DON MARTIN KREŠIĆ

Prvi rotimski župnik

(1880. - 1945.)

1. OD ROĐENJA DO REĐENJA
Don Martin Krešić rodio se 7. studenoga 1880. u Vininama u župi Hrasno. Ocu mu je bilo
ime Petar a majci Anica r. Jurković. Osim don Martina roditelji su imali još šestero djece koja su se
razišla po svijetu. Već dugo vremena u Vininama od njegovih nitko ne živi. Četverogodišnju pučku
školu od 1888. do 1892. pohađao je na Cerovici u Hrasnu. Po završetku pučke škole tadašnji
hrašnjanski župnik don Vide Putica preporučio je dječaka Martina biskupu u Mostaru za sjemenište.
Nakon pozitivnog odgovora biskupa Paškala Buconjića (biskup mostarski: 1881.-1910.) Martin
odlazi u sjemenište u Travnika. Uspješno završivši osmogodišnje (gimnazijsko) školovanje
maturirao je 1900. godine. Bogoslovne nauke pohađao je u Sarajevu od 1900. do 1904. godine.
Prema izvještajima njegovih poglavara bio je bogoslov dobra učenja i vladanja. Za svećenika je
zaređen, na naslov Trebinjske biskupije, na Petrovdan 29. lipnja 1903. u Sarajevu. Mladu misu
slavio je u Hrasnu 12. srpnja iste godine. Potom se ponovno još jednu dana vratio u Sarajevu na
školovanje koje je okončao polaganjem jurisdikcijskog ispita 1. srpnja 1904. godine.

2. SVEĆENIČKI ŽIVOT DO ROTIMLJE

Prva don Martinova svećenička služba bila je služba duhovnog pomoćnika (kapelana) u župi
Prenj-Dubrave. U Prenju je proveo skoro tri godine (srpanj 1904. – svibanj 1907.) s, tada starim i
onemoćalim župnikom, don Stjepanom Puticom. Istog dana kada je stari župnik umirovljen 10.
svibnja 1907. i don Martin je razriješen službe duhovnog pomoćnika u Prenju i imenovan župnikom
na Trebinji. Po dolasku na Trebinju don Martin se nastanio u starom župnom stanu u zaseoku Milići
u donjoj Trebinji. U to vrijeme već je ugrubo bio sagrađen novi župni stan na Navijalima kod
današnje župne Crkve u koji je don Martin prešao tek sredinom 1914. godine. Župa je te iste godine
brojila oko 2 700 vjernika. U župi koja je imala svoje stare običaje i „privilegije“ mladi se župnik
teško snalazio. Za župu Trebinja biskup Alojzije Mišić (biskup: 1912.-1942.) u svojoj Kronici je
napisao: „Ovdi se teško župnik dugo održi“ a za župnika do Martina: „… dobar svećenik, miran
karakter“. Kako se vidi iz izvještaja Biskupskom ordinarijatu u Mostar za vrijeme boravka na
Trebinji češće je pobolijevao. Premješten je krajem lipnja 1917. kad za župnika na Rotimlju.

3. ŽUPNIK NA ROTIMLJI
Župa Gornje Dubrave, koja će kasnije više puta mijenjati ime do konačnog naziva Rotimlja,
osnovana je u vrijeme nemirnih ratnih godina, točnije u proljeće/ljeto 1917. godine. Prema
 2

posljednjem poznatom popisu župljana prije osnutka župe koji je sastavio don Stjepan Putica,
župnik dubravski, godine 1895. na području Gornjih Dubrava bilo je šest sela: Trijebanj, Rotimlja,
Hodovo, Donji Brštanik, Gornji Brštanik i Potkrevnice; 111 obitelji i 1111 duša. Za prvoga župnika
novoosnovane župe imenovan je don Martin Krešić. U župu je trebao nastupiti 1. srpnja 1917.
godine što je najvjerojatnije i učinio. Kako nije imao župne kuće u početku se nastanio u kući Ivana
Vukasovića posjednika u Trijebnju. Biskup Mišić nakon obavljene krizme 1919. u svojoj Kronici
piše za don Martina da je „dobar i revnosan svećenik. Narod ga vrlo rado ima. Nejma kuće ni crkve.
Jadno boravi u jednoj seoskoj kući đe mu je jedna soba za sve, a druga sobica drži presveti
sakramenat. S. misu služi na Trjebanjskom groblju“.

a) Gradnja crkve i župne kuće

Prvotna zadaća župnika don Martina, uz redovite pastoralne obveze, bila je gradnja župnoga
stana i crkve. Odmah na početku svoje službe predložio dva mjesta za gradnju buduće crkve i kuće:
Trijebanj ili Kosov tor (Prisoje) kod današnjeg Doma na Hodovu misleći da bi ovo drugo bilo
zgodnije. Neko je erarno zemljište na Hodovu (29 300 m2) Zemaljska vlada u Sarajevu poklonila
župi Gornje Dubrave (Rotimlja) za gradnju župne crkve i kuće. Vjerojatno gradnja nije odmah
počela zbog ratnih neprilika i kasnijih državnih promjena. Zemljište poklonjeno od Zemaljske
vlade, kako vidimo iz jednog don Martinova pisma od 7. veljače 1919. to tada nije bilo uknjiženo na
župu u gruntovnici u Stocu. O gradnji se ponovno počelo razmišljati 1920. godine ali sada se kao
drugo mjesto za gradnju pojavila Rotimlja. Čini se da su gornja sela župe bila da se crkva i stan
grade na Rotimlji a donja sela da se grade na Hodovu. Nesporazum među župljanima morala je
rješavati delegacija poslana iz Biskupskog ordinarijata u Mostaru početkom siječnja 1921. godine.
Nakon što su saslušali mještane i posavjetovali se sa župnikom don Martinom i dekanom don
Vidom Puticom zaključili su da je mjesto na Rotimlji prikladnije za gradnju.
S radovima se počelo vrlo brzo. Don Marin je izvijestio Ordinarijat u Mostaru 18. travnja
1921.: „Blagoslov temeljnog kamena za župni stan obavljen je 3. travnja t. g. i za ova dva tjedna
radnja je lijepo napredovala. […] Duljina kuće 11 m., širina 8,50, zid je vrlo solidan. Radnju nam
je, evo, prekinula željno očekivana kiša. Godina je vrlo slaba. Narod kupuje hranu i sebi i hajvanu.
Trgovaca za hajvan nema. Ima još dosta nezadovoljnika, koji nisu počeli raditi, pa će biti dosta
kubure i duga. Ali se nadam, s Božjom pomoću, da će na Petrovdan moći biti blagoslov kuće.“
Premda još nije bio dovršio župni stan don Martin se dao na planove oko gradnje župne
crkve. Molio je 30. siječnja 1922. biskupa u Mostaru da posreduje kod civilnih vlasti kako bi
dopustili dvojici pouzdanih župljana Đuri Puljiću iz Rotimlje i Martinu Periću s Trijebnja da pođu
po Hercegovini i susjednoj Dalmaciji skupljati milodare za crkvu. U istom pismu biskupa je
 3

obavijestio da je s gradnjom župne crkve naumio početi na proljeće. Međutim, prošla su dva
proljeća do blagoslova kamena temeljca. Tek početkom svibnja 1924. don Martin je najavio
biskupu Mišiću blagoslov kamena temeljca i početak gradnje crkve i to za 25. svibnja „u nedjelju
pred Spasovdan“ te ga je molio, znajući da je biskup taj dan spriječen krizmom, da ovlasti kojeg
odličnijeg svećenika da obavi blagoslov. Međutim, biskup nije nikoga ovlastio nego je zaželio sam
doći. Obavijestio je don Martina da će on obaviti blagoslov ali kako zbog krizme to ne može biti u
nedjelju 25. svibnja odlučio je da to bude dan ranije u subotu 24., te je don Martinu naložio da o
tome obavijesti narod. Biskup je blagoslovio kamen temeljac i početak gradnje crkve spomenutog
dana. U svojoj Kronici je zapisao da je na Rotimlji sagrađen lijep župni stan te da se sada „gradi i
nova župna crkva. Velika je to zasluga i neumoran rad don Martina Krešića župnika, koji je uplivan
u župi. Sve poduzima da mu uspjeh dobar bude. Bog blagosiva, i uspijeva“. Crkva je posvećena
apostolskim prvacima sv. Petru i Pavlu. Dovršena je, kako don Martin piše trebinjskom župniku
don Marijanu Vujnoviću 23. siječnja 1934., „barem u glavnome 1927, zvonik 1930“. Do toga dana
još nije bila blagoslovljena jer: „Čeka se boljih vremena.“

b) Pastoralni i karitativni rad

Premda je don Martin u prvih desetak godina svoje službe na Rotimlji najviše energije i
vremena trošio oko gradnje župnog stana i crkve, ni u ostalim župničkim dužnostima nije izostajao.
Biskup Mišić pohodio je župu prvi put 1919. i krizmao 170 krizmanika. Dekan don Vide Putica u
izvještaju Ordinarijatu 17. rujna 1919. o dekanskom pohodu župi Hodovo - Gornje Dubrave na don
Martinov rad nije imao nikakvih primjedbi. Izvještava da su župni arhiv i matice u redu, da don
Martin redovno propovijeda i ide u školu, da se u crkvi pjevaju pobožne pjesme, te da se redovito
određena milostinja šalje na Ordinarijat. Što se tiče posebnosti u župi ističe da je don Martin je
počeo „uvađati pobožno društvo S. Cirila i Metoda“. Biskup Mišić ponovno je pohodio župu, kako
je već napomenuto 24. svibnja 1924. i blagoslovio kamen temeljac za novu župnu crkvu. Ovom
prilikom je krizmao 84 krizmanika. U svojoj Kronici ponovno spominje župu Rotimlja 15. veljače
1926. osvrćući se na svoje petnaestogodišnje biskupsko djelovanje. Piše da je na Rotimlji narod
sagradio novi župni stan i novu župnu crkvu, te da se oko gradnje puno trudio i „zaslužan je don
Martin Krešić, župnik“.
Prilikom pohoda župi 1928. kad je krizmao 205 krizmanika biskup Mišić je napisao za don
Martina da je dobar svećenik, a s obzirom na kršćanski nauk da se kod djece osjeća napredak u
odnosu na prijašnje godine. Na istom mjestu biskup izvještava da je 3. svibnja 1928. don Martina
„imenovao začasnim prisjednikom duhovnoga stola, s pravom nositi ljubičasti pojas“. O ovom
imenovanju postoji i dokument pisan 4. svibnja 1928. koji glasi: „Prečasni gospodin Don MARTIN
 4

KREŠIĆ, ROTIMLJA. Obzirom na Vaše lijepo i uspješno djelovanje u duhovnoj pastvi, s kojim ste
udružili takogjer i vanjski materijalni rad za povećanje i uljepšavanje bogoslužja na dobrobit sv.
Crkve, pa ste uz velike napore u ovo teško doba sagradili doličan župski stan i podigli lijepu župsku
crkvu, Ordinarijat sa svoje strane ocjenjujuć Vaš blagoslovljeni rad u oba smjera odaje ovim
priznanje Vašoj revnosti i apostolskoj djelatnosti, pa Vas u to ime imenujemo z a č a s n i m p r i s j
e d n i k o m d u h o v n o g s t o l a s pravom da možete u znak odlikovanja nositi ljubičasti pojas.
Nastojte i nadalje, da djelujete s neumanjenom revnošću u započetom smjeru. Bog s Vama!“
Don Martin je kao župnik i karitativno djelovao. Dokazi za takvo djelovanje nalaze se u
arhivu za 1929. godinu, kada je izbila velika svjetska ekonomska kriza. Odgovarajući na don
Martinovu molbu od 8. veljače, biskup je 19. veljače dopustio rotimskom župniku, da se umjesto za
crkvu kupi milostinja za siromašne u župi do 1. srpnja 1929. godine. Kao svoj doprinos za
siromašne župljane župe Rotimlja Ordinarijat je darovao 800 dinara. Don Martin je Ordinarijatu 2.
travnja iste godine poslao izvještaj o skupljenoj milostinji za siromašne te zahvaljujući Ordinarijatu
na pomoći „u ime sirotinje“ kaže da je pred Uskrs podijelio najpotrebnijima 300 kg brašna.
Kroz nekoliko daljnjih godina ne susrećemo nekih posebnih vijesti ni o don Martinu ni o
župi Rotimlja. Jedino što se može istaknuti za ovo vrijeme jest nabavka postaja križnog puta i kipa
Gospe Lurdske. Postaje križnog puta nabavljene su krajem 1933., a kip Gospe Lurdke, kojeg je
darovao neki umjetnik iz Slovenije, početkom ožujka 1935. godine.
Iste te godine neki su se župljani žalili na don Martinov rad u župi. Don Martinu ova
pritužba nije bila draga, ali nama danas dobro dođe da možemo nešto više saznati o pastoralnom
radu, inače „šutljivoga“ don Martina. Pismo je stiglo na Ordinarijat bez datuma i anonimno a tobože
su ga potpisali „svi seljaci župe Rotimlja“. U pismu su tražili da se don Martin premjesti s Rotimlje
te da se imenuje župnikom don Jure Vrodljak ili don Ante Romić za koje su anonimni tužitelji
smatrali da će u narodu razviti vjerske i „druge stvari jerbo smo mi ovđe izmiješani narod od 4.
vjere trebamo malo i drugih savjeta sem vjerskije“. Don Martinu su također prigovarali da djecu ne
uči vjeronauk, da ne ide u školu i da im ne govori mise po grobljima te da je uopće „za današnje
vrijeme nemaran“. Don Martin je odgovorio da se raspitivao tko bi mogli biti njegovi tužitelji u
mjesnoj zadruzi gdje je našao nešto naroda te da su se svi „čudili i zgražali, zagonetku riješiti nijesu
mogli“. S obzirom na vjeronauk u školi pisao je da mu je „sigurno iza opremanja bolesnika na
prvom mjestu katekiziranje u školi u Rotimlji, koje revno i savjesno vršim ne samo svakoga petka
nego katkada i u druge dane, kad je učitelj zapriječen“. U pogledu negovorenja svetih misa po
grobljima, zbog čega je također optužen, kaže da je svete mise po grobljima u svečane dane slavio
samo prve godine kad je došao u župu iz razloga da bolje upozna narod. Poslije je to sasvim ukinuo,
„osim ako je bio poseban razlog“, poučen iskustvom s Trebinje kako mise po selima „štetno djeluju
 5

na pohagjanje i pomaganje matice“. Blagoslov polja po grobljima, navodi, nije običaj u Trebinjskoj
biskupiji, niti je to netko od njega tražio, niti mu je poznato da to koji župnik čini. Međutim „kad je
vrijeme sjetve, kad polazi marva u planinu, kad je suša ili napane živina na usjeve, odredim jednu
nedjelju kad ćemo se za tu specijalnu potrebu moliti i iza pučke mise Letanije i blagoslov sa
Presvetim eventualno i ekzorcizmi proti živini. Do sada su župljani s time bili zadovoljni i
prezadovoljni“.
Vjeronauk u školi, osim u Rotimlji, don Martin je poučavao i u Trijebnju. Treća škola na
području župe otvorena je 1934. u Dabrici koja je „dobra tri sada“ hoda bila udaljena od župne
kuće. Zbog ove udaljenosti ali i zbog drugih obaveza u župi don Martin nije stizao tamo držati
vjeronauk. Nastojao je da u Dabrici učitelj bude katolik Dragutin Marić koji bi djecu mogao
poučavati i u osnovnim vjerskim stvarima ali u tome nije uspio. U njegovo vrijeme prvi je učitelj
bio pravoslavac u drugi musliman. Propust što ne poučava vjeronauk nastojao je donekle
nadoknaditi tako što je poticao roditelje da njihova djeca, koja znaju čitati, „nauče glavne istine i
zapovijedi sv. vjere iz Čulina 'Kršćanskog Nauka'“.
Župnik iz Prenja don Vide Putica izložio je početkom prosinca 1937. Biskupskom
ordinarijatu razmišljanje „o svom smještaju pod stare dane“, u kojem je predložio za svoga
nasljednika u Prenju don Martina Krešića, kod kojega bi on najradije proveo svoju starost. Od
prijedloga nije bilo ništa. Međutim, godinu i koji mjesec poslije, 18. veljače 1939. biskup Mišić je
don Martina imenovao župnikom u Trebinju. Istog dana za novog upravitelja župe Rotimlja
imenovan je don Ante Bakula, dotadašnji župnik u Gornjem Hrasnu. Do premještaja ipak nije
došlo. Don Martin je ostao na Rotimlji, a don Ante u Gornjem Hrasnu. Možda je tomu doprinijelo
pismo don Marka Zovke, župnika i dekana iz Stoca. On je naime u pismu Ordinarijatu, 21. veljače
1939., zagovarao don Martinov ostanak na Rotimlji opravdavajući to duhovnim dobrom vjernika.
Od župnika Zovke doznajemo da je don Martin, za vrijeme njegova župnikovanja u Stocu, više puta
predvodio tijelovsku procesiju.

4. RATNE GODINE, GABELA I MUČENIŠTVO

Don Martin je u župničkoj službi na Rotimlji dočekao Drugi svjetski rat i nastanak
Nezavisne Države Hrvatske. Premda je NDH bila proglašena, ona u stolačkom kraju nikada u
potpunosti nije zaživjela, što zbog Talijana što zbog četnika koji su odmah po njezinu osnutku
počeli činiti bezakonja u krajevima jugoistočne Hercegovine. Budući da župa Rotimlja graniči s
etnički većinskim srpskim prostorima Nevesinja i Dabra, teško se može govoriti o mirnu životu
župljana pa tako i župnika početkom rata. Ipak, stanovništvo se župe Rotimlje na svojim ognjištima
zadržalo kako-tako do druge polovice rujna 1942. kada je u naletu četnika protjerano prema
 6

Mostaru. Oni koji nisu mogli pobjeći, pobijeni su. Hrvatske su kuće bile opljačkane i spaljene kao i
župni stan. Don Martin izbjegao zajedno sa stanovništvom. Neko je vrijeme boravio u Čapljini, a
potom je prešao u prekosavske krajeve gdje je posjećivao svoje vjernike.
U ljeto 1943. ponovno se vratio u Hercegovinu na poziv biskupa Petra Čule koji ga je 8.
srpnja 1943. imenovao župnikom u Gabeli. U studenom 1943. župna crkva u Gabeli je izgorjela od
udara groma te je don Martin svetu misu služio u župnom stanu u jednoj sobi koju je prilagodio za
kapelicu, a nedjeljom u grobaljskoj kapelici.
U jesen 1944. partizani su zauzeli Gabelu. Don Martina nisu dirali. Nekoliko dana prije nego
što su partizani zauzeli Gabelu, k don Martinu je navratio don Jozo Zovko s nakanom prenoćiti. U
župnoj kući našao je don Stjepana Batinovića i don Jerku Nuića. Vidjevši da nije sigurno boraviti
na Gabeli, don Jozo je ujutro, kad je pošao dalje, zajedno s don Jerkom ponudio i don Martinu da
ide s njima. Don Martin je odgovorio: „Sinko, ja ne idem. U ruke Božje, pa što Bog da“. S njim je
ostao i don Stjepan Batinović.
U veljači 1945. hrvatska i njemačka vojska protjerala je partizane iz Gabele, no nije ju
zadržala. Partizani su ponovno zauzeli Gabelu i ovoga puta, za razliku od onog iz 1944., počinili su
velika zlodjela. Odvodili su muške i ubijali ih, pljačkali su i palili. Narod je u bijegu krenuo prema
Mostaru, Sarajevu i dalje. Don Martin nije nikud išao. Partizani su ga uhvatili i ubili na brijegu
pokraj župne crkve sv. Stjepana, prvomučenika, na spomendan sv. Blaža, 3. veljače 1945. godine.
Biskup Čule pisao je don Jozi Zovki u Argentinu 20. studenoga 1965. da je don Martin, prema
svjedočanstvu njegove sluškinje Božice Marković, bio posvetio puno hostija za Prvi petak. Vidio je
da mu se radi o glavi te je hostije konzumirao. Potom su došli partizani i strijeljali ga kod crkve.
Nekoliko dana poslije, župljanin Mate Soče s nekim ženama pokopao je don Martinovo tijelo. Bio
je najprije pokopan u grobnicu Ante Prskala, a potom u jedan napušteni grob. Za vrijeme župnika
don Mirka Iličića (1962.-1964.) don Martinove kosti prenesene su u novu grobnicu izgrađenu pred
župnom crkvom s nadgrobnim spomenikom. Za izgradnju spomenika biskup je tada dao svoj prilog
i naredio „župniku, da sakuplja među narodom. Rotimlja se najviše odazvala. Htjeli su Rotimljani
prenijeti njegove kosti na Rotimlju, gje je on bio prvi župnik i ostao u najljepšoj uspomeni, ali to
nije išlo“. Za vrijeme župnika don Nedjeljka Krešića (1988.-2004.) napravljena je nova grobnica i
spomenik za svećenike pokopane u gaboeskom groblju. U novu grobnicu prenesene su don
Martinove kosti. Prema svjedočenju župnika don Nedjeljka osim kostiju u don Martinovu grobu
pronađen je dio kolara i dio naočala.
Milenko Krešić