Akademija likovnih umjetnosti

Ilica 85

KONRAD FIEDLER
"O prosuđivanju djela likovne
umjetnosti"

Marita Stanić
4. godina grafike
KONRAD FIEDLER

"O prosuđivanju djela likovne umjetnosti"

Vjerujući da se u drugim umjetnostima suočavamo s problematikom

da umjetnosti uopće nema (postoje posebne umjetnosti : glazba,
ples, književnost), Fiedler je svoja razmišljanja koncentrirao na
likovne umjetnosti.
Glavni problem njegova stvaralaštva bilo je povući granicu između
teorije umjetnosti i estetike. Time ne poriče mogućnost estetike, ali ju
odvaja od teorije umjetnosti, kao što pojmovno razdvaja lijepo od
umjetničkog. Estetski sud ili sud ukusa zasniva se na estetskom
osjećaju koje Fiedler izjednačava sa osjećajem lijepog. Taj sud je
uvijek subjektivan. Estetski osjećaj prati svu čovjekovu djelatnost, pa
tako i onu neumjetničku. Estetske pojave postoje i svugdje u prirodi, a
ne samo u umjetnosti. Zbog toga svega Fiedler smatea da estetiku
treba odvojiti od umjetnosti.

U središte svoje teorije umjetnosti Fiedler je stavio problem

umjetničkog oblikovanja. Za njega umjetnost i stvaranje lijepog nisu
isto – lijepo i umjetničko se razlikuju i nisu nužno povezani. Odbacuje
lijepo i zalaže se za čistu umjetnost.
Friedler estetski osjećaj koji se koristi za prosuđivanje umjetničkog
djela izjednačava sa ukusom. Uviđa razliku između neobrazovanog,
nepouzdanog ukusa koje ne prepoznaje prave umjetničke vrijednosti i
obrazovanog, istančanog ukusa koji odmah prepoznaje razliku
između umjetnički bitnog i nebitnog.
Ukus se razvija u dodiru s umjetničkim djelima, no pravi interes za
umjetnost javlja se kada se ugasi zanimanje za misaone sadržaje
umjetničkog djela – tek tad vidimo cjelinu.

Povijest umjetnosti nastoji saznati povijesni razvoj umjetničke

djelatnosti i to u najširim povijesnim vezama: sve utjecaje kojima je
izložen umjetnik – njegovi suvremenici, okolina, politčki uvjeti,
društveni status... Zadatak takovg istraživanja je razumjeti umjetničko
djelo kao rezultat i kao element cjelokupnog kulturnog života.
Ono što čini umjetnika je to što se on na svoj način uzdiže iznad
samog osjećaja.
Umjetnički izraz zamisliv je samo na temelju izvanredne jačine
osjetila, a moguć je zahvaljujući izvanrednoj snazi duha koja samom
umjetniku, u trenucima najintenzivnijeg osjećaja sačuva mir
objektivnog sagledavanja i energiju stvaranja.
Fiedler tvrdi, pošto se ukus i umjetničko opažanje uči, da se umjetnici
ne rađaju kao umjetnici već svi mi imamo isti "dar gledanja" i teoretski
svi možemo biti umjetnici, samo je pitanje do kojeg stupnja ćemo
razviti "dar gledanja".
Fiedler apstrakciju smatranajvišim pojmom umjetničkog stvaranja jer
se tako reflektiračisti duhovni osjećaj, umjetničko opažanje.
Ako umjetnik pak reproducira prirodu, ona mora bit oplemenjena.
Ono što vidi u prirodi treba mu poslužiti samo kao predložak da bi
magaoprikazati ono što bi priroda mogla biti kad bi on bio njen tvorac.
Fiedler smatra da realisti rade za najnižu potrebu i traže odobravanje
spuštajući se na razinu nerazvijenog promatranja prirode.
To što velike mase u njihovim djelima prepoznaju prirodu samo
govori da se nisu izdigli iznad te mase.
Idealisti, s druge strane, nisu zadovoljni s prirodom onakvom kakvu
je vide, niti su u stanju svoje opažanje uzdignu na višu razinu, stoga
nedostatak umjetničkih sposobnosti oblikovanja nastoje nadoknaditi
vanumjetničkim sadržajem. Zaključak je da su djela i jednih i drugih
beznačajna kad govorimo o reprodukciji sirove slike prirode.
Fiedler daje objašnjenje umjetničkog oblikovanja kao nužnosti same
po sebi – kad se jednom otkrije umjetnost, svijet se više ne može
prestati gledati njenim očima. Umjetnik je vječni lutalica, u potrazi za
novim opažanjima koji će mu pobuditi osjećaj za stvaranjem, likovnim
izrazom. Snagom umjetničke mašte opažajna svijest o svijetu
postaje bogatija.
Fiedler smatra kako su umjetnička samo sjene onoga što su bile
povezane sa živom djelatnošću umjetnika i samo u tom trenutku ono
ima svoje najviše značenje. Akoj je tako, onda možemo samo sanjati
snagu velikih umjetničkih djela koja opsesvino promatramo po
muzejima u vrijeme kad su bila stvarana od ruku još većih majstora...