijateljice, nikad nije nosila. Nisam ni znao da je ima. Na granici, kad sam je prvi put vidio da je nosi, pitao sam je zato i ona je smijeei se odgovorila: To je igra, Enaiate, doi k meni. Odigla je jedan kraj odjee. Ja sam se uvukao ispod modre tkanine priljubivi se uz njene noge kao da se, zadravajui dah bacam u bazen a ne plivam. Prekrivi oi rukom zbog svjetla, pribliio sam se kaki2 Rahimu, vlasniku, i ispriao mu se to ga smetam. Pitao sam za svoju mamu, je li je sluajno vidio, je li izala, jer nitko nije izlazio ili ulazio a da on to ne vidi, je li tako? Kaka Rahim itao je engleske novine, malo crvenih malo crnih pismena, bez slika, i puio cigaretu. Imao je duge obrve i obraze pokrivene finim dlaicama poput kakve ukusne breskve, a
2

Kaka - brat (op. ur.)

Janja

pored novina na stolu kod ulaza tanjur prepun kotica od marelica, tri naranasta, jo nenaeta debela ploda i pregrt dudovih bobica. Mama je govorila: U Quetti ima voa koliko hoe. Rekla mi je to da me odobrovolji, zato to voe jako volim. Quetta, na patunskom znai stalna trgovaka postaja ili neto slino, mjesto gdje se razmjenjuje trgovaka roba: predmeti, vinova loza itd. Quetta je glavni grad Beludistana: vonjak Pakistana. Ne okrenuvi se, kaka Rahim otpuhnuo je dim prema suncu i odgovorio: Da, vidio sam je. Osmjehnuo sam se. Kamo je otila, kaka Rahime? Mogu li znati ? Otila. Otila kamo? Otila. Kada se vraa? Nee se vratiti. Nee se vratiti ? Ne. Kako, nee se vratiti? Kaka Rahime, to to znai da se nee vratiti ? Nee se vratiti. Tada sam prestao zapitkivati. Moda sam jo mogao neto slino pitati, ali nisam znao to. Ostao sam bez rijei promatrajui dlaice na obrazima upravitelja samavata, ali ih zapravo nisam vidio. On je tada poeo govoriti. Rekla je neto, progovorio je kaka Rahim. to to? Hhoda negahdar. Samo to? Ne, jo je neto rekla. to, kaka Rahime? Kae da nikad ne uini tri stvari za koje ti je rekla da ih ne ini. Moju majku zvat u: mama. Moga brata, brat. Moju sestru, sestra. Selo u kojem smo ivjeli, ne, neu zvati selo nego Nava, kako se i zove a znai lijeb, jer je smjeteno u dnu doline, stisnuto izmeu dva reda planina. Zato, kad je mama rekla: Pripremi se, jer emo jedne veeri, na povratku s popodnevne igre, otii, ja sam je pitao kamo i ona je odgovorila: odlazimo iz Afganistana, pa, pomislio sam, prijei emo preko onih brda, i to je to, jer za me je Afganistan bio izmeu onih visova, bio je one bujice; nisam znao koliko je prostran. Uzeli smo neku platnenu vreu i napunili je rubljem za me i za nju, za presvlaku, i neto za jelo, kruh, datulje, i ja nisam bio uznemiren zbog tog puta. Htio sam potrati i rei to drugima, ali mama to nije eljela i stalno je govorila da budem dobar i da se smirim. Dola je i moja teta, njena sestra, i

Janja

one su se izdvojile i razgovarale. Onda je doao neki mukarac, stari tatin prijatelj, koji nije htio unii u kuu; rekao je da se spremimo, da mjesec jo nije izaao, a mrak je bio pijesak u oi talibanima i tko zna jo kome drugom, tko bi nam se naao na putu. Zar moji brat i sestra ne idu s nama, mama? Ne, oni e ostati s tetom. Moj brat je jo malen, nee htjeti ostati s tetom. O tome e brinuti tvoja sestra. Ima gotovo etrnaest godina. Ve je ena. A kad emo se mi vratiti ? Ubrzo. Ubrzo, kada? Ubrzo. Imam turnir u buzul-baziju3. Jesi li vidio zvijezde, Enaiate? Kakve to veze ima sa zvijezdama? Broji ih, Enaiate. To je nemogue. Ima ih previe. Onda poni, rekla je mama. Inae nee zavriti nikad. U zoni u kojoj smo ivjeli, podruje Gazni, ivjeli su samo Hazari, to jest Afganistanci kao ja, bademastih oiju i plosnata nosa, zapravo ne ba plosnata, neto ravnija od ostalih, ravniji od tvoga, Fabio, na primjer: nasljee mongolskih plemena. Ima ih koji kau da smo porijeklom iz vremena Dingis-kana. Ima ih koji kau da su oevi naih oeva bili Koani, drevni stanovnici tih zemalja, legendarni tvorci Buda iz Bamiyana. I ima ih koji kau da smo robovi, i tako se i odnose prema nama. Izai iz podruja ili pokrajine Gazni bilo je za nas iznimno opasno (kaem bilo je samo zato to ne znam kako je danas, no ne vjerujem da se mnogo izmijenilo) zato to biti taliban ili Patun, to nije isto, ne, ali nama su oni uvijek inili zlo, i mora biti oprezan kad ih susretne. Zbog toga smo, vjerujem, otili na put nou, nas troje: ja, moja majka i ovjek - ovjek kojeg u jednostavno zvati ovjek - kojega je mama uzela da nas otprati. Krenuli smo pjeice i tri smo noi po mraku uz svjetlost zvijezda koja je u tom kraju bez elektrine struje doista jaka - pjeaili prema Kandaharu. Ja sam odjenuo svoj sivi pirhan, iroke hlae i tuniku do koljena od iste tkanine. Mama je stavila ador, ali je u vrei ponijela burku da je odjene prilikom susreta s ljudima, dobar nain da se ne vidi kako je jedna od Hazara, i da mene sakrije. Prvoga dana u zoru zaustavili smo se u odmoritu, karavanskom hanu koji je neko vrijeme, a to se moglo vidjeti po zasunima na prozorima sluio talibanima ili nekom drugom kao zatvor. Nije bilo nikoga i to je bilo dobro, ali ja sam se dosaivao i tako sam krenuo ciljati zvono objeeno na
3

Igra s janjeim kostima (op. ur.)

Janja

stupu. Pokupio sam kamenje i nastojao ga pogoditi na udaljenosti od sto koraka. Na koncu sam ga pogodio, no ovjek je dotrao do mene, stisnuo mi zapee i rekao da prestanem. Drugoga dana vidjeli smo grabljivicu kako oblijee oko magareva tijela. Magarac je bio mrtav (oito), imao je noge zaglavljene izmeu dviju stijena i za nas je bio posve nekoristan jer nije bio za jelo. Sjeam se da smo bili blizu ajoia, koji je za Hazare u Afganistanu bio najneugodniji. Prialo se da su u tom kraju Hazare u prolazu, poput nas, talibani bacali ive u najdublju jamu ili bi ih dali psima lutalicama da ih rastrgaju. Devetnaest ljudi iz moga sela nestalo je tako, dok su putovali za Pakistan, i brat jednoga od tih otiao ga je traiti. On nam je ispriao o psima lutalicama. U svakom sluaju, od brata je naao samo odjeu i kosti i nita drugo. Tako to ide kod nas. Ima jedna izreka meu talibanima: Tadikistancima Tadikistan, Uzbecima Uzbekistan, Hazarima Goristan. Tako kau. A Gor znai grob. Treeg dana susreli smo mnogo osoba koje su ile tko zna kamo i inilo se da bjee tko zna od ega: jedan red kola s mukarcima, enama, djecom, kokoima, tkaninama, bocama s vodom itd. Kad bi se pribliili kamioni koji su ili u naem smjeru, traili smo od vozaa da nas prevezu (barem malo), i ako su bili dobri ljudi, zaustavljali bi se i ukrcali nas, no, ako su bili antipatini i bijesni na sebe i na cijeli svijet, prolazili bi pored nas dajui gas, pokrivajui nas prainom. im bismo zauli um motora iza lea, mama i ja trei bismo se sakrili u neku jamu, ili iza grma ili stijena, a bilo je dosta tih gromada. ovjek bi ne miui se stao na rub ceste i davao znakove onima koji su dolazili da se zaustave, kao da stopira, ali nije podigao samo prst nego je mahao rukama kako bi bio siguran da e ga vidjeti i da ga nee pogaziti. Ako bi se kamion zaustavio i sve je bilo sigurno, onda bi nam rekao da izaemo iz jame i mama i ja bismo se popeli naprijed (to se dogodilo dva puta), ili straga, meu robu (dogodilo se to jedanput). Onaj put, kad smo se popeli straga, sanduk je bio pun madraca. Spavao sam izvrsno. Kada smo doli u Kandahar i preli rijeku Arghandab, izbrojio sam tri tisue i etiristo zvijezda (lijep broj, rekao bih) od kojih su najmanje dvadeset bile velike poput kotice breskve, i bio sam jako umoran. I ne samo to. Izbrojio sam i mostove koje su talibani dinamitom digli u zrak, i izgorjela kola i crne tenkove koje su napustili vojnici. No, htio sam se vratiti kui u Navu da igram buzul-bazi s prijateljima. U Kandaharu sam prestao brojiti zvijezde. Prestao sam brojki zato to sam prvi put doao u tako velik grad, gdje su mi osvijetljene kue i svjetiljke na ulicama previe odvlaili pozornost, ako umor nije bio dovoljan da se zabunim u brojenju. Ulice u Kandaharu bile su asfaltirane. Bilo je ondje automobila, motora, bicikla, duana i puno lokala u kojima se pio aj i gdje su ljudi razgovarali, i visokih palaa, ak viih od tri kata s antenama na krovovima, i praina, vjetar i praina, a na plonicima toliko ljudi da sam pomislio kako u kuama nitko nije ostao. Nakon to smo neko vrijeme hodali, ovjek se zaustavio i rekao nam da poekamo, jer ide na dogovor. Nije rekao kamo ni s kim. Ja sam sjeo na neki zidi i brojio sam vozila koja su prolazila (ona obojena), dok je mama stajala nepokretna, kao da ispod burke nema nikoga. Osjeao se miris prenog. Radio je prenosio vijesti izvjeujui da se u Bamiyanu puca i da su u nekoj kui nali

Janja

velik broj mrtvih. Proao je stariji ovjek s rukama podignutim prema nebu viui hodaja hajr4 traei od Boga malo mira. Bio sam gladan, ali nisam traio jelo. Bio sam edan, no nisam traio vodu. ovjek se, smijui se, vratio s nekom drugom osobom. Ovo je za vas dobar dan, rekao je. Ovo je Saukat i povest e vas u Pakistan u svojem kamionu. Mama je rekla: Salaam5, aga Saukate. Hvala. Saukat, Pakistanac, nije joj odgovorio. Idite sad, rekao je ovjek. Ubrzo emo se vidjeti. Hvala na svemu, rekla mu je mama. Rado sam to uinio. Javite mojoj sestri da smo sretno stigli. Uinit u to. Sretno, mali Enaiate. Ba omidi didar6. Uzeo me je u naruje i poljubio u elo. Ja sam se smijeio kao da kaem, naravno, vidjet emo se uskoro, svako dobro. Onda sam pomislio da sretno i uskoro emo se vidjeti ne ide ba zajedno: zato sretno, ako emo se uskoro vidjeti? ovjek je otiao. Saukat, Pakistanac, podigao je ruku i dao nam znak da ga slijedimo. Kamion je bio parkiran u pranjavom dvoritu ograenom ianom mreom. U kamionu je bilo na desetke drvenih kolaca. Kad sam ih izbliza pogledao, primijetio sam da su to stupovi za svjetlo. Zato prevozi stupove za svjetlo? Saukat, Pakistanac, nije mi odgovorio. Sad, tu sam stvar otkrio kasnije. Da su iz Pakistana dolazili krasti u Afganistan, krasti ono to se moglo pokrasti, to nije bilo mnogo. Na primjer, stupove za svjetlo. Dolazili bi u kamionu, sruili ih i prevezli preko granice, da ih upotrijebe ili prodaju, ne znam. No, tog trenutka za nas je bilo vano da imamo dobar prijevoz, tovie, vie no dobar, odlian, zato to su pakistanske kamione na granici manje provjeravali. Put je bio dug, dug, ne znam vam rei koliko, sate i sate meu planinama, uz drmanje, kamenje, drmanje, atore, mala trgovita i drmanje. Oblaci. U jednom trenutku, a bio je ve mrak, Pakistanac aukat je siao jesti, ali samo on, jer je za nas bilo bolje da ne silazimo. Nikad se ne zna, rekao je. Donio nam je ostatke mesa i opet smo krenuli, zviduk vjetra kroz prozori, staklo sputeno dva prsta da bi ulazio zrak, ali to manje praine. Promatrajui tu zemlju pokraj koje smo prolazili, sjeam se da sam pomislio na oca: i on je tako prije mnogo vremena vozio kamion. Ali, bilo je tada drugaije. Bio je prisiljen voziti. Moga oca zvat u: otac. Iako ga vie nema. Zato to ga nema. I ispriat u vam njegovu priu, iako je mogu ispriati samo onako kako su je meni ispriali, zato se ne bih mogao zakleti da se sve
4 5 6

Boe, obdari nas dobrim/Podaj nam hajra (op. ur.). Mir s vama {op. ur.). Dovienja {op. ur.).

Janja

upravo tako dogodilo. injenica je da su Patune prisiljavali, ne samo njega, pa su on i mnogi drugi mukarci Hazari iz nae pokrajine ili u Iran i vraali se kamionom uzeti robu na prodaju u duanima: deke, tkanine ili neke meke madrace od spuve koji se sluili ne znam emu. To zato, to su stanovnici Irana iiti, kao to smo mi Hazari, a a Patuni su suniti. A izmeu brae po vjeri zna se, bolji je odnos - i onda to oni, Patuni, ne govore perzijski, dok ga mi malo razumijemo. Da ga prisile, rekli su mome ocu: ako ne ode u Iran uzeti tu robu za nas, ubit emo ti obitelj, ako pobjegne s robom, ubit emo ti obitelj, ako, kad se vrati, robe manjka ili bude unitena, ubit emo ti obitelj, ako nas pokua prevariti, ubit emo ti obitelj. Jednom rijeju, to god da se dogodi bilo bi zlo: ubit emo ti obitelj. to nije ba dobar nain za poslovanje, kaem ja. Imao sam - moda - est godina kad mi je umro otac. ini se da je u brdima grupa razbojnika napala kamion i ubila ga. Kad su Patuni doznali da je kamion moga oca bio napadnut i da je roba pokradena, doli su mojoj obitelji i rekli da je napravio tetu, da je njihova roba nestala i da mi sada moramo platiti tu tetu. Najprije su ili mome stricu, oevom bratu. Rekli su mu da je sada on odgovoran i da mora poduzeti neto da to nadoknadi. Moj je stric prilino dugo nastojao srediti stvari, kao podijeliti polja ili ih prodati, no nije uspio. Onda je jednoga dana rekao da ne zna kako da im to nadoknadi i da to nije njegov problem, jer da on ima svoju obitelj na koju mora misliti, to je, uostalom, i bila istina i ja mu to ne mogu zamjeriti. Tako su jedne veeri Patuni doli mojoj majci i rekli da e, ako nemamo novca, umjesto novca uzeti mene i moga brata da idemo s njima i da im sluimo kao robovi, to je u cijelom svijetu zabranjeno, i u Afganistanu, takoer, no, situacija je zapravo bila takva. Moja je majka otada ivjela u strahu. Rekla je meni i bratu da budemo uvijek izvan kue u drutvu s ostalom djecom, zato uveer, kad su Patuni doli u kuu, mi nismo bili kod kue i nisu nas vidjeli. Dakle, nas dvojica bili smo uvijek vani zabavljeni igrom, to nije bio neki problem, jer su Patuni koje smo susretali na cesti prolazili pokraj nas i nisu nas prepoznali. Iskopali smo takoer jednu jamu za no, pored vrea krumpira, i kad bi tko kucao, prije nego bi pitala tko je, mi bismo se ili tamo sakriti. Ali u tu strategiju ja se nisam jako pouzdavao: uvijek sam govorio mami, dou li Patuni nou da nas odvedu, nee kucati. I tako su stvari ile sve do dana kad je majka odluila da moram otii, jer sam - moda - ve imao deset godina i postao sam prevelik da se skrivam, tako u onu rupu gotovo nisam mogao ui a da ne prignjeim brata. Otii.

* * *
Ja iz Nave nikad nisam elio otii. Moja zemlja bila je prelijepa. Ne u smislu tehnikom, nije bilo ni elektrine energije. Za svjetlo smo koristili petrolejke. Ali bilo je jabuka. Gledao sam kako raste voe: pupoljci su nicali pred mojim oima i postajali voe; i ovdje od cvijea nastaje voe, ali to se ne vidi. Zvijezde. Sva sila zvijezda. Mjesec. Sjeam se kako smo da utedimo petrolej nekih noi jeli na otvorenom, uz svjetlo Mjeseca.

Janja

Moja kua bila je napravljena ovako: jedna soba za sve nas, gdje smo spavali, jedna soba za goste, jedan kut za pe i kuhanje, i taj dio bio je nii od poda tako da je zimi grijala toplina s pei zahvaljujui sistemu cijevi. Na drugom katu bilo je spremite hrane za ivotinje. Vani, druga kuhinja da kua ljeti ne postane jo toplijom no to je bila, i jako velik vrt s jabukama, trenjama, ipkom, breskvama, marelicama i dudom. Jeli smo jogurt koji smo sami pripremili, poput grkog jogurta, ali bio je jako, jako dobar. Imali smo kravu i dvije ovce i polja na kojima smo uzgajali ito, koje smo onda nosili mljeti u mlin. To je bila Nava i nikad nisam htio otii odanle. ak i kad su talibani zatvorili kolu. Fabio, mogu li ti ispriati, kad su talibani zatvorili kolu? Naravno. Zanima te? Sve me zanima, Enaiatollah. Nisam bio osobito paljiv toga jutra. Sluao sam uitelja na jedno uho, a zapravo sam bio zaokupljen mislima o natjecanju u buzul-baziju koje smo organizirali to popodne. Buzul-bazi je igra koja se izvodi s pomou kosti uzete s ovjeg papka, nakon to se prokuha, kost koja malo slii kocki, ali je sva kvrgava i zapravo igra se njom kao s kockom ili po volji kao za bilijar. To je igra koja se kod nas uvijek igra u svako godinje doba, dok je izrada zmajeva vie za proljee ili jesen, a skrivai su igra za zimu. Biti nepomini izmeu vrea ita ili usred gomile pokrivaa ili iza dviju stijena, stisnuti jedno uz drugo, ak je ugodno zimi, kad je hladnoa. Uitelj je govorio o brojevima i poduavao nas je brojanju, kad smo zauli motor koji je kruio oko kole kao da trai ulaz iako ga nije bilo teko pronai. Motor se ugasio. Na vratima se pojavio golem taliban duge brade kako oni nose, a koju mi Hazari ne moemo imati jer smo poput Kineza ili Japanaca, koje imaju malo dlaka na licu; jednom mi je neki taliban dao uku jer nisam imao bradu, a bio sam samo dijete, a da sam ak i bio Patun a ne Hazar, ne vjerujem da bih u tim godinama imao bradu. Taliban je uao u razred oboruan pukom i rekao povienim glasom da treba zatvoriti kolu. Toka. Uitelj je pitao, zato. On je odgovorio: to je moj ef odluio, morate posluati. I otiao je ne ekajui odgovor ili neka druga objanjenja. Uitelj nije nita dodao, stajao je nepomino, ekajui da utihne brujanje motora koji je nestao u daljini i zapoeo nanovo tumaiti matematiku od mjesta na kojem je bio prekinut, istim svojim mirnim glasom i srameljivim smijekom. Zato to je moj uitelj bio pomalo bojaljiva osoba, nikad nije podizao glas, a kada bi zavikao, inilo se da je neugodnije njemu nego tebi. Drugog dana taliban se vratio, isti onaj na istom motoru. Vidio je da smo u razredu, s uiteljem koji je drao sat. Uao je i upitao uitelja: Zato niste zatvorili kolu? Zato to nema razloga da to uinim. Razlog je taj, jer je tako odluio mula Omar. To nije dobar razlog.

10

Janja

Huli. Mula Omar kae da se zatvore kole Hazara. A kamo e ii u kolu nai djeaci? Nee ii. kola nije za Hazare. Ova kola jest. Ova kola je protiv Boje volje. Ova kola je protiv vae volje. Vi uite stvari koje Bog ne eli. Lai. Stvari koje proturjee njegovoj rijei. Uinio djeake da budu estiti ljudi. to to znai da budu estiti ljudi ? Sjednimo. Razgovarajmo. Nema smisla. Ja u ti rei. Biti estita osoba znai sluiti Bogu. Mi znamo to Bog trai od ljudi i kako mu sluiti. Vi ne. Mi ovdje poduavamo i poniznosti. Taliban je proao izmeu nas, diui teko kao to se i meni jednom dogodilo, kad sam umrknuo u nos kameni i kad ga nisam uspio izvaditi. Ne dodavi vie nita, izaao je i sjeo na motor. Tree jutro nakon onog dana, bilo je jesensko jutro, jedno od onih kad je sunce jo vrue i kad ih prvi snijeg noen vjetrom ne uspijeva ohladiti, nego ih samo ini ugodnijim. Ponavljali smo pjesmu na hazaragiju da bismo se pripremili za sherjangi, bitku stihovima, kad su stigla dva dipa puna talibana. Potrali smo na prozore da ih vidimo. Sva djeca su se natisnula na prozore iako nas je bilo strah, jer strah je primamljiv, kada ga ne zna prepoznati. Izalo je iz dipa dvadesetak, moda tridesetak naoruanih talibana. Izali su van, i onaj isti ovjek koji je ve bio, uao je u razred i rekao uitelju: rekli smo ti da zatvori kolu. Ti nisi posluao. Sad emo mi tebe neemu poduiti. kolska zgrada bila je prostrana a nas je bilo puno, moda vie od dvije stotine. Da bi je izgradili, nekoliko godina prije, svaki je roditelj dao nekoliko dnevnica, svatko koliko je mogao, za krov ili za zatvaranje prozora, kako vjetar ne bi ulazio da se mogu odravati satovi i u zimi, ali zapravo, protiv vjetra nisu mogli bogzna to: uvijek je rastvarao prozore i zastore na njima. kola je imala nekoliko razreda, bio je i ravnatelj. Talibani su primorali sve nas i djecu i odrasle da izau. Zapovjedili su nam da stanemo u krug u dvoritu, djeca naprijed, jer smo bili nii, a stariji iza nas. Onda su u sredite toga kruga doli uitelj i ravnatelj. Ravnatelj je guvao tkaninu svoje jakne kao da e je razderati, plakao je i okretao se i desno i lijevo, traei neto to nije nalazio. Uitelj je, meutim, bio utljiv kao obino, ruku sputenih niz tijelo i otvorenih oiju kojima je gledao samog sebe, on koji je, sjeam se, imao lijepe oi to su otvoreno promatrale sve uokolo. Ba omidi didar, djeaci, rekao je. Dovienja. Pucali su u njega. Pred svima. Od toga dana kola je bila zatvorena, a ivot bez kole je kao pepeo. Do toga veoma drim, Fabio.

11

Janja

Do ega? Do injenice da su Afganistanci i talibani razliiti. elim da to ljudi znaju. Zna koje su nacionalnosti bili oni koji su ubili uitelja? Ne. Koje? Bilo ih je dvadesetak njih koji su doli u dipu, je li tako? Dobro, nisu bili dvadesetak razliitih nacionalnosti, ali gotovo da jesu. Neki se ak nisu mogli ni sporazumijevati meusobno. Pakistan, Senegal, Maroko, Egipat. Mnogi su, Fabio, mislili da su talibani Afganistanci, ali nije tako. Meu njima ima i Afganistanaca, naravno, ali ne samo njih: oni su neznalice, najvee neznalice na svijetu, jer brane djeci da ue, jer ih je strah da mogu razumjeti to rade, to jest, to rade u ime Boga, ali i za svoje poslove. To emo rei jasno i glasno, Enaiate. Gdje smo ono stali? U Kandaharu. Da, u Kandaharu. Zapoinjemo. Otili smo iz Kandahara ujutro - to sam ti ve rekao? U kamionu odostraga bili su stupovi za svjetiljke i stigli smo u Quettu nakon to smo se preselili za Peavar. Ali mi, mama i ja, nismo nijednom sili. U Quetti smo ili traiti prenoite, jedno od onih mjesta koje zovemo samavat ili mosafir hama, kua za goste s velikim sobama tla se putnici koji odatle odlaze u Iran mogu odmoriti i ekati vodie za odlazak. Nismo ni jednom izali u ta tri dana. Mama je govorila s ljudima da bi organizirala svoj put za povratak, iako ja to nisam znao. Nije bilo teko. Vratiti se u Afganistan bilo je puno lake nego izai iz njega. Uglavnom, ja sam obilazio to nepoznato mjesto. Onda jedne veeri prije spavanja, obujmila mi je glavu rukama i jako je stisnula. Rekla mi je tri stvari koje ne smijem nikad initi, rekla je da moram eljeti neto svim svojim biem. Sutradan ujutro nije je vie bilo na madracu pokraj mene i kada sam otiao pitati kaku Rahima, vlasnika samavata Qgazi, zna li gdje je, ono to mi je rekao bilo je da se vratila kui mome bratu i mojoj sestri. Onda sam sjeo u kut izmeu dviju stolica, ali ne na sjedalice, nego na pod, oslonjen na pete, i mislio sam na ono to sam morao misliti, a razmiljati onda, kad se mora razmiljati, kako je uvijek govorio moj uitelj, velika je stvar. Ali u mojoj glavi nije bilo misli, samo neko svjetlo koje je pokapalo sve i nije mi doputalo da ita vidim, kao kad gleda u sunce. Kad se to svjetlo ugasilo, svijetlile su ve na ulicama svjetiljke.

12

Janja

PAKISTAN

Hasta kofia znai izmuen kao da su te isfairali. Jer, kad kod nas, u naim krajevima, ene pripremaju odreske, udaraju i udaraju ih meu akama dugo vremena. Tako sam se i ja osjeao kao da me div uzeo meu ake da od mene napravi odrezak: boljela me glava, ruke i na mjestu negdje izmeu plua i eluca. U Quetti bilo je mnogo Hazara. Vidio sam ih prijanjih dana kako odlaze i ulaze u samavat, dok je jo ondje bila mama, dok se zaustavljala u razgovoru s njima kao da im ima povjeriti veliku tajnu. Ja sam im se pokuao pribliiti, ali sam primijetio da su ti Hazari drugaiji od drugih koje sam ja poznavao i ak su se jednostavne rijei iz moga kraja u njihovim ustima zbog naglaska pretvarale u zamrene strane rijei. Nisam ih uspijevao razumjeti, niti sam uspio da oni mene razumiju, tako vie nisu, nakon nekog vremena, obraali pozornost na mene i odlazili su za svojim poslovima koji su svakako bili vaniji od mene, naputenog deka. Nisam mogao traiti informacije ili razmijeniti s nekim neku suosjeajnu rije, neto to bi potaknulo koga od njih da mi prui ruku, to ja znam, da me odvedu kui, da mi ponude alicu jogurta i komad krastavca; i ako si tu tek kratko vrijeme (injenica da si tek kratko vrijeme nestaje u trenu kad zine kako bi neto pitao), ako ne zna gdje si i kako funkcionira to mjesto, ako ne zna kako se treba ponaati, moe se dogoditi da te netko i iskoristi. Jedna stvar koju sam htio sprijeiti (izmeu ostalih, kao to je na primjer, umrijeti), bila je upravo ta da me netko ne iskoristi. Izvukao sam se ispod jastuka kojim sam se bio pokrio i krenuo sam traiti kaku Rahima koji je upravljao samavatom Qgazi i s kojim sam uspijevao komunicirati, moda zato to je on ve bio navikao primati klijente i znao je mnoge jezike. Pitao sam ga mogu li tu raditi. Radio bih bilo to. Prao podove i istio cipele, bilo koju stvar koja se moe raditi, i to zato, da kaem otvoreno, jer sam se jako bojao izai na ulicu. Tko zna to je bilo vani. On me sluao pravei se da me ne uje, a onda je rekao: samo za danas. Samo za danas? A sutra? Sutra mora traiti drugi posao. Jedan dan. Gledao sam njegove duge obrve, dlake na obrazima, cigaretu u zubima koja je rasipala pepeo na pod, njegove papue i njegov bijeli pirhan. Pomislio sam da mu se bacim na grudi, da se objesim na njegovu jaknu i cmizdrim dok ne prsnu plua (meni) ili ui (njemu). Ali

13

Janja

mislim da sam dobro postupio to to nisam uinio. Blagoslovio sam njegovu plemenitost i pitao, mogu li uzeti jedan krumpir i crveni luk u kuhinji: on je rekao, da. A ja sam odgovorio tashakor, to znai hvala. Spavao sam s koljenima vrsto pritisnutim na prsa. Spavao sam tijelom, no u snima bio sam budan i hodao sam pustinjom. Ujutro sam ustao prilino zabrinut, jer sam morao napustiti samavat i izai na ulicu, te ulice, koje mi se nisu, kad bih ih gledao s ulaznih vrata ili s prozora u kupaonici na prvom katu, nimalo svidjele. Bilo je puno motora i automobila, nije se moglo disati, a smrde je protjecao ispod betona skrivenog oima i nosu, ali izmeu ceste i plonika na nekoliko metara udaljenosti od ulaza u samavat. Otiao sam popiti vodu i umiti se da skupim hrabrost prepustiti se gomili. Otiao sam pozdraviti kaku Rahima. On me je udno pogledao. Kamo ide? Rekao je. Odlazim, kaka Rahime. Kamo? Slegnuo sam ramenima. Rekao sam: ne znam. Ne poznajem grad. Da budem iskren, ne znam ni kamo krenuti, desno ili lijevo od ulaza. Dakle, gledat u otii naprijed, kaka Rahime, do kraja ulice i izabrat u bolji krajolik. Nema krajolika u Quetti. Samo kue. To sam i mislio, kaka Rahime. Razmislio sam. O emu? Ne mogu te ovdje zaposliti i razumije se, platiti te novcem. Mnogo vas je. Ne mogu svima dati posao. Ali ti si kolovan. Dakle, moe ostati ovdje, ako eli, spavati i jesti, dok ne nae neki posao gdje e doista raditi, zaraditi i tako dalje. Ali, do tog trenutka mora raditi za mene od ustajanja pa do kad ode spavati, bilo to da traim od tebe. Jesi li razumio? Nasmijao sam se pokazavi sve zube koje sam imao u ustima. Neka ti ivot bude dug kao ovom drveu, kaka Rahime. Hoda kone7, rekao je on. Ali, iako sam bio sretan, sretan i izbavljen, ne mogu se praviti da je sve bilo ubrzo tako lijepo i ne ispriati vam da je prvi radni dan u samavatu Qgazi u Quetti, eto, da je taj prvi dan bio pakao: odmah su traili da uinim sto stvari (prvo) i kad su zahtijevali da to uinim ne objanjavajui kako bih to morao uiniti, kao da ja sve znam, mada nisam znao nita, a ponajvie kako obaviti stvari za koje su traili da ih obavim (drugo), onda, treba uzeti u obzir injenicu da ondje nikog nisam poznavao (tree), a nisam mogao brbljati ili aliti se s nekim koga nisam poznavao, jer sam se bojao da bi se te ale mogle pogreno razumjeti, jer sam loe govorio njihov jezik (etvrto) i onda (peto), nikako nisam jao s radom do trenutka kad bi nestao Mjesec koji nisam vidio da uzlazi, ili ako su
7

Daj Boe (op. ur).

14

Janja

sluajno ondje u Quetti imali Mjesec koji bi s vremena na vrijeme izlazio, onako, kako su to htjeli gospodari, da bi im ljudi to vie radili. Kada sam na kraju dana poao spavati, bio sam vie nego hasta kofia: bio sam hrana za kokoi. Sjeo sam na madrac prije nego se ispruim i opazio kako je ruan samavat: zidovi oronuli, smrde, posvuda praina, a u praini ui. Usporedio sam to mjesto s mojom kuom, ali to je trajalo samo trenutak. Prije nego to me potpuno obuzeo strah, mahao sam rukama oko sebe ne bih li rasprio tu usporedbu, kako je to inio jedan moj veliki prijatelj u Navi, kad je kradom puio korijenje biljki, ne bi li tako sprijeio da mu miris ue u odjeu. Enaiate, Enaiate, doi odmah ovamo... to je? Uzmi vjedro, Enaiate, slivnik na cesti opet se zaepio. Vjedro i krpu. Da uzmem i tap, kaka Rahime? Vjedro i krpu, Enaiate. Stap imam ja. Tri. Trim. Enaiate, treba mi pomo. Ne mogu, kaka Zamane. Slivnik je zaepljen. Izlazi kod ulaza. Opet? Opet? Lanat ba shaiton8. U govnima smo do grla. U svakom sluaju kuhinja dalje radi i ponestalo je crvenog luka i lubenica. Mora na trg po njih, Enaiate, dane. im uzmogne. Odakle taj smrde? Osjeate ga, kaka Zamane. Osjeam li ga? Straan je. To je smrde iz slivnika, dolazi ak dovle. Tri, Enaiate. Rahim aga eka te zaepljena nosa. Enaiate, gdje si? Evo me, kaka Rahime. Vjedro i krpa. Ne nove krpe, budalo. One koje vise otraga. Trim, kaka Rahime. Enaiate, to se dogaa? Slivnik. Izmet ulazi u samavat. Eto, odatle taj smrde. Oprostite, ali moram po krpe. Onda doi k meni, Enaiate. Moram te neto pitati.
8

Neka je proklet ejtan (sotona) (op. ur.).

15

Janja

Enaiate... Da, dolazim, kaka Rahime. Otrao sam uzeti stare krpe izvjeene na konopcu u dnu vrta i tapove. Krpama smo trebali zaepiti otvor izmeu vrata i plonika, ali za duge drvene tapove nisam znao emu e sluiti. Otkrio sam, kad mi je kaka Rahim zapovjedio da nogama stanem u izmet kako bih povadio sve to to je zaepilo slivnik. Ja sam to odbio, jer ima stvari koje nisam u stanju uiniti. Nikad. On je krenuo urlati, rekao je, ako moe on koji je odrastao i upravlja samavatom tako vanim kao to je samavat Qgazi, mogu to i ja, koji sam maleni djeak i koji sam ondje zahvaljujui njemu. Odgovorio sam kako je tono da sam malen i da u toj vodurini plivaju gadarije vee od mene. Na kraju su drugi ljudi doli pomoi kaki Rahimu. Ali sam iduih dana izbjegavao susret s njim. Mi iz kuhinje imali smo svoju zasebnu sobu. Bilo nas je pet a izmeu nas petorice bio je jedan stariji gospodin koji mi se odmah svidio: zvao se Zaman. Bio je ljubazan i davao mi je dobre savjete kako da se ne ubijem od posla ne bih li ugodio kaki Rahimu. U samavatu bilo je jednokrevetnih soba za one koji su imali vie novca, velike sobe za obitelji i djecu, gdje sam bio s mamom, i spavaonica za mukarce. U jednokrevetne sobe nisam nikad ulazio, ak ni kasnije. istili su ih drugi. Ulazile su i izlazile osobe koje su govorile jezike koje nisam znao. Dim. Buka. Ali ja sam bio daleko od te guve i bio sam na sigurnom daleko od svih problema. Kad su vidjeli da nisam od onih koji izazivaju probleme - ne uvijek, eto - poeo sam nositi aj u duane. Prvih dana bojao sam se da u pogrijeiti i da e me netko prevariti, onda sam nauio i to je postala najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi. Bilo je jedno mjesto koje mi se posebno svidjelo: jedna prodavaonica sandala, kamo sam sva jutra prije deset nosio hir ay, aj s mlijekom, s naan tandun9 pripremljen posebno za osta sahiba, vlasnika. Duan je bio blizu kole. Ulazio sam, stavljao posudu na stoli, pozdravljao osta sahiba, kako me poduio kaka Rahim, uzeo sam novac brojei ga na brzinu, ne odavajui dojam da provjeravam, kako osta sahib ne bi pomislio da nemam povjerenja u njega (kaka Rahim mi je rekao da tako uinim i ja sam se u tome uvjebao), onda sam ponovno pozdravio, izaao iz duana i umjesto da se odmah vratim u samavat, kruio sam oko bloka kua ispod zida kolskog dvorita, u oekivanju odmora. Svialo mi se kad bi se na zvuk zvona vrata otvarala i djeca izlazila viui i trei na igru u dvorite. Dok su se oni igrali, ja sam u sebi vikao i igrao se zovui svoje prijatelje iz Nave; zvao sam ih po imenu, udarao loptu, svaao se, ako je netko pokidao konopac zmaju ili kad bi se kost za buzul-bazi kuhala u loncu i kad bi je onaj stari izgubio, dakle, taj put nisam mogao sudjelovati na turniru, no, nije bilo u redu da budem tako dugo izvan igre. Namjerno sam hodao polako da ih to vie sluam. Mislio sam, ako me kaka Rahim vidi kako hodam, nee biti toliko bijesan kao kad bi me vidio da stojim na mjestu. U neka jutra nosio sam aj ranije i vidio bih djeake kako ulaze u kolu, isti, uredni i poeljani. To mi je smetalo. Okretao bih glavu. Nisam ih htio gledati. No, kasnije u vrijeme odmora, elio sam ih uti.

Vrsta kruha iz glinene pei omiljena u junoj i srednjoj Aziji (op. ur.).

16

Janja

Zna, Enaiate, nikad nisam o tome mislio. O emu ? O tome da se sluanje jako razlikuje od gledanja. Manje je bolno. Je li tako ? Doputa ti da se poigra matom, da preoblikuje stvarnost. Da. Ili barem malo. Tako je to bilo meni. Balkon u sobi gdje radim gleda na osnovnu kolu. Katkad za vrijeme pauze, dok pijem kavu, promatram roditelje koji oko etiri dolaze po djecu. Na zvuk zvona razredi bi se obino razletjeli dvoritem, djeca bi se posluno zaustavila nekoliko koraka ispred eljeznih reetkastih vrata podiui se na vrhove prstiju, istraujui skupinu odraslih u nadi da e ugledati ljubazan pogled roditelja i oni, roditelji, koji kad ih ugledaju, mau, ire ruke, srce im se ispunja radou. Svi odahnu u trenutku tog susreta, kao da ak drvee i palae odiu tim prizorom. Odie cijeli grad. Onda slijede pitanja o tome kako je proao dan, koje zadae moraju raditi, o bazenu, majke zatvaraju zatvarae na jaknama da bi djecu zatitile od hladnoe, natiu im kape na ela i ui. Onda svi u auto u prijateljskoj skupini. Odlaze kui. Da, i meni se dogodilo da sam ih promatrao. A ti, Enaiate, moe li ih sada gledati? Odjea. Ja sam imao dva pirhana. Kada bih oprao jedan, odjenuo bih drugi i onaj mokri objesio da se sui. Kad bi se osuio, metnuo bih ga u platnenu vreu u kut, kraj madraca. I svake sam veeri provjeravao je li jo uvijek ondje. Kako su prolazili dani, tjedni, mjeseci, kaka je primijetio da sam vrijedan (i to ne kaem zato da se hvalim), da sam marljivo nosio aj, da nisam razbio alice ili glinenu posudu za eer, da nisam izvodio gluposti, na primjer, zaboravio posudu u duanu kamo sam odlazio i da sam iznad svega uvijek donosio novac. ak i neto vie. Da, jer bilo je nekoliko ljubaznih trgovaca, neki od onih kojima sam uvijek odlazio, sva jutra prije deset i sva popodneva izmeu tri i etiri, davali su mi napojnicu koju sam mogao zadrati za se, ali tada nisam znao je li to u redu i sve sam mu to predavao; ne da ne bih znao ta u s tim novcem, no, nisam bio siguran pa sam i taj novac donosio kaki Rahimu. Tako je bilo bolje. Da sam se zabunio u brojanju i uzimao vie novca nego to je trebalo, moda kaka Rahim ne bi imao vie povjerenje u mene, a nisam htio ostati bez sobe u kojoj sam spavao i bez vode da operem zube. Ali. Jednoga vjetrovitog dana koji je nosio pijesak, jedan od tih vlasnika duana, onaj osta sahib o kojem sam ve govorio, onaj koji je prodavao sandale, onaj sandal ili aplai, kako sam ga ja zvao, kojemu sam bio simpatian, dao mi je znak da trenutak sjednem s njim i popijem i ja malo aja, stvar za koju nikako nisam bio siguran da smijem uiniti, no, vidjevi da me on nutka, pomislio sam da bi bilo nepristojno odbiti ga. Sjeo sam na tepih, prekrienih nogu. Koliko ima godina, Enaiate? Ne znam. Otprilike.

17

Janja

Jedanaest. Ve neko vrijeme radi u samavatu, zar ne, Enaiate? Pa, ima gotovo est mjeseci, osta sahibe. est mjeseci. Podigao je oi k nebu, razmiljajui. Nitko nije tako dugo ostao kod Rahima, rekao je. Znai da je zadovoljan. Kaka Rahim mi nikad ne kae je li mnome zadovoljan. Affarin, rekao je. Ako se ne ali, Enaiate, znai da je vie no zadovoljan. Vjerujem vam, osta sahibe. Sad u te neto upitati. I ti mi mora rei istinu. Dobro? Potvrdio sam glavom. Jesi li zadovoljan svojim poslom u samavatu? Jesam li zadovoljan poslom koji mi je ponudio kaka Rahim? Naravno da sam zadovoljan. Zatresao je glavom. Ne, nisam te pitao jesi li zadovoljan to ti je Rahim dao posao. Zna se da si zadovoljan. Zahvaljujui njemu ima krevet, tanjur rie uveer, alicu jogurta za ruak. Ja sam te pitao svia li ti se taj posao. Jesi li ikad pomislio da ga promijeni. Da radim neki drugi posao? Da. Kakav? Prodava. Na primjer. Prodava ega? Bilo ega. Kao oni djeaci s drvenim kutijama dolje na bazaru, osta sahibe? Kao oni? Kao oni. Da, naravno da sam pomislio, da. Prvoga dana. Ali premalo poznajem jezik. Sad bih mogao, ali ne znam kako doi do robe. Zar nisi stavio novac na stranu? Kakav novac? Onaj koji ti daje Rahim za rad u samavatu. alje ga kui ili troi? Osta sahibe, ja ne primam novac za svoj rad u samavatu. Samo mi je pruena mogunost da tamo ivim. Doista? ivota mi. Onaj krtac od Rahima ne plaa ti ni pola rupije? Ne. Lanat ba aiton. uj, dat u ti jedan prijedlog. Ti radi u samavatu samo za spavanje i jelo, meutim, kad bi za mene radio, dao bih ti novac. Ja kupujem robu, ti je prodaje i na kraju dijelimo

18

Janja

zaradu. Ako zaradi dvadeset rupija, ja u uzeti petnaest, a ti pet. To je tvoj novac. ta kae na to? Mogao bi uiniti ono to eli. Ali, kaka Rahim nee mi vie dopustiti spavati u samavatu. To nije problem. Ima toliko mjesta u gradu gdje moe spavati. Doista? Doista. Utihnuo sam, onda sam upitao osta sahiba mogu li ustati i proetati kvartom da promislim o tome. Bilo je vrijeme odmora i moda me je vika djece navela na pravi odgovor. Sumnjao sam zato to sam bio sitan, jako sitan, kao drvena liica. Bilo bi dovoljno da netko puhne i ukrade mi sve ili da me iskoristi. No, uokolo po Quetti bilo je mnogo djece koja su radila na ulici, koja su kupovala robu na veliko da bi je kasnije preprodala, dakle, ta mi zamisao nije bila strana. A bila je tu i injenica da bih imao svoj novac, to nikako nije bilo loe. Da, nisam znao gdje u spavati, ali osta sahib je rekao da nee biti problema i razmiljao sam o tome kako sva ta djeca takoer moraju negdje spavati i konano, na jelo bih, na primjer, troio zaraeni novac. A oprati bih se mogao u damiji. Tako. Tako sam tog jutra, a da nisam ni zavrio etnju kvartom, prihvatio prijedlog osta sahiba. Vratio sam se kaka Rahimu i rekao mu da odlazim i objasnio mu zato. Mislio sam da e se naljutiti, meutim, rekao je da sam dobro uinio, da e nekog djeaia koji mu bude potreban, lako nai. I dodao je, bude li potrebno, mogu doi k njemu na razgovor. Vrlo sam ga cijenio. Iao sam s osta sahibom u predgrae, u Sar Ab (dvije rijei koje znae glava i voda) da kupimo robu. Sar Ab je velik trg s puno automobila i zatvorenih teretnih kola koje izjeda hra i koji su tamo parkirani i uz njih njihovi vlasnici s otvorenim prtljanikom, a svako od njih prodavao je razliite stvari. Malo smo se skitali uokolo da izaberemo ta emo kupiti, pazei koji nam veletrgovac vie odgovara i ija nas roba vie zanima. Osta sahib se pogaao za svaku stvar. Svaki paket. On je doista bio roeni trgovac. Kupio je neto paketa zgotovljenih uina, gume za vakanje, arape i upaljae. Sve smo stavili u kartonsku kutiju koja je bila povezana pagom tako da se moe nositi preko ramena i vratili smo se natrag. Osta sahib mi je dao nekoliko savjeta. Rekao mi je s kim treba razgovarati a s kim ne, gdje mogu prodavati a gdje ne, to u uiniti ako susretnem policajce itd. Izmeu svih preporuka najvanija je bila: Ne dopusti da ti ukradu robu. Pozdravili smo se i osta sahib mi je poelio sreu pokazujui rukom na nebo. Mislio sam da je to neka priuvna srea ovisno o prilikama, ili je to bila ista srea koju mi je poelio stari prijatelj moga oca nakon to nas je dopratio u Kandahar. Okrenuo sam se i potrao cestom razmiljajui, ako dovoljno brzo ne trim, moda e ta srea prijei nekom drugom, to sam svakako trebao sprijeiti. Da ne prekinem naviku, budui da je bila popodnevna pauza, produio sam sve do kole, dok mi je u uima odzvanjala lopta koja se odbijala o zid i glasovi djece koja su trala po dvoritu. Sjeo sam na neki zidi. Kad su im uitelji rekli da uu, ustao sam i hodao prema bazaru uljajui se uz kue da bih se na taj nain zatitio, drei kartonsku kutiju vrsto u rukama, u silnom strahu da e

19

Janja

mi neto ukrasti. Bazar kamo mi je osta sahib rekao da odem, zvao se Liaqat Bazar i bio je u centru. Glavna ulica u Liaqat Bazaru je Shar Liaqat. Boja te ulice stapala se sa svim bojama izloenih plakata jedan na drugome: zeleni, crveni, bijeli, uti, uti s natpisom Call Point Pco i simbolom telefona, modri s natpisom Rizwan Jewellers itd. Ispod natpisa na engleskom natpisi na arapskom i ispod natpisa na arapskom praina u kojoj se prelama sunce i izmeu praine u kojoj se prelama sunce mravinjak ljudi, bicikla, automobila, glasova, uzvika, dima, mirisa. Prvi dan, kao za promjenu, bio je teak, gotovo gori nego prvi dan u samavatu Qgazi. Od ustajanja trudio sam se da se taj dan vie ne ponovi. ini se da nisam dovoljno brzo trao, jer srea nije bila sa mnom. Bila je veer i ja jo nita nisam prodao. Dakle, ili nisam bio sposoban prodati, ili nikoga nisu zanimale moje stvari, ili su svi ve bili puni upakiranih uina, arapa i rupia, ili je, da bih prodao svoju robu, trebao neki trik koji ja nisam znao. U tom trenutku, obeshrabren, oslonio sam se na ulinu svjetiljku promatrajui televizor izloen u izlogu duana s elektrinom robom. Zaokupljen time i ne znam kojim programom, vijestima, telenovelom, dokumentarcem o ivotinjama - nita nisam primijetio, kunem se, vidio sam samo jednu ruku kako se prua prema kartonskoj kutiji, grabi paket vakaih guma i bjei. Okrenuo sam se. Grupa patunskih djeaka - est ili sedam njih koji su govorili patunski, no, mogli su biti i Beludi - stajali su na sredini ceste, smijui se. Jedan od njih, inilo se da je voa, poigravao se paketom vakaih guma drei ga u ruci - mojim paketom guma za vakanje. Poeli smo se svaati, ja na mojem jeziku, oni na svojem. Upravo sam poelio jednu vaku, rekao je voa Beluda. Vrati mi to, rekao sam. Doi po to. I pokazao je pokretom ruke. Da doem po to? Htio bih naglasiti kako sam bio mnogo manji od njih i sam. Oni su izgledali mono, kao ljudi koji ulijevaju strah, i da sam nasrnuo na vou, mogao bih se kladiti da bih ostao polomljenih kostiju i sva bi moja roba zavrila u njihovim kutijama. Kako da objasnim osta sahibu da su mi ve prvog dana pokrali svu robu i da se sve tako brzo dogodilo? Dakle, ne zbog straha, naprotiv, jer mislio sam na sve, bio sam gotovo odluio prepustiti im taj paketi vaka i ve sam htio otii, kad. Daj mu to. Daj mu vake. Pokraj mene su se ni iz ega stvorili drugi hazarski djeaci. Prvo jedan, onda dvojica, onda trojica, inilo se da tome nikad nee biti kraja, neki jo manji od mene. Sputali su se niz krovove, pojavljivali se iz uliica. Nekoliko minuta poslije bili smo brojniji. Shvativi kako se stvari odvijaju, neki su Beludi zbrisali. Voa je ostao s dvojicom najvjernijih, jedan s desne, drugi s lijeve strane, ali uzmakli su korak; bojali su se. Osjetio sam se snanim poput leoparda. S tom malom vojskom iza lea pribliio sam se voi Beluda da uzmem gume za vakanje, no on je odjednom poeo trati. Ili je barem pokuao. Zgrabio sam ga. Valjali smo se po zemlji, roba i sve. Osjeao sam njegove miie ispod tkanine pirhana, zadao mi je dva udarca. U guvi uspio sam uzeti od njegovih

20

Janja

stvari jedan par arapa, onda me udario u trbuh i ostao sam bez zraka. Podigao je kutiju i pobjegao. Gume za vakanje je zadrao. Ali ja sam uzeo arape, koje su vrijedile vie. Jedan od Hazara pomogao mi je ustati. Ne bih odbio vau pomo, rekao sam, da ste se umijeali. Da, ali drugi put bilo bi gore. Tako si, meutim, pokazao da se zna sam obraniti. Misli ? Mislim. Stegnuo sam mu ruku. U svakom sluaju, hvala. Zovem se Enaiatollah. Sufi. Dakle, sprijateljio sam se s hazarskim djeacima, a posebno s jednim od njih: Giomom zvanom Sufi, jer bio je od onih koji stoje po strani, miran i utljiv poput redovnika, iako je u nekim prigodama upravo on izazivao vie problema od svih. Na primjer, dok smo jedne veeri hodali ulicom, pribliio se nekom smrdljivom beskuniku u dronjcima, od onih dugobradih koji spavaju na zemlji i u njegovu metalnu posudu za milodare bacio punu aku kamenia. Taj siromaak koji je drijemao, odmah je ustao vidjeti tko mu je dobacio sav taj novac i mogao bih se kladiti da je ve zamiljao kako je bogat i kako e sebi moi platiti ruak u najljepem gradskom restoranu ili pak kupiti tko zna koliko opijuma od svoga dobavljaa. inilo se da je zbog toga, kad je postao svjestan da su to samo kamenii i kad nas je vidio kako se smijemo iza zida damije, poeo trati za nama da nas ispee na ulju kao krumpir koji mi zovemo ips, kao i Englezi. Ali mi smo brzo pobjegli, a on je bio previe oronuo da bi trao za nama. Ili, drugi put, Sufi je vidio motor privezan za stup i zajahao ga. Ali ne s namjerom da ga ukrade. Samo da ga uzjae i vidi kako je to biti za volanom; imati motor bio je uvijek njegov san. Ali samo to je uhvatio ruku mjenjaa, i stisnuo polugu kvaila, tko zna zato, motor se upalio. Pojurio je prema naprijed pa oko stupa za koji je bio vezan i Sufi je bio odbaen prema tandu za voe. Ovoga puta, meutim, Sufi je ozlijedio kraljenicu i nogu i neko se vrijeme namuio kleei na molitvi. Sve smo se dane nalazili na trnici zajedno s drugim hazarskim djeacima, a u vrijeme ruka stavljali smo na kup novac za grki jogurt i vlasac, nekoliko nan tandoora, ili za kruh plosnat, okrugao, ispeen pod pekom, i po koji komad voa ili povra, ako bi nam se posreilo. Jednom rijeju. Posao na Liaqat Bazaru krenuo je zato to nisam imao to drugo raditi - i nikad se ne bih vratio u samavat Qgazi, jer da sam se vratio, ne bih vie viao Sufija i druge prijatelje - no nije mi se svidjelo. Nije to bilo kao imati duan u koji ulaze ljudi i pitaju te za stvari koje bi htjeli, a ti mora samo stajati, lijepo ih primiti i biti ljubazan, ne, ti si morao ii k njima, stati ispred njih ili sa strane, dok su oni radili ili mislili na drugo, i govoriti kupite, kupite, molim. Trebao si im dodijavati poput muhe i to im je oito smetalo i bili su neljubazni. Nisam volio smetati ljude. Nije mi bilo drago to su prema meni neljubazni. No, svi moramo, ukljuujui i mene, ivjeti, a da bismo ivjeli, bili smo pripravni raditi stvari koje nam se ne sviaju.

21

Janja

Tako mi je sinula originalna ideja, kako u primorati ljude da kupe i poslovi su krenuli. Pribliio bih se onima koji su imali dijete u naruju, zagrizao bih u paketi uine ne otvarajui ga, ostavljajui trag na papiru, i dok nisu gledali dao sam ga djetetu govorei roditeljima: Gledajte. Skriveki mi je uzeo paketi. Unitio ga je. Morate ga platiti. Ili bih te malene tipao po ruci, lagano, da ne ostane trag i kad bi se rasplakali, govorio sam roditeljima: Uzmite togod da umirite dijete. Ali sve to bilo je protivno treoj stvari za koju mi je mama rekla da je ne inim: ne varati. Ne samo to, bilo je tu pitanje spavanja. Kad bi se smrailo, zavukli bismo se s drugim djeacima u neku bijednu etvrt na periferiji Quette. U naputene kue koje su bile za ruenje. Drogirani u automobilima. Vatre. Smee. Bio sam jako prljav, ali sam sva jutra, prije nego potraim neto za jelo, iao u damiju oprati se, a poslije sam prolazio pored spomenute kole. Nijedan dan nisam preskoio. Htio sam biti nazoan. Jednog popodneva razgovarao sam s osta sahibom, vlasnikom duana s kojim sam bio u poslovnim odnosima, i rekao mu da elim s tim prestati, da u tovie pokuati nai neki drugi posao, ali da spavati na cesti vie ne mogu. On je u tiini uzeo papir i napravio raun. Rekao mi je koliko sam zaradio do tog trenutka. Nisam mogao vjerovati. Uzeo je kovanice i novanice iz kuverte i dao mi ih u ruke. Bilo je to dosta novca. U cijelom svom ivotu nikad nisam imao toliko novca. Onda je dodao: Ako je problem u spavanju, dodi naveer u duan prije nego zatvorim. Dopustit u ti da spava unutra. U duanu? U duanu. Gledao sam uokolo. Bilo je to isto mjesto, s tepisima na podu i jastucima prislonjenim uza zid. Nije bilo vode i nije bilo kupaonice, ali je u blizini bila damija, kamo sam ujutro mogao otii. Prihvatio sam. Uveer bih se prije sedam pojavio u duanu, on bi spustio roletu i nije da mi je ostavljao kljueve, ne, morao sam biti unutra zatvoren cijelu no sve do drugoga dana, kad bi se vratio otvoriti duan, ak bi se vratio u deset ili jo kasnije. U oekivanju da se vrati nisam imao to raditi i sjeam se da sam itao dnevne listove koje bi ostavljao na klupi, ali, eto, urdu nisam nikad uspio dobro nauiti. itao sam sporo, ali tako sporo da se na polovici stranice nisam vie sjeao o emu se govori na poetku. Traio sam vijesti o Afganistanu. Eto, priaj mi o drugim stvarima u Afganistanu, prije nego nastavi. O kojim stvarima ? O tvojoj majci, o tvojim prijateljima. Roacima. 0 tome kakva je tvoja zemlja. Ne elim priati o njima, ne volim priati ni o kraju. Nisu vani. Zato? U stvari, vani su. Povijest je vana. Ono to ti promijeni ivot i to ti se dogodi, negdje ili s

22

Janja

nekim. Jednoga zimskog jutra - zimi sam sve dane gledao u nebo nadajui se da e snijeiti kao u Navi, no, iako je bilo jako hladno da se smrzne, zima u Quetti bila je bez snijega, najgore to se moglo dogoditi; kad sam vidio da nee pasti, plakao sam kako nisam nikad plakao do tog trenutka jednoga zimskog jutra, rekoh, uao sam u neiji duan, gdje su se prodavali tanjuri i ae i zamolio malo vode. Gazda me odmjerio pogledom kao da sam kukac, a onda je rekao: Prvo mi kai tko si. Jesi li iit ili musliman? to je zapravo jedna te ista stvar, dakle, bilo je to doista glupo pitanje. Naljutio sam se. Strpljenje ima svojih granica ak i kad si dijete ne vie od koze. Rekao sam: Prvo, ja sam iit, onda sam musliman. tovie - dodao sam - najprije sam Hazar, onda sam iit, onda musliman. Mogao sam mu samo rei da sam musliman i gotovo, ali ja sam iz inata rekao to to sam rekao. Onda je on uzeo medu i poeo me jako udarati drkom, bez milosti. Tukao me po glavi i po leima. Pobjegao sam van iz duana urlajui neto zbog ljutnje i neto zbog boli, uokolo su bili ljudi, gledali su i nisu uinili nita. Onda sam se sagnuo, uzeo kamen i bacio ga u duan, bio je to precizan udarac i da me vidio neki Amerikanac, jamano bi me brzo odveo da igram bejzbol u nekom timu. Nisam htio pogoditi vlasnika, samo sam elio razbiti tanjure i ae. On se sakrio ispod tezge da bi izbjegao kamen i kamen je u komadie razbio sve ono to je bilo izloeno na drvenoj polici. Pobjegao sam. U tu ulicu nisam se vie nikada vratio. Popodne istoga dana - ne znam gdje je bio Sufi, kojiput bi samo nestao - otiao sam pojesti ash kod Indijaca. Ash je juha od graha s dugim tankim tijestom, neto poput variva. Eto, ja sam otiao pojesti taj ash - bio sam zaradio koji novac vie i htio sam se poastiti, naan tandoori i grki jogurt su mi doista dodijali - i nisam nego uzeo zdjelicu, kad je stigao jedan od onih dugobradih i rekao mi: Zato jede ash kod Indijaca? Mora znati, Fabio, da jesti ash znai grijeh - ne znam zato - ali je tako, no, ja sam ash ve kuao i kunem se da je bio izvrstan. Toliko dobar, a kad je neko jelo tako dobro, ne vjerujem da je grijeh jesti ga, je li tako? Zato sam mu odgovorio: Meni se svia. Zato ga ne smijem jesti? Nisam bio u restoranu, zato me je taj ovjek s bradom i vidio. Bio sam na jednom malom pranom trgu i u sreditu toga malog trga bio je Indijac s loncem. Ti bi platio za zdjelicu asha, on bi ti dao zdjelicu i licu i tako ti u jednom kutu stojeki jede, onda mu sve to da natrag. Kod vas takvo to ne postoji iz higijenskih razloga. Ne znam tko je zapravo bio taj dugobradi. Imao je na glavi velik bijel turban, tako debelo podstavljen da ne bi ak ni poslije tisuu udaraca tapom nita osjetio, a usta tako pokrivena bradom da kad bi govorio, nisi vidio kako se miu usta, samo obrazi i pomislio bi da je on neki trbuhozborac, a sasvim je mogue da je bio jedan od vehabija, jedan od onih fundamentalista koji neprestano buno pozivlju na dihad itd. Eto, i to je on uinio? Uzeo je tanjur i izvrnuo sadraj. A ja sam platio tu juhu: to je bila moja juha. Ali sve to sam mogao uiniti bilo je gledati juhu kako je zemlja upija i nekog maka koji je jeo moj grah. Pomislio sam: E, sad je dosta. Dodijalo mi je da tako postupaju sa mnom. Bilo mi je dosta fundamentalista, policajaca koji su

23

Janja

nas zaustavljali traei putovnicu i kada bi rekao da je nema, uzimali su ti novac i zadrali ga. I morao si im odmah dati novac, ako ne, odveli bi te na policijsku postaju i estito izmlatili: udarci akama i nogom. Bilo mi je dosta riskirati ivot kao onaj put, kad sam se udom spasio iz jednog atentata vehabija, zato to mi djeaci iz Liaqat Bazara nismo, po obiaju, otili moliti u najveu iitsku damiju u Quetti, i ne mogu ak ni rei, zato toga dana nismo otili, ali u jednom trenutku uli smo tako straan prasak i potrali smo vidjeti. Ispriali su nam da su dvojica kamikaza htjeli unii; jednog su zaustavili, a drugi je uspio ui. Obojica su nosili na sebi bombe i raznijeli se. Meu onima u damiji i od onih vani, bilo je devetnaest mrtvih, ili su mi tako rekli. Na primjer, ja sam na ulici susretao mnogo mladia koji su ili u Iran. Ili su se vraali iz Irana. Govorili su da je u Iranu bolje nego u Pakistanu (ja u to nisam sumnjao: zakleo bih se da je bilo koje mjesto na zemlji bolje od Quette, iako ondje nisam bio) i da u Iranu ima vie posla. I onda, bilo je tu i pitanje religije. I oni su bili iiti - Iranci - a za nas Hazare to je bolje, zbog glupe injenice da se braa po vjeri bolje odnose jedni prema drugima, dok sam ja uvjeren da treba biti ljubazan sa svima, a da se ne gleda ni osobnu iskaznicu ni pripadnost vjeri. uo sam glasove koji su dolazili preko mikrofona s mjesta s kojega mujezin poziva na molitvu; primao sam ih zrakom poput ptica i vjerovao sam im, jer sam bio malen, a kad si malen, to moe znati o svijetu? Sluati i vjerovati je jedna te ista stvar. Vjerovao sam u sve to su mi govorili. Tako, kad sam uo prie da su u Iranu iiti, da dobro s tobom postupaju i da ima posla - i kada sam na ulici vidio deke koji su se vraali iz Teherana ili iz Qoma na putu za Afganistan, s neto novca u depovima, iste kose, u novoj odjei i tenisicama umjesto papua, dok smo mi Hazari iz Liaqat Bazara smrdjeli poput koza, kunem se, kad sam vidio te deke koji su se zaustavili u samavatu Quazi na putu prema kui, i kad sam pomislio da su i oni jednom bili poput mene, dok su sad bili odjeveni u traperice i koulje, odluio sam da u i ja u Iran. Vratio sam se kaki Rahimu i zatraio savjet od njega, jer je on meu osobama koje sam poznavao najvie znao o putovanjima. On mi je, bez smijeka, puei cigaretu, dok mu se dim zapletao u duge obrve, rekao da dobro inim to idem u Iran, ali to je rekao tako kao da je to dobro ili loe bilo dvije polovice peciva, u svakom sluaju, trebalo je to pojesti sve zajedno, ne marei za nadjev. Napisao je neto na papiri, jedno ime, i dao mi to. Rekao je: Poi k njemu na razgovor. On je trgovao ljudima i njemu sam se trebao predstaviti kao njegov prijatelj, prijatelj kake Rahima, da sa mnom dobro postupa i da mu ne padne na pamet da me prevari, neto to ne treba iskljuiti u takvim sluajevima. Onda je otiao u kuhinju i pripremio zaveljaj s prenom leom i groicama i dao mi to govorei da mi ne moe nita drugo pokloniti osim svoga blagoslova i da stignem tamo iv i zdrav. Bilo je odlueno. Ne bih to bio promijenio. Poao sam pozdraviti Zamana i obeao mu da u uvijek itati Kuran, ako mi knjiga doe pod ruke. Otiao sam osta sahibu i zahvalio mu na svemu. Onda sam krenuo potraiti deke iz Liaqat Bazara i rekao im to kanim uiniti, da odlazim. Kamo? U Iran.

24

Janja

A kako e tamo ii? S trgovcem ljudima. Kaka Rahima dao mi je ime. Ako te uhvate, zavrit e u Telisiji ili u Sang Safidu. Kao onaj ludi starac s trnice, onaj s kamenjem u depu koji provodi cijeli dan trljajui ga, uvjeren da je unutra zlato. Dobro sam poznavao prie koje su kolale o Telisiji i Sang Safidu. Prie o nasilju. Rekao sam: U svakom sluaju, ovdje vie ne elim ostati. Kau da puno ljudi umre, jer iranski policajci na granici pucaju, rekao je jedan. Kau da ondje ima posla, rekao je drugi. Glasine, rekao sam. Najbolje je ii i uvjeriti se na vlastite oi. Sufi je jeo datulje meljui irokom eljusti poput deva. Obrisao je usta rukavom pirhana, skinuo torbu s ramena i poloio je na zemlju. Spretno je skoio na zidi uplaivi gutericu koja se ondje sunala. Nekoliko minuta je utio, po obiaju, prekrienih ruku i nogu. Onda je rekao: Jesi li siguran da je to dobra zamisao? Slegnuo sam ramenima. U jedno sam bio siguran: elio sam otii. Ba omidi hoda. Vie ne elim ostati ni ja, rekao je Sufi. Nisam dodao nita, jer sam se nadao da e to rei on. Idem s tobom, Enaiate. Kad smo otili razgovarati s trgovcem ljudima u tamnu salu ispunjenu dimom tarjaka i s mnotvom ljudi koji su pili aj i grijali opijum na peicama, ovaj nam je odmah traio novac. No, mi sav taj novac koji je on traio nismo imali. Ispraznili smo depove pirhana, izokrenuvi tkaninu, pokupili smo sav sitni i papirnati novac koji smo stavili na stranu, i sve to stavili pred njega na stol: brdace novca. To je sve to ti moemo dati, rekao sam. Ni pola rupije vie. On nas je dugo promatrao kao da nam uzima mjeru za odijelo. Vaa hrpica novca nije dovoljna ak ni da se plati autobusna karta do granice, rekao je. Sufi i ja smo se pogledali. Ali jedno rjeenje postoji, dodao je reui jabuku i prinosei na vrhu noa komad ustima. Ja u vas odvesti u Iran, dobro, ali u Iranu morate raditi na nekom mjestu koje ja poznajem. Raditi? Pa to je divno, rekao sam. Nisam vjerovao svojim uima: ne samo to e nas odvesti u Iran, nego e nam nai i posao. Tri ili etiri mjeseca, ovisi o tome koliko e me kotati va put, plae u vam uzimati ja, rekao je trgovac. Poslije ih moete zadrati i initi s njima to elite. Ostati, ako vam bude dobro. Ili otii, ako ne budete zadovoljni. Sufi je izgledao kao da e zatvoriti oi i sagnuti se u molitvi, toliko je bio miran i utljiv. Ja sam bio oamuen dimom i tamom i pokuao sam misliti o tome gdje bi mogla biti zamka, zato to su trgovci ljudima bili poznati po trikovima, ali injenica je da nismo imali dovoljno novca, a on je morao platiti i Beludima i Irancima da nas puste preko granice, a to je bio najvei troak. Jer, imao

25

Janja

je pravo: nismo bili njegovi sinovi, i nije se htio odrei novca zbog naeg putovanja. A osim toga, predstavio sam se kao prijatelj kake Rahima, ne kao bilo tko, i to me smirivalo vie od bilo ega drugog. Sufi i ja smo rekli da pristajemo. Sutra ujutro u osam budite ovdje, rekao je on. Hoda negahdar.

* * *
U osam. Nasuprot ulazu u lokal. Ali ni ja ni Sufi nismo imali sat, tovie, ni ja ni Sufi nismo ga nikad imali, kaem nikad u ivotu nismo imali sat. U Navi, da doznam koliko je sati, mjerio sam sjenu koracima, a kada nije bilo sunca, pogaao sam. Budilica je bila svjetlo, pjev mujezina, kukurijekanje pijetlova, a ovdje u Quetti buka grada koji poinje raditi. Eto, to kaem, jer smo Sufi i ja odluili da te noi neemo spavati. Skitali smo se uokolo. Rekli gradu zbogom. Ujutro nas je trgovac odveo na neko mjesto dvadeset minuta hoda odatle, gdje smo ostali sve do podneva, i gdje smo pojeli jogurt i krastavce: na posljednji ruak u Pakistanu, toga se dobro sjeam. A onda smo krenuli. Najprije smo putovali autobusom prema redu vonje sve do granice, bio je to autobus od onih s mnogo sjedita i nisu za bjegunce skrivene ispod sjedalica, nego za vane osobe s kartom. Bili smo presretni. Nismo nikad mislili da e nae putovanje u Iran biti tako udobno, i doista nije bilo: ali za poetak nema se to rei: poetak je bio veliajan. Na granici smo se sjedinili s drugom grupom. U svemu nas je bilo sedamnaest. Uli smo u furgon Toyota, jedan od onih otvorenih: naprijed su bila etiri mjesta, koja su zauzimali trgovac i njegovi drugovi, a straga se natrpalo nas sedamnaest, stisnuti poput maslina. Bio je ondje i jedan od onih dugobradih - s nama koji smo se spremali prebjei, kaem, bio je golem i raupan i bilo je oito da sam mu odmah bio antipatian, da, iako mu nisam nita uinio, taj me je za vrijeme putovanja nastojao izbaciti iz kamiona gurajui me neprestano koljenom, pravei se kao da se nita ne zbiva, tako da sam mu u jednom trenutku morao rei da prestane, ne ini to, ne ini to, ali to je bilo kao da govorim brdu uz svu onu buku koju su stvarali kotai i motor. Toyota se verala na tim cestama s provalijama ispod i mogao sam pasti i bez njegova guranja. Poeo sam ga zaklinjati govorei da nisam nita loe uinio. I Sufi nije znao to bi uinio, htio mi je pomoi, ali kako? U tom trenutku, ne govorei nita, ustao je neki drugi ovjek, moda neki Tadikistanac, ustao je mirno kao da ide popiti vodu i udario u lice dugobradoga govorei mu da me ostavi na miru, da mu nita nisam uinio i da smo jedan i drugi na putu u elji da stignemo i da nije trenutak da se uzajamno tlaimo. Onda se napasnik smirio. Nakon sati i sati putovanja stigli smo i onda su nam dopustili da se iskrcamo. Ne bih znao rei gdje smo bili: usred suhog, krevitog i golog brda. Bio je mrak i nije bilo svjetla, i Mjesec je te veeri bio sakriven. Trgovci ljudima sakrili su nas iza neke stijene, jer naredba je bila dovesti u grad odjednom samo pet osoba. Kada je doao red na nas, na mene i Sufija, trgovci su smjestili Sufija straga, a mene naprijed u

26

Janja

prolaz pored vozaa. Rekli su mi da se moram sagnuti. Naprijed su ule druge dvije osobe, tako da sam taj komad puta do grada - ja koji sam se nadao da u gledati van kroz prozori - proveo izmeu nogu dvojice putnika s potplatima njihovih cipela oslonjenim na moja lea. Grad u koji smo stigli, kad smo stigli, zvao se Kerman.

27

Janja

IRAN

K ua na dva kata. Dvorite s biljkama i kamenim zidiem koji . ga je odvajao od ulice; nije se moglo izai i igrati buzul-bazi ili nogomet. Na prvom katu bila je kupaonica s tuem i dva prostrana salona s jastucima i tepisima, i puno prozora, ali svi zatamnjeni. U prizemlju, isto. Osim kupaonice, koja je bila i vani u dvoritu, sakrivena iza empresa. Jednom rijeju, zgodna kua, ta kua u Kermanu. Nismo tu bili samo mi i na trgovac ljudima, nego i druge osobe pridole tko zna odakle, slijepi putnici u prolazu, poput nas. Neki su spavali, neki jeli, govorili ispod glasa; netko je rezao nokte; neki mukarac umirivao je dijete koje je lealo na zemlji u kutu i oajniki plakalo; neki trgovac, sjedei na stolu, istio je dug no; mnogi su puili i oblak dima ispunjavao je sobu. Nijedne ene. Sufi i ja sjedili smo okrenuti prema zidu da se odmorimo. Donijeli su jelo: riu s peenim piletom. Ria je bila dobra, a i peeno pile. Moda nam se tako inilo zbog toga to smo bili ivi, to smo u Iranu u toj zgodnoj kui a i zbog ukusne rie i peenog pileta, ukratko, bilo je sve to zajedno tako nabijeno emocijama da sam se poeo tresti. U istom trenutku osjeao sam hladnou i toplinu. Znojio sam se. Kako bih disao, iz mene je izlazio tanaan glas i itavog su me proimali marci da me ni potres ne bi toliko iz temelja potresao. to ti je? pitao me Suh. Ne znam. Nije ti dobro? Nije. Doista? U kojem smislu? Pozovi onog gospodina. Kojeg gospodina? Onog koji me obranio od talibana. ovjek koji je sprijeio da polomim kosti na dnu neke provalije za vrijeme vonje u Toyoti, kleknuo je pored mene, poloio mi ruku na elo - njegova ruka bila je toliko velika da mi je prstima obujmio lice - od jednog do drugog uha - i rekao: Gori. Ima vruicu. Sufi je stavio prst na usta. to moemo uiniti?

28

Janja

Nita. Mora se odmarati. Hoe li umrijeti? ovjek se namrgodio. Na ba omidi hoda, mali Hazare. Tko to moe rei? Nadam se da nee. Mislim da je samo jako umoran. Moemo li pozvati koga, to ja znam, doktora? Neka oni vode o tome rauna, rekao je ovjek. I pokazao je na Belude. A ja idem uzeti krpu i namoiti je u hladnoj vodi. Sjeam se da sam otvorio jedno oko. Kapak mi je bio teak kao eljezna roleta u duanu sandala oste sahiba. Nemoj otii, rekao sam Sufiju. Nikamo neu otii, umiri se. ovjek se vratio s mokrom krpom. Poloio mi ju je na elo, njeno, rekao je rijei koje nisam razumio, nekoliko kapi vode spustilo mi se preko kose do vrata, na obraze, iza uha. uo sam glazbu i mislim da sam neto pitao: kao, tko to svira. Sjeam se rijei radio. Kao da sam bio u Navi i kao da je padao snijeg. Osjetio sam na kosi majinu ruku. Sjetio sam se moga dobrog mrtvog uitelja, govorio mi je stihove i traio da ih ponovim, ali ja to nisam mogao. Poslije sam zaspao. Jedan iza drugoga, u malim grupama, izali su iz kue svi osim dvojice krijumara. Otiao je ak i ljubazni gospodin velikih ruku. Ja sam se bio jo vie razbolio i nekoliko dana nisam se niega sjeao: samo neki osjeaj vruine i straha da u pasti, da u zateturati, a da se ni za to ne mogu uhvatiti. Tako sam se loe osjeao da se nisam mogao maknuti: kao da je netko zabetonirao miie mojih nogu i mojih ruku; ak ni ile nisu radile, cirkulacija je bila poremeena. Tjedan dana jeo sam samo lubenice. Bio sam edan, jako edan. Bio bih pio bez prestanka da ugasim poar koji mi je zahvatio grlo. Uzmi ovo. to je to ? Otvori usta. Evo. Sad pij i progutaj. to je to? Smiri se. Odmori se. Rahat bash10. Trgovci me nisu mogli odvesti u bolnicu ili doktoru, to je jasno. Najvei je problem biti slijepim putnikom, evo: ilegalac si ak i u pogledu zdravlja. Dali su mi lijekove koje su oni poznavali, koje su imali u kui, male bijele pilule da ih progutam s vodom. Ne znam to je to bilo nisam mogao postavljati pitanja u trostrukoj ulozi bolesnika, dunika i Afganistanca - u svakom sluaju, na kraju sam ozdravio. Poslije tjedan dana osjeao sam se bolje. Jednog jutra na je trgovac rekao meni i Sufiju da uzmemo svoje stvari - emu sam se nasmijao, jer mi nismo imali nita sa sobom - i rekao nam da poemo s njime. Tako smo poli na postaju Kerman. Bilo je prvi put da sam koraao iranskim ulicama po danu i razmiljao sam o tome da je svijet manje razliit i tajnovit od onoga, kako sam to zamiljao ivei u Navi.
10

Budi miran (op. ur.).

29

Janja

Kolodvor, sjeam se, bila je duga i niska zgrada s kamenim stubama, s glavnim ulazom i natpisom iznad krova, jednim dijelom plavim a drugim prozirnim, na kojem je pisalo Kerman Railway Station, u utoj i crvenoj boji. Doekala su nas druga dva trgovca, Beludi, partneri naeg trgovca, i jedna grupica iz Afganistana koje sam dan prije vidio u kui. Uli smo u vagon s razliitih ulaza. Vlak je iao prema Qomu. Vaan grad, izmeu Esfahana i Teherana, sveto mjesto za iitske muslimane, jer se ondje nalazi grob Fatime al-Masuma. Sada sam bio na iitskoj zemlji. Iako to meni nije bogzna to znailo, osjeao sam se kao kod kue, ili sam barem oekivao da se tako osjeam, da sam na mjestu gdje e sa mnom postupati dobro, to je ista stvar. Osjeao sam se ugodno. Ozdravio sam. Bio sam u formi. Bio je prekrasan sunan dan i Sufi i ja, nas dvojica, bili smo u Iranu. Kae da si se odlino osjeao, Enaiate. Zahvaljujui vruici, ti si i narastao. Kau da djeca rastu kad imaju vruicu, zna li to? Da. Znam. Koliko si sad visok ? Mislim metar i sedamdeset i pet. Kad si, dakle, bio u Iranu? Kao dijete od jedanaest, dvanaest godina. Ne znam koliko su oni visoki. Koliko je vremena prolo od poetka putovanja? Otkako sam napustio Navu? Da. Osamnaest mjeseci. Da, rekao bih osamnaest mjeseci, vie-manje. A rekli smo da si otiao s deset godina. Da, tako smo rekli, Fabio. Iako to ne znamo. Iako to ne znamo sigurno. Da. I u koje si godinje doba stigao u Iran? U proljee. Odlino. Barem je vrijeme sigurno. Ne, Fabio. Sigurno nije nita. Vrijeme jest, Enaiate. Prolazi istom brzinom u svakom dijelu svijeta. Misli? Zna, Fabio, ne bih bio tako siguran. Dakle, u Qom. Preko Irana u iznimno udobnom vlaku. Iran, vien s prozoria, inio mi se tako na

30

Janja

udaljenosti zelenijim nego Pakistan i Afganistan. I sjeam se, bilo je to divno putovanje, sjedili smo udobno, zajedno s desecima lokalnih putnika: miris kolonjske vode, kola za ruanje te ista i ugodna sjedita za spavanje. Na trgovac i njegovi kompanjoni sjedili su tri ili etiri reda dalje od mene i Sufija, i svih drugih Afganistanaca, da nas tako mogu kontrolirati meu putnicima. Na kolodvoru Kerman, prije nego su se na vlaku zatvorila vrata, rekli su nam: to god da se dogodi, ne poznajemo se. Je li to jasno? Ne smijete nikad, nikad rei da ste s nama. Ako se ukrcaju policajci i nakon kontrole vam kau da ih slijedite, vi posluajte. Ako vas odvedu do granice, budite mirni, mi emo doi da vas pokupimo. Jeste li razumjeli? Mi smo potvrdno kimnuli. Oni su nas gledali i pitali nas ponovno, jesmo li dobro razumjeli, i mi smo jo jednom svi zajedno potvrdili. Dakle, kako bi bili sigurni da e sve biti uinjeno kako treba, upitali su nas i trei put. Mislim da su bili malo nervozni, to ja znam. U svakom sluaju, kad je doao kontrolor, odmah su ili s njim razgovarati pokazujui mu karte: mislim da su mu dali i novca. Iskrcali smo se u Qomu. Za neke je put tu zavravao: trgovci su telefonirali nekim osobama da ih dou pokupiti. Meutim, Sufi i ja i jo poneko ukrcali smo se u autobus koji je vozio u smjeru Qom - Isfahan. Na trgovac i voza su se poznavali, jer su se pri susretu poljubili u obraze. Na pola puta autobus se odjednom zaustavio. Sufi mi je stegnuo ruku. Boli me, rekao sam. to se dogaa? Pomaknuo sam zastore koje sam navukao da bi se zatitio od sunca. Ovce, rekao sam. to? Ovce. Zaustavili smo se zbog stada ovaca. Sufi se sruio na stolicu, s rukama na uima. Jedan sat poslije stigli smo u Isfahan. Prvo. Vodim vas kamo ja hou. Drugo. Radit ete gdje ja elim. Tree. etiri mjeseca vaa plaa pripada meni. Takav je bio dogovor. Dakle, bilo je dobro da je do tog trenutka sve ilo glatko, da su se brinuli o meni, kad sam bio bolestan, da je vlak bio udoban i da se autobus nije zaustavio ni na jednoj blokadi iranske policije nego pred stadom iranskih ovaca i tako dalje, ali sada smo trebali znati gdje emo Sufi i ja provesti sljedea etiri mjeseca - naeg ivota - i kakav emo posao raditi. Zato je taj put s autobusne postaje bio naa sudbina, a sudbina i odredite u uskoj su vezi, te mi se taj put inio, kunem se, duim i opasnijim od svih tih ulaenja i silaenja s vlakova i autobusa od onoga to je prethodilo. Doavi u manje posjeen dio u junom predgradu grada, na trgovac nas je odveo na neko gradilite, gdje su gradili palau, stambeni kompleks visok etiri kata, dug, jako dug i s mnotvom stanova koji su bili svi jednaki, jedan za drugim u nizu. Bile su tu razne tvrtke a svaka je gradila

31

Janja

jedan blok tih kua. Bilo je jako vrue. Koraali smo po praini oko zgrade, dok se nije iza jednog kontejnera pojavio neki Iranac, visok i sitnih oiju, i rekao nam da uemo. Trgovac se rukovao s Irancem, koji je izgledao kao ef gradilita, to se moglo vidjeti po istoj koulji i urednoj bradi. Predstavio nas je s malo rijei, samo imena, to smo i oekivali i kako je bio dogovor, onda se okrenuo prema nama i rekao je: preporuam se. Eto, to je to. Preporuam se. Pokupio je sa zemlje torbu i otiao. ef gradilita se ekao po glavi, upitao nas je, to znate raditi. Nita, rekli smo (biti poten je najbolja stvar). To sam i mislio, odgovorio je ef gradilita. Doite sa mnom. Sufi i ja smo se pogledali i slijedili ga. Palaa je bila kostur, bez vrata i prozora. ef nas je odveo u stan s podom bez ploica, samo grub beton i sve razbacano. Ovdje stanuju oni koji rade za nas, rekao je. Poao sam u sredite sobe i pogledao uokolo. Prozori i vrata bili su zatvoreni najlonom. Nije bilo vode ni plina. Vodu, rekao je ef, vozi kamion cisterna a za kuhanje se upotrebljavaju plinske boce koje se mijenjaju i pune u oblinjem duanu. Elektrini kabel omotan selotejpom iao je vanjskim zidom palae, ulazio je s prozora, penjao se na strop i visio blizu vrata na hodniku zajedno s jednom aruljom. Poite po pijesak, rekao je ef gradilita. Pijesak. Tamo iza. Vratili smo se nosei na glavi dva vjedra pijeska, Sufi i ja, dovoljno da se vidi kako smo mali, ali snani. Istovarite to u ovom kutu. Dobro. Poravnajte ga metlom i sakupite na tepih. Jedan od onih. Tamo ga nagurajte. Spavat ete ovdje, dok palaa ne bude gotova. A onda emo ii na drugo gradilite. Odravajte istou i mislite na to da niste sami. Dobro ponaanje jednog ini dobro drugima. Brzo ete shvatiti kako ovdje funkcionira ivot, za pranje, za jelo, za molitvu i ostalo. Bude li problema, razgovarajte sa mnom, ne pokuavajte to sami rijeiti. Sad ete sii u dvorite, upoznat ete se s drugim radnicima i raditi ono to vam budu rekli da uinite. Sve slijepi putnici. Zidari, tesari, planeri te tvrtke, svi su bili bez dokumenata. ivjeli su ondje, u stanovima koji su se gradili unutar toga velikog kompleksa. I to da bude jasno, da se stanujui ondje bolje gradi ili ak bolje radi - iako su u nekom smislu obje stvari istinite: ako gradi kuu koja nije tvoja, ali u tom trenutku kao da jest, vee se za to i vie se trudi, i kad ne mora gubiti vrijeme da se naveer vraa kui ili da ujutro dolazi na posao, moe raditi im se probudi i prestati prije nego to poe spavati, ili na veeru, ako jo ima snage za jelo - ne zbog tih motiva, rekoh, nego i zato to je to bilo najsigurnije mjesto. Doista, nitko nikad nije odlazio s gradilita. Gradilite nije bilo samo jedna kua. Gradilite je bilo svijet. Gradilite je bilo Sunev sustav. Prvih mjeseci ni ja ni Sufi nismo odlazili s gradilita. Bojali smo se iranske policije. Bojali smo se da ne zavrimo u Telisiji ili u Sang Safidu, koji, ako ne znate to su, vjerujte mi, to je zato

32

Janja

to niste bili afganistanski izbjeglice u Iranu, jer svi afganistanski izbjeglice u Iranu znaju to su Telisija i Sang Safid. Dva centra privremenog boravka. Legendarna. Dva logora, prema onome to sam mogao proitati o koncentracijskim logorima: ne znam jesam li bio jasan. To su mjesta bez nade. Dovoljno je bilo izgovoriti njihova imena u Afganistanu da se isie zrak iz sobe kao u onim vakumiranim vreicama za hranu. Sunce bi potamnjelo i padalo je lie. Prialo se da ondje policajci prisiljavaju osobe da se popnu na vrh breuljka - bila su to golema mjesta - nosei na leima ceradu kamiona, a onda su ih prisiljavali da se umotaju u taj pokriva i putali ih da se kotrljaju s tih uzvisina. Kad sam bio u Afganistanu, vidio sam na ulici dva momka koji su poludjeli. Govorili su sami sa sobom, urlali su i piali po sebi. I sjeam se, netko mi je rekao da su bili u Telisiji ili u Sang Safidu. Nakon tri dana, vie-manje, otkako smo Sufi i ja stigli, vidio sam grupu radnika kako razgovaraju kamo tko mora poi raditi. Potrao sam s vjedrom u rukama. Zaustavio sam se da ujem. Poi kamo? pitao sam. U kupnju. U kupnju? Van? Jesi li vidio na gradilitu duan, Enaiate dane? Svaki tjedan netko treba ii u kupnju, rekao je jedan od starijih. Ja sam posljednjih mjeseci iao tri puta. Sada je red na Haledu. On je bio samo jednom. Da. Ali prije tri tjedna. Koliko je vremena prolo otkako nije iao Hamid? Koliko? Dva mjeseca. Moda i vie. Nije istina. Iao sam prolog mjeseca, zar se ne sjea? Praina ti je skorila sjeanje, Hamide. U svakom sluaju, evo, injenica je da je samo jedan u tjednu, ali jedan od onih koji su ondje bili dugo, netko tko je poznavao grad, morao ii u kupnju za sve. Uzimao je taksi i odlazio kupovati u posebnom duanu sve ono to nam je trebalo, u skladitu, gdje je bilo svega pomalo a vlasnik je bio prijatelj i onda se trebao odmah vratiti. Nije bilo vremena ni za aj ili za sendvi. Na povratku dijelio se troak. Kuhalo se zajedniki, jelo se zajedniki i istilo zajedniki. Svatko je imao svoj zadatak. Svatko svoj red. Na kraju, taj dan je otiao Hamid. Vidio sam ga kako ulazi u taksi. Vikao sam: sretno, kaka Hamide. Ba omidi hoda, Enaiatollah dane. Pazi na policiju, rekao sam. A ti pazi na vapno. Vree proputaju. Vapno mi je curilo na cipelu. Potrao sam efu. Po zavretku radnog dana ostao sam da doekam na glavnom ulazu kaku Hamida, i bio sam siguran da su ga uhvatili - ve sam ga zamiljao kako se zamotan u ceradu kotrlja niz breuljak u Telisiji - kad sam ugledao oblak praine koji se podizao iza zavoja i isti taksi u koji je uao toga popodneva, strelovito je proao uza zid gradilita i

33

Janja

zaustavio se preda mnom. Prtljanik je bio prepun vreica. Pomogao sam mu iskrcati ih i odnijeti gore. Hvala, Enaiatollah dane. Nema na emu, kaka Hamide. Je li sve prolo dobro? Jesi li vidio policiju? Nikoga nisam vidio. Sve je prolo dobro. Jesi li se bojao? Hamid je jednu sekundu prestao slagati kutije rie i povra. Zaustavio se, nepomian. Nikad se ne bojim, Enaiate, rekao je. I uvijek se bojim. Ne znam vie razlikovati jednu stvar od druge. Enaiate, jesi li ikad bio u Esfahanu? Ne. Rekli su mi da je prelijep. Jednom sam traio fotke na internetu. Naao sam mnoge s trgom koji se zove Imam Hhomeini, damiju eiha Lotfollaha, i most Siosepol. Otkrio sam takoer da su nedaleko odatle ruevine Bama. Tvravica je najvea graevina od opeke na svijetu. Malo nakon mog odlaska, potres ju je gotovo unitio. To su sigurno udesna mjesta. Ali ja to nisam znao u to vrijeme. Ima jedna uzreica u Iranu koja kae: Esfahan nesf-e dahan, to znai: Esfahanje sredite svijeta. Da. I tvoga, Enaiate?

* * *
Moram rei istinu, jer bude li tko bude itao ove retke, netko od ljudi koje sam upoznao u Esfahanu, elim da to znaju, jer mislim da to nikad nisam rekao: bilo mi je dobro u na tom gradilitu. Dakle, hvala. Radili smo puno, to da. Radili smo bez prestanka, ak deset, jedanaest sati na dan. No, i tako nismo imali to drugo raditi. A to se novca tie, sve je zavrilo dobro. Nakon etiri mjeseca ef gradilita prestao je davati novac trgovcu, kako je bilo dogovoreno, i poeo plaati nama. Sjeam se prve plae koju sam dobio: etrdeset i dvije tisue tomana. Kada sam platio svoj dio mjesenog troka, ostalo bi mi trideset i pet tisua, to je bilo kao trideset i pet eura, vie-manje, a tada je, ako se ne varam, tisuu tomana vrijedio jedan euro. Tih trideset i pet tisua tomana bilo je u novanicama. Onda sam iziao prvi put s gradilita, gledajui desno i lijevo i iza svakog ugla, uljajui se uz kue, jer sam se bojao i krenuo skrivajui se u oblinji duan gdje sam usitnio novanice; tako mi se inilo da imam vie. Naao sam eljeznu kutiju s lokotom da ih tako uvam. Veerom, kada bih prestao raditi, otiao bih prilei u svoj kut, otvorio bih eljeznu kutiju s lokotom, vadio novac i brojio - jedan, dva, tri - iako sam ga ve izbrojio tisuu puta. Novanice je bilo lake brojiti, ali kovanice sam mogao slagati poput tornjeva. Bilo je divno.

34

Janja

Kada su se novci poeli skupljati - jer sam svih mjeseci dobivao plau, a nije bilo naina da ga potroim - i taj kup nije vie stao u kutiju, promijenio sam sistem. Uzimao sam novanice, ugurao ih u plastinu vreicu koju sam zatvarao lijepom gumicom i pohranjivao na jednom mjestu na gradilitu, na mjestu za koje sam znao samo ja. Dobro sam ih zatitio da se ne smoe ili da ih ne izgrizu mievi. Sufi je, meutim, tada odluio otii. ak smo se i svaali zbog toga, ali ne sjeam se dobro kako se to dogodilo, sjeam se samo da se nismo pozdravili i da sam dugo bio tuan. Mogao je to biti zadnji put to se vidimo. Nikad se ne zna to ti ivot sprema od jednog do drugog trenutka. Idem ja, rekao je jedne veeri. Esfahan je jako opasan. I kamo ide? U Qom. Zato u Qom? Koja je razlika izmeu Qoma i Esfahana. U Qomu ima puno Afganistanaca. Obrauju kamen. Zajedno su i sve ostalo. Htio me napustiti. Nisam mogao vjerovati vlastitim uima. Ne moe ii, rekao sam. Poi sa mnom. Ne. Meni je na gradilitu dobro. Onda idem sam. Tko ti je ispriao tu priu o Afganistancima u Qomu? A to ako nije istina? Mladii koji rade u palai za neku drugu firmu. Dali su mi ak i broj telefona, pogledaj. Pokazao mi je ceduljicu. Broj je bio napisan zelenim flomasterom. Potraio sam flomaster kake Hamida i zabiljeio sam ga u jednu biljenicu koju mi je on donio iz duana, na dar, biljenicu crnih korica u koju sam zapisivao stvari da ih ne zaboravim. Kaka Hamid nauio me itati i pisati bolje nego sam do tada znao. Sutra ujutro, kad sam se probudio, Sufija vie nije bilo. Pomislio sam kako nisam trebao spavati. Da je trebalo te noi ostati budnim, kako bi se izbjeglo da osobe koje su mi bile bliske nestanu u nitavilo. Po malim stvarima vidi da ti neka osoba nedostaje. To da nije bilo Sufija osjeao sam ponajvie nou, kada bih se u snu okrenuo i nisam naao njegove ruke kraj sebe na tepihu. Osjeao sam to danju za vrijeme odmora, koji nisam vie provodio s njim bacajui kamenje na limenke i vjedra ili neto slino. Jedne veeri vratio sam se s posla doista tuan i sjeo sam pred mali crno-bijeli televizor, jedan od onih kojima si morao manipulirati s antenom u rukama, tako da izgubi vie vremena dok to uskladi nego to gleda emisije. Na jednom kanalu bio je film o tornjevima koji su se ruili. Potraio sam drugi kanal, gdje su davali isti film. Pa jo jedan, uvijek isto. Pozvao sam kaku Hamida da mi pomogne i on mi je rekao da to nije film. Da su se u Americi u New Yorku dva aviona zabila u Svjetski trgovaki centar. Rekli su da su to bili Afganistanci. Onda da je to bio Bin Laden i da ga Afganistanci tite. Govorili su da je to bila al-Qaeda. Ostao sam jo malo da ujem, onda sam pojeo varivo i poao u krevet. Bilo je teko to to se dogodilo i sad znam da je bilo strano, strana tragedija, ali u tom trenutku ja sam mislio da je za

35

Janja

mene najtee to to nema Sufija. Kad nema obitelji, prijatelji su ti sve. I tako je vrijeme prolazilo. Sekunde, minute, sati, dani, tjedni. Mjeseci. Tik-tak moga ivota. Htio sam nabaviti sat, kako bih dao smisao tom protjecanju vremena, sat koji bi pokazivao sate i datume i rast prstiju i kose da mi kazuje koliko sam ostario. Onda je doao dan, poseban dan, kad smo dovrili gradnju kompleksa, kad se vie nije imalo to raditi i sve je bilo montirano, ak i kvake na vratima: ostalo je samo da se kue predaju vlasnicima. Tako smo poli raditi na drugo mjesto. Dva partnera te tvrtke su se odijelila i ja sam ostao s onim koji mi je bio simpatiniji. Preselili smo se na jedno mjesto u predgrau Esfahana, Baharestan, i ja sam bio sve bolji u tom poslu u podizanju tih kua i tako dalje, i esto su mi povjeravali zadatke za koje je trebalo vea sposobnost i odgovornost (tako su mi govorili, ali ne znam jesu li se alili na moj raun ili neto drugo), kao na primjer podizati materijal na visoke katove kua vukui konopac. Dakle, bio sam bolji i svi su se pouzdavali u mene, ali sam uvijek ostao malen. I onda se dogaalo da dok sam vukao konopac, da je materijal bio tei od mene. Tako se teret sputao, a ja sam se podizao. Svi su se smijali i prije nego je netko doao da mi pomogne, ja sam vikao i trzao se, vikao sam ne putajui teret da se ne razbije i ja budem kriv. Ali najbolja stvar, ona koju moemo zvati mojom malom revolucijom u Baharestanu, bilo je to to sam poeo odlaziti s gradilita. To zato, jer je Baharestan bio malo mjesto, i manje opasno od Esfahana. Onda i to to sam nauio govoriti farsi11 i da je bilo puno osoba koje su bile ljubazne prema meni, ponajvie ene. Kad sam vidio da se vraaju iz duana natovarene robom, ponudio bih se da im to odnesem po stubama. One su imale u mene povjerenja, pogladile bi me po glavi i kojiput bi mi dale i kola. Pomiljao sam da bi to moglo biti mjesto u kojem bih mogao ivjeti zauvijek. Mjesto koje bih konano nazvao domom. Ondje u tom kraju dali su mi nadimak felfeli, to znai papriica. Vlasnik duana kamo sam odlazio u kupovinu ili bih s vremena na vrijeme kupovao sladoled, uvijek mi je ponavljao felfel nagu ce rise, bokhor behin ce tise, to vie-manje znai: ne reci koliko je papriica malena, nego okusi koliko je paprena. Taj gospodin bio je malo postariji, ja sam s njim bio dobar. Nakon to je prolo nekoliko mjeseci, odluio sam posjetiti Sufija. Poslije njegova odlaska nisam ga vie uo, ali saznao sam o njemu od nekih prijatelja koji su s njim radili u tvornici u Qomu. Zapisao sam broj telefona u biljenicu, kako se uvaju stvari do kojih ti je stalo i jednog popodneva nazvao u tvornicu. Odgovorio mi je telefonist. Sufi, tko, upitao je. Nema nikakvog Sufija u naoj tvrtki.

Mala notica po pitanju jezika da ne prekinemo tijek prie. Ako vas ne zanima, moete slobodno itati dalje: u sljedeim recima nitko ne umire i nisu obuhvaene informacije vane za priu. Problem je u tome to ja nisam dobro govorio perzijski. Njegova dva dijalekta farsi i dari, koji se itaju s akcentom na kraju, slie jedan drugome, ali naglasak u farsiju, kojim se govori u Iranu, nije potpuno isti kao ovaj u dariju (istonoj varijanti perzijskoga jezika koja se govori u Afganistanu). Pravopis je jednak, precizan, dok jezik ima razliiti akcent. Jako razliit. Toliko o tome.

11

36

Janja

Gioma, rekao sam tada. Gioma, ne Sufi. Gioma Fausi? pitao je telefonist. Da, upravo on. Bio je to neprilian razgovor tako preko telefona, ali usprkos njegovoj uobiajenoj mirnoi, shvatio sam da je bio uznemiren kao i ja. Obeao sam mu da u ga posjetiti. Tako sam se jednoga vrueg i vjetrovitog jutra ukrcao u autobus za Qom. Bio sam u Iranu ve prilino dugo i nikad mi se nije nita dogodilo, pa nisam razmiljao da bi, ako naiemo na policajce, moje putovanje moglo zavriti loe; nisam o tome mislio, pa kako se i dogaa kad ne razmilja previe, sve je prolo dobro. Sufi me doekao na autobusnom kolodvoru. Tih smo mjeseci i on i ja (on vie od mene) porasli i prije nego smo se prepoznali, promatrali smo se nekoliko trenutaka iz daljine. Onda smo se zagrlili. Ostao sam u Qomu cijeli tjedan. Spavao sam potajice u tvornici i odlazili smo u grad, igrali smo nogomet s drugim afganistanskim dekima. Bilo je zaista lijepo, ali jo nisam bio spreman promijeniti obitavalite, sad kad sam naao mjesto gdje bih mogao ivjeti zauvijek. Tako sam se na kraju tjedna, koliko sam smio izbivati s posla, vratio u Baharestan. Upravo u vrijeme kad su me htjeli vratiti u domovinu. To se dogodilo po danu. Bili smo na poslu. Radio sam na pripremi buke, mijeao vapno s cementom i nisam gledao uokolo, samo u kantu i bio sam zabavljen sobom to mi se esto dogaa i sjeam se da sam uo kako dolazi auto ali sam pomislio na opskrbljivae; ef gradilita ih je oekivao. U Iranu su kue jedna pored druge i imaju zajedniki trg u sreditu a trg ima samo dva ulaza. I tako je dola policija. to se strategije tie, policajci su u tome vjeti - dvoja kola i furgon zaprijeili su ulaz, dok je grupa agenata trkarala uokolo skreui prema naem obitavalitu. Bilo je nemogue pobjei. Nitko nije ni pokuao. Tko je imao u rukama opeke i zidarsku licu, ostavio je opeke i licu; tko je bio na koljenima da postavi kabele za elektriku, ustao je; tko je zabijao avle i drao u rukama eki te imao u ustima avle kako se ne bi morao svaki put saginjati i uzimati ih iz kutije, prestao je lupati ekiem, skinuo je rukavice, ispljunuo avlie u pijesak i slijedio policajce ne govorei nita. Nije ni mrmljao. Telisia. Sang Safid. Kada sam vidio agente koji su se viui razmilili gradilitem s orujem u rukama, mislio sam samo na to. Telisia. Sang Safid. Mislio sam na ona dva luaka koje sam vidio u Afganistanu. Jedan policajac mi je zapovjedio da sve pustim i poem za njim. Skupili su nas na sredinjem trgu stambenog kompleksa, onda su nas svakog pojedinano putali da proemo na dio koji je bio zaprijeen autima i kako smo izlazili, oni su nas trpali u furgon.

37

Janja

Uzeli su kaku Hamida i bojao sam se da e ga zlostavljati pred nama kako bi nam dokazali da su u stanju initi zlo, ako poele. Umjesto toga rekli su mu: donesi novac. Kaka Hamid proao je dvoritem, uao u kuu, a mi smo ekali u tiini. Kada se vratio, imao je u rukama novac dovoljan za na povratak u Afganistan. Zato to u Iranu, kada te prisilno alju kui, mora sam platiti povratak. Svakako to ne plaa drava. Ako te alju u grupi kao to se dogodilo nama taj dan, sretan si: zato to policija oslobodi jednog iz grupe i kae mu da za povratak uzme novac za sve nas. Ako te zaustave, kad si sam i ne moe platiti put sve do granice, onda si nastradao, jer si prisiljen ostati u centru privremenog boravka i novac za povratak kui mora zaraditi i biti robom, robom centra i policajaca: mora istiti sve ono to je prljavo, a govorim o mjestu koje je najprljavije na svijetu, tako mi rekoe, mjesto koje i kad ga dezinficira ostaje najprljavije na zemlji, ne bi ga ni ohar uzeo za svoje obitavalite. Ako ne plati, taj centar privremenog boravka postaje tvoj dom. Toga dana smo platili. I ne samo to. Kaka Hamid mi je poslije u furgonu povjerio da je, kada je htio uzeti novac, naao dvojicu naih koji su pripremali veeru i nita nisu primijetili. Molio ih je da ostanu ondje i uvaju nae stvari dok se ne vratimo. Naravno, ako nas ne odvedu u Telisiju. Ili u Sang Safid. Na sreu, mjesto kamo su nas odveli bilo je drugaije. U logoru su nam obrijali glave. Da bi nas ponizili. Tako e poslije ljudi znati da smo bili u Iranu kao slijepi putnici i da smo protjerani. Smijali su se, dok su nam brijali glave. Oni su se smijali, a mi smo bili u redu kao ovce. Da ne zaplaem, gledao sam uvojke kako se gomilaju na podu: udno djeluje kosa, kada nije na glavi. Poslije su nas ukrcali u kamion. Krenuli smo velikom brzinom i inilo se da je voza namjerno traio rupe na cesti, jer teko bi bilo toliko ih pronai, da to nije inio namjerno. Pomislio sam da taj postupak ulazi u ritual izgona i rekao sam to ostalima, ali nitko se nije nasmijao. U jednom trenutku vikali su da siemo, da smo stigli. Imali su jedan od onih kamiona koji prevoze pijesak s tegljaem to se podie, tako da su nas mogli na taj nain iskrcati, da se otkotrljamo to je mogue dalje. Ali, zadovoljili su se samo time to su nas batinali. Herat. Afganistan. Mjesto najblie granici izmeu Afganistana i Irana. Svatko od nas pourio se vratiti natrag to nije bio problem. Herat je pun trgovaca, oekuju pridolice da ih vrate u domovinu. Gotovo nema vremena ni da te izbatinaju policajci, jer te ubrzo uhvate i opet vrate u Iran. Ako nema kod sebe novca, moe platiti poslije. Oni znaju da, ako si neko vrijeme radio u Iranu, ima novac skriven u nekoj rupi, ili ako ga nema, moe ga od nekoga posuditi kako ne bi etiri mjeseca ondje robovao kao to se dogodilo prvi put meni i Sufiju. Oni to znaju. U Iran smo se ponovno vratili u furgonu Toyota. Ali sada je putovanje bilo opasnije, jer je to bila cesta kojom su se koristili krijumari kako bi ilegalno prevezli robu. Ukljuujui drogu. A na Toyoti bilo je i toga. Ako ti u Iranu nau vie od kilograma opijuma, objese te. Na sreu, mnogi policajci na granici bili su korumpirani i pustit e te da proe, jer su ih plaali, ali ako si se namjerio na nekog nepotkupljivog (a takvih je bilo mnogo), onda ti nema spasa.

38

Janja

Taj put smo dobro proli. Vratili smo se u Baharestan. Brzo sam otiao na gradilite potraiti kaku Hamida, ali jo se nije bio vratio. Moj je novac bio na svome mjestu, u kulji. Dvojica radnika koji su ostali, bili su straa. Od tog dana, meutim, sve se promijenilo. Krenuo je glas kako Esfahan nije vie sigurno mjesto, ali i Baharestan, kako je policija dobila nalog da ih sve vrati u domovinu. Onda sam zvao Sufija u Qom u onu tvornicu gdje se obraivao kamen i on mi je rekao da je ondje trenutano mirno. I tako sam odluio pridruiti mu se. ekao sam da se vrati kaka Harnid da ga pozdravim, pokupio sam svoje stvari i poao na autobusni kolodvor. Kako se samo tako moe izmijeniti ivot, Enaiate? Jednog jutra. Jedan pozdrav. To se uini i gotovo, Fabio. Jednom sam itao da se odluka o emigriranju raa iz potrebe da diemo. Tako je. I nada za boljim ivotom jaa je od bilo kakvog osjeaja. Moja majka, na primjer, odluila je da u daleko od nje biti izvan opasnosti, ali na putu u nesigurnu budunost bilo bi bolje da sam bio to se opasnosti tie pokraj nje, nego ovako svagda obuzet munim strahom. Uao sam u autobus, sjeo sam otraga, sam, torba izmeu nogu, i nisam se ni s kim dogovarao, s trgovcem, na primjer - zato to nisam htio jo jednom potroiti svoj novac a da bi me netko bez problema doveo do cilja i zato to sam i prije iao u Qom posjetiti Sufija, i tako je sve dobro prolo. Bio je lijep dan. Raskomotio sam se na sjeditu naslonivi glavu na staklo i dremuckao. Kupio sam iranske novine. Mislio sam, ako nas zaustavi policija radi kontrole i kad me ugleda kako mirno spavam s iranskim novinama u krilu, moda e pomisliti da je sve u redu. Pored mene sjela je neka djevojka pod velom, ugodno je mirisala. Tri minute potom smo krenuli. Bili smo negdje na pola puta - dvije su ene razgovarale s djevojkom pokraj mene, govorile su o svadbi na kojoj su bile; jedan je mukarac itao knjigu, a malo dijete koje je sjedilo pored njega, moda njegov sin, pjevuilo je pjesmicu, nekakvu igru rijeima - dakle, bili smo gotovo na pola puta, rekoh, kad je autobus usporio, najprije lagano, onda sve bre i na kraju je stao. Mislio sam da su ovce. Pitao sam: to je bilo? Sa svoje strane nisam uspio nita vidjeti. Djevojka je odgovorila: policijska kontrola. Telisia. Sang Safid. Voza autobusa pritisnuo je gumb i vrata su se sa zvidukom otvorila. Prola su stoljea i ne znam to jo, zrak je bio ustajao, nitko nije razgovarao, ni oni koji nisu imali zato strahovati, jer su bili Iranci ili su imali uredne dokumente, onda je mirno uao prvi policajac. U rukama je drao jedno krilo sunanih naoala. Drugi je imao u ustima. Kad policajci uu u autobus, ne trae od svih dokumente: oni dobro znaju tko je Iranac a tko nije. Specijalizirani su za to da prepoznaju slijepe putnike Afganistance i ako jednog ugledaju, idu ravno prema njemu i narede mu da pokae dokumente, iako vrlo dobro znaju da ih nema. Trebao sam postati nevidljiv. Ali nisam imao tu mo. Pravio sam se da spavam, jer kad spava, to je kao da te nema, ili kad se pravi da spava kao da se nita ne dogaa, u nadi da e se stvari same rijeiti. Ali policajac je bio lukav i vidio me iako sam spavao. Povukao me za demper.

39

Janja

Pretvarao sam se i dalje da spavam i ak sam se malo okrenuo kao to mi se dogaa u noi. Policajac me udario nogom u potkoljenicu. Tada sam se probudio. Idemo, rekao je. Nije ak ni pitao tko sam. Kamo? Nije odgovorio. Gledao me i nataknuo sunane naoale iako je u autobusu vladao mrak. Uzeo sam torbu. Ispriao sam se djevojci do sebe da me propusti i prolazei, jo jae osjetio njezin parfem. Proao sam autobusom osjeajui teinu njihovih pogleda na leima, njihovi pogledi su me palili po vratu. im sam stupio na tlo, autobus je zatvorio vrata s istim pneumatskim zvidukom kao i prije i otiao. Bez mene. Bili smo pred vojarnom ispred koje je bio parkiran automobil. Telisia. Sang Safid. Bubnjevi u noi. Telisia. Sang Safid. Mogu platiti, rekao sam odmah. Mogu platiti povratak. U stvari imao sam smotuljak novca koji sam zaradio na gradilitu. Ali oni me nisu uli, ne znam. Jedan od policajaca, golem Iranac, gurnuo me je prema nekim vratima. U siunom trenutku vremena zamiljao sam salu za muenje zaprljanu krvlju i komadima kosti, podrum ispunjen lubanjama ili rupu iskopanu u zemlji, male crne kukce koji plaze po zidovima i okus kiseline na stropu. to je moglo biti u toj sobi? Kuhinja. Eto to. Brda tanjura i prljavih zdjela koje je trebalo oprati. Primi se posla, rekao je golemi Iranac. Spuve su ondje. Trebali su mi sati i sati da pobijedim u bitki protiv ostataka umaka i zapeene rie. Tko zna koliko su me godina ekale te zdjele. Dok sam prao jedai pribor i tanjure, dola su jo etiri arganistanska mladia. Kad smo dovrili u kuhinji, onda smo sva petorica morali istovariti i natovariti automobile i furgone. I tako dalje: kada je bio neki teret ili neki teglja za kontrolu, policajci su zvali nas i mi smo ga ispraznili. Kad je zavrila kontrola, zvali su nas: kase i prtljagu trebalo je staviti na njihova mjesta, kutije i tako dalje. Ostao sam tri dana. Kad sam bio umoran, sjeo bih na zemlju leima naslonjen na zid, spustivi glavu na koljena. Ako bi tko doao i ako je trebalo istovarivati i utovariti, dolazio bi policajac. Udario bi nas nogom i rekao: buenje. Mi smo ustajali i kretali. Uveer treeg dana dopustili su mi da odem. Ne znam zato. Ostala etvorica mladia ostala su ondje i vie ih nisam vidio. U Qom sam stigao pjeice. Qom je grad koji ima barem milijun stanovnika - to sam otkrio kasnije - ali, kad bi se izbrojili svi slijepi putnici u tvornicama za obradu kamena, ini mi se da bi ih bilo dvostruko. Tvornice za obradu kamena su posvuda. I ja sam, zahvaljujui Sufiju, poeo raditi u jednoj od njih, u istoj u kojoj je radio i on. Bilo nas je etrdesetak, pedesetak. Mene su stavili u kuhinju: pripremao sam obroke i odlazio u kupnju. Za razliku od Esfahana u Qomu sam bio jedini koji je izlazio iz tvornice u kupovinu -

40

Janja

stvar koja je za mene bila jako opasna, ali nisam je mogao izbjei. Osim kuhanja, prao sam i istio ured direktora tvornice i ako je trebalo neto drugo obaviti, na primjer, zamijeniti bolesnog ili premjestiti robu, zvali su mene. Vikali su: Ena. Ili se ak nisu ni okrenuli i toka, samo su zvali kao da sam ispred njih, kao da imam mo stvoriti se im netko izgovori moje ime. Bio sam mala Katica za sve. Mislim da se to tako kae. U tu tvornicu stizale su stijene koje je trebalo lomiti velikim strojevima, neki su bili veliki kao moja kua u Navi. Buka je bila luaka, a vode posvuda. Nosili smo izme (bilo je obvezno), nosili smo plastini prsluk a poneko bi pokrivao ui kapom, ali sa svom tom vodom na zemlji i prainom u zraku od kamena, osjeati se dobro i izbjei bolest - kao to ljudi nastoje - bilo je teko; i ne samo osjeati se dobro, nego je bilo teko ostati iv. Ili itav. Doista, dogaalo se s vremena na vrijeme da neki radnik koji je radio na strojevima, onim velikim strojevima koji su drobili kamenje kao zemlju, koje su rezali poput putra, dogaalo se da bi se ponekom neki komad zabio u tijelo: u ruku, u aku, u nogu. Radili su puno, ak etrnaest sati na dan, a kad si umoran, ee se dogodi nesrea. Jednog dana doao je mladi, Afganistanac, neto malo vei od mene: kako se zove? Enaiatollah. Zna li igrati nogomet, Enaiatollah? Mislio sam, da, znam igrati nogomet, bio sam najbolji u buzul-baziju, iako nisam igrao otkako sam napustio Navu. Rekao sam: da, znam. Doista? Onda budi sutra popodne u pet pred ulazom. Bit e natjecanje. Treba nam novih igraa. Natjecanje? Da. Izmeu tvornica. Natjecanje u nogometu. Hoe li doi? Hou. Dobro. injenica je da je taj dan bio petak. Kaem to zato, jer u tvornici kamena ivot se sastojao od spavanja, jela i rada, a jedini dan odmora bio je petak popodne: bilo je onih koji su prali odjeu, poneko bi otiao prijateljima. Ja sam od toga dana igrao u nogometnom timu; svi Afganistanci, kao to moete zamisliti, radnici iz triju ili etiriju oblinjih tvornica. Afganistanaca koji su radili na obradi kamena bilo je dvije tisue. Bila mi je ast sudjelovati u tim utakmicama, koliko god sam to mogao. Iako sam esto bio umoran, zato to je moj radni dan zavravao u deset naveer. Bio sam u tvornici nekoliko mjeseci, kad sam jednog popodneva, dok sam podizao jako teak kamen, izgubio ravnoteu i kamen je pao - kamen dug vie od dva metra - i dok se taj golemi kamen uz tutnjavu razlomio na zemlji da je odjeknulo u cijeloj hali, jedan komad mi je pao na nogu. Poderao mi je hlae, rasparao izme, porezao mi je list i ozlijedio stopalo, ostavivi duboku ranu. Vidjela se kost. Vikao sam. Sjeo sam stiui nogu. Jedan od nadglednika potrao je vidjeti to je. Rekao je da je taj kamen bio veoma vrijedan i tako dalje, da ga moramo izruiti i da e netko platiti glavom za taj razbijeni kamen. U meuvremenu meni je tekla krv.

41

Janja

Ustani, rekao je nadglednik. Rekao sam da sam ozlijeen. Prvo treba misliti na kamen. Pokupi komade. Brzo. Pitao sam, mogu li se lijeiti. Brzo, rekao je on i mislio je na kamen, a ne na to da me izlijei. Poeo sam skupljati skaui na jednoj nozi, dok je krv natapala hlae i tekla iz izama. Nisam se ak ni onesvijestio, zamislite. Ne bih znao rei kako sam to mogao, moda danas to ne bih. Zavrio sam skupljanje rasutih komada, a onda sam skaui poao dezinficirati i zamotati ranu. Da bih to uinio, morao sam odvojiti komadi mesa. Imam i danas oiljak. I neko vrijeme nisam mogao igrati nogomet. S obzirom na ranu koju sam imao i sve ostalo, neko sam vrijeme radio samo u kuhinji. Jednog dana, dok sam iao u kupnju, vidio sam u izlogu prekrasan sat od gume i metala koji nije puno kotao. Ve sam rekao, ako se ne varam - da sam stalno mislio na to da mi je imati sat, kako bih dao neki smisao tom prolaenju vremena, sat koji bi pokazivao datum, sat koji bi mi govorio kako starim. Tako, kad sam vidio taj sat, brojio sam koliko imam novca u depu te iako ga nije bilo mnogo, zakljuio sam da ga mogu kupiti. Tako sam uao i kupio ga. Izaavi iz duana, kunem se, nisam znao to bih od sree. Bio je to prvi sat u mome ivotu. Gledao sam ga, uivao u njemu i pomicao zapee kako bi ga sunce osvijetlilo. Bio bih trao sve do Nave, da ga pokaem bratu (kako bi bio ljubomoran), no trati do Nave bio je problem, tako sam iao blagosloviti ga u svetitu Fatime al-Masumma, jednom od najsvetijih mjesta islamskih iita i jednom od najprimjerenijih (tako sam mislio) da se blagoslovi neto do ega jako dri kao ja do svoga sata. To svetite bilo je ba u Qomu. Poloio sam sat prema zidu da bi se posvetio, ali pazei da ga ne ogrebem. Bio sam tako sretan zbog tog sata da sam u jednom trenutku ak pomislio, bez obzira na opasnost da izgubim prst ili neto drugo, da bih u Qomu mogao ostati dugo. Onda su jedne noi u tvornicu doli policajci. Imali su sve organizirano i kamion da nas odvede do granice, da se nismo ni zadrali u centru za privremeni boravak. Povratak u domovinu. Jo jednom. Nisam htio vjerovati. Bilo je strano. Policija je znala da u toj tvornici radi mnotvo slijepih putnika. Zaprijeili su vrata hale gdje smo spavali i probudili su nas udarcima nogu. Uzmite svoje stvari. Vodimo vas u Afganistan. Imao sam toliko vremena da skupim svoje stvari iz ormaria, svoju kuvertu s novcem i odvukli su me van. Kao i obino, povratak smo platili. Putovanje u kamionu bilo je uasno. Bilo je tako mnogo ljudi, da je onaj koji je bio na kraju riskirao da ispadne van, izmeu kotaa, a ako je bio u sredini, mogao se uguiti. Znoj. Uzdisaji. Vika. Moda je na tom putu bilo i mrtvih, a da to nitko nije primijetio. Iskrcali su nas preko granice kao to neki kamioni iskrcavaju smee. U jednom trenutku pomislio sam da se neu vratiti natrag, nastavit u prema zapadu; na zapadu bila je Nava, moja

42

Janja

majka, moja sestra, moj brat. Ovdje na istoku bio je Iran, ponovo isto muenje i sve to skupa. U jednom trenutku mislio sam se vratiti kui. Prisjetio sam se rijei nekog ovjeka kojega sam zamolio da preda pismo mojoj majci, kad sam prije tri godine bio u Quetti. U pismu sam je molio da doe po mene. Ali ovjek koji je to proitao rekao mi je: Enaiate, ja dobro znam vau situaciju, to se zbiva u podruju Gazne i kako ondje postupaju s Hazarima. Trebao bi se smatrati sretnim to ivi ovdje. Ovdje ti nije dobro, tono, ali barem moe ujutro izai iz kue s nadom da e se naveer vratiti, ondje ne zna, ako izae, hoe li se prvo vratiti ti ili vijest o tvojoj smrti. Ovdje se moe kretati meu ljudima, prodavati svoje stvari, a Hazari u tvojoj domovini ne smiju ni hodati ulicom, jer ako ih neki Patun ili taliban susretne, uvijek e nai neto to mu se ne svia: prekratka brada, nakrivljen turban, svjetlo upaljeno poslije deset naveer. Neprekidno riskiraju da stradaju ni zbog ega, da budu ubijeni zbog jedne suvine rijei ili nekog pravila bez smisla. Mora biti zahvalan majci koja ti je omoguila da ode iz Afganistana, rekao je taj ovjek. Jer ima mnogo drugih koji bi to htjeli, ali ne mogu. Stavio sam ruke u depove, stisnuo uza se jaknu i poao traiti trgovce. No, sada je pri povratku pokraj zapreke s vojnicima koje su plaali trgovci neto polo ukrivo. Osim to su uzimali dogovoreni novac, policajci su poeli pregledavati i njih. Ti e rei: a to su vam mogli ukrasti? Bili ste odrpanci. No ak i od onog koji nema nita, moe se neto uzeti. Ja sam, na primjer, imao sat, bio je to moj sat, i bilo mi je stalo do njega kao ni do kojeg drugog predmeta ili neeg drugog. Da, doista, novcem sam ga mogao ponovo kupiti, ali to ne bi bila ista stvar. To bi bio drugi sat: onaj je bio moj prvi sat. Policajac nas je postavio u red okrenute zidu i prolazio je kontrolirajui jesmo li svi ispraznili depove i kada je ugledao nekoga da se udno ponaa, ili pomie bez doputenja ili mijenja boje na licu - pomislio bi da neto krije, priao bi mu, nos uz nos, bljuvao prijetnje i ostatke veere, a ako ni prijetnje ni pljuvanje nisu bili dovoljni, preao bi na pljuske i udarce pukom. Doavi do mene, krenuo je dalje, a onda se zaustavio i vratio. Pritisnuo me uza zid i razmaknuo mi noge. Pitao je: to ima? to krije? Bio je trideset ili etrdeset centimetara vii od mene. Gledao sam u njega kao da je planina preda mnom. Nita. Lae. Ne laem,jenab sarhang. Hoe da ti pokaem da lae? Ne laem, jenab sarhang. Kunem se. Ja mislim da lae. Ako postoji neka stvar koja mi se ne svia, onda je to da me tuku, dakle, vidjevi kako je tukao ostale, pomislio sam da bih mu mogao na neki nain udovoljiti. Za pojasom u prorezu koji sam sam napravio imao sam u rezervi dvije novanice. Uzeo sam ih i dao sam mu. Mislio sam da e biti dovoljno. On ree: Ima i neto drugo, je li? Ne. Nemam nita drugo.

43

Janja

Opalio mi je pljusku. Usmjerio ju je na obraze i uho. Nisam ni vidio kad je zamahnuo. Obrazi su mi se zacrvenjeli, u uhu mi je zvidalo nekoliko sekundi, onda sam imao osjeaj da otie kao pogaa. Lae, rekao je. Skoio sam mu za vrat, ugrizao sam ga za obraz, upao sam mu kosu... Ne. Pokazao sam mu zapee. Nacerio se razoarano. Njemu taj sat nita nije vrijedio. Otkopao je remen preko volje, turnuo ga u dep, a da se nije udostojao ni pogledati me. Pustili su nas da odemo. uo sam ih kako se smiju na oskudnom jutarnjem svjetlu. Kad smo preli carinu, hodali smo nekoliko sati prema oblinjem gradu, ali odmah je bilo jasno da neto nije u redu. Zaista, u jednom trenutku pojavilo se vozilo, policijski furgon koji je kotaima razbacivao kamen na sve strane, a policajci su sili viui: Stanite! Onda smo svi zajedno poeli trati. Oni su poeli pucati iz kalanjikova, strojnica. Trao sam i sluao kako oko mene zvide meci. Trao sam i mislio na natjecanje zmajeva na breuljcima u podruju Gazne. Trao sam i mislio na ene u Navi, koje su drvenom kuhaom mijeale ghorma palav. Trao sam i mislio kako bi sada dobro dola kakva rupa, rupa u zemlji poput one u koju smo se skrivali ja i brat kako nas ne bi pronali talibani. Trao sam i mislio na ostu sahiba i kaku Hamida i na Sufija i gospodina velikih ruku u zgodnoj kui u Kermanu. Trao sam i dok sam trao, mislim da su pogodili gospodina pokraj mene, kotrljao se po zemlji i vie se nije pomaknuo. U Afganistanu se puno pucalo. Znao sam razlikovati zvuk kalanjikova od drugih puaka. Trao sam i mislio koja puka puca u mene. Bio sam malen. Mislio sam da sam manji od metaka, bri. Mislio sam da sam nevidljiv, ili nepostojan kao dim. Onda, kada sam prestao trati - jer sam ve bio prilino daleko - pomislio sam da u otii. Nisam se elio vie bojati, ne. I u tom trenutku odluio sam da u pokuati stii u Tursku.

44

Janja

TURSKA

S ada objasnimo dokle sam stigao s priom. Bio sam, kao to vi kaete, na toki nepovratka - mi to tako ne kaemo, ili to ja nikada nisam uo - bio sam na toki nepovratka da su mi se ak i sjeanja prestala vraati, bilo je dana i tjedana a da nisam ni pomislio na svoje malo mjesto u podruju Gazne ili na majku i moga brata ili sestru, kao to sam inio u poetku, kada je njihova slika i dan i no bila kao tetovirana u oima. Od dana kad sam krenuo prolo je vie-manje etiri i pol godine: godinu i koji mjesec u Pakistanu i tri godine u Iranu; ali to, ako se rauna odoka, kako kae gospoa koja prodaje luk na trnici blizu kue u kojoj boravim. Imao sam etrnaest godina, moda sam ih i premaio, kad sam odluio otii iz Irana: bio mi je pun kufer takvog ivota. Nakon to su nas drugi put htjeli vratiti u domovinu, Sufi i ja smo se vratili natrag, no on je napustio Qom nekoliko dana poslije, jer je po njegovu miljenju Qom postao preopasan grad. Tako je naao posao u Teheranu na nekom gradilitu. Ja nisam. Odluio sam ostati raditi u istoj tvornici kamena, puno raditi i ne potroiti nijedan novi s namjerom da stavim na stranu kako bih sebi mogao platiti put u Tursku. Ali koliko je kotao put u Tursku? Od svega je najvanije stii tamo (otii mogu svi): koliko bih morao potroiti? Da bismo neto saznali, dobro je pitati: pitao sam neke povjerljive prijatelje. Sedamsto tisua tomana. Sedamsto tisua tomana? Da, Enaiate. To je deset mjeseci rada, rekao sam Wahidu, koji je jednom mislio da e otii, ali nije. Moja plaa u tvornici bila je sedamdeset tisua na mjesec. To je deset mjeseci a da ne potroim ni novia, rekao sam. On je potvrdno kimnuo jedui licom juhu od lee i puui da ne opee jezik. I ja sam uronio licu u juhu. Malo crno sjemenje plivalo je na masnoj povrini zajedno s mrvicama kruha; najprije sam ih pomaknuo vrhom lice pravei vrtloge i struje, a onda sam ih skupio, progutao i zavrio ruak pijui izravno iz alice. Kako pronai sav taj novac?

45

Janja

Jednog popodneva, petkom, koji je, kako sam ve rekao, bio dan kada smo mogli raditi to smo htjeli i koji sam ja provodio u vjenom i neizmjerljivom - ako tako mogu rei - nogometnom susretu protiv momadi iz susjednih tvornica, dakle, jednog petka, taj moj prijatelj s kojim sam razgovarao za vrijeme veere s trgovcima, pribliio se kamenu na kojem sam s rukom na trbuhu leao da odahnem, i rekao mi da ga askom posluam. Uspravio sam se. Nije bio sam. Bili su s njim i drugi Afganistana. Rekao mi je: uj, Enaiate. Mi smo razgovarali. elimo otii u Tursku i stavili smo na stranu prilino novca da platimo put i da ga platimo i tebi, ako eli. I ne inimo to samo zbog bratstva i tako dalje, rekao je, nego i zato to su, kad se putuje zajedno s prijateljima, mogunosti da sve poe dobro vee nego kad putuje sam a nema nikoga da ti pomogne ako si u opasnosti. Onda je napravio stanku i pokazao na momad koja je sila na igralite poslije nas. Svi su vikali od veselja. to kae na to? to da kaem? Da. Da vam zahvaljujem i prihvaam. to drugo mogu rei? Opasan je to put, zna ? Znam. Mnogo opasniji od drugih. Lopta se odbila o kamen i zaustavila izmeu mojih nogu. Vratio sam je vrhom cipele jednim udarcem natrag. Sunce je osvjetljavalo svaki kut neba, a modro nije bilo modro nego uto, oblaci zlatni i obliveni krvlju od rana koje su im nanijela brda. Gdje se klisure mrve. Gdje snijeg presijeca i gui. Jo nisam znao da planina ubija. Otrgnuo sam nit suhe trave i poeo je sisati. Nikad nisam vidio more, rekao sam. Ima toliko stvari koje jo nisam vidio u svom ivotu i koje elim vidjeti i to se toga tie, dodajmo da je u Qomu, i ovdje, svaki put kad izaem iz tvornice, i ovdje je opasno, znate to vam elim rei? Pripravan sam na sve. Glas mi je bio odluan. Zbog moje neupuenosti. Da sam znao to me oekuje, ne bih poao. Ili moda bih. Ne znam. Sigurno bih to rekao na drugi nain. Sluali smo. Svi su to inili. Sluali smo prie od onih koji su otili i vratili se. I znali smo od onih koji nisu uspjeli, iz izvjea njihovih sudrugova koji su moda preivjeli samo da bi s nama podijelili tegobe tih okrutnih pria. inilo se da je drava ostavila na ivotu jednog ili dvojicu u svakoj karavani kako bi ustraili druge. Netko je ostao zamrznut u planinama, nekoga su ubili policajci na granici, netko se utopio u moru izmeu obala Turske i Grke. Jednoga dana, u stanki za ruak, razgovarao sam s nekim dekom koji je imao uniteno pola lica, doista, izgledao je poput hamburgera, kao oni u McDonaldsu koji su predugo ostavljeni na ploi. McDonalds?

46

Janja

Da, McDonalds. Smijeno. Koji put kae stvari kao: bio je visok poput koze. Drugi put izvlai van McDonaldsa ili bejzbol. Zato je to smijeno ? Jer pripadaju razliitim kulturama, udaljenim svjetovima. Ili se barem tako ini. ak i da je to istina, Fabio, sada su ti svjetovi u meni. Ispriao mi je da je kamionet u kojem je putovao prema Kapadokiji imao sudar. U zavoju na cesti koju su pratila brda, u podruju Aksaray, sudario se s furgonom natovarenim limunima. Ispao je i zavrio licem na zemlji. Onda su ga turski policajci uhvatili i dobro izmlatili. A kada su ga predali Irancima, i oni su ga izmlatili. Tako da se njegovo putovanje prema Europi (htio je u vedsku) pretvorilo u kau od mesa i krvi, zajedno s njegovim snovima. Rekao mi je: ja bih ti posudio novac za put, ali neu, jer ne elim biti odgovoran za tvoju patnju. I drugi su govorili kao i on, ali nisam siguran da su bili iskreni, moda su jednostavno bili krti. Ipak meni je bilo dosta da barem od jednog ujem dobre vijesti. Htio sam uti: njemu je polo za rukom, on je uspio, stigao je u Tursku, u Grku, u London i odmah sam se ohrabrio. Mislio sam, ako je on uspio, mogu i ja. Nali smo se nas etvorica odlunih da krenemo. Onda smo otkrili da Farid, deko koji je radio u tvornici iza nae, namjerava napustiti Qom. I ne sam. Da je trgovac kojemu e se obratiti njegov brati. Razmiljali smo kako nam je to prilika koju ne smijemo propustiti, ako mu je trgovac doista brati, mogli smo imati povjerenja, i ako on ide s nama, postat emo s tim bratiem prijatelji i tako e s nama i postupati. Jednoga dana, kad smo zavrili posao, dan poput drugih, sakupili smo nae stvari u platnenu naprtnjau, pozdravili poslovou, zatraili plau i autobusom na redovitoj liniji (uobiajen strah od zapreka) stigli u Teheran. Na kolodvoru smo upoznali bratia naeg prijatelja, koji nas je doekao. Odveo nas je k sebi taksijem, jednim od onih taksija u koje stane puno ljudi. U blagovaonici uz alicu aja rekao nam je da imamo dva dana da nabavimo malo hrane za put - malo, ali hranjive, poput suhog voa, badema i pistacija - i kupimo par tekih cipela za brda i toplu i nepromoivu odjeu. Vano je, podvukao je, da bude nepromoiva. I neto pristojne odjee za noenje u Istanbulu. Nismo, naravno, mogli etati gradom u putnoj odjei, koja je zaudarala i bila rasparana. Morali smo kupiti sve to, ali prije svega cipele. Brati naeg prijatelja uporno je ustrajavao na tome. I tako smo poli na trnicu kupovati i tako dalje i ne mogu ti opisati koliko je to bio ugodan osjeaj. Na povratku smo trgovcu pokazali cipele da nam kae jesu li dobre. Ogledao je potplate, provjeravao izradu, savio je potplat, gledao ih je unutra i rekao, da, dobre su. Nije bila istina. Rekao je to mislei dobro - u to sam siguran, zbog bratia i to je rekao mislei dobro, jer je drao da zna kakvo e biti nae putovanje po brdima, ali on to nipoto nije znao, jer nikad nije ni

47

Janja

bio ondje. On nas je samo trebao predati drugima. Bio je posrednik. Bio je onaj kojemu bismo, kad doemo u Tursku, trebali telefonirati i rei: stigli smo. Da bi mu prijatelji u Qomu mogli predati novac koji smo kod njih ostavili. S cipelama podignutim prema svjetlu, svjetlo je ulazilo kroz prozore, rekao je: bit ete na putu tri dana. Cipele su vrste i solidne. Odlino. Izvrsno obavljen posao. Iduega jutra stigao je Iranac u taksiju. Odveo nas je u kuu izvan grada, gdje smo ekali. Nakon jednog sata stigao je autobus - voza je bio u dosluhu s njima, a u autobusu putnici koji nisu znali gdje se zapravo nalaze. Na zvuk zvona istrali smo van i ukrcali se izmeu zauenih ena i djece i nekoliko mukaraca koji su pokuali prosvjedovati, no ubrzo su se smirili. Krenuli smo prema Tabrizu (znam, jer sam pitao). Krenuli smo prema granici, i kad smo proli Tabriz, doli smo do jezera Urmije koji je za onog koji to ne zna, u iranskom Azcrbajdanu, tek toliko da znate kuda smo se kretali, i to je najvee jezero u toj zemlji: oko sto etrdeset kilometara po duini i pedeset i pet po irini. Bio sam tek zadrijemao, kad me jedan od suputnika gurnuo u lakat i rekao: Pogledaj. to? Pitao sam ne otvarajui oi. Jezero. Pogledaj jezero. Okrenuo sam glavu i sporo otvorio oko, ruke sam drao meu nogama. Pogledao sam kroz prozori. Voda je bila osvijetljena suncem na zalazu i vidjeli su se deseci malih stjenovitih otoka, a iznad otoka i na zemlji i u zraku, tokice. Tisue tokica. to je to? Ptice. Ptice? Ptice selice. To mi je rekao ovjek koji je sjedio ispred mene. Je li istina, aga sahib, pitao je lupkajui ga po ramenima. Plamenci, pelikani i mnoge druge vrste, nabrajao je on. Na jednom od tih otoka pokopan je Hulagu Kan, unuk Dingis kana, osvajaa Bagdada. Dakle, ptice i privienja. Zbog toga u jezeru nema riba. Nema riba? Nijedne. To nije zdrava voda. Dobra je samo za reumu. Bio je mrak kad smo stigli u Salmas, zadnji grad u Iranu, najblii planinama. Morali smo sii, rekli su nam da utimo i da se drimo skupa i bez baklje ili slinoga poeli smo hodati. U rano jutro, u tiini i uz bijelo svjetlo zore, stigli smo u malo selo. Doli smo do kuice u koju smo uli kao da je naa, ali nije bila naa, pripadala je nekoj obitelji. Svojevrsno odmorite za slijepe putnike koji su htjeli prijei brda. Jedna je grupica ve bila ondje i malo poslije toga stigli su Afganistanci. Na kraju nas je bilo trideset. Bili smo uasnuti. Pitali smo se kako je mogue prijei planine u tako velikom broju, a da nas ne uoe. Pitali smo, ali nije bilo odgovora. A kada smo ustrajavali, rekli su nam da bi bilo bolje da ne nastavljamo i tako

48

Janja

smo, stalno ekajui, ostali u tom sklonitu dva dana. Onda su nam uveer drugoga dana, o zalasku sunca, rekli da se pripremimo. Izali smo ispod zvjezdanog neba i velikog Mjeseca da nije bilo potrebno svjetlo ili baklje ili sovine oi. Odlino se vidjelo. Hodali smo pola sata izmeu polja i malih staza, nevidljivih za one koji ih nisu poznavali. Nakon prvog uspona iza velike stijene odjednom smo ugledali skupinu ljudi. Bili smo uasnuti i netko je povikao da su to vojnici. Umjesto toga, bilo je to trideset slijepih putnika. Nismo mogli vjerovati svojim oima. Sad nas je bilo ezdeset. ezdeset po planinskim stazama. Ali to jo nije bilo gotovo. Pola sata kasnije nova grupa. uali su na zemlji ekajui na dolazak. Kad smo se prebrojili, kada smo to konano za vrijeme kratkog odmora mogli, bilo nas je sedamdeset i sedam. Razvrstali su nas prema etnikim skupinama. Osim nas Afganistanaca koji smo bili mlai, bilo je tu Kurda, Pakistanaca, Iraana i pokoji Bengalac. Razdvojili su nas da bi se izbjegli problemi, koliko je to bilo mogue, jer se hodalo cijeli dan rame uz rame, lakat do lakta, razliitih koraka, ali istom brzinom i kada si u zamornoj i neugodnoj situaciji kao to je bila ta, s malo hrane i malo vode i nigdje mjesta da se odmori, uz jaku hladnou, jaku, jaku hladnou, dobacivanja i smijeh uvijek vrebaju, a takoer ubodi noem, dakle, bolje je neprijateljske etnike skupine drati razdvojeno. Nakon jednog sata, po loem napola raskopanom putu, zaustavio nas je pastir u pratnji psa koji se vrtio oko sebe poput luaka u nastojanju da ugrize vlastiti rep; pas, a ne pastir. Htio se obratiti voi puta, koji je bez razmiljanja uzeo novac iz jakne i platio mu da nas ne prijavi. On je polako brojio novac, vrlo polako. A onda ga je tutnuo pod eir i dao nam znak da produimo. Kad sam prolazio pored njega, starac me gledao ravno u oi kao da mi eli neto rei. Ali nisam shvatio to. Nou smo marirali. Danju smo spavali. Tko je mogao. Na kraju treeg dana, znajui da su nam trgovac i brati naeg prijatelja u Teheranu rekli kako e putovanje trajati tri dana i tri noi, htjeli smo znati koliko nam jo treba da bismo stigli do vrha planine - nama se inilo da je udaljenost uvijek ista - i kad emo se poeti sputati prema Turskoj, ali bojali smo se postaviti ta pitanja i tako smo bacali kocku. Mene je zapalo. Pribliio sam se krijumarima. Upitao sam: Aga, molim vas, koliko nam jo treba do vrha planine? Ne gledajui me, odgovorio je: koji sat. Vratio sam se natrag mojim prijateljima i rekao: koji sat. Hodali smo skoro do zore, a onda smo se zaustavili. Miii nogu bili su tvrdi poput cementa. O zalazu sunca krenuli smo po obiaju. Lagao ti je, ree mi Farid. Primijetio sam, rekao sam, hvala. Ali i tvoj brati nije bio jako odreen u tome, koliko e nam trebati vremena.

49

Janja

Mora pitati nekog drugog. Nakon pola sata pribliio sam se drugom Irancu, jednom koji je nosio kalanjikov preko ramena, krenuo sam usporedo s njim i upitao: aga, molim, koliko nam treba do vrha planine? Ne gledajui me, odgovorio je: malo. Koliko je to malo, aga? Prije zore. Vratio sam se natrag prijateljima i rekao: jo malo, ako budemo hodali dobrim tempom, stii emo prije zore. Svi su se nasmijeili, ali nitko nita nije rekao. Mo govora istekla je iz nogu i iz nosa, bila je skrivena u oblacima pare to se zgunjavala pred ustima. Koljena su nam klecala, kad je sunce izilo u smjeru moje kue, u pravcu Nave. Vrh planine bio je korak od nas, tako blizu da bi ga ovjek mogao dostii jednim skokom. Kruili smo oko nje. Nije se pokrenuo. Odmorili smo se. Kad su zrake sunca osvijetlile nepravilne grebene nalik na kraljenicu mrtvaca, karavana se zaustavila. Svi su traili zaklon u koji bi uvukli glavu da je dre u sjeni i malo odspavaju. Noge i stopala izloili su suncu kako bi ih ugrijali i posuili. Silno smo se izmorili. U sumrak su nam zapovjedili da ustanemo i krenemo. Bila je peta no. Aga, molim, koliko nam treba do vrha planine? Nekoliko sati, odgovorio je ne gledajui me. Pridruio sam se grupi. to ti je rekao? Nita. Budi miran i hodaj. Mi Afganistanci bili smo mlai i navikli na kamen i visine. Na sunce koje pali i na snijeg koji te smrzava. Ali ta planina bila je nesmiljena, labirint. Vrh je uvijek bio ondje, ali nikako da ga dostignemo. Jedan iza drugoga, poput zaleenog kamenja, kapalo je deset dana i deset noi. Jedan Bengalac rano ujutro - bio je mrak i penjali smo se na stijenu etveronoke - imao je problem, ne znam to, moda disanje ili srce, otkotrljao se nekoliko metara po snijegu. Poeli smo vikati da umire, da moramo stati i pomoi mu, ekati, ali trgovci (bilo ih je pet) pucali su iz kalanjikova u zrak. Tko ne krene odmah, ostat e ovdje zauvijek, rekli su. Pokuali smo pomoi mladom Bengalcu uhvativi ga ispod pazuha kako bi mogao hodati, ali bilo je to previe: on je bio preteak, mi smo bili preumorni, svega je bilo previe. Nije bilo mogue. Ostavili smo ga. Kad smo nestali iza jednog zavoja, uo sam njegov glas, jo jednom. Onda vie nita. Progutao ga je vjetar. Petnaestoga dana poboli su se noevima jedan Kurd i Pakistanac, ne znam ih kojih razloga, moda zbog hrane ili bez povoda. Kurd je proao gore. I njega smo ostavili. Sedamnaestog dana prvi sam put razgovarao s mladim Pakistancem koji je bio stariji od mene (obino Afganistanci i Pakistanci ne razgovaraju previe). Hodajui, bili smo u jednoj od onih zona

50

Janja

u kojima vjetar doputa razgovor - pitao sam ga kamo se uputio i to e kad stignemo u Istanbul. Nije mi odmah odgovorio. utio je. Gledao me je kao da nije bio siguran je li razumio pitanje, s izrazom na licu kao da kae Ah, kakva glupost! London, rekao je pruajui korak kako bi se udaljio od mene. Malo kasnije shvatio sam da je za sve Pakistance tako. Nisu kazali Turska ili Europa. Rekli su London. Ako je tko bio dobre volje, za uzvrat bi me upitao: a ti? Ja bih rekao: nekamo. Osamnaesti dan vidio sam da ljudi sjede. Vidio sam ih iz daljine i isprva nisam shvatio zato su stali. Vjetar je bio poput britve i grudice snijega su mi prekrile nos i kad sam ih htio maknuti prstima, vie ih nije bilo. Iza jednog zavoja naao sam se pred tim ljudima. Sjedili su zauvijek. Bili su smrznuti. Bili su mrtvi. Bili su ondje bogzna koliko. Svi su ih zaobili u tiini. Ja sam jednome ukrao cipele, jer su moje bile unitene i prsti su mi postali ljubiasti i nisam vie nita osjeao, ak ni kad bih ih udarao kamenom. Uzeo sam mu cipele i probao ih. Odgovarale su mi. Bile su mnogo bolje od mojih. Mahnuo sam mu glavom u znak zahvalnosti. Svako malo ga sanjam. Sve te dane dva puta na dan davali su nam jaje, rajicu i komad kruha. Hrana je dolazila na konju. No, sada smo bili previe visoko. Dvadeset drugog dana dali su nam posljednju hranu. Rekli su nam da je podijelimo na mnogo komadia kako bi due trajala, iako je kuhano jaje bilo teko raskomadati. Ostali su me gurnuli naprijed, ohrabri se: pitaj, rekli su. A kakva korist? Odgovorio sam. Nije vano, ti pitaj. Jesmo li blizu? pitao sam jednog trgovca. On je odgovorio: Da. Da, blizu smo. Ali ja mu nisam povjerovao. Ali, dvadeset i estog dana planini je bio kraj. Jedan korak, pa onda drugi, pa trei i odjednom smo se prestali penjati: nije bilo vie penjanja, stigli smo na vrh i na mjesto smjene izmeu Iranaca i Turaka. Na toj toki smo se, prvi put od poetka, prebrojili. Manjkalo je dvanaest osoba. Dvanaestero iz grupe od sedamdeset i sedmero umrlo je na putu. Najvie Bengalaca i Pakistanaca. Nestali u tiini da nisam ni primijetio. Gledali smo jedni u druge kao da se nikad nismo vidjeli, kao da to nismo mi hodali. Lice nam je bilo uniteno, crveno. Bore koje su bile urezi. Rane koje su krvarile. Turci koji su bili ondje da nas doekaju, rekli su nam da sjednemo na zemlju u krug kako bismo se zatitili od hladnoe. Svakih pola sata trebali smo promijeniti mjesto. Tko je bio u sredini, trebao se premjestiti na kraj da bi se svi ugrijali i da bi svi osjetili hladan vjetar na kraljenici. Dvadeset i sedmog dana - da je bio dvadeset i sedmi znam, jer te dane nosim oko vrata kao perlice na ogrlici, jedan po jedan sili smo s planine i planina se polako pretvorala u breuljke, ume, livade, potoke i polja i sve ono to je udesno na zemlji. Ondje gdje nije bilo drvea naredili bi nam da trimo u grupama, sagnuti. Kojiput pucaju, rekli su nam. Tko? Nije vano. Pucaju. Nakon dva dana - jo dva dana, dva dana kao dvije godine ili dva stoljea - stigli smo u Van. I Van je na jezeru. Jezeru Van. Na put bilo je putovanje od jednog do drugog jezera. U tom

51

Janja

turskom gradu, prvom turskom gradu u kojem smo se zaustavili, zavukli smo se u polje i prespavali u visokoj travi. Neki ljubazni turski seljaci, prijatelji trgovaca, donijeli su nam jelo i pie. Htio sam promijeniti odjeu, onu koju sam nosio bila je prljava i poderana, krpe za pranje poda, no, pristojnu odjeu kupljenu u Teheranu morao sam sauvati za Istanbul, nisam mogao riskirati da se zaprlja, prije vremena, doista nisam mogao. Prije zore podigli smo se iz trave poput skakavaca, ukrcali su nas u kamion i odveli u ne ba udaljeno mjesto. Bila je to nekakva golema tala visoka stropa, tala koja je umjesto krava ugostila slijepe putnike, i nas Afganistance smjestili su na spavanje pokraj Pakistanaca, to nije bila dobra zamisao. Tako je te noi izbila svaa zbog prostora. Ilirci su bili prisiljeni umijeati se i razdvojiti nas, a da im ne spoitnu diskriminaciju, sve su nas tukli. Bili smo zatvoreni etiri dana. Jedne noi - jo smo spavali - zidovi su zadrhtali od buke motora. Turci su nam rekli da brzo pokupimo svoje stvari. Grupirali su nas prema zidu po etnikoj pripadnosti i putali nas jednog po jednog prema izlazu, kako oni unutra ne bi vidjeli to se to vani zbiva: kamo nas alju. Stajali smo u jednom kutu s naprtnjaom stisnutom na prsima, desetak minuta, onda nas je netko pozvao i mi smo izili. Prva stvar: reflektori i buni motor bili su upaljeni i upereni u vrata; zaslijepila me svjetlost. Druga stvar. Bio je to kamion s bunim motorom, velik kamion s golemim tegljaem koji je, inilo se, bio pun kamena i pijeska. Kazali su: doite ovamo, proeite se. Proetali smo se i pribliili se kamionu odostraga. Rekli su: Uite. Kamo? Vidjeli smo samo pijesak i kamenje i traak svjetla. Trgovac je pokazao rukom prema dolje. Mislio sam da se moramo provui ispod kamiona, onda sam dobro pogledao - i nisam mogao vjerovati da je to ono u to gledam, nisam htio vjerovati, ne, shvatio sam da je izmeu dna tegljaa, dna u kojem je bio pijesak i kamen, i dna kamiona - gdje je bila privrena poluosovina, da se razumijemo - bio siuan prostor od pedeset centimetara ili malo vie. Jednom rijeju, kamion je imao dvostruko dno. Pedeset centimetara gdje smo morali sjediti, rukama obujmiti noge, koljena pritisnuti uz prsa, vrat savinuti, glavu gurnuti meu koljenima. Dali su nam dvije boce svakome: jedna puna, druga prazna. Ta puna bila je puna vode. Prazna je bila za mokrenje. Ispunili su dvostruko dno nama, svima nama, sa svih nas pedeset ili koliko nas je bilo. Nismo bili stisnuti, bili smo stijenjeni. Jo i vie. aka zgnjeene rie u ruci. Kada su zatvorili, mrak nas je izbrisao. Kad su zatvorili, osjetio sam da se guim. Pomislio sam: Nadam se da e putovanje biti kratko. Pomislio sam: Nadamo se da e kratko trajati. Jedan glas je negdje zapomagao. Osjeao sam teret kamena na zatiljku i vratu, zaguljiv zrak i noi na kamenu, teinu neba i zvijezda. Poeo sam disati na nos, no udisao sam prainu. Poeo sam disati na usta, ali su me boljela prsa. Htio sam disati uima i kosom kao biljke koje skupljaju vlagu u zraku, iz zraka. Ali nisam bio biljka i nije bilo kisika. Zaustavlja se, pomislio sam u jednom trenutku. No, bilo je to raskrije. Evo nas, doli

52

Janja

smo, pomislio sam drugi put. No, to je bio voza. Iziao je piati, uo sam to. (A mene nije tjeralo, ne, mene nije tjeralo.) Stigli smo, rekao sam, kad su koljena i ramena bila ve polumrtva. No, bila je to lana uzbuna. Ne znam to je to bilo. U jednom trenutku prestajao sam postojati; prestao sam brojiti sekunde, zamiljati dolazak. Plakale su misli i miii. Bio sam sav obamro, i kosti. Vonj. Sjeam se vonja, mokrae i znoja. S vremena na vrijeme urlik i glasovi u mraku. Ne znam koliko je vremena prolo kad sam uo da netko uasno zapomae, tako moe jaukati netko kome upaju nokte. U poetku sam mislio da sanjam, mislio sam da ne moe biti istinit taj grubi glas pomijean s bukom motora, ali ne. Govorio je: Vode. Samo to: Vode. Ali govorio je to na nain koji se ne moe objasniti. Znao sam tko je to bio, prepoznao sam ga. Onda sam i ja poeo urlati, Vode, tako da neto uinim, traei pomo, tu je netko tko umire, ali nita, nikakav odgovor. Pij svoju mokrau, rekao sam, jer nije prestao plakati, ali me nije uo ili ne znam. Nije odgovorio, nastavio je zapomagati. Bilo je nepodnoljivo. Tako sam na trbuhu puzao preko tijela drugih ljudi i dok sam puzao udarali su me i tipali, to je bilo u redu, jer sam ih gnjeio. Doao sam do deka. Nisam ga vidio, ali sam rukama potraio lice, nos, usta. Jaukao je, ponavljao Vode, Vode, Vode. Pitao sam nekog u blizini imaju li vode u svojim bocama, jer ja je nemam, no svi su popili zadnju kapljicu. Opet sam puzao preko tijela, dok nisam naiao na Bengalca koji je rekao da, vode jo ima na dnu svoje boce, ali ne, nee mi je dati. Rekao sam, molim te. On je rekao ne. Preklinjao sam ga, samo jedan gutljaj. On je rekao, ne. I dok je govorio ne, ja sam paljivo pratio odakle dolazi to njegovo ne. Udario sam akom prema tom ne. Osjetio sam zube pod akom. I dok je vikao, obasuo sam ga pljuskama, ali ne da mu naudim, nego traei bocu. im sam je osjetio pod rukom, zgrabio sam je i nestao - nestati bila je unutra najlaka stvar na svijetu. Donio sam mu ostatak vode i poeo sam se dobro osjeati, osjeao sam se humanim. To je trajalo tri dana. Nijednom nismo izali. Nijednom nam nisu otvorili. Onda, svjetlost. Struja. Objasnili su mi da je to kao buenje nakon potpune narkoze. Obrisi stvari bili su nejasni, i ti se osjea kao da se prevre dolje niz brdo, kao da se prevre na kotau, neto poput onoga to se zbivalo u Telisiji i u Sang Safidu. Kotrljali su nas dolje zato to nitko nije mogao pomaknuti ni mali prst na ruci. Cirkulacija je bila prekinuta, noge nateene, vrat ukoen. Poeli su s onima koji su bili blii vratacima, pustili su ih da ispadnu poput vrea luka; onda su dva Turina na trbuhu uspuzala u prostor dvostrukog dna i izvukli i nas, jer mi se odatle ne bismo nikad maknuli. Svaki pokret donosio je strane boli. Gurnuli su me u kut i tako skupljen ostao sam ne znam koliko dugo. Bio sam kup mesa. Onda su mi se oi polako priviknule i vidio sam gdje sam. U suterenu, garai, zajedno sa stotinjak osoba. To je sigurno bila baza u kojoj su razvrstavali doseljenike, ili neto slino, kaverna u trbuhu Istanbula. Kad sam konano bio u stanju pokrenuti se i disati, potraio sam mjesto gdje bih se pomokrio, svu mokrau koju na putovanju nisam uspio izmokriti, svu mokrau koju sam zadravao tri dana. Pokazali su mi zahod (jedini), rupu u podu. Uao sam i strana bol mi je presjekla noge i eludac i bojao sam se da u se onesvijestiti. Zatvorio sam oi da skupim snagu, zatvorio sam oi i kada sam

53

Janja

ih ponovno otvorio, vidio sam da je mokraa crvena. Piao sam krv; piao sam krv nekoliko tjedana. Drugi su bili u repu pred telefonom. Svatko je morao nazvati svoga trgovca u Iranu, onog s kojim se dogovorio na poetku putovanja; u mom sluaju, bio je to Faridov brati. Morali smo telefonirati njemu i onome koji je uvao na novac da ga isplati. Tek kada je plaanje bilo sreeno, iranski posrednik zvao je turske ortake u Istanbulu, u onu garau, da potvrdi kako je sve prolo dobro i kako mogu osloboditi zatvorenike: nas. Halo? Enaiatollah Akbari. Ja sam u Istanbulu. Tri dana poslije svezali su mi oi i ukrcali me zajedno s drugim afganistanskim mladiima u automobil. Vozili su nas malo po gradu da ne znamo odakle smo izali, iz koje su nas rupe izbljuvali; na kraju su nas pustili u parku. Ali ne sve zajedno. Jednog ovdje, drugog ondje. Da bih skinuo povez, morao sam ekati da automobil ode. Oko sebe sam vidio svjeda grada. Oko sebe imao sam grad. Shvatio sam - bio sam svjestan tek u tom trenutku - da sam uspio. Sjeo sam na neki zidi i ostao satima nepomian, pogleda uprtog u mjesto koje nisam poznavao. Osjetio se miris peenja i cvijea. I mora. I moda ja nisam bio isti, ili je Istanbul bio razliit, ili Turska, ne znam, injenica je da sam ostao spavati u parku ne naavi prenoite, mislim na pravu kuu, ja, koji sam u samavatu Qgazi i kasnije uvijek nalazio mjesto gdje bih naveer mogao odmoriti kosti. Ondje, nita. Pokuavao sam stupiti u vezu sa zajednicom Afganistanaca, ali s oskudnim rezultatima. Umjesto toga, otkrio sam da jedno mjesto blizu trnice, jedna zona u pravcu Bospora, gdje se moglo ranim jutrom otii u nadi da e nai posao. Sjedili smo ondje i ekali sve dok nije doao netko, netko, tko je izaavi iz automobila rekao: nudim posao za te i te novce. Ako si rekao da, ustao bi i poao s njim. Radio bi itav dan, radio naporno, a naveer bi ti platili prema dogovoru i tako dalje. U Iranu je bilo mnogo tee prokockati dostojanstven ivot nego u Istanbulu i ponekad sam rekao sebi: to sam uinio? Prisjeao sam se odvoenja u Heratu i svega, zapreka, obrijane glave i onda sam razmiljao da mi je na koncu u tom parku u Istanbulu dobro. Tu u neijoj kui. Skupljanje hrane uokolo. Dani i ivot prolazili su oko mene poput rijeke. Postao sam neosjetljiv poput kamena. Jedne veeri, nakon nogometne utakmice u uliicama, afganistanski deki mnogo mlai od mene rekli su mi da uskoro odlaze u Grku. Radit e u tvornici koja proizvodi odjeu, a poslije nekoliko mjeseci neplaenog rada, onaj koji im je naao posao u tvornici pomoi e im da odu u Grku. Kako? Na gumenom amcu. Jo jedno putovanje? Pomislio sam na planinu. Pomislio sam na dvostruko dno kamiona. Pomislio sam: sada more. Bojao sam se. Jedva jedvice bih plutao u rijenim lokvama. U velikom moru na Mediteranu u se utopiti. Tko zna to krije more? elim nai u Istanbulu posao, rekao sam.

54

Janja

Nee ga nai. elim pokuati. Nema za nas posla u Turskoj. Moramo ii na zapad. elim nai posao u Istanbulu, ponovio sam. To je ono to sam nastojao svih ovih mjeseci. Nastojao sam to itavim svojim biem, a nije bilo lako, ne, zaista nije bilo lako. I kada je neka stvar tako teka da postaje nemoguom, ne preostaje drugo nego odustati i potraiti neko drugo rjeenje, zar ne? Kada se taj kobni dan poeo pribliavati, kada su afganistanski mladii trebali otputovati u Grku, bio sam gotovo uvjeren da bi moda bilo bolje da prihvatim njihov poziv. Ali bilo je ve kasno. Oni su radili kako bi platili putovanje. Onda sam izmislio neku la. Rekao sam: Ako elite u Grku, bolje je da ja idem s vama, jer vam moe posluiti netko tko govori engleski, a ja govorim engleski. Rekao sam: Ako i meni platite put i ja odem s vama, moi ete komunicirati s Grcima, traiti pomo, ili informacije, ili neto drugo, to kaete na to? Bit u vam od koristi. Nadao sam se da e pasti na to, jer svi su bili malo mlai od mene, dakle, s manje ivotnog iskustva. Stvarno? rekli su oni. Stvarno, to? Stvarno govori engleski? Da. Reci nam neto. to elite uti? Neto na engleskom. Onda sam rekao jednu od malo rijei koje sam znao: House. to to znai? Kua, rekao sam. I oni su prihvatili. Gdje si nauio engleski? Od ljudi, sluajui. Kada si utuvi u glavu da e emigrirati, dobro je znati malo engleskog. I onda, mnogi od nas htjeli su ii u London i ponekad bih pomagao prijateljima ponavljati reenice koje e im koristiti. Znai, znao si ga. Ne, nisam ga znao. Poznavao sam koji izraz. Kao station ship, u traenju luke i takve stvari. Jesu li na kraju shvatili? ekaj, sad u ti ispriati. Tog tjedna, u oekivanju polaska, radio sam tri dana - bio sam sretan - i zaradio dovoljno da mogu kupiti novu odjeu koju u nositi u Grkoj. Uvijek dobro doe nova odjea, kad doe u neko

55

Janja

mjesto gdje ne znai nita. Bili smo nas petorica: Rahmat, Liaqat, Hussein Ali, Soltan i ja. Hussein Ali bio je najmlai, imao je dvanaest godina. Iz Istanbula smo ili u Ayvalik, nasuprot otoku Lezbosu, onda smo s turskih obala trebali prispjeti na grke. Od Istanbula do Ayvalika poveo nas je deurni trgovac, neki brkati Turin masne koe koji je rekao - ne sjeam se tono rijei, ali smisao je bio ovaj - da e nam objasniti kako doi do Grke. Tako je i bilo. Kad smo stigli u Ayvalik, ugasio je motor na furgonu, izvukao iz kofera kartonsku kutiju izgrienu od mieva i vukao nas je gore na brdace i o zalasku sunca pokazao je more, i rekao nam: Grka je u onom pravcu, sretno. Svaki put kad mi zaele sretno stvari pou loe, rekao sam. I onda, to znai da je Grka na onoj strani? Ja vidim samo more. Ali zapravo, i on je preuzeo na sebe svoj dio straha, jer to to je radio bilo je ilegalno, tako nas je napustio na vrhu breuljka i otiao mrmljajui neto na turskom. Otvorili smo kutiju. U njoj su bili gumeni amac - naravno, nenapuhan - i vesla, ak dvoja, pumpa, ljepljiva vrpca i prsluci za spaavanje. Savrena oprema. Iz Ikee izbjeglicama. Upute i sve. Podijelili smo robu, odjenuli prsluke za spaavanje, jer odjenuti ih bilo je komotnije nego ih drati u ruci i sili smo prema umi koja je dijelila breuljak od obale. Od mora smo bili udaljeni tri ili etiri kilometra, a u meuvremenu pao je mrak. Tih godina, kad sada mislim o tome, ivio sam vie u mraku nego na svjetlu. Dakle, krenuli smo prema obali i bila je to velika uma i no se uvukla meu stabla, i nije prolo ni dvadeset minuta, kad smo zauli buku, udnu buku, ne vjetar medu granama i liem, ne: neto drugo. To su krave, rekao je Rahmat. Vjerojatno su koze, rekao je Hussein Ali. Koze ne stvaraju takvu buku, glupane. Hussein Ali akom je udario Rahmata po ramenu. Kad smo ve kod toga, ni krave, idiote. Poeli su se natezati i tui. Umuknite, rekao sam. Prestanite. To su divlje krave, rekao je Liaqat. Vrsta divljih krava koja postoji samo u Turskoj. Ali nismo imali vremena raspraviti to to je rekao Liaqat, jer su krave odjednom nahrupile na stazu i trale, te divlje krave trale su kao vragovi i bile su niske. Krave niske i zdepaste. Hussein Ali je vikao: Trite, dolaze divlje krave. I poeli smo trati bez daha, dok nismo pronali neku jamu ili neto slino i bacili smo se unutra skriveni u grmlju. ekali smo da se sve umiri i nakon nekog vremena Liaqat je ispruio glavu van i rekao: Hej, nisu krave. To su svinje. Divlje svinje, rekao je Hussein Ali. Divlje svinje, ponovio je Liaqat. Bili su veprovi. Ali nitko od nas nikada nije vidio vepra. ekali smo da odu. Izali smo iz jame

56

Janja

i nali stazicu prema obali. Deset minuta potom uli smo lave. To su psi, rekao je Hussein Ali. Odlino, rekao je Liaqat. Vidi se da si upuen. Zna li raspoznati i kako se glasa ovca? Ili konj? Poeli su se natezati i svaati, ali brzo su prestali. U jednom trenutku iza drveta se pojavio pas. Najprije jedan, onda drugi, pa trei. Onda se psei lave pribliio i mi smo ih opazili na desnoj strani, iznad litice. Nisu bili iza reetke, ili slino. Ne, bili su slobodni. I bilo ih je mnogo. Divlji psi, urlao je Hussein Ali. Ova zemlja puna je divljih stvari. Psi su sili sa stijene iskoenih zuba i uzdignutih repova i mi smo potrali, brzi poput lavine, i ponovno smo se bacili u jamu, koja je bila dublja nego to smo mislili i kotrljajui se zavrili u suhom koritu neke rjeice. Gumeni amac, vikao sam. Nemojte probuiti gumeni amac, vikao sam. Odmaknuli smo se od kamenja i drugog i kad smo ponovno ustali, nitko od nas nije bio tee ozlijeen. Ogrebotine i modrice da, ali nita vee. I gumeni amac i pumpu, sve smo jo imali. U tom trenutku sam se sjetio prsluka za spaavanje. Liaqate, rekao sam, tvoj prsluk za spaavanje je sav poderan. Liaqat ga je skinuo i okretao i izokrenuo, ali nita se nije dalo uiniti. Bio je neupotrebljiv. Oajniki me gledao, a onda iskrivio usta u smijeak. Istinu govorei, i tvoj je. Pribliio se Husseinu Aliju. I Husseinov je, rekao je. Nijedan nije ostao itav. Hej, ali smo na plai, rekao je Rahmat. Na plai smo, ponovio je Hussein Ali. Postoji li neka kola gdje te ue oite stvari? rekao je Liaqat. Napumpajmo brzo gumenjak, predloio je Rahmat. Prekasno je. to? Ponovio sam: Prekasno je. Moramo ekati do sutra. Nije istina, moemo mi to. Da bismo preli morsku liniju koja nas je dijelila od Lezbosa, bilo nam je potrebno oko tri sata, tako nam je rekao trgovac. U tom asu bila su dva ili tri sata ujutro i postojala je opasnost da stignemo u cik zore, dakle, mogli bi nas vidjeti. Bio je potreban mrak da nas ne mogu vidjeti, da bi se te stvari obavile kako treba. Morali smo ekati iduu no. Ja sam najstariji, rekao sam. Ja sam kapetan. Idemo glasati. Tko je za to da krenemo sutra naveer? Hussein Ali prvi je podigao ruku. Soltan i Rahmat odmah poslije njega. Liaqat je uzdahnuo. A onda se nekamo sklonimo. Daleko od mora, po mogunosti. I gledajui ravno u Huseina Alija: Nikad se ne zna hoe li neki divlji val nahrupiti dok budemo spavali.

57

Janja

Hussein Ali nije razumio frazu. Potvrdio je i rekao: Ili neki krokodil. I rekao je to ozbiljno, izbuljivi oi. Nema u moru krokodila, rekao je Liaqat. Kako ti zna? Znam i toka, glupane. Govori tek toliko da neto kae. Ne zna ni plivati. Ne zna ni ti. Istina je. Hussein Ali je slegnuo ramenima. Zato se i bojim krokodila. Kojih nema. Jesi li razumio? Nema. ive u rijekama. Nisam ba sasvim siguran, aptao je Hussein Ali, gledajui u vodu. U toj mranoj dubini, rekao je, miui vrkom stopala kameni, moe biti bilo to. Sjajan dan, da, bio je to sjajan dan, taj idui, iako smo bili pri kraju sa zalihama hrane i vode. Soltan je pokuao piti morsku vodu i nakon prvog gutljaja poeo je urlati da je voda otrovana, da su je Turci i Grci otrovali da umremo. Ostali smo zajedno (a tko bi drugi?), dugo smo spavali i pravili zamke za divlje svinje. Nismo mislili na opasnosti putovanja. Smrt je uvijek zadnja pomisao, ak i kad je osjeti izbliza. Misli da e uspjeti, a tako misle i tvoji prijatelji. Prije ponoi izali smo na istinu. Prenijeli smo stvari blizu grebena, da se zatitimo, da nas ne vide s barki u prolazu. Gumeni amac trebalo je napumpati, pumpom na lopticu koju se pritie stopalom. Bio je plav i ut taj gumeni amac; ne prevelik, i najvea teina za koju je bio namijenjen, bila je manja od ukupne teine nas petorice, ali pravili smo se da to ne znamo. I tako smo pumpali i montirali vesla i nismo primijetili da se pribliava neko svjetlo, svjetlo na moru. Rahmat je to vidio. Gledajte, rekao je. Svi smo se okrenuli u tom pravcu. Na puini, ne bih znao rei koliko daleko, prolazila je barka koja je naizmjenino emitirala crvena i zelena svjetla i je li zbog tog crvenog i zelenog svjetla ili neeg drugog, mi smo bili uvjereni da je obalna straa. To je obalna straa, rekli smo. Zbog panike koja nas je obuzela pitali smo jedan drugoga: Jesu li nas vidjeli? Hoe li nas vidjeti? Tko to zna? Kako moemo znati? Ispumpali smo gumenjak, potrali natrag i ponovno se zavukli u ikaru. Bila je to sigurno ribarska barka. to nam je initi? Najbolje je poekati. Poekati koliko? Jedan sat. A ako se vrate? Onda sutra.

58

Janja

Bolje je sutra. Da, da. Sutra. Spavajmo. Spavajmo. A tko e straariti? Kako straariti? Moramo se izmjenjivati na strai, rekao je Hussein Ali. Nema koristi od straarenja. Ako su nas vidjeli, doi e nas traiti. Ali moda nas nisu vidjeli. Onda moemo otii. Ne, ne moemo otii, Husseine. I uostalom, ako nas dou traiti, znat emo. Bez buke se ne moe dovesti barka na plau. A ako ti odgovara, budi ti prvi na strai. Zato ja? Zato to si to ti predloio, eto zato. Koga u probuditi nakon toga? Probudi mene, rekao sam. Dobro. Laku no. Laku no. Kad je Hussein Ali poeo govoriti u snu, bio sam jo budan. Nije bilo potrebno straariti. Tree veeri, nakon jedne prepirke, odluili smo krenuti malo ranije. Razmiljali smo, ako su prolazili u pono, onda e moda - moda u deset jo biti za veerom ili ispred televizora. Tako smo se nekoliko sati poslije zalaska pribliili grebenima, napumpali amac i stavili ga u vodu. Svukli smo se i ostali u gaicama. Ja sam, kao to sam ve rekao, bio najstariji i jedini sam znao plivati. Drugi ne samo to nisu znali plivati, nego su se silno bojali. Kada je trebalo ui u vodu kako bi se zadrao amac i da svi mogu ui, htio sam se praviti heroj i stavio sam nogu ondje gdje sam mislio naii na morsko dno iako nisam znao kako to izgleda. I tako sam otkrio da i u moru ima stijena. Deki, u moru je stijena, rekao sam i svi su rekli: Stvarno? Nisam imao vremena ni odgovoriti, pokuavi uiniti drugi korak, poskliznuo sam se i zavrio u vodi. Mlatarajui akama, ukoenih ruku, nisam potonuo jer sam se prihvatio za amac, drei ga na mjestu da se oni mogu popeti. Hussein Ali je rekao: Pouri se. Krokodili e ti pojesti noge. Liaqat ga je udario po glavi. Ako nije krokodil, rekao je on, onda makar kit. Uz Soltanovu i Rahmatovu pomo popeo sam se na amac. I to se dogodilo u tom trenutku? Uzeli smo vesla i poeli nasumce veslati takvim zaveslajima,

59

Janja

toliko jakim da sam zamalo slomio veslo, jer, ako je ita bilo sigurno, bilo je to da nitko od nas nije znao veslati, tako smo svi veslali na istoj strani: kad smo veslali na desnoj, amac se okretao oko sebe udesno, a kad smo veslali nalijevo, okretao se ulijevo. I kako god okrene, udarili smo u grebene. Sad, ja ne znam kako su napravljeni ti gumeni amci, ali ovaj je morao imati dva sloja napuhane gume, jer probuio se a ipak nismo potonuli. Zato smo ga morali popraviti. Uspjeli smo se vratiti na kopno - bio je to neopisiv napor - i izvui amac na kamenje. Na sreu, bila je tu ljepljiva vrpca (eto emu je sluila); zatvorili smo rupu vrpcom. Ali nismo bili sigurni da e biti dobro, tako smo odluili da e Hussein Ali, koji je bio najmlai, umjesto da vesla, drati ruke vrsto na zakrpi. Rahmat i ja smo se smjestili ulijevo. Liaqat i Solte udesno. Rekao sam: Sad. I sva etverica poeli smo veslati. I onda smo konano krenuli.

60

Janja

GRKA

More se uzburkalo, mislim, oko ponoi. Mi smo brzo veslali, no bez podrke glasom, kao to to ine profesionalci koji imaju nekoga iza lea ili naprijed koji govori: i jedan i dva, i jedan i dva i tako dalje, jer tko vesla, vesla u grupi. Mi nismo mogli, nismo htjeli, bojali smo se i zijevati, bili smo polugoli i na sebi imali samo gaice (odjeu i druge stvari stavili smo u plastine vreice i povezali ih ljepljivom vrpcom kako ne bi ula voda), no to se moglo dogoditi. Rekao sam, bojali smo se i zijevati kao da e radar s obalne strae otkriti nae zijevanje na pjeni valova. Kazali su nam da emo se, budemo li brzo veslali, iskrcati na obale Grke za dva ili tri sata, ali ne raunajui vodu koja je ulazila u amac. Kada se more jako uzburkalo i poelo nas zapljuskivati kao da pada kia, uzeo sam bocu s vodom, razderao je zubima na pola da bih dobio zdjelicu i rekao Husseinu Aliju: Pusti zakrpu. Bacaj vodu u more. Kako? Ovim, rekao sam, pokazujui pola boce. U tom trenutku val mi ju je istrgnuo iz ruke, kao da me uo i nije se s tim sloio. Napravio sam drugu. Uzeo sam ruku Husseina Alija i stisnuo je na zdjelicu. Ovim, rekao sam ponovno. Veslali smo. No, zato nam se inilo da smo na mjestu? Jo gore: da se vraamo. Zato? I kao da to nije bilo dovoljno, umijeale su se zranice, zranice koje smo dobili kao pojas za spaavanje, teta, meutim, to smo ih predugom pagom privezali za gumeni amac, a to zato, jer smo se bojali da e nam smetati dok veslamo, tako, kad jako pue, vjetar te zranice podie pretvarajui ih u loptice koje vrte ili naginju amac. Na trenutke su nas struja ili vjetar ili valovi odbacivali natrag prema turskoj obali - ili smo tako mislili: nismo ba bili sigurni na kojoj je strani Turska a na kojoj Grka - mali Hussein Ali poeo je govoriti ne prestajui izbacivati vodu koja je nanovo punila gumeni amac: ja znam zato ne uspijevamo ii prema Grkoj. Ne uspijevamo ii prema Grkoj zato to se ondje more die. I to je govorio cmizdrei. Na obali je bio svjetionik. To je bilo nae polazno mjesto. No, u jednom trenutku nismo ga vie vidjeli. Valovi su bili tako veliki da su ga pokrivali i Hussein Ali je tada poeo vriskati i jako se uzrujao, govorei: Veliki smo poput kitova zuba, rekao je. I kitovi e nas pojesti. I ako nas oni ne pojedu, onda e nas krokodili, iako kaete da ih nema. Moramo se vratiti, moramo se vratiti. Rekao sam: ja se ne vraam. Blizu smo Grke, ako nismo blizu, ve smo barem na pola puta.

61

Janja

Ii naprijed ili se vratiti natrag, doe ti na isto, i ja u radije umrijeti u moru nego ispoetka proivjeti sav taj put kojim smo dosad proli. Tako je poela prepirka, usred mora, u mraku i s valovima oko nas, dok smo Rahmat i ja govorili: Prema Grkoj, prema Grkoj. Soltan i Liaqat su govorili: Prema Turskoj, prema Turskoj. I Hussein Ali, koji je nastavljao izbacivati vodu, plaui je govorio: Pada brijeg, pada brijeg, jer su valovi bili tako visoki - dva ili tri metra, ak i vie - da kad su nas nadvisili, kad je gumeni amac bio kao u koritu izmeu jednog i drugog vala, inilo se da e se survati na nas. Onda su nas uzdignuli i prolazili ispod i kad smo na kraju bili na vrhu, pustili bi nas da odjednom padnemo kao kod nekih vrtuljaka na kojima sam bio ovdje u Italiji, u lunaparku. Ali zaista nije bilo zabavno. Dakle, situacija je bila ovakva: Rahmat i ja veslali smo kao mahniti prema Grkoj (ili u pravcu za koji smo mislili da je tamo Grka), a Soltan i Liaqat veslali su prema Turskoj (ili u pravcu za koji su mislili da je tamo Turska). Prepirka je bila sve ea, vrijeali smo se i poeli tui u gumenom amcu zadajui jedni drugima udarce i tako smo se mi blesavci tukli, u sreditu niega, dok je Hussein Ali plakao i govorio: Ali kako? Ja radim svoj posao, izbacujem vodu, a vi se tucete? Veslajte, molim vas. Veslajte. Eto, i u tom trenutku pojavila se barka. Ili, ne barka, brod. Jako velik brod, trajekt ili to ja znam to. Pojavila se nenadano iza lea Husseina Alija, dok je jo govorio. U svakom sluaju, prolazila je blizu, jako blizu. Koliko? Vidi li cvjearnicu s prozora? Udaljenost koja je odavde donde. Tako blizu? Blizu, kao odavde donde. Podignula je silno visoke valove, razliite od obinih valova. Valove koji su se sudarali s drugima i gumeni amac je izveo neki udan pokret, kao konj kad ga ubode pela. I Liaqat se nije uspio odrati. Osjetio sam njegove prste na ramenu. Nije vikao, ne, nije imao vremena. Gumenjak ga je odjednom izbacio. Jesam li dobro shvatio. Liaqat je pao u vodu? Da. I to ste vi uinili? Traili smo ga, koliko smo mogli, nadajui se da emo ga ugledati meu valovima, i vikali smo. Ali on je nestao. Kada su valovi broda - ne, nije se brod zaustavio, moda nas je vidio, a moda i nije, nismo to razumjeli - kaem, kada su se valovi smirili, nastavili smo veslati i izvikivati njegovo ime. Veslali smo. I vikali. Vrtei se u krug oko toke za koju smo mislili da bi ondje mogao biti, iako smo vrlo vjerojatno bili ve daleko od tog mjesta. Nita, Liaqata je progutao mrak. Tada smo - ne znam kako se to dogodilo: ili je bio umor, ili obeshrabrenost, ili smo se osjeali

62

Janja

malima, da, beskrajno malima, a da ne podlegnemo svemu tome - tada se dogodilo da smo zaspali. Bila je zora kad smo otvorili oi. Voda oko nas tamna, gotovo crna. Umili smo se pljujui sol. Pogledali smo prema obzoru i vidjeli kopno. Jeziac kopna, da, i plau, i breuljak. Nisu bili previe udaljeni, moglo se stii. Poeli smo brzo veslati patei se, a da nismo znali je li to Grka ili Turska. Samo smo rekli: Veslajmo u tom pravcu. Bili smo na koljenima i noge su nam utrnule. A na rukama smo imali ranice, male porezotine: nismo znali kako smo ih zaradili, ali pekle su svaki put kad bi ih oplahnula slana voda. Malopomalo, kako smo se pribliavali otoku, postajalo je svjetlije i u tom je trenutku na jednom breuljku Soltan vidio zastavu. Samo je rekao: Zastava. Tihim glasom i kaiprstom uperenim prema tamo. Vjetar ju je vitlao, ali u trenucima dok je mirovao, opazili smo naizmjence vodoravne crte, modre i bijele (devet, da budem precizan, devet) i prva je gledajui odozgo bila modra, a u gornjem kutu sa strane koplja bio je kvadrat, i on modar, s bijelim kriem u sreditu. Zastava Grke, na primjer. Kad smo doveslali u pliak, izali smo iz gumenjaka. Izvukli smo ga na obalu blizu grebena, pognutih lea da nas ne vide, iako se inilo da nema nikoga. Ispumpali smo ga istiskujui zrak kroz epove, a onda smo, nestrpljivi, gnjeili plastiku udarcima kamenom. Na brzinu smo ga sloili i sakrili iza stijene, a stijenu prekrili pijeskom. Onda smo se pogledali. to emo sada? pitao je Hussein Ali. Izgubili smo vreice s odjeom, bili smo u gaicama. to smo mogli uiniti? Ostanite ovdje, rekao sam. Kamo e? U mjesto. Koje mjesto? Ne znamo gdje smo. Uz obalu. Uz obalu, odlino, rekao je Soltan. Pusti me da zavrim, rekao sam. Trebali smo doi u Mitilenu, zar ne? A ti moda zna na kojoj je strani Mitilena? Ne, ali valjda je tu uokolo neko mjesto. Neka kua. Duani. Trait u hranu i ako uspijem, odjeu. Vi me ekajte tu. Nije zgodno da nas vide zajedno kao etiri bijesna psa. I ja bih s tobom, rekao je Hussein Ali. Ne. Zato? Upravo sam objasnio. Jer, kad smo sami, moemo se bolje sakriti, rekao je Rahmat. Hussein Ali pogledao me poprijeko. Vrati se. Odmah se vraam.

63

Janja

Nee otii, zar ne? Okrenuo sam se bez odgovora i poeo se penjati po stazici to je vodila prema breuljku. Dugo sam se penjao, ne znam kamo i zato, ali mislim da sam se i izgubio, ako je mogue izgubiti se kad ne zna kamo ide. Kue su iznikle ni iz ega, iza drvea, a izmeu kua supermarket. Bila je tu grupa turista, obitelji na odmoru, starija gospoda u etnji. Slastiarnica ispred koje je bio velik red. Jedan prodava novina. Jedna tvrtka koja je davala u najam skutere i automobile. I mali trg s klupama i park s igralitem. Iz slastiarnice je tretala vesela glazba. Supermarket. Supermarket je bio raj. Supermarket je bio moj cilj. Trebao sam samo ui, uzeti hranu, nita posebno, voe i odjeu ili kupae gaice, ako su ih imali; djeaci koji idu uokolo u kupaim gaicama u turistikom mjestu na moru, to je u redu, ali djeaci koji idu uokolo u obinim gaicama, to ba nije u redu, zar ne? Prola su policijska kola. Sakrio sam se iza gredica (vie unutra nego iza). Ostao sam prikovan nekoliko minuta gledajui kretanje ispred supermarketa da bih smislio kako ui a da ne privuem pozornost i doao sam do zakljuka kako nema nade da uem na ulaz. No, mogao sam uvijek ui na stranji ulaz. Tako sam se pljotimice, poput gutera, vukao uz zidove kua, mugnuo sam poput zmije ispod ulaznih vrata, zadobivi rune ogrebotine na trbuhu i na kraju sam poput pauka preao metalnu mreu. Uao sam u supermarket koristei nepanju trgovca koji je iskrcavao kutije i kutije zamotanih tortica. Kako sam oslonio golu nogu na hladne i skliske ploice u odjelu kunih potreptina, uo sam iza polica glasove koji su mi se uinili poznati. Pomolio sam samo glavu. Rahmat, Hussein Ali i Soltan prolazili su izmeu redova praeni na udaljenosti zbunjenim pogledom mlade plave prodavaice. Nisu me posluali, i ne znam kako su doli prije mene. Ugledali su me. Dao sam znak da ne ine nita, kao da se ne poznajemo. Svatko je uzeo stvari za sebe - neto za jelo - ali ne i odjeu: nisu je prodavali. Ljudi su u udu buljili u nas. Morali smo pouriti. Ali kada smo htjeli izai, stranja vrata u skladitu bila su zakoena. Ostao nam je glavni ulaz, ali donde trebalo je trati i ne samo to: brzo trati. I tako, dok smo se dali u trk du redova sa svjeim proizvodima, onda du onih gdje su se prodavali proizvodi za intimnu higijenu i ne znam to ve, pitao sam se je li onaj koji vie na grkom gazda i hoe li taj gazda koji nas je ruio na grkom podii grku slualicu da pozove grku policiju. O, da su me barem ekala ona tri nesretnika. Uinio bih sve na drugi nain i s vie opreza. A sada smo izlazili kroz vrata i prozore - i hvala bogu da se nisu polupali - ali nakon to smo preli nekoliko koraka na ploniku, meu djecom sa sladoledom koji im je curio niz prste i stariica u srebrnim sandalama, prestraenim ljudima (iako sumnjam da bi djeaci u gaicama mogli bilo koga prestraiti), kad su nas na mjestu prikovala policijska kola - kunem se - kao u filmu, i iz njih su izala tri golema policajca. Tek to sam shvatio da su to policijska kola itd., ve sam bio unutra. S Husseinom Alijem. Na stranjem sjeditu. Samo nas dvojica. Ostali su, oito, uspjeli pobjei. Pakistanci ?

64

Janja

Ne. Afganistanci ? Ne. Afganistanci, znam. Nemojte me zezati. Ne afgans ne. Oh, no afgans no. Afgans da, mali mievi. Afganistanci. Prepoznajem vas ja po mirisu. Odvukli su nas u postaju, zatvorili nas u sobicu. uli smo korake na hodniku i glasove koji su govorili stvari koje nismo razumjeli, a ja, sjeam se, vie sam se bojao otisaka prstiju nego udaraca ili zatvora. O tim otiscima prstiju priali su mi neki deki koji su radili u tvornici kamena u Iranu. Rekli su da ti u Grkoj, tek to te uhvate, uzmu otiske prstiju i onda je svaki slijepi putnik zariban, jer ne moe traiti politiki azil ni u kojoj europskoj zemlji. Tako smo Hussein Ali i ja odluili pretvoriti se u gnjavatore kako bi nas izbacili prije nego dou oni za otiske prstiju. Ali da bi te izbacili, morao si biti pravi gnjavator, profesionalac. Kao prvo poeli smo cmizdriti i kriati da nas boli trbuh od gladi i oni, policajci, donijeli su nam suhe kekse. Onda smo traili da idemo u zahod. Govorili smo: toalet, toalet. Nakon zahoda poeli smo plakati i vikati i jaukati sve dok nije dola no, a policajci u nonoj smjeni bili su manje strpljivi i ako poe po zlu, istuku te do krvi, a ako ti se posrei, puste te. Riskirali smo. I polo nam je za rukom. Bilo je gotovo jutro, bio je jo mrak i pokoje vozilo na ulici, kad su dvojica policajaca kojima je dodijala naa vika razvalili vrata sobice i odvukli nas za ui ispred policijske postaje, bacivi nas na ulicu i urlajui da se vratimo onamo odakle smo doli, drekavci majmunski. Ili neto slino tome. Jutro je prolo u traenju Soltana i Rahmata. Nali smo ih na plai izvan grada i kad sam ih ugledao, nisam imao vremena ni razveseliti im se; pobjesnio sam, jer sam se nadao da e u meuvremenu nabaviti kakvu odjeu - hlae, majice i to ja znam, moda cipele. Ali ne, nita, sva smo etvorica bili i dalje odrpanci, i nije istina da odjea ne ini fratra, naprotiv. Jedna stvar koju sam uinio u policijskoj postaji, dok sam bio ondje (treba iskoristiti svaku priliku kad si slijepi putnik), bilo je da pogledam na veliku otoku mapu koja je bila izvjeena na zidu: mjesto u kojem smo boravili bilo je zabiljeeno crvenom bojom, Mitilena plavom. U Mitileni smo se trebali prebaciti u Atenu. Moda bismo, za jedan dan hoda poljima i sporednim cestama, mogli stii, usprkos bolnim nogama. Krenuli smo uz rub ceste. Sunce je toliko peklo da se na njemu mogao ispei kruh, znojili smo se i kad smo stajali na mjestu. Soltan je jaukao - Hussein Ali ima snage za to, inae bi i on jaukao, po obiaju - i s vremena na vrijeme stao bi polugol uz cestu dajui vozilima znak rukom da se zaustave i da nas povezu. Povukao sam ga natrag. Rekao sam: Ne, to radi? Ponovno e zvati policiju. Ali on je nastavljao. On: Stanimo, molim te. ekajmo da nas netko poveze. Ja: Ako tako nastavi, doi e policija i pokupiti te. Vidjet e.

65

Janja

I nije da sam htio biti ptica zloslutnica, kako se kae, ni sluajno. I meni je bilo u interesu nastaviti put s njima, meusobno se pomagati, ali oni su se zainatili, govorili su kako su umorni i kako je bolje da nas povede neki teretnjak, i onda sam rekao: Ne. I udaljio sam se od grupe. Bio je pokraj neki duani s benzinskom crpkom, a zdesna oronula i zamazana, stara telefonska kabina prikrivena liem oblinjeg stabla. Uao sam, uzeo slualicu i pravio se da telefoniram, a zapravo sam gledao to e uiniti moji sudrugovi. Kad je stigao policijski automobil - upaljene rotirke, ali bez sirene - pomislio sam u jednom trenutku da u izai i vikati bjeite, bjeite, ali nisam imao vremena. uurio sam se. Gledao sam kako oni tre, kako ih dostiu i hvataju (letjeli su zrakom i udarci pendreka). Sve sam to vidio na koljenima, skriven, preko prljavih stakala, i nisam mogao nita, molei u sebi da nitko ne poeli telefonirati. im je policijski automobil otiao buei kotaima, iziao sam iz kabine, pogledao oko benzinske postaje ima li koga i onda sam, trei do iznemoglosti, krenuo seoskom stazicom, pjeskovitom i pustom i trao sam, trao i trao, ne znajui kamo idem, sve dok mi nije ponestalo daha i onda sam legao na zemlju kako bih doao k sebi. Kad mi je bilo bolje, ustao sam i nastavio hodati. Nakon pola sata stazica me dovela do dvorita. Bilo je to dvorite privatne kue ograeno niskim zidiem, a u sredini je raslo veliko drvo. Nisam vidio nikoga. Preskoio sam zidi. Bio je ondje i pas, ali svezan. Vidio me. Poeo je lajati i ja sam se sakrio iza razgranatog debla. Sigurno sam bio jako umoran, jer sam zaspao. Htio bih da ne bude umoran, Enaiate. Nije se radilo samo o tome da sam bio umoran. Zna, bilo je neto na tom mjestu to me smirivalo. to? Ne bih znao rei. Neke stvari se osjeaju i gotovo. Doista, u jednom trenutku dola je starija gospoa koja je ondje stanovala. I paljivo me probudila. Skoio sam to sam bre mogao na noge i da u pobjei, no ona mi je dala znak da uem u kuu. Dala mi je ukusnu hranu, povre i ne znam to jo. Mogao sam se istuirati. Lijepo me obukla: koulja na modre pruge, traperice i bijele tenisice. Bilo je nevjerojatno da ima tu odjeu u kui i to moj broj. Ne znam kome su pripadali, moda kojem unuku. Ta je gospoa ne prestajui govorila na grkom i engleskom, a ja sam tek neto malo razumio. Kad sam vidio da se smijei, govorio bih: Good, good. Kad joj je lice bilo ozbiljno, onda sam i ja gledao ozbiljno i lagano odmahujui glavom govorio sam: No, no. Malo poslije, popodne, nakon to sam se istuirao, ta baka me ispratila do autobusnog kolodvora, kupila mi je kartu (da, ona mi je kupila), tutnula mi je pedeset eura u ruku, kaem, pedeset eura, pozdravila me i otila. Doista, pomislio sam, ima na svijetu uistinu jako udnih i ljubaznih ljudi. Eto, ponovno.

66

Janja

Ponovno to? Ispria mi doivljaje, Enaiate, no, odmah bjei prema neemu drugom. Reci mi neto vie o toj gospoi. Opii mi kuu. Zato? Kako zato? Zanima me. Moda i druge zanima. Da, ali ve sam ti rekao. Mene zanima ono to se dogodilo. Gospoa je vana zbog onoga to je uinila. Nije vano njeno ime. Nije vano ni kakva joj je kua. Svejedno tko je ona... Kako to misli? Svejedno je dokle god se tako ponaa. Tako sam, da ne povjeruje, stigao u Mitilene. To je velik grad, taj Mitilene, s puno stanovnika, puno turista, duana i auta. Ja sam pitao za put do station ship, ili brodsku luku, odakle su odlazili trajekti za Atenu. Ljudi su odgovarali na moje pitanje, kao to ljudi obino ine, ali ja sam gledao pokrete ruku. Tamo. Ovdje. Kad sam pronaao luku, naao sam na okupu i puno drugih mladia, Afganistanaca, koji su ondje bili danima i pokuavali doi do karte. I svaki put kad bi pokuali, izbacili bi ih, jer odmah je bilo jasno da nisu uobiajene muterije nego slijepi putnici. To me malo deprimiralo. Koliko u ja morati ekati? Ali je li to bilo zbog toga kako sam bio odjeven, jer sam bio ist, je li to bilo zbog punog trbuha i zadovoljnog lica, kad se dobro najede, u svakom sluaju, na blagajni je bila neka mlada djevojka i kada sam zatraio kartu, odgovorila je: Trideset i osam eura. Nisam odmah povjerovao i tako sam rekao: Repeat? A ona: Trideset i osam eura. Provukao sam kroz prozori na blagajni novanicu od pedeset koju sam dobio od grke bake. Djevojka na blagajni - zgodna izmeu ostalog: krupne oi, dobro naminkana - uzela ih je i dala mi je ostatak od dvanaest eura. Zahvalio sam joj u nevjerici s Thank you i iziao. Ne mogu vam opisati lica drugih, kad su me vidjeli s kartom u rukama. Svi su me okruili. Htjeli su znati kako mi je to uspjelo, a neki nisu povjerovali da sam uspio. Rekli su da mi je kartu uzeo neki pravi turist, netko tko je izgledao kao turist. Ali nije. Pa kako si to uinio ? pitali su. Samo sam zatraio, odgovorio sam. Na blagajni. Trajekt je bio golem. Visok, pet katova. Otiao sam na posljednji da bolje vidim obzor i uivao sam oima i svakim dijelom tijela u injenici da sjedim udobno i oputeno na naslonjau, ne na koljenima u gumenjaku ili skvrenih nogu u dvostrukom dnu nekog kamiona, kad mi je poeo krvariti nos: bilo je to prvi put u ivotu da mi je potekla krv iz nosa. Otrao sam u zahod da se umijem. Podvukao sam glavu pod mlaz vode i stajao sam ondje sagnut nad umivaonikom i krv je tekla i - kunem se, ne znam kako to rei - inilo mi se da s tom krvlju izlazi van iz mene sav umor, pustinjski pijesak, praina ulica i snijeg na planinama, morska sol, vapno Esfahana, kamen Qoma i otpaci iz kanalizacije u Quetti. Kad je krv prestala tei, osjeao

67

Janja

sam se izvrsno. Kao nikad. Obrisao sam lice. Dok sam ekao novo mjesto jo uvijek na petom katu, radi obzora, proao sam pored reda zauzetih klupa i da bih obiao djevojicu koja se igrala, dodirnuo sam koljeno nekog deka. Oprosti, rekao sam. Letimino sam ga pogledao, onda sam se okrenuo i udaljio se. Zaustavio sam se. Dobro sam ga pogledao. Nije mogue, pomislio sam. Jamal. On je podigao bradu: Enaiatollah. Jamala sam upoznao u Iranu, u Qomu, na tvornikom nogometnom turniru. Zagrlili smo se. Nisam te prije vidio, rekao je. Nisam te vidio u luci. Upravo sam stigao. Ali nisam te vidio ni u Mitileni. Stigao sam na otok juer. Nemogue. Kunem ti se. Kako? Gumenjakom. Iz Ayvalika. Nemogue. Kunem se. Juer si bio u gumenom amcu, a danas si ve na trajektu? Srea, vjerujem. tovie, siguran sam sam u to. Sjeli smo jedan pored drugoga. Razgovarali smo cijelo vrijeme. On je u Mitileni proveo etiri dana; nije mogao nabaviti kartu za Atenu i na kraju je dao osamdeset eura nekome tko je dobro govorio engleski da mu kupi kartu. Ali najgore je bilo to to ga je u jednom trenutku uhvatila policija. Da, njega i njegove otiske. Stigli smo u Atenu idueg jutra oko devet. Neki su putnici trei otili u prizemlje trajekta da uzmu auto, drugi su grlili svoje roake, neki su jo ukrcavali prtljagu na taksi i ukljuili se u promet. Luka je sva vrvjela od pozdrava i tapanja po ramenima. Nas dvojicu, Jamala i mene, nitko nije doekao i nismo znali na koju stranu poi. Ali, nije da nas je to rastuilo. Samo je nekako udno vidjeti oko sebe toliko oputenih, vedrih i sigurnih ljudi, a ti si jedini koji se osjea izgubljeno. Ali to se dogaa u svijetu, zar ne? Idemo dorukovati, rekao je Jamal. Popit emo kavu. Ja sam imao dvanaest eura od ostatka za kartu. On je imao sitni. Uli smo u bar; dali su nam dvije velike ae bijele kave, poput one amerike, na slamku. Kuao sam je. Bila je odvratna. Rekao sam: Ja to neu piti. Nemoj piti ako ne eli, rekao je Jamal. Ali dri je u ruci. U ruci? Kao dva turista. Proeimo s aama u ruci. Tako to rade turisti, zar ne?

68

Janja

Bilo je poslijepodne, kad smo obili grad. Uli smo u podzemnu eljeznicu. Sili smo na svakoj etvrtoj postaji i otili vidjeti gdje se nalazimo. Onda smo se vraali dolje i nastavljali u istom pravcu. Nakon tri puta odlaenja gore-dolje izali smo van; iznad nas bio je velik park, puno ljudi i koncert, koncert u parku koji se zvao Dikastirion, ako se dobro sjeam. Umijeati se u mnotvo nije loe, kad ne zna to bi radio. u toj svjetini uli smo kako se govori afganistanski. Slijedei jezik, zavrili smo u grupici djeaka vie-manje naih godina, neki ak i stariji: igrali su nogomet. Evo, jedan dobar savjet: ako ti se u ivotu dogodi da provede vrijeme kao slijepi putnik, trai parkove, uvijek se nae neto dobro u parkovima. Naveer smo ekali da se ti djeaci vrate svojim kuama kako bismo zatraili gostoprimstvo i neto za jelo, jer smo se nakon utakmice sprijateljili. Ali nakon nekog vremena, kad se spustio mrak, vidjeli smo da je jedan od njih pod nekim drvetom poeo izvlaiti kartonsku kutiju, onda drugi, pa trei. Rijeju, njihova kua bila je park. Ali mi smo bili gladni, kako to obino biva kad se ne jede nekoliko sati. Pitali smo: Postoji li ovdje neki afganistanski restoran koji daruje hranu? Gledaj, nismo mi u Kabulu. Mi smo u Grkoj. U Ateni. Hvala. Park je bio njihov dom. Postao je i naim domom. Jutrom smo se rano budili, oko pet. Netko je spomenuo ime neke crkve u kojoj su davali doruak; ili smo tamo i uzeli kruh i jogurt. Za objed smo ili u neku drugu. Ali ondje su sveenici izloili seriju Biblija na svim jezicima - i na mojem lijepog izgleda, pokraj ulaznih vrata i prije jela morao si proitati stranicu iz Biblije, ako ne, nisu ti dali jesti. Pomislio sam: ni u snu. Radije u umrijeti od gladi nego da moram itati Bibliju kako bih dobio hranu. Pomislio sam to ispunjen ponosom. Samo to je nakon nekog vremena eludac poeo jako kruliti, jae od ponosa. Dovraga i glad. vrljao sam uokolo pola sata u nastojanju da izdrim, dok mi se nije uinilo da mi odvijaju pupak vadiepom. Onda sam se pribliio, pravio sam se da itam i stajao sam pred Biblijom na svojem jeziku, promatrajui stranicu neko vrijeme koje mi se inilo dostatnim, tako da me vide posluitelji. Onda sam uao i ja. Jeo sam kruh i jogurt. Kao ujutro za dorukom. Imali ste sreu sino, rekao mi je moj susjed. Jamal je traio od sveenika ili fratara ili to su ve bili, drugi komad kruha. Ja sam lizao dno aice s jogurtom. Pitao sam: Zato? Jer se nije nita dogodilo. Prestao sam lizati. U kojem smislu, nita? Na primjer, nema policije. Kojiput policija doe i pokupi sve koje tu nae. Zatvori ih? Ne. Samo ih pokupi. Udarcima nogom. Udarcima nogom i premjesti nas. Kamo?

69

Janja

Kamo elimo. Samo da bi nam ivot uinili teim nego to je. Mislim da nam to ine radi toga. Ah. Ma nije samo policija, dodao je djeak. I tko jo? Stariji deki. Muki. Koji idu s djeacima. Kamo idu? Muki koji vole deke. Stvarno? Stvarno. Naveer sam s Jamalom pronaao najmraniji i najskriveniji kut u cijelom parku kako bi nae poivalite bilo sigurno, iako sigurnosti, kad si prisiljen spavati u parku, ima malo. Grki reeno, najnevjerojatnija stvar u koju sam upao tog ljeta u Ateni, etvrtog ljeta otkako sam otiao iz svoje kue u Navi, u Afganistanu, bile su Igre (posluaj) Dvadesetosma Olimpijada: Athens 2004. Da budem precizan, naa srea - moja i svih slijepih putnika koji su tih mjeseci bili u Ateni, bila je u tome to je prije poetka Olimpijade trebalo dovriti mnogo pista, bazena, stadiona, sportskih zgrada i drugih. Tako je u gradu narasla potreba za radom na crno, pa je i policija, kako bi se pokazala pred svijetom, zamirila. S vremena na vrijeme i emigranti su tajno oruje. Ja nisam znao da su bile te Olimpijske igre. Otkrio sam to kad sam zajedno s ostalim afganistanskim dekima otiao na mali trg, gdje su rekli da moemo nai posao, i kad me jedan automobil odvezao na olimpijski stadion. Ondje sam shvatio da ima posla ako elim za dva mjeseca, sve dane, raunajui subotu i nedjelju. Posao je bio ak dobro organiziran. Zadatke su dijelili prema dobi. Ja sam, na primjer, trebao samo drati u ruci mladice za drvored, a drugi su kopali jame da ih posade. Naveer su ti plaali u gotovini: etrdeset i pet eura. Odlina plaa, barem za mene.

* * *
Sjeam se da je jedne noi u park doao neki mukarac, sjeo pokraj Jamala i polako ga poeo milovati. Neki Grk s bradom i dreavom kouljom. Onda me Jamal udario nogom da se probudim (nas smo dvojica spavali zajedno kako bismo se titili). Rekao je: uj Ena, ovdje je jedan koji me miluje. Kako to misli? rekao sam. A to ja znam. Miluje me, ali ne znam zato. Smeta li ti? Ne, samo me draga. Gladi mi kosu. Onda sam se sjetio onoga to mi je rekao onaj tip u menzi pravoslavne crkve. Odjednom smo ustali i otrali k starijim dekima. Mukarac s bradom nas je slijedio, a kada je vidio starije deke oko nas i kako pokazujemo na njega, slegnuo je ramenima i otiao.

70

Janja

Kad je Olimpijada poela, posla vie nije bilo i mi smo provodili jutra i popodneva lunjajui naokolo, ne znajui kamo otii i to uiniti. U tom trenutku poeo sam govoriti o odlasku. London, rekli su svi. Treba ii u London. Ili u Norveku ako uspije. Ili u Italiju, zato ne. I, ako se ide u Italiju, treba ii u Rim, u Rim, otii u Ostiense, to je inilo se bio kolodvor. Ondje je bio park s piramidom, gdje su se nalazili Afganistanci. U Italiji je osim toga ivio jedan deko kojega sam poznavao, netko iz moga mjesta, iz Nave. Zvao se Payam. Nisam znao u koji se grad sklonio i nisam imao ni broj telefona ni ita drugo, ali bio je u Italiji i ako je bio u Italiji, moda u stupiti u vezu s njim. Bit e teko, ali tko zna. Ja odlazim, rekao sam jednog dana Jamalu. Bili smo zajedno s druga dva prijatelja, jeli smo sladoled. Imam uteevine od posla na Olimpijadi, rekao sam. Mogu kupiti kartu sve do Korinta ili do Patrasa i ondje se pokuati uvui u neki kamion. Znam nekog trgovca koji ti moe pomoi, rekao je jedan deko. Stvarno? Stvarno, rekao je on, ali prvo, uj, bilo bi dobro zatraiti politiki azil zbog zdravlja. Kakav politiki azil zbog zdravlja? Ne zna za to? Ima jedno mjesto, ambulanta, gdje te lijee ako si bolestan, obavljaju pretrage ako misli da jesi. I ako nau neto to ne radi u tvome tijelu, daju ti dozvolu boravka zbog bolesti. Doista postoji takvo mjesto? Zato to nisi rekao prije? Pa, zato to oni daju injekcije, na primjer. Nisu svi za to da ih podvrgnu pretragama i injekcijama. Ali, ako si ti odluio otii, ba te briga za to, zar ne? Zna li nekog tko je dobio dozvolu boravka? Zna li ga osobno? Ja? Da, jednog bengalskog deka. Imao je sreu. Moda e ti imati. Dobro. Dobro, to? Idem, rekao sam. Reci mi gdje je. Bila je to stara palaa s obojenim prozorima nimalo nalik na druge ambulante koje sam vidio. Trebalo se javiti preko portafona na trei kat. Jamal i drugi e me ekati dolje, potrajat e nekoliko sati. Javio sam se na portafon. Otvorili su bez rijei. Stube. Ulaz. Stvarno, ulaz je izgledao ba kao ekaonica u ambulanti. Nije bilo ni altera ili sestre da zatrai informacije, ali je etvero ili petero ljudi sjedilo na stolcima, neki su itali revije, drugi gledali u zrak. Sjeo sam i ja ekajui svoj red. Odjednom. Odjednom su se otvorila vrata kao pod udarom vjetra (bilo je etvero bijelih vrata) i izletjela je van neka ena. Gola. Potpuno. Izbuljio sam oi, onda sam spustio pogled; htio sam ih, oi, staviti u dep. Ili ugasiti rumen na obrazima, ali eto, njena pojava obuzela me iznenada u tolikoj mjeri da mi se svaki poloaj, svaki pokret, svaki udisaj inio nespretnim i neumjesnim. Bio sam skamenjen. Gola djevojka prola je sasvim blizu mene, mislim da me pogledala ispod oka, smijeei se. Onda je pola prema drugim vratima i nestala. Neki mukarac je ustao i poao za njom. No, odmah iza toga,

71

Janja

evo druge. Gola. I ona. Odjednom ih je bilo desetak koje su ulazile i odlazile. Sve dok. Sve dok, Enaiate? Sve dok nisam ustao i pobjegao. Siao sam stubama trei, po est odjednom i iziao na glavni ulaza sveudilj trei tako da sam na ulici zamalo zavrio pod kotaima - uo sam grku trubu i grko urlanje - i u tom trenutku vidio sam druge i Jamala na drugoj strani ulice kako se smiju. Drei se za trbuh. Nisu mogli ni stajati na nogama koliko su se smijali. Kunem se da je to bio prvi i posljednji put da sam uao u bordel. Ostao sam u Ateni sve do sredine rujna. Jednoga sam dana stisnuo Jamalu ruku i uspeo se na vlak za Korint. Kruio je glas da je u Patrasu policija nasilna, da su se neki deki vratili polomljenih nogu ili ruku ili jo gore, da su, iako je put prema Italiji bio krai, putovali u tekim i nehigijenskim uvjetima, zajedno s mievima. A ja sam se bojao mieva. U Korintu, meutim, bilo je mirnije ili se tako inilo. Naao sam nekog grkog trgovca koji je skrivao ljude u kamionu. Rizik putovanja kamionom bio je u tome to nisi nikad mogao biti siguran gdje e zavriti. Ti moda misli da ide u Italiju, a zapravo se nae u Njemakoj, ili ako si loe sree, vrati se u Tursku. Trgovac me traio etiristo pedeset eura, ali ja sam novac za njega ostavio kod Jamala u Ateni. Ne usuujem se dati novac sada, rekao sam. Kad stignem u Europu, zvat u prijatelja da ti donese. Ili tako ili nita. A on je rekao: Dobro. U korintskoj luci trebalo se sakriti u kamion, na tegljau, usred robe ili meu kotae. Iduih tjedana skrivao sam se esto i na jako opasnim mjestima, ali kontrolori su me uvijek pronali. Kontrolori iz Korinta su lukavi i znaju kako to ide. Ulaze sa svjetiljkama i uvlae se meu kutije i vree ili ispod tegljaa kako bi pregledali svaki kutak, svaki zavoj, stvar za koju su plaeni, i mnogi od njih zasluuju plau sve do posljednjeg centa. Ako te uhvate, ne zatvore te, zgrabe te za jaknu i bacaju van. Iako katkad dovedu i pse. Poslije nekog vremena tako su mi dosadili ti trgovci koji nisu uspjeli nita organizirati i odluio sam to uiniti sam. Novac e biti kod Jamala. Prebacio sam se na plau (na plai dobro spava i moe se i okupati). Spojio sam se s grupom Afganistanaca koji su takoer eljeli otii, a sada je to postala igra. Svako malo se odlazilo u luku, trojica ili etvorica i pokualo se uskoiti u kamion. U neke dane, ako je bilo lijepo vrijeme i ako smo bili dobro raspoloeni, pokuavali smo deset ili jedanaest puta; razumije se, u jednom danu. Jednom sam uspio, ali kamion - kako sam rekao da se znalo dogoditi - iziao je ravno iz luke. Tko zna kamo je krenuo. Poeo sam lupati po karoseriji u tegljau i kad smo bili dvadeset ili trideset minuta izvan grada, voza me uo. Stao je, izaao i otvorio. S francuskim kljuem u rukama. Kad je vidio da sam malen (mislim da je to bilo zbog toga), nije me tukao. Grdio me viui, to mu nisam zamjerio i pustio me da pobjegnem. Jedne veeri, uz lijep zalazak sunca na moru, rekao sam djeacima na plai: idem pokuati. Na ulazu u luku bila su tri tegljaa jedan iznad drugog, poput palae na tri kata. Popeo sam se na vrh i jedva se uvukao u neku malu rupu. Odjednom je stroj zakvaio palau. Zadrao sam dah. Palaa se pokrenula i ula u brod. Sat poslije na brodu su se zatvorila vrataca. Kunem se, bio sam

72

Janja

presretan. Pucao sam od veselja da ti to ne mogu opisati. Htio sam vikati, ali to ba nije bilo zgodno. I osim toga, bio je mrak i nisam znao kamo idem, i nisam imao ni jela ni pia, tako sam se brzo smirio i shvatio da je bolje, prije nego to kaem da sam uspio, privesti to kraju. Tri dana bio sam zakljuan u unutranjosti broda. Bila je unutra luaka buka, kranje, um i drugo. Onda se brod zaustavio. Osjetio sam buku sidra koje se sputalo, a to je um koji se odmah prepoznaje. Tada sam se upitao: gdje sam?

73

Janja

ITALIJA

Nisam jo smio ustati. Nisam se smio pomaknuti. Ostati na mjestu, ne disati, ekati. Biti strpljiv. Strpljivost ivot spaava. Izaavi iz luke - bilo je prolo petnaest minuta, rekao bih, u svakom sluaju manje od pola sata - kamion je usporio i uao u neko dvorite, dvorite dupkom puno drugih kamiona, motornih vozila, tegljaa. Prijatelji u Grkoj predloili su mi da ne izaem odmah, da ekam da kamion ue u zemlju (koja god to zemlja bila), da se udalji od granice, a onda da iskoristim vozaev predah, makar kod nekog odmorita i izvuem se van. Ostao sam uuren, miran, u oekivanju da kamion krene. Ponavljao sam u sebi to uiniti da budem brz i precizan: skoiti na zemlju, doekati se na noge, prevrtati se, bude li potrebno da se ublai udarac, traiti izlaz u bijegu, trati. Ne okretati se, trati. Ali. Umjesto da krenem, u jednom trenutku osjetio sam neto poput potresa. Pomolio sam glavu. Golema dizalica zakvaila je teglja u kojem sam bio. Silno sam se uplaio. Pomislio sam: to e se sad dogoditi? to ako zavrim u zdrobljenom metalu? Onda sam sebi rekao da moram izai, odmah, i bacio sam se dolje. Trojica mukaraca radila su oko dizalice. Aterirao sam poput vree krumpira (usprkos mentalnim pripremama) jer su mi noge bile drvene i nisu mogle ublaiti skok. Kada sam se spustio, kriknuo sam. Je li zbog urlika ili zato to nisu oekivali da e s neba pasti Afganistanac, ta su se trojica silno uplaila; i pas, ak i pas koji je bio na strai, pobjegao je. Pao sam nespretno na cement, ali sam se brzo snaao. Nisam se smio prepustiti boli. Vidio sam da je dio ograde, onaj koji je dijelio dvorite od ceste, bio sruen. Potrao sam u tom pravcu na sve etiri, poput ivotinjice; nisam mogao stati na noge. Pomislio sam da e oni poi za mnom, ali jedan od mladia u radnom odijelu poeo je vikati: Go, go. I pokazao mi je rukom prema cesti. Nitko me nije pokuao zaustaviti. Prvi putokaz na koji sam naiao bio je plav. Pisalo je: Venezia. Dugo sam hodao slabo prometnom cestom. Odjednom, u daljini, vidio sam dvije figure koje su se brzo pokretale. Kad su se pribliile, shvatio sam da su to dva biciklista. Vidjeli su me i - mislim da su zbog moje jako prljave odjee ili zbog kose ljepljive od katrana, ili zbog mojeg lica - usporili i

74

Janja

stali. Pitali su me je li sve u redu, treba li mi togod, gesta koja mi se jako svidjela. Razgovarali smo na engleskom, koliko je to bilo mogue, i kada mi je prvi rekao da je Francuz, ja sam rekao: Zidane. Onda, kad mi je drugi rekao da je Brazilac, rekao sam: Ronaldinho. Znao sam samo to o njihovim zemljama i htio sam im dati do znanja da ih cijenim. Pitali su me odakle sam. Rekao sam: Afganistan. Oni su rekli: Taliban, taliban. To je bilo ono to su oni znali o mojoj zemlji. Jedan od njih, Brazilac, mislim - dao mi je dvadeset eura. Pokazao mi je u pravcu oblinjeg grada, to je bio Mestre, i ja sam im mahnuo rukom i nastavio pjeaiti i hodao sam dok nisam doao do autobusne postaje. Ondje su ekale dvije osobe, jedan od njih vrlo mlad deko. Priao sam mu i rekao: Train station? Sad, ne znam tko je bio taj deko, moda je bio aneo, ali mi je stvarno puno pomogao. Rekao mi je, poi sa mnom, ukrcao sam se s njim u autobus. Kad smo stigli u Veneciju na Piazzale Roma, kupio mi je pecivo, jer sam izgledao izgladnjelo, odveo me u crkvu, gdje je dobio novu odjeu i dao mi ju je i gdje sam se mogao oprati, da se ne gadim ljudima. Sad, iako je to ope poznato, no, kako je lijepa Venecija! Sva na vodi. Pomislio sam, majko moja, ja sam u raju. Makar da je cijela Italija takva. U meuvremenu govorio sam tom deku Rome, Rome. Onda je on shvatio da elim ii u Rim, otpratio me do kolodvora i kupio mi kartu. Pomislio sam da je moda on roak one grke bake; toliko dobar, da je mogao sluiti za primjer. Nisam znao kolika je udaljenost izmeu Venecije i Rima i koliko e mi trebati da onamo stignem. Nisam htio drugamo otii, jer bih se inae izgubio, dakle, bio sam zabrinut, to je u redu. U Rimu sam znao to u uiniti: imao sam sve razraeno u glavi. Trebao sam izai s glavnog kolodvora i izai na trg, potraiti autobus broj 175. I u Grkoj sam dobio takve informacije. Ispred mene sjedio je neki krupan gospodin, koji je brzo otvorio laptop da moe raditi. Na svim postajama gdje smo se zaustavljali, ili samo kad bi vlak usporio, naginjao sam se iza njegovog raunala i pitao: please Rome, please Rome. Ali izmeu nas bio je problem u komunikaciji, jer, kad sam govorio please Rome, please Rome, on je odgovarao: No rum, no rum, i to zato to sam ja Rome izgovarao rum. U jednom trenutku, zbog toga to sam esto ponavljao please Rome, please Rome, krupni gospodin poeo je ljutito vikati, bio je gotovo izvan sebe: No rum. No. Dosta. Ustao je i otiao. Bojao sam se da e pozvati policiju. Umjesto toga, nekoliko minuta poslije, vratio se s Coca-Colom u limenki i bacio ju je pred mene. Rekao je: No rum. Coca-Cola. No rum. Drink. Drink. Ja nisam razumio to se dogodilo, ali Coca-Cola se nikad ne odbija, tako sam otvorio limenku i pio i mislio, doista je udan taj ovo koji se prvo naljuti, a onda mi donese limenku na dar. Tako, kad smo stigli na novu postaju - ja sam se, jo uvijek srui svoju Coca-Colu - nevino sagnuo prema njemu i rekao: please Rom, please Rom. Tada je on shvatio. Rekao je: Roma. Ne rum. Roma. Potvrdio sam glavom. Pokretima mi je objasnio da i on ide u Rim i da je glavni kolodvor - Termini, tako ga je nazvao, bio isti za obojicu, i da mogu biti miran, jer to je posljednja postaja. Tako smo u Rimu sili zajedno. Na peronu mi je stisnuo ruku, taj krupni gospodin i rekao: Bye, bye. Ja sam odgovorio: Bye, bye. I onda smo se razdvojili. Kolodvorski trg vrvio je autima, ljudima i autobusima. Prevrtio sam sve ute loptice traei

75

Janja

broj 175. Znao sam da moram sii na prvoj postaji. Bio je mrak kad sam stigao u Ostiense. Oko mene bilo je puno ljudi od onih koje vi zovete bradonje, a ja ih zovem bokcima, ali nitko od njih nije bio Afganistanac. Onda sam vidio dugi red ljudi uza zid i ondje su bili Afganistanci. Stao sam s njima u red. Objasnili su mi da ekaju na jelo koje im donose fratri iz samostana te ako ih pita, daju ti ak i deke za spavanje i kartonske kutije za leaj. Jesi li gladan? pitao me fratar kada sam doao na red. Pretpostavljao sam to me pita i potvrdio sam glavom. Dali su mi dva peciva i dvije jabuke, eto. Kako se nae mjesto u kojem bi htio ivjeti, Enaiate? Po emu se razlikuje od nekog drugog? Prepoznaje ga po tome to odatle ne eli otii. Zaista, ne zato to je savreno. Ne postoje savrena mjesta. Ali postoje mjesta gdje ti nitko ne eli nauditi. Da se nisi zaustavio u Italiji, da si ponovo krenuo na put, kamo bi otiao? Ne znam. Moda u Pariz. I u Parizu postoji mjesto poput Ostiensa? Da, ini mi se da je to neki most. Sad se ne sjeam koji, ali se doe do njega autobusom. Znao sam ak i broj autobusa. Sad sam ga na sreu zaboravio.

* * *
Imao sam u depu dvije stotine eura priteenih u Grkoj. Morao sam brzo odluiti to u, jer ako moram kupiti kartu ili neto slino, nisam mogao oekivati da e mi taj novac rasti u depu poput biljke, je li tako? To su trenuci u kojima budunost zove udnim imenima, a ime moje budunosti bilo je Payam. Kao to sam ve rekao, Payam je bio u Italiji, ali ne znam gdje, dakle, s obzirom na to da u Italiji ima mnogo ljudi, trebao sam se potruditi i pronai ga. Tako sam krenuo traiti ga, spominjao sam ga svima i tako sam obuzet time jednoga dana sreo nekog tko mi je rekao da je imao jednog prijatelja u Engleskoj i da mu je govorio o deku s tim imenom s kojim je bio u centru za prihvat u Krotonu, u Kalabriji. Stvarno, mogao je to biti neki drugi Payam, zato to ne postoji monopol na imena. Nazvali smo u London toga prijatelja koji je u baru naao posao. Imam broj mobitela, ako eli, rekao je on. Stvarno? odgovorio sam. Zna li gdje ivi? U Torinu. Napisao mi je na papiri broj mobitela i otipkao sam taj broj i ne izlazei iz centra. Halo? Halo. elim razgovarati s Payamom. Ja sam. Tko je? Enaiatollah Akbari. Iz Nave.

76

Janja

Tiina. Halo? Rekao sam. Da, ujem te. Ja sam Enaiatollah Akbari. Iz Nave. Shvatio sam. Ali to nije mogue. Jesi li ti, Payame? Ja sam Payam, da. Jesi li ti doista Enaiatollah? Odakle zove? Iz Rima. Nije mogue. Zato nije mogue. Kako to da si u Italiji? Kako to da si ti u Italiji? Payam doista nije vjerovao da sam to ja. Iskuavao me pitanjima o naoj zemlji, o mojim i njegovim roacima. Odgovorio sam mu na sva pitanja. Na kraju je rekao: to namjerava uiniti? Ne znam. Onda, rekao je, doi u Torino. Pozdravili smo se i ja sam otiao na kolodvor Termini da pogledam za vlak. Tada sam, sjeam se, nauio prvu talijansku rije. Otpratio me jedan Afganistanac koji je bio ondje prilino dugo i govorio je prilino dobro jezik, on mi je kupio kartu da ne pogrijeim vlak. Popeo se sa mnom u vagon, pogledao uokolo, odabrao jednu ljubaznu gospou i razgovarao s njom. Rekao je: on mora sii u Torinu. Sii, rekao je. Vidite, scin je iranska rije i znai kamen. Utisnula mi se u pamet i bio sam sposoban izrei scindere Torino, scindere Torino, da ne bude zabune, kako se to dogodilo s Rome. Tijekom putovanja gospoa me pitala imam li broj nekoga tko bi doao pred mene na kolodvor Porta Nuova. Dao sam joj Payamov broj, ona ga je nazvala da se dogovore; rekla mu je kada emo stii i kamo. Sve je prolo u redu. U Torinu izmeu automobila, prtljage i mnotva djece koja su se vraala s izleta, Payam i ja jedva smo se prepoznali: posljednji put kad smo se vidjeli imao sam moda devet godina, a sada moda petnaest, on je imao dvije ili tri godine vie od mene i na nam je jezik udno zvuao, kako nam se nikad nije dogodilo u djetinjstvu. Payam me otpratio u Ured za maloljetne strance a da mi nije dao vremena priviknuti se na izgled kua ili na svje zrak (bila je sredina rujna). Upitao me odmah - jo osjeam toplinu njegova zagrljaja na prsima - kakve su mi namjere, jer ne mogu biti dugo neodluan; neodlunost nije dobra za onoga tko nema dozvolu boravka. Gledao sam iz kafia u koji smo uli popiti kapuino - znam mjesto s najboljim kapucinom u gradu, rekao je - i pomislio sam na one dvije osobe, deka iz Venecije i gospou u vlaku za Torino, koje su mi se jako svidjele, tako da sam poelio biti u istoj zemlji u kojoj ive i oni. Ako su svi Talijani takvi, mislio sam, onda je to mjesto u kojem bih se mogao i zaustaviti. Bio sam stvarno umoran. Umoran od toga to sam bio stalno na putu. Tako sam rekao Payamu: elim ostati u Italiji. A on je rekao: dobro. Nasmijeio se, platio je kapuino

77

Janja

pozdravivi barmena, koga je ini se poznavao, i poli smo pjeke prema Uredu za maloljetne strance. Sunce je zalazilo i puhao je jak vjetar koji je meo ulice. Kad smo stigli, bilo je kasno i Ured je bio pred zatvaranjem. Payam je govorio u moje ime i kad mu je gospoa objasnila da nemaju mjesta za mene, ni u kojoj zajednici ili drugdje i da u se tjedan dana morati snai sam, rekao je gospoi da malo poeka, okrenuo se k meni i ponovio mi svaku rije. Ja sam slegnuo ramenima. Zahvalili smo i izali. I on je ivio u zajednici. Nije me mogao primiti. Mogu spavati u parku, rekao sam. Ne elim da spava u parku, Enaiate. Imam jednog prijatelja izvan Torina, zamolit u ga da te primi. Tako je Payam nazvao toga svog prijatelja, koji je odmah pristao. Zajedno smo otili na autobusni kolodvor i Payam mi je rekao da ne silazim dok ne vidim kako mi netko daje znak. Uinio sam tako. Na jednoj postaji, nakon jednosatne vonje, pojavila se na vratima glava nekoga mladog Afganistanca koji mi je dao znak rukom da sam stigao kamo treba. Otiao sam u njegovu kuu, da, ali nakon tri dana - ne znam dobro to se dogodilo - rekao je da mu je ao, da je alostan i tako dalje, ali da ne mogu vie biti kod njega. Rekao je da sam slijepi putnik, iako sam se svojevoljno prijavio u Ured za maloljetnike, i ako me policija nae u njegovoj kui, on riskira izgubiti dokumente. Bilo je u redu to to sam mu rekao da bude miran, da mu ne elim stvarati probleme. Mnogo sam spavao po parkovima, rekao sam, i jo koja no nee mi nakoditi. Ali kad je za to doznao Payam, rekao je ponovno: ne, ne, ne elim da spava u parku. Nazvat u nekog drugog. Osoba je bila Talijanka, Danila, koja je radila u socijalnoj slubi zajednice, i koja je kao i mi pokuala razgovarati s Uredom za strance maloljetnike, ali oito nije bilo ni spremita za mede kamo bih se mogao uvui, tako je Danila rekla Payamu: dovedi ga k meni. Kad smo se vidjeli, Payam je rekao: prihvatit e te jedna obitelj. Jedna obitelj? rekao sam. ta znai jedna obitelji? Otac, majka i djeca, eto to znai. Ne elim biti u obitelji. Zato? Ne znam kako se trebam ponaati. Ne idem. Zato? Kako bi se trebao ponaati? Jedino mora biti pristojan. Sigurno u im smetati. Ne. Uvjeravam te. Dobro ih poznajem. Payam je bio uporan toliko da je ostao bez glasa, kako bi svatko uinio osobi koju voli i za koju se osjea odgovornim. Da me ostavi samog u noi da spavam na klupi, nije htio ni uti. Tako sam na kraju popustio. Vie zbog njega nego zbog sebe. Obitelj je stanovala izvan Torina u kui na osami iza breuljaka. Kad sam izaao iz automobila,

78

Janja

Danila je dola po mene na autobusnu postaju - bio sam okruen s tri psa, koji su od svih ivotinja meni najdrai, i pomislio sam: tu emo se sloiti. Marco je bio otac i njegovo ime mogu izgovoriti, ne kao ime mojega, kojeg sam zvao samo otac. Danila je bila majka, takoer sam uo i za njezino ime i sinova joj Matea i Francesca. Nisu to bila imena koja su izazivala neugodu, naprotiv. Tek to sam uao u kuu, dali su mi velike papue u obliku kunia, s uima i njukom - moda su to uinili za alu - i nakon to smo oprali ruke i sjeli za stol, s vilicama, noevima i aama, i stolnjacima i tako dalje, i ja sam se bojao da u se obrukati i ponavljao sam svaki njihov pokret, ne proputajui nijedan. Sjeam se da je te veeri za stolom bila baka. Sjedila je uspravno sa zapeem oslonjenim na stol i tako sam i ja uinio, uspravio sam lea i prislonio zapee na stol. I vidjevi da ona brie usta poslije svakog zalogaja, i ja sam ih brisao poslije svakog zalogaja. Sjeam se da je Danila pripremila predjelo i glavno jelo. Sjeam se da sam pomislio: majko moja, koliko ovi jedu. Poslije veere pokazali su mi sobu; u njoj je bio krevet, samo jedan i samo moj. Danila je sila i donijela mi pidamu, rekla je: evo. Ali ja nisam znao to je pidama. Bio sam naviknuo spavati u odjei koju sam imao na sebi. Skinuo sam arape i stavio sam ih pod krevet. Kad mi je Danila dala tu odjeu koja je bila pidama, metnuo sam pod krevet i to. Marco mi je donio runik i ogrta. Mateo je htio da posluam njegove omiljene ploe. Francesco se preruio u Indijanca - amerikog Indijanca - i pozvao me da mi pokae svoje igrake. Svi su mi htjeli neto govoriti. Ali ja nita nisam razumio. Ujutro, kad sam se probudio, u kui je bio samo Francesco, koji je bio mlai od mene. Saznao sam da je zabrinut zbog mene, pitao se: to e ovaj uiniti? Ali ja sam se ujutro bojao izai iz sobe, i siao sam tek (soba je bila na mansardi) kad me Francesco pozvao s dna stuba i rekao da je, ako elim, doruak gotov. I bilo je tako. U kuhinji na stolu nalazili su se keksi, i puding, i naranin sok. Velianstveno. Velianstven taj dan, velianstveni i sljedei dani. Ostao bih ondje zauvijek. Jer, kad te prihvati netko tko s tobom dobro postupa - prirodno, bez navaljivanja - dogodi se da poeli da se i dalje tako ponaaju. Jedini problem bio je jezik. Ali, kad sam shvatio da Danila i Marco ele uti moju priu, poeo sam govoriti, govoriti i govoriti na engleskom i na afganistanskom, ustima i rukama, oima i predmetima. Razumiju li me ili ne? Pitao sam se. Strpljenje, bio je odgovor. Ja sam govorio. Sve do onoga dana kada se oslobodilo mjesto u zajednici. Poao sam u zajednicu. Bit e ondje jedna Iranka koja e prevoditi, rekli su mi. Dobro. Hvala. To je mjesto gdje moe biti spokojan, rekli su. Dobro. Hvala. Hoe li jo togod? Uiti. Posao. Za sada idi tamo, poslije emo vidjeti. Dobro. Hvala.

79

Janja

Ali nije bilo nikakve Iranke. Rekli su mi da u biti spokojan i ja sam mogao biti spokojan. Ali to mjesto ni u kojem sluaju nije bilo mirno. Vika i svae svih vrsta. I onda, inilo se kao zatvor vie nego zajednica. im sam stigao, uzeli su mi remen i novanik s malo novca koji sam imao. Vrata su bila zatvorena izvana, zapeaena. Nije se moglo izai (a zamislite kako sam ja bio naviknut na slobodu poslije svih tih godina lutanja). Za ime Boga, sve sam to cijenio: ipak je to bilo isto i toplo mjesto a za veeru je bila patauta i drugo, ali ja sam htio raditi i uiti - jo vie uiti a umjesto toga prolo je dva mjeseca kao to protjee voda ispod prozirne ploe, i dva mjeseca nisam radio nita, ne razgovarajui, a jo nisam znao jezik, iako sam ga pokuao uiti iz knjiga koje su mi dali Marco i Danila. Jedina razonoda bilo je gledanje televizije, u tiini, spavati i jesti. U tiini. Nisam smio primati posjete, ak mi nije dolazila ni obitelj koja me prihvatila. Doista, nakon dva mjeseca Danila i Marco su se zabrinuli i sredili su da nastavnik - Sergio - koji nije bio samo nastavnik nego i njihov prijatelj i osoba poznata u zajednici, dobije dozvolu da me subotom popodne odvede kako bih slobodno vrijeme (kojega sam imao puno) proveo s djeacima jedne udruge koja se zvala Asai. Sergio je doao po mene i ta prva subota bio je aroban dan. Kad sam stigao u Asai, ondje je bio i Payam, koji me uzeo za ruku i odveo me k njima izgovarajui moje ime i moje prezime, predstavljajui me. Bila je tu i Danila. Tako sam joj mogao rei, hvala, hvala, ali na onom mjestu nije dobro, zbog ovog ili nekog drugog razloga, da nisam onamo doao jesti, spavati i gledati televiziju. Htio sam uiti i raditi. Onda se Danila zamislila i inilo se da je ono o emu je mislila bilo vano, ali u tom trenutku, iako se inilo da e mi rei neto drugo, nije rekla nita. Tjedan dana poslije, kad sam se vratio u Asai, pribliila mi se, povukla me na stranu i tihim glasom kao da joj je to teko, upitala me bi li mi se svidjelo da budem kod njih, mjesta ima kao to sam vidio i ako mi se svia ta prostorija, mogu je dati meni. Odgovorio sam kako ne samo to mi se svia, nego da je to fantastino. Tako su podnijeli zahtjev. Jednoga dana, nekoliko dana potom, dok su uredili papire, doli su po mene u zajednicu. Objasnili su mi da se radi o povjerenju. Objasnili su mi to znai imati kuu i obitelj, dakle: tri psa, sobu i takoer ormar kamo u smjestiti odjeu. Da emo se voljeti, to sam shvatio sam. Tako je poelo. Moj drugi ivot, kaem. Ili barem, to je bio prvi korak. Jer sada, kad sam primljen u Marcov i Danilin dom, trebao sam nastojati da ondje i ostanem, a ostati ondje znailo je ne biti prognan iz Italije, a ne biti prognan iz Italije, znailo je dobiti dozvolu boravka kao politiki bjegunac. Prvi problem bio je jezik. Talijanski sam govorio vrlo malo. Svi smo se trudili da ga nauim bolje. Latinicu sam slabo itao i uvijek sam nulu brkao sa slovom O. ak je i izgovor bio teak. Moda je bolje da krene na neke teajeve, rekla je Danila. kola? pitao sam. kola, rekla je ona. Podignuo sam palac da istaknem kako sam zadovoljan, dola mi je na pamet kola u Quetti,

80

Janja

kamo sam odlazio sluati djecu kako se igraju. Obuzet oduevljenjem odabrao sam tri teaja, jer sam se bojao da mi jedan nee dostajati. Tako sam ujutro u osam izaao s Danilom, kad je ona odlazila raditi i onda sam bio vani sve do devet i pol. Pohaao sam prvi teaj na Ctp Parini. Ctp znai Permanentni teritorijalni centar, institucija koja se nalazi u Torinu, da, ali moda i u drugim gradovima, barem mislim da je tako. Onda bih iziao i krenuo u drugu kolu, gdje sam pohaao drugi teaj, onda sam ponovno izaao i otiao u Asai, gdje sam pohaao teaj talijanskog popodne i nakon svega sam se sretan i iscrpljen vraao kui. I tako est mjeseci. U meuvremenu, moj prijatelj Payam bio je moj prevoditelj, kada, na primjer, neto u kui nisam mogao rijeiti sam, kad mi je netko neto rekao a ja nisam shvatio, nazvali bi ga i on bi preveo. Dogodilo se da ga je Danila zvala kako bi vidjela to bih elio za veeru, iako to, to jesti, za mene nije bio problem: bilo je dovoljno neim ispuniti eludac. U lipnju sam dao ispit iz treeg razreda osnovne (iako to profesori iz Ctp-a nisu eljeli, govorili su da je prebrzo, ali to je bilo pitanje vremena, to nije jednako svagdje u svijetu). U rujnu sam se upisao u srednju kolu, kolu za socijalne radnike, i ubrzo sam se osramotio. Mislim da je tako bilo, jer kadikad ne primijetim ako se dogodi neto smijeno ili udno, to ne bih dopustio da sam primijetio i ne bih se tako izvrgao ruglu itd. Dogodilo se da me nastavnica iz higijene zvala pred plou i traila da uinim neto ne sjeam se to, neto u vezi s kemijom, rauni, ali umjesto brojeva bila su slova. Rekao sam da nita ne razumijem. Ona mi je objasnila, ali ja sam ponovno rekao da nisam razumio ak ni njeno tumaenje. Onda me ona upitala: a koju si kolu zavrio? Ja sam rekao da nisam iao u kolu. Ona je rekla: to? Ja sam rekao da sam zavrio est mjeseci talijanske kole i onda ispit iz treeg osnovne u privatnoj koli, i to je to. Ona je rekla: Ali prije? Rekao sam da prije nisam zavrio nita, da, iao sam u kolu u Afganistanu, u mome mjestu, kod moga uitelja koga vie nema i nita drugo. Ona se sva uznemirila. Otila je ravnatelju kole potuiti se i u jednom trenutku sam se uplaio da e me izbaciti iz kole, to bi za mene bila drama, jer jedina stvar koja me zainteresirala bila je kola. Na sreu, intervenirala je druga nastavnica, koja je rekla da treba biti strpljiv, da emo polako napredovati, korak po korak, da higijena i psihologija mogu poekati, i da damo prvenstvo drugim predmetima. Tako, budui da je u mojoj koli bio neki djeak, malo zaostao, i njega su podrali, ja sam nekoliko mjeseci koristio priliku i na satovima higijene i psihologije izlazio iz razreda i uio s njim. Jezik, Enaiate. Dok govori i pripovijeda, mislim da se ne koristi jezikom kojemu te uila majka. Sada ui povijest, prirodne znanosti, matematiku, geografiju, i ui te predmete na jeziku koji nije jezik koji si nauio od majke. I imena jela nisu na jeziku koji si nauio od majke. ali se s prijateljima na jeziku koji nisi nauio od majke. Postat e ovjekom na jeziku koji nisi nauio od majke. Nabavio si prvi automobil na jeziku koji nisi nauio od majke. Kada si umoran, odmara se na jeziku koji nisi nauio od majke. Kada se smije, smije se na jeziku koji nisi nauio od majke.

81

Janja

Kad sanja, ne znam na kojem jeziku sanja. A znam, Enaiate, da e ljubiti na jeziku koji nisi nauio od majke. Sjeam se, u prvoj godini meu drugovima osjeao sam se loe, jer mi se jako svialo ii u kolu. Za mene je to bila povlastica. Puno sam uio i kada bih dobio lou ocjenu, brzo sam otiao nastavniku govorei da je elim ispraviti i to je drugima ilo jako na ivce da su ak i mlai od mene govorili da sam dosadnjakovi. Onda je bilo bolje. Sprijateljio sam se. Nauio sam mnoge stvari koje su me prisilile da na ivot gledam drugim oima, kao kad stavi sunane naoale sa staklima u boji. Kad sam uio higijenu, bio sam osupnut time to su mi govorili, jer sam to usporeivao sa svojom prolou, prilikama u kojima sam ivio, hranom koju sam jeo itd. Pitao sam se, kako je mogue da sam jo uvijek itav. Bio sam na kraju druge godine, kad je stiglo pismo u kojem je bilo napisano da moram doi u Rim na susret s povjerenstvom koje e utvrditi mogu li dobiti dozvolu boravka kao politiki bjegunac. Oekivao sam to pismo. Oekivao sam zato to sam u Ctp Parini upoznao jednoga mladog Afganistanca koji je stigao u Italiju malo prije mene i koji je imao doivljaje sline mojima. Tako da se sve ono to se dogaalo njemu, poslije nekog vremena dogaalo i meni, to, da sam bio pozvan za dokumente i slino. On je dobio pismo nekoliko mjeseci prije, otiao u Rim, otiao pred povjerenstvo i odgovor je bio: nita od politikog bjegunca. Sjeam se njegovog oaja kad se vratio i kad mi je to rekao. Nije mi bilo jasno. Zato mu nisu dali dozvolu? Ako je nisu dali njemu, nee je dati ni meni. Sjeam se da je taj moj prijatelj rukama obujmio glavu, plaui, bez suza, jecao je glasom i ramenima i govorio: Kamo sad da odem? Jednoga dana otiao sam vlakom zajedno s Marcom i Danilom i bilo je drugaije od onoga to mi se dogodilo, kad sam dolazio iz Rima u Torino. U tu palau doli smo tono na vrijeme, u podruje kojega se sad ne sjeam, malo smo ekali, onda su prozvali moje ime, koje je odzvanjalo itavim hodnikom. Marco i Danila ostali su ondje. Ja sam uao. Sjedni, rekli su mi. Sjeo sam. Ovo je tvoj prevoditelj, rekli su, pokazujui na deka pokraj vrata. Rekao sam da bih radije razgovarao sam bez njegove pomoi. Hvala. Dakle, govori dobro talijanski, rekli su. Odgovorio sam da, govorim prilino dobro. Ali nije stvar samo u tome. Ako govori izravno s osobom prenosi jae emocije, ak i kad su rijei dvojbene i naglasak drugaiji; u svakom sluaju, poruka koja se prenosi slinija je onomu to ima u glavi, u usporedbi s onim kako e je ponoviti prevoditelj - zar ne? - zato to iz njegovih usta ne izlaze emocije, izlaze rijei, a rijei su samo kostur. Razgovarali smo etrdeset i pet minuta. Rekao sam sve, svaku svar. Ispriao sam im o Navi, o mojem ocu i mojoj majci, o putovanju, o vremenu otkad sam spavao u Torinu, u kui Marca i Danile, i o mori koja je uznemirivala moje noi, gotovo kao to je vjetar uzburkao more izmeu Turske i Grke i da sam bjeao iz te more i bjeei esto padao s kreveta ili sam ustajao, uzimao pokriva, ogrnuo se, silazio stubama, otvarao vrata dvorita i odlazio spavati u automobil a da svega toga nisam bio svjestan, ili bih uredno sloio odjeu na jednu stranu i smjestio se u kut u kupaonici.

82

Janja

Ispriao sam da sam uvijek traio kutak za spavanje. Bio sam - kako se to kae? - mjesear. Sve sam to ispriao i u jednom trenutku, on, povjerenik, rekao mi je da ne razumije zato traim politiki azil, jer da napokon situacija u Afganistanu nije tako opasna za Afganistance; da sam mogao sasvim lijepo ostati kod kue. Onda sam ja izvukao novine. Bio je to tjednik otprije nekoliko dana. Pokazao sam im jedan lanak. Naslov je bio: Afganistan. Talibanski djeak zaklao pijuna. Novinar je ispriao da je djeai bez imena, kojeg su snimali TV kamerom, dok je rezao vrat zatvoreniku urlao Alah akbar. Scenu je emitirala talibanska promidba na pakistanskoj granici. Na videu se vidio zatvorenik, Afganistanac, kako priznaje krivicu pred skupinom militanata izmeu kojih je bilo mnogo maloljetnika. Onda su rije dali krvniku, djeaiu, doista malenom, koji je na sebi imao maskirnu jaknu preveliku za svoju dob. To je ameriki pijun, govorio je djeai naoruan noinom, okrenut prema kameri. Takvi ljudi zasluuju smrt. U tom trenutku jedan je taliban podignuo osuenikovu bradu, dok su svi urlali Alah akbar, Alah akbar, Bog je velik. I djeai je uzeo no i zaklao ovjeka. Pokazao sam na lanak. Rekao sam: Taj djeai mogao sam biti ja. Da mi je dozvola boravka kao politikom bjeguncu bila odobrena, doznao sam tek nekoliko dana poslije. Bilo je to u treem razredu srednje, kad sam pomislio da je doao trenutak da uspostavim kontakt s majkom. Mogao sam je traiti prije, ali tek nakon to sam dobio dozvolu boravka, tek kad sam napokon uspostavio sklad sa samim sobom, poeo sam misliti na nju, na brata i sestru. Nisam mnogo mislio na njih. Ne zbog zloe ili neeg drugog, nego, prije nego to pone misliti o drugima, mora pronai nain da se i ti osjea dobro. Kako moe dati nekome ljubav, ako ne voli svoj ivot? Kad sam shvatio da mi je u Italiji zaista dobro, pozvao sam jednog od svojih afganistanskih prijatelja u Qomu, koji je imao oca u Pakistanu, u Quetti, i pitao sam ga to misli, je li mogue da njegov otac stupi u vezu s mojom obitelji u Afganistanu. Rekao sam: ako tvoj otac uspije pronai moju majku, moga brata i sestru, mogu mu platiti za trud i dati im prilino novca i odvesti ih sve u Quettu. Objasnio sam i kako doi do njih, gdje stanuju i ostalo. On, moj prijatelj u Iranu, rekao mi je: Meni je komplicirano objasniti sve te stvari. Dat u ti broj telefona mojeg ujaka i mojeg oca. Zovi ih u Pakistan i sam im reci. Dobro? Onda sam nazvao njegova oca i on je bio jako ljubazan. Rekao je da ne brinem za novac. Da ako su oni u Afganistanu, u onoj maloj dolini, i ne znaju jesam li iv ili mrtav, kao to ni ja ne znam jesu li oni ivi ili mrtvi, dakle, za njega je otii tamo i traiti ih, dunost. Odgovorio sam da u mu ipak platiti put i trokove, iako je to za njega dunost, jer osjeaj dunosti je dobra stvar, ali i novac je vaan. I osim toga, taj put na koji je trebao krenuti, bio je opasan. U ratnoj zoni. Prolo je prilino vremena. Ve sam bio izgubio svaku nadu. Onda je jedne veeri zazvonio telefon. Javio se mukli glas oeva prijatelja: inilo se da je jako blizu. Ispriao mi je da ih je bilo teko nai, jer su otili iz Nave i preselili se u selo na drugoj strani doline, ali na kraju je uspio i kad je objasnio mojoj majci kako sam htio da se presele u Quettu, nije povjerovala i nije htjela otii.

83

Janja

Muio se da je uvjeri. Onda je rekao: ekaj. Nekoga mi je htio dati na telefon. Meni su se oi napunile suzama, jer sam shvatio tko je taj netko. Rekao sam: Mama. S drugog kraja nije dolazio nikakav odgovor. Ponovio sam: Mama. Iz slualice je iziao samo dah, lagan, vlaan i slan. Onda sam shvatio da i ona plae. Razgovarali smo prvi put nakon osam godina, osam, i ta sol i ti uzdasi bili su sve to su jedan sin i majka, nakon puno vremena, mogli rei jedno drugome. Ostali smo tako u tiini, dok se nije prekinula veza. U tom trenutku znao sam da je jo iva i moda sam prvi put postao svjestan da sam i ja iv. Ne znam ba kako. Ali, bio sam iv.

Enaiatollah je zavrio svoju ispovijed nakon to je napunio dvadeset i jednu godinu (moda). Datum njegova roenja odredili su u policiji: prvi rujna. Upravo je otkrio da su doista u moru krokodili.

84

Janja

Sadraj

AFGANISTAN 3 PAKISTAN 13 IRAN 28 TURSKA 45 GRKA 61 ITALIJA 74

85