Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Komparativna književnost

Osnove dramaturgije 1

Profesor: doc.dr. Almir Bašović

Studentica: Anisa Lilić

Broj indexa: 45596/2013

PIKOVA DAMA
Dramatizacija pripovijetke

Sarajevo, Januar 2017.

LICA:
NARUMOV- gardijski konjanički časnik, domaćin u kartanju,

SURIN- jedan od kockara,

HERMANN- mladi inžinjer, nijemac,

TOMSKI/PAUL- oficir, unuk grofice Ane Fedotovne,

ANA FEDOTOVNA- grofica,

LIZAVETA IVANOVNA- vaspitanica Ane Fedotovne,

ČAKALINSKIJ- jedan od kockara,

GOST,

STRAŽAR
 PRVI ČIN

Scena 1

(U Moskvi, u Narumovoj kući za okruglim, drvenim stolom sjede Narumov, Surin, Hermann,
Tomski i Gost. Na stolu je flaša vodke i pet čašica, po stolu su razbacane karte. Stol je
postavljen na sredini sobe, pored kamina iz kojeg gori vatra. Kroz crvene zavijese velikih
prozora probija svijetlost.)

NARUMOV: Šta si učinio, Surine?

SURIN(tužnim glasom): Izgubio sam, po običaju. Moram priznati, da nemam sreće: igram,
nikad se ne žestim, ne možeš me ničim smesti, a ipak svejednako gubim!

NARUMOV: I nikad nisi došao u napast? Nijedamput nisi stavio na kartu? Tvojoj se čvrstoći
divim.

GOST (znatiželjno): A što je s Hermannom? Otkako živi, nije uzeo karte u ruke, otkad živi,
nije prevrnuo nijedne karte, a do pet sati sjedi s nama i promatra našu igru.

HERMANN: Igra me zanima silno. No ja ne mogu da žrtvujem ono što mi je neophodno

potrebno nadajući se, da ću steći ono što mi je suvišno.

TOMSKI: Hermann je Nijemac. Proračunan je, to je sve! (gleda u kamin zamišljeno) Ako
ikoga ne razumijem, ne razumijem svoju baku, groficu Anu Fedotovnu.

SVI (znatiželjno, u isti glas): Kako? Što?

TOMSKI: Ne mogu da se domislim, zašto moja baka ne igra?

NARUMOV: A što je tu čudno, ako osamdesetogodišnja starica ne igra?

TOMSKI: Vi, dakle, ne znate ništa o njoj?

NARUMOV: Ne! Doista, ništa!

TOMSKI: E, pa slušajte! Valja znati, da je moja baka prije šezdest godina putovala u Pariz.
Na dvoru se kartala sa Vojvodom Orleanskim i izgubila veliku svotu, te mu ostala dužna, a
pošto je deda po prvi put odbio da plati dug, ona se obratila grofu Saint Germainu. Ja
vjerujem da ste čuli za njega i priče kako se izdavao za Vječnog Žida, za izmumitelja
životnog eliksira, zbog čega je i bio predmet ismijavanja. Ali, bakica njega i dan danas voli.
Nego, da ne duljim. Tako se ona obrati grofu, ispriča mu svoju muku, a on joj oktrije tajnu
koju bi svako od nas debelo platio.

SURIN (znatiželjno): Koju tajnu?

TOMSKI: Polahko Surine, slušajte. Iste te večeri, baka se pojavi u Versaillesu na kartanju kod
kraljice. Naravno, izmislila je ona priču što nije donijela dug Vojvodi Orleanskom i počela je
igrati protiv njega. Odabrala je tri karte i poredala ih jednu za drugom, sve tri karte su joj
donijele dobitak. I tako, drugovi moji, baka vrati sve do posljednje pare.

GOST: Slučaj!

HERMANN: Priča!

SURIN (zamišljeno): Moguće je, obilježene karte!

TOMSKI (uvaženim tonom): Ne mislim.

NARUMOV: Kako! Imaš baku, koja pogađa tri karte za redom, a dosad se još nisi poslužio
njezinom kabalistikom?

TOMSKI: Da, vraga! Ona je imala četiri sina, sva četvorica strastveni kartaši, no nijednome
nije otkrila svoju tajnu. No slušajte, što je pripovijedao moj stric, grof Ivan Iljič, o čemu me
uvjeravao. Onaj Čaplickij, što je umro u bijedi spiskavši milijune, jednom je sa Zoričem
izgubio oko tri stotine tisuća. Baka, koja je uvijek bila stroga kada je riječ o mladim ljudima,
sažalila se nad Čaplickim. Tako, ona njemu reče one tri karte da ih stavi jednu za drugom, ali
da poslije toga ne smije više nikad kartati. Čaplickij tako ode svom pobjedniku, na prvu kartu
postavi pedeset tisuća i dobi, prevrnuvši je vrati sve izgubljeno, još mu ostade čistih...

NARUMOV: No, vrijeme je, da pođemo spavati, već je pet sati i tri četvrta.

(Svi ustaju, osim Narumova, uzimaju svoje stvari i odlaze)

Scena 2

(Napolju pada snijeg, ulica sa puno kuća je zakrčena kočijama, Hermann stoji na sredini
ulice i razmišlja naglas)
HERMANN(zamišljeno, naglas): Šta ako mi stara grofica otkrije svoju tajnu, ili ako mi
označi tri sigurne karte! A zašto da ne pokušam sreću?...Tomski je rekao da će me upoznati s
njom. Mogao bih joj se predstaviti, steći njezinu naklonost, mogao bih joj možda postati čak i
ljubavnikom...No za sve to treba vremena, a njoj je osamdeset i sedam godina, ona može
umrijeti za osam dana, za dva dana!... A i sama anegdota!.. Može li se vjerovati u nju?... Ne!
Račun, umjerenost i radinost- to su moje tri sigurne karte.

(Ugleda vitku nožicu mlade djevojke kako izlazi iz kočije sa dva čovijeka, prilazi kući u koju
su ušli. Ispred kuće stoji stražar)

HERMANN: Čija je to kuća?

STRAŽAR: Grofice.

(Hermann podiže pogled prema prozoru i ugleda Lizavetu Ivanovnu)

Scena 3

(Soba Ane Fedotovne, raskošno ukrašena i uređena. Grofica se dotjeruje pred ogledalom,
Lizaveta Ivanovna sjedi pored prozora i veze. Tomski ulazi u sobu.)

TOMSKI: Zdravstvujte, grand'maman. Bonjour, mademoiselle Lise. Grand'maman, dolazim s

molbom.

ANA FEDOTOVNA: Što je, Paul?

TOMSKI: Dopustite da vam predstavim jednoga od svojih prijatelja i da vam ga dovedem u

petak na ples.

ANA FEDOTOVNA: Uredu! Dovedi mi ga izravno na ples. Ondje ćeš mi ga i predstaviti. Jesi
li bio jučer kod Narumova?

TOMSKI: Kako ne! Bilo je veoma veselo, igrali smo do pet sati ujutro.

ANA FEDOTOVNA (zamišljeno): Ah, sjećam se i ja veselih dana provedenih sa Dajrom

Petrovnom. Al' ona se, mislim, veoma postarala?

TOMSKI(rastreseno): Kako bi se postarala? Umrla je prije sedam godina.

(Lizaveta Ivanovna ga prijekorno gleda, Tomski grize usnu)

ANA FEDOTOVNA: Umrla je! A ja to nisam znala..

(Tomski šuti, Ana Fedotovna ustaje i odlazi iza zaslona da se presvuče)

LIZAVETA IVANOVNA (tihim glasom): Koga hoćete da predstavite?

TOMSKI: Narumova. Vi ga poznajete?

LIZAVETA IVANOVNA: Ne! Je li vojnik ili civil?

TOMSKI: Vojnik.

LIZAVETA IVANOVNA: Inženjer?

TOMSKI: Ne! Konjanik je. A zašto ste misili, da je inženjer?

LIZAVETA IVANOVNA: (šuti)

TOMSKI: Oprostite, grand'maman, žurim. Zbogom, Lizaveta Ivanovna.

(Ana Fedotovna izlazi iza zastora obučena, Tomski odlazi, Lizaveta gleda kroz prozor u
mladog inženjera i veze)

Scena 4

(U sobi grofice Ane Fedotovne pored prozora sjedi Lizaveta, gleda kroz prozor u mladog
inženjera Hermanna i veze. Ana Fedotovna uzima knjigu sa police.)

ANA FEDOTOVNA: Hajde, Lizanjko, čitaj mi.(daje joj knjigu)

LIZAVETA IVANOVNA(uzima knjigu): Odmah! (čita) Jednom je ....... tako...

ANA FEDOTOVNA: Glasnije! Što je s tobom, majko moja? Izdo te glas, što li? Baci tu
knjigu i donesi mi vez, bakćeš se s njim danima, da vidim na šta liči.

(Lizaveta Ivanovna ustaje, uzima platno koje veze i daje Ani Fedotovnoj)

LIZAVETA IVANOVNA: Izvolite!

ANA FEDOTOVNA: Pogledaj, kakvo ti je ovo srce, šta je ovo, cvijet?! Jadna djevojko, ni za
šta ti nisi, k'o da imaš dvije lijeve ruke, ništa ne znaš osim kinđurenja, a ni to ne znaš.

(Ana Fedotovna baca vez na pod, Lizaveta Ivanovna uzima vez, odlazi do prozora ispred
kojeg stoji Hermann, gleda u njega s osmijehom na licu, Ana Fedotova gleda u nju)

ANA FEDOTOVNA: Lizanjko, hajde reci da upregnu kočiju, da idemo u šetnju.

LIZAVETA IVANOVNA (ustaje i gleda kroz prozor): Ahamm...

ANA FEDOTOVNA: Zar si gluha, o mati moja, što ti je? Naloži, da brže pripreme kočiju.

LIZAVETA IVANOVNA: Čujem, evo odmah.(otvara vrata i viče) Spremite kočiju, grofica
želi u šetnju.(grofici) Kočija je spremna.

ANA FEDOTOVNA: A zašto ti nisi odjevena? Uvijek te moram čekati. Nesnosno je to,
matuško!

(Lizaveta Ivanovna oblači ogrtač i stavlja šešir)

LIZAVETA IVANOVNA: Spremna sam!

ANA FEDOTOVNA: Napokon, mati moja. Kakvo je to kićenje? Čemu to?... Koga da
zatraviš? A kakvo je vrijeme? Puše, čini mi se. Otvori, prozor Lizanjko!

LIZAVETA IVANOVNA (otvara prozor i gleda): Veoma je tiho.(zatvara prozor)

ANA FEDOTOVNA: Puše, i to veoma hladan vjetar. Lizanjko, mi ne idemo, badava si se

kitila.

LIZAVETA IVANOVNA(tihim glasom): Eto, to je moj život! (skida ogrtač i šešir)

ANA FEDOTOVNA: Ko ti je rekao da se skidaš? Hajde, idemo u šetnju, neće nas spriječiti
ovo malo vjetra.

(Lizaveta Ivanovna ponovo oblači ogrtač i stavlja šešir. Ana Fedotovna i Lizaveta Ivanovna
odlaze u šetnju)
 Scena 5

(Ana Fedotovna i Lizaveta Ivanovna ulaze u kočiju, Hermann prilazi Lizaveti, hvata je za
ruku i daje joj pismo koje ona sakriva u rukavicu)

ANA FEDOTOVNA: Šta ti je Lizanjko, što si blijeda tako?

LIZAVETA IVANOVNA: (šuti)

ANA FEDOTOVNA (viče): Stanite, zaustavite kočiju.

LIZAVETA IVANOVNA (začuđeno): Ali grofice...

ANA FEDOTONA (prekida je): Šta se dešava s tobom Lizanjko? Šta si se skamenila, a još i
blijeda. Po ovom vremenu ne idemo nigdje, izlazi.

(Lizaveta Ivanovna izlazi iz kočije, za njom i Ana Fedotovna, ulaze u kuću.)

Scena 6

(Lizaveta Ivanovna sjedi u svojoj sobi za pisaćim stolom, na stolu je razbacana gomila
Hermannovih pisama. Lizaveta naslonjena na drveni naslonjač stolice, čita naglas pismo
koje mu je tek napisala)

LIZAVETA IVANOVNA: Danas je ples. Ondje će biti grofica. Ostat ćemo do dva sata. Imat
ćete prilike da me nađete samu. Čim grofica ode, razići će se, vjerovatno i njezini ljudi. Na
ulazu će ostati vratar, no i on odlazi obično u svoju sobicu. Dođite u jedanaest i pol. Idite
ravno prema stepenicama. Nađete li koga u predsoblju, zapitajte, jel' kod kuće grofica. Reći će
vam ne, i vi ćete se vratiti. No vjerovatno nećete sresti nikoga. Iz predsoblja pođite nalijevo,
idite ravno, sve do grofičine spavaonice. U spavaonici ćete, iza zaslona, vidjeti dvoja vratašca:
nadesno vode u radnu sobu, kamo grofica nikad ne ulazi; nalijevo u hodnik; tu su odmah uske
zavojite stepenice: one vode ravno u moju sobu. Vaša, Lizaveta Ivanovna.

(Lizaveta Ivanovna se smije, pečati pismo i baca ga kroz prozor ispred kojeg na ulici stoji
Hermann, zatvara prozor i sjeda na stolicu)
 Scena 7

(U polumračnoj sobi, Ana Fedotovna skida odjeću i sjeda pored prozora. U sobu, osvijetljenu
samo kandilom ulazi Hermann)

HERMANN: Ne bojte se, zaboga, ne bojte se! Nije mi namjera, da vam nanesem zlo, došao
sam da vas zamolim za uslugu.

ANA FEDOTOVNA: (šuti i gleda u Hermanna)

HERMANN: Vi me možete usrećiti, a to vas neće ništa stajati. Ja znam, da vi možete pogoditi
tri karte uzastopce...

ANA FEDOTOVNA: To je bila šala, prisižem vam, da je to bila šala!

HERMANN (ljutito): Kod takvih stvari nema šale. Sjetite se Čaplickoga, kojemu ste pomogli
da ponovo stekne izgubljeni novac. Možete li mi reći te tri sigurne karte?

ANA FEDOTOVNA: (šuti)

HERMANN: Za koga da čuvate tu tajnu? Za unuke? Oni su bogati i bez toga, oni i ne znaju
vrijednost novca. Ja nisam raspinik. Ja znam vrijednost novca. Vaše tri karte za mene neće
otići ututanj. No!...(gleda u Anu Fedotovnu)

ANA FEDOTOVNA: (šuti)

HERMANN (pada na koljena): Ako vam je srce ikada znalo šta je ljubav, ako se sjećate
njenih zanosa, ako je ikada u vašim grudima kucalo ljudsko srce, zaklinjem vas čuvstvima
žene, ljubavnice, majke, ne odbijte mi molbu, otkrijte mi svoju tajnu, što će ona vama?...
Možda je ona vezana sa strašnim grijehom, s gubitkom vječnoga blaženstva, s đavolskim
ugovorom ... Vi ste stari, nećete dugo živjeti, a ja sam spreman da uzmem vaš grijeh na svoju
dušu. Otkrijte mi samo svoju tajnu. Pomislite, u vašim se rukama nalazi sreća čovjeka, ne
samo ja, moja djeca, unuci i praunuci blagoslivljat će vašu uspomenu i štovat će je kao
svetinju....

(Ana Fedotovna šuti i blijedno gleda u Hermanna. Hermann ustaje.)

HERMANN (ljutito): Stara vještice! Onda ću te prisiliti da mi odgovoriš.

(Hermann vadi iz džepa kuburu, Ana Fedotovna podiže ruku da se zaštiti od hica, te pada
nepomično na pod)

HERMANN: Prestanite s tim djetinjarijama. (uzima je za ruku) Pitam vas posljednji put,
hoćete li mi reći svoje tri karte? Da ili ne?

(Ana Fedotovna ne odgovara na Hermannovo pitanje. Hermann vidi da je mrtva i odlazi)

Scena 8

(Lizaveta Ivanovna u svojoj sobi sjedi u haljini. Vrata sobe se otvaraju. Ulazi Hermann)

LIZAVETA IVANOVNA(tihim glasom): Gdje ste to bili?

HERMANN: U spavaonici, kod stare grofice, upravo dolazim od nje. Grofica je umrla.

LIZAVETA IVANOVNA(šokirano): Bože moj!.... Što vi to govorite?...

HERMANN: I ja sam, čini se, uzrokom njezine smrti.

LIZAVETA IVANOVNA(plačući): Vi ste neman!

HERMANN: Ja nisam htio njezinu smrt, moja kubura nije nabijena.

(Hermann i Lizaveta Ivanovna šute)

LIZAVETA IVANOVNA: Kako ćete izići iz kuće? Mislila sam da vas ispratim tajnim
stepenicama, no treba poći mimo spavaonice, a ja se bojim.

HERMANN: Recite mi kako da nađem te tajne stepenice, ja ću sam izići.

(Lizaveta Ivanovna mu objašnjava, Hermann odlazi)

 Scena 9

(Hermannova soba. Bude ga koraci i škripanje vrata. U sobu ulazi Lizaveta Ivanovna
odjevena u bijelo i našminkana kao grofica Ana Fedotovna.)

LIZAVETA IVANOVNA: Došla sam k tebi protiv svoje volje jer sam dobila nalog, da
ispunim tvoju molbu. Trojka, sedmica i as donijet će ti zaredom dobitak, no ne smiješ, u
vremenu od dvadeset i četiri sata, staviti u igru više od jedne karte, a poslije toga ne smiješ
više nikada u životu igrati. Praštam ti svoju smrt, ako se oženiš mojoj štićenicom Lizavetom
Ivanovnom...

(Lizaveta Ivanovna se okreće i odlazi, a Hermann ponavlja naglas trojka, sedmica i as)

Scena 10

(U kući Čakalinskog, za drvenim stolem sjede Narumov, Surin, Gost, Čakalinskij i Hermann.
Hermann čeka završetak partije)

HERMANN: Dopustite mi da stavim kartu..

NARUMOV(smije se): Sretan početak.

HERMANN: Dobro.(piše kredom svotu iznad svoje karte)

GOST: Koliko? Oprostite, ne razabirem.

HERMANN: Četrdeset i sedam tisuća.

NARUMOV: On je poludio.

ČAKALINSKIJ: Dopustite da vas upozorim, da igrate na veliko, ovdje niko nije stavio više
od dvjesta sedamdeset i pet u simple.

HERMANN: Pa što onda? Tučete li moju kartu?

SURIN: Stvarno je poludio.

ČAKALINSKIJ: Htio sam samo da vas upozorim, da su me drugovi počastili povjerenjem i

da mogu dijeliti karte samo uz plaćanje gotovim novcem. Što se tiče mene, uvjeren sam,
naravno, da vaša riječ dostaje, no zbog pravila igre i obračuna molim vas, da novac stavite na
kartu.

(Hermann vadi novčanicu iz džepa i daje je Čakalinskom. Čakalinski stavlja novčanicu na

Hermannovu kartu. Počinje dijeljenje.)

HERMANN: Trojka je dobila! (pokazuje kartu)

ČAKALINSKIJ: Izvolijevati li primiti?

HERMANN: Da, molim.

(Čakalinskij vadi iz džepa nekoliko novčanica i daje Hermannu. Hermann uzima novčanice i
odlazi)

Scena 11

(U kući Čakalinskog za kartaškim stolom sjede ista lica kao u prethodnoj sceni)

NARUMOV: Hermanne, opet igraš?

GOST: Vratio se poslije dvije pobijede.

SURIN: Meni bi dvije bile dosta.

TOMSKI: Nakon trice i sedmice.

ČAKALINSKIJ: Hoćemo li početi? Igraš li Hermanne?

HERMANN: Naravno. Kažu da se ne valja prekidati sretan niz (smije se)

(Čakalinskij dijeli karte, svi stavljaju novčanice na svoje karte, Hermann podiže svoju kartu)

HERMANN: As dobija.

ČAKALINSKIJ: Vaša dama je ubijena.

HERMANN (zaprepašteno): Što???

ČAKALINSKIJ: Pikova dama (smije se)

HERMANN (tihim glasom): Starica!

(Čakalinskij uzima novčanice, Hermann odlazi)

Scena 12

(Hermann sjedi u Obuhovljevoj bolnici, u luđačkoj košulji, u sobi broj 371)

HERMANN (brzo mrmlja): Trojka, sedmica, as! Trojka, sedmica, dama!...Pikova dama!..
(vrišti)

KRAJ
 Analiza dramatizacije

Ova dramatizacija je rađena po pripovijetci Aleksandra Puškina „Pikova dama“. Odlučila sam
da dramatizacija bude građena od jednog čina (jednočinka) koji je podijeljen na dvanaest
scena. Određene likove iz pripovijetke nisam iskoristila jer mislim da nisu bitni za radnju
dramatizacije, kao što su naprimjer djevojke koje oblače groficu Anu Fedotovnu, te sobar.

Pripovijetka počinje okupljanjem nekoliko likova u kući gardijskog konjičkog časnika

Narumova, kao i ova dramatizacija. Neki dijelovi koji su u vezi sa prvim dijelom pripovijetke
i prvom scenom dramatizacije nisam iskoristila, a i replika Tomskog/Paula ima narativni
karakter. Međutim, nisam znala kako da drugačije uvedem priču o grofici Ani Fedotovnoj i
njenu tajnu o tri dobitne karte.

Prva i predzadnja scena uokviruju cijelu dramatizaciju jer radnja počinje i završava kartanjem,
koje je i glavna tema pripovijetke, a i ove dramatizacije. Cijela priča kao u pripovijetci, tako i
u dramatizaciji se vrti oko saznanja tri dobitne karte. Tako Hermann koji inače nikad ne igra
jer kako kaže „Igra me zanima silno. No ja ne mogu da žrtvujem ono što mi je neophodno
potrebno nadajući se, da ću steći ono što mi je suvišno.“, želi upoznati groficu, čak razmišlja o
tome da joj postane ljubavnikom, a sve da bi saznao koje su to tri dobitne karte. Hermann čak
zavodi Lizavetu Ivanovnu, šaljući joj pisma, a sve da bi se približio grofici, što mu na kraju i
uspijeva. Po Lizavetinim upustvima iz pisma Hermann ulazi u kuću grofice Ane Fedotovne,
traži od nje da mu kaže tri dobitne karte, vadi kuburu i prijeti joj, što dovodi do smrti stare
grofice Ane Fedotovne, ali ipak ne uspijeva saznati koje su to tri karte.

U ovoj dramatizaciji nisam iskoristila dio iz pripovijetke o sprovodu Ane Fedotovne, ali sam
ostavila dio u kojem on saznaje te tri karte. Međutim, taj dio sam malo izmijenila jer u
pripovijetci u sobu Hermanna ulazi stara žena, koja njega podsjeća na dadilju, a našminkana
je poput stare grofice. U dramatizaciji (scena 9) sam uvela lik Lizavete Ivanovne da glumi
groficu Anu Fedotovnu, u kojoj mu ona kaže te tri karte, ali mu da uslov da se mora oženiti
Lizavetom Ivanovnom (njome) i da ne smije poslije toga više nikada igrati.
Zadnje dvije scene su o kartanju, tačnije u tim scenama Hermann koristi tajnu Ane Fedotovne
i dobiva, osim treće karte kojom gubi jer umjesto Asa on drži Pikovu damu. Zadnja scena na
neki način zaokružuje Hermanna kao lika, na početku dramatizacije on ne karta, ali gleda
druge kako igraju, da bi nakon saznanja tajne o tri dobitne karte počeo da radi sve samo da bi
saznao koje su. Ta pohlepa, ta želja za dobitkom, sigurnim dobitkom dovodi Hermanna do
ludila što je i prikazano u zadnjoj sceni, on se nalazi u ludnici, u luđačkoj košulji i ponavlja:
„Trojka, sedmica, as! Trojka, sedmica, dama!...Pikova dama!“.

Etienne Souriau u knjizi Dvesta hiljada dramskih situacija kaže:

„Početna situacija je obično manje više mirna, jedva napeta. Za nju možemo da
pretpostavimo da je već trajala izvesno vreme bez promene i da još može da potraje, ali ona
ipak nosi u sebi klicu skore promene, izbijanja „krize“, krize koju može da izazove jedan
jedini, ponekad naizgled beznačajan događaj.“1

Tako i u ovoj dramatizaciji, situacija u prvoj sceni je mirna, nekoliko likova kartaju i pričaju.
Međutim, replike Tomskog/Paula o svojoj baki grofici Ani Fedovnoj i tajni o tri dobitne karte
izazove krizu u liku Hermannu. Kao što kaže Etiene Souriau, da krizu može da izazove
naizgled beznačajan događaj, tako i ovoj dramatizaciji priča jednog lika koja može biti istinita
a i ne mora, u drugom liku probudi pohlepu, želju za saznanjem, pa po bilo koju cijenu.

Po Folkeru Klocu, forma drame može biti zatvorena i otvorena. Ova dramatizacija sadrži neke
elemente drame koja ima zatvorenu formu. „Promjena broja lica dovodi do promjene
scene“.2 Tako i ovo dramatizaciji, zbog promjene broja lica i uvođenjem novih lica, dolazi do
promijene scene. „U drami zatvorene forme nema (..) promene mesta. I prostor je- kao i
vreme- zatvoren prostor.“3 U ovoj dramatizaciji, osim druge i pete scene koje se odvijaju u
spoljašnjem (vanjskom) prostoru, sve ostale scene se odvijaju u zatvorenom (unutrašnjem)
prostoru. „Njene ličnosti su visokog roda.“4 Da su ličnosti visokog roda, možemo vidjeti na
primjeru Ane Fedotovne, koja je u ovoj dramatizaciji grofica i njenog unuka Tomskog/Paula.

1 Etienne Souriau- Dvesta hiljada dramskih situacija, Nolit-Beograd, 1970. Str.35.

2 Kloc, Folker. Zatvorena i otvorena forma u drami. Beograd: Lapis, 1995. str.20.
3 Kloc, Folker. Zatvorena i otvorena forma u drami. Beograd: Lapis, 1995. str.35.
4 Kloc, Folker. Zatvorena i otvorena forma u drami. Beograd: Lapis, 1995. str.47.
Ova dramatizacija sadrži i elemente drame koja ima otvorenu formu. „(..) kretanje od jedne
scene do sledeće skok od mesta do mesta, od događaja do događaja“5, - to se može vidjeti u
svakoj od dvanaest scena, mjesto se mijenja, s tim da se većinom radi o zatvorenom prostoru,
ali je prisutan i otvoreni prostor. U ovoj dramatizaciji se ne radi o „velikom skoku“, radnja je
smještena u Moskvi, a zatvoreni i otvoreni prostori se nalaze blizu.

Još jedan tipičan momenat u otvorenoj drami je prostorna povezanost. Tu je riječ o scenama
u kojima postoji komunikacija između unutarnjeg i spoljašnjeg prostora, između sobe i sveta
(..)Dodirno sredstvo je otvoren prozor, kroz koji spoljni svet utiče na stanovnike sobe.6

Taj tipični momenat otvorene forme u drami bi se mogao prepoznati u ovoj dramatizaciji, i to
u drugoj, četvrtoj i šestoj sceni. U drugoj sceni, Hermann sa ulice vidi Lizavetu Ivanovnu na
prozoru kuće. U četvrtoj sceni, Lizaveta Ivanovna gleda Hermana kroz prozor sobe. A da je
prostor dodirno sredstvo između dva prostora, najviše je primjeno u šestoj sceni, u kojoj
Lizaveta Ivanovna kroz otvoren prozor baca Hermannu pismo.

„(..) tamo gde junak na početku drame stoji na vrhuncu sreće, života, uspeha, taj vrhunac je
već potkopan: pad je uračunat od početka, on ne dolazi tek na kraju komada, kao nešto što
nije bilo nužno predvidivo. U drugim dramama otvorene forme junak na početku drame ne
stoji čak ni na prividnom vrhuncu.“7

Ono o čemu prethodni citat Folkera Kloca govori se vidi u ovoj dramatizaciji. Lik Hermanna,
na početku dramatizacije je po svemu sudući u dovoljno dobroj novčanoj situaciji, on ne
kocka, on zna šta ima i šta može da izgubi. Međutim, da njegov pad slijedi kako kaže i Kloc,
vidi se u drugim scenama u kojima on očito shvata da je sve ono što ima malo, naspram onoga
što može da dobije, i to da dobije u vrlo kratkom periodu, bez puno muke. Na kraju
dramatizacije se jasno vidi njegov pad, on je zbog gubitka kojeg nije očekivao, kojem se nije
nadao, poludio. Čak sam brojem sobe 371 u kojoj se u zadnjoj sceni nalazi Hermann htjela
povećati tu ironiju, tu tragediju koja ga je zadesila, jer broj sobe predstavlja brojeve dobitnih
karata, tačnije dva broja trojka i sedmica jer treća je pikova dama. Međutim, Hermann je
mislio da su dobitne karte trojka, sedmica i as, a broj sobe u kojoj se nalazi je 371, zbog šoka
koji je doživio prilikom gubitka u kartama, on u toj sobi, u ludnici, ponavlja te karte, one koje
je on mislio da su dobitne i stvarne dobitne karte.

5 Kloc, Folker. Zatvorena i otvorena forma u drami. Beograd: Lapis, 1995. str.90
6 Kloc, Folker. Zatvorena i otvorena forma u drami. Beograd: Lapis, 1995. str.105.

7 Kloc, Folker. Zatvorena i otvorena forma u drami. Beograd: Lapis, 1995. str.112.
Iz svega navedenog se može primjetiti da ova drama ima svojstva i zatvorene i otvorene
forme.

Gustav Freytag za dramatično kaže:

„The dramatic includes those emotions of the soul wich steel themselves to will, and to do,
and those emotions of the soul which are aroused by a deed or course of action; also the
inner processes which man experiences from the first glow of perception to passionate desire
and action, as well as the influences which one's own and others' deeds exert upon the soul;
also the rushing forth of will power from the depths od man's soul toward the external world,
and the influx of fashioning influences from the outer world into man's inmost being; also the
coming into being of a deed, and its consequences on the human soul.“8

Ova dramatizacija pripovijetke Pikova dama, počinje i završava kartanjem. Hermann u prvoj
sceni saznanje za tri dobitne karte koje zna grofica Ana Fedotovna od Tomskog/Paula
grofičinog unuka. Mnogi sumnjaju u istinitost replika Tomskog/Paula, ali ne i Hermann. Iako
Hermann u prvoj sceni ne karta i jasno daje do znanja zašto ne karta, u njemu očito ima neka
skrivena želja, jer inače ne bi sjedio za isti stolom, za kojim se karta. Njegovo unutrašnje biće,
kako kaže Freytag, žudi za saznanjem, za pobjedom. On je spreman na sve, dakle, da postane
ljubavnik grofice Ane Fedotovne ako treba, ali nalazi bolji način i postaje blizak sa Lizavetom
Ivanovnom, štićenicom Ane Fedotovne, samo da sazna koje su to tri karte. Po upustvima iz
pisma Lizavete Ivanovne, Hermann pronalazi sobu grofice Ane Fedotovne, traži od nje da mu
kaže koje su to tri karte. Međutim, kada vidi da grofica ne želi da mu kaže, vadi kuburu i
prijeti joj, što samo pokazuje koliko daleko je spreman da ide samo zbog saznanja, zbog
dobitka, ali mu ni taj čin ne uspijeva jer grofica umire sama. Na kraju, kada sazna te tri
dobitne karte i dobije dva puta na prve dvije dobitne karte, vraća se da dobije i treću.
Međutim, njegova očekivanja i realnost se ne poklapaju, umjesto asa nastupa pikova dama i
ruši njegov cijeli svijet. Kako i Freytag kaže, sve ima svoje posljedice, tako i Hermann zbog
pikove dame pada, pada tragično, a jedino što mu preostaje u svom tom ludilo jeste da
ponavlja tri dobitne karte i stvarne tri dobitne karte.

8 Dr.Gustav Freytag- Technique of the drama, Chicago, Scott, Foresman and company, 1900.god.str.19.