SVEUČILIŠTE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ POVIJESTI

Filip Gunjača

FRANCUSKA U DOBA KARDINALA

Esej

Mentor: doc. dr. sc. Dijana Pinjuh

Mostar, studeni 2015.

 Sadržaj

Uvod ................................................................................................................................................... 3
1. Francuska u vrijeme kardinala Richelieua ..................................................................................... 4
2. Pretpostavke i nastanak Francuskog apsolutizma .......................................................................... 6
3. Francuska na putu dvorskom apsolutizmu ..................................................................................... 7
4. Doba Luja XIV. i kardinal Mazarin ............................................................................................... 8
Zaključak .......................................................................................................................................... 10
Literatura .......................................................................................................................................... 11

2
 Uvod

U ovoj temi prvenstveno ćemo se doticati kardinala koji su u jednom smislu riječi i
sami postavili apsolutistički način vladavine u Francuskoj, a posebno ćemo spominjati
jednog kardinala po imenu Richelieu koji je i upravo udario temelj tog apsolutističkog
načina vladanja, odnosno stavljanja vladara u centar pažnje, koji odlučuje o svemu sam,
osim Richelieu koji je kao prvi ministar umjesto vladara donosio svojevoljne odluke i
zapravo državom upravljao na svoj način, kako se njemu svidjelo. Govorit ćemo i o tome
kako je izgledala Francuska država za vrijeme već spomenutog kardinala Richelieua, koje
su se to promjene dogodile u vezi njega, o ratovima koje je on namještao, o savezima što ih
je zagovarao, o neprijateljima s kojima je ratovao. Što se tiče neprijatelja, najveći problem
u državi su mu predstavljali hugenoti, a izvan države to je bila Španjolska na čelu sa
Habsburškom monarhijom. Richelieu je državi dao veoma dobre temelje, te je zakucao
apsolutističku moć do vrhunca tako da njegovi nasljednici nisu imali previše posla oko
toga, već su došli na gotovu stvar. Nakon njega, tu se ističe isto jedan kardinal po imenu
Mazarin koji je krenuo njegovim stopama, no on je ubrzo i preminuo pa je došlo do naglih
promjena u Francuskoj državi koje je umetnuo Luj XIV., kralj koji je sebe poistovjećivao s
vladarem sunca, jedan veoma karakteristični apsolutistički vladar, kako bi se reklo previše
egocentričan čovjek koji je zadužio državu pravljenjem velikih dvoraca u čast sebi, a to
njegovo zaduženje pratit će ostale nasljednike dugi niz godina. U djelu ćemo se uvjeriti
koliko su jak utjecaj imali kardinali na vlast i događaje u Europi u ranom novom vijeku.
Posebno je zanimljivo to što nijedna druga država nije imala ovakav oblik vlasti, i nije
imala toliko razvijen oblik vladanja kao što je to bila francuska, a za razliku od Španjolske
u kojoj je na funkciji bila monarhija, dok je u Francuskoj to bio kralj, čijim je glavnim
poslovima upravljao njego prvi ministar kojeg je on izabrao.

3
 1. Francuska u vrijeme kardinala Richelieua

Povijest Europe u prvoj polovici 17. st., pokazuje kako se jaz između sjevera i juga
sve više produbljuje. Zapadna i središnja Europa kreću prema ratu koji je započeo zbog
vjere. Dolazi do pojave protestantizma, a u Francuskoj i do kalvinizma čiji je začetnik Jean
Calvin. U sjevernoj se Njemačkoj osim Tillya ističe i vojvoda Albrecht von Wallenstein.
On je izazivao nepovjerenje kod švedskog kralja Gustava Adolfa, koji područje Baltičkog
mora smatra teritorijem švedske hegemonije. Ferdinand II. oduzeo je u rujnu 1630. god.,
Wallensteinu sve njegove počasti kako bi neutralizirao pritužbe što su ih katolici i
protestanti podnijeli protiv njega. On je otpušten kada se austrijska kuća našla u teškom
položaju. U lipnju se švedski kralj Gustav Adolf iskrcao na ušću rijeke Odre, a i Francuska
čiju politiku od 1624. god. vodi kardinal Richelieu, povela je gotovo istodobno u gornjoj
Italiji rat protiv Austrije. Car je u siječnju 1631. zaključio ugovore o pomoć s Francuskom
i Nizozemskom, pa je na taj način mogao plaćati svoju vojsku koja se znatno povećala.
Potpuno izoliran ostaje Wallenstein, kojega su kasnije ubili njegovi oficiri. On je izradio tri
nosača apsolutizma, a to su kao najvažnija vojska, te privreda i financije, koje su kasnije
postale veći problem nego vojska. Francuska se pod vodstvom Richelieua pokazuje kao
najodlučniji protivnik habsburškog carstva. Spominjemo Lotaringiju koja je od 1632. i
1633. godine ugovorom postaje vezana uz Francusku, pa se kardinal Richelieu sada trudi
da pridobije Alsace. Nakon poraza kod Nordlingena Šveđani svoje položaje u Alsaceu
odstupaju Francuskoj tako da se tajni ugovor između Španjolske i Austrije više se ne može
ostvariti. U svibnju 1635. god., Richelieu u Bruxellesu naviješta Španjolskoj rat, a s
Nizozemskom zaključuje ugovore o financijskoj pomoći. Dva mjeseca kasnije povezuje se
sa Savojom, Mantovom i Parmom protiv španjolskog Milana. Šveđanima šalje novu
novčanu pomoć, a od grofa od Hessen – Kassela te vojvodu Bernharda od Weimara
velikodušnim obećanjima i financijskom potporom veže uz Francusku. Tim potezima o
financijskoj potpori kardinal te zemlje isključivo stavlja pod ″vlast″. Francuska u prvo
vrijeme nije polučila vojničke uspjehe sve dok 1638. god., nije sklopila sa Švedskom vojni
savez i zajedno s njom prodrla u carske nasljedne zemlje. Šveđani su prodrli sve do Praga,
a Španjolska je pretrpjela u Italiji i Nizozemskoj teške gubitke. 1

1
SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta XII., Otokar Keršovani, Rijeka, 1974., str.
5330-5350.

4
Ustanci u Kataloniji i Portugalu, koju su zaposjeli Španjolci, prisili su Španjolsku da svoje
trupe povuče iz područja za koje se vodila borba, tako da je Richelieu uoči svoje smrti
(1642. god.) doživio uspjeh svoje političke strategije. U proljeće 1648. god., francusko –
švedska vojska prodrla je ponovno u Bavarsku, ali je nakon ogorčenih borbi potisnuta
preko rijeke Lech. Šveđani i Francuzi zauzimaju stav čekanja, a djelomično i neprijateljsko
držanje. U epohi razvijanja apsolutizma postala je za europske države uzorom Francuska
kralja Luja XIV., koja utjelovljuje najčišći dvorski apsolutizam. Francusko je kraljevstvo iz
vjerskih ratova protiv hugenota i iz borbe s frondom izašlo ojačano, a veliki kardinal
Richelieu (1624. - !642.) i Mazarin (1642. – 1661.) udarili su temelje svjetskom položaju
burbonske monarhije koja je uspjela provesti čvrstu centralizaciju državne vlasti u jednoj
ruci pošto je uspješno isključila plemstvo i staleže.2 Na skupu knezova – izbornika u
Regensburgu zatražio je Maksimilijan Bavarski, na poticaj vodećeg francuskog državnika
Richelieua da se smijeni Wallenstein, nebi li tako oslabio cara koji je stekao preveliku
moć. U tom času iskrcao se u Pomeraniji švedski kralj Gustav II. Adolf (1611. – 1632.),
tobože da oslobodi Njemačku habsburške tiranije i spasi protestantizam, a zapravo da
proširi vlast Švedske nad Baltičkim morem osvajanjem njegove južne obale (Mecklenburg
i Pomeranija). Tu invaziju također je pripremio Richelieu. Da rastereti Švedsku, kako bi
mogla nemsetano udariti na Sjevernu Njemačku, kardinal je 1629. god., isposlovao
šestogodišnje primirje između Švedske i Poljske. S Gustavom Adolfom sklopio je 1631.
god., savez. Francuska je dala kralju novčanu pomoć. Na drugoj strani njemački je car
1635. god., u Pragu zaključio mir s njemačkim državnim staležima. Taj njemački
unutrašnji mir, koji je caru donio razmjerno čvrst položaj, Richelieu je smatrao tako
opasnim po Francusku da je pokušao na svaki način odvratiti Švedsku od toga da zaključni
separatni mir s carem. Umjesto prikrivenog rata, Richelieu se sada upustio u otvorenu
borbu s Njemačkom. Kralj Luj XIII., službeno je objavio rat caru i Španjolskoj. Richelieu
je želio izbaviti Francusku iz tobožnjeg španjolsko – austrijskog okruženja i svojoj zemlji
pribaviti prevlast u Europi. Istodobno je usprkos ogorčenom otporu parlamenta uveo
kraljevski apsolutizam. Poslije njegove smrti tu je politiku nastavio kao prvi ministar
kardinal Mazarin. Od 1635. god., zbivanja u Njemačkoj tekla su u znaku Švedske i
Francuske. Obje su nastojale izgraditi za sebe položaj velesile na račun njemačke države i
cara. Rat između Francuske i Španjolske trajao i dalje, a završio se Pirenejskim mirom iz 7.
studenog 1659. god., kojim je Španjolska morala ustupiti Russillon Francuskoj i čak

2
SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta XII., Otokar Keršovani, Rijeka, 1974., str.
5322-5323.

5
dijelove Nizozemske. Taj mir najavio je suton Španjolske i prevlast Francuske na
kontinentu.3

2. Pretpostavke i nastanak Francuskog apsolutizma

Od kasnog 12. st., u Francuskoj su pod pojedinim snažnim vladarima nastajali

temelji države oslonjene na kralja. Budući da je moć krune u cjelini rasla, ravnoteža
između monarha i vlasti staleža počela se s dolaskom novog vijeka kolebati. Razdoblja
velike kraljevske vlasti – pod kraljevima Lujem XI. (1461. – 1483.) i Franjom I. (1515. –
1547.) smjenjivala su se s razdobljima slabosti. Na prijelazu u 17. st., uspjelo je kralju
Henriku IV. (1589. – 1610.) da moć i ugled krune podigne na još višu razinu od one u
vrijeme Franje I. Poslije Henrika IV., pravim je utemeljiteljem apsolutizma bio kardinal
Richelieu, koji je politički reprezentirao kraljevstvo i stavio ga kao božansku instancu
(1624. – 1642.). Bio je prvi ministar Luja XIII. On je prestao sazivati državne staleže, a
njihov je položaj ionako bio slab, jer se nisu redovito okupljali, a povrh toga su predmete
njihova razmatranja propisivali kraljevi. Richelieu je zatim nastojao upokoriti ne poslužno
plemstvo. Povrh toga dokinuo je poseban politički položaj hugenota. Također je centralnoj
vlasti osigurao utjecaj na provincijsku upravu: uz guvernere, mahom visoke plemiće,
sistematski je postavljao kraljevske činovnike, intedante, koji su nadzirali guvernere i
oduzimali im vlast. Richelieuov nasljednik, kardinal Mazarin (prvi ministar od 1642. do
1661.), još je učvrstio centralističku vlast svladavši ″frondu″ (od 1648. do 1653.),
militantnu opoziciju francuskog visokog plemstva i parlamenta protiv proširenog
centralističkog sistema. Tako su temelji apsolutizma u Francuskoj bili položeni već prije
početka samovlasti kralja Luja XIV., 1661. god. 4

3
SKUPINA AUTORA, Povijest svijeta od početka do danas, ITP NAPRIJED, Zagreb, 21990., str. 466-
467.
4
SKUPINA AUTORA, Povijest svijeta od početka do danas, ITP NAPRIJED, Zagreb, 21990., str. 502-
505.

6
 3. Francuska na putu dvorskom apsolutizmu

Tu se posebno ističe Henrik IV. Navarski (1589. – 1610.). Njegov prijelaz na

katolicizam 1593. god., došlo je do dokidanja Nanteskog edikta 1598. god. Njegov prvi
ministar vojvoda od Sullyia, uspio je sanirati francusku privredu i državne financije. Tek
za posljednjih godina svog vladanja prije nego što je bio ubijen (1610.) Henrik IV.
Navarski počeo se baviti dalekosežnim planovima koji su bili usmjereni protiv moi
Habsburgovaca. Ti su se planovi mogli politički ostvariti tek pod Henrikovim
nasljednikom Lujom XIII. (1610. – 1643.). Lujev prvi ministar kardinal Richelieu (1585. –
1642.) radi od 1624. god., na ostvarenju vojnog saveza pomoću kojega želi razbiti
habsburško zaokruživanje. Richelieu se najprije posvećuje unutarnjo – političkim
problemima koje u prvom redu povezuje sa specijalnim pravnim položajem hugenota.
Prema njegovu sudu kralj i narod u svim su pitanjima svoje egzistencije međusobno
povezani uzajamnim odnosom, ali iz toga nipošto ne slijedi da narod ima prava da se
odupre kralju. Richelieu u zaključku te oporuke pokušava da pojam i stvarnost društva i
monarhijskog vrha koji se izdiže iznad njega promatra u jasnom uzajamnom odnosu. U
praksi unutrašnje politike to znači posve jasno razdvajanje staleža, neograničena vlast
krune, maksimalno oporezivanje francuske privrede u korist stalne vojske i ukidanje svih
posebnih prava ukoliko se ne odnose na staleže. Richelieu je u Francuskoj dosljedno
proveo sve te apsolutističke ideje. Najprije je nastupio protiv hugenota koji su prema
njegovu mišljenju ometali put ka integraciji države. Godine 1628., pala je tvrđava La
Rochelle, najjače uporište hugenota. Hugenotima je 1629. god., oduzet u milosnom miru
od Alaisa njihov politički privilegirani položaj, ali ne i poseban vjerski položaj. Rihelieu je
isto tako odlučno uništio i opoziciju visokog plemstva. Umjesto guvernera postavio je
intedante ovisne o kraljevoj volji. Nije uspio ukinuti staleške sudove i spriječiti praksu
kupovanja državnih službi. Polučio je 1641. god., djelomičan uspjeh poništivši pravo
parlamenta da prosvjeduju protiv kraljevih edikata. Toj planskoj borbi za afirmaciju
apsolutne suverenosti krune u samoj državi odgovara Richelieuova vanjska politička
koncepcija da se moć francuske monarhije učvrsti protiv prevlasti Habsburgovaca. Želja
mu je da poništi teritorij, da uspostavi ″prirodne granice″ Francuske (Rajna i Pirineji), pa je
to u središtu njegove politike. Richelieu podupire protestantske knezove u Njemačkoj.
Francuska zaposjeda habsburške posjede u Alsaceu, uspijeva da Austriju napadne u gornjoj
Italiji, a 1635. god., objavljuje rat Španjolskoj. Kad je Richelieu umro 1642. god., upravo

7
je još doživio uspjeh francuske vojske na području Njemačkog Carstva i ostvarenje svojih
planova. Za sobom je ostavio sređeni državni aparat koji je svladao čak meteže za ustanka
fronde za vrijeme još malodobnog kralja Luja XIV.5

4. Doba Luja XIV. i kardinal Mazarin

Francuska država pod Lujem XIV., (1643. – 1715.) slovi u povijesti kao model za
razvoj novovjekovnog apsolutizma u kojem su pravila apsolutističke vladavine ne samo
najjasnije promišljena, već ih je francuska država u približno idealnoj mjeri i provela. Zato
iz Francuske i dolaze najtrajniji poticaji za razvoj europskog apsolutizma. Izbio je ustanak
fronde 1648. god., u kojem je sudjelovalo visoko i činovničko plemstvo, ali i seljaci.
Stranka frondera 1652. god., sklopila je savez sa Španjolskom da bi se oslobodila
apsolutističkih mjera kardinala Mazarina koji upravlja državom u ime malodobnog kralja
Luja XIV. U Francuskoj pet godina traje stanje slično građanskom ratu sve dok Mazarin
nije slomio plemićki ustanak, a nakon borbi koje su trajale nekoliko desetljeća uspio je
prisiliti Španjolsku na Pirenejski mir 1659. god. Po tome je miru Francuska povećala
posjed na jugu i time dobila čvrstu granicu s Pirenejima, a osim toga on je donio i
ženidbeni ugovor imeđu Luja XIV., i najstarije kćeri španjolskog kralja Filipa IV. Mazarin
je uspio zaključiti savez s knezovima izbornicima Mainza i Kolna, Pfalz – Neuburga,
Hessen Kassela, te sa Švedskom kao s državnim staležima, a također i s vojvodama od
Braunschweiga. Kad je Mazarin umro 1661. god., autoritet Francuske u samoj zemlji bio je
ponovno uspostavljen. Kralj, kojemu je tada bilo 23. godineo odlučuje da ubuduće ne
imenuje prvog ministra i da sve važne odluke donosi sam. Luj je bio nepovjerljiv prema
visokom plemstvu. Obavezuje visoko plemstvo da služi na dvoru ili ga čini ovisnim dajući
mu financijsku potporu. Povećao je stalnu vojsku na 170 000 vojnika. Zbog smještaja
vojnika u hugenotske kuće i dokidanje Nanteskog edikta 1685. god., moralo je oko pola
milijuna francuskih protestanata pobjeći u Nizozemsku i u Brandenburg, a pritom je
francuska privreda pretrpjela osjetljive gubitke. Luj XIV., je isto tako radikalno progonio
janseniste. Jansenisti su bili katolički pokret koji je zahtijevao strogo odvajanje crkve od
države. Rigorozan postupak krune izazvao je i u Francuskoj i u inozemstvu spontanu

5
SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta XII., Otokar Keršovani, Rijeka, 1974., str.
5364-5368.

8
neskolonost prema apsolutizmu. Luj XIV., počinje rat 1672. god., protiv Generalnih država
te se stvara protufrancuska alijansa kojoj se priključuje Španjolska, Nizozemska, Danska i
Lotaringija. Rat je tekao neodlučeno, pa je Francuska sklopila s Generalnim državama i
Španjolskom 1678. god., separatni mir u Nijmegenu, kojem se i priključuje car. U rujnu
1681. god., Francuzi zaposjedaju grad Strasbourg u koji mjesec dana kasnije ulazi kralj Luj
XIV., kao trijumfalni pobjednik.6 Nasljednik Luja XIV., postao je njegov praunuk Luj
XV., (1715. – 1774.), kojemu je bilo pet godina, pa je regentom postao Filip Orleanski,
nećak Kralja Sunca i sin Lizelote Falačke. Regent Filip Orleanski umro je 1723. god., a
vodstvo države preuzima Luj Henri de Bourbor. Središnji događaj njegova vladanja je
raskid zaruka Luja XV., sa španjolskom infantkinjom Marijom. Raskid je djelo samoga
Luja Henrija de Bourbona koga su pri tom vodili sasvim osobni motiv, kao da ako Luj
XV., umre bez potomka tada francuska kraljevska kruna prema mirovnom sporazumu u
Utrechtu prelazi na sporednu orleansku liniju, na jake suparnike vojvode de Bourbon.
Budući da je Luj XV., bio bolestan, a infantkinji je bilo tek devet godina, Henriju de
Bourbon činilo se upitnim da petnaestogodišnjeg kralja oženi Marijom Leszcynskom,
kćerju protjeranog poljskog kralja, jer je ona jedina Luju XV., odgovarala po dobi.
Španjolska se približila Habsburgovcima. Kardinal Andre Hercule de Fleury (1726. –
1743.) srušio je 1726. god., vojvodu de Bourbon. Kardinal je postao prvi ministar
Francuske, a nastojao je da zemlji nakon mnogih ratova omogući mir. On je uspio da u ratu
za poljsko nasljedstvo minimalnim vojničkim snagama postigne maksimalan uspjeh. No,
već se posljednjih godina njegova života ocrtava budući sukob s Engleskom zbog
kolonijalnog položaja velesile što će značiti kraj miroljubive politike Herculea de
Flueryja.7

6
SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta XII., Otokar Keršovani, Rijeka, 1974., str.
5372-5382.
7
SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta XIII., Otokar Keršovani, Rijeka, 1974., str.
5812-5815.

9
 Zaključak

Rad nam potvrđuje kako su kardinali imali sve konce u svojim rukama, te da su odlično
upravljali svojom državom, pogotovo kardinal Richelieu koji je i postavio temelje takvog načina
vladanja da su njegovi nasljednici samo trebali zasjesti na prijestolje, uvesti po koju promjenu i to
je to, uglavnom ostavio je iza sebe vrlo složen državni aparat. Kardinali su uveli apsolutistički
način vladanja u Francuskoj, udarili pečat jednim novim generacijama, koji iskorištavaju tu svoju
samovlast, kao npr. Luj XIV., dugogodišnji kralj, koji je granio dvorce u Francuskoj u čast sebi,
koji je upravo zbog tog sveg građenja i previše zadužio Francusku, koja će to osjetiti i za svojih
nasljednika. Glavni problem kardinalu jesu hugenoti, i tu dolazi do jednom vrlo zanimljivog
sukoba, gdje im kardinal i kraljeva vojska ruše njihova najjaču utvrdu, ali ne i najveće vjersko
središte, a to je La Rochelle. Zanimljivo je i to da, kako je jednom kardinalu uspjelo pasti napamet
da odradi sve te promjene, da uradi jednu vlastitu ″vlastitu″ revoluciju unutar države, kako je uspio
da postavi tako jake temelje apsolutizma, koji su zasigurno bili i uzro mnogim drugim europskim
državama. On zasigurno spada u jedne od moćnijih francuskih državnika. Zanimljivo je i to, kako
je njegov nasljednik Mazarin kada je dospio na vlast, uspio slično kao i njegov prethodnik, kako je
uspio očuvati takve strune vladanja, jer je obično u povijesti poznato da svaki drugi vladar ima
svoje ciljeve i svoju novu vladu, a Mazarin je na neki način uspio se držati reformi svog
nasljednika, pa čak i poboljšati ih, ako se tako može reć. Može se zaključiti kako je Francuska
država u doba kardinala pozitivno funkcionirala, nije previše ratovala, a većinom je potpisivala te
saveze, kao što je to uradila i sa Švedskom, a i kad je ratovala uglavnom je u tim ratovima
proširivala svoj teritorij, većinom preko ugovora.

10
 Literatura

SKUPINA AUTORA, Velika ilustrirana povijest svijeta XII., XIII., Otokar Keršovani, Rijeka,
1974.

SKUPINA AUTORA, Povijest svijeta od početka do danas, ITP NAPRIJED, Zagreb, 21990.

SKUPINA AUTORA, Povijest 8, Jutarnji list.

11