Professional Documents
Culture Documents
Elektronsko izdanje
Sa blagoslovom mitropolita Crnogorskog-primorskog, zetsko-brdskog i
skenderijskog Amfilohija, integralno elektronsko izdanje na Internetu objavili:
Zoran Stefanović (urednik), Nataša Devetaković (izvršni urednik, korektor), Nenad
Petrović (digitalizacija materijala), Milan Stojić i Mihailo Stefanović (vebmastering). Izvršna produkcija:
"Tehnologije, izdavaštvo, agencija Janus" (Beograd) u saradnji sa "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na
Internetu". Objavljeno januara 2000. godine.
Sadržaj:
Crkvene pesme
Stihira na večernji
Tropar
J. Sterija Popović ("Vladislav", Žalosna igra u pet dejstvia): Smrt kralja Vladislava
Grčko žitije sv. J. Vladimira Pohvala svetom Jovanu Vladimiru
Pesma: Darovi sv. Jovana Vladimira
Episkop Nikolaj: Sveto pismo i Kralj Vladimir
Paterik manastira svetog Jovana Vladimira kod Elbasana
Tropar, glas 4.
Kondak, glas 8.
Momir Vojvodić: Duša Svetog kralja Vladimira
Episkop Nikolaj: Pogovor
Starija dela i pisci, spomenuti u ovoj čitanci
Predgovor
Od mučeničke smrti Sv. Jovana Vladimira, Zetskoga kralja, prošlo je skoro 1000
godina. Od tada se mnogo šta promijenilo u Skadru, njegovoj prestonici, kao i na
prostorima na kojima je vladao srpskim narodom. No, i pored svih promjena njegov
narod je vjekovima opstajao i održavao se na svojim ognjištima u Skadru i oko
Skadra. Njegov sveti spomen, obnavljan djejstvom njegovih čudotvornih moštiju,
vaskrsavao je uvijek iznova, objedinjavajući oko sebe ne samo Srbe nego i Romeje
(Vizantijce), Arbanase i Latine.
Blagodareći zračenju ličnosti i djela Sv. Jovana Vladimira, Skadar, kao i Manastir Šin
Đon, a takođe i Prečista Krajinska, igrali su i igraju do danas veoma značajnu ulogu u
duhovnosti, kulturi i postojanosti srpskog naroda na bližim i daljim prostorima oko
Skadarskog jezera. Ta uloga i značaj kao da su previđani u posljednja vremena. U
naše dane, međutim, kada smo ponovo u potrazi za sobom i svojim sabornim
pamćenjem i predanjima, prirodno je da se vraćamo ovim Prostorima i onim
ličnostima koje su ih oplodile i osveštale svojim djelima i podvizima. Ličnost i djelo
Sv. Jovana Vladimira ima među njima prvorazredni značaj.
Novi talas izbjeglica iz Vrake i Skadra do koš je došlo prošle godine vratio nam je iz
zaborava ovaj napaćeni i od svih napušteni narod, podsjetio nas na veličinu njegove
ugroženosti i težinu stradanja, a takođe podstakao na traganje za moštima Sv. Jovana
Vladimira. Prve vijesti o njima saznali smo početkom prošle godine od novinara
Jovana Plamenca. Dugo se nije znalo da li su mošti Mučenika uopšte sačuvane ili su
uništene prilikom uništavanja samog manastira u kome su počivale, u manastirskoj
crkvi u oltaru, sa desne strane, u drvenom kovčegu, koji je bio smješten u kameni
sarkofag. Taj sarkofag je bio zapečaćen sa tri pečata i otvaran je svake godine na dan
Sv. Vladimira. Tog dana je iznošen u manastirsko dvorište na poklonjenje
hodočasnicima, i pravoslavnim i rimokatolicima i muslimanima.
Navedeni novinar Plamenac poslije svoje posjete Albaniji objavio nam je (preko
"Pobjede", srijeda 9. januara 1991.) veliku radost i utjehu. Pronašao je svete mošti
kralja Vladimira u crkvi Svete Marije u Elbasanu. Tu su prenijete iz Šin Đona 1967.
godine, dakle godine kada je Albanija postala zvanično prva ateistička zemlja svijeta.
Novinar je našao mošti "u malom ćivotu, ni jedan metar dugačkom, nepokrivenom,
već sasvim propalom. Ćivot je na stolu, tamo gdje je nekada bio oltar. Na ćivotu nema
krsta. Uz njega je prislonjena mala ikona Bogorodice. Svete kosti Vladimirove
prekrivene su vunom, starom, kao izvađenom iz nekog raspalog jorgana... Svete
lobanje nema. Gdje je? Neko je ukrao. Crkva Svete Marije takođe je propala.
Ikonostas je polomljen, a to što je od njega ostalo, bačeno je u jedan ćošak. Unutra se
uvukla silna vlaga; Po kamenom podu je voda. Ikona nema. Kažu da su u Tirani, na
restauraciji..."
Ovaj dirljivi opis stanja u kome se nalaze mošti svetoga srpskoga Kralja Mučenika,
pokazuje da se njegovo mučeništvo produžilo i ponovilo, i to u još težem vidu od
onoga prvog kada mu je sveta glava posječena. Njegovo stradanje je ponovo
istovjetno sa stradanjem njegovog naroda, opet za narod i za pravdu Božju.
Nadu nam uliva započeta obnova Pravoslavlja u Albaniji. Kako čujemo, obnavlja se i
Manastir Šin Đon, pa se nadamo u Boš da će i mošti ovog Mučenika naći ponovo
pokoja u ovom drevnom svetilištu i da će se narod Božji ponovo počeši okupljati oko
njih i njima krijepiti i duhovno obnavljati, kao što je to činio prošlih vjekova.
Neka i objavljivanje ove "Čitanke o Svetom Jovanu Vladimiru" bude doprinos toj
obnovi kao i obnovi u nama spomena i pamćenja na ovu izuzetnu ličnost naše istorije,
utkanu u njeno korijenje. Od vremena njene prve pojave malo šta je pisano kod nas o
svetom Mučeniku. Jedino značajno što je objavljeno jeste njegovo Žitije, u Žitijima
svetih za maj (Beograd 1974), koje je napisao i dopunio novijim podacima o. Justin
Popović. Ovu "Čitanku" objavljujemo u njenom prvobitnom vidu, sa dodatkom
pjesme o Svecu Momira Vojvodića, ijedne novije ikone, rađene ljubavlju sestara
Manastira Banje kod Risna. Ovu ikonu je izdalo novoosnovano "Pravoslavno bratstvo
Sv. Jovana Vladimira" koje ima za cilj da okupi oko svetog imena Mučenika, sve
njegove potomke, kako one koji su ostali vjerni svojim vjekovnim ognjištima u
Skadru i Vraki, tako i one koji su izgnani i izbjegli Crnu Goru i Srbiju i drugdje. Ista
je namjena i ove " Čitanke": da budi ljubav prema Mučeniku i da objedinjuje oko
njegovog sveštenog spomena sve mučenikoljupce, kako među pravoslavnima u
Albaniji, tako i na svakom drugom mjestu. Tom i, cilju želi da posluži i novoosnovana
pravoslavna knjižara"Sv. Jovan Vladimir" u Njegoševoj ulici u Podgorici. Vraćajući
se spomenu Sv. Vladimira i obnavljajući pamćenje na njega, vraćamo se sebi i svojim
vječnim izvorištima i putokazima.
Stevan Sremac
Prolog
Žitije
Ovaj sveti i slavni Car i divni mučenik, Jovan Vladimir, izraste od blagočestivog i
carskog korena, zacari se u gradu Albi i vladaše svom Ilirijom i Dalmacijom. Beše mu
ded Hvalimir, koji rodi tri sina: Petrislava, Dragimira i Miroslava. Petrislav primi na
upravu Zetu, Dragomir Trebinje i Hlevnu, a Miroslav Podgorje. Pa pošto skonča
Hvalimir, a Miroslav osta bezčadan, to i država ovoga pade u vlast Petrislavu.
Petrislav imaše za naslednika sina, ovoga blaženog Vladimira. A Vladimir od junosti
bi ispunjen darovanjima duhovnim - bi krotak, smiren, ćutljiv, bogobojazan i čist
životom, prezirući sve privlačnosti zemlje i revnujući za sve uzvišeno. U svemu
rasuđivaše mudro, i mudro vladaše podanicima" svojim, zbog čega ljubljen bi od
sviju.
U to vreme opolči se ratom Samuil kralj Bolgarski sa mnogom vojskom na državu
ovoga blaženog. A on štedeći krv čovečju ukloni se sa svojima u planine, i tu beše
držan Samuilom u opsadi nemalo vremena, na mestu zvanom Kosogor. Behu tu zmije
jedovite, te golemu muku nanošahu vojsci. Sveti Vladimir se pomoli Bogu i prestaše
nadalje ujedati, i od tada do sada nikoga ne ujedaju. A Samuil ne mogući silom
uhvatiti Vladimira, umisli prevarom, pa ga pozva na veru. Budući nezlobiv Vladimir
primi veru od verolomnika i dade mu se u ruke, a on ga posla u svoj prestolni grad na
zatočenje, i popleni i popali sve ilirske strane: Dubrovnik, Kotor, Bosnu i Rašku. Pa se
s plenom povrati doma.
A imaše ovaj Samuil kćer po imenu Kosara; ona pak imaše veliko milosrđe ka niščim
i sužnim, i često obhođaše tamnice i blažaše sužne. Pa videvši Vladimira, rascvela
mladošću, blagoobrazna i blagorazumna, zaljubi ga srcem. On pak prebivaše u postu i
molitvi. Ali jedne noći javi se njemu angel Gospodnji, i predskaza mu skoro
oslobođenje od sužanstva a malo potom i mučeničku smrt. U tom Kosara zaprosi u
oca svoga, da bi joj on dao ovoga roba za muža. Ne mogaše otac otkazati kćeri svojoj;
izvede dakle Vladimira iz tamnice, i dade mu Kosaru za ženu, i svu mu državu
povrati, i isprati ga s čašću i s mnogim darovima. I Vladimir prispe domu svome, sa
suprugom svojom, i bi dočekan od svojih s radošću. Pa usavetova ženu svoju da drže
devstvo, pošto su devstvenici, reče, slični angelima. Ona se povinova, te življahu u
celomudrenosti i u svakoj dobrodetelji.
I tako car Vasilije pokorivši sebi Bolgariju pođe s vojskom na države srpske, a sveti
Vladimir sabra svoje vojinstvo i opre mu se krepko, te se imperator prazan povrati
domu svome.
Izađe jednom sveti Vladimir u dubravu blizu grada, sa tri boljara, i vide orla unutra u
šumi kako kruži, a na pleći mu sjajan krst blistaše, koga orao položi na zemlju i posta
nevidljiv. Oni siđoše s konja i pokloniše se Hristu, na Krstu raspetom, a sveti
Vladimir naredi da se na tom mestu crkva postroji, i dade prilog mnog, i položi u
crkvu onaj časni krst, te tu hođaše i po danu i po noći na molitvu i svenoćna bdenja.
Još razume, da se približi vreme da primi venac mučenički, za kim on i sam žuđaše.
A Vladislav ubica nadaše se održati u miru i pokoju carstvo bolgarsko, i još k ovom
prisajediniti i srpsko, te dođe s vojskom pod Drač i opsede ga s tvrdim pouzdanjem.
No jednom kad on sam pod svojim šatorom večeraše, a to iznenadno ugleda
Vladimira ustremljena (s mačem) da mu glavu odrubi. A on preplašen povika stražare
u pomoć, i u prisustvu ovih bi poražen nevidljivom rukom, i izverže svoju grešnu
dušu, slično Irodu Agripi. Tako skonča krvopija hiljadu i sedamnaeste godine. A
vojska mu ustrašena pobeže natrag. I tako grabeći tuđe liši se i svoga, a još uz to i
života privremenog i večnog.
Sveti Vladimir ispusti tada miro od svetih moštiju i isceli mnoge stradalnike od
različnih neduga, i do sada tvori čudesa neizbrojna, i ukroćava svirepo agarjansko
neistovstvo. Neka bi njegovim svetim molitvama preblagi Bog prizreo na ljude svoje i
na dostojanje svoje, i učinio konac mučenjima, i izbavio nas od ljutih i zverskih
agarjana. Da se slavi Bog u Trojici: Otac, Sin i Duh Sveti, Trojica jednobitna i
nerazdelna, u beskonačne vekove. Amin.
Na planini Kosogoru
Bleda srpska vojska stoji,
Bled pred vojskom kralj Vladimir
Svoju vojsku tužno broji.
- O Naume svetitelju
Što s vremenom sve se mladiš
I molitvom duše ljudske
Od paklenog ognja hladiš!
Sa kolena na koleno
Da se slavi ime Tvorca
A uz Tvorca - ime slavno
I Nauma čudotvorca.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Prvi: I ja tako velim, mret' mi danas, a mreti sutra, što pre, to manje greote. Nego
dobar vođa?
Treći: Ne greši bolan; vidiš, da vere u svom kralju nemaš; i dosad je Vladimir u boju
pred nama bio, pa je sve srećno išlo, zar ne bi i sad on nas odavde izveo, da je ikako
moguće. Možeš li, momče, glavom ovaj kamen razbiti? Vidiš, da nas više žali nego
sam sebe. On na kamenu spava, o suvom lebu živi, tek da bi nama ugledajući se na
njega lakše bilo.
Drugi: Pa što se jedanput na dobru sreću ne udarimo, pa kud izišlo da izišlo; il' valjda
kralj misli, da mi ne znamo, kako valja za svog cara mreti?
Treći: Bolje Vladimir o nama sudi, neg mi što o njemu. Zna on da ćemo mi svaki
svoju glavu pre izgubiti, neg što bi se koji s mesta makao; al' on i to zna, da Samuilo
samo njega ište, pa neće, da se kroz njega krvca lije, dokle god i kako drugojačije biti
može.
Prvi: Al' kad njega ište, to on i nas i Srbiju traži, pa nije li nam bolje umreti, nego
živim gledati, da se Bugarin po Srbiji baši?
Treći: Valjda još do toga doći neće, smilovaće se Bog na nas i kralja našeg, kao svog
ugodnika. Znam, da se svi još sa straom opominjete one poganije u ovoj gori, oni
strašni jedoviti zmija. Stra i trepet ušao je bio u svu vojsku, tu je svaki očevidnu smrt
pred sobom imao, jer iza svake stene sičale su ove ljute guje na svoj grabež. Pomreše
nam ljudi na veliku žalost kralja našeg. Nema pomoći. Onda Vladimir zapovedi, da
svi na molitvu dođu. Krasna i umilna pozorja što bijaše! On sam u sredini našoj na
koleni podigo ruke nebu, sedištu Višnjega, pa tijo se i krotko Bogu moljaše. S velikim
straom i počitanjem morao si na njega kao na preobraženog gledati, oko kog se kao
sjajno neko kolo uvatilo. Na jedanput zarumeni se nebo od istočnih strana i kao da
čujemo neko anđelsko pjenije. Suzama obliven ustane on i blagosiljajući nas rekne
nam: da se više ničeg ne bojimo, jer nas je Bog pod svoje krilo uzeo. Od toga doba
nestade ljuti zverinja; kud prsnuše i kud se denuše ko bi to znao.
Četvrti: Istina bog, tako je i bilo, ja sam se onda u onom umilenju zaveštao onaj dan
svake godine otpostiti.
Treći: Dakle nemojte, braćo, gubiti nadežde, još će sve dobro biti i bez volje Božje
neće ni jednome ni dlačice s temena nestati.
Vladimir (sam, okrenut k suncu): Tebe ja gledam, dobrotvorna zvezdo, svedoče velike
slave i savršenstva tvog sazdatelja! Zlatni zraci, preteče tvog dohoda, zlate pred tobom
plavo nebo. Ti sad iz jarkotkane postelje ustaješ, da okončavši put tvog opredelenja,
na zapadu počineš. Kakav raj stvara se u prsima mojim pri pogledu tvom! Ovo
čeznjenje u meni podiže me na itri krili kroz ovaj prostor, preko sve ovdašnje vremene
tuge i nevolje tamo u onu spokojnu neizmernu daljinu, tamo u poželjenu beskonačnost
vremena. Šta me drži još ovde? O! jedino obraz u ovim prsima zatvoren; al' taj će sa
mnom i poginuti. Sad sam se dakle svega oprostio. -
A ti, milo otačastvo, na kim ostaješ? Da ne ustraži jadno Srpče svog oca, a žalosna
nevesta svog zaručnika po sokaci krvlju poprskani? O, pokri se moguća budućnosti
oku mome! (Skine šlem, podigne ruke k nebu):
Ti, kog su dvorovi tamo previše zvezda; kog budno oko pazi na svako svoje sazdanje;
kog najmanji crvak, kao i najveće zverinje i slovesan čovek, slavi; kog se visoka
mudrost kako u kapljici rose tako i u talasi neizmernog mora ogleda pogledaj na mene
ovde u prahu ležećeg mrava! Primi pod krilo tvoje drago mi otačastvo! Primi u ruke
tvoje i sudbu moju!
Stevan Sremac
- O oče moj, je li Bog tako htio da jadi moji i tvoji donesu sreću dvema zemljama,
dvojici vladara? I ti ga želiš za prijatelja sebi a želi ga i tvoja kći. Učini, babo, po volji
ćeri svojoj, poslušaj molbu njenu! Olakšaj njoj tugu djevojačku a tebi brigu vladarsku.
Pusti Vladimira, jer ga duša moja traži. Reči njegove behu slađe od sata i meda čelina.
On mi je, babo, po sred srca moga! Daj me njemu a njega Duklji pa ćeš ga dobiti za
vjerna prijatelja. Ili pusti njega u život ili mene u grob; jer ti se kunem, babo, onim što
znam da ti je najmilije na srcu, kunem ti se samom sobom, da će me prije hladno
jezero zagrliti talasima svojim nego drugi, koga bi mi izabrao, kod živa sužnja
Vladimira!
A kad izusti potonje riječi Kosara, nestade oblaka sa čela starome caru i on zagrli
dijete svoje pa joj reče:
- Blagosloven neka je Bog, koji ti u dušu usadi taj osjećaj i uli tu misao! Gle sretna
časa ovoga; kad muž očajavaše o spasenju zemlje, spasti će je jedna slaba ženska!
Mile su mi riječi tvoje» one su mi kao duga koja se javlja nad oblacima i navještava
kraj buri i početak lijepih dana. O, ćeri moja, dao bi Bog da i Vladimir osjeća tako
isto! I kada bi mi Bog ove molitve uslišao kunem ti se sjenkom nesretnoga oca moga,
da bi ta primio na grudi i u meni bi imao oca a u Radomiru brata rođenog!
- Ukloni i tu jedinu brigu sa čela, oče moj. Duša mi veli: da će rob biti milostiv prema
gospodaru svom; da će Vladimir primiti prijateljsku desnicu. Pošlji Vasiliju mač a
pruži Vladimiru maslinovu grančicu - reče Kosara i pade k nogama oca svoga. A stari
se Samuilo saže i suze mu radosti kvasiše vlasi Kosarine. I riječi slabe ženske uliše
opet duh u dušu junačkoga Samuila.
- Kosaro, dijete moje, tvoj se otac podmladio. Idi, Kosaro, i izvedi sužnja; izvedi
kraljevsku svjetlost iz tmina podzemnih, pa mu reci, da ga žudno čeka otac i vjeran
prijatelj!
Pop Dukljanin
Tamnovanje i ženidba
Vladimir je boravio u tamnici, provodeći u postu i u molitvama dane i noći. I pokaza
mu se anđeo Božji, koji ga hrabraše i koji mu objašnjavaše šta će biti, kako će ga Bog
te tamnice oprostiti, kako će mučeništvom postići carstvo nebesko, kako će primiti
venac koji ne vene, i nagradu života večnoga. Tom pojavom anđelovom ohrabren,
Vladimir se sve više i više odavaše molitvama i postu. A jednog dana kći cara
Samuila, po imenu Kosara, Duhom Svetim potaknuta i nadahnuta, priđe k ocu i
zamoli ga da sa svojim dvorkinjama siđe, te da izmije glavu i opere noge sužnjima i
zarobljenicima. Otac joj to dopusti. I ona siđe u tamnicu, i izvrši to dobro delo. U tom
opazi Vladimira, smotri da je lep pogledati, blag, pitom, smeran, da je pun mudrosti i
razuma božanskog, pusti se s njime u duži razgovor, i učini joj se govor njegov slađi
od meda i sata. I tako, ne po kakvoj želji telesnoj nego što joj je žao bilo njegove
mladosti i lepote, i što je čula da je on kralj, i da je od kraljevskog roda, zaljubi se u
nj, i ode pošto se s njime oprostila. Za tim htede da ga okova oprosti, i priđe k caru,
padne k njegovim nogama, i ovako mu stane besediti: "Oče moj i gospodaru! Znam da
ćeš me po običaju udati. Ali, ako je tvome veličanstvu po volji, ili ćeš mi dati za muža
kralja Vladimira što ga držiš u tamnici, ili znaj da ću pre umreti nego što ću poći za
drugoga." Čujući to car, budući je veoma ljubio kćer svoju, i budući je znao da je kralj
rodom od kraljevske loze, obraduje se tome, naredi da se učini po molbi kćeri
njegove, odmah pošlje po Vladimira, naredi da se okupa i u kraljevske haljine obuče,
po tom da se preda nj izvede. Tu ga milostivo primi i poljubi pred velikašima carstva
svoga, i preda mu za ljubu ćerku svoju. I pošto je, kako treba carski, proslavljena
svadba kćeri njegove, car postavi Vladimira za kralja, povrati mu zemlju i kraljevinu
otaca njegovih i svu zemlju Dračku. I potom kralj pošlje k Dragomiru, stricu kralja
Vladimira, da siđe, te da primi svoju zemlju Trebinje, da skupi narod i naseli zemlju. I
tako je i učinjeno.
A. Kačić Miošić
Stevan Sremac
Svadba u Prespi
U dvoru Samuilovu i u cijeloj Prespi nastade veselje veliko, kada Patrijarh Ohridski
blagoslovi Vladimira i Kosaru, decu Petrislavljevu. I sada se razliježu pjesme i zvuci
svirala, i hora junačka, po odajama, dvorištima i trgovima slavnoga grada. Iz cijele
prostrane carevine stižu neprestano bogati darovi od manastira i od crkava, od
velmoža i ostalih plemenitih. Tu je zlato i srebro, i dragi kamen, mirisi razni sa
dalekog istoka, i svila i aksamit i skrlat. A bogate velmože nadmetahu se među
sobom, ko će dati lepšega hata saracenskog, hitrijeg zagara i izučenijeg sokola
pokloniti zetu carevu, i ko će sjajnijim oružjem, što ga Aleman i Saracen kuje, opasati
vojna Kosarina. I galija će trebati da odnese darove u dvore Vladimirove.
I tako trajaše to već nekoliko dana. I kad se mladi i stari umoriše od veselja, svirke,
pjesama i junačkih igara - ostaviše Prespu i u njoj Samuila sa sretnom djecom
njegovom.
Kita momaka otprati zeta careva do nove međe Tomora i tu se rastade lijući suze
radosti, i vrati se Prespi, a Vladimir produži put u Skadar na Bojani, vodi zelenoj.
Knjaz Nikola (Balkanska Carica)
Pohvala Zeti
Jovan Pap
(Dvorana kao i ranije. Vladimir i Kosara dođu uznemireni brzim korakom. Sumrak).
Kosara (pohiti k prozoru):
Vladimir:
Sprovod nekoga
Bit će.
Kosara:
Vladimir:
Kosara:
Zapalite svijeće!
(Sbor duhovnika ulazi; na čelu mu Vladika krst noseć u ruci. Svi nose svieće. Kako je
velik sbor, stražnji mu dio čuje se vani pjevati, dočim se sprednji pred kraljem
razređuje. Za sborom dođe Radovan i Savka).
Vladika:
Zdravo, kralju, dalmatinska slavo,
I kraljice sokolice zdravo!
U svom poslu nerado poslujem,
Jer viest tužnu nosim u vaš dvor:
Na zemlju se sruši stari bor:
Kralj Samuel umrie -
Kosara:
Vladika:
Vladimir:
Oj nesrećo!
Kosara:
Ne slutih badava!
Vladika:
Bog ga pozva!
Vladimir:
Vladika i sbor:
Vladika!
Kosara:
Vladimire,
Ne idi!
Vladika (začuđeno):
Zašto?
Kosara:
Vladimir:
Može biti!
Kosara:
Zaista, zaista!
Vladika (svečano):
Vladimir:
Nakrst časni!
Kosara:
Na zakletvu trista
Njegovih mi ništ ne vriedi!
Vladika:
Dakle
Laga na krst? - Nemoj griešit tako!
Vladimir (neodlučno):
Kosara:
Ne idi!
Savka:
Ajde!
Vladika:
Ajde!
Vladimir:
Radovane,
Desno krilo sreće moje! Dajde
Progovori i odluči ti
Mudrim umom!
(Svi najvećom opreznošću gledaju na Radovana).
Radovan:
Vladimire!... Ajde!!
Vladimir:
I. Jastrebov
Znameniti krst, koji Mrkojevići nose na goru Rumiju, gde je crkva Svete Trojice,
darovan je bio kralju Vladimiru od kralja bugarskoga Vladislava, njegovog šuraka, na
kome se ovaj zakleo, da mu ne će biti nikakvog zla od njega. Pošto su se Krajinjani
poturčili, Mrkojevići su oteli ovaj krst, što je ozlojedilo Krajinjane. Zbog toga dugo su
oni radili da oduzmu od Mrkojevića krst kad su i ovi išli na Rumiju, i za to su svagda
bili naoružani, ali im to nije ispalo za rukom, i prestali su sa svim ići na tu svetkovinu.
A Mrkojevići su dugo odlazili na Rumiju sa ovim krstom, premda su se i oni poturčili.
Sad pak slabo učestvuju s hrišćanima na ovoj svetkovini. Kako mu drago, prastari krst
je sačuvan, i nahodi se kod Đure Ilića Androvića u selu Mikulićima. Koliko se štuje
ovaj krst, može se suditi po ovome. Turci, kad ga dižu, zbore ovako: "Krst se diže,
Bog se moli, Gospodi pomiluj!"
Episkop Nikolaj
U istoriji srpskoga naroda dva čoveka slikaju se, kao sveti Jovan Krstitelj, sa dve
glave: sa jednom na ramenu i drugom u ruci. To su dva sveta vladara mučenika: kralj
Vladimir i knez Lazar. Obojica su posečeni, i obojica su do dan danas ostali živi.
Upravo to i označavaju dve glave, sa kojima ih slike predstavljaju. Posečena glava u
ruci označava njihovu telesnu, mučeničku smrt, a zdrava glava na ramenu označava
besmrtnost duše njihove. Car Irod je posekao glavu Jovana Krstitelja, ali nije mogao
poseći život njegov. Kad god je zločinac udario smrtonosnim nožem po pravedniku,
uvek su izvršena dva zločina istovremeno: ubistvo i samoubistvo. Jednim i istim
udarcem zločinac je ubijao telo pravedniku i dušu samome sebi. Od ovoga pravila
nema izuzetka, ali može biti leka. Jer ponekad je zločinac gorkim pokajanjem uspevao
da povrati i oživi dušu svoju, i ponekad je Bog proslavljao uz dušu i telo pravednika
na taj način, što je davao silu ubijenom telu ne samo da ne istruli i ne pretvori se u
pepeo nego čak da bude od celebne .pomoći živim ljudima. To je slučaj sa oba ova
srpska kneza mučenika. Tela obojice njih sačuvana su do dana današnjega, i to telo
kneza Lazara više od 500 godina a telo kralja Vladimira više od 900 godina. Njihove
svete mošti nisu sačuvane kroz tolike vekove pomoću kakvih spoljašnjih balsama
nego zbog unutrašnjeg balsama svete pravde njihove, koja je prosahnula i kroz kosti
njihove. Nikada se sa telom jednoga zločinca nije desilo ono što se tako često
dešavalo sa telima svetiteljskim. Njihovi gresi vapili su k nebu za osvetu, i njihova
tela padala su u zemlju kao u gladne čeljusti, koje su ih trošile i pepelile. Telo Judino
nadulo se i prslo onoga dana kada se Juda obesio. Telo Iroda deteubice crvi su razjeli
još pre njegovog izdisaja.
Istorija svetitelja nema kraja. Blizu je hiljada godina kako se rodio kralj Vladimir, i
još istorija njegova niti je svršena niti će se svršiti. Jer kako bi se moglo reći, da je
svršena istorija jednoga čoveka, koga hiljade i hiljade živih ljudskih bića i dan danas
smatraju življim od sebe, moleći se pred ikonom njegovom, prizivajući na nevolji u
pomoć ime njegovo, i klanjajući se njegovim moštima kao nečem moćnom,
mnogomoćnom?
Kad je reč o svetitelju, ne može biti reči o smrti. Svetiteljstvo se upravo i sastoji u
pobedi svega smrtnoga u čoveku. Čak i kad svetitelj trpi spoljašnje poraze u
poslovima svetskim, ti porazi se kao cement slažu u unutrašnje izgrađivanje duše
njegove. Gubitak bitke na Kosovu nije Lazara smanjilo nego uveličalo. Možda bi ga
dobitak te bitke smanjio. Uvek je u dobitku onaj ko na pravdi izgubi, i u gubitku onaj
ko na nepravdi dobije. Bajazit je dobio na Kosovu, i radovao se neko vreme; no ta
radost pobedioca još većma je zagorčala njegov poraz na Angori, kada je bio
zaključan u kavez kao zver, da služi na veselje Tamerlanu, jednom drugom sličnom
pobediocu. Lazarev poraz pak, kao skriveno seme ispod zemlje, rascvetao se kroz
vekove i razrastao u duši narodnoj u jednu veličanstvenu moralnu pobedu, i poslužio
je nadahnućem mnogih i velikih pobeda Lazarevog naroda. Još se manje mogao
Vladislav radovati svome uspehu - ne kažemo pobedi, jer ko mučki ubija taj ne
pobeđuje no samo ubija. Na nekoliko meseci docnije on je i sam bio ubijen
nevidljivim mačem. Proviđenje spasava pravdu, beznadeždnu, rekao bi, i izvodi
skrhanog pravednika iz krajnje tame u veliku svetlost. Što potpuniji izgleda poraz
pravednika, to je njegova pobeda slavnija i dugotrajnija.
Retko je čovek imao tako nadmoćne i tako opake protivnike kao što ih je imao kralj
Vladimir. Samuilo i Vasilije Bugaroubica, dva vladara kao dva ljuta risa, borili su se o
prevlast na Balkanu. Vladimir je čas jednom čas drugom bio na smetnji. Iz neravne
borbe Vladimir je izišao kao pobedilac, i to ne samo kao trenutni nego kao besmrtni i
večni pobedilac. Vladislav je bio gori i opakiji od one obojice. Pa gde su danas
njihove državne tvorevine? Gde njihova slava? Gde njihova tela? Sve se rasulo u
pepeo, sve iščezlo kao sen. A Vladimir je ostao: i preselio se na nebo i ostao na
zemlji; na nebu slavljen od angela i svetitelja, na zemlji slavljen od ljudi. Bog mu je
proslavio i dušu i telo. Proslavio je Bog čak i delo ruku njegovih; jer dok su državne
tvorevine njegovih moćnih protivnika propale, njegova je ostala, i vremenom se
razrasla, kao primorska loza, u današnju veliku državu.
Tako je neodoljiva sila pravde. Utuci pravdu u stupi, sagori je ognjem, razvej je na
četiri vetra, pa lezi da spavaš. Kad se probudiš, a ono gle, unaokrug tebe pravda
uzrasla i uzdigla se kao preteća gora.
A. Kačić Miošić
Izvan čudnovate lepote telesne s kojom priroda naresi kralja ovoga, bejaše narešen od
Boga svim lepotama duhovnim, tako da u ljubavi, dobroti i svakom delovanju
hrišćanskom ne imade sebi prilična.
Iz grčkog Žitija
U ranoj mladosti Vladimir je bio dat nekom dobrom vojskovođi, da uči ratnu veštinu.
On je tu veštinu shvatao odlično, i u borbama se pokazivao hrabar i neustrašiv.
Znanjem Svetoga Pisma i milosrđem uspeo je, da mnoge bogumile i druge jeretike
povrati k veri pravoslavnoj.
U blizini kraljevskoga dvora bilo je neko zapušteno mesto, koje je svet smatrao
strašilištem. On je to mesto očistio, uredio i na njemu sazidao divan hram. Docnije se
to mesto prozvalo po njegovom imenu.
Veliku je ljubav on imao prema narodu svome i otadžbini svojoj. On se trudio celoga
svog života da živi po volji Božjoj radi dobra svojih podanika.
Kedrin
Pop Dukljanin
P. J. Odavić
E. N.
Više stanice Botun, na pruzi Ohrid Kičevo, nalazi se selo Pesočani, a poviše Pesočana
ruševine jedne crkve, za koju narod veli, da je zadužbina kralja Vladimira. Crkva je
posvećena svetom Atanasiju. Svake godine u oči dana svetoga kralja (21. maja/3.
juna) sabira se narod iz okoline kod te porušene crkve, pali sveće po zidinama crkve i
moli se svetome kralju. U blizini te svetinje teče jedna rečica. Kažu ljudi, da ta rečica
uvek te noći nadođe i napuni se ribom. Posle molitve poklonici idu na tu vodu i love
ribu. Nedaleko od Pesočana nalazi se mesto zvano Vladimirovo, ili - kako narod to
proiznosi - Vladimiro. Opet se veruje, da je tu rođen kralj Vladimir, i da mu je tu bio
dvor.
2. Ćafa San
Na sadašnjoj zapadnoj granici između Srbije i Albanije, na putu Struga Elbasan (via
Ignatia) nalazi se brdo zvano Ćafa San. Na tome brdu, kraj druma, nalazi se jedna
stara poluporušena crkva. Narod u Albaniji tvrdo veruje, da je na tom brdu i u toj
crkvi posečen kralj Vladimir. U toj crkvi se više ne služi; no ko god svrati crkvi da
zapali sveću, taj je pali svetome kralju. I same albanske reči Ćafa San znače Sveta
Glava (ili, po redu reči: Glava Sveta. To je po narodnom izgovoru. U čistijem
albanskom jeziku pak Ćafa Šejtit - Svečeva Glava). Veli se, da pošto je Vladimir tu
bio posečen, telo mu je odmah bilo preneto drumom za Elbasan u manastir svete
Bogorodice, u kome i danas leži. Prema najstarijem pisanom dokumentu pak Vladimir
je posečen u jednoj crkvi u Prespi.
U okolini ovoga znamenitog manastira veruje se, da je prvi ktitor njegov bio sveti
Jovan Vladimir. "U jednom pomeniku manastirskom odista stoji da je prvi ktitor
(osnovalac) bio Jovan".[1] ) Koji je Jovan osnovao manastir, ne zna se do sad ništa iz
pisanih izvora. Takođe se ne zna, ni čije mošti počivaju u tom manastiru, premda ih
narod naziva moštima svetoga Jovana. Za staru ikonu Krstiteljevu u tom manastiru,
koja prema natpisu datira iz 1020. god., vezana je tradicija, da je prenešena iz
Slatinskog svetog Jovana. Koja je to Slatina? Nedaleko od sela Pesočana, u
Debarcima, nalazi se jedno selo Slatina. Ako bi to bila ta Slatina, onda bi se predanje
o toj ikoni moglo dovesti u vezu sa narodnim kazivanjem o crkvi svetog Atanasija kao
zadužbini kralja Vladimira.[2])
Usmeno predanje tvrdi, da je manastir sveti Naum zadužbina kralja Jovana Vladimira.
Da li je bilo kakvih pisanih podataka o tome, ne zna se, pošto je manastir u vreme
svetskoga rata potpuno opljačkan i strašno razoren.
No postoji jedna jaka potvrda ovog narodnog predanja. To je fresko portret kralja
Vladimira u preprati crkve na levoj strani, gde se obično uvek slikaju glavni ktitori
jednoga hrama. Odmah do vrata, pri ulazu u prepratu nalazi se. i lik Mihaila (Borisa?
ova reč je brisana, te je nečitka). Ako je to car Boris, koji je u monaštvu prozvat
Mihailom, onda bi značilo, da je on bio ktitor ranijega hrama na tome mestu, pošto je i
živeo na sto godina pre Vladimira. Ili je pak njegov lik stavljen tu za to što je on za
života pomagao Petočislenike sa svetim Klimentom i Naumom na čelu.
Osim toga na ikonostasu s leve strane nalazi se ikona svetog kralja Vladimira, zajedno
sa likom svete Marine.
[1]
Manastir Sv. Jovana Bigorskog, dr Čede Marjanovića, Biblioteka savremenih
religiozno-moralnih pitanja, knj. 9. Beograd 1924. god.
[2]
Neki pisci istovetuju Debar sa Debarcima. Debarcima naziva se jedan planinski
predeo u srezu Ohridskom, tamo gde je i manastir Svih Svetih. Velika je razdaljina
između Debra i Debaraca.
Crkvene pesme
Stihira na večernji
Tropar
Pozorie sedmo:
Duh: Vladislave!
Vladislav: Ha, ko si ti suščestvo? Šta te iz mirnih obitališta dovodi? Idi, idi, nije ovo
mesto za tebe.
Vladislav: Dolaziš li ti, da mi dušu uzmeš? Idi, idi, moje te oči ne mogu da glede.
Davide, Davide! Čuješ li? Davide!
Pozorie osmo:
Vladislav (pokazujući na duha): Zar ne vidiš ono lice? Onu dugu kosu? Gledaj kako
upravo u mene gledi.
Vladislav (duhu): Šta zahtevaš ti od mene? Ovoga je svo ovo delo. Oćeš da ti ga
žrtvujem?
Vladislav (trgne mač): Đavole, od tebe tražim leka (probode ga). Evo ti nagrade.
David: Ha! (izdane).
Vladislav (duhu): Ja sam te osvetio. Idi, sakri se u mračnost teškog groba. Zemlja nek
te kao gora pritisne.
Vladislav: Opet dolaziš? O, smiluj se, smiluj se, idi kuda duše odlaze.
Vladislav: Ha, nedajte me, nedajte. Pomagajte junaci, ubi me Vladimir (padne na
zemlju. Duh iščezne).
Kako ćemo kao ljudi dostojno da slavimo onoga koji živi iznad ljudi, i to još
mučenika? Štaviše: najveće, večito, najsjajnije svetilo što se zablistalo iz
Vladimira, [2] diku sveta, ukras crkve, prvoga borca za krst, junaka istine, Jovana,
nepobedivo oružje Hristovih kraljeva i vojnika.
Veliko ti je pouzdanje, sveti Jovane Vladimire, kad si, oslonivši se na Hrista cara,
podneo nepravednu mučeničku smrt, i kad si krst kao skiptar prihvatio. Šta bi rekli
sada oni koji su zbog male nevolje i opasnosti odstupili od preslatkoga Isusa Hrista i
odrekli Ga se ? Neka vide moć vere.
[1]
Nalazi se u grčkoj službi svetitelju
[2]
Ovde, kao češće kod Grka, Vladimirom se naziva mesto, gde se sveti kralj rodio.
[3]
T. j. u Elbasan.
[4]
T. j. koji su došli u manastir svetiteljev.
Episkop Nikolaj
Pravednik je kao drvo usađeno kraj potoka, koje rod svoj donosi u svoje vreme, i
kojemu list ne vene: što god radi, u svemu napreduje. Nijesu takvi bezbožnici, nego su
kao prah koji rasipa vetar (Psalam 1, 3-4).
Pravedni kralj Vladimir dao je dobar plod i ljudima i Bogu. I u svemu što je radio, on
je napredovao. A bezbožni Vladislav, sa svima svojim delima i krvavim uspesima,
rasut je kao prah. Kad dune vetar pravednog suda Božjeg, i pravednog suda istorije,
pravednici ostaju kao pšenica a nepravednici razvejavaju se kao prah i pleva.
Tada Isus reče učenicima svojijem: ako ko hoće za mnom ići, neka se odreče sebe, i
uzme krst svoj, i ide za mnom (Matej, 16, 24).
Naš sveti kralj od mladosti svoje poznao je Gospoda Isusa, odrekao se sebe, uzeo krst
svoj dragovoljno na sebe, i pošao za Njim. Odrekao se sebe, t. j. sva stradanja u
životu, koja su naišla na njega, on je primao bez roptanja, i podnosio ih sa istrajnošću
i nadom. Pošao za Hristom, t. j. nije samo rečima priznao Hrista kao Najboljeg od
sviju i svega nego je to i delima pokazivao, učeći se od primera Hristovog i sledujući
tome primeru.
Mač potežu bezbožnici,. zapinju luk svoj, da obore ubogoga i ništega i pokolju one
koji idu pravim putem. Mač će njihov udariti u njihovo srce, i lukovi njihovi polomiće
se (Ps. 37, 14-15).
Nije li se sve ovo zbilo nad oholim neprijateljima svetoga Vladimira, koji je išao
pravim putem?
Uklanjaj se oda zla, i čini dobro, ia ćeš živeti do vijeka (Ps. 37, 27).
Sveti kralj Vladimir nije vodio nijedan napadni rat. Njegovi ratovi bili su odbranbeni,
t. j. uklanjanje oda zla. On se povlačio s vojskom u nepristupne planine štedeći krv
kako svoga naroda tako i svojih neprijatelja. A činio je dobra s radošću svakome, ko
je god potrebovao neko dobro od njega. Za to do dan danas živi, i živeće doveka.
Jer koga ljubi Gospod onoga i kara, i bije svakoga sina kojega prima. Ako trpite
karanje pokazuje vam se Bog: jer koji je sin kojega otac ne kara? (Jevr. 12, 6-7).
Samo da ne postrada koji od vas kao krvnik, ili kao lupež, ili kao zločinac. A ako li
kao Hrišćanin, neka se ne stidi, već neka slavi Boga (I Petr.).
Nisu sva stradanja od iste vrednosti kao što nisu ni sva veselja od iste vrednosti.
Stradao je Vladimir, stradao je i Vladislav. Vladimir je stradao za pravdu, Vladislav je
stradao zbog krivde. Kao što je bolja pravda od krivde, tako je bolje stradanje za
pravdu od stradanja za krivdu. I jača je pravda od krivde - ko joj može nauditi? Ko je
naudio pravedniku Vladimiru? Trenutno svi, no stalno - niko. Trenutno su likovali i
Samuil, i Vasilije, i bogumili, i Vladislav, no stalno likuje samo Vladimir.
Paterik manastira svetog Jovana Vladimira kod Elbasana
Po predanju prvu crkvu, na tom mestu sagradio je sam sveti kralj u čast svete
Bogorodice. Dokle je ta crkva trajala ne zna se. Zapisano je samo, da je 1381 god.
novu crkvu sagradio, na mesto stare, Karlo Topija, blizak srodnik francuskog kralja.
Sredinom XIX veka stara crkva je postradala od zemljotresa, i obnovljena je tek 1901
godine. Pri ulasku u crkvu nad vratima stoji ploča sa ovim grčkim natpisom: "hram
svetoga Jovana Vladimira obnovljen za vreme visokopreosvećenog mitropolita
dračkog gospodina Prokopija od ostavljenih sredstava iz mahale Kastro u Elbasanu
blaženopočivšeg mitropolita dračkog Visariona, a staranjem i nadgledanjem epitropa
g. Spiridona Džuvka - Elbasan 1. marta 1901 godine."
Oko hrama su dva konaka: jedan novi s južne strane i jedan stari sa zapadne strane, sa
vrlo prostranom terasom.
2. Čudnovato drvo
Po predanju crkva je sagrađena na onome mestu u planini, gde se sveti kralj često i
dugo molio Bogu u vreme rata sa grčkim carem Vasilijem. Grčka vojska nalazila se
krugom pod planinom a srpska povučena u planinu. Ne smejući da stupi u planinu
grčka vojska najzad je morala begati u neredu. I tako blagodareći molitvi svetoga
kralja bitka je za Srbe bila dobijena.
Kralj Vladimir se molio Bogu stojeći i klečeći pod jednim dubom. Do toga duba
sagrađen je prvi hram svetome kralju. Dub je trajao po smrti kraljevoj još četiri stotine
godina, i onda je pao pored zida crkvenoga. I tako prostrt po zemlji on i dan danas
leži. Pet stotina godina tako leži na otvorenom prostoru. Ni žega ni kiša ni mraz nisu
mogli učiniti da to drvo istruli i propadne. Kad je drvo palo, mnogi poklonici odsecali
su grane i nosili sobom kao spomen iz manastira i kao celebnu relikviju. No kad su
grane sasečene, stablo se više nije dalo nikako seći. I dan danas stablo leži položeno
pored zida onako kako je i palo. Starešine manastira više puta podizali su krov nad tim
stablom kao da ga zaštite od nepogoda. No svaki podignuti krov ubrzo je padao i
propadao, a drvo je ostajalo nepokretno i ničim neoštećeno.
3. Pojava krsta
Pobožni Vladimir verovao je više u silu Božju nego u silu ljudsku. Njegova vojska u
sravnjenju sa grčkom vojskom bila je nesravnjeno manja. On nije, dakle, mogao imati
nade, da će moći pobediti Grke bez Božje sile, i pored najvećeg viteštva i svoga
ličnoga i svojih vojnika. Njegova molitva je otuda imala puno smisla i opravdanja.
On se često - naročito po noćnoj tišini - udaljavao od svoje vojske, dolazio pod onaj
dub, i tu se usrdno Bogu molio. Jedanput tako kada je on stajao na molitvi pojavi se
pred njim jedan orao kome se na glavi blistao krst. Pojavu krsta sveti kralj je
protumačio kao radosnu poruku neba, da će pobediti. I velikom caru Konstantinu se
nekada tako bio javio krst kao znak i predskazanje pobede. .I kao što je nekada car
Konstantin silom krsta pobedio Maksencija, tako je i kralj Vladimir silom krsta
pobedio Vasilija, neprijatelja svoga naroda.
Tolika je sila pravde, da kad ljudi misle da su joj glavu posekli, ona se tek onda
pokazuje velika i čudotvorna. Po verovanju naroda u Albaniji i Maćedoniji sveti kralj
Vladimir je posečen na Ćafa Sanu (na samoj sadašnjoj granici srpsko-albanskoj) u
jednoj crkvi, koja se danas nalazi u razvalinama. Kad je sveti i pravedni kralj posečen,
on je skočio, uzeo svoju mrtvu glavu u ruke, useo na konja i odjurio poput Elbasana.
Narod iz Elbasana sa mitropolitom i sveštenstvom izašao mu je u susret do blizu
onoga mesta gde je sada manastir svetiteljev. Kad je konj stigao pred gomilu naroda,
klekne pred mitropolitom, i telo se kraljevo spusti na zemlju. Plačući i ridajući narod
je sa sveštenstvom uzeo telo sa glavom i digao uz brdo do onoga znamenitoga duba,
pod kojim se negda sveti kralj Bogu molio. Tu ga sahrane. Na njegovom grobu ubrzo
se desilo tako mnogo čudesnih iscelenja bolnih, da je on kroz vrlo kratko vreme od
strane crkve bio proglašen za svetca, ma da ga je narod i za života mu smatrao za
svetog čoveka.
5. Sveti kralj se ne da ukrasti
Priča se, da su neki Frangi došli u manastir da ukradu telo svetoga kralja Vladimira.
Uspeli su da dignu kovčeg iz crkve i da ga snesu naniže niz brdo do reke Kuš. No
najedanput kovčeg tako oteža, da su ga morali spustiti na zemlju. Pokušavali su da ga
ponovo dignu sa zemlje, no kovčeg se nije dao odvojiti od zemlje niti pokrenuti.
Do same zore kradljivci su se trudili i znojili, da krenu kovčeg, ali uzalud. Najzad su
pokušali, da skinu zaklopac sa kovčega, pa da uzmu samo telo, ali se zaklopac nije
dao pomaći. Videći u tome nevidljivu silu svetiteljevu, oni ostave kovčeg i pobegnu.
Sutradan kovčeg bude nađen i svečano vraćen u manastir.
Između mnogih pokušaja krađe svetitelja pominje se i jedan vrlo čudnovat. Jedanput
su lopovi uspeli, da odnesu ćivot čak do reke Škumbe, s druge strane Elbasana. Pa
kako je ćivot opet veoma otežao, to ga oni bace u reku s nadom, da će rekom stići do
željenog mesta. U tom reka jako nadođe, poplavi svu okolinu, i ćivot se vrati uz vodu
s ovu stranu Elbasana. Kad voda splasne, ćivot ostane na suvu. Na tom mestu počeli
su ljudi svake noći viđati neku neobjašnjivu svetlost. Tako je to trajalo više noći, dok
se najzad neki ne reše, te dođu na ono mesto i nađu ćivot, koji opet bude svečano
prenet na svoje mesto u manastir.
7. Iscelenje od padavice
Mošti znače moći. Moć svetitelja je velika i za njihova života i u smrti. Često puta
svetitelji pokazuju veću moć posle smrti nego za života. To je Božja moć, kojom Bog
hoće da objavi i proslavi svetitelje svoje. Da svetiteljske mošti ne trule, to je opšte
poznata stvar. Prorok se obraća Bogu i vidovito predskazuje netruležnost svetitelja
kad veli: i ne ćeš dati da svetac tvoj vidi trulost (Ps. 16, 10). Devet stotina godina stoje
mošti svetoga kralja Vladimira neistrulele; i ne samo neistrulele nego i čudotvorne.
Filip Vukčević iz Skadra imao padavicu dugo vremena. Jednom se reši i dođe o slavi
u manastir svetoga Vladimira. Molio se svetitelju, da ga spase od te strašne bolesti. I
kad se vratio kući, više ga ta bolest nije spopadala. Videći sebe izlečena on je posle -
po svome zavetu svake godine posećivao manastir o prazniku. Toliko je bio zavoleo
svetitelja i njegov manastir, da je se počeo moliti svetitelju, da umre tu u manastiru. I
zaista jedne godine kad je došao o prazniku, tu umre i tu bude sahranjen.
Jedanput nekoliko aramija uđu u manastir, poharaju sve ono što je bilo od vrednosti i
što se moglo poneti. Kad su se udaljili od manastira, sednu da podele pljačku. No pri
tome se zavade i pobiju, te nijedan ne ostane u životu. Poharane dragocenosti pak
nađu se i vrate u manastir.
Dešavalo se pak mnogo puta, da su kačaci i lopovi, koji su harali manastir, ili sami
sebi neko teško zlo naneli, ili da su bili pohvatani i kažnjeni. Ne zna se pak ni za jedan
slučaj, da je neko činio neko zlo ovoj svetinji pa da je dobro prošao.
Na snu se javio svetitelj i jednome Turčinu, koji je bio nekako uspeo da ukrade glavu
svetiteljevu i skrije u svojoj kući. Kako je to učinio, počela su mu se rađati deca slepa.
I on i žena mu bili su zbog toga u velikoj žalosti, i u stidu pred susedima. Javi mu se,
dakle, svetitelj na snu i kaže mu, da ga je to zlo postiglo zbog toga što je ukrao
njegovu glavu; nego neka odmah vrati glavu u manastir, prizna svoje nedelo i pokaje
se, ako želi, da mu deca progledaju. Kad se čovek probudi, sav u užasu brzo uzme
svetiteljevu glavu, odnese u manastir, gde sve ispovedi i pokaje se. I zaista posle toga
njegova slepa deca progledaju.
Nekako 1910 godine dovedu nekakvu devojku Turkinju iz jednog planinskog sela od
Kraba (na putu ka Tirani) i zamole, da ostane neko vreme u manastiru i da joj se čitaju
molitve pred ćivotom svetoga kralja. Devojka je bila nema. Sadašnji epitrop
manastirski, Dimitrije Nosis, priča:
Nismo znali, kakav posao da joj damo. Pa pošto je u manastiru bilo dosta vune, damo
joj da radi vunu. Posle nekoliko nedelja devojka počne govoriti. Zadrži se još malo u
manastiru, i potpuno zdrava ode svojoj kući. I sada svake godine sa svojima posećuje
manastir o prazniku.
Na ikoni svetoga kralja živopisano je jedno starije čudo, o kome se ovako priča:
desetina lopova jednoga dana pohvataju manastirske konje u njivi i povedu ih svojoj
kući. Bilo je sušno letnje vreme. No kad su ove konjokradice stigli do reke Kuš,
najedanput im se učini reka strašno nadošla. Oni se začude, i ne usude se preko reke
nego se vrate natrag. Kad su se pak odmakli od reke, pogledaju a ono reka opet mala
kao što je i bila. Tada oni opet pođu ka reci. Došavši do reke ponovo vide, da je reka
ogromna i neprehodna. Uplaše se, i opet se vrate. Čim su se odmakli, pogledaju a ono
reka opet mala. I tako su se više puta primicali k reci i odmicali se od reke, no uvek
isti prizor. Oni onda pojme, da je to čudesno delo svetiteljevo, užasnu se, puste konje i
pobegnu bez obzira.
U Svetom Pismu pominju se nekoliko porodica, koje su bile bezdetne sve do u svoje
starije godine, i tek u starijim godinama kroz molitvu Bogu dobile su decu.
Jedna bezdetna turska porodica iz sela Sulova kod Berata posetila je manastir svetog
kralja pre 16 godina. Čuli su, da svetitelj pomaže ljudima u svima nevoljama, kada mu
ljudi pripadaju sa verom i molitvom. Za to su i došli u manastir, da se poklone
svetitelju i da mu se zamole, da bi im se dao porod. Taj isti muž i žena dođu u
manastir opet 1923 godine sa jednim dečkom. Dečko je uneo na ramenu jagnje u
manastir, pa je tako s jagnjetom obišao tri puta oko crkve, i onda predao jagnje
starešini manastira. Kad se starešina raspitao o njima, sazna od roditelja, da im je Bog
darovao toga dečka po njihovoj molitvi svetome kralju pre toliko i toliko godina.
Tropar, glas 4.
Kondak, glas 8.
Kao dragocjena riznica, i izvor što teče zemljom i daje zdravlje, dade nam se tijelo
tvoje svešteno, koje daruje iscjeljenje od raznih bolesti, i božansku blagodat svima
koji mu s vjerom pristupaju. Stoga veselo kličemo: Raduj se,Jovane Vladimire, Slavni
Mučeniče!
Momir Vojvodić
Vladimiru
sastavio Episkop Nikolaj (Velimirović)
Elektronsko izdanje
Sa blagoslovom mitropolita Crnogorskog-primorskog, zetsko-brdskog i
skenderijskog Amfilohija, integralno elektronsko izdanje na Internetu objavili:
Zoran Stefanović (urednik), Nataša Devetaković (izvršni urednik, korektor), Nenad
Petrović (digitalizacija materijala), Milan Stojić i Mihailo Stefanović (vebmastering). Izvršna produkcija:
"Tehnologije, izdavaštvo, agencija Janus" (Beograd) u saradnji sa "Projekat Rastko - Biblioteka srpske kulture na
Internetu". Objavljeno januara 2000. godine.
Sadržaj:
A. Kačić Miošić
Iz grčkog Žitija
Kedrin
Pop Dukljanin
P. J. Odavić
Crkvene pesme
Stihira na večernji
Tropar
J. Sterija Popović ("Vladislav", Žalosna igra u pet dejstvia): Smrt kralja Vladislava
Grčko žitije sv. J. Vladimira Pohvala svetom Jovanu Vladimiru
Pesma: Darovi sv. Jovana Vladimira
Episkop Nikolaj: Sveto pismo i Kralj Vladimir
Paterik manastira svetog Jovana Vladimira kod Elbasana
Tropar, glas 4.
Kondak, glas 8.
Momir Vojvodić: Duša Svetog kralja Vladimira
Episkop Nikolaj: Pogovor
Starija dela i pisci, spomenuti u ovoj čitanci
Mitropolit Crnogorsko-primorski AMFILOHIJE
Predgovor
Od mučeničke smrti Sv. Jovana Vladimira, Zetskoga kralja, prošlo je skoro 1000
godina. Od tada se mnogo šta promijenilo u Skadru, njegovoj prestonici, kao i na
prostorima na kojima je vladao srpskim narodom. No, i pored svih promjena njegov
narod je vjekovima opstajao i održavao se na svojim ognjištima u Skadru i oko
Skadra. Njegov sveti spomen, obnavljan djejstvom njegovih čudotvornih moštiju,
vaskrsavao je uvijek iznova, objedinjavajući oko sebe ne samo Srbe nego i Romeje
(Vizantijce), Arbanase i Latine.
Blagodareći zračenju ličnosti i djela Sv. Jovana Vladimira, Skadar, kao i Manastir Šin
Đon, a takođe i Prečista Krajinska, igrali su i igraju do danas veoma značajnu ulogu u
duhovnosti, kulturi i postojanosti srpskog naroda na bližim i daljim prostorima oko
Skadarskog jezera. Ta uloga i značaj kao da su previđani u posljednja vremena. U
naše dane, međutim, kada smo ponovo u potrazi za sobom i svojim sabornim
pamćenjem i predanjima, prirodno je da se vraćamo ovim Prostorima i onim
ličnostima koje su ih oplodile i osveštale svojim djelima i podvizima. Ličnost i djelo
Sv. Jovana Vladimira ima među njima prvorazredni značaj.
Novi talas izbjeglica iz Vrake i Skadra do koš je došlo prošle godine vratio nam je iz
zaborava ovaj napaćeni i od svih napušteni narod, podsjetio nas na veličinu njegove
ugroženosti i težinu stradanja, a takođe podstakao na traganje za moštima Sv. Jovana
Vladimira. Prve vijesti o njima saznali smo početkom prošle godine od novinara
Jovana Plamenca. Dugo se nije znalo da li su mošti Mučenika uopšte sačuvane ili su
uništene prilikom uništavanja samog manastira u kome su počivale, u manastirskoj
crkvi u oltaru, sa desne strane, u drvenom kovčegu, koji je bio smješten u kameni
sarkofag. Taj sarkofag je bio zapečaćen sa tri pečata i otvaran je svake godine na dan
Sv. Vladimira. Tog dana je iznošen u manastirsko dvorište na poklonjenje
hodočasnicima, i pravoslavnim i rimokatolicima i muslimanima.
Navedeni novinar Plamenac poslije svoje posjete Albaniji objavio nam je (preko
"Pobjede", srijeda 9. januara 1991.) veliku radost i utjehu. Pronašao je svete mošti
kralja Vladimira u crkvi Svete Marije u Elbasanu. Tu su prenijete iz Šin Đona 1967.
godine, dakle godine kada je Albanija postala zvanično prva ateistička zemlja svijeta.
Novinar je našao mošti "u malom ćivotu, ni jedan metar dugačkom, nepokrivenom,
već sasvim propalom. Ćivot je na stolu, tamo gdje je nekada bio oltar. Na ćivotu nema
krsta. Uz njega je prislonjena mala ikona Bogorodice. Svete kosti Vladimirove
prekrivene su vunom, starom, kao izvađenom iz nekog raspalog jorgana... Svete
lobanje nema. Gdje je? Neko je ukrao. Crkva Svete Marije takođe je propala.
Ikonostas je polomljen, a to što je od njega ostalo, bačeno je u jedan ćošak. Unutra se
uvukla silna vlaga; Po kamenom podu je voda. Ikona nema. Kažu da su u Tirani, na
restauraciji..."
Ovaj dirljivi opis stanja u kome se nalaze mošti svetoga srpskoga Kralja Mučenika,
pokazuje da se njegovo mučeništvo produžilo i ponovilo, i to u još težem vidu od
onoga prvog kada mu je sveta glava posječena. Njegovo stradanje je ponovo
istovjetno sa stradanjem njegovog naroda, opet za narod i za pravdu Božju.
Nadu nam uliva započeta obnova Pravoslavlja u Albaniji. Kako čujemo, obnavlja se i
Manastir Šin Đon, pa se nadamo u Boš da će i mošti ovog Mučenika naći ponovo
pokoja u ovom drevnom svetilištu i da će se narod Božji ponovo počeši okupljati oko
njih i njima krijepiti i duhovno obnavljati, kao što je to činio prošlih vjekova.
Neka i objavljivanje ove "Čitanke o Svetom Jovanu Vladimiru" bude doprinos toj
obnovi kao i obnovi u nama spomena i pamćenja na ovu izuzetnu ličnost naše istorije,
utkanu u njeno korijenje. Od vremena njene prve pojave malo šta je pisano kod nas o
svetom Mučeniku. Jedino značajno što je objavljeno jeste njegovo Žitije, u Žitijima
svetih za maj (Beograd 1974), koje je napisao i dopunio novijim podacima o. Justin
Popović. Ovu "Čitanku" objavljujemo u njenom prvobitnom vidu, sa dodatkom
pjesme o Svecu Momira Vojvodića, ijedne novije ikone, rađene ljubavlju sestara
Manastira Banje kod Risna. Ovu ikonu je izdalo novoosnovano "Pravoslavno bratstvo
Sv. Jovana Vladimira" koje ima za cilj da okupi oko svetog imena Mučenika, sve
njegove potomke, kako one koji su ostali vjerni svojim vjekovnim ognjištima u
Skadru i Vraki, tako i one koji su izgnani i izbjegli Crnu Goru i Srbiju i drugdje. Ista
je namjena i ove " Čitanke": da budi ljubav prema Mučeniku i da objedinjuje oko
njegovog sveštenog spomena sve mučenikoljupce, kako među pravoslavnima u
Albaniji, tako i na svakom drugom mjestu. Tom i, cilju želi da posluži i novoosnovana
pravoslavna knjižara"Sv. Jovan Vladimir" u Njegoševoj ulici u Podgorici. Vraćajući
se spomenu Sv. Vladimira i obnavljajući pamćenje na njega, vraćamo se sebi i svojim
vječnim izvorištima i putokazima.
Stevan Sremac
Prolog
Ovaj sveti i slavni Car i divni mučenik, Jovan Vladimir, izraste od blagočestivog i
carskog korena, zacari se u gradu Albi i vladaše svom Ilirijom i Dalmacijom. Beše mu
ded Hvalimir, koji rodi tri sina: Petrislava, Dragimira i Miroslava. Petrislav primi na
upravu Zetu, Dragomir Trebinje i Hlevnu, a Miroslav Podgorje. Pa pošto skonča
Hvalimir, a Miroslav osta bezčadan, to i država ovoga pade u vlast Petrislavu.
Petrislav imaše za naslednika sina, ovoga blaženog Vladimira. A Vladimir od junosti
bi ispunjen darovanjima duhovnim - bi krotak, smiren, ćutljiv, bogobojazan i čist
životom, prezirući sve privlačnosti zemlje i revnujući za sve uzvišeno. U svemu
rasuđivaše mudro, i mudro vladaše podanicima" svojim, zbog čega ljubljen bi od
sviju.
A imaše ovaj Samuil kćer po imenu Kosara; ona pak imaše veliko milosrđe ka niščim
i sužnim, i često obhođaše tamnice i blažaše sužne. Pa videvši Vladimira, rascvela
mladošću, blagoobrazna i blagorazumna, zaljubi ga srcem. On pak prebivaše u postu i
molitvi. Ali jedne noći javi se njemu angel Gospodnji, i predskaza mu skoro
oslobođenje od sužanstva a malo potom i mučeničku smrt. U tom Kosara zaprosi u
oca svoga, da bi joj on dao ovoga roba za muža. Ne mogaše otac otkazati kćeri svojoj;
izvede dakle Vladimira iz tamnice, i dade mu Kosaru za ženu, i svu mu državu
povrati, i isprati ga s čašću i s mnogim darovima. I Vladimir prispe domu svome, sa
suprugom svojom, i bi dočekan od svojih s radošću. Pa usavetova ženu svoju da drže
devstvo, pošto su devstvenici, reče, slični angelima. Ona se povinova, te življahu u
celomudrenosti i u svakoj dobrodetelji.
Izađe jednom sveti Vladimir u dubravu blizu grada, sa tri boljara, i vide orla unutra u
šumi kako kruži, a na pleći mu sjajan krst blistaše, koga orao položi na zemlju i posta
nevidljiv. Oni siđoše s konja i pokloniše se Hristu, na Krstu raspetom, a sveti
Vladimir naredi da se na tom mestu crkva postroji, i dade prilog mnog, i položi u
crkvu onaj časni krst, te tu hođaše i po danu i po noći na molitvu i svenoćna bdenja.
Još razume, da se približi vreme da primi venac mučenički, za kim on i sam žuđaše.
A Vladislav ubica nadaše se održati u miru i pokoju carstvo bolgarsko, i još k ovom
prisajediniti i srpsko, te dođe s vojskom pod Drač i opsede ga s tvrdim pouzdanjem.
No jednom kad on sam pod svojim šatorom večeraše, a to iznenadno ugleda
Vladimira ustremljena (s mačem) da mu glavu odrubi. A on preplašen povika stražare
u pomoć, i u prisustvu ovih bi poražen nevidljivom rukom, i izverže svoju grešnu
dušu, slično Irodu Agripi. Tako skonča krvopija hiljadu i sedamnaeste godine. A
vojska mu ustrašena pobeže natrag. I tako grabeći tuđe liši se i svoga, a još uz to i
života privremenog i večnog.
Sveti Vladimir ispusti tada miro od svetih moštiju i isceli mnoge stradalnike od
različnih neduga, i do sada tvori čudesa neizbrojna, i ukroćava svirepo agarjansko
neistovstvo. Neka bi njegovim svetim molitvama preblagi Bog prizreo na ljude svoje i
na dostojanje svoje, i učinio konac mučenjima, i izbavio nas od ljutih i zverskih
agarjana. Da se slavi Bog u Trojici: Otac, Sin i Duh Sveti, Trojica jednobitna i
nerazdelna, u beskonačne vekove. Amin.
Na planini Kosogoru
Bleda srpska vojska stoji,
Bled pred vojskom kralj Vladimir
Svoju vojsku tužno broji.
- O Naume svetitelju
Što s vremenom sve se mladiš
I molitvom duše ljudske
Od paklenog ognja hladiš!
Sa kolena na koleno
Da se slavi ime Tvorca
A uz Tvorca - ime slavno
I Nauma čudotvorca.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Prvi: I ja tako velim, mret' mi danas, a mreti sutra, što pre, to manje greote. Nego
dobar vođa?
Treći: Ne greši bolan; vidiš, da vere u svom kralju nemaš; i dosad je Vladimir u boju
pred nama bio, pa je sve srećno išlo, zar ne bi i sad on nas odavde izveo, da je ikako
moguće. Možeš li, momče, glavom ovaj kamen razbiti? Vidiš, da nas više žali nego
sam sebe. On na kamenu spava, o suvom lebu živi, tek da bi nama ugledajući se na
njega lakše bilo.
Drugi: Pa što se jedanput na dobru sreću ne udarimo, pa kud izišlo da izišlo; il' valjda
kralj misli, da mi ne znamo, kako valja za svog cara mreti?
Treći: Bolje Vladimir o nama sudi, neg mi što o njemu. Zna on da ćemo mi svaki
svoju glavu pre izgubiti, neg što bi se koji s mesta makao; al' on i to zna, da Samuilo
samo njega ište, pa neće, da se kroz njega krvca lije, dokle god i kako drugojačije biti
može.
Prvi: Al' kad njega ište, to on i nas i Srbiju traži, pa nije li nam bolje umreti, nego
živim gledati, da se Bugarin po Srbiji baši?
Treći: Valjda još do toga doći neće, smilovaće se Bog na nas i kralja našeg, kao svog
ugodnika. Znam, da se svi još sa straom opominjete one poganije u ovoj gori, oni
strašni jedoviti zmija. Stra i trepet ušao je bio u svu vojsku, tu je svaki očevidnu smrt
pred sobom imao, jer iza svake stene sičale su ove ljute guje na svoj grabež. Pomreše
nam ljudi na veliku žalost kralja našeg. Nema pomoći. Onda Vladimir zapovedi, da
svi na molitvu dođu. Krasna i umilna pozorja što bijaše! On sam u sredini našoj na
koleni podigo ruke nebu, sedištu Višnjega, pa tijo se i krotko Bogu moljaše. S velikim
straom i počitanjem morao si na njega kao na preobraženog gledati, oko kog se kao
sjajno neko kolo uvatilo. Na jedanput zarumeni se nebo od istočnih strana i kao da
čujemo neko anđelsko pjenije. Suzama obliven ustane on i blagosiljajući nas rekne
nam: da se više ničeg ne bojimo, jer nas je Bog pod svoje krilo uzeo. Od toga doba
nestade ljuti zverinja; kud prsnuše i kud se denuše ko bi to znao.
Četvrti: Istina bog, tako je i bilo, ja sam se onda u onom umilenju zaveštao onaj dan
svake godine otpostiti.
Treći: Dakle nemojte, braćo, gubiti nadežde, još će sve dobro biti i bez volje Božje
neće ni jednome ni dlačice s temena nestati.
Vladimir (sam, okrenut k suncu): Tebe ja gledam, dobrotvorna zvezdo, svedoče velike
slave i savršenstva tvog sazdatelja! Zlatni zraci, preteče tvog dohoda, zlate pred tobom
plavo nebo. Ti sad iz jarkotkane postelje ustaješ, da okončavši put tvog opredelenja,
na zapadu počineš. Kakav raj stvara se u prsima mojim pri pogledu tvom! Ovo
čeznjenje u meni podiže me na itri krili kroz ovaj prostor, preko sve ovdašnje vremene
tuge i nevolje tamo u onu spokojnu neizmernu daljinu, tamo u poželjenu beskonačnost
vremena. Šta me drži još ovde? O! jedino obraz u ovim prsima zatvoren; al' taj će sa
mnom i poginuti. Sad sam se dakle svega oprostio. -
A ti, milo otačastvo, na kim ostaješ? Da ne ustraži jadno Srpče svog oca, a žalosna
nevesta svog zaručnika po sokaci krvlju poprskani? O, pokri se moguća budućnosti
oku mome! (Skine šlem, podigne ruke k nebu):
Ti, kog su dvorovi tamo previše zvezda; kog budno oko pazi na svako svoje sazdanje;
kog najmanji crvak, kao i najveće zverinje i slovesan čovek, slavi; kog se visoka
mudrost kako u kapljici rose tako i u talasi neizmernog mora ogleda pogledaj na mene
ovde u prahu ležećeg mrava! Primi pod krilo tvoje drago mi otačastvo! Primi u ruke
tvoje i sudbu moju!
Stevan Sremac
- O oče moj, je li Bog tako htio da jadi moji i tvoji donesu sreću dvema zemljama,
dvojici vladara? I ti ga želiš za prijatelja sebi a želi ga i tvoja kći. Učini, babo, po volji
ćeri svojoj, poslušaj molbu njenu! Olakšaj njoj tugu djevojačku a tebi brigu vladarsku.
Pusti Vladimira, jer ga duša moja traži. Reči njegove behu slađe od sata i meda čelina.
On mi je, babo, po sred srca moga! Daj me njemu a njega Duklji pa ćeš ga dobiti za
vjerna prijatelja. Ili pusti njega u život ili mene u grob; jer ti se kunem, babo, onim što
znam da ti je najmilije na srcu, kunem ti se samom sobom, da će me prije hladno
jezero zagrliti talasima svojim nego drugi, koga bi mi izabrao, kod živa sužnja
Vladimira!
A kad izusti potonje riječi Kosara, nestade oblaka sa čela starome caru i on zagrli
dijete svoje pa joj reče:
- Blagosloven neka je Bog, koji ti u dušu usadi taj osjećaj i uli tu misao! Gle sretna
časa ovoga; kad muž očajavaše o spasenju zemlje, spasti će je jedna slaba ženska!
Mile su mi riječi tvoje» one su mi kao duga koja se javlja nad oblacima i navještava
kraj buri i početak lijepih dana. O, ćeri moja, dao bi Bog da i Vladimir osjeća tako
isto! I kada bi mi Bog ove molitve uslišao kunem ti se sjenkom nesretnoga oca moga,
da bi ta primio na grudi i u meni bi imao oca a u Radomiru brata rođenog!
- Ukloni i tu jedinu brigu sa čela, oče moj. Duša mi veli: da će rob biti milostiv prema
gospodaru svom; da će Vladimir primiti prijateljsku desnicu. Pošlji Vasiliju mač a
pruži Vladimiru maslinovu grančicu - reče Kosara i pade k nogama oca svoga. A stari
se Samuilo saže i suze mu radosti kvasiše vlasi Kosarine. I riječi slabe ženske uliše
opet duh u dušu junačkoga Samuila.
- Kosaro, dijete moje, tvoj se otac podmladio. Idi, Kosaro, i izvedi sužnja; izvedi
kraljevsku svjetlost iz tmina podzemnih, pa mu reci, da ga žudno čeka otac i vjeran
prijatelj!
Pop Dukljanin
Tamnovanje i ženidba
Stevan Sremac
Svadba u Prespi
U dvoru Samuilovu i u cijeloj Prespi nastade veselje veliko, kada Patrijarh Ohridski
blagoslovi Vladimira i Kosaru, decu Petrislavljevu. I sada se razliježu pjesme i zvuci
svirala, i hora junačka, po odajama, dvorištima i trgovima slavnoga grada. Iz cijele
prostrane carevine stižu neprestano bogati darovi od manastira i od crkava, od
velmoža i ostalih plemenitih. Tu je zlato i srebro, i dragi kamen, mirisi razni sa
dalekog istoka, i svila i aksamit i skrlat. A bogate velmože nadmetahu se među
sobom, ko će dati lepšega hata saracenskog, hitrijeg zagara i izučenijeg sokola
pokloniti zetu carevu, i ko će sjajnijim oružjem, što ga Aleman i Saracen kuje, opasati
vojna Kosarina. I galija će trebati da odnese darove u dvore Vladimirove.
I tako trajaše to već nekoliko dana. I kad se mladi i stari umoriše od veselja, svirke,
pjesama i junačkih igara - ostaviše Prespu i u njoj Samuila sa sretnom djecom
njegovom.
Kita momaka otprati zeta careva do nove međe Tomora i tu se rastade lijući suze
radosti, i vrati se Prespi, a Vladimir produži put u Skadar na Bojani, vodi zelenoj.
Pohvala Zeti
Jovan Pap
(Dvorana kao i ranije. Vladimir i Kosara dođu uznemireni brzim korakom. Sumrak).
Vladimir:
Sprovod nekoga
Bit će.
Kosara:
Vladimir:
Kosara:
Zapalite svijeće!
Sbor duhovnika (čuje se izvana):
(Sbor duhovnika ulazi; na čelu mu Vladika krst noseć u ruci. Svi nose svieće. Kako je
velik sbor, stražnji mu dio čuje se vani pjevati, dočim se sprednji pred kraljem
razređuje. Za sborom dođe Radovan i Savka).
Vladika:
Kosara:
Vladika:
Vladimir:
Oj nesrećo!
Kosara:
Ne slutih badava!
Vladika:
Bog ga pozva!
Vladimir:
S viekom, dobri kralju,
Prekino si svaku borbu dalju!
Vladika i sbor:
Vladika!
Kosara:
Vladimire,
Ne idi!
Vladika (začuđeno):
Zašto?
Kosara:
Vladimir:
Može biti!
Kosara:
Zaista, zaista!
Vladika (svečano):
Vladimir:
Nakrst časni!
Kosara:
Na zakletvu trista
Njegovih mi ništ ne vriedi!
Vladika:
Dakle
Laga na krst? - Nemoj griešit tako!
Vladimir (neodlučno):
Kosara:
Ne idi!
Savka:
Ajde!
Vladika:
Ajde!
Vladimir:
Radovane,
Desno krilo sreće moje! Dajde
Progovori i odluči ti
Mudrim umom!
(Svi najvećom opreznošću gledaju na Radovana).
Radovan:
Vladimire!... Ajde!!
Vladimir:
Kosara:
I. Jastrebov
Znameniti krst, koji Mrkojevići nose na goru Rumiju, gde je crkva Svete Trojice,
darovan je bio kralju Vladimiru od kralja bugarskoga Vladislava, njegovog šuraka, na
kome se ovaj zakleo, da mu ne će biti nikakvog zla od njega. Pošto su se Krajinjani
poturčili, Mrkojevići su oteli ovaj krst, što je ozlojedilo Krajinjane. Zbog toga dugo su
oni radili da oduzmu od Mrkojevića krst kad su i ovi išli na Rumiju, i za to su svagda
bili naoružani, ali im to nije ispalo za rukom, i prestali su sa svim ići na tu svetkovinu.
A Mrkojevići su dugo odlazili na Rumiju sa ovim krstom, premda su se i oni poturčili.
Sad pak slabo učestvuju s hrišćanima na ovoj svetkovini. Kako mu drago, prastari krst
je sačuvan, i nahodi se kod Đure Ilića Androvića u selu Mikulićima. Koliko se štuje
ovaj krst, može se suditi po ovome. Turci, kad ga dižu, zbore ovako: "Krst se diže,
Bog se moli, Gospodi pomiluj!"
Episkop Nikolaj
Utuci pravdu u stupi, sagori je ognjem, razvej je na četiri vetra, pa lezi da spavaš. Kad
se probudiš, a ono gle, unaokrug tebe pravda uzrasla i uzdigla se kao preteća gora.
U istoriji srpskoga naroda dva čoveka slikaju se, kao sveti Jovan Krstitelj, sa dve
glave: sa jednom na ramenu i drugom u ruci. To su dva sveta vladara mučenika: kralj
Vladimir i knez Lazar. Obojica su posečeni, i obojica su do dan danas ostali živi.
Upravo to i označavaju dve glave, sa kojima ih slike predstavljaju. Posečena glava u
ruci označava njihovu telesnu, mučeničku smrt, a zdrava glava na ramenu označava
besmrtnost duše njihove. Car Irod je posekao glavu Jovana Krstitelja, ali nije mogao
poseći život njegov. Kad god je zločinac udario smrtonosnim nožem po pravedniku,
uvek su izvršena dva zločina istovremeno: ubistvo i samoubistvo. Jednim i istim
udarcem zločinac je ubijao telo pravedniku i dušu samome sebi. Od ovoga pravila
nema izuzetka, ali može biti leka. Jer ponekad je zločinac gorkim pokajanjem uspevao
da povrati i oživi dušu svoju, i ponekad je Bog proslavljao uz dušu i telo pravednika
na taj način, što je davao silu ubijenom telu ne samo da ne istruli i ne pretvori se u
pepeo nego čak da bude od celebne .pomoći živim ljudima. To je slučaj sa oba ova
srpska kneza mučenika. Tela obojice njih sačuvana su do dana današnjega, i to telo
kneza Lazara više od 500 godina a telo kralja Vladimira više od 900 godina. Njihove
svete mošti nisu sačuvane kroz tolike vekove pomoću kakvih spoljašnjih balsama
nego zbog unutrašnjeg balsama svete pravde njihove, koja je prosahnula i kroz kosti
njihove. Nikada se sa telom jednoga zločinca nije desilo ono što se tako često
dešavalo sa telima svetiteljskim. Njihovi gresi vapili su k nebu za osvetu, i njihova
tela padala su u zemlju kao u gladne čeljusti, koje su ih trošile i pepelile. Telo Judino
nadulo se i prslo onoga dana kada se Juda obesio. Telo Iroda deteubice crvi su razjeli
još pre njegovog izdisaja.
Istorija svetitelja nema kraja. Blizu je hiljada godina kako se rodio kralj Vladimir, i
još istorija njegova niti je svršena niti će se svršiti. Jer kako bi se moglo reći, da je
svršena istorija jednoga čoveka, koga hiljade i hiljade živih ljudskih bića i dan danas
smatraju življim od sebe, moleći se pred ikonom njegovom, prizivajući na nevolji u
pomoć ime njegovo, i klanjajući se njegovim moštima kao nečem moćnom,
mnogomoćnom?
Kad je reč o svetitelju, ne može biti reči o smrti. Svetiteljstvo se upravo i sastoji u
pobedi svega smrtnoga u čoveku. Čak i kad svetitelj trpi spoljašnje poraze u
poslovima svetskim, ti porazi se kao cement slažu u unutrašnje izgrađivanje duše
njegove. Gubitak bitke na Kosovu nije Lazara smanjilo nego uveličalo. Možda bi ga
dobitak te bitke smanjio. Uvek je u dobitku onaj ko na pravdi izgubi, i u gubitku onaj
ko na nepravdi dobije. Bajazit je dobio na Kosovu, i radovao se neko vreme; no ta
radost pobedioca još većma je zagorčala njegov poraz na Angori, kada je bio
zaključan u kavez kao zver, da služi na veselje Tamerlanu, jednom drugom sličnom
pobediocu. Lazarev poraz pak, kao skriveno seme ispod zemlje, rascvetao se kroz
vekove i razrastao u duši narodnoj u jednu veličanstvenu moralnu pobedu, i poslužio
je nadahnućem mnogih i velikih pobeda Lazarevog naroda. Još se manje mogao
Vladislav radovati svome uspehu - ne kažemo pobedi, jer ko mučki ubija taj ne
pobeđuje no samo ubija. Na nekoliko meseci docnije on je i sam bio ubijen
nevidljivim mačem. Proviđenje spasava pravdu, beznadeždnu, rekao bi, i izvodi
skrhanog pravednika iz krajnje tame u veliku svetlost. Što potpuniji izgleda poraz
pravednika, to je njegova pobeda slavnija i dugotrajnija.
Retko je čovek imao tako nadmoćne i tako opake protivnike kao što ih je imao kralj
Vladimir. Samuilo i Vasilije Bugaroubica, dva vladara kao dva ljuta risa, borili su se o
prevlast na Balkanu. Vladimir je čas jednom čas drugom bio na smetnji. Iz neravne
borbe Vladimir je izišao kao pobedilac, i to ne samo kao trenutni nego kao besmrtni i
večni pobedilac. Vladislav je bio gori i opakiji od one obojice. Pa gde su danas
njihove državne tvorevine? Gde njihova slava? Gde njihova tela? Sve se rasulo u
pepeo, sve iščezlo kao sen. A Vladimir je ostao: i preselio se na nebo i ostao na
zemlji; na nebu slavljen od angela i svetitelja, na zemlji slavljen od ljudi. Bog mu je
proslavio i dušu i telo. Proslavio je Bog čak i delo ruku njegovih; jer dok su državne
tvorevine njegovih moćnih protivnika propale, njegova je ostala, i vremenom se
razrasla, kao primorska loza, u današnju veliku državu.
Tako je neodoljiva sila pravde. Utuci pravdu u stupi, sagori je ognjem, razvej je na
četiri vetra, pa lezi da spavaš. Kad se probudiš, a ono gle, unaokrug tebe pravda
uzrasla i uzdigla se kao preteća gora.
A. Kačić Miošić
Izvan čudnovate lepote telesne s kojom priroda naresi kralja ovoga, bejaše narešen od
Boga svim lepotama duhovnim, tako da u ljubavi, dobroti i svakom delovanju
hrišćanskom ne imade sebi prilična.
Iz grčkog Žitija
U ranoj mladosti Vladimir je bio dat nekom dobrom vojskovođi, da uči ratnu veštinu.
On je tu veštinu shvatao odlično, i u borbama se pokazivao hrabar i neustrašiv.
Znanjem Svetoga Pisma i milosrđem uspeo je, da mnoge bogumile i druge jeretike
povrati k veri pravoslavnoj.
U blizini kraljevskoga dvora bilo je neko zapušteno mesto, koje je svet smatrao
strašilištem. On je to mesto očistio, uredio i na njemu sazidao divan hram. Docnije se
to mesto prozvalo po njegovom imenu.
Veliku je ljubav on imao prema narodu svome i otadžbini svojoj. On se trudio celoga
svog života da živi po volji Božjoj radi dobra svojih podanika.
Kedrin
Pop Dukljanin
P. J. Odavić
E. N.
Više stanice Botun, na pruzi Ohrid Kičevo, nalazi se selo Pesočani, a poviše Pesočana
ruševine jedne crkve, za koju narod veli, da je zadužbina kralja Vladimira. Crkva je
posvećena svetom Atanasiju. Svake godine u oči dana svetoga kralja (21. maja/3.
juna) sabira se narod iz okoline kod te porušene crkve, pali sveće po zidinama crkve i
moli se svetome kralju. U blizini te svetinje teče jedna rečica. Kažu ljudi, da ta rečica
uvek te noći nadođe i napuni se ribom. Posle molitve poklonici idu na tu vodu i love
ribu. Nedaleko od Pesočana nalazi se mesto zvano Vladimirovo, ili - kako narod to
proiznosi - Vladimiro. Opet se veruje, da je tu rođen kralj Vladimir, i da mu je tu bio
dvor.
2. Ćafa San
Na sadašnjoj zapadnoj granici između Srbije i Albanije, na putu Struga Elbasan (via
Ignatia) nalazi se brdo zvano Ćafa San. Na tome brdu, kraj druma, nalazi se jedna
stara poluporušena crkva. Narod u Albaniji tvrdo veruje, da je na tom brdu i u toj
crkvi posečen kralj Vladimir. U toj crkvi se više ne služi; no ko god svrati crkvi da
zapali sveću, taj je pali svetome kralju. I same albanske reči Ćafa San znače Sveta
Glava (ili, po redu reči: Glava Sveta. To je po narodnom izgovoru. U čistijem
albanskom jeziku pak Ćafa Šejtit - Svečeva Glava). Veli se, da pošto je Vladimir tu
bio posečen, telo mu je odmah bilo preneto drumom za Elbasan u manastir svete
Bogorodice, u kome i danas leži. Prema najstarijem pisanom dokumentu pak Vladimir
je posečen u jednoj crkvi u Prespi.
U okolini ovoga znamenitog manastira veruje se, da je prvi ktitor njegov bio sveti
Jovan Vladimir. "U jednom pomeniku manastirskom odista stoji da je prvi ktitor
(osnovalac) bio Jovan".[1] ) Koji je Jovan osnovao manastir, ne zna se do sad ništa iz
pisanih izvora. Takođe se ne zna, ni čije mošti počivaju u tom manastiru, premda ih
narod naziva moštima svetoga Jovana. Za staru ikonu Krstiteljevu u tom manastiru,
koja prema natpisu datira iz 1020. god., vezana je tradicija, da je prenešena iz
Slatinskog svetog Jovana. Koja je to Slatina? Nedaleko od sela Pesočana, u
Debarcima, nalazi se jedno selo Slatina. Ako bi to bila ta Slatina, onda bi se predanje
o toj ikoni moglo dovesti u vezu sa narodnim kazivanjem o crkvi svetog Atanasija kao
zadužbini kralja Vladimira.[2])
Usmeno predanje tvrdi, da je manastir sveti Naum zadužbina kralja Jovana Vladimira.
Da li je bilo kakvih pisanih podataka o tome, ne zna se, pošto je manastir u vreme
svetskoga rata potpuno opljačkan i strašno razoren.
No postoji jedna jaka potvrda ovog narodnog predanja. To je fresko portret kralja
Vladimira u preprati crkve na levoj strani, gde se obično uvek slikaju glavni ktitori
jednoga hrama. Odmah do vrata, pri ulazu u prepratu nalazi se. i lik Mihaila (Borisa?
ova reč je brisana, te je nečitka). Ako je to car Boris, koji je u monaštvu prozvat
Mihailom, onda bi značilo, da je on bio ktitor ranijega hrama na tome mestu, pošto je i
živeo na sto godina pre Vladimira. Ili je pak njegov lik stavljen tu za to što je on za
života pomagao Petočislenike sa svetim Klimentom i Naumom na čelu.
Osim toga na ikonostasu s leve strane nalazi se ikona svetog kralja Vladimira, zajedno
sa likom svete Marine.
[1]
Manastir Sv. Jovana Bigorskog, dr Čede Marjanovića, Biblioteka savremenih
religiozno-moralnih pitanja, knj. 9. Beograd 1924. god.
[2]
Neki pisci istovetuju Debar sa Debarcima. Debarcima naziva se jedan planinski
predeo u srezu Ohridskom, tamo gde je i manastir Svih Svetih. Velika je razdaljina
između Debra i Debaraca.
Crkvene pesme
Stihira na večernji
Tropar
Pozorie sedmo:
Duh: Vladislave!
Vladislav: Ha, ko si ti suščestvo? Šta te iz mirnih obitališta dovodi? Idi, idi, nije ovo
mesto za tebe.
Vladislav: Dolaziš li ti, da mi dušu uzmeš? Idi, idi, moje te oči ne mogu da glede.
Davide, Davide! Čuješ li? Davide!
Pozorie osmo:
Vladislav (pokazujući na duha): Zar ne vidiš ono lice? Onu dugu kosu? Gledaj kako
upravo u mene gledi.
Vladislav (duhu): Šta zahtevaš ti od mene? Ovoga je svo ovo delo. Oćeš da ti ga
žrtvujem?
Vladislav (trgne mač): Đavole, od tebe tražim leka (probode ga). Evo ti nagrade.
Vladislav (duhu): Ja sam te osvetio. Idi, sakri se u mračnost teškog groba. Zemlja nek
te kao gora pritisne.
Vladislav: Opet dolaziš? O, smiluj se, smiluj se, idi kuda duše odlaze.
Vladislav: Ha, nedajte me, nedajte. Pomagajte junaci, ubi me Vladimir (padne na
zemlju. Duh iščezne).
Kako ćemo kao ljudi dostojno da slavimo onoga koji živi iznad ljudi, i to još
mučenika? Štaviše: najveće, večito, najsjajnije svetilo što se zablistalo iz
Vladimira, [2] diku sveta, ukras crkve, prvoga borca za krst, junaka istine, Jovana,
nepobedivo oružje Hristovih kraljeva i vojnika.
Veliko ti je pouzdanje, sveti Jovane Vladimire, kad si, oslonivši se na Hrista cara,
podneo nepravednu mučeničku smrt, i kad si krst kao skiptar prihvatio. Šta bi rekli
sada oni koji su zbog male nevolje i opasnosti odstupili od preslatkoga Isusa Hrista i
odrekli Ga se ? Neka vide moć vere.
[1]
Nalazi se u grčkoj službi svetitelju
[2]
Ovde, kao češće kod Grka, Vladimirom se naziva mesto, gde se sveti kralj rodio.
[3]
T. j. u Elbasan.
[4]
T. j. koji su došli u manastir svetiteljev.
Pesma: Darovi sv. Jovana Vladimira
Episkop Nikolaj
Pravedni kralj Vladimir dao je dobar plod i ljudima i Bogu. I u svemu što je radio, on
je napredovao. A bezbožni Vladislav, sa svima svojim delima i krvavim uspesima,
rasut je kao prah. Kad dune vetar pravednog suda Božjeg, i pravednog suda istorije,
pravednici ostaju kao pšenica a nepravednici razvejavaju se kao prah i pleva.
Tada Isus reče učenicima svojijem: ako ko hoće za mnom ići, neka se odreče sebe, i
uzme krst svoj, i ide za mnom (Matej, 16, 24).
Naš sveti kralj od mladosti svoje poznao je Gospoda Isusa, odrekao se sebe, uzeo krst
svoj dragovoljno na sebe, i pošao za Njim. Odrekao se sebe, t. j. sva stradanja u
životu, koja su naišla na njega, on je primao bez roptanja, i podnosio ih sa istrajnošću
i nadom. Pošao za Hristom, t. j. nije samo rečima priznao Hrista kao Najboljeg od
sviju i svega nego je to i delima pokazivao, učeći se od primera Hristovog i sledujući
tome primeru.
Mač potežu bezbožnici,. zapinju luk svoj, da obore ubogoga i ništega i pokolju one
koji idu pravim putem. Mač će njihov udariti u njihovo srce, i lukovi njihovi polomiće
se (Ps. 37, 14-15).
Nije li se sve ovo zbilo nad oholim neprijateljima svetoga Vladimira, koji je išao
pravim putem?
Uklanjaj se oda zla, i čini dobro, ia ćeš živeti do vijeka (Ps. 37, 27).
Sveti kralj Vladimir nije vodio nijedan napadni rat. Njegovi ratovi bili su odbranbeni,
t. j. uklanjanje oda zla. On se povlačio s vojskom u nepristupne planine štedeći krv
kako svoga naroda tako i svojih neprijatelja. A činio je dobra s radošću svakome, ko
je god potrebovao neko dobro od njega. Za to do dan danas živi, i živeće doveka.
Jer koga ljubi Gospod onoga i kara, i bije svakoga sina kojega prima. Ako trpite
karanje pokazuje vam se Bog: jer koji je sin kojega otac ne kara? (Jevr. 12, 6-7).
Samo da ne postrada koji od vas kao krvnik, ili kao lupež, ili kao zločinac. A ako li
kao Hrišćanin, neka se ne stidi, već neka slavi Boga (I Petr.).
Nisu sva stradanja od iste vrednosti kao što nisu ni sva veselja od iste vrednosti.
Stradao je Vladimir, stradao je i Vladislav. Vladimir je stradao za pravdu, Vladislav je
stradao zbog krivde. Kao što je bolja pravda od krivde, tako je bolje stradanje za
pravdu od stradanja za krivdu. I jača je pravda od krivde - ko joj može nauditi? Ko je
naudio pravedniku Vladimiru? Trenutno svi, no stalno - niko. Trenutno su likovali i
Samuil, i Vasilije, i bogumili, i Vladislav, no stalno likuje samo Vladimir.
Po predanju prvu crkvu, na tom mestu sagradio je sam sveti kralj u čast svete
Bogorodice. Dokle je ta crkva trajala ne zna se. Zapisano je samo, da je 1381 god.
novu crkvu sagradio, na mesto stare, Karlo Topija, blizak srodnik francuskog kralja.
Sredinom XIX veka stara crkva je postradala od zemljotresa, i obnovljena je tek 1901
godine. Pri ulasku u crkvu nad vratima stoji ploča sa ovim grčkim natpisom: "hram
svetoga Jovana Vladimira obnovljen za vreme visokopreosvećenog mitropolita
dračkog gospodina Prokopija od ostavljenih sredstava iz mahale Kastro u Elbasanu
blaženopočivšeg mitropolita dračkog Visariona, a staranjem i nadgledanjem epitropa
g. Spiridona Džuvka - Elbasan 1. marta 1901 godine."
2. Čudnovato drvo
Po predanju crkva je sagrađena na onome mestu u planini, gde se sveti kralj često i
dugo molio Bogu u vreme rata sa grčkim carem Vasilijem. Grčka vojska nalazila se
krugom pod planinom a srpska povučena u planinu. Ne smejući da stupi u planinu
grčka vojska najzad je morala begati u neredu. I tako blagodareći molitvi svetoga
kralja bitka je za Srbe bila dobijena.
Kralj Vladimir se molio Bogu stojeći i klečeći pod jednim dubom. Do toga duba
sagrađen je prvi hram svetome kralju. Dub je trajao po smrti kraljevoj još četiri stotine
godina, i onda je pao pored zida crkvenoga. I tako prostrt po zemlji on i dan danas
leži. Pet stotina godina tako leži na otvorenom prostoru. Ni žega ni kiša ni mraz nisu
mogli učiniti da to drvo istruli i propadne. Kad je drvo palo, mnogi poklonici odsecali
su grane i nosili sobom kao spomen iz manastira i kao celebnu relikviju. No kad su
grane sasečene, stablo se više nije dalo nikako seći. I dan danas stablo leži položeno
pored zida onako kako je i palo. Starešine manastira više puta podizali su krov nad tim
stablom kao da ga zaštite od nepogoda. No svaki podignuti krov ubrzo je padao i
propadao, a drvo je ostajalo nepokretno i ničim neoštećeno.
3. Pojava krsta
Pobožni Vladimir verovao je više u silu Božju nego u silu ljudsku. Njegova vojska u
sravnjenju sa grčkom vojskom bila je nesravnjeno manja. On nije, dakle, mogao imati
nade, da će moći pobediti Grke bez Božje sile, i pored najvećeg viteštva i svoga
ličnoga i svojih vojnika. Njegova molitva je otuda imala puno smisla i opravdanja.
On se često - naročito po noćnoj tišini - udaljavao od svoje vojske, dolazio pod onaj
dub, i tu se usrdno Bogu molio. Jedanput tako kada je on stajao na molitvi pojavi se
pred njim jedan orao kome se na glavi blistao krst. Pojavu krsta sveti kralj je
protumačio kao radosnu poruku neba, da će pobediti. I velikom caru Konstantinu se
nekada tako bio javio krst kao znak i predskazanje pobede. .I kao što je nekada car
Konstantin silom krsta pobedio Maksencija, tako je i kralj Vladimir silom krsta
pobedio Vasilija, neprijatelja svoga naroda.
Tolika je sila pravde, da kad ljudi misle da su joj glavu posekli, ona se tek onda
pokazuje velika i čudotvorna. Po verovanju naroda u Albaniji i Maćedoniji sveti kralj
Vladimir je posečen na Ćafa Sanu (na samoj sadašnjoj granici srpsko-albanskoj) u
jednoj crkvi, koja se danas nalazi u razvalinama. Kad je sveti i pravedni kralj posečen,
on je skočio, uzeo svoju mrtvu glavu u ruke, useo na konja i odjurio poput Elbasana.
Narod iz Elbasana sa mitropolitom i sveštenstvom izašao mu je u susret do blizu
onoga mesta gde je sada manastir svetiteljev. Kad je konj stigao pred gomilu naroda,
klekne pred mitropolitom, i telo se kraljevo spusti na zemlju. Plačući i ridajući narod
je sa sveštenstvom uzeo telo sa glavom i digao uz brdo do onoga znamenitoga duba,
pod kojim se negda sveti kralj Bogu molio. Tu ga sahrane. Na njegovom grobu ubrzo
se desilo tako mnogo čudesnih iscelenja bolnih, da je on kroz vrlo kratko vreme od
strane crkve bio proglašen za svetca, ma da ga je narod i za života mu smatrao za
svetog čoveka.
Priča se, da su neki Frangi došli u manastir da ukradu telo svetoga kralja Vladimira.
Uspeli su da dignu kovčeg iz crkve i da ga snesu naniže niz brdo do reke Kuš. No
najedanput kovčeg tako oteža, da su ga morali spustiti na zemlju. Pokušavali su da ga
ponovo dignu sa zemlje, no kovčeg se nije dao odvojiti od zemlje niti pokrenuti.
Do same zore kradljivci su se trudili i znojili, da krenu kovčeg, ali uzalud. Najzad su
pokušali, da skinu zaklopac sa kovčega, pa da uzmu samo telo, ali se zaklopac nije
dao pomaći. Videći u tome nevidljivu silu svetiteljevu, oni ostave kovčeg i pobegnu.
Sutradan kovčeg bude nađen i svečano vraćen u manastir.
Između mnogih pokušaja krađe svetitelja pominje se i jedan vrlo čudnovat. Jedanput
su lopovi uspeli, da odnesu ćivot čak do reke Škumbe, s druge strane Elbasana. Pa
kako je ćivot opet veoma otežao, to ga oni bace u reku s nadom, da će rekom stići do
željenog mesta. U tom reka jako nadođe, poplavi svu okolinu, i ćivot se vrati uz vodu
s ovu stranu Elbasana. Kad voda splasne, ćivot ostane na suvu. Na tom mestu počeli
su ljudi svake noći viđati neku neobjašnjivu svetlost. Tako je to trajalo više noći, dok
se najzad neki ne reše, te dođu na ono mesto i nađu ćivot, koji opet bude svečano
prenet na svoje mesto u manastir.
7. Iscelenje od padavice
Mošti znače moći. Moć svetitelja je velika i za njihova života i u smrti. Često puta
svetitelji pokazuju veću moć posle smrti nego za života. To je Božja moć, kojom Bog
hoće da objavi i proslavi svetitelje svoje. Da svetiteljske mošti ne trule, to je opšte
poznata stvar. Prorok se obraća Bogu i vidovito predskazuje netruležnost svetitelja
kad veli: i ne ćeš dati da svetac tvoj vidi trulost (Ps. 16, 10). Devet stotina godina stoje
mošti svetoga kralja Vladimira neistrulele; i ne samo neistrulele nego i čudotvorne.
Filip Vukčević iz Skadra imao padavicu dugo vremena. Jednom se reši i dođe o slavi
u manastir svetoga Vladimira. Molio se svetitelju, da ga spase od te strašne bolesti. I
kad se vratio kući, više ga ta bolest nije spopadala. Videći sebe izlečena on je posle -
po svome zavetu svake godine posećivao manastir o prazniku. Toliko je bio zavoleo
svetitelja i njegov manastir, da je se počeo moliti svetitelju, da umre tu u manastiru. I
zaista jedne godine kad je došao o prazniku, tu umre i tu bude sahranjen.
Jedanput nekoliko aramija uđu u manastir, poharaju sve ono što je bilo od vrednosti i
što se moglo poneti. Kad su se udaljili od manastira, sednu da podele pljačku. No pri
tome se zavade i pobiju, te nijedan ne ostane u životu. Poharane dragocenosti pak
nađu se i vrate u manastir.
Dešavalo se pak mnogo puta, da su kačaci i lopovi, koji su harali manastir, ili sami
sebi neko teško zlo naneli, ili da su bili pohvatani i kažnjeni. Ne zna se pak ni za jedan
slučaj, da je neko činio neko zlo ovoj svetinji pa da je dobro prošao.
Na snu se javio svetitelj i jednome Turčinu, koji je bio nekako uspeo da ukrade glavu
svetiteljevu i skrije u svojoj kući. Kako je to učinio, počela su mu se rađati deca slepa.
I on i žena mu bili su zbog toga u velikoj žalosti, i u stidu pred susedima. Javi mu se,
dakle, svetitelj na snu i kaže mu, da ga je to zlo postiglo zbog toga što je ukrao
njegovu glavu; nego neka odmah vrati glavu u manastir, prizna svoje nedelo i pokaje
se, ako želi, da mu deca progledaju. Kad se čovek probudi, sav u užasu brzo uzme
svetiteljevu glavu, odnese u manastir, gde sve ispovedi i pokaje se. I zaista posle toga
njegova slepa deca progledaju.
Nekako 1910 godine dovedu nekakvu devojku Turkinju iz jednog planinskog sela od
Kraba (na putu ka Tirani) i zamole, da ostane neko vreme u manastiru i da joj se čitaju
molitve pred ćivotom svetoga kralja. Devojka je bila nema. Sadašnji epitrop
manastirski, Dimitrije Nosis, priča:
Nismo znali, kakav posao da joj damo. Pa pošto je u manastiru bilo dosta vune, damo
joj da radi vunu. Posle nekoliko nedelja devojka počne govoriti. Zadrži se još malo u
manastiru, i potpuno zdrava ode svojoj kući. I sada svake godine sa svojima posećuje
manastir o prazniku.
Na ikoni svetoga kralja živopisano je jedno starije čudo, o kome se ovako priča:
desetina lopova jednoga dana pohvataju manastirske konje u njivi i povedu ih svojoj
kući. Bilo je sušno letnje vreme. No kad su ove konjokradice stigli do reke Kuš,
najedanput im se učini reka strašno nadošla. Oni se začude, i ne usude se preko reke
nego se vrate natrag. Kad su se pak odmakli od reke, pogledaju a ono reka opet mala
kao što je i bila. Tada oni opet pođu ka reci. Došavši do reke ponovo vide, da je reka
ogromna i neprehodna. Uplaše se, i opet se vrate. Čim su se odmakli, pogledaju a ono
reka opet mala. I tako su se više puta primicali k reci i odmicali se od reke, no uvek
isti prizor. Oni onda pojme, da je to čudesno delo svetiteljevo, užasnu se, puste konje i
pobegnu bez obzira.
U Svetom Pismu pominju se nekoliko porodica, koje su bile bezdetne sve do u svoje
starije godine, i tek u starijim godinama kroz molitvu Bogu dobile su decu.
Jedna bezdetna turska porodica iz sela Sulova kod Berata posetila je manastir svetog
kralja pre 16 godina. Čuli su, da svetitelj pomaže ljudima u svima nevoljama, kada mu
ljudi pripadaju sa verom i molitvom. Za to su i došli u manastir, da se poklone
svetitelju i da mu se zamole, da bi im se dao porod. Taj isti muž i žena dođu u
manastir opet 1923 godine sa jednim dečkom. Dečko je uneo na ramenu jagnje u
manastir, pa je tako s jagnjetom obišao tri puta oko crkve, i onda predao jagnje
starešini manastira. Kad se starešina raspitao o njima, sazna od roditelja, da im je Bog
darovao toga dečka po njihovoj molitvi svetome kralju pre toliko i toliko godina.
Tropar, glas 4.
Kondak, glas 8.
Kao dragocjena riznica, i izvor što teče zemljom i daje zdravlje, dade nam se tijelo
tvoje svešteno, koje daruje iscjeljenje od raznih bolesti, i božansku blagodat svima
koji mu s vjerom pristupaju. Stoga veselo kličemo: Raduj se,Jovane Vladimire, Slavni
Mučeniče!
Momir Vojvodić
Episkop Nikolaj
Pogovor
O kralju Vladimiru nema mnogo pisanih istorijskih podataka. Pa ipak, po onome što
se zna, ličnost njegova sa svim se jasno izdvaja i u potpuno određenim potezima i
bojama ocrtava na bledom prostranstvu daleke prošlosti. Ponekad je pred potomstvom
jasnija i življa jedna ličnost, o kojoj istorija ima malo podataka od druge, o kojoj
istorija beleži i zna mnogo više. Mnogo više i pouzdanije, na primer, zna istorija o
kralju Vukašinu nego o sinu mu Kraljeviću Marku. Pa ipak je ličnost ovog poslednjeg
jasnija i potpunija od ličnosti onog prvog. Isti je slučaj i sa Vladimirom, čovekom sa
jasnim i određenim karakterom i pored oskudice istorijskih podataka o njemu, i nekim
bledim ličnostima iz vremene blizine Vladimirove, o kojima istorija ima više
podataka.
Pri sastavu ove čitanke ja sam se koristio bilo uslugama bilo savetima mnogih učenih i
uslužnih ljudi. Ovim putem izjavljujem im svima svoju srdačnu zahvalnost.