RUŽA, Nura Bazdulj-Hubijar

Minja je četrnaestogodišnja djevojčica koja živi u obrazovanoj, ali siromašnoj obitelji. Njezini roditelji
su visoko obrazovani, ali silom prilika nisu našli dobre poslove koji bi im omogućio da bolje žive i priušte
Minji sve što bi ona željela. Inače bolešljiva, jednoga dana Minja se odjednom nije osjećala najbolje i
osjetila je mučninu. Odjednom se onesvjestila ili je barem tako mislila – da se onesvjestila, te se probudi u
krevetu u bolnici nesvjesna što se dogodilo.

Kasnije je saznala da se u bolnici nalazi zbog reumatske groznice. Reumatska groznica je bolest u
kojem se zahvaćaju veliki zglobovi, a ponekad i srce te je zbog toga doktorica smješta na odjel za internu
njegu. Sa njom u sobi zbog bolesti leže baba Milja, predivna i simpatična žena koja je uvijek spremna
pomoći i teta Lucija, žena sa sela kojoj je muž mesar i ima dvoje divne djece. Dok je u bolnici, Minja je
često tužna jer se ne može kretati i sanja o danu kada će moći samostalno stati na noge i veselo protrčati niz
ulicu te se popeti na staru trešnju.

Svaki dan u posjetu u bolnicu joj dolazi Dinko, njen dječko koji je pomalo živcira i ne zna zašto je s
njim, njezin brižini otac te njen brat Robi. Majka je posjeti samo ponekad jer je uvijek zauzeta šminkanjem i
sjedenjem ispred ogledala. Nedostajao joj je njezin zagrljaj i pravi poljubac, a ne njezini izljevi nježnosti
koji kao da su bili namješteni. Mrzila je njezin odnos prema njoj jer se ponašala prema Minji kao prema
djetetu i uvijek je koristila demunitive. Minja je samo htjela da njena majka s njom podijeli kratke malene
trenutke sreće ili da se s njom zajedno isplače, utješi je kad joj je teško i čvrsto stisne uz sebe. Na žalost,
Minjina majka nije znala Minjine želje, ili što je još žalosnije, nije željela da zna.

Prisjećala se trenutaka kada su Robi i ona bili mali i imali šarlah i visoku temperaturu. Minja je imala
toliko visoku temperaturu da je skoro buncala. Bio je to njen otac koji se po cijele dane brinuo za njih i bdio
po cijele noći nad njima, mijenjao obloge i davao im lijekove. Prisjeća se kako je on to sa velikom ljubavlju
i lakoćom radio, uvijek sa nježnim osmijehom dok je njezina majka za to vrijeme čvrsto spavala.

Sljedećeg dana njezin otac joj priopćava kako je Majka (Minjina baka, majka njenog oca kojeg su iz
dragosti zvali Majka) jako bolesna te je neće moći toliko često posjećivati. Mora se brinuti za nju jer jedva
diše, ne može leći od gušenja, blijeda je i slaba te potpuno nepokretna. Bojao se da će umrijeti, nije svoje
strahove rekao Minji, no Minja je tačno znala što njezin otac misli.
 Jednoga dana, kad ju je posjetio brat Robi govori joj kako je njihov tata nije mogao posjetiti jer je
dobio čir na želucu što nju veoma uznemiri. Minja počne plakati i razmišlja o tome kako više ništa neće biti
kao prije.

Bolnicu je doživljavala kao svoj pakao te je jedva čekala ići kući. Ubrzo dolazi doktor koji joj govori
kako je Minja bolje i da uskoro može ići kući. Kada su ju otpustili, bila je presretna jer se vraća natrag u
svoj, kako ga ona zove, Čvorkov zamak.

Kod kuće ju je dočekalo veselje jer su svi bili sretni što se Minja oporavila i vratila kući te su čak
organizirali i zabavu u čast njenog povratka. Kako se zabava sve više i više primicala kraju, Minja se
osjećala sve umornije i umornije. Počela je čitati knjigu Mali princ, koji ju je oduševio jer je pristao umrijeti
zbog ruže koju je veoma volio.

Bilo je deset sati kada se spremala na spavanje i kada na prozoru ugleda ružu za koju nije znala kako
je tamo dospjela. Bila je iznenađena i sretna što je neko toliko voli da bi joj u tajnosti poklonio i ostavio ružu
na prozoru. Htjela je plakati, jako plakati, ali od sreće. Pomislila je da joj je Dinko ostavio ružu. Sljedećeg
dana kada ju je Dinko došao posjetiti Minja mu je dozvolila da ju poljubi. Dinko je bio veoma iznenađen što
ga je Minja poljubila nakon toliko godina njenog izbjegavanja. U njemu je ovaj poljubac izazvao sreću i
prešao je sva njegova očekivanja, no u Minji poljubac nije izazvao ništa. Pomalo je iznenađena da ništa nije
osjetila prilikom poljupca sa Dinkom.

Kako su dani odmicali, ruže su nastavile stizati. Neko je svake večeri u 10 sati Minji ostavljao po
jednu ružu na prozoru, a Minja je maštovito zamišljala trenutke sa dječakom kojeg nikad nije vidjela niti
upoznala. Potajno se nadala da je Dinko taj dječak koji je voli u toj mjeri da joj svaku noć ostavi ružu na
prozoru. Njegove su joj teme bile dosadne i bio je nemaštovit, te nije dijelio jednake interese kao ona.
Polagano se počela zaljubljivati u njega, no prešutjela mu je činjenicu da misli kako su ruže od njega i o
tome mu ništa ne govori.

Jedne večeri ruža nije bila na prozoru što je u njoj izazvalo ogromnu tugu i razočaranje. Počela je
plakati no ubrzo od svega odustane. Sljedećeg dana na putu prema kući susreće svog brata Robija te ga upita
kamo se žuri. Robi joj odgovara da ide kod Tahira, šutljivom i uvijek namrgođenom Robijevom prijatelju
koji je doživio nesreću jer je pao sa ograde dok je brao neke ruže. Iznenađena činjenicom da bi povučeni i
neugledni dječak mogao biti taj koji je njoj ostavljao ruže osjećala se ružno i pomalo razočarano, no ubrzo je
shvatila da je upravo Tahir ljubav njezina života. Odmah je prekinula s Dinkom i nadala se da će Tahiru
konačno reći svoje osjećaje te da je saznala da je upravo on taj koji joj je ostavljao ruže.

Uskoro je sa obitelji trebala otputovati na more te je bila veoma tužna i žalosna jer je mislila da će je
Tahir zaboraviti dok je odsutna. Ubrzo saznaje da se prevarila. Kada se vratila sa putovanja, ruža ju je čekala
na prozoru.

Krajem ljeta Tahiru je umrla i majka. Majka mu je bila veoma bolesna, a on se nakon očeve smrti
brinuo i za kući i nju. Kupovao je, spremao kuću, kuhao, prao. I brinuo se o majci. Kao da je on njena
majka, a ona njegovo dijete. I uz sve to dobro je učio. Bio je najbolji u razredu iz većine predmeta.

Odlučila je otići sa svojim bratom Robijem do njegove kuće kako bi mu izrazila saučešće. U
Tahirovim očima vidi tugu, ali istodobno i neki sjaj. Nakon četrdeset dana, Tahira centar za socijalni rad
dodjeljuje na skrbništvo njegovoj tetki te odlazi kod nje u Višegrad. U trenutku kada Minja saznaje da Tahir
odlazi u Višegrad, rastužuje se jer su njeni osjećaji prema Tahiru veliki, počela ga je mnogo voljeti i nikada
nije prestala žaliti za izgubljenom ljubavi. Nedugo zatim Robi joj donosi pismo od Tahira koji joj je poslao
na odlasku.

„... Drhtavim rukama odmotala je zamotuljak dok je Robi napuštao sobu. Unutra je bio prekrasan
crveni pupoljak, malo uvenuo i porukica ispisana crnim flomasterom nešto kosim rukopisom “PLEASE,
LOVE, REMEMBER” što u prijevodu znači “Molim te, ljubavi moja, sjećaj se”.