I.

PRAVO I DRUŠTVENA PRAVILA

A. UVOD (227.-229. str. knjiga)

B. DRUŠTVENE I PRAVNE NORME

1. Norme i komunikacija (229. str. knjiga)

2. Društvena norma kao zahtjev (229.-230. str. knjiga)
3. Legitimitet i važenje (230.-231. str. knjiga)

4. Vrste društvenih pravila (Normativni poredak općenito)

Postoje raznolika pravila koja reguliraju postupanje ljudi u različitim institucijama (država,
Crkva, obitelj, škola i drugo) i društvenim situacijama.
Od svih vrsta društvenih pravila najvažnije su ove 4 grupe: moralne, vjerske, običajne i
pravne norme. Imaju zajedničku funkciju, a to je regulacije društvenoga života putem zaštite i
unaprjeđivanja temeljnih institucija i vriejdnosti na kojima neko društvo počiva (npr. obitelj,
osobna i imovinska sigurnost). Te su norme redovito legitimne. Međusobno se i razlikuju, s
obzirom na postanak, oblik, određenost i osobito na način važenja i primjenu.
Pravne norme vezane su uz sankciju vrste (prisila i kazna).

Tablica 6: Tipovi različitih društvenih normi – (232. str. knjiga)

Kriterij VJERSKE OBIČAJNE MORALNE PRAVNE

Stvaralac Crkva Neodređen Neodređen Država (pretežno)

Uglavnom
Nastanak Vjerska predaja Spontano Spontano postavljanje

Pretežno
Trajanje Dugotrajno Dugotrajno Dugotrajno kratkotrajno

Oblik Pisane Nepisane Neopisane Pisane (većinom)

Prihvaćanje Autonomija Autonomija Autonomija Heteronomija

Sankcija Osuda, (grijeh), Kritika, prezir, itd. Osuda, bojkot, itd. Kazne i pravne
kajanje sankcije

Tko provodi Crkva i sam vjernik Neodređeno Neodređeno Organi represije i

sankciju pravosuđa

1
-www.kockica.info-
C. OBILJEŽJA PRAVNOG FENOMENA: SMISAO I FUNKCIJA PRAVA
(232.-235. str. knjiga)

D. POJAM PRAVA

1. Pravo (hrvatski), Recht (njemački), droit (francuski), diritto (talijanski),

derecho (španjolski), right (engleski – subjektivno pravo) i law (engleski - objektivno pravo).

2. Pojmovno određivanje prava, postavke:

a) Pravo je noramtivna pojava, utvrđuje neko ''trebanje'' (Kelsen) te se pravna norma
sastoji iz preskriptivnih iskaza.
b) Cilj pravnog rasuđivanja (argumentacija, pravna logika) je donošenje odluke
sukladne zahtjevu postavljenom u normi. Osim dokazivanja (istinito – lažno),
moralno, političko i pravno rasuđivanje počiva i na postizanju suglasnosti (Perelman),
c) Pravo je dio društvene komunikacije koja sadrži poruke kojima se pripisuje neko
značenje (smisao), a to se postiže upotrebom jezičnih izraza. Tako se u pravnom
jeziku ne samo nešto tvrdi nego i zahtjeva, neređuje, pripisuje, dodjeljuje...
d) Ta se komunikacija zbiva između subjekata koji su izdavatelji (adresanti) i primatelji
(adresati) prsvnih normi.
e) Glavni subjekti komunikacije su državni organi koji upućuju obvezne poruke
adresatim (građani). Danas je država glavni čimbenik stvaranja i primjene prava.
f) Pravo važi na poseban način; obveznost pravnih pravila jamči državna prisila, a
kriterije važenja pojedinih akata pruža samo pravo svojim unutrašnjim pravilima
(autonomsnost i cjelovitost pravnog susatva). Najvažniji od tih kriterija je načelo
zakonitosti (ustavnosti).
g) Za pravni poredak su od velikog značenja i vriejdnosti i moral, kao i legitimnost
političkog sustava.
h) Pravni poredak nije samo skup zahtjeva nego da se on i ostvaruje. Preavne norme zato
moraju biti ostvarive te aktualizirane i konkretizirane u procesu primjene.

Zaključak: pravo je autonomni proizvod ljudske kulture koji se očituje kao normativni, ali i
kao legitimni i faktični poredak.

3. Mi ćemo definirati pojam prava tako da ga označimo kao normativnu pojavu koja označuje
posebnu tehniku regulacije društvenih sustava, a počiva na jamstvu državne prisile.
Pojam pravnog pravila (norme) je – kako ističe Kelsen – središnji pojam prave znanosti.

Pet vrsta temeljnih pitanja ili problema kojima se bavi pravna znanost:
a) pojam i struktura pravne norme (''teorija prava'')
b) odnos vrijednosti, morala i prava (''filozofija prava'')
c) pravni odnos i njemu pripaajući pojmovi subjekta, obveza, ovlaštenja i pravnog
objekta (''teorija i sociologija prava'')
d) pitanja stvaranja i primjene prava (pojmovi: pravni akt, izvori, argumentacija,
tumačenje = nomodinamika i pravna tehnika)
e) pojam sustava i sistematizacija prava (''teorija prava'')

2
-www.kockica.info-
E. PRAVO I PRISILA

1. Pod pojmom ''sankcija'' razumijemo svaku posljedicu koja se nastavlja na delikt u najširem
smislu riječi. Često pravne odredbe ne sadrže potpune norme u kojima bi bila propisana
sankcija, nego se ona nalazi u drugom tekstu (npr. prekršaj ustavne odredbe zabrane torture
sankcionira kazneno pravo, a ono štiti i imovinu sankcijama o krađi, razbojstvu, namjernom
oštećenju tuđe stvari itd.).
Postoje tri shvaćanja o odnosu prava i prisile. Mogli bismo ih označiti kao vanjsko gledište
odbacivanja (negatorsko) i unutarnje gledište. Prema prvom, koje je najstarije i
rasprostranjeno, prisila je sredstvo za ostvarivanje prava. Tu se prisila promatra kao
instrument kojim se želi utjecati na ljudska ponašanja. Pravo se služi prisilom koju mogu
ostvarivati državni organi, a uvjete njezine primjene u obliku sankcije najčešće utvrđuje sud.
To je sankcionistička teorija koju bismo mogli nazvati instrumentalnom ili vanjskom.
Protiv te tradionalne teorije upučeni su brojni prigovori: postojanje normi bez sankcija,
društvena suglasnost (konsenzus) oko prava i argument beskonačnog niza. Pri posljednjem
radi se o tome da se utvrdi da ako svaka norma mora biti opskrbljena sankcijama, doći će se
do opažanja da poslejdnja norma u nizu kao najviša, ne može imati sankciju, jer iznad nje
nema druge norme. To bi bio slučaj s ustavnim normama, jer iznad njih en stoje nikakve
druge više norme koje bi predviđale sankcije.
Postoje i norme bez sankcije – želi se istaknuti da su sankcije nevažne u pravu jer ima i
normi bez njih. Treći prigovor počiva na argumentu suglasnosti – postoji uvjerenje, koje dijeli
veliak većina ljudi, da pravo treba poštovati. Upozoravanjem na taj široki konsenzus oko
prava, želi se reći da su sankcije nepotrebne, jer je rpavni poredak legitiman i djelotvoran bez
njih.
Ti se prigovori ne mogu prihvatiti iz dva razloga; pravni poredak se ne sastoji iz izoliranih
normi, nego tvore jedan logički sustav. Ako nekoj normi nedostaje sankcija, ona se može i
naknadno odrediti. Za određivanje sankcija u slučajevima povreda važnih ili temeljnih dobara
poretka služi i jedna grana prava – kazneno rpavo. Drugi razlog, ako odbacimo prisilu kao
kriterij za određivanje prava, onda nismo u mogućnosti razlikoati pravne od običajnih i
moralnih normi.
Sadržaj pravnih normi? Moguće je odrediti kao svojevrstan sadržaj upravo prisilu. Na taj
način prilazi Kelsen. Prema tom mišljenju fizička prisila, odnosno određivanje načina kada se
i kako ona može uporabiti, čine sadržaj prava. Time smo došli i do trećeg gledišta o odnosu
između prava i dražve. To treće gledište koje ne samo da priznaje prisilu nego je vidi i kao
unutrašnji dio prava utvrđen sankcijama, mogli bismo nazvati unutrašnjim gledištem.

2. Potrebno je da pravna norma sadrži pretpostavke pod kojima se prisila primjenjuje,

odredbe s osobama koje ju određuju i izvršavaju, odredbe o postupku s tim u svezi , te
količinu sile koja dolazi u obzir. Te potankosti su najvećim dijelom sadržane u sankcijama.
Norme koje sadrže sankcije i upučene su sucima i izvršnim organima nazivaju se i
sekundarnim normama. Sekundarne su u odnosu na primarne norme koje sadrže pravila o
ponašanju i koje su u načelu upučene građanima kao adresatima.
Dva oblika primjene sile u pravu:
a) moć da se upotrebom sile nadomjesti ili izvrši nešto što nisu učinili oni koji su bili
dužni to učiniti (prisilno izvršenje)
b) moć da se kazni one koji su učinili ono što nisu smjeli učiniti (kazna).

3
-www.kockica.info-
 II.
ELEMENTI (SASTAV PRAVNE NORME)

A. UVOD. HIPOTEZA I DISPOZICIJA

1. I pojedine pravne norme se međusobno razlikuju i to po nastanku, sadržaju, važenju i po

stupnju slobode koje ostavljaju adresatima. Pravo je skup pravnih normi koja imaju obveznu
snagu koju im daje pravni poredak u cjelini, a jamči ga država. To se jamstvo svodi na
različite oblike prisile.
Načela hijerarhije, jedinstvenosti, potpunosti i određenosti čine strukturu prava, a među njima
je za primjenu prava posebno važno načelo određenosti. To znači da rpavo raspolaže s više
ili manje preciznim pojmovima i tehnikama koje omogućuju da se opća pravila bez teškoća
primijene na konkretne slučajeve. Svaka rpavna norma treba biti sastavljena da se iz nje vidi
tko joj je adresat (komu je upučena), koja zaštićena pravna dobra (objekte) ona obuhvaća,
koja se vrsta zahtjeva u njoj postavlja i kakave su pravne posljedice onog tipa ponašanja koje
se protivi zahtjevu u glavnom dijelu norme. Tri elementa pravne norme: hipoteza, dispozicija
i sankcija. Ali ispravnije je razlikovati četiri sastavna dijela norme: hipoteza, dispozicija,
delikt i sankcija.

2. a) Hipoteza – pretpostavka koja samo opisuje stanje ili činjenice koje se odnose na
subjekte ili adresata. Ona je uvjet za primjenu dispozicije.
b) Dispozicija ili zahtjev (traženje) glavni je dio pravne nrome. Određuje bitan sadržaj
norme koji je identičan nekom ''trebanju'' (Sollen).

To traženje ili zahtjev može se sastojati iz:

- zapovijedi (naredbe)
- zabrane ili
- ovlaštenja

Pravna norma koja nadređuje ima pozitivan sadržaj jer se od adresata traži da poduzme neku
radnju (npr. plačanje poreza, ispunjenje vojne obveze), dok pri zabrani norma ima negativno
određenje jer se od adresata traži da se uzdrži od nekog ponašanja (npr. ne ubij, ne ukradi).
Poseban se slučaj ovlaščujuće norme koje pružaju mogućnost adresatima da se nekim pravom
koriste ili ne koriste.

c) Sankcija – dio pravne norme koji određuje posljedice koje nastupaju ako se postupa
protivno dispoziciji. Postoje pravne norme koje ne sadrže sankciju ili je ona određena
rugom normom (legers imperfecta). Taj se element norme označava i kao kazna.

4
-www.kockica.info-
B. DELIKT ILI SEKUNDARNA HIPOTEZA

1. Pojam delikta i njegovo pravno značenje

1.1. Termin ''delikt'' znači prepuštanje da se izvrši neka dužnost, rpavna ili moralna
obveza.
Delikti su povreda ljudskih i Božjih zakona (grijeh = peccatum), ali i običaja te moralnosti.
Pravni pojam prijestupa ili delikta. U širem smislu moglo bi se reći da je delikt svaka povreda
Nekoga zaštićenoga pravnog dobra. To su život, imovina, tijelo, sloboda itd., dakle ono
vrijednosti koje su u katalogu temeljnih ljudskih prava. U užem smislu, delikt označavamo
kao protupravnu radnju, ljudske postupke koji nisu u skaldu s dispozicijom pravne norme, a
društveno su opasni ili neprikladni.
Pojam delikta možemo utvrditi i na način koji je u skaldu s normativnom definicijom i biti
prava. Takva bi definicja delikta glasila: delikt je svaka normativna kvalifikacija
(određivanje) nekog ljudskog ponašanja, suprotna dispoziciji pravne norme, uz koje pravni
poredak vezuje sankciju ili koje je oguće sankcionirati, delikt može biti samo ljudsko
ponašanje, koje je moguće sankcionirati. Znači da prirodne pojave, ponašanja drugih živih
bića (životinja) te ljudsko mišljenje i osjećaji ne mogu biti kvalificirani kao delikti. Kako je
delikt predmet sankcije, to se on može promatrati i kao sekundarna hipoteza.
Pojam delikta zahvaća ne samo aktivne ljudske radnje nego i one koje su neko propuštanje
(neplačanje poreza, uskraćivanje pomoći uzdržavanja itd.). Delikvent nije samo neposredni
izvršitelj; delikt mogu počiniti i pomagači i poticatelji, svi oni kojima se može pripisati prema
pravnim kriterijima (imputacija), zahtjeva se i postojanje nekih psiholoških preduvjeta, oni se
sastoje u volji subjekta.

1.2. Delikt je bitan element norme jer iz njega slijedi sankcija, a u njoj se sastoji i
prisilni karakter prava. Delikt je nužan preduvjet koji mora postojati da bi se mogla primjeniti
(izreći) sankcija.
Smisao prava kao društvene tehnike sastoji se u primjeni prisile u suzbijanju društveno
nepoželjnih ponašanja, nužno je kvalificiranje nekog ponašanja kao delikta i to u dvostrukom
smislu: kao normativno određenje (npr. opis kaznenog djela) i kao životni slučaj u kojemu
prepoznajemo delikt tj. utvrđujemo da neko zbiljko ponašanje odgovara zakonskom opisu
delikta.
Taj pristup deliktu polazi od pozitivnog prava; danas nisu više prihvatljiva prirodnopravna
naziranja o dvjema vrstama delikta, mala in se i onih koji pripadaju u mala prohibita. U prvu
vrstu pripadaju djela koja su zlo sama po sebi, a osuđuju ih svi pravni poredci (krađa,
ubojstvo). Mala prohibita bila bi isključivo u domeni pozitivnog zakonodavstva.

1.3. Sa sociološkoga gledišta pravni delikt je samo jedan od oblika društveno devijantnog
ponašanja. Devijantno je svako ponašanje koje odudara od prihvaćenih društvenih normi
(nekonformno ponašanje). Ono može biti poslejdica manjkave društvene prilagodbe koja opet
po pravilu ovisi o procesu socijalizacije.
Još je važnije promotriti devijantna ponašanja kao ozbiljno društveno zlo i kao očitovanje
''društvene patologije''. Kriminalitet je prvotno društvena pojava koju obuhvaćamo u
totalitetu, tj. na razini globalnog društva. Danas se osim represije kao cilj kaznenog prava
pretpostavlja prevencija

5
-www.kockica.info-
2. DIOBA (KLASIFIKACIJA) DELIKTA U SUVREMENOM PRAVU

2.1. Za određivanje delkata danas vrijedi strogo načelo uakonitosti, što znači da se oni
smiju odrediti samo zakonom, a ne i drugim pravnim aktima ili sudskim odlukama. To se
načelo navodi u obliku latinske izreke koja glasi Nullim crimen sine lege (nema zločina bez
zakona), a to vrijedi i za utvrđivanje pravnih sankcija (nulla poena sine lege). Najteža vrsta
prekršaja su kaznena djela koja se određuju u posebnom zakonskom tekstu (Kazneni
zakonik).

2.2. U kaznenom pravu razlikujemo tri vrste delikta koji se obuhvaćaju pod skupnim
nazivom ''kažnjiva djela'':
a) kaznena (krivična) djela
b) prekršaji i privredni prijestupi
c) disciplinski prijestupi

Kazneno (krivično) djelo je najteži oblik ne samo delikta kaznenog prava nego i delikta
uopće. Ozbiljne povrede temeljnih pravnih dobara ili vrijednosti. To su djela protiv života i
tijela (ubojstvo, teška tjelesna povreda..), djela protiv slobode i prava čovjeka (otmica,
zlostavljanje, prinuda..), djela proiv dostojanstva ličnosti i morala (silovanje i sl), djela protiv
javne i privatne imovine (krađa, razbojstvo i sl.), djela protiv opće sigurnosti (rukovanje
eksplozivom) i drugo.

Elementi krivičnog djela:

a) ljudsko ponašanje kao svjesno (voljno)
b) određenost u zakonu
c) protupravnost
d) postojanje namjere ili nehata (subjektivna odgovornost).

Ti se elementi inače obuhvaćaju u pojmu ''bića kaznenog djela''.

Prekršaji i provredni prijestupi označavaju ona ljudska ponašanja i radnje koje su manje
društveno opasni ili štetni, podliježu i blažim sankcijama, određuju ih upravni organi. Isto
vrijedi i za privredne prijestupe koji se svode na kršenje pravila o privrednom i financijskom
poslovanju. Za njih sankciju izriču trgovački sudovi.
Disciplinski prijestupi – u užem smislu povreda službene dužnosti ljudi u državnoj službi i
dražvnih činovnika (javnih službenika) i drugih službenih osoba i općenito zaposlenih u
javnim službama i državnim organima. Njihov položaj kao i povrede službe određuju zakoni
iz područja upravnog rpava, primjenjuje se i šire na povrede radne discipline.

2.3.Grupiranje kaznenih djela s gledišta koje je pravno dobro povrijeđeno, odnosno koje
se dobro štiti. Tako imamo djela protiv imovine, protiv života i tijela, gospodarska, vojna,
međunarodna pa i politička djela.
Politička kaznena djela – predlagalo se da se djela učinjena iz političkih pobuda ne
kažnjavaju strogo, je nisu počinjena iz koristoljublja nego iz ideala. Zbog toga su ona u
Francuskoj tretirana kao privilegirana kaznena djela za koje se nije mogla izreći smrtna kazna
nego lakše kazne.
Prema težini kazne djela se dijele na osnovna (npr. obična krađa), kvalificirana (npr. teška
krađa) i na privilegirana (primjer političkih djela).
Kaznena djela mogu se izvršiti činjenejm, a druga propuštanjem (nečinjenejm). S obzirom na
to može li ih počiniti bilo koja osoba (svaki čovjek) ili samo neke kategorije stanovništva,
6
-www.kockica.info-
razlikuju se kao opća i posebna kaznena djela.
Posebna djela su ona koje može počiniti samo vojna osoba, ako je takvo djelo propisano kao
takvo u kaznenom zakonu. Ako promatramo djela kroz njihov tijek ili faze, mogu se podijeliti
na djela u pokušaju i dovršena kaznena djela. U nekim se slučajevima odgovara već i za
pripreme tzv. pripremne radnje. Prema tome sudjeluju li u izvršenju na neki način i druge
osobe, razlikuju se kaznena djela izvršenjem, pomaganjem i poticanjem.

2.4. Delikti građnskoga (imovinskog prava). Najčešće se pojavljuju u obliku štete.

Šteta (lat. damnum, fr. dommage, préjudice, njem. Schaden) najbolje se može definirati kao
posljedica neke štetne radnje, a ta radnja može imati za objekt stvar, satnje ili i osobu
oštećenika. S obzirom na posljedice razlikujemo dvije vrste štete: imovinske i nematerijalne
(neimovinske) štete. Prvi, šteta na subjektivnim imovinskim pravima koja se najčešće
pokazuje i kao umanjenje neke imovine. Nematerijalna šteta se sastoji u povredi dobara koja
su strogo osobna (tijelo, čast i ugled) i po pravilu se ne mogu popraviti davanjem novčanog
ekvivalenta (naknade štete). Šteta se pojavljuje iz povrede ugovornih obveza ili iz povrede
materijalnih dobara (npr. oštećenja stavri)
Posebni su delikti građanskog prava smetnje posjeda, oduzimanje ili oštećenje stvari, kao i
neispunjenje ugovornih obveza, mogu se počiniti i činjenejm i nečinjenjem.

2.5. U posebnu vrstu delikta izdvajaju se ponašanja koja čine semtnju, protivljenje,
nepoštivanje, neodazivanje zahtjevima službene osobe ili organa. Sankciju za takve delikte
može izreći sudac, oni se nazivaju procesnim deliktima, npr. ometanje rasprave, odbijanje
svjedočenja i sl.
C. SANKCIJA
1. Pojam sankcije. Pravo i prisila.

1.1. Sankcija je onaj dio pravnog pravila (norme) kojima se utvrđuju pravne posljedice
nekog ponašanja koje kvlificiramo kao delikt. Delikt je uvjet za utvrđivanje i provedbu
sankcije, a promatra se i kao protupravnost.
Najčešće se sastoji iz nekog zla ili štete, kao što je npr. oduzimanje slobode (zatvor), može se
odnositi i na umanjivanje imovine, oduzimanje stvari, povrat u prijašnje stanje ili na priejkor,
upozorenje, primjenu odgojnih mjera i sl.

1.2. Mora postojati subjekt koji je ovlašten i dužan sakciju odrediti. Sankcija je pitanje
kojim se bave pravosudni organi.

1.3. Veza između delikta, sankcije i osobe na koju se odnosi razrađuje se u pojmu pravne
odgovornosti. Odgovoran je onaj tko stoji u nekoj vezi s deliktom (uzročna veza) te koji ga je
skrivio svojim namjernim ili nenamjenim ponašanjem.

1.4. Sankcije u pravu znače uvijek mogućnost primjene fizičke sile. Sankcije u pravu su
dosta precizne, a utvrđene su u posebnim tekstovima – zakonima. Prisilnost pravnih sankcija
označava vanjsku prisilu, djelovanje države kao jamca za održanje i djelotvornosti pravnoga
sustava.

1.5. Pitanje sankcije dovodi nas tako i do jednog drugog aspekta prava, a to je prisilno
važenje prava kao društvene pojave. Zapravo su sankcija i fizička prisila ne samo obilježja
pravnog pravila nego i bitne karakteristike prava uopće. Jedan od posebno uvjerljivih
antisankcionističkih argumenata upućuje na nedostatk sankcija kod mnogih normi pa i na
nemogućnost da se one utvrde i izriču u nekim slučajevima. To ans dovodi do pitanja smisal
7
-www.kockica.info-
tzv. ''pravnih normi bez sankcije''.

2. PRAVNE NORME BEZ SANKCIJE

Poseban slučaj čine ustavne norme. Oni dijelovi ustavnih tekstova koji određuju zasnivanje i
ovlasti vrhovnih državnih organa, nisu pračeni i utvrđivanjem sankcija. Starija je teorija
samtrala da takve norme koje nisu opskrbljene sankcijama ili nisu uopće pravna pravila, nego
moralne obveze ili običaji, ili da se ovdje radi o ''nesavršenom pravu'' (leges imperfectae).
Ta se nesavršenost susreće i u međunarodnom pravu.
U državama koje poznaju ustanovu ustavnog sudovanja, taj visoki državni organ pojavljuje
se kao jamac ustavnosti koji smije izricati ssankcije čak i u slučajevima povreda ustava od
strane drugih vrhovnih organa. Npr. sankcionirati ponašanje vlade i drugih organa ako se
njihove odluke kose s ustavnim odredbama.
Ustavno pravo sadrži i pravne norme u običajnom smislu i one zahtjeve koje je moguće
sankcionirati samo u političkom smislu (politička odgovornost) ili ih se ne može
sankcionriati uopće. Mogućnost da se sankcija naknadno odredi, a to znači da se mora
predvidjeti neki subjekt (državni organ) koji će po potrebi sankcionirati i takva ponašanja za
koja inicijalno nije bila predviđena sankcija.

3. VRSTE SANKCIJA

3.1. Pravne su sankcije raznovrsne, ali one su i strogo određene, izriče ih ovlašteni organ,
a prati ih i prijetnja prisilom.

3.2. Dvije glavne vrste pravnih sankcija: kaznenopravne i građansko pravne, podjela se
poklapa s velikom podjelom prava na dva osnovna područja: ajvno i privatno pravo.
Kaznenopravne sankcije – djele se na ove kategorije: kazne, mjere sigurnosti, odgojne
mjere i sankcije upozorenja. Kao kazna najčešće se primjenjuje lišavanje slobode (kazan
zatvora), moguće su i novčane kazne, kao i smrtna kazne (SAD).
Taj susatv odgovara načelima i zahtjevima suvremnog prava koje polazi od načela opće
(generalne) i specijalne prevencije. Generalna prevencija ide za tim da se spriječi
delikventno ponašanje, a specijlna prevencija usmjerav je tomu da se onemogući da
prekršitelj i dalje čini takva djela. Svrha specijalne prevencije je popravljanje prekršitelja, ima
odgojnu – preventivnu ulogu koja se očituje i u načelu resocijalizacije i u institutu
rehabilitacije osuđenika. Ta dva instituta se odnose na razdoblje nakod izdržavane kazne,
nastoji mu se pomoći da se uklopi u društvo, s tim u svezi briše se i njegov delikt i osuda iz
evidencije (rehabilitacija).

3.3. Sankcije u području građanskog i privatnog prava, primjena sile manje intenzivna,
primjenjuje se po potrebi, ali najčešće tako da se sankcija formulira kao zahtjev u očekivanju
da će obvezna osoba dobrovoljno ispuniti svoju obvezu. Sankcije građanskoga prava pretežno
su imovinske prirode, a svode se najčešće na određivanje naknade štete.
Imovinski interesi, predmeti i kaznenopravne zaštite; oštećenje tuđe stvari je en samo
građanski nego i krivični delikt.
Građansko pravne sankcije moglu bismo svrstati u tri velike grupe: naknada štete, raskid
ugovora i naturalne činidbe.
Naknada štete tipična je i česta sankcija koja se izriče u povodu tužbenih zahtjeva u
8
-www.kockica.info-
građanskim parnicama. Ona se sastoji u obvezi davanja određenoga novčanog iznosa koji je
ekvivalentan počinjenoj šteti. Zahtejv za naknadom štete često je i akcesorni (sporedni
zahtjev) u kaznenim predmetima.
Raskid ugovora je specifična sankcija građanskog prava, sastoji se u prestanku važenja
ugovora, a i tome odlučuje sud ili sama stranka, i to ona kojoj pripada ovlaštenje, a ne obveza
(dakle vjerovnik, a ne dužnik).
Naturalne činidbe – obavljanje svih onih radnji kojima je cilj uskladiti stvarno stanje s
pravom. To su: prisilno izvršenje neke ugovorne obveze (npr. prisilno vračanje u prijašnje
stanje. U posljednjem slučaju se radi o tzv. naturalnoj restituciji, što znači da se vraća stvar
koju je netko drugi pokušao prisvojiti (''delozacija'') ili se pristupa uklanjanju ili rušenju
zapreka, odnosno objekata, koji se nalaze na tuđoj stavri (''bespravna gradnja''). Tu svrstu
sankcija izriče sud. On može naložiti stranci ili trećemu da poduzme neku radnju (vrati stvar
ili dug) ili može naložiti drugomu državnom organu da poduzme određene mejre (npr. rušenje
bespravne izgrađene zgrade).

3.4. Administrativne (upravne sankcije) koje se izriču za naročite vrste delikata koji se u
nas nazivaju prekršajima. Njih izriče npr. policija (mandatne kazne), suci za prekršaje,
carinski organi i drugi. Po pravilu su novčane prirode, ali mogu se izreći i kazne lišavanja
slobode.

Primjena: rasterećivanje pravosuđa od manje važnih predmeta tr, djelotvornosti represije

(postupak je ubrzan, bez većih formalnosti), takve su kazne povoljne i za pravne subjekte
koje zahvaćaju, jer ih izuzimaju iz redovitih sudskih sankcija koje treba pridržati samo za teže
delikte (''dekriminalizacija'').

3.5. Procesne kazne koje može izreći sud, odnosno organ koji vodi neki postupak, i to
radi održavanja reda i potrebe poštivanja suda. U užem smislu to su samo kazne koje može
izreći sudac da bi održao red koji se remeti uzvikivanjem, nepristojnim ili bučnim
ponašanjem publike (npr. udaljavanje od rasprave). U širem smislu tu pripadaju kazne koje
izriče sud zbog uskračivanja svjedočenja ili dobijanaj da se izvrši neka procesna dužnost.
Disciplinske kazne i mjere – izriču prema osobama u radnom odnosu i osobito prema
službenicima, mogu se izreci i druge mejre (npr. suspenzija) – najviše se bavi radno i upravno
pravo, i ne pripadaju u administrativne sankcije.

9
-www.kockica.info-
4. KAZNE I KAŽNJAVANJE NEKA I DANAS (225.-257. str. knjiga)

III.
PRAVNI SUBJEKTI. PRAVNI NASLOV I STATUS

A. UVOD

1. Nositelja prava i dužnosti, odnosno obveza i ovlaštenja obilježavamo kao pravnoga

subjekta. Pravni su subjekti pojedinci – građani, a ne grupe ljudi. Pravo priznaje pravni
subjektivitet svim pripadnicima političke zajednice (države). U pravo se promatraju kao
subjekti i ljudski kolektivi te i imovina pod naročitim uvjetima koje propisuje pravni poredak
svake zemlje. Tako se uz fizičke pojavljuju i tzv. pravne osobe kao subjekti prava. Posebno
mjesto među njima zazuzima država kao subjekt međunarodnoga prava koja istoodbno istupa
i u pravnim odnosima domaćeg (unutrašnjeg) prava.

2. Pravni subjektivitet prema modernom pravu apstraktna i opća sposobnost stupanja u pravne
odnose. Nije ograniena nekim svojstvima subjekta (osim zbog dobi, ali i to u vršenju) ni
sadržajem ili objektom odnosa. Građanin nije u načelu ograničen stjecanju i vršenju svojih
ovlaštenja ni od koga, osim od države, dakle javnog poretka. Pravni je subjektivitet i
mogućnost (potencijalna kvaliteta) činjenja ili uzdržavanja od činjenja (propuštanje).
Svaki građanin kao pravni subjekt nositelj je prava i dužnosti u dvostrukom smislu: kao
pripadnik države – političke zajednoce koja mu priznaje temeljna prava, te kao subjekt u
području privatnog prava koje zahvaća imovinske i obiteljske odnose.

3. Subjektivizacija prava očituje se i u dinamici pravnih odnosa: svaki je subjekt prava u

mogućnosti da sam ili preko zastupnika poduzima radnje kojima se ostvaruje raznoliki pravni
učinci. Osim molbi, zahtjeva, tužbi i drugih radnji procesnoga značenja subjekti slobodno
odlučuju i o nastanku, trajanju i prestanku privatnopravnih odnosa. Ta dinamika ili aktivna
dimenzija pravnog subjektiviteta obilježava se u pravnoj znanosti kao djelatna sposobnost.

B. FIZIČKE OSOBE KAO PRAVNI SUBJEKTI

1. Opći pregled

1.1. Svi su ljudi subjekti prava, i oni to postaju odmah u času rođenja. Uvjet je da se dijete
rodi živo i da ima ljudski oblik. Rimsko je pravo priznavalo subjektivitet iznimno i
nerođenom djetetu, štiteći tako njegovo pravo na roditeljsku imovinu (nasciturus).

1.2. Danas neka rpava ograničavaju samo na pripadnike države te stranci unutar države
nemaju politička rpava (pravo glasa). Ne znači da se ne tretiraju kao pravni subjekti, jer im
mogu pripadati sva druga prava, a nalaze se i pod međunarodnom zaštitom.

1.3. U fizičkim osobama jedino smrt dovodi do prestanka pravnog subjektiviteta, što nije
10
-www.kockica.info-
slučaj sa pravnim osobama. Nakon smrti neka se prava gase; druga koja su po svojoj prirodi
prenosiva, prelaze na druge osobe što po potrebi utvrđuje u posebnoj parnici (ostavinska
rasprava). Iako subjekt smrću prestaje postojati, neka se njegova osobna prava neimovinske
prirode štite kao refleks poštovanja ličnosti i uživanja osjećaja srdonika i bliskih osoba
(posmrtni ostaci, grob, spomenik, ugled i sl.).

1.4. Ako se za neku osobu ne zna je li živa ili mrtva, dopušta se podnošenje zahtjeva za
proglašenjem dotične osobe za umrlu posebnim postupkom pri redovnom sudu; velike
prirodne i druge nesreće. Proglašenje za umrlog proizvodi iste učinke kao i smrt, stime da
se ona može oboriti ako se poslije ustanovi da ej ta oosba ipak živa. Od tog akta treba
razlikvoati postupak za dokazivanje smrti (zna se da je smrt nastupila, ali nije izvjesno kada i
gdje) i institut progalšenja osobe za nestalu.

2. Obilježja (atributi) fizičkih osoba. Dostojanstvo.

2.1. Sve fizičke osobe kao subjekti prava – građani – uživaju ustavno–politička prava i
druga subjektivna prava. Pripadaju u usatvne odredbe, ali i u načela međunarodnog rpava,
razrađena u Povelji UN-a i u Općoj dekalraciji o pravima čovjeka 1948. Među njima posebno
se ističe ljudsko dostojanstvo, njegovo se značenje očituje u ophođenju s drugim osobama ali
osobito i u postupanju državnih organa i službenih osoba. Primjena torture je kršenje toga
prava, kao i upotreba ponižavajućih postupaka. Nacionalan, vjerska i rasna netrpeljivost
dovodi često do povrede ljudskog dostojanstva.

2.2. Osobna prava koja služe za identifikaciju subjekta i utvrđivanje njihovih osobnih
stanja. To su ime, domicil i državljanstvo. Svaka osoba ima pravo na ime koje se sastoji iz
prezimena (obiteljsko ime) i osobnog imena. Upotreba nadimka koji mogu imati uvredljivo
obilježje kršenja takvog prava.

2.3. U pravu se razlikuje prebivalište (domicil) od boravišta.

3. Javna evidencija statusa: matične knjige

Za evidenciju i provjeru osobnih stanja služe u prvom redu osobne isprave (osobna iskaznica,
putovnica i drugo). Za rad upravnih službi od najveće su važnosti javni registar u koje se
upisuju osobna stanja. Danas je to posao posebne službe kou nazivamo matični ured, vodi tri
vrste knjiga: maticu rođenih, vjenčanih i umrlih.

Te knjige imaju značenje javnig registara i činjenice koje se u njima navode smatraju se
istinitim, dok se ne dokaže suprotno (presumacija).

C. PRAVNE OSOBE

1. Uvod

1.1. Već se i prije, u starijim pravnim poredcima pojavila potreba da se kao pravni
subjekti tretiraju ne samo ljudi nego i kolektiviteti kao grad, poduzeća, Crkva, ustanove i
imovina koja služi u posebne svrhe (bogoslužje, nastava, kulturne potrebe).

1.2. Neophodna pretpostavka za odvijanje pravnoga prometa u području gospodarstva i

trgovine, i u unutrašnjim i međunarodnim okvirima.
11
-www.kockica.info-
 1.3. Država se pojavljuje i kao međunarodnopravni subjekt i kao subjekt municipalnoga
(internoga) prava. I funkcioniranje javnih službi kao i jedinica lokalne samouprave (gradovi,
općine) isto tako temelji na pojmu jurističke osobe koja zahvaća također različite oblike
udruživanja građana.

1.4. (263. str. knjiga)

2. Definicija, nastanak i prestanak pravne osobe

2.1. Kao pravnu (jurističku) osobu definirat ćemo svako udruživanje ljudi ili imovine s
pravno dupuštenim ciljem koje nastaje, djeluje i prestaje prema normama važećega prava.
Svaka pravna osoba ima utvrđeni cilj; on se utvrđuje prema vrsti djelatnosti koju obavlja.
Juristička osoba ne smije djelovati izvan okvira koje joj je postavilo pravo kao dopušteni cilj.
Nužno je da takvo udruživanje ima stalan karakter, te da raspolaže posebnom imovinom,
različitom od imovine članova ili korisnika.

2.2. Pravna osoba nastaje prijavom, kod nadležnog upravnog organa ili suda. Organ
vlasti prima na znanje činjenicu da postoji volja za osnivanjem društva, organizacije ili
udruženja te ono nastaje samim činom upisa (registracija). Drugi je način osnivanje po
odobrenju (koncesija).

2.3. Do prestanka pravne osobe dolazi: voljom članova (raspuštanje, likvidacija);

zabranom nadležnog državnog organa (ako se pokaže da društvo djeluje protivno pravu);
nestankom imovine ili drugih preduvjeta zapostojanje, te spajanjem s drrugom pravnom
osobom (fuzija). Za poduzeće se primjenjuje i poseban postupak razrješenja odnosa, a to je
stečaj. Stečaj ili prisilna likvidicija sudski je postupak nad imovinom dužnika, koji je postao
insolventan (nije u stanju ispuniti svoje novčane obveze), kojima se ona raspodjeljuje na
druge subjekte.

3. Vrste pravnih osoba

3.1. Tradicionalno se razlikuju dva osnovna tipa pravnih osoba: korporacije i zaklade.
Korporacija je ''organizirani kolektiv prirodnih osoba (universitas personarum), koji je
samostalan pravni subjekt, različit od pojedinih članova'' (Horvat).

Zaklada (universitas rerum) je imovina namjenjena određenoj svrsi koja ima zasebnu pravnu
osobnost. Nastaje iz različitih razloga (najčešče socijalnih, humanitarnih), kao doprinos
prosvjeti, znanosti, kulturi i sl. Njome upravljaju pojedinci kao organi zakalde, ali se oni ne
koriste njezinom imovinom koja je namijenjena korisnicima (učenici, studenti, bolsenici,
umjetnici).

3.2. Druga podjela razlikuje osobe javnoga i privantoga prava. Pravne osobe javnoga
prava djeluju po privatnopravim pravilima, ako su subjekti građanskopravnog prometa.
Država kada obavlja policijsku vlast i izdaje upravne akte postupa po javnom pravu, a kada
nešto kupuje, prodaje, sklapa ugovore i sl., djeluje kao i svaki privatnik ili poduzeće.
Država je pravna osoba naročite vrste, koja je subjekt prava u trostrukom smislu: prema
međunarodnom pravu, unutrašnjem javnom i privatnom pravu. Postoje različiti oblici pravnih
osoba kako u javnom, tako u privatnom pravu. Ti se tipovi razlikuju po svrsi (cilju), načinu
12
-www.kockica.info-
djelovanja, tipu odgovornosti i unutrašnjem ustrojstvu.

Tablica: Vrste pravnih osoba u javnom i međunarodnom pravu

U JAVNOM I MEĐUNARODNOM U PRIVATNOM PRAVU

PRAVU

1. međunarodne organizacije 1. trgovačka društva

2. (nacionalne) države 1.1. dioničko društvo (d.d.)
3. jedinice lokalne samouprave 1.2. društvo ograničene odgovornosti
(općine i gradovi) (d.o.o.) itd.
4. zavodi, ustanove 2. zaklade
5. crkve i vjerske zajednice
6. udruge i političke stranke
7. javna poduzeća

3.3. Trgovačka društva, dva glavan oblika društva: personalni i kapitalni tip. Za drzštvo
kapitala najkarakterističnije ej dioničko društvo ( hrv kratica – d.d.; njem. – AG; fr. – S.A.).

D. STATUS I PRAVNI NASLOV

1. Pravni položaj (status)

1.1. U modernom se pravu pravni položaj građana kao subjekata prava u načelu ne
razlikuje; temlji se na jednakosti kao temeljnom načelu i vrijednosti suvremnih država.
Žene su i u moderno doba dugo vremena imale drukčiji pravni status od muškaraca;
ograničenja njihovih prava zahvaćaju osobito sudjelovanje u političkom životu (pravo glasa).
I danas postoje bitna ograničenja u tome pogledu za strance koji u nas u prijašnjem sustavu
nisu mogli npr. stjecati vlasništvo nad nekretninama.

1.2. Načelo autonomije volje (dispozitivnost) dovodi do toga da svi subjekti prava nemaju
ista prava i obveze (osoba koja je u radnom odnosu raspolagati će ne samo s pravom na plaću
i odmor nego će koristiti i pravo na zdravstvene, mirovinske i invalidske zaštite. Nezaposleni
i osobe izvan radnog odnosa nemaju takva prava, sve dok ne stupe u radni odnos.

2. Pravni naslov (osnova)

2.1. Da bi subjekt stekao neko pravo, zasnovao neki radni odnos, potrebno je da ga na to
ovlasti pravni poredak. Osim općeg pravila (zakon), uv elikom broju slučajeva je potrebna još
neka dodatna činjenica koja će biti presudna za zasnivanje takvog odnosa. Te činjenične
pretpostavke nazivamo pravni naslov.
Pravni naslov (osnova ili titulus) je činjenica koju pravni poredak određuje kao uvjet
(pretostavku) za zasnivanje pravnog odnosa. Najčešće su pravne osnove u privatnopravnim
odnosima pravni posao i građanski delikt (nanošenje štete).

2.2. (267. str. knjiga)

13
-www.kockica.info-
 IV.
DJELATNA SPOSOBNOST. ZASTUPANJE.
ODGOVORNOST

A. DJELATNA SPOSOBNOST. UBROJIVOST

1. Ako subjekt prava može svojim činjenjem ili propuštanjem stvarati situacije koje su
pravnog karaktera, kaže se da posjeduje djelatnu sposobnost. Zahvaća i materijalnopravne i
procesne odnose (npr. darovanje ili kupnju kao pravne poslove, ali i podnošenje tužbe sudu).

2. U području privatnog prava, djelatna se sposobnost najčešće sastoji u sklapanju pravnih

poslova, te u poduzimanju raznih radnji radi zaštite prava. Ta se vrsta djelatnosti naziva
poslovna sposobnost. Poslovna je sposobnost svaka punoljetna i duševno zdrava osoba koja
smije slobodno raspolagati svojom imovinom, sklapati ugovore iz radnih odnosa, obračati se
sudu, stupati u brak i sl.
Isto tako odgovara za sve obveze koje je poduzela iz takvih poslova i radnji te odgovara za
štetu i za svaki čin koje pravo kvalificira delikt. To je deliktna sposobnost koja se još naziva
ubrojivost (uračunljivost). Osoba koja nije ubrojiva ne može odgovarati za štetu ili za bilo
koji drugi delikt ( neodgovorene osobe).

3. U pravnih osoba postoji i poslovna i deliktna sposobnost. U ime i na račun pravne osobe
iastupaju njezini zakonski zastupnici (npr. direktor ili druga ovlaštena osoba). Tako će i svako
poduzeće, udruga i drugi oblici pravnih osoba raspolagati sa poslovnom sposobnošću.
Danas se prihvaća da i pravna osoba može deliktno odgovarati kao cjelina, i to u
građanskopravnom smislu (naknada štete) i s obzirom ns kaznenorpavne sankcije.

4. Puna se poslovna sposobnost stječe s navršenom 18 godinom života, a u razdoblju od 14.-

18.g. maloljetnici raspolažu ograničenom poslovnom sposobnošću.
Što se tiče deliktne sposobnosti: maloljetnici su potpuno neogovorni do navršene 7. godine,
smatra se da su u toj dobi nesposobni za rasuđivanje što je neoboriva presumpcija. Od
navršene 7.-14.g. maloljetnik se smatra ubrojivim te je u pogledu civilne odgovornosti
(naknade štete) izjednačen s odraslom osobom. Maleđem maloljetniku od 14.-.18.g. samo
iznimno i kazna zatvora (maloljetnički zatvor).

5. Pretpostavka djelatne sposobnosti i duševno zdravlje i normalan duševni ravoj koji dovodi
do spossobnosti za rasuđivanje. Zbog toga su deševno zaostale, duševno bolesne ili na drugi
način neubrojive osobe lišene posloven i deliktne sposobnosti bez obzira na dob.
B. ZASTUPANJE I ODNOSI ZASTUPANJA
1. Pojam zastupanja
Ako neki pravni subjekt nije u mogućnosti obavljati za sebe relativne pravne radnje ili želi da
to za njega obavi netko drugi, onda mogu nastati odnosi zastupstva. Razvija se najprije u
obliku posrednog zastupanja, to je bio ugovor osobite vrste (mandatum, lat. nalog, zapovijad)
kojim se jedna strana obvezivala izvršiti za drugoga besplatno neki posao.
Mandator je bio dužan uredno ispuniti svoju obvezu, ali i istupati u svoje ime iako na račun
drugoga (troškovi). Kasnije se razvija pojamneposrednog postupanja koji poznaje moderno
pravo. Neposredno zastupanje čini takav pravni odnos između dva subjekta prava po
kojemu jedan istupa u ime i na račun drugoga štitetći interese zastupanoga. Odnos zastupstva
počpiva na međusobnom povjerenju stranaka te na poštenju (bona fides) i savjesnosti osobe
koja obavlja poslove za drugoga.
14
-www.kockica.info-
2. Zakonsko zastupanje. Starateljstvo

2.1. Ako neka osoba nema djelatnu sposobnost ili joj je ona iz različitih razloga
ograničena ili umanjena, onda se pojavljuje potreba da ju netko zastupa, što se odnosi na
pravne poslove i druge radnje pravnog karaktera. Neki su zakonski oblici zastupanja
zasnovani na prirodnim ili prihvaćenim društvenim pravilima, a to je slučaj sa roditeljskim
pravom. Roditelji su prirodni zastupnici svoje djece u svim pitanjima koja se tiču njihovih
interesa, osobito imovinskih.

2.2. Ako djeca nemaju roditelje, za njih se brinu organi starateljstva, odnosno osoba koja
ispunjava dužnost staratelja (skrbnika). Njega postavlja posebni državni organ, odnosno u
nekim zemljama sud. Starateljstvo postoji i za osobe koje se o sebi ne mogu brinuti zbog
bolesti ili urođenih mana rasuđivanja.

3. Ugovorno zastupanje. Odvjetništvo (advokatura)

3.1. Veliak većina građana osjeća potrebu da se u pravnim stvarima obrati drugima za
savjet, uputu ili pomoć. To mogu biti srodnici, bračni drugovi, susjedi, ali se takva pomoć u
koju ćemo ubrojiti i zastupanje pred sudom i drugim državnim organima zahtijeva od
odvjetnika.

3.2. Odvjetnici (advokati) su stručno osposobljene osobe koje se bave pružanjem pravne
pomoći i zastupanjem kao samostalnom djelatnošću, pravna profesija koja je neovisna o
državi i drugim javnim i privatnim ustanovama i koja se obavlja u svojem i u interesu
stranaka. Pružanje takvih usluga obavlja se uz napaltu te one nisu uvijek pristupačne osobama
bez prihoda ili lošijeg imovinskog stanja. Zato se u kaznenopravnim predmetima u velikoj
većini zemalja predviđa i obvezno, za stranku besplatno, pružanje pravne pomoći, odnosno
zastupanje (branitelj po službenoj dužnosti).

3.3. Za obavljanje ugovorenoga zastupanje potreban je i nalog koji sadrži i ovalaštenje za

zastupanje (punomoć). Za ugovorno zastupanje (''ugovor o punovlašću'') potrebna su tri
elementa: nalog (mandat), punomoć i prihvat naloga.

3.4. Punomoć se daje za određeni pravni posao, za cijelu vrstu poslova (odvejtniku u
jednoj parnici) ili za sve vrste poslova koje se tiču opunomočitelja.
Ugovornim zastupanjem zastupnik se ovlašćuje da nešto učini za zastupnoga, što on obavlja
tako da skalpa neki pravni posao ili poduzima pravnu radnju vlastitim očitovanjem volje koja
stavra pravne učinke za zastupanoga.

15
-www.kockica.info-
C. ODGOVORNOST

1. Uvod

1.1. Sastoji se u obvezi snošenja posljedica nekog protupravnog čina. Ima osobitu važnost
u primjeni kaznenog (tko je odgovoran za kazneno djelo) i građanskog prava (tko će
nadoknaditi štetu). Najiscrpnije se razrađuju pravila odgovornosti s obzirom na štetu i njezino
nadoknađivanje. Odštetno pravo je i postalo najopsežnijim i najvažnijim dijelom građanskog
prava.

1.2. Neka osnovna načela odgovornosti danas utvrđuje zakonodavstvo svake zemlje, a pri
određivanju odgovornosti veliku ulogu ima i jurisprudencija te sudska praksa. Kao opće
pravilo građanskopravne odgovornosti vriejdninačelo: ''nikome ne škoditi'' i ''za svaku se štetu
odgovara''.

1.3. Odgovornost u pravu počiva na triju velikim pretpostavkama: delikt ili protupravna
radnja, uzročna veza i krivanja.
Kod prve pretpostavke radi se o objektivnom ili elementu odgovornosti, dakle o samoj radnji
ili nekom propuštanju koje po pravilu ima i štetne posljedice. Ta radnja, može biti
uzrokovana ljudskim ponašanjem ili je takve vrste da ju se nekom subjektu prava može
pripisati. Tako za štetu udarom groma nitko ne odgovara, ali za životinje se može utvrditi
odgovornost vlasnika ili države.
Druga pretpostavka je uzročna veza između subjekata i same radnje (kauzalni neksus).
Uzročnost je bitan, nužan i tipičan uvjet da bi nastupila neka posljedica.
Treća pretpostavka je postojanje volje ili svijesti u subjekta koji stoji u vezi s nekom radnjom.
Ta svijest čini subjektivni element odgovornosti koji se označava i kao krivnja.
Pitanje krivnje od odlučujuće je važnosti u modernom pravu za utvrđivanje odgovornosti, što
je u skaldu s anrodnim shvaćanjem pravednosti. U pravu se odgovara i bez krivnje, odnosno
ono se u nekim slučajevima pretpostavlja (presumira).
Pitanje odgovornosti u pravu se rješava prema trima elemetima ili pretpostavkama:
objektivnoj (radnja koja se označava i kao protupravno djelo), subjektivnoj (krivnja) i s
obzirom na uzročnu vezu. Uzročna se veza utvrđuje u skaldu s valdajućim pravnim
shvaćanjem.

16
-www.kockica.info-
2. Vrste odgovornosti

2.1. (273.-274. knjiga) - Tablica 9: Vrste odgovornosti

GRANA PRAVA PO KRITERIJU KRIVNJE KRUG NARAV

ODGOVORNIH PRAVILA

1. KAZNENOPRAVNA 1. SUBJEKTIVNA 1. VLASTITA 1. OPĆA

1.1. Krivnja se predpostavlja PRAVILA I
1.2. Krivnja se dokazuje NAČELA
1.2.1. Dolus
1.2.2. Culpa

2. GRAĐANSKOPRAVNA 2. OBJEKTIVNA (kauzalna) 2. ZA DRUGOGA 2. POSEBNA

a. Iz delikta 2.1. Roditelji za djecu PRAVILA
b. Iz ugovora 2.2. Poslodavac za - opasna stvar
radnike - prijevoz
2.3. Ustanova za - nesreća pri
štićenike radu
2.4. Zapovjedna - liječnici i
odgovornost zdravstvo

3. UPRAVNO – 3. KOLEKTIVNA
DISCIPLINSKA 3.1. Vlada
3.2. Pravne osobe
3.3. U starom pravu i
represivnim
poretcima:
- bračni drug
- obitelj
- srodnici i sl.

2.2. U modernom pravu pojavljuju se dva tipa odgovornosti: kaznenopravna (krivična) i

građanska (civilna) odgovornost. Ta dioba upućuuje i na razliku između javnog i privatnog
prava.
Kaznenopravna odgovornost utemeljena je na pojmu delikta kao protupravnog djela koje
sankcionira javno pravo (zločini, prekršaji i druga kaznena djela), a počiva i na sankcijama
koje nazivamo kaznama. Utvrđuje se u posebnoj grani sudskog postupka koji se inicira po
službenoj dužnosti. Za utvrđivanje odgovornosti i kazne u tom je području presudni element
postojanje protupravnog djela i krivnje. Krivnaj se najčešće određuje s obzirom na svijest i
namjeru okrivljenoga.

2.3. Građanskopravna odgovornost najčešće počiva na pojmu štete (damnum) kao i an

potrebi njezina uklanjanja kao imovinskog gubitka. Šteta se može popraviti bilo vraćanjem u
prijašnje stanje (naturalna restitucija) ili što je češći slučaj novčanom naknadom. Svaka bi
naknada štete trebala biti barem približno jednaka (ekvivalentna) visini imovinskog gubitka.
Ako se radio o povredi nematerijalnih dobara, takav način naknade nije uvijek prikladan te se
šteta popravlja i simboličkom kompenzacijom (javna isprika, objavljivanje presude i sl.).

17
-www.kockica.info-
Građanskopravna odgovornost nastaje iz dvije osnove: deliktom i neispunjenjem ugovorne
obveze.
Ugovorna odgovornost nastaje kada dužnik ne ispuni obvezu uopće, to čini nepotpuno ili sa
zakašnjenjem. Čista deliktna ili izvanugovorna odgovornost postoji onda kada između
štetnika i oštećenog nema prethodne pravne veze kao i pri ugovoru. Tu šteta nastaje samo
djelom, tj. štetnom radnjom. Štetu koju smo pretrpjeli jer nam vinogradar nije na vrijeme
isporučio određenu količinu vina (za prodaju ili svadbu) ugovorne prirode, a ona koja je
nastala tako da nam je zlonamjerni susjed noću istočio vino, deliktna.
Moguće je da jedna te ista radnja bude osnova za jednu i drugu vrstu odgovornosti, (tjelesna
povreda za sobom će povući ne samo kaznu nego i zahtjev za naknadom štete koja se može
postaviti u posebnoj parnici).

2.4. Pri utvršivanju odgovornosti presudno je pitanje ovisi li odgovornost o volji

počinitelja ili je dovoljno utvrditi da postoji delikt i uzročna veza. Prvi slučaj subjektivne, a
drugi objektivne odgovornosti.
Subjektivna odgovornost (dolozna ili kulpozna) počiva na stanju svijesti počinitelja.
Subjektivna odgovornost se sastoji iz krivnje subjekta. Sama uzročna veza, tj. činjenica da je
netko npr. ubio čovjeka, nije dovoljna da bi se utvrdila i krivnja jer se postavlja pitanje je li
on ubojstvo počinio s namjerom da ubije, iz nepažnje ili nehotice, dakle slučajno.
Krivnja se razlaže po stupnjevima na stože i blaže odgovornosti. U rimskom pravu je
ustanovljen kao najveći stupanj krivnje dolus, tj. namjera za koju uvijek odgovara i nešto
blaži oblik pod nazivom culpa. Culpa označava nemarnost ili nehat koja se sastoji u
propuštanju dužne pozornosti. Justinijanova kondifikacija razlikuje nekoliko vrsta
nemarnosti: culpa lata (gruba nepažnja – takav propust po rpavilu ne čini prosječan čovjek),
culpa levis (kao mjerilo služi pažnja obiteljskog starješine), culpa levis in concreto (odnosi se
an pažnju koju osoba o kojoj se radi primjenjuje u vlastitim poslovima). Culpa lata u nogim
se slučajevima izjednačava s dolusom.
Objektivna (kauzalan) odgovornost ne uzima u obzir krivnju počinitelja; za nju je dostatna
uzročna veza imeđu štetne radnje (delikta) i subjekta. Danas se načelo objektivne
odgovornosti pojavljuje osobito u ovim slučajevima: držanje opasne stvari ili obavljanje
opasne djelatnosti, naknada štete nastale od terorističkih akata i javnih manifestacija, u
organizatora preredaba i u slučajevima onečišćavaja okoliša.

2.5. Vlastita ili individualna odgovornost postoji u onom slučaju kada za delikt odgovara
samo onaj subjekt koji je s njim u neposrednoj vezi. To je onaj subjekt koji je prouzročio
neku štetnu radnju ili kazneno djelo. Tako je za neopreznu vožnju odgovoran samo vozač koji
upravlja motornim vozilom, ane suvozač i suputnici.
Kolektivna ili skupna odgovornost zahvaća se samo počinitelja nekog djela ili propuštanja
nego i one osobe (subjekte rpava) koji stoje u nekoj vezi s njima. Odgovornost pravne osobe,
kao naročitog oblika subjekta prava (poduzeće i druge organizacije), može se smatrati
oblikom kolektivne odgovornosti, a politička odgovornost vlade i drugih državnih tijela čini
kolektivnu odgovornost.

2.6. Suvremeno pravo poznaje i ''odgovornost za drugoga'', tri vrste takve odgovornosti:
odgovorsnost roditelja, staratelja i ustanove za djecu i maloljetnike; zatim odogovrnosz za
duševno bolesne i umno zaostale osobe; i odgovornost poslodavca za radnike. U tim
slučajevima se odgovara po načelu objektivne odgovornosti, tj. bez obzira na krivnju ili
pretpostavljenoj krivnji. Odgovornost za drugoga može proizlaziti iz ugovora (npr. dječji vrtić
preuzima obvezu čuvanja predškolskog djeteta) ili iz neke druge pravne osnove.

18
-www.kockica.info-
Poseban je oblik odgovornosti za drugoga odgovornost poslodavca koji je dužan nadoknaditi
štetu počijenu na radu, a izvršenu u okviru naloga. On odgovara kao nalogodavac
(nadređeni).

2.7. Razlikovanje vrsta odgovornsoti po općim ančelima i pravilima, te po specijalnim

odredbama. Radi se o razlikovanju slučaju koje obuhvaća ''opći zakon'' (lex generalis) za
razliku od slučajeva koji pripadaju pod ''poseban zakon'' (lex specialis). Po jednom od
osnovnih pravnih načela koje uređuje razrješavanje suprotnosti (proturječja) u rpavu,
''posebni zakon ukida opći'' (Lex specialis derogat legi generali).
U posebne tipove odgovornosti pripadaju ugovori o prijevozu robe i putnika, nesreće pri
radu, štete nastale od zarakoplova, žičara, nuklearne energije te osobito odgovornsot
stučnjaka i pripadnika slobodnih zanimanja. U posljednjem slučaju najviše raspravlja o
odgovornosti liječnika, zdravstvenog osoblja i ustanova.

3. Povijesni i usporedni pregled razvoja instituta odgovornosti

3.1. Terminologija (278. str. knjiga)

3.2. Arhaične i rimske koncepsije odgovornosti (278.-279. str. knjiga)
3.3. Kasniji razvoj (srednjovjekovno i kanonsko pravo) (279. str. knjiga)
3.4. Pufendorf i škola prirodnog prava (280. str. knjiga)
3.5. Razdoblje industrijalizma. Od krivnje k njezinoj negaciji (280.-281. str. knjiga)

V.
ISKLJUČENJE PROTUPRAVNOSTI.
SAMOPOMOĆ

A. POJAM PROTUPRAVNOSTI (282. str. knjiga)

1. Uvod (282.-283. str. knjiga)

2. Protupravnost, kažnjivost i krivnja (283. str. knjiga)
3. Materijalna i formalna protupravnost (283.-284. str. knjiga)

B. RAZLOZI ISKLJUČENJA PROTUPRAVNOSTI

1. Uvod

1. Pet najvažnijih slučajeva ili razloga za isključenje protupravnosti: nužna obrana, krajnja
nužda, viša sila, postupanje po dužnosti i pristanak. Neki autori ubrajaju u te razloge i ''slučaj''
(causus)

2. Nužna obrana. Samopomoć

2.1. Ako pođemo od pretpostavke da svaki čovjek ima pravo na život (egzistenciju), onda
mu se može priznati i pravo odbijanja napada koji ugrožavaju njegov život ili tjelesni
integritet. Nužna obrana jedno je od temeljnih ili prirodnih prava čovjeka.

19
-www.kockica.info-
 2.2. Dopušta se samo u iznimnim situacijama institucionalni oblici zaštite osoba i imovine
nisu dostatni ili djelotvorni. Radi se i o reliktu samopomoći. Nekada se država nije brinula o
zaštiti prava pojedinaca preko svojih institucija, nego je sankciju smio izreći i provoditi sam
oštećeni. Po načelu taliona on ju je mogao izvršiti na osobi ili imovini dužnika (štetnika).
U staleškom društvu radi se i o ugledu staleža ili zanimanja koje oštećeni obavlja.
Čast (honor) smatra se obilježjem i privilegijom viših slojeva, i to aristokracije, a i vojničkog
zanimanja. Ona je i danas prisutna u nekim profesijama (časnici, znanstvenici) te u shvaćanju
međunarodnih odnosa.

2.3. Danas je institut nužne obrane od posebne važnosti za kazneno pravo, jer nisu rijetke
situacije da se neka osoba ili pravni subjekt mora braniti od protupravnog napada na život,
tijelo ili imovinu. Ako su ta dobra neposredno ugrožena, može se primijeniti i sila s ciljem da
se takav napad odbije ili spriječi. Bitno je pri tome da napad ima protupravni karakter, te nije
dopuštena obrana od postupaka službenih osoba (npr. pri uhićenju). Učinci naše obrane od
napada moraju se nalaziti u razumnom razmjeru (proporciji) prema opasnosti koja je priejtila
– u suprotnom dolazi do odgovornosti (prekoračenja nužne obrane).

3. Krajnja nužda

Ima slučajeva kada se opasnost za neko pravno zaštićeno dobro uklanja, a da se en radi o
nužnoj obrani. Tu opasnost za život ili imovinu, odnosno prijeteća šteta, ne proizlaze iz nekog
protupravnog čina koji nastaje djelovanjem osoba, nego ona proistječe od drugih živih bića,
prirodnih događaja ili okolnosti. Tako smo ovlašteni braniti se od opasnih životinja (npr. psa),
a nećemo ni odgovarati za štetu počinjenu u pokušaju da izbjegnemo neku prometnu nesreću,
požar ili da se spasimo od poplave. Iako je ulaženje u tuđi posjed, odnosno stan, kažnjivo
djelo, za njega se neće odgovarati ako je do toga došlo da bi se spriječila neka opasnost ili
prijeteća šteta (npr. kvar na električnim instalacijama). Treba postojati razmjer između
počinjene štete i one koja je prijetila, a u nekim slučajevima se ne isključuje ni odgovornost
za materijalnu štetu.

4. Viša sila (vis maior)

4.1. Za neke događaje ili prirodne pojave ne može nitko odgovarati , a u njih se ubrajaju
potres, poplava, oluja, brodolom, napad razbojnika i dr. Pojmovno takve događaje bismo
mogli označiti kao pojave koje nastušpaju nepredviđeno, neiskrivljene su, te neuklonjive ako
ih možemo predvidjeti. To su najčešće prirodni događaji (npr. udar groma) koji se ne mogu
pripisati nikome, a tek iznimno ljudske radnje.

4.2. U slučaju ugovora ona oslobađa od izvršenja obveze, a kod štete pravilo je da rizik
snosi vlasnik stvari. Viša sila oslobađa od izvršenja obveze, a kod štete pravilo je da rizik
snosi vlasnik stvari. Viša sila oslobađa i od objektivne odgovornsoti za naknadu štete.

4.3. Pojam ''više sile'' primjenjuje se gotovo isključivo u građanskom i trgovačkom rpavu,
ali se tumači vrlo restriktivno. Tako se npr. ne računa u višu silu vremenska nepogoda, pa i
onda kada je izazvala prekid prometa (smetnje na cestama zimi zbog poledice). Isto tako kvar
na stroju ili nesreća izazvana opasnom stvari ne oslobađaju od odgovornsoti.

20
-www.kockica.info-
5. Postupanje po dužnosti

Odnosi se ponajprije na ljude u državnoj službi, ali i na sve osobe koje obavljaju neke poslove
u javnom interesu (službene osobe). Ako takve osobe postupaju u okvirima svojim službenih
ovalsti, one se ne mogu pozavti na odgovornost za počinjenu štetu, što vrijedi i za kaznenu i
za građanskopravnu odgovornost. Npr. neće se kazniti pozornik koji je intervenirao da bi se
zaštitilo neko dobr, javni red i mir i sl.

6. Pristanak (oštećenog)

6.1. Kao razlog isključenja protupravnosti pristanak počiva na slobodi volje

(samoodređenju). Danas se u praksi to načelo poštuje uglavnom samo pri odštetnim
zahtjevima (građansko pravo) i pod naročitim uvjetima pri medicinskim zahvatima
(operacija9.
Pristanak se pretpostavlja ili očituje osobito u takvim djelatnostima koje subjekt poduzima
dobrovoljno, a predpostavljaju određeni rizik (liječenje, sport, razonoda, obavljanje nekih
poslova).

6.2. Medicinski zahvati se poduzimaju radi liječenja oboljelih osoba ili onih kojima su
zdravlje, tjelesna i duševna ravnoteža narušeni (kozmetički zahvati npr.). Staro načelo
liječničke profesije je da se takve intervencije mogu poduzimati samo uz pristanak pacijenta
te je u medicini ''volja bolesnika vrhovni zakon'' (voluntas aegroti suprema lex). To vriejdi za
operativne zahvate jer oni dovode u pitanje nepovredivost tjelesnog i psihičkog integriteta.

VI.
OBJEKTI PRAVA: DOBRA, STVARI I RADNJE
A. UVOD

1. Pravo kao poredak normi zahvaća ljude i njihove međusobne odnose, ali i neke predmete
koji su dio vanjskoga materijalnog svijeta relativno samostalnog od samih ljudi i njihova
načina opstanka. To su ponajprije prirodna dobra kao zemlja, zrak, voda, biljke, životinje i
drugo. Tome treba pribrojiti i ljudske tvorevine koje mogu biti neporedno izvedene iz prirode
(oruđa, zgrade, odjeća, hrana), ali biti i proizod ljudskog duha. U širem smislu pravo zahvaća
dobra kao realizaciju poželjnoga ili vrednota.
Dobra kao objekt prava možemo podiejliti na prirodna dobra i ljudske tvorevine. Te
potonje razlikujemo kao materijalne (zgrade, strojevi, tehnička sredstva itd.) i duhovne
(sloboda, vjernost, hrabrost, pravednost, jezik, znanje itd.).

2. Predmet pravnog odnosa sastoji se iz nekog utvrđenog ponašanja s obzirom na stvari,

dobra i radnje.

3. Stari rimski pravnici razlikuju s obzirom na pravne odnose, tri vrste ponašanja: činjenje,
nečinjenje i trpljenje. Tako se kao pojam pravnog objekta prvoga reda mogu označiti
ponašanja:

3.1. Činidba kao aktivna ljudska radnja (facere). Tako se od dužnika očekuje da vrati dug
tj. novac koji je uzajmio temeljem ugovora o zajmu, od stanara da redovito plaća stanarinu i

21
-www.kockica.info-
održava stan. Poseban je slučaj činidbe obveza na davanje ili predaju stvari koja čini naročitu
vrstu obveza, pojavljuje se pri kupoprodajnom ugovoru, a svrha joj je stjecanje (prijenos)
vlasništva.

3.2. Pasivno ponašanje ili uzdržavanje od nekog činjena (non facere), tu se očekuje da
poštujemo tuđu imovinu, ne vrijeđamo (čast) ili iznosimo lažne navode (kleveta) itd.

3.3. Trpljenje (pati) sastoji se u tome da podnosimo da netko drugi poduzima neke radnje
koje stoje u svezi s našom ličnošću ili imovinom. Tako se od vlasnika na čijem zemljištu
postoji pravo služnosti upotrebe puta očekuje da ne ometa korisnika toga prava. Trpljenje je
ponašanje sui generis jer se tu očekuje usaglašavanje ili pokornost tuđem djelovanju pa i onda
kada ono čini smetnju ili neko zlo (kaznu).

B. STVARI, DOBRA I RADNJE

1. Pojam objekta pravnog odnosa za onoga tko ima ovlaštenje svodi na to da nešto primi,
učini, ne učini ili da ne trpi , dok je za nositelja obveze (npt. Dužnika) predmet obveze ''da
nešto preda, učini, ne učini ili da trpi'' – to su sadržaji pravnog ovlaštenja i pravne obveze ili
pravni objekti prvog reda.
Objekti drugoga reda ili kako velik Bierling objekti pravnog objekta. Koje čine stavri kao
materijalni predmeti, zatim dobra nematerijalne prirode i neke radnje ili sama prava. Najveću
ulogu imaju stvari kao materijalan dobra ili tzv. tjelesne stvari (zemljište, zgrade, životinje i
sl.)

2. Stvari se mogu podijeliti na pokretne–nepokretne, zamjenjive–nezamjenjive, potrošne-

nepotrošne i na djeljive–nedjeljive.
Postoje i takva materijalan dobra koja nisu u pravnom prometu (res extra commercium) te ih i
ne smtramo objektom pravnih odnosa privatnog prava. Radi se najčešće o kategoriji
općenarodne imovine u smislu javnog dobra kamo pripadaju javni putov, parkovi i slično.
Osim toga postoje i posebna ograničenja za raspolaganje nekim dijelovima državnog teritorija
(pomorsko dobro, luke, nacionalni parkovi i rezervati, rude, šume itd.).

2.1. Nepokretne stvari ili nekretnine čine dijelovi Zemljine površine kao dio dražvnoga
teritorija (zgrade, građevine, zemljišta). Za nekretnine postoji i posebna evidencija u obliku
katastarskog premjera zemljišta koja služi kao osnova za upis vlasničkih i drugih stvarnih
prava u posebne registre koji se nazivaju zemljišnim knjigama (gruntovnica).

2.2. Zamjenjive se stvari pojavljuju u pravnom prometu kao generične (genus – rod, vrsta)
jer se određuju po vrsti, broju ili mjeri, odnosno količini (žito, vino, cigle, cement). Za razliku
od njih, druge se stvari proamtraju kao nezamjenjive jer su individualno određene
(umjetnička slika poznatog ili nepoznatog slikara uvijek se promatra kao nezamjenjiva stvar,
isto vrijedi i za našu odjeću i vozilo koje nam pripada).

2.3. Kao potresne promatraju se one stvari koje se već jednokratnom uporabom uništavaju
ili im se tada bitno smanjuje vriejdnost, dok to nije slučaj s nepotrošnim stvarima. Tako su
živežne namirnice, vino, ogrijev i sirovine potrošne, a odjeća, zemljište, zgrada nepotrošne
stvari.

22
-www.kockica.info-
 2.4. Poznata je i dioba stvari na djeljive i nedjeljive. Tako se djeljivima smatraju one
stvari koje se mogu rastaviti tako da im se ne uništi bit i ne umanji vrijednost. Tako se
djeljivima smatraju one stvari koje se mogu rastaviti tako da im se ne uništi bit i ne umanji
vriejdnost. Za nedjeljive stvari to nije moguće (npt. slika, drago kamenje, životinaj i drugo).

2.5. Pojam opasne stvari! ''Svaka stavr, koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju,
mjestu i načinu upotrebe...predstavljaju ovečanu opasnost nastanka štete za okolinu, pa je
zbog toga treba nadzirati povečanom pažnjom''.

3. Postoje i prava koja se ne odnose na stvari nego na tražbine, tj. na zahtejeve iz obveznih
odnosa. Njima treba pribrojiti i dionička rpava koja proistječu iz zasnivanja trgovačkih
društava (dioničko društvo = d.d.).
Sva ta nabrojena prava, ona čiji je predmet svari i ona koja sadrže tražbine, mogu izarziti u
novcu, te ih promatramo kao imovinska dobra. Imovinska dobra ili imovina sva su dobra
novcu, a nisu strogo osobne prirode. Takva se dobra mogu po pravilu razmjenjivati, tj.
ustupati drugima prava koja se na njih odnose. Od toga ima i iznimaka te neka prava kao
plodouživanje (ususfructus) nisu predmet rpavnog prometa.

4. Postoje i takva dobra koja su pravno zaštićena (pravna dobra) ali se ne mogu izrziti u
novcu, čak i ako je to moguće njih treba promatrati kao prava vezana uz osobe. Može ih se
nazvati idealnim ili pravnim dobrima nematerijalne (neimovinske prirode).
Neimovinska dobra definirat ćemo kao zaštitu koju pravo pridaje nekim osobnim
interesima koji nemaju položaj, životne perspektive, zdravlje i duševna ravnoteža. Neka od
njih mogu biti i od gospodarske ravnoteže kao poslovni ugled, izgledi za dobitak i slično, ali
nisu objektivno mjerljiva. U nekih se francuskih autora govori o ''moralnim pravima'' ili o
''netjelesnom vlasništvu''. Jedno od takvih dobra je ''čast'' ili ''ugled''.
Suvremena pravna teorija se naslanja u tom pogledu više na pojam ''privatnosti'' ili ''osobnog
integriteta'' za razliku od interesa i vriejdnsoti.
Sfera privatnosti zahvaća raznolike odnose i ponašanja među kojima treba ubrojiti intimnost
ili stroga osobna prava (npr. nepovredivost kučnog praga, dopisivanje, spolne i druge navike
kao što je npr. uzimanje kontracepcijskih sredstava i sl.)., zatim korištenje nekih javnih,
odnosno političkih prava i sloboda (vjeroispovijedanje, glasački izbor, udruživanje u
sindikate, stranke i druga društva itd.) te odnose između korisnika i davatelja posebnih
profesionalnih udruga koje zadiru u intimnost. Tako se kao odnos privatne prirode pojavljuje
veza između liječnika i pacijenta, odvjetnika i klijenta i drugo.
Povreda navedenih dobrara dovodi do specifičnog oblika štete koja se naziva nematerijalna
šteta. Vrste nematerijalne štete: povreda tijela i zdravlja, oduzimanje slobode, povreda spolne
časti žene i povreda osobnog ugleda časti.

5. Pravo štiti i dobra koja se odnose na misaone (intelektualne) tvorevine. To su književna,

umjetnička i znanstvena djela s jedne strane, a s druge strane prava u pogledu izuma, korisnih
modela i oblikovanja u industriji i obrtu, tvorničkoga i trgovačkog žiga, naziva tvrtke i zaštite
od nelojalne konkurencije. Radi se o tzv. ''intelektualnom vlasništvu''.
Prava prve vrste danas se obuhvaćaju nazivom ''autorsko pravo'', koje danas pruža znatno
širu zaštitu od tradicionalnoga engelskoga prava tiskanih knjiga (copyright), autorsko pravo
obuhvaća pisana djela, kazališne predstave, glazbene skladbe, slike, kipovi i druga umjetnička
djela te fotografije, planovi, zemljopisne karte.
Prava drugog tipa, koja zahvaćaju pronalaske i izume, štite se patentima i pripadaju u tzv.
industrijsko vlasništvo. Industrijsko vlasništvo utemeljuje već 1833.g. potpisana Pariška
23
-www.kockica.info-
konvencija.

6. Ljudi ne mogu biti objekti nego samo subjekti prava.

7. Položaj životinja i njihove zaštite u suvremnom pravu. Životinje se smatraju stvarima tj.
dobrima koja su objekt prava. S obzirom na njih štite se interesi vlasnika (npr. pri
oduzimanju, osakačenju i sl.) i drugih (zahtjev na naknadu štete). Osim privatnoga prava
promatraju se i u okviru ustavnih odredaba kao posebno zaštićena ako se radi o fauni, tj. o
divljim životinjama, što je i predmetom posebnog Zakona o zaštiti prirode. Posebno se
regulira trgovina i ugrožavanje rijetkih i ugroženih vrsta. U akaznenom se pravu životinje
štite od zlostavljanja (iako je ta zaštita u nas nedovoljno izražena u propisima i u praksi), ali
osobito njihovo zdravlje, opstanak i vlasništvo nad njima. U području upravnoga prava
postoje brojni propisi koji se odnose na zdravstveno-veterinarsku zaštitu te na držanje,
prijevoz , prehranu i klanje domaćih životinja. Zamjetljiva je tendencija da se barem neke
životinje poimaju i kao objekti sui generis, tj. posebno vrijedna i zaštićena bića koja nisu
subjekti prava, ali uživaju posebnu pravnu zaštitu.

VII.
PRAVNI ODNOS. OVLAŠTENJA I OBVEZE

A. OPĆENITO O PRAVNOM ODNOSU

1. Pravo se ne iscrpljuje samo u normativnim određenjima nego se očituje i kao konkretna

veza između ljudi, kao veza dvaju ili više subjekata prava.

2. Preko pravnih odnosa koji su istodobno i društveni odnosi zbiva se cjelokupni politički,
gospodarski, a i kulturni život jednog društva.

3. Pravni se odnos, iako društveni odnos, iapk mora označiti i kao normativan odnos, što
znači da je on utvrđen pravnim pravilom. To su pravna pravila apstraktna, tj. općenita ili
načelna, u kojima se određuje koji subjekti i kada i pod kojim uvjetima mogu stupati u pravne
odnose. Velik se dio odnosa zaključuje samo po volji subjekta.

4. Preko pravnih odnosa jedino je moguće uključivanje ljudi – pojedinaca u pravni poredak.
Tako je svaki građanin zahvaćen odnosima javnoga i privatnoga prava. Sveukupnost njegovih
prava ili ovlaštenja kao i obveza čini njegov konkretni pravni statur ili položaj u pravnom
poretku jedne zemlje. A sva ta prava i obveze proizlaze iz pravnih odnosa.

5. Pravni odnos sam po sebi ne stvara ni prava ni dužnosti, ali su one u njemu sadržane kao
bitni elementi toga odnosa. Pravne odnose možemo svesti na međuzavisno ili korelativno
(komplementarno) stanje dvaju subjekata. U tome stanju jedan subjekt dobiva ili raspolaže
nekim objektom prava, a drugi ga gubi ili mu se nalaže da nešto učini. To se stanje u pravu
naziva korelativnost ovlaštenja i obveza. To znači da neka obveza ne može postojati, a da joj
ne odgovara neko ovlaštenje, te su pravo i obveza sadržaj jednog te istog odnosa.

6. Odnosi između subjekata utemeljeni su i na određenoj razmjernosti ili ekvivalenciji

dobara. Ta je ekvivalencija osobito izražena u robonovčanim odnosima koji počivaju na ideji

24
-www.kockica.info-
jednake razmjene (de ut des – dajem, da bi mi ti nešto drugo dao), što znači da se za svaku
stvar može zahtjevati odgovarajuća cijena.

7. Pravni odnosi mogu biti apstraktni i konkretni, te da sadrže nužno ovlaštenje i obveze kao
bitne sastojke (elemente). Elementi pravnih odnosa: subjekti, objekti, ovlaštenja i obveze.

B. OBVEZE, DUŽNOSTI I OVLAŠTENJA

1. O pojmu pravne obveze

1.1. Obveza nije ništa drugo nego značenje koje pravno pravilo pridaje položaju jedne od
dviju strana u pravnom odnosu. U pravnom je odnosu samo dužnik nositelj obveze po kojoj je
on dužan nešto učiniti, ne činiti ili propustiti.

1.2. Suvremena teorija prava pristupa pojmu obveze uglavnom na dva načina: kroz
prizmu pravnih odnosa i u perspektivi prava kao normativnog sustava.
Prvi aspekt, svaka je obveza naličje nekog ovlaštenja, te nema obveze koju ne bi pratilo
ovlaštenje nekog subjekta da nešto zahtijeva. U tome se ogleda korelativnost ili uzajamna
veza između pojma obveze i ovlaštenja. Odgovornost i postojanje sankcije bitni su elementi
pravne obveze.
Sam sadržaj obveza noramtivno je pitanje jer one nisu ništa drugo do pridavanja određenoga
čak i preciznoga značenja ponašanja neke osobe.

1.3. Pitanje obveza u perspektivi pravnog sustava. Može se ustvrditi da iako neke pravne
obveze koje nastaju na temelju njih ne prati i odgovarajuća sankcija, nije dovoljan argument
da bi se zanijekala prisilnost, odnosno imperativno značenje prava. Mogućnost nakandnog
utvrđivanja i izricanja sankcija bitno jeobilježje prava. Zato pravne obveze imaju specifični
prisilni karakter jer pripadaju jednom zasebnom kulturnom sustavu, čija je djelotvornost
zajamčena središnjom institucijom političke moći – državom.

2. Vrste obveza. Dužnosti i moralne obveze (300.-303. str. knjiga)

3. Pravno ovlaštenje

3.1. Njima raspolažu subjekti koje nazivamo ovalštenicima (titularima), odnosno

nositeljima subjektivnih ili osobnih prava. Svaki titular osim svojega temeljnog zahtjeva za
ispunjenjem obveze koju ima prema dužniku kao nositelju obveze, raspolaže još i pravnom
na tužbu radi prisilnog ostvarenja svojega prava.

3.2. Subjektivna prava ili ovlaštenja najčešće proistjeću iz građanskopravnih odnosa u

kojima pretežu imovinski interesi. Među najvažnija ovalštenja pripada valničko pravo (pravo
vlasništva). Raznovrsna su i ovlaštenaj koja nastaju iz obveznih odnosa. Njima se bavi
obvezni dio građanskorpavnoga prava. U građanskopravna ovalštenja ulaze i naslejdna prava
te zahtjevi za naknadom štete.
Pravima-funkcijama, ovlaštenjima, koja su istodobno naročite vrste, nemaju isključivo
materijalnu važnost i usko se nastavljaju na moralne i pravne dužnosti. Tako npr. roditeljska
briga za djecu definira se i kao ovlaštenej i kao dužnost (roditeljsko rpavo).

3.3. Postoji i posebna kategorija ovlaštenja kojiam raspolažu građani u odnosu prema
državi. To su javna subjektivna prava. Obuhvaćaju se u pojmu ''temeljna rpava'', koja su uz
25
-www.kockica.info-
političke i osobne slobode, ustavne genracije čija je svrha ne samo zaštita pojedinačnih
interesa nego i važnih društvenih dobara (život, sloboda, dostojanstvo ličnosti, pripravnost).
Osim tih temeljnih prava suvremene demokracije građanima priznaju i gospodarsko-socijalna
prava, kao i kulturna prava, uključivši pravo na upotrebu vlastitog jezika u narodnosnim
manjinama.

C. NASTANAK I PRESTANAK PRAVNIH ODNOSA

1. Nastanak pravnih odnosa

1.1. Pretpostavke za nastanak pravnih odnosa sastoje se iz 3 elementa:

a) pravno pravilo koje odnos regulira ili konstituira
b) pravni subjekt na kojeg pravilo upućuje izričito ili implicitno
c) objekt ili zastičeno pravno dobro

1.2. Za stvaranje pravnog odnosa između dvaju ili vise subjekata potrebne i pravne
činjenice, a one mogu biti prirodne ili ljudske radnje.
Pravne činjenice dijelimo na 2 vrste; razlikuju se po tome radi li se o prirodnim
događajima, a to su pojave koje nastaju neovisno o volji subjekta ( npr. roditeljstvo, smrt,
protok vremena koji dovodi do zastare, elementarne nepogode ) ili o ljudskim radnjama.
Razlikuju se radnje koje su pravno dopuštene od nedopuštenih. Tako izjava volje dviju strana
kojima se sklapa pravni posao (npr. kupnja konja ili vozila ) pravno dopuštena radnja, a
nedopuštene su radnje protupravnog karaktera ili delikti ( npr. prebrzom ili neopreznom
vožnjom došlo je do prometne nezgode, a time nastaje odgovornost vozaća za delikt s
odgovarajućim ovlaštenjima ostećenog i državnoga organa ).

2. Prestanak pravnih odnosa

2.1. Za prestanak pravnih odnosa vrijede iste pretpostavke kao i za njihov nastanak, pri
čemu je glavno pitanje važi li ili ne pravna norma (opća ili pojedinačna) koja uređuje neki
konkretan odnos. Najvažnije činjenice: izvršenje pravne obveze, smrt subjekta, propast
stvari, oprost duga i zastara. Važne su i za prestanak subjektivnih stvari.

2.2. Ako se ne radi o nekoj trajnoj obvezi, onda se njezinim jednokratnim izvršenjem
realzira zahtjev iz ovlaštenja te takav pravni odnos prestaje postojati. Tako pri ugovoru o
zajmu duznik vraćanjem duga oslobađa obveze i ugovorni odnos prestaje.

2.3. Smrću subjekta prestaju oni odnosi koji sadrže strogo osobne i neprenosive obveze,
odnosno subjektivna prava (npr. brak). To ne vrijedi za imovinske odnose u kojima dolazi
samo do promjene titulara (ovlaštenika) koji se utvrđuje u postupku nasljeđivanja (ostavinska
rasprava ).

2.4. Propast stvari zahvaća samo nezamjenjive stvari, a u određenim slučajevima i

nekretnine (zgrade). Tako ako izgori skladište automobila koje pripada poduzeću koje ih
prodaje, ono nam je ipak dužno isporučiti odgovarajući model koji smo naručili.

2.5. Oprost duga od strane vjerovnika te zastara. U literaturi se pojavljuju još dva
načina prestanka pravnih odnosa: konfuzija i kompenzacija. Pri prvom se razlikuju tri slucaja:
obveza prelazi na nositelja subjektivnog prava; vjerovnok postaje dužnik ili ovlaštenje i
obveza prelaze na treću osobu. Pri kompenzaciji se istovrsne i dospjele obveze (potraživanja)
26
-www.kockica.info-
ukidaju.
Tablica 10: Nastanak i prestanak šravnih odnosa (306. str. knjiga)

A) Kako pravni odnos nastaje? b) Kako pravni odnos prestaje?

1. Predpostavke 1. Prestanak pravnog pravila

1.1. Pravno pravilo 2. Prestanak pravnog subjekta
1.2. Pravni subjekt 3. Prestanak objekta
1.3. Pravni objekt (dobro)

2. Pravna činjenica 4. Ispunjenje obveze

2.1. Prirodni događaj 5. Vlastita odluka (npr. oprost duga)
2.2. Ljudska radnja 6. Konfuzija
2.2.1. Dopuštena 7. Kompenzacija
2.2.2. Nedopuštena = delikt
2.2.2.1. Delikt kaznenog prava (imovinski)
2.2.2.2. Delikti privatnog prava (imovinski)
2.2.2.3. Prekršaji i prijestupi
2.2.2.4. Povrede dužnosti (upravno pravo)

VIII.
SUBJEKTIVNA PRAVA I NJIHOVA ZLOPORABA

A. POJAM SUBJEKTIVNOG PRAVA

1. Subjektivno pravo je pravo nekog subjekta da s nećim raspolaže i da nesto zahtijeva.

Pripada pojedincu, odnosno pravnom subjektu te zahvaća dimenziju prava koju bismo mogli
nazvati ''privatnom'' ili ''osobnom'', za razliku od prava u objektivnom smislu koji se odnosi
na pravni poredak dakle na sve pravne norme uzete u cjelini.

2. Koncepcija o subjektivnim pravima najiscrpnije je razrađena u okviru znanosti

građanskoga prava ( civilistika ).
Pojam subjektivnoga prava zahvaća i ustavno-političku sferu koju je nekad pokrivao termin
tzv. “javnih subjektivnih prava“. Danas preteže naziv ''temeljna prava'' koji uključuje
pravno zastićena osobna i imovinska dobra ( ličnost, sloboda, vlasništvo itd.).

3. Pitanje ostvarenja subjektivnih prava usko vezano uz pitanje sudske zaštite prava,
uključujući osobito pravo na tužbu.

B. VRSTE I TRAJANJE SUBJEKTIVNIH PRAVA

1. Subjektivno se pravo sastoji iz jednog ili više ovlašenja koja pripadaju nekom pravnom
subjektu. Taj se subjekt kao nositelj subjektivnog prava naziva titular ili ovlaštenik.
Pripadaju mu ne samo ovlaštenja nego i zahtjev prema drugima subjektima od kojih može
tražiti da izvrše neku radnju ili da se od nje uzdrže.

27
-www.kockica.info-
2. Apsolutna prava djeluju prema svima, a to su naročito stvarna prava, posebno pravo
vlasništva. To znači da vlasnička ovlaštenja djeluju prema svima onima koji bi mogli doći u
kontakt sa stvari. Krug takvih subjekata je unaprijed neodređen (npr. svatko tko želi proći
preko tuđeg zemljišta ).
Postoje i neka druga prava osobne prirode, kao što su temeljna prava i slobode, ugled, čast,
zaštita imena, autorska i druga prava, koja imaju apsolutno značenje. (npr. roditeljsko pravo).
Relativna prava su ona koja djeluju samo prema određenom subjektu, odnosno osobama
kojima pripada obveza koja odgovara ovlaštenju iz subjektivnog prava. Tako se pri ugovoru o
zajmu pojavljuje s jedne strane vjerovnik, a s druge strane dužnik, a to su uvijek određene
osobe prepoznatljive po imenu i prezimenu.Takva je obveza po pravilu pozitivno (treba nešto
učiniti) i konkretno određena (dug od 100 kn , npr.).

3. Velika je većina subjektivnih prava imovinske prirode prenosiva, kao npr. vlasništvo,
založno pravo, prava iz ugovornih odnosa i drugo. Taj se prijenos prava ostvaruje
očitovanjem (izjavom) volje subjekta kojemu neko pravo pripada (npr. oporukom ostavitelj
prenosi vlasništvo stana na nasljednika). Najčešće prijenos prava zbiva sklapanjem dvostranih
pravnih poslova koje nazivamo ugovorima.
Neprenosiva prava su ona koja se dotiču statusnih pitanja, bračnih i obiteljskih odnosa te
općenito javnoga prava. Tako su neprenosiva prava državljanstvo, roditeljsko i bračno pravo,
prava iz radnih odnosa i slično. Postoje i prava imovinskoga karaktera koja nisu prenosiva, a
to su tzv. osobne služnosti (pravo plodouživanja, uporabe i stanovanja).

4. Nastanak subjektivnog prava. Velika većina subjektivnih prava potječe iz pravnih poslova
kojima se stvaraju pravni odnosi između subjekata s obzirom na neki pravni objekt. O njima
odlučuje volja subjekata koji sklapaju takve poslove. Nastanak prava javne i političke prirode
vezan je uz temeljne akte državne vlasti (ustav, zakoni).

5. Za prestanak subjektivnih prava važe ista načela za prestanak pravnih odnosa. Postoje
sredstva procesne prirode koja dovode do gašenja subjektivnih prava jer ih je nemoguće
ostvariti tužbom. To su prigovor zastare, dosjelosti i nemogućnosti. Poseban je slučaj kolizija
subjektivnih prava kada na istom objektu postoje dva zahtjeva od različitih subjekata.

C. TEORIJE O SUBJEKTIVNIM PRAVIMA

1. Uvod (310. str. knjiga)

2. Teorije volje. Vlasti i ovlaštenja (311. str. knjiga)
3. Interesno shvaćanje subjektivnih prava (312. str. knjiga)
4. Negiranje subjektivnih prava (312.-313. str. knjiga)

D. ZLOPORABA PRAVA

1. Uvod i pojam zloporabe

1.1. Zloporaba prava odnosi se na vršenje subjektivnih prava ili na njihovo ostvarivanje.
Svaki nositelj nekoga subjektivnog prava, a nazivamo ga ovlaštenikom, smije svoja prava
ostvarivati poduzimanjem svih onih radnji koje čine sadržaj njegova prava (ovlaštenja).
Ako se ovlaštenik kreće u zakonskim okvirima, ponaša se sukladno zahtjevima koje
normativni poredak u cjelini postavlja pred pravne subjekte, onda je i ostvarivanje njegova
prava dopušteno. U suprotnom slučaju, ako on ''krši'' pravne propise, ne može se pozivati na
28
-www.kockica.info-
svoje pravo jer je počinio delikt (protupravno ponašanje).
1.2. Zloporaba prava je takvo ponašanje subjekta-ovlštenika kojim on prelazi granice
ostvarivanja (vršenja) svojega prava time što dolazi u sukob s drugim jednakim po vrijednosti
subjektivnim pravom.

2. Teorije o zloporabi prava (314.-115. str. knjiga)

3. Zloporaba i suvremeno pozitivno prao (315.-316. str. knjiga)

IX.
PRAVNI AKT. DINAMIKA PRAVA

A. UVOD: DINAMIČKI ASPEKT PRAVA (317.-318. str. knjiga)

B. O POJMU PRAVNOG AKTA

1. ''Pravni akt'', u najširem smilsu to bi bila svaka ljudska radnja od značenja za pravo. Te
ljudske radnje tako razlikujemo od pravnih činjenica koje mogu biti i prirodni događaji (npr.
rođenje djeteta, smrt subjekta i sl.). Tako bi ''pravni akt'' činile i različite izjave, priopćenja i
zahtjevi koje građani upućuju državnim organima. To su podnesci, molbe, žalbe i općenito
podnesci koji se dotiču pravnih pitanja.

2. U užem, preciznijem smislu, termin ''pravni akt'' definira se kao pojam koji se odnosi na
radnje i tekstove koji sadrže pravne norme. Ispravan je naziv u tome slučaju normativni
pravni akt, ali se radi kratkoće uobičajeno naziva ''pravni akt''.
Pravni akt je radnja u obliku poruke ili teksta koji sadrži pravnu normu, a ona ima obvezni
karakter ili prisilno znaženje za razliku od drugih normi.

3. Normativni pravni akti mogu biti jezični akti ili materijalni. Ti posljednji očituju se kao
znaci, signali, slike i drugo (npr.znaci koji služe u cestovnom prometu).
Akte razlikujemo jesu li izraženi u pisanom ili usmenom obliku. Danas se u modernim
državama svi državni akti donose u pisanom obliku. Najveći dio tih tekstova objavljuje se u
službenim glasilima i izdanjima.
Bitan je uvjet za njihovo nastajanje postojanje pravno relevantne volje. Ta se volja samo
očituje u pismenom ili usmenom obliku. Mnogi se akti, osobito privatni, stvaraju, odnosno
očituju u usmenom komuniciranju između subjekata. To je slučaj s velikom većinom ugovora
kao akata privatnih osoba.

4. Nije bitna za postojanje pravnog akta ni činjenica njihove javnosti ili tajnosti. U novije
doba nejavno i tajno kominiciranje pojavljuje se u ovim oblicima: tajni ugovori između
drzava ili građana, objavljivanje propisa u posebnim, nejavnim glasilima (interni ili tajni
bilteni itd.), označivanje nekih akata kao tajnih (''povjerljivo'', ''tajno''), zatvoreni sudski
postupak i drugo.
S gledišta suvremene demokracije takvo tajno komuniciranje smatra se nepoželjnim; nasuprot
tome ističe se načelo publiciteta ili javnosti.

5. Odnos između pravnog akta i pravne norme. Svaki normativni akt sadrži jedno ili više
pravnih pravila.
Pravni je akt, jedinstveni tekst koji kao cjelina određuje i karakter norme, njezin sadržaj i
29
-www.kockica.info-
jezično oblikovanje (stil). Iako svi općenormativni akti sadrže po pravilu i opće norme,
njihovo funkcioniranje ovisi o naravi teksta (akta). Tako će ustav sadržavati opća načela ili
programatske deklaracije koje nije moguće neposredno primjenjivati (programske ili
direktivne pravne norme). Takve norme treba konkretizirati u zakonu, podzakonskim aktima i
drugim pravnim izvorima.
Neki pravni akti sadrže pretežno zapovijedi (naredbe) gdje se od adresata traži da djeluje na
određeni način, dok u drugim aktima pretežu zabrane.

6. Sažetak

U širem smislu pravni akt je svaka radnja ili izjava volje kojom se postižu neki pravni
učinci. U užem smislu, normativni pravni akt je tekst, tj.cjelina ili povezanost znakova koji
su najčešće jezicni i to pisani. Kao tekst, pravni akt normativne prirode pripada u širu vrstu
komunikacijskih cjelina ili poruka koje služe za priopćavanje misli, osjećaja ili kao poticaj za
djelovanje. U tekstove ubrajamo pjesme, književna djela, Sveto pismo, struktuirani govor
(zdravica, propovijed, pogrebne i političke izjave). Normativni pravni akti sastoje se u pravilu
iz više pravnih normi.
Da bi se pravni akt mogao primijeniti donose se i manje općeniti odnosno konkretni ili
pojedinačni akti. Primjena pravnog akta zbiva se putem donošenja pravnih odluka (presuda,
npr.). Osim pravnog teksta važan je i njegov kontekst koji ovisi o društvenim odnosima,
javnim i privatnim interesima.

C. VRSTE PRAVNIH AKATA

1. Više je kriterija za razlikovanje pravnih akata, pri čemu se uzima u obzir njihov sadržaj
(norme), njiho oblik i konačno subjekt koji ih je donio

2. S obzirom na oblik pravne akte možemo podijeliti na pisane i nepisane.

3. S obzirom na vrstu tijela koji ih donosi. Možemo razlikovati tri vrste drzavnih akata:
zakonodavne i pravosudne akte te akte uprave ili izvršne vlasti. Najviši su akti izvršne vlasti
ukazi drzavnoga poglavara te uredbe vlade, pri čemu treba držati na umu da su vladine uredbe
uvijek opći akti, dok se ukazi šefa države odnose na pojedinačne norme, odnosno na
konkretne slučajeve.

4. Prema subjektima koji ih donose dijelimo ih na javne i privatne. Javni su akti državnih
organa te onih tijela koja obavljaju neke poslove ili službu u javnom interesu (lokalna
samouprava, javne službe kao škole, sveučilista i slično). Privatni akti su akti koji zasnivaju
odnose između građana-pojedinaca. Oni se nazivaju i pravni poslovi.
Razlika između javnih i privatnih akata temelji se na obilježjima volje koja ih stvara. Javni
akti su izraz volje države, odnosno vršenja suverene vlasti te sadrže striktne (kogentne)
norme, privatni su akti izraz autonomije volje ili slobodnog raspolaganja pojedinaca.

5. Podjela na opće i pojedinačne akte. Opći pravni akti sadrze opće norme. Za njih je
uvriježen termin ''propisi'', a najčešće se pojavljuju pod nazivom ''ustav'', ''zakon'', ''uredba'',
''statut''. Posebno mejsto pripada ustavu kao aktu koji ima najvišu pravnu snagu u državi i
ujedno služi kao temelj za stvaranje svih drugih akata, odnosno normi.
Pojedinačni pravni akti se pojavljuju na nižim stupnjevima hijerarhije organa i akata , iako
to nije uvijek slučaj (ukazi šefa države).

30
-www.kockica.info-
To su tekstovi koji sadrže individualne pravne norme koje se odnose na pojedinačne
slučajeve, dakle konkretne situacije ili subjekte koji su određeni imenom i prezimenom. Istiću
se sudske presude, upravna rješenja te akti privatnih osoba (pravni poslovi).

6. Razlikovanje akata po njihovu rangu, pravnoj snazi. Može se reći da viši državni organi
donose (po pravilu ali ima i iznimaka) više pravne akte koji sadrže redovito i norme koje
imaju veću pravnu snagu od nižih normi. Hijerarhija pravnih akata počiva na razvrstavanju
pravnih normi po ljestvici pravne snage ( stupnjevi važenja, više i niže norme ). Dinamika
prava; prema Kelsen-Merklovoj teoriji stvaranje je prava stupanjska izgradnja gdje se polazi
od višega k nižim stupnjevima da bi se na kraju došlo do pojedinačnoga akta, tj. pojedinačne
norme.
Dinamika prava; prema Kelsen-Merklovoj teoriji stvaranje je prava stupanjska izgradnja gdje
se polazi od višega k nižim stupnjevima da bi se na kraju došlo do pojedinačnoga akta, tj.
pojedinačne norme.

Tablica 11: Hijerarhija pravnih akata (razlikovanje po pravnoj snazi) (323. str. knjiga)

1.1. USTAV
1. Najviši pravni akti 1.2. MEĐUNARODNO PRAVO
1.3. EUROPSKO PRAVO (za zemlje členice)

2. Zakoni

OPĆI AKTI IZVRŠNE VLASTI I LOKALNE

SAMOUPRAVE

3. Podzakonski akti 3.1. Vladine uredbe sa zakonskom sangom

3.2. Vladine uredbe za primjenu zakona
3.3. Odluke (rješenja itd.) središnjih organa
3.4. Opći akti područnih organa

- presude
4. Pojedinačni akti uprave i - upravna rješenja
sudstva

D. USTAV I KONSTITUCIONALIZAM

1. Razmatranje ustava pripada u materiju ustavnog prava, kao i srodnih disciplina (političke
znanosti i filozofije). Pojam ustava promatra se u literaturi s dva gledišta ili pristupa, jednog
koje polazi od forme ustava i njegove pravne snage i drugoga koje se obazire samo na sadržaj
i važnost ustavnih akata u državnom uređenju i pravu. Tako se doalzi do dva pojma ustava,
onoga u formalnom i onoga u materijalnom smislu.

2. Ustav u formalnom smislu jedinstveni je pisani akt najviše pravne snage. Danas velika
vecćina država posjeduje jedan akt najviše pravne snage koji stoji na vrhu ukupne hijerarhije
pravnih akata. Donosi ga posebni organ (ustavotvorna skupština ili konstituanta) ili se donosi
po posebnom postupku. Drugo obilježje je da je to pisani akt .Treće obilježje je da je on
jedinstveni akt u kojem je koncentrirana sva ustavna materija.

31
-www.kockica.info-
3. Ustav u materijalnom i političkom smislu. Polazi od tvrdnje da svaka država ima ustav
ako pod tim pojmom podrazumijevamo neka osnovna pravila na kojima se temelji državna
organizacija i pravo. Ustav u materijalnom smislu zahvaća dvije vrste pitanja: unutrašnju
organizaciju drzaže i prava građana.
Ustav u materijalnom smislu izvire iz pisanih i nepisanih izvora te mu je jedan od važnih
temelja običajno pravo ( ustavni običaji ), ali i politička i sudska praksa, izvor su i pojedini
zakoni.
Osim ustava u materijalnom smislu neki pisci upotrebljavaju i politički pojam ustava. Prema
shvaćanju Loewensteina ustav zahvaća u biti pitanja nositelja vlasti i položaja podređenih,
kao i mehanizme stvaranja državne volje.

4. Ustav je temelj za izgradnju pravnoga sustava i za njegovo oblikovanje prema načelima

hijerarhije, jedinstvenosti i potpunosti. Ostvaruje se i načelo ograničenje i kontrole vlasti,
čemu sluzi i mehanizam ustavnoga sudovanja. Moderni ustav izričito navode načelo
narodnoga suvereniteta i razrađuju demokratsko ustrojstvo države.

E. ZAKONI I PODZAKONSKI AKTI

1. Pojam, vrste i uloga zakona u suvremenom pravu

1.1. ''Zakon'' (grč. nomos, lat. lex, engl. law, bill, fr. loi, njem. Gesetz).
U pravničkom jeziku zakonom se naziva onaj najviši (poslije ustava) opći akt koji donosi
središnje predstavničko tijelo (skupština, parlament, sabor) po posebnom postupku
(zakonodavni postupak). On je nakon ustava najviši pravni akt, po pravilu opći akt i za
njegovo donošenje nadležan je parlament koji u tome slijedi posebno propisanu proceduru.
Navedena obilježja odgovaraju pojmu tzv. zakona u formalnom smislu. U zakon u
formalnom smislu može se ubrojiti i donošenje državnog proračuna iako on važi samo za
utvrđivanje državnih prihoda i rashoda u razdoblju od godine dana.U formi zakona donose i
ratifikacije međunarodnih ugovora. Zakon se smatra najvažnijim formalnim izvorom prava.
U laičkom ili narodnom shvacanju riječ ''zakon'' se upotrebljava tako da označava ili pravo
uopće (''ovime se krši zakon'') ili pisani izvor prava koji donosi neki državni organ (''ovo piše
u zakonu'').

1.2. Glavna je dioba zakona na obične i na organske ili ustavne (''osnovne''). Ustavni se
zakoni redovito donose po posebnom postupku (npr. 2/3 većinom) i pripadaju u ustavnu
materiju.
Prema prostornom važenjeu, zakoni se dijele na opće i partikularne. Svaka zemlja članica
federacije može donositi svoje zakone koji važe samo na području te jedinice. Zemlje članice
mogu imati i svoj isključivi djelokrug, a uobičajeno je i rješenje da savezni zakoni reguliraju
neko pitanje samo načelno prepuštajući detalje pokrajinskim zakonima.

1.3. (327.str. knjiga)

2. Zakon u znanosti, povijest prava i kulture (327.-329. str. knjiga)

32
-www.kockica.info-
3. Podzakonski akti

3.1. Pod pojmom podzakonskog akta mogu svrstati svi oni akti koji su po pravnoj snazi
slabiji od zakona, odnosno oni koji na hijerarhijskoj ljestvici stoje niže od zakonskih akata.
Njih donose razni upravni organi. U nekih pravnih pisaca ''podzakonski akt'' pridržava samo
za opće pravne akte koje mogu donositi izvršno-politički (vlada), upravni i loklani
samoupravni organi. Takvi se akti nazivaju u našoj pravnoj praksi uredbe, pravilnici, naputci,
naredbe i odluke.

3.2. Posebnu ulogu imaju uredbe koje donosi vlada. Svrha uredbe kao općeg akta je
preciziranje sadržaja i načina provedbe zakona. Zato se velika većina uredaba donosi poradi
izvršavanja zakona. U iznimnim okolnostima se dopušta da uredbe mijenjaju i ukidaju
zakone.

3.3. Predstavnička tijela lokalne samouprave smiju donositi opće akte. I ti su akti
podzakonski po svojoj pravnoj snazi iako se mogu usporediti sa zakonima ( statut kao zakon
ili ustav lokalne zajednice ).

F. MEĐINARODNI UGOVORI

1. Prema suvremenom shvaćanju međunarodno i unutrašnje pravo dio su jedinstvenoga

pravnoga poretka (monistička veza). Ističe se primat međunarodnoga prava.
Glavni su izvori međunarodnoga prava običaji i ugovori, osim općih načela i sudske prakse.
Međunarodni ugovori mogu biti dvostrani (bilateralni) i višestranačni (konvencije). Države su
obvezne pridržavati se odredaba međunarodnog prava i običajnoga i ugovornog. Za ugovore
vrijedi načelo ''ugovore treba postivati'' (Pacta sunt servanda) koje je istaknu još Grotius i
škola prirodnog prava.

2. Međunarodne ugovore obično sklapaju neki organi izvršne vlasti, pripada ministru vanjskih
poslova koji u ime vlade i države zaključuje ugovore s drugim državama, odnosno vladar
(Velika Britanija). Međunarodni ugovor koji je sklopila vlada ili državni poglavar ne može
stupiti na snagu bez potvrde parlamenta, ta se potvrda zove ratifikacija. Međunarodni
ugovori trebaju biti objavljeni na način kako je to propisano za zakone ( u nas U Narodnim
novinama). Tek nakon objavljivanja, ugovori takve vrste postaju obveznima za državu i
njezine organe.

3. Međunarodni ugovori i zakoni. To se pitanje odnosi na pravnu snagu ugovora. Moguca dva
rjesenja:
a) međunarodni ugovori imaju snagu jacu od zakona
b) ugovori imaju istu pravnu snagu kao i zakoni

Prema prvom rješenju, koje je prihvatio i nas Ustav, međunarodni ugovori nakon potvrde od
strane Sabora stoje iznad zakona. Ugovori se mogu ukidati ili mjenjati samo na način koji je u
njima utvrđen ili po općim načelima međunarodnoga prava.

33
-www.kockica.info-
 X.
POJEDINAČNI PRAVNI KAT. PRAVNI POSLOVI

A. UVOD: POJAM I VRSTE POJEDINAČNIH AKATA

1. Svaki bi pojedinačni pravni akt činio samo razradu ili konkretizaciju nekoga načelnog
rješenja ili upute koju daje opća norma. Upravo se u toj konkretizaciji prava ogleda ono što
bismo mogli nazvati stvaralačka primjena prava.
2. Velika je uloga pojedinačnih akata pri rješavanju onih slučajeva za koje nema normativnog
uporišta u zakonu ili u drugom općem aktu, odnosno onda kada postoji tzv. ''pravna
praznina''. Tada se rasuđivanjem putem analogije ili temeljem načela pravednosti stvara nova
norma koja će neizbježno imati i ulogu presedana, tj. važit će i za budućnost.

3. Podjela pojedinačnih pravnih akata. Najvažniji je kriterij koji polazi od subjekta koji
donosi akte. Tako se pojedinačni akti mogu podijeliti na dvije velike skupine: javne akte koje
donose državni organi te na akte privatnih osoba. U posljednju kategoriju pripadaju tzv.
pravni poslovi.
Javni pojedinačni akti dijele se na tri vrste: ukazi, upravni akti i presude koje donose sudovi.
Za pravnu praksu i zasnivanje pravnih odnosa između građana i države najveću važnost imaju
upravni akti i sudske presude.
Ukaz je pravni akt pojedinačnog tipa koji donosi državni poglavar (šef drzave). On je visoke
pravne snage, ali ima relativno ograničeno značenje, za razliku od zakona koje donosi
predstavničko tijelo, jer se primjenjuje samo za konkretna pitanja i odnose. Takvi su akti, npr.
pomilovanje, postavljanje visokih državnih službenika, promulgacija zakona, dodjela odličja i
slično.

B. UPRAVNI I SUDSKI AKT

1. Za razliku od sudstva, uprava donosi i takve akte koji sadrže opće norme te ih ne
svrstavamo u kategoriju pojedinačnih akata. Pojedinačne pravne akte u okviru izvršne
djelatnosti donose, osim šefa države, niži upravni organi, i takvi se akti nazivaju upravna
rješenja ili upravni akti. Za razliku od toga pravosudna se djelatnost sastoji u načelu samo iz
donošenja pojedinačnih akata (sudske presude).

2. Upravni se akti donose radi primjene općih propisa i zasnivaju konkretne pravne odnose,
mogu se razumjeti i kao zapovijedi suverene valsti. Npr. s utvrđivanjem visine porezne
obveze prema konkretnom građaninu, pozivom za služenje vojnog roka itd. Međutim neki se
urpavni akti donose i radi utvrđivanja osobnih stanja te se njima određuje status pojedinca s
obzirom na pravni poredak te države. To je slučaj s raznim dozvolama (o gradnji, nošenju
oružja i sl.), i osobito s dodjeljivanjem državljanskog statusa osobi koja je to zatražila. Takvi
i slični akti počivaju na načelu diskrecijske ocjene tj. slobodne rasudbe upravnog organa
hoće li ili neće prihvatiti takav zahtjev.

3. Najvažniji je oblik pravosudne djelatnosti donošenje temeljnih sudskih odluka koje

nazivamo presude. To je akt kojim se rješava neki spor i utvrđuje pravno stanje nakon
okoncanoga postupka temeljem zakona i drugih općih akata. Sud najčešće treba utvrditi
postoji li ili ne postoji neki delikt ( kaznenopravno djelo, šteta i s1.). Zatim je zadaća suda
da putem presude utvrdi i sankciju.
34
-www.kockica.info-
U nekim se slučajevima samo radi o utvrđivanju pravnoga stanja (npr. tko je vlasnik ili
nasljednik imovine, utvrđivanje očinstva i sl.). Zato se može reći da je posao suda i sadržaj
sudske presude utvrđivanje pravnoga stanja (konstatacija) u slučajevima kada postoji spor
ili sumnja oko takvog stanja.

4. Sudski se po stupak pokreće na inicijativu stranaka (tužba) koje mogu biti građani ili
posebno određeni državni organi (državni odvjetnik, javni pravobranitelj). Okončanjem
sudskog postupka presuda postaje pravomoćna te se smije i izvršiti ( izvršni postupak ).
Ulaganjem pravnih lijekova (žalba) nastupanje se pravomočnosti odgada tako dugo dok viši
sud ne donese konačnu odluku.
Sud i sudska presuda rješavaju pravna i cinjenična pitanja. U posljednjem slučaju radi se o
tzv. "materijalnoj istini" koja se određuje po slobodnom sudačkom uvjerenju, ali i temeljem
zakonski utvrdenih proceduralnih načela. U tu se svrhu saslušavaju svjedoci koj daju usmene
iskaze, ali se koriste i druga dokazna sredstva (isprave, zapisnici i s1.).

5. Svaka greška u postupku i sastavljanju i objavi presude može biti predmetom žalbe i
dovesti do ukidanja ili do izmjene sudske odluke.
Presuda se strankama dostavlja napismeno, ali se proglašava usmeno i sadrži 4 obvezna
dijela: uvod, izreku, obrazloženje i uputu o pravnom lijeku. Glavni je dio presude izreka ili
dispozitiv koji se sastoji iz sažeto iznesene sudske odluke o dotičnom predmetu (npr.
okrivljeni se proglašava krivim te se osuđuje na kaznu zatvora). U nas je uobicajeno da
izreka prethodi obrazloženju presude.

C. PRAVNI POSAO. UGOVORI

1. Pravni je posao onaj akt koji se odnosi u načelu samo na pravne subjekte privatnoga prava.
U pravnim poslovima prevladava kao priznati pravni cilj (causa) interes pojedinca i to onaj
koji se može izraziti u novcu (imovinski ili gospodarski cilj).
I drzava istupa u privatnopravnim odnosima, te je ona subjekt medunarodnog prava te
nositelj suverenosti u unutrašnjim odnosima, i pravna osoba koja djeluje po načelima i
pravilima privatnoga prava.

2. Pravni poslovi pripadaju grani privatnoga prava koja se naziva gradansko pravo i
zahvaćaju najvecim dijelom područje obveznog prava (tzv. obligacije ).

3. Definicija pojma pravnog posla. Svaka izjava volje koja je upravljena postizavanju
nekoga pravno dopusteno i priznatoga eilja, a kojom se prenose ili zasnivaju subjektivna
prava
(ovlastenja).
Pravni se poslovi sklapaju jednostavnom izjavom volje stranaka bez naročitih formalnosti.
Zato su pravni poslovi, osobito ugovori, najčešće neformalne i konsenzualne prirode. To
znači da se, osim ako zakonom nije drukčije određeno, ne zahtijeva da oni budu sklopljeni u
pismenoj formi niti je nužno da se izjava volje daje na svečani način. Izuzetci postoje, traži se
i neka radnja (npr. bez predaje stvari na čuvanje ne nastaje ugovoma obveza pri pohrani
stvari u garderobu). Tada se radi o tzv. realnim za razliku od konsenzualnih ugovora. Bitan
je sporazum stranaka.

4. Oblik ili forma izjavljivanja volje nije bitna za sklapanje pravnog posla te pravni odnos
nastaje kod njih bez obzira na nacin izjave volje.

35
-www.kockica.info-
Uzima se u obzir samo pravno relevantna volja koja mora stvarno postojati i biti ocitovana
(očitovanje volje moguće je i znacima). U slučaju spora pisani su dokumenti (primjerci
ugovora, računi, potvrde) od velike vaznosti za dokazivanje postojanja nekog prava koje
proistjeee iz pravnog posla.

5. Da bi pravni posao bio valjan tj, proizveo pravne učinke, dovoljno je da postoji izjava
volje jedne ili (najčešće) dviju stranaka izmedu kojih se time uspostavlja pravni odnos u
kojemu postoje ovlastenja i obveze.
Ne postoji pravni posao ako nedostaje pravna osnova (titulus) za njegovo sklapanje (npr.
nevlasnik ne može prodavati tudu stvar). Pravna osnova ne postoji ni kod zabranjenih,
nemogućih ili nemoralnih sporazuma (npr. davanje novca radi ubojstva ili provale, davanje
mita, lihvarstvo, igre na sreću). Pravni je posao defektan i onda ako ne postoji volja ili
suglasnost volje ili ako je sklopljen temeljem faktične ili pravne zablude (stranka pogrešno
misli da je primila novce na poklon, a radi se o zajmu). U takvim slučajevima pravni posao
ne vrijedi, on je nevaljan te ga i nema.

6. Rezimacija:

a) pravni su poslovi radnje koje označuju autonomnu izjavu volje jednog ili više
subjekta
b) pravni su poslovi privatni akti te pripadaju području privatnoga prava
c) za nastanak pravnoga posla bitno je postojanje i očitovanje volje; očitovanje volje
moze uslijediti na vise načina, ali do njega najčešće dolazi usmenim dogovorom
stranaka.
d) bit pravnih poslova nalazi se u načelu autonomije pravnih subjekata te u
dispozitivnoj naravi gradanskoga prava.

7. Vrste pravnih poslova. Ugovori

7.1. (337. str. knjiga)

7.2. Jednostrani pravni poslovi nastaju izjavom volje samo jedne strane. Primjer
možemo navesti ponudu kada stigne prihvatitelju, oporuku i mjenicu. Oporuka se smatra
jednostranim pravnim poslom jer nastaje očitovanjem volje ostavitelja u korist drugih osoba
(nasljednika) čiji se pristanak ili suglasnost unaprijed ne zahtijeva. Mjenica je pismena izjava
sastavljena u naročitom propisanom obliku kojom jedna strana obećava drugoj isplatu
odredenog novčanog iznosa.

7.3. Dvostrani pravni poslovi nazivaju se i ugovori. Na ugovorima se temelje

imovinska prava i odnosi pojedinaca, ali i cjelokupni pravni promet robom i novcem.
Najčešći i najvažniji ugovori: zajam, posudba, kupoprodaja, depozit itd.

7.4. Važno je i razlikovanje pravnih poslova s obzirom na to postoji li obveza samo

jednoga ugovornoga partnera ili oba. Tako se pravni poslovi (ugovori) dijele i na jednostrano
i dvostrano obvezujuće pravne poslove.
Primjer za jednostrano obvezujuće poslove poslužit ce narn ugovor o darovanju, ugovor o
zajmu i davanje jamstva. Pri takvim ugovorima postoje obveze i ovlaštenja samo na jednoj
strani (npr. vjerovnik je ovlašten tražiti vraćanje novca danoga na zajam).

36
-www.kockica.info-
Pri dvostrano obvezujućim pravnim poslovima postoje obveze i ovlaštenja obje ugovorne
strane. Tako pri kupoprodaji kupac je dužan isplatiti cijenu, a prodavač predati stvar.
Jednako tako pri ugovoru o najmu stana stanodavac se obvezuje prepustiti stanaru na
korištenje određeni stanbeni prostor,a za uzvrat očekuje redovito plaćanje stanarine
(najamnine).

XI.
VRIJEME I VAŽNJE U PRAVU.
PRAVOMOĆNOST

A. POČETAK I PRESTANAK VAŽENJA JAVNIH AKATA

1. Uvod

Razlikuju se kao opći i pojedinačni akti, od najveće važnosti je za stvaranje prava pitanje
vazenja općih akata, a to su ponajprije zakoni. Za njih se upotrebljava termin stupanje na
snagu. Za zakone i druge opce akte (uredbe, odluke lokalnih tijela) početak važenja utvrđuje
se ustavom i unutrašnjim pravilima postupanja tijela koje donosi taj akt (poslovnik). Iznimno
se može početak kao i prestanak važenja odrediti i u samom aktu, i to u njegovim završnim
ili prijelaznim odredbama.
Za ugovore kao dvostrane pravne poslove koji su akti privatnih osoba, vrijede posebna
pravila nastanka i prestanka obrađeno u jedinici "pravni odnos".

2. Stupanje na snagu i prestanak zakona

Pocetak vazenja ili stupanja na snagu nekog zakona je faza zakonodavnog postupka.
Osnovni preduvjet da zakon stupi na snagu je njegovo objavljivanje (publikacija). To se
provodi u posebnom službenom glasilu (Narodne Novine u nas). Iako neki zakoni stupaju na
snagu danom njihova objavljivanja, uobičajen je i rok od 8 dana od dana objavljivanja do
početka važenja (vacatio legis).

Zakoni prestaju važiti: protekom vremena određenog u samom zakonu, abrogacijom,

derogacijom, izobičajavanjem i gubitkom svrhe.

3. Pravomoćnost (res iudicata)

Početak važenja pravnih akata vezan je uz pojam pravomočnosti. Pravomoćnost znači da je

neki sudski ili upravni akt postao konaan i izvršan te je on tako i pravno obvezan za svoje
adresate. O predmetu pravomočne odluke više se ne raspravlja jer se on smatra utvrđenim,
sto izražava i latinska izreka: Presudena stvar smatra se istinitom (Res iudicata pro veritate
habetur).
Tim se putem postiže jačanje pravne sigrnosti što je od važnosti i za pojedince i za
cjelokupni sustav prava. Ako bi se neki pravni akt (norma) stalno dovodilo u pitanje, pravo
bi izgubilo svoju obveznu snagu.

37
-www.kockica.info-
Pravomočnost u formalnom smislu znaci:
1. da se neka stvar (predmet spora) smatra odlučenom, presudenom (res iudicata)
2. da se o tome predmetu ne može ponovo raspravljati ni
a) ulaganjem redovnih pravnih lijekova (zalba) ni
b) novom tužbom (ne bis in idem)

Materijalna pravomočnost za razliku od formalne - koju označujemo kao procesnu,

negativnu, a sastoji se u zabrani pokretanja novoga postupka - odnosi se na svojstva samoga
pravnog akta.

Mogli bismo je definirati ovako; Pravomočan je onaj akt koji može:

1. postati izvrsnim
2. sadrži konstataciju o nekom pravu ili odnosu koja se smatra istinitom
3. pravno obvezuje stranke u postupku
4. obvezuje isti ili drugi sud (odnosno državni organ).

4. Povratna snaga pravnih propisa (retroaktivnost)

Retroaktivnost (od retro agere) ili povratna snaga znači da se neki opći akt primjenjuje i za
situacije koje su nastale prije njegova važenja, što se može odnositi i na neka subjektivna
prava i slobode. Retroaktivnošću se mijenja neka postojeća pravna situacija ili se stanje
neregulirano pravom pretvara u pravno, sto po pravilu za subjekte pravnih odnosa znači neku
štetu ili ograničenje slobode. To npr. vrijedi za kažnjavanje za delikte koji nisu ni postojali
prije donošenja propisa, za oduzimanje imovine, državljanstva, građanskih prava i s1.
Ima slučajeva kada je retroaktivnost opravdana. To je slučaj "interpretativnih normi", tj.onih
propisa koji tumače prijašnje norme dajući im preciznije ili novo značenje (autentično
tumačenje zakona). Moguće je mjere kojima se ograničavaju ili ukidaju postojeća prava (npr.
razvlaštenje) jednako tako. Pravilo je ipak da se dira u tzv. "stećena prava", odnosno da se
njihov gubitak kompenzira (odšteta).

B. TRAJANJE SUBJEKTIVNIH PRAVA: ZASTARA I DOSJELOST

1. (343. str. knjiga)

2. Zastara (lat. praescriptio) znači da se istekom nekoga vremenskoga razdoblja više ne

može ostvarivati neko subjektivno pravo te se ono gasi ili gubi.
Zastara ima specifično procesno značenje u građanskom i kaznenom postupku. Tako se ona
odnosi na rokove unutar kojih se može izvesti neka procesna radnja ili pokrenuti postupak. U
kazenom postupku je to zastara progona što znači da državni odvejetnik neće poduzimati one
radnje na koje je ovlašten kada ustanovi da postoji opravdana surnnja da je počinjeno neko
kazneno djelo, ako istodobno konstatira i zastaru gonjenja. Poseban je slučaj zastrijevanje
same kazne što znači da se nakon izvjesnog vremena ona neće izvršiti. Danas je prihvaćeno
pravilo da ratni zločini i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju

3. Dosjelost (usucapio) je naličje zastare te ona označuje, za razliku od gubitka, stjecanje

nekog prava. Pri dosjelosti upravo se vršenjem stjeće neko pravo.
Dosjelost se odnosi na stvarna prava kao sto su služnosti i vlasništvo. Tako se služnost puta
moze steći samim vršenjem, a pod određenim uvjetima i vlasništvo. Pravo vlasništva nikada
ne prestaje samim nevršenjem, ali ga ipak stari vlasnik može izgubiti.
38
-www.kockica.info-
 To se događa ako je na istoj stvari novi vlasnik stekao pravo vlasništva dosjelošću. To je
originarni način stjecanja vlasništva,tj. bez obzira na prethodnike. Osnovni je uvjet da novi
stjecatelj ima faktičnu vlast na stvari (posjed) te da je postupao u dobroj vjeri (bona fides -
pošteni posjed). Zahtijeva se da iza takvog stanja ne stoji ponašanje suprotno pravu i moralu
(nasilje, prijevara i s1.). Pravilo je da se za stjecanje vlasnistva nekretnina (zemljište) traže
duži rokovi (10.g.) za razliku od pokretnih stvari.

XII.
IZVORI I ZAŠTITA PRAVA. OBIČAJNO PRAVO

A. IZVORI PRAVA

1. Uvod: pojam i uloga izvora prava

1.1. Stari pisci smatraju Zakonik XII ploča nekom vrstom potpune kodifikacije. Kasnije
zakonik cara Justinijana, koji se sastoji iz 4 zbirke, od kojih je najvažnija "Digesta
(Pandectae)'', postaje izvorom prava ne samo za Istočno Rimsko Carstvo nego i za mnoge
drzave srednjovjekovne Europe (opće pravilo/ius commune).

1.2. Izraz "izvori prava" njime se označavaju tzv. formalni ili sekundarni izvori prava,
a to su obvezni i unaprijed određeni (utvrđeni) oblici kojima se stvaraju opća i apstraktna
pravna pravila. Ti su oblici normativni pravni akti, i to su ustav, zakoni, uredbe te u
određenoj mjeri i odluke viših sudova (precedenti) te pravni običaji. Pojava koje nam
omogućuju spoznaju ili znanje o pravu- spoznajni pravni izvori. Tako je središnji spoznajni
izvor službeno glasilo u kojemu se u nekoj zemlji objavljuju zakonski i drugi pravni tekstovi
( u nas Narodne novine). Treba pridodati i zbirke propisa, komentare zakona, sustavna djela,
priručnike,monografije, zbirke sudskih odluka i drugo.

1.3. Pitanje "izvora prava" dotiče se teorijskog problema stvaranja prava - ili kako ističe
Kelsen- "nomodinamike". U toj se perspektivi najbolje sagledava u kom se obliku stvaraju
pravne norme i koji kulturni i društveni činitelji utječu na njihov sadržaj. Teorija pravnih
izvora isto pomaže i zakonodavcu, pravnoj i državnoj politici.
Pojam pravnog izvora zahvaća i unutrašnju strukturu prava. Tako se kod pravnih izvora
prava pitamo i kakav je njihov međusobni odnos, sto se rjesava po načelu pravne snage ili
hijerarhije.

2. Materijalni ili primarni izvori prava

1. Materijalne izvore neki još dijele i na objektivne i subjektivne.

Materijalni izvora su svi oni kulturni, povijesni, društveni i gospodarski činitelji koji uvjetuju:
a) koji će društveni odnosi i pravila biti od pravne važnosti i
b) kakav će biti sadržaj formalnih pravnih izvora.

2. U materijalne izvore objektivnog tipa mogli bismo ubrojiti društvene situacije i odnose
koji sadrže interesne razlike i suprotnosti ili dovode do društvenih konflikata koji se mogu
razriješiti samo fizičkom prisilom. Od objektivnog su značenja i neke kulturne pojave kao
vrijednosti, moral, društvene ideologije i političke doktrine.
39
-www.kockica.info-
3. Pod subjektivnim materijalnim izvorima neki pisci podrazumijevaju sve one individualne
činitelje stvaranja prava koji se pojavljuju u personificiranom obliku kao nositelji pravne
svijesti. To mogu biti skupštine, izborna i druga tijela, vladari, ugledne javne ličnosti i
stručnjaci (Solon, Likurg, u starom Rimu Gaj, Ulpijan, Paulo), suci i drugi, neki vide i u
širim drušvenim skupinama (klase, elite).

3. Formalni izvori prava

3.1. Dok su materijalni pravni izvori izrazito dinamične prirode jer održavaju društvene
potrebe i interese koji se mijenjaju i imaju ponekad i konfliktna obilježja, formalni su pravni
izvori više statični. To su normativni pravni akti koji su relativno trajni (npr.ustav). Dok
materijalni izvori obuhvaćaju različite pojave od kojih su samo neke u skoj vezi sa pravom,
formalni su izvori sastavni dio prava kao autonomnog i cjelovitoga sustava normi. Zbog toga
materijalni su izvori dijelom i metajuridičke naravi (npr.interesi, vrijednosti,moral).

3.2. Formalni izvori: ustav i podzakonski akti, sudska praksa. Uloga sudskih odluka u
stvaranju prava promatra se na 3 nacina: prema jednima karakter izvora prava može se
priznati samo presudma viših sudova u sustavu precedentnog prava (angloarnerički Common
law), dok drugi zastupaju mišljenje da je i donošenje presude u europskom pravu, iako
pojedinačni akt, isto tako oblik stvaralačke primjene prava. Treće mišljenje, koje prevladava
u našoj literaturi, zastupa gledište da se samo neke sudske odluke pretvaraju u opća pravna
pravila, odnosno postaju pravnim vrelom. Radi se o presudama viših sudova (vrhovni sud) ili
o tome da se sudovi osjećaju vezanima svojim vlastitim prijašnjim rješenjima.

3.3. Povijesno-pravna škola istiće trodiobu izvora: običajno pravo, zakonodavstvo

(postavljeno pravo od strane drzave) i znanost ("pravničko pravo"). U naših starijih pravnih
pisaca isto se prihvaća trodioba izvora; tako Krbek navodi akte državnih organa, sudska
praksa i običajno pravo.
Danas se probija i mišljenje da osim tih navedenih izvora treba uzeti u obzir i moral te tzv.
"prirodu stvari" kao izvore prava. I međunarodno pravo danas postaje neovisnim izvorom
unutrašnjeg prava svake države.

4. Moral, načela, i pravna znanost kao izvori prava

4.1. Između pravnoga i moralnoga poretka u svakom razvijenom društvu postoje i

razlike, a to se uočava i pri prisilnom važenju prava te u karakteru pravnih sankcija. One su
za razliku od moralnih stroge i određene.

Moral služi kao formalni izvor prava onda kada pravna pravila ili načela izričito upućuju na
moralne kriterije i vrednovanja. Tako je sudac ili onaj tko donosi pravnu odluku dužan uzeti
u obzir i moralne zahtjeve. To se događa npr. pri prometu robom i uslugama gdje se
primjenjuje načelo "savjesnosti i poštenja". Kod subjektivnih prava postoji zabrana njihove
zloporabe što odgovara moralnim shvaćanjima. Moralne norme i etička načela dolaze do
izražaja i u međunarodnom pravu. Tako se međunarodni sporovi teritorijalne prirode mogu
riješiti arbitražom koja uzima u obzir načelo pravičnosti, a ističe se i načelo "pacta sunt
servanda" kao temelj međunarodnoga poretka. Suvremeno pravo zabranjuje rat i upotrebu
sile, a naglašava pravo naroda na samoodređenje. Moralnost ne samo da određuje sadržaj i
svrhu pravnih normi nego i da utvrđuje granice i opseg pravnog reguliranja.

40
-www.kockica.info-
Uloga morala posebno je uočljiva u postupku stvaranja prava, dakle u zakonodavstvu
(pravna politika).Tako se u perspektivi "de lege ferenda" (s obzirom na donošenje zakona)
najprije postavlja pitanje je li neki društveni odnos podesno pravno regulirati.U neka moralna
pitanja zakon uopće ne dira ili samo uzgredno, dok je za druga zaštitnik moralnog poretka. U
tim pitanjima stvaranja prava kroz općenormativne akte pitanje morala vrlo je važno te se
moral treba razumjeti i kao materijalni izvor prava.

4.2. Na pitanja mogu li pravna znanost ili tzv. doktrina mišljenja biti izbor prava, daju
se različiti odgovori. Preteže uvjerenje da nije formalni izvor prava u postupcima stvaranja i
primjene prava. Zato se pravna doktrina može označiti kao jedan od supsidijarnih ili
pomoćnih izvora prava.
U modernim državama pravni stručnjaci sudjeluju u stvaranju prava na više načina: prvo,
kada djeluju u državnim organima i nadleštvima u čiji djelokrug pripada donošenje pravnih
akata, i drugo kao vanjski savjetnici pri pripremama za donošenje raznih javnih akata (ustav,
zakoni i s1.). Pravnici su najpozvaniji tumačiti pravne norme, bilo radi njihove primjene u
praksi ili zato da se one teorijski obrazlože i dopune (npr. pri sastavljanju komentara nekoga
zakona). U takvim se djelima obično daju i ocjene valjanosti postojećih zakonodavnih
rješenja te prijedlozi za dopunu ili promjene postojećega pozitivnog prava. Ta mišljenja
utjeću na proces stvaranja i primjene prava.

4.3. Veliku ulogu imaju i pravna načela, razlikujemo opcća pravna načela koja važe za
cjelokupno pravo ili jedno njegovo veliko područje odnosno oblasti i posebna koja važe
samo za jednu pravnu granu.

5. O ''prirodi stvari''

Argument prirode stvari, koji služi i kao izvor prava, počiva na nekomu pretpostavljenom
smislu ili općeprihvaćenom značenju pojava koje su predmet pravnog reguliranja. Za
građanskopravne odnose taj je kriterij važan za utvrđivanje odgovornosti ("redovna" ili
"prirodna upotreba"). Da se dijete nakon razvoda braka treba povjeriti majci, odgovara
shvaćanju po "prirodi stvari".

B. OBIČAJ I OBIČAJNO PRAVO

1. Običaji i pojam običajnog prava

1.1. Treba razliokovati običaj (lat. mos, p1. mores; consuetudo) od običajnoga prava.
Ono se pojavljuje u kasnijem stupnju razvitka kulture, i to tako da se neki običaji preuzimaju
iz društvene prakse i promatraju kao obvezni (izvor prava). To su pravila koja reguliraju
važna i konfliktna pitanja društvenog života i međuljudske komunikacije (zaštita temeljnih
dobara kao što su život, tijelo, imovina, korištenje zemljišta, vode, šuma).

1.2. Običajno pravo mogli bi definirati kao onu vrstu općih pravnih pravila koja nastaju
spontano bez unaprijed utvrđene procedure putem dugotrajnoga vršenja ili ponavljanja nekih
ponašanja koja se prihvaćaju kao pravne norme i izvor prava, iako se izražavaju u usmenom,
a ne u pismenom obliku (lex non scripta).

41
-www.kockica.info-
Dva elementa su bitna za određivanje pojma običajnog prava:
a) dugotrajno vršenje (longa consuetudo) i
b) prihvaćanje nekog običaja kao pravnoga ili obveznog u smislu sankcioniranog oblika
ponašanja (opinio iuris).

Ta dva elementa definicije mogu se označiti i kao objektivni i subjektivni. Objektivni bi

element običajnoga prava bilo dugotrajno vršenje, a subjektivni uvjerenje o pravnoj
obveznosti nekog običaja.

1.3. Odnos zakona i običajnoga prava. Postoje dva shvaćanja: obicajno je pravo
podređeno zakonu, a prema drugom ono čini s njim ravnopravno pravno vrelo. Pojavljuje se
i pitanje može li običaj ukidati (derogirati) zakon. Danas se smatra da i zakon može prestati
važiti dugotrajnim nevršenjem ("izobičavanjem").

2. Razvoj i shvaćanje običajnog prava

2.1. U početcima razvoja države i prava običajno pravo je bilo glavni i samostalan izvor
prava. I u starom Rimu ispočetka živi po starom nepisanom pravu sve do objavljivanja
Zakonika XII ploča. On se smatra kodifikacijom postojećeg običajnoga prava. Pored
pretorskog običajno pravo ostati će važnim čimbenikom stvaranja prava sve do razdoblja
prevlasti carskih konstitucija.

2.2. U razdoblju ranoga srednjega vijeka u Europi je običajno pravo sasvim prevladalo pa
su se pravni poredci novodošlih germanskih i slavenskih plemena temeljili uglavnom na
njihovoj narodnoj tradiciji. To se običajno pravo kasnije zapisuje i prikuplja u zbornicima
(npr. lex Salica). Zbirke običajnoga prava iz srednjeg vijeka gdje se posebno istiće Vinodolski
zakonik (1288.) i Poljički statut.
To pravo ranoga feudalizma vrlo je rascjepkano i daje cjelokupnom pravnom poretku tih
zemalja obilježje partikularizma. On se očituje u teritorijalnoj i personalnoj dimenziji
važenja prava. Tada ljudi žive i rješavaju svoje sporove prema pravilima koja važe u njihovu
kraju ili mjestu; s druge strane postoje posebni sustavi prava koji vrijede i za pojedine staleže
i za crkvene osobe za razliku od svjetovnjaka (kanonsko pravo).

2.3. Napoleonov ''Code civil'' iz 1804. prvi je primjer uspješne moderne kodifikacije
kojom u Europi počinje era prevlasti zakonodavnoga reguliranja.

2.4. U teoriji prava posebno mjesto zauzima njemačka povijesno-pravna škola (Savigny,
Puchta) koja naglašava ulogu obiščja u razvoju prava. Tako Savigny ističe da se pravo
najprije pojavljuje u obliku, a nakon te faze dolazi razdoblje znanstvenoga prava, a na kraju
slijedi etapa kodifikacije. Pravo se veže uz narodnu pravnu svijest ili ''narodni duh''
(Volkgeist). Pravo je proizvod mjesne sredine u kojoj je niklo te odgovara potrebama i
predodžbama naroda. Žestoko se protive ideji kodifikacije građanskoga prava u njemačkim
zemljama.

2.5. Proučavanjem običajnoga prava bavi se etnologija (socijalna i kulturna

antropologija) U njoj se u novije doba razvija i posebna disciplina – antropologija prava
koja usporedno s političkom antropologijom izučava ne samo normativnu regulaciju u tzv.
''primitivnim drustvima'' (Indijanci, Eskimi, narodi Azije, Afrike i Pacifika), nego se
posvecuje i pitanjima funkcioniranja malih zajednica ili pravima urođenika u modernim,
42
-www.kockica.info-
kompleksnim društvima (aborigines).

2.6. Izučavanju narodnih pravnih običaja u nas se prvi posvetio Baltazar Bogišić, koji je
djelovao pod utjecajem povijesno-pravne škole. Poznat je po kodifikaciji običajnoga prava za
kneževinu Crnu Goru (Opći imovinski zakonik 1888.), ali i po prikupljanju i komentarima
empirijskog materijala o običajnom pravu raznih balkanskih i južnoslavenskih zemalja.
Drugi hrvatski znanstvenik, etnolog i javni radnik Antun Radić. Uređujući Akademijin
''Zbornik za narodni život i običaje'', on prikuplja građu o narodnom životu, uključujući
narodne običaje iz raznih hrvatskih krajeva.

3. Suvremena uloga običajnog prava

3.1. U modernom pravu uloga običaja je skromna, isključuju se običajne norme. Ipak
danas je običajno pravo vrlo važan izvor za tri pravna područja, a to su međunarodno javno,
trgovačko i ustavno pravo.

3.2. U trgovačkom pravu osim zakona kao izvor prava služe i običaji. Njih bismo mogli
podijeliti na dvije vrste: običajno pravo u užem smislu (normativni običaji) i ugovorne
običaje. Normativni običaji nastaju dugotrajnim vršenjem i sviješću o njihovoj pravnoj
obveznosti, a uobličavaju se i kao uzance. Uzance su u užem smislu zbirke običaja koji služe
u pravnom prometu trgovačkih subjekata, a izdaju ih trgovačke komore ili posebni trgovački
sudovi (arbitraže). Donosi ih tijelo ili organ koji nije zakonodavac. Uzance mogu biti općeg
tipa ili se odnositi na posebna pitanja prometa robom ili davanja usluga (lučke uzance, uzance
za promet žitaricama).

3.3. U međunarodnom se javnom pravu i dalje zadržavaju običaji kao važan izvor
normativnog reguliranja uz ugovore (konvencije). Nekada je međunarodno pravo u
segmentima kao pravo mora, ratno pravo i diplomatske privilegije, isključivo počivalo na
običajima.

3.4. Običaj u ustavnome pravu. Praksa državnih organa može smatrati posebnom
granom običajnoga prava. Nužno da se u praksi ustale neke koje će pobliže odrediti ustavne
odredbe te razriješiti sporna pitanja iz tog područja. Vrijedi ponajprije za odnose vrhovnih
državnih organa, ali i za pitanja procedure u svezi sa sastavljanjem i radom skupštinskih
domova, odnosno vlade i parlamenta, donošenjem zakona i drugih akata.
Kao primjer za ulogu običaja u ustavnom pravu navodi se Engleska kao zemlja koja nema
ustava u formalnom smislu te u njoj vazi isključivo ustavno običajno pravo.

C. ZAŠTITA PRAVA

1. Jedna od najvažnijih sredstava je tužba. Tužbom se pokreće parnica te na taj način nastaje
poseban pravni odnos procesne prirode između suda, tužitelja i tuženika. Ti posljdnji čine
dvije suprotstavljene stranke u sporu, dok sudu pripada uloga neovisnoga i neutralnog arbitra.
Zahtjev za sudskom zaštitom prava se naziva tužba (lat. actio), a odražava se i postojanje
posebnog prava koje se naziva pravom na tužbu.
Neograničenost prava na tužbu proistjeće i iz načela jednakosti građana. Iskljućuje bilo kakve
privilegije pa i one procesne prirode. Obilježje moderne države slobodan pristup sudovima
koji je omogućen svim subjektima prava neovisno o sadržaju i vrsti njihova zahtjeva.

43
-www.kockica.info-
2. Zatim načelo zakonitosti, koji ima trostruki smisao: prvo, riječ je o općem zahtjevu za
ograničavanjem vlasti, drugo, ispitivanje zakonitosti omogućuje jedinstvenost pravnog
sustava u smislu međusobne usklađenosti akata i jamstva njihove valjanosti u formalnom i
materijalnom pogledu, i treće, to načelo označuje i oblik zaštite prava stranaka u postupku. Ta
se zaštita postiže ulaganjem pravnih lijekova (prigovori, žalbe, zahtjev za revizijom i drugo).

3. Zaštita prava počiva velikim dijelom na djelatnosti državnih organa i institucija čija se
uloga sastoji u primjeni i tumačenju prava ili u pružanju pomoći pojedinčima i grupama ljudi
kako bi oni ostvarili i zaštitili svoja prava.
Tu je na prvom mjestu institucija suda i sudovanje. Suci se biraju na osnovi profesionalnih
kriterija stručnosti i poštenja te im je omogučeno da svoju dužnost obavljaju slobodno,
neovisno o bilo kakvim vanjskim utjecajima ili pritiscima. -neovisnost sudova.

Donošenje sudskih odluka počiva na tri pretpostavke:

a) Zabrani uskračivanja suđenja. Zakonska regulativa i njegovo stručno obrazovanje
omogućuju da bez većih poteškoća upozna i primijeni pravne propise te on ne smije
odbiti presude pod izlikom da mu pravo nije poznato
b) Načelo Ignorantia iuris nocet koje se sastoji u nedopustivosti pozivanja stranke na
nepoznavanje prava. Uvažavanje subjektivnog momenta znanja i neznanja
onemogučilo ili otežalo donosenje sudske odluke.
c) Poštivanje pravila logičkog mišljenja (racionalnost) i osjećaj za vrijednosti i
pravičnost.

4. Osim redovnih sudova, veliku ulogu u zaštiti prava i kontroli zakonitosti ima posebno tijelo
koje neki nazivaju i četvrta vlast, a to je Ustavni sud. To je sudište nastalo kao odgovor na
zahtjev pravne teorije i prakse da se ispitivanje zakonitosti proširi i na zakonodavne akte.

5. Za zaštitu prava nadležna i predstavnička tijela među kojima narodna skupština

(parlament) zauzima posebno mjesto.
Pučki pravobranitelj uz državno odvjetništvo i pravobranilaštvo kao i institucije čija je
glavna zadaća kontrola vlasti i zakonitosti. Odvjetništvo -obvezni u kaznenom postupku.

44
-www.kockica.info-
 I.
ADRESATI I VRSTE PRAVNIH NORMI.
STRUKTURA NORME

A. UVOD

1. Adresati su primatelji normi, odnosno oni kojima se upućuje, dok su adresanti oni od
kojih norma potječe ili oni koji ju upućuju. Adresati su po pravilu građani, dok su adresanti
državni organi i to prije svega zakonodavac.

2. Postoji i mišljenje da je adresat pri svakoj normi samo državni organ jer je on dužan
primijeniti pravo, odnosno jamčiti njegovu učinkovitost. Postoji i shvaćanje da je pravi
sadržaj norme prisila, što znači da smo obvezni pridržavati se poruke iz norme koja je
bezuvjetna zapovijed, a za to se brinu suci i upravni organi.

3. Oblici normativnog izražavanja. Današnja se pravna pravila najčešće pojavljuju u

pismenom obliku, a nazivamo ih pravni propisi.
Osim putem jezika, neke norme se izražavaju i jezičnim znacima; npr. u javnom prometu ili
pomorstvu. Norma kao poruka se upućuje adresatima svjetlom i izborom posebne boje. U
drugim prigodama se upotrebljavaju likovi, zvuci (sirene), a katkada formule i grafikoni.
Jezični znakovi su najprikladniji i najčešći oblik komunikacije. Pravne se norme zato
sastavljaju u obliku rečenica koje su dio većih tekstova, a to su pravni akti. Tako se svaki
zakon sastoji iz vise rečenica-iskaza kojima se izražavaju norme. Te rečenice nazivamo
pravne odredbe. Uobičajeno je da se odredbe obilježavaju rednim brojevima ili slovima. To
su članci ili paragrafi koje dijelimo na stavke (alineje). Po pravilu se dijelovi jedne norme
nalaze na različitim mjestima te je zadaća pravnika kao stručnjaka da ju rekonstruira.

B. VRSTE PRAVNIH NORMI

1. Običajne-postavljene, nepisane-pisane, opće-pojedinačne, generalne-partukularne,

kategoričke-disjunktivne te na kraju više i niže norme.

2.1. Običajne norme nastaju dugotrajnim vršenjem, što znači i ustaljeni tip jednog
ponašanja koje nastaje više ili manje spontano, u postavljenih je normi moguće točno
odrediti njihovo vrijeme postanka, njihova tvorca (to je obično državni organ, i to
zakonodavno tijelo)

2.2. Pisane su norme po pravilu uobličene u pravnim aktima, dok nepisane nastaju
običajnim putem.

2.3. Opća pravna norma je apstraktno i općenito pravilo, ne odnosi se na konkretni

slučaj ili situaciju. Adresati su neodređeni. Pojedinačna ili individualna norma odnosi se na
konkretnu osobu ili situaciju koja je točno utvrđena te se u tom slučaju ljudi određuju imenom
i prezimenom (npr.dodjela odličja).

2.4. Neke norme važe na cijelom teritoriju, tj. za cjelokupno stanovništvo neke države, dok
je za važenje drugih prostorno ograničeno. To se razlikovanje označava terminima generalne
(univerzalne) i partikularne norme.
45
-www.kockica.info-
2.5. Norme prema stupnju slobode. Kod nekih pravnih pravila adresatima nije ostavljena
nikakva sloboda u pogledu nastanka i sadržaja obveza odnosno ovlaštenja. Takve se norme
nazivaju kategoričkim (striktne ili kogentne), ius cogens (prisilno pravo). Postoje i norme
koje samo okvirno rješavaju neki odnos i upućuju stranke da same odrede njegove modalitete
(način ispunjenja tj. obveze i ovlaštenja, odnosno nastanak i prestanak odnosa). To su
disjunktivne norme koje mogu biti alternativne i dispozitivne. Alternativna se norma
primjenjuje pri disciplinskim kaznama i pri izboru prezimena (sklapajući brak, žena može
uzeti prezime muža, zadržati svoje prezime..). U trgovačkom i imovinskom pravu vrlo su
česte tzv. dispozitivne norme. Pri kupoprodaji stranke se mogu slobodno dogovoriti o roku
isporuke (kalendarski dan, mjesec dana ili drugo).

2.6. Više norme određuju sadržaj i položaj nižih normi te se može reći da su one jače od
nižih pravila.

3. S obzirom na važenje u vremenu razlikujemo: početak i prestanak važenja. Neke norme

stupaju na snagu odmah, druge istekom roka (vacatio legis), a neke vaze i unatrag. Taj
posljednji tip se naziva i retroaktivnost (povratna snaga). Norme prestaju važiti na više
nacina: derogacija (izričito ukidanje) i odumiranje (''izobičajavanjem'') normi. Po pravilu
norme važe neodređeno, a tek je u rjeđim slučajevima određen i prestanak važenja.

4. Apstraktne i konkretne norme. Prve su manje određene od drugih. Tu se razlika pravi s

obzirom na sadržaj norme (npr. propisuje se jednosmjerna vožnja nekom gradskom ulicom
=apstraktna norma; zabranjuje se promet dana toga i toga zbog radova na kolovozu
=konkretna norma). Vrlo neodređene apstraktne norme nazivaju se i načela te standardi i
opće klauzule. Postoje i tzv. programatske norme, pravila osobito zastupljena u ustavnim
odredbama.

5. S obzirom na formulacije pravnih odredaba ili oblik norme razlikuju se: naređujuće,
zabranjujuće i ovlasčujuće norme. Odredba da su stranke dužne pred sudom govoriti istinu,
naređujuća je norma, dok je ona koja sankcionira kaznu, klevetu itd. zabranjujuća norma.
Mnoge su norme, koje se odnose na prava građana i posebno na imovinske odnose
ovlaščujuće (politička prava i slobode).

C. STRUKTURA NORME

1. Pravni pojmovi redovito su definicije-sudovi kojima se našto tvrdi (npr.oružje je opasna

stvar).
Opća pravna norma čini najčešće jednu ili više rečenica kao jezični iskaz ili izričaj. Njima se
izražava jedna misao, koji čini 2 suda, hipotetični sud. Prvi je iskaz ili sud činjenica – uvjet
što znači apstraktan opis djela i subjekta (zamišljeno ili pretpostavljeno činjenično stanje).
Drugi je iskaz pravna posljedica koji je neka vrsta rečeničnoga predikata.
''Nitko nije ovlašten oduzeti ili prisvojiti tuđu pokretnu stvar'', taj se iskaz pokazuje kao sud
kojim se tvrdi ''svatko tko oduzme tuđu stavr je kradljivac te je počinio kazneno djelo krađe''.
To je činjenica-uvjet iz koje slijedi pravna posljedica, a to je: ''bit ce osuđen na kaznu zatvora
od jedne godine''.

46
-www.kockica.info-
2. Pravo je pojava sui generis jer egzistira kao ''trebanje'' (Sollen), sadrži preskriptivne
iskaze.
Primjena prava čini onu operaciju kojom se provodi neko pripisivanje kao ubrojavanje ili
kvalifikacija. Takve tvrdnje se odnose na hipotetičke stavove (''ako''). Obvezno ''trebanje''
izražava bit pravnoga iskaza.
Hipotetičko-preskriptivni iskazi nisu sadržani samo u normama. Tako se osim s iskazima
formuliranim u ustavu, zakonima, upravnim i sudskim aktima susrećemo u pravnoj praksi i s
prijedlozima, uputama, molbama, žalbama, tužbama, uputama neobvezne prirode, savjetima
itd. I te radnje odnosno jezične akte koje treba razlikovati od pravnih akata u užem smislu ,
sadrže preskriptivne zahtjeve kao traženja upučena državnim organima, drugim starnkama ili
javnosti.

3. Specifičnost normativnih iskaza koje upotrebljava pravni jezik pokusala se utemeljiti i na

pojmu tzv. ''perfomativa'' ili perfomativnih iskaza. Austin tako smatra da postoje iskazi čija
primarna funkcija nije priopčavanje neke misli ili sudova o činjenicama (''konstativa''), nego
obavljanje neke radnje. Tako se izjava pri sklapanju braka, imenovanje nekog broda iskazi
kojima se ne tvrdi da je nešto neistinito ili istinito, nego se pomoću njih obavlja neka radnja.

D. O PRIMARNIM I SEKUNDARNIM NORMAMA (369.-370. str. knjiga)

E. SAŽETAK: POJAM, SASTAV I STRUKTURA PRAVNE NORME

1. Pravna se pravila razlikuju od drugih vrsta normi po načinu postanka, trajanju, važenju ali i
po vrsti traženja koje sadrže i po sankcijam, koje određuju i primjenjuju po pravilu državni
organi (sud ).
Pravno se pravilo razlikuje s jedne strane od pravnog akta, a s druge strane od pravne
odredbe. Pravne su odredbe sastavni dijelovi normi koje nalazimo u jezičnim tekstovima (npr.
paragrafi u zakonu). Pravna norma može biti sadržana u jednoj odredbi, ali se naješće
pojavljuju u više njih, ili čak u različitim tekstovima.
Pravni akt je jezična radnja odnosno tekst koji redovito sadrži više normi (normativni pravni
akt).

2. Za suvremeno razumijevanje prava, potrebno je rabiti jezicno-logicku funkciju raščlambu.

S jezikoslovnog stajališta, pravna je norma ponajprije značenje nekog iskaza, koji je nekome
upućen (adresat). Jezični je iskaz pravne norme po pravilu preskriptivan, jer se od nekoga
nešto zahtijeva ili očekuje.
Suština pravne norme je normativno oblikovanje stvarnosti. I pozivanje na vrijednosti
(ideale pravnog poretka), kao što je npr. pravednost, ili na načela.

3. Pravna norma ima četiri dijela: hipotezu, dispoziciju, delikt i sankciju. Početni je dio
pravne norme sadržan u uvjetu ili u nekoj pretpostavci koju zovemo hipoteza (primarna
hipoteza). Hipoteza opisuje subjekte i situacije na koje se odnosi norma (tako za poreznu
obvezu ona odgovara na pitanje: Tko je porezni obveznik?).
Dispozicija ili zahtjev (traženje) središnji je i najvažniji dio norme. Dispozicija sadrži obvezu
kojom se nekim subjektima nalaže neko činjenje (facere) ili nečinjenje (non facere). Upućuje
i na neko zastićeno pravno dobro (npr. imovinu, zdravlje, čast, javni interes), te zahvaća i
pravne objekte.

47
-www.kockica.info-
Dispozicija se jezično može izraziti u tri oblika: kao zapovijed, kao zabrana i kao
ovlaštenje.
Određenje delikta ili ''prijestupa'' dio je pravne norme. Kao delikt pretpostavlja neko
ponašanje koje se može, ali ne mora, dogoditi (npr. kod porezne norme, da subjekt ne plati
porez), može ga se shvatiti i kao sekundarnu hipotezu.
Delikt označava pravno nedopuštenu radnju. To je protupravno ponašanje koje krši primarnu
dispoziciju.
Četvrti i posljednji dio je sankcija. Određuje posljedice delikta za njegova počinitelja i osobu
kojoj je počinjeno neko zlo ili šteta, te utvrđuje koji će državni organ (sud) o tome odlučivati.
Ako se delikt može promatrati kao sekundarna hipoteza, onda je sankcija sekundarna
hipoteza.

4. Dok se hipoteza i delikt označavaju deskriptivno (opis ili deskriptivni iskaz), dispozicija i
sankcija sadrže preskriptivne iskaze.

5. Pitanje određenosti norme. Općenito govoreći pravne su norme nedvosmislene poruke

koje određuju više ili manje točno što adresati trebaju učiniti.

6. S obzirom na oblik u kojima se pojavljuje pravna norma, odnosno poruke koje sadrže:
pisane i nepisane. Tipičan primjer za pisanu pravnu normu je rečenica u zakonskom tekstu
koja se naziva stavak ili paragraf. Pravna norma se može izraziti i znakovima, koji su
najčešće slikovni (prometni znaci) ili brojke.
Ne treba zaboraviti ni konkludentne radnje pri pravnim poslovima kojima se presutno
stvara pravni odnos (npr. prodavaču dajemo novac za novine).

II.
PRAVO KAO POREDAK I SUSTAV.
SISTEMATIZACIJA PRAVA

A. UVOD

1. (374. str. knjiga)

2. Pravni poredak mogli bismo definirati kao skup pravnih normi, nacela i vrijednosti koji
čine pozitivno pravo neke političke zajednice (države). Poredak se sastoji iz normi koje mogu
biti zakonskog, običajnog ili sudskog podrijetla, a obično stoje u uskoj vezi s kulturnom
tradicijom nekoga naroda, običajima, moralom, vjerom i političkim nazorima. Svaki se
pozitivni pravni poredak sastoji ne samo od normi nego i od načela i vrijednosti. Jedna je od
najvažnijih funkcija pravnoga poretka zaštita dominantnih društveno-političkih vrijednosti.

3. Pojam pravnog sustava definirat ćemo u smislu ukupnosti normi i akata koji su razvrstani
po kriteriju pravne snage (moći). Radi se o sistematizaciji prava koja je hijerarhijske prirode
i počiva na koncepciji stupnjevitog stvaranja i primjene prava (Kelsen-Merkl). Dobiva se
raspored koji podsjeća na piramidu na čijem su vrhu ustav i zakoni, a zatim slijede i ostali
akti. U tom su sustavu niže norme formalno i sadržajno usklađene s višim normama, što se
izražava i u načelu ustavnosti i zakonitosti.

48
-www.kockica.info-
Taj pojam pravnoga sustava mogli bismo obilježiti i kao vertikalni pravni sustav. Pridonosi
da on funkcionira kao formalno-logička cjelina koja je sama sebi dovoljna. Uz pomoć
tumačenja taj se sustav stalno dopunjuje, prilagođava i mijenja da bi odgovorio zahtjevima ne
samo hijerarhijske usklađenosti (zakonitosti), nego i koherenciji (jedinstvenosti), potpunosti i
određenosti. Sva ta obilježja pravnog sustava u vertikalnom ili formalno hijerarhijskom
smislu nazvat cemo strukturom prava.

4. Sistematizacija pravnih normi po kriteriju pravne snage obilježje je suvremenih pravnih

poredaka jer potjeće od ustavotvorca i zakonodavca koji su danas glavni formalni čimbenici
stvaranja prava.
Sistematizacija prava u duhu rimskoga prava, svodi se na podjelu pravne građe na grane od
kojih svaka obuhvaća norme srodne po sadržaju i funkciji i društveno-ekonomskoj i pravno-
tehnickoj. Tako se pravna pravila mogu razvrstati u materiju građanskoga, kazenog,
upravnog, obiteljskog, radnog i drugih grana prava. Taj pojam pravnoga sustava mogli bismo
nazvati horizontalnim pravnim sustavom jer se tu norme raspoređuju ne po pravnoj snazi
nego po srodnosti materije.

5. U horizontalnom pravnom sustavu norme se razvrstavaju osim prema granama, još i u

područja ili grupe te u pravne institute. Postoji osam velikih grupa ili područja prava koje
pocivaju na 4 velikim kriterijima.

Tablica 14: Horizontalni pravni sustav (grupe i grane prava) – (377. str. knjiga)

1. UNUTRAŠNJE (municipalno)

2. MEĐUNARODNO (JAVNO) PRAVO

A. Kriterij sfere važenja a) Ratno i kumanitarno
b) Pravo mora
c) Diplomatsko
d) Ugovorno
1.1. Ustavno
1.2. Upravno
1.3. Financijsko
1. JAVNO 1.4. Sudsko (organizacijsko)
1.5. Kazneni postupak
1.6. Parnični postupak
B. Prema kriteriju sadržaja i 1.7. Kazneno pravo
intezitetu prisile
2.1. Građansko
2.1.1. Opći dio
2.1.2. Stvarno
2.1.3. Obvezno
2. PRIVATNO PRAVO 2.1.4. Nasljedno
2.2. Obiteljsko
2.3. Trgovačko
2.4. Radno itd.
1. MATERIJALNO -
2.1. Kazneni postupak
C. S obzirom na karakter norme 2. FORMALNO 2.2. Građanski parnični i
(sadržaj ili procedura) (PROCESNO) izvanparnični postupak
2.3. Upravni postupak
1. SUBJEKTIVNO PRAVO
D. ''Čisto'' privatna ili javna sfera 2. OBJEKTIVNO PRAVO

49
-www.kockica.info-
6. Unutar tih grupa prava pravo se dijeli na grane i podgrane te na pravne institute
(ustanove). Tako je građansko pravo najvažnija grana grupe prava koju označavamo kao
privatno pravo. Unutar građanskoga prava razlikujemo stvarno, obvezno i nasljedno pravo.
Pravni je institut skup pravnih normi koje uređuje jedan uži tip pravnih odnosa. Taj se pojam
odnosi na najmanju klasifikacijsku jedinicu.

7. Pravo je kao sustav normi i akata u cjelini objektivne prirode jer je proizvod
institucionalnih činitelja i zajamčeno prisilom koju provode državni organi, funkcionira kao
zapovijed suverene vlasti. Subjektivno, misli se na privatnu sferu pravnoga poretka, i to na
ovlštenja koja proizlaze iz pravnih odnosa.

B. VELIKI PRAVNI SUSTAVI

1. UVOD (378. str. knjiga)

2. EUROPSKI ILI KONTINENTALNI SUSTAV

Europske pravne poretke prožima tradicija rimskoga prava što je posljedica tzv. recepcije
rimskoga prava. Počinje u Italiji potkraj 11. st, te se kasnije proširila na druge zemlje zapadne
i srednje Europe i završava tijekom 16. st. Suci i drugi učeni pravnici primjenjuju samo onaj
dio Justinijanove kodifikacije koji se naziva Digesta, a preostaju i ostatci starog običajnoga
plemenskoga prava. Europsko pravo označava primat pisanoga prava (lex scripta) i to
zakonodavnoga podrijetla. U tome sustavu su običajno pravo i sudske odluke sporedni ili
supsidijarni izvori prava. Danas se općenito prihvaća i u kontinentalnoj Europi da odluke
viših sudova, odnosno sudska konkretizacija i tumačenje prava imaju značenje izvora prava.

3. ANGLOAMERIČKI SUSTAV (COMMON LAW)

Taj se sustav naziva ''opće pravo'' (Common law) i nastao je u Engleskoj odakle se proširio i
na sve zemlje bivše Britanske zajednice naroda. U SAD-u je doživio izvjesne modifikacije te
se američko pravo razlikuje od tradicionalnoga engleskoga prava. Iako je svojim podrijetlom
vezano uz običajno pravo, naziv ''Common law'' upućuje na to da se to pravo razvilo kao
zajedničko (opće) pravo cijele zemlje.
Znaćajke angloamerickoga pravnog sustava. To je sudsko pravo jer počiva na sudskim
odlukama koje imaju značenje precedenta, tj. služe kao uzor za kasnije (buduće) sudske
odluke. Zasniva se na određenom dualizmu između dvaju tipova sudskog prava, jednog koji
se naziva Common law, i drugoga koji se naziva equity. Zbog žalbi protiv sudskih odluka
utemeljenih na sustavu Common law, doslo je do osnivanja paralelnog sudstva koja je isprva
vodio lord visoki kancelar. To je sudovanje bilo zasnovano na načelu pravičnosti te je
nazvano ''equity''.
U novije doba u Engleskoj i posebno u SAD-u sve veću ulogu u stvaranje prava preuzimaju
zakoni te je zakonsko pravo (statute law) postalo jedan od najvažnijih izvora prava. Uzima se
u obzir i običajno pravo (custom), rimsko pravo (na kojem počiva pravo Škotske),
međunarodno pravo i u najnovijem razvoju pravo Europske unije.

4. PRAVO U ISLAMSKIM ZEMLJAMA. ŠERIJATSKO PRAVO (379.-380. str. knjiga)

5. PRAVO AZIJSKIH NARODA (380.-382. str. knjiga)

50
-www.kockica.info-
 III.
GRUPE, GRANE I INSTITUTI. PRAVNA NAČELA

A. JAVNO I PRIVATNO PRAVO

1. O razlikovanju kavnog i privatnog prava

1.1. Općeprihvaćeni način sistematizacije cjelokupne pravne građe. Elementi jednoga i

drugoga prava međusobno prožimaju.

1.2. Jedan od najranijih pokušaja razlikovanja potjeće iz rimskoga prava, a zasniva se na

kriteriju interesa. Pandektist Dernburg ideju je obrazlagao ističući da u normama javnoga
prava preteže opci interes za razliku od privatnoga prava, gdje su interesi pojedinaca na
prvome mjestu. Taj kriterij nije prihvaćen jer su oba tipa interesa u pravu nerazdruživo
povezana, a napose procesno pravo (javno pravo) jedno od najvažnijih instrumenata zaštite
subjektivnih prava, dakle privatnih interesa.

1.3. Teorija koja je polazila od subjekata pravnoga odnosa. Tvrdilo se da se u javnom

pravu uvijek pojavljuje država kao subjekt, dok su u privatnom pravu to samo građanske
osobe. Ako je u nekom pravnom odnosu barem jedan subjekt državni organ, onda ti odnosi
pripadaju u javno pravo. I ta je zamisao s pravom odbačena jer se pojavljivanje države kao
subjekta ne mijenja prirodu pravnog odnosa (npr. pri kupoprodaji odnosi su privatnopravni
iako država nastupa kao kupac ili prodavač).
Pokušaj podjele po kriteriju objekta pravnih odnosa, pri čemu se kao polazna točka uzimaju
imovinska dobra, ali imovinski odnosi su predmet i javnoga prava (financije, javna dobra) te
ni taj pokušaj nije prihvatljiv.
Pokušaj kroz aspekt pravne norme, njezinih elemenata i intenziteta. Polazi od razlikovanja
strogih (ius cogens) i disjunktivnih normi (alternativne i dispozitivne norme- ius
dispositivum). Moglo bi se utvrditi da prvi tip normi prevladava u javnom, a drugi u
privatnom pravu. Nije prihvaćeno. Nasuprot tomu, francuski teoretičar Duguit polazi od
sankcije. Tvrdi da su norme javnoga prava lišene sankcije, jer država ne može određivati
sankcije sama prema sebi, a u privatnom pravu ne samo da postoje sankcije nego su one i
uperene protiv konkretnih osoba koje povrjeđuju javni ili privatni interes. Ali je Duguitova
konstrucija pogrešna. Sankcije kao bitan normativni element postoje i u privatnom i u javnom
pravu. Upravo je obilježje jedne važne grane javnoga prava -kaznenoga prava -da raspolaže
najjačim sankcijama.

1.4. Suvremeno gledište. Najčešće se susreće mišljenje da ta dva tipa pravnih odnosa i
normi počivaju na kriteriju vršenja vlasti, odnosno autonomiji subjekata, tj. adresata kojima
je norma upućena. Ponekad država naređuje (zapovijed), a pojedinac sluša; drugdje bez
obzira na to radilo se o državi ili o građanima - subjekti po svojoj volji ulaze u pravne odnose.

2. Grane javnog prava

2.1. Javno pravo u širem smislu obuhvaća: ustavno, upravno, kazneno, sudsko
(organizacijsko i postupovno) i financijsko pravo. U užem smislu javno pravo konstituiraju
naročito ustavno i upravno pravo koji sadrže osnovna načela organizacije države, pravila
njezina unutrašnjeg ustrojstva te reguliraju položaj ljudi u državnoj službi, pitanja javne
51
-www.kockica.info-
imovine i drugo.
2.2. Ustavno pravo je temeljna pravna grana te se može reći da u modernim državama
ustavno pravo zauzima središnje mjesto u pravnom sustavu. Ustavna se materija može
podijeliti na dvije vrste: ustavno-organizacijske norme i norme koje zasnivaju temeljna prava
(osnovna politička prava i slobode). Prva vrsta norme utvrđuje načela organizacije vlasti ili
ustrojstvo države, a tu se ubrajaju prvo, oblik vladavine (monarhija ili republika), drugo,
državno uređenje (jedinstvena ili složena); zatim organizacije uprave i sudstva (centralizacija
ili decentralizacija te lokalna samouprava); dioba vlasti, odnosno način na koji se određuje
egzekutiva (parlamentarizam ili predsjednicki sustav); politički sustav (demokracija ili
autokracija) te način njezina ostvarivanja kao sto su izbori itd.; i pitanje glavnoga grada i
državnih simbola (grb, zastava, himna).
U drugi dio ustavne materije pripadaju obvezne odredbe o utemeljenju i zaštiti ljudskih prava
i sloboda. Naš Ustav, osim već klasičnih prava i sloboda, zajamćuje ''pravo na život''.
Najvažniji izvor prava na kojemu poćiva cjelokupno pravodržavnog ustrojstva. Naglašava se i
posebnost ustavnih normi. Te su norme opskrbljene najvišom pravnom snagom te su na vrhu
hijerarhijske ljestvice pravnoga sustava. Ne sadrže sankcije te ih je starija teorija ubrajala u
tzv. ''nesavršene zakone'' (leges imperfectae), to se odnosilo na odluke najviših (vrhovnih)
državnih organa iznad kojih i nije bilo viših organa koji bi mogli izreći sankciju. Danas tu
ulogu preuzima Ustavni sud. Ustav sadrži i programatske iskaze i načela čija primjena ovisi o
drugim granama prava. Proces ostvarivanja ustavnih normi mogli bi označiti i kao njihovu
konkretizaciju (izvršavanje ili primjena ustavnih odredaba kroz zakonodavstvo).

3. Građansko pravo: pojam, važnost i dioba

3.1. Građansko je pravo po tradiciji najrazvijenija grana prava na kojoj počiva primjena i
stvaranje prava u praksi. Društveni odnosi koje pravo regulira utemeljeni su na proizvodnji i
prometu materijalnih dobara što čini predmet građanskoga prava. Građansko pravo, postavlja
i osnove za druge srodne grane prava. Tako su sve grane privatnog prava ovisne o načelima i
rješenjima koja se u moderno doba uspostavljaju u kodificiranom zakoniku.
S toga je gledišta ne samo Ustav nego i građanski zakonik osnova prava, može se reći da je
građanski zakonik središte cjelokupnoga privatnoga prava, a šire gledano i cijeloga pravnog
sustava.

3.2. Sastoji se iz više dijelova: opći dio, stvarno pravo, obvezno pravo i nasljedno pravo.

a) Opći dio građanskoga prava sadrži ona ''pravila i načela koja su zajednička svim
dijelovima građanskoga prava''.
b) Stvarno pravo počiva na institutu vlasništva.
c) Obvezno pravo sadrži ona pravila koja uređuju odnose dviju strana (vjerovnik-dužnik) s
obzirom na činidbe.
d) Nasljedno pravo je onaj dio građanskoga prava koji se bavi prijelazom imovine s jednog
subjekta (ostavitelja) na druge (nasljednici) do kojeg dolazi smrću ostavitelja.

3.3. Načela građanskoga prava:

a) načelo autonomije i dispozitivnosti; znači da se građanskopravni odnosi uspostavljaju

samo voljom stranaka,
b) načelo stranačke ravnopravnosti,

52
-www.kockica.info-
 c) načelo pretežnosti imovinskih sankcija označava da se određuju samo gospodarske
sankcije koje se obično izražavaju u novcu
d) nacelo prenosivosti prava, znači da su subjektivna prava predmet pravnoga prometa
te da mogu prelaziti s jedne osobe na drugu (npr.vlasništvo prodajom na kupca).

3.4. Povijesni razvoj. Starorimski naziv ius civile ne odgovara suvremenom pojmu
građanskoga prava jer ne označava skupinu srodnih normi koje bi činile jednu cjelinu s
obzirom na materiju. Namijenjeno je rimskim građanima, dopunjava ga i mijenja drugi
usporedni pravni sustav ''pretorskog prava'' (ius honorarium, ius praetorium) koji nastaje
djelatnošću pravosudnog magistrata-pretora. Od ius civile se odvaja se neka vrsta
međunarodnoga prava starog doba koje je služilo strancima u poslovnim odnosima sa
Rimljanima (ius gentium) koji je blizak prirodnom pravu (ius naturale).
U srednjem vijeku izraz ius civile upotrebljava se za pravo sadržano u Justinijanovoj
kodifikaciji, ali i u smislu svjetovnoga prava koje se razlikuju od crkvenog koje važi za
svećenike i crkvene ljude (kanonsko pravo). U velikoj većini zemalja zapadne Europe
prihvaćeno je rimsko pravo prema onome dijelu Justinijanove kodifikacije koji se zove
“Digesta“ (Pandekte). To ''pandektno'' pravo služi i kao opće ili zajedničko pravo većini
europskih naroda te se na njemu temelje i moderne kodifikacije.
U novome vijeku na razvoj i oblikovanje građanskoga prava utjeuu kodifikacije, među
kojima je najstarija ona koja je provedena donošenjem Code civila U Francuskoj. Danas
prevladava podjela građe koja se naziva pandektnim sustavom. Pod tim se podrazumijeva
podjela građanskog prava na opći dio, stvarno, obvezno, te na nasljedno i obiteljsko.

4. Ostale grane privatnog prava

4.1. U privatno pravo, osim građanskoga prava, ubrajaju se trgovačko i radno pravo te
autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira i pravo osiguranja. U novije doba obiteljsko se
pravo izdvojilo iz građanskog te čini samostalnu granu privatnog prava.

4.2. Obiteljsko pravo obuhvaća: brak i bračno pravo, odnose roditelja i djece, institut
posvojenja te starateljstvo. Bračno pravo određuje pretpostavke i način sklapanja braka,
njegove učinke te razloge i posljedice prestanka braka.Većina pravnih pravila pripada u
kategoriju strogih propisa. Sklapanjem braka i zasnivanjem obiteljske zajednice ne samo da
se ostvaruju uvjeti za rađanje i odgoj djece nego se proširuju društvene veze koje se tako
zasnivaju uzajamnosti i međusobnoj suradnji i bračnih drugova i njihovih srodnika. Prema
klasičnom rimskom shvaćanju brak se smatra ugovorom koji se sklapa suglasnošću obaju
partnera, to načelo kasnije prihvaća i Crkva.

4.3. Iz građanskog prava izdvojilo se i trgovačko pravo, koje čini jednu od

najdinamičnijih grana prava uopće. Nalazi se u stalnoj mijeni, u procesu neprekidnih izmjena
i prilagodbi potrebama robnonovčanog prometa. Sve više poprima međunarodno obilježje
zbog ubrzanog procesa unifikacije i standarizacije načela međunarodne trgovine, ali i dalje
počiva na temeljnim pravilima građanskoga, posebno obveznog prava.
Trgovačko pravo se odnosi na obavljanje poslovnih transakcija kojima se bave naročito
ovlašteni subjekti, trgovci i trgovačka društva.
Subjekti trgovačkog prava najčešće su pravne osobe, dakle korporacije koje nastaju
udruživanjem ljudi i sredstava (kapitala). To su tzv. trgovačka društva od kojih su
najpoznatiji oblici dioničko društvo i društvo ograničene odgovornosti.

53
-www.kockica.info-
Pitanje izvora trgovačkog prava je složeno, jer materiju trgovačkog prava, osim zakona i
drugih propisa koje donose državni organi, uređuju naročito ugovori i drugi oblici tzv.
autonomnog reguliranja. Posebnu vrstu izvora čine uzance -kodificirani poslovni obicaji.
Sporovi između subjekata koji zasnivaju trgovačke odnose razrješavaju se putem posebnih
sudova koje zovemo arbitraže (arbitražni ili izabrani sud). Arbitraža je takav način
rješavanja sporova koji nastaje ugovorom između stranaka koje povjeravaju donosenje sudske
odluke posebnom sudu koji se sastoji od stručnjaka za određeno područje trgovine ili prava.

5. Kazneno pravo i druga pitanja sistematizacije

5.1. Zasebno područje neovisno i o javnom i o privatnom pravu. Sadržaj kaznenoga prava
je određivanje delikata i sankcija. U tome je ta grana u najbližoj svezi sa svim ostalim
granama jer ih priskrbljuje sankcijama. Kazneno je pravo, kao i građansko, najstarija pravna
grana čije je specificnost u tome da sadrži odredbe o deliktima i sankcijama za ona djela koja
su posebno društveno opasna, odnosno koja u velikoj mjeri ugrožavaju ili povrjeđuju
temeljne društvene vrijednosti ili javne i privatne interese. Danas se u modernom kaznenom
pravu kao cilj kažnjavanja uzima generalna i specijalna prevencija tj. sprječavanje
delikventnoga ponasnja te tim u svezi potreba resocijalizacije osuđenika. Značajka
modernoga kazenoga prava je vežanost uz zakon, što znači da se sudovi u rješavanju
krivičnih predmeta smiju pozivati samo na zakonske odredbe. Zakon jedini formalni izvor
kaznenoga prava (Nullum crimen sine lege).

5.2. Predlaže se da se materija državnoga upravljanja privredom obuhvati u jednoj

zasebnoj grani prava koja bi se nazivala “privrednim“ ili “gospodarstvenim“ pravom. U
nekim je zemljama to pravo priznato kao zasebna disciplina koja se bavi naročito kontrolom
cijena, subvencijama, planiranjem, investicijama, porezima, prometom roba i usluga, a u
najnovije vrijeme zahvaća i pravnu regulativu Europske unije.

5.3. Organizaciju i djelovanje javne uprave regulira zasebna grana prava koja se naziva
''upravno pravo''. Uočljiva je tendencija da se organizacijska pitanja pravosudne djelatnosti
obuhvate u posebnoj pravnoj grani koju bismo mogli nazvati sudsko organizacijsko pravo
(kraće sudsko pravo).

Sudsko organizacijsko pravo se bavi sljedecim pitanjima:

a) opci pojam pravosuđa, njegova načela i karakteristike (npr.neovisnost, samostalnost,
zakonitost, višestupanjskost i drugo),
b) pojam i vrste sudova te njihove nadležnosti (jurisdikcija),
c) izbor i polozaj sudaca,
d) državno odvjetništvo(tužilastvo) i javno pravobraniteljstvo,
e) arbitražni sudovi i mirovna vijeća
f) odvjetništvo i stručna pravna pomoć.

5.4. Informatičko pravo, na njega se nastavlja cjelokupna problematika primjene i

upotrebe elektroničkih sredstava i postupaka u pravu kao i osebujan oblik zaštite ljudskih
prava i privatnosti poznat pod nazivom ''zaštita podataka''. Elektronička računala postaju
neizbježnim tehničkim sredstvom za rad državnih organa, najviše u upravi i sudstvu.
Korištenje informatičke tehnologije za prikupljanje i obradu podataka pokazalo se podesnim i
u području financija, planiranja i statistike te u organizaciji rada unutrašnjih poslova i
oružanih snaga.
54
-www.kockica.info-
Kao glavna pitanja informatičkoga prava mogu se navesti zaštita vlasničkih prava koja se
odnose na intelektualno vlasništvo stvaralaca programa obrade (softver), zatim pitanje
neovlastenoga korištenja ili ometanja funkcioniranja informatičke tehnologije (tzv.
kompjutorski kriminalitet), i problem zaštite podataka.

B. MATERIJALNO I FORMALNO PRAVO. PROCEDURALNI ASPEKT PRAVA

1. Uvod (395.-397. str. knjiga)

2. Formalizam i proceduralnost prava (397.-399. str. knjiga)

3. Vrste formalnih normi. Grane i instituti procesnog prava

3.1. Norme koje zahvaćaju oblike pravnih radnji i načine postupanja u pravu, a zovemo ih
formalnim, proceduralnim ili postupovnim normama -možemo podijeliti u tri glavne grupe:
norme o kompetenciji, norme o postupanju i norme o ispitivanju zakonitosti.
Neke formalne norme određuju koji pravni subjekti imaju pravo donositi pravne akte. Takve
norme se nazivaju norme o kompetenciji (nadležnosti). Treba odrediti tko donosi ustav,
zakone, podzakonske akte, sudske presude, i u širem smislu, koji su subjekti ovlašteni
sklapati pravne poslove (poslovna sposobnost).
One norme koje propisuju kako se postupa u naročitim slučajevima donošenja pojedinih
pravnih akata možemo nazvati postupovnim ili proceduralnim normama u užem smislu. To
su ''norme o normama'' koje određuju kako se donosi ustav, zakoni, uredbe i drugi
podzakonski akti, sudske presude, upravna rješenja i drugo.
Grupa formalnih normi koja rješava pitanja ispitivanja zakonitosti. Najčešće se radi o tzv.
''pravnim lijekovima''.

3.2. Karakteristično za sudsku djelatnost koja se u modernoj državi ne može zamisliti bez
dvije grana; građanskoga (parničnog) sudskog postupka i kaznenoga (krivičnog) sudskog
postupka. Suvremena uprava sve više priznaje i razrađena pravila svoga djelovanja koja se
objedinjuju u materiju upravnoga postupka.

3.3. Mnoge pravne radnje, pa čak i akti, donose bez osobitih formalnosti. To vrijedi za
privatne akte za koje se ne traži ni da budu popraćeni pismenom izjavom sudionika u
pravnom prometu, iako za sve javne akte vrijedi pravilo da moraju biti pismeni te da ih smije
donijeti samo ovlašteni organ, ipak se i za njih uvijek ne zahtijeva naročita pismena forma.
Strogo formalizirane su samo sudske presude i ona rješenja u kojima se odlučuje o pravnim
lijekovima.

C. MEĐUNARODNO PRAVO I NJEGOV ODNOS PREMA UNUTRAŠNJEM PRAVU

1. Međunarodno pravo ima posebne značajke, a to su odsutnost prisile i nepostojanje

sankcija. Ne počiva na mogućnosti primjene prisile od strane institucionalnog aparata države.
Sankcije dolaze do izražaja na različite načine kao sto su repersalije, prekid odnosa, bojkot
robe pa i rat. Međunarodno pravo stvara se običajnim putem, ali i također međudržavnim
sporazumima. Oni mogu biti dvostrani (bilateralni) ili višestrani (multilateralni). U
posljednjem slučaju radi se o konvencijama.

55
-www.kockica.info-
2. Podgrane: diplomatsko pravo, pravo mora, međunarodno ugovorno pravo, ratno i
humanitarno pravo i pravo međunarodnih organizacija. Važno je razlikovati javno od
međunarodnoga privatnoga prava. To posljednje je grana unutrašnjeg prava.

3. Unutrašnje pravo važi samo na teritoriju država koje su ga stvorile, međunarodno pravo
važi u svim državama (monističko gledanje). Mnogi pravni sustavi poznaju primat
međunarodnih normi te ih nastoje uskladiti s unutrašnjim pravnim poretkom.

4. Države, subjekti međunarodnoga prava, i pojedinci. Pojedinci mogu s jedne strane

počiniti delikte za koje se može odgovornost pripisati i državi iz koje potjeću, ali i posjeduju
prava koja država ne smije povrijediti. Danas su neka ljudska prava zastićena i od
međunarodnog poretka.

5. Izvori. Ubrajamo običaje, zatim ugovore, opća pravna načela te sudske odluke i učenja
pravnih stručnjaka.
Mnogi smatraju i pravičnost posebnim izvorom prava. Radi se o formulaciji ''ex aequo et
bono'' koja ovlašćuje suca da slučaj riješi bez obzira na postojeće pravo.
U međunarodnoj zajednici nema organa koji bi obavljao funkciju zakonodavca. Odredbe
Povelje Ujedinjenih naroda imaju značenje zakonskih normi i opću obveznu snagu. Za
primjenu međunarodnoga prava od najvećeg je značenja pravilo Pacta sunt servanda
(ugovore treba poštivati). Vec je Grotius, utemeljitelj znanosti o međunarodnom pravu,
isticao da je nepovredivost ugovora najbolji put za očuvanje svjetskog mira

D. PRAVNI INSTITUTI, NAČELA I POJMOVI

1. Vrijednosti su ujedno i moralni kriteriji, odnosno vrednovanja od važnosti za pravo

(pravednost, jednakost, sigurnost i drugo). To su ''ideali pravnog poretka'' ili ''ideje-vodilje
pravnoga sustava''.
Pravni institut ili ustanova je skup pravnih pravila koja reguliraju istu ili sličnu materiju.
Svaki je institut manji od grane prava, a veći od pravne norme. Pravni institut odgovara na
pitanje ''kako'' urediti konkretne društvene odnose. Kao i nekada, danas se uređenje
imovinskih odnosa ne može zamisliti bez dva temeljna instituta -ugovora i vlasništva, kao
pravni instituti promatraju se i neka proceduralna pravila kao što su parničnost,
kontradiktornost sudskog postupka, pravo na tužbu i slično.

2. Pravna načela (principi, praecepta) nazivaju se u klasičnoj jurisprudenciji i maksime,

opća pravna pravila (regulae iuris), sentencije, odnosno izreke (dicta) i slično. Kako se
stvaraju pravna načela? Ona čine teorijska uopčavanja do koji dolazi sudska praksa, a
prihvaća ih teorija prava. Suvremeno shvaćanje pravnih pravila se oslanja na pretežno
pozitivno pravo i konkretne pravne poretke, stoga nije prihvatljiva ideja o vječnim načelima
prava, koja bi vrijedila uvijek i svuda, nego se ona izvode iz pravne prakse.
U literaturi vlada nesuglasje oko toga sto su opća, a sto su posebna načela prava (osobito s
obzirom na međunarodno pravo). Jednako je sporno koja načela čine izvore prava, što je od
izuzetne važnosti za sudsku praksu.
Razlikovat ćemo opća pravna načela od ideja-vodilja pravnog sustava. Ove posljednje
pojavljuju se i kao ideali pravnoga poretka, odnosno vrednote. Kao središnja vrijednost prava
ističe se pravednost, koja je i glavno pitanje pravne aksiologije, tj. učenja o vrijednostima u
pravu.

56
-www.kockica.info-
Vrednote i načela ugrađena su pravni poredak te služe kao kriterij za odlučivanje u pravu.

Razlikovat cemo ova nacela:

I. USTAVNA NAČELA
1. Načelo pravne države
2. Načelo pravne i političke jednakosti
3. Načelo osobne slobode, slobode udruživanja i okupljanja
4. Zabrana retroaktivnosti (postivanje tzv. ''stečenih prava'')
5. Načelo diobe vlasti
6. Pravo na rad itd.

II. OPĆA NAČELA PRIVATNOGA I MEĐUNARODNOGA PRAVA

1. Načelo dobre vjere (bona fides)
2. Obveza naknade štete
3. Pacta sunt servanda
4. Zabrana samopomoći i privatnog nasilja (osim u slučajevima nužne obrane i krajnje
nužde )
5. Viša sila
6. Zabrana i zloporaba prava
7. Zabrana neopravdanog bogaćenja
8. Načelo da cesionar ne moze imati veća prava od cedenta
9. Nacelo estopel -neka se stranka ne moze pozivati na to da druga strana nije ispunila
neku obvezu ako je ona sama tomu pridonijela
10. Ignorantia iuris nocet

III. NAČELA SUDOVANJA I POSTUPANJA

1. Načelo zakonitosti (podrazumijeva i mogučnost ulaganja pravnih lijekova)
2. Načelo jednakosti stranaka
3. Auditatur et altera pars – saslušajmo i drugu stranu
4. Nemo iudex in propria causa – nitko ne smije biti sudac u vlastitoj stvari
5. Načelo presuđene stvari (res iudicata)
6. Načelo materijalne istine ( utvrđivanje činjenica i dokazi )
7. Načelo usmenosti
8. Načelo javnosti
9. Uvažavanje zastare
10. Pravo na izuzeće sudaca

U kaznenom pravu nailazimo na neka posebna pravna načela. To su predmnijeva nevinosti

(''nitko nije kriv dok se to ne utvrdi pravomoćnom presudom''), zabrana analogije, načelo
nullum crimen sine lege, načelo nulla poena sine lege te načelo in dubio pro reo - to znači da
se odlučuje u prilog okrivljenog ako nema pouzdanih dokaza o njegovoj krivnji, odnosno ako
neke činjenice govore njemu u prilog, a druge ga terete. Prava nerođenog djeteta (Nasciturus
pro iam nato habetur) te predmnijevu očinstva djeteta rođenog u braku (pater est iste quem
nuptiae demonstrant).

3. Pravnici upotrebljavaju posebne izraze koji ne postoje ili se rijetko koriste u običnom,
svakodnevnom govoru. To je pravnička terminologija koji se odnose i na neke osnovne
pravne pojmove. To su subjekt, delikt, sankcija, ovlaštenje i drugo. U tom smislu govorimo o
osnivnim ili generički normativnim pojmovima.
57
-www.kockica.info-
 IV.
VOLJA I IMPERATIVNOST PRAVA.
IGNORANTIA IURIS

A. UVOD

1. Sve odluke s gledišta prava trebaju biti zasnovane na racionalnom odlučivanju koje je i
drustveno prihvatljivo (legitimno).

2. Pravni poredak polazi od zamišljene ili pretpostavljene volje koja i ne mora odgovarati
stvarnomu psihičkom stanju subjekta. Pravo kažnjava nemar (culpa) koji se u krivičnom
pravu naziva ''nehaj'', iako tu postoji odsutnost stvarne volje. Počinitelj koji je počinio štetu
neopreznom vožnjom automobilom ili napažljivim rukovanjem tuđom stvari odgovarat će
iako on tu štetu nije htio. Taj se propust tumači nedostatkom ''prosjecne dužne pozornosti''.
Drugi primjer je ''reservatio mentalis''. Tada pravni posao ostaje valjan te i iz njega proizlaze
obveze i ovlaštenja iako ga jedna od stranaka nije imala namjeru ispuniti (npr. uzimajući
novac na zajam, neka osoba već u trenutku zaključenja ne želi vratiti ili zna da to neće moći
učiniti). Poseban je slučaj tzv. ''volja zakonodavca'', zastupnici često glasuju za prijedlog
zakona iako nisu upoznati ni s njegovim sadržajem ni s razlozima njegova donošenja. Zato je
besmisleno govoriti o volji zakonodavca.

B. OČITOVANJE VOLJE

1. Volja u pravu je vanjsko očitovanje nekoga (unutrašnjeg) htijenja. Za pravni promet i

stvaranje privatnopravnih odnosa bitna upravo izjava, očitovanje prema vani, neke volje.
Volja koja nije izjavljena ne stvara pravne učinke.
Izjava volje mora biti jasna i nedvosmislena i odgovarati dopuštenom pravnom cilju
(sklapanje pravnoga posla). Zbog toga se ne uzimaju u obzir takve izjave koje su poruke
upućene u šali, radi poduke i sl.

2. Suvremeno pravo ne zahtijeva neku posebnu formu za izjavu volje u privtanom pravu. Ona
se tako može izraziti na raznolike načine, ali ipak u okviru uobičajene društvene
komunikacije. Volja se izražava najcčešće usmeno. Ali očitovanje volje može se sastojati i u
nekoj radnji, npr. davanju znaka (kupac u trgovini). One radnje ili znaci kojima se volja
izražava, a koje nisu nužno, izričito i potpuno formulirane zovu se konkludentne radnje.

C. ZAPOVIJED I IMPERATIVNOST (401.-411. str. knjiga)

D. SVIJEST O PRAVU. IGNORANTIA IURIS NOCET

1. Znanje i zabluda. Error iuris i error facti (411.-410. str. knjiga)

2. Ignorantia iuris nocet. Uvažavanje i neuvažavanje zablude o pravu

2.1. Već rimsko pravo postavlja pravila da se nitko ne može pozivati na svoje
nepoznavanje prava, što se izražava u izrekama: ''Nepoznavanje prava ne škodi'' (Ignorantia
iuris nocet);

58
-www.kockica.info-
''Neznanje zakona nikoga ne opravdava'' (Ignorantia legis neminem excusat); i ''Nitko nije
ovlašten ne poznavati zakon'' (Nemo censetur ignorare legem). Doseg toga načela smanjuje
ili se ono ublažava time što se uvažava osim zablude o činjenicama i zabluda o pravu.

2.2. Osim nepoznavanja sadržaja (i smisla) pravila, i različite vrste svijesti o

protupravnostiTako počinitelj nekoga kaznenoga djela moze biti: a) svjestan da je to djelo
zabranjeno; b) ne biti svjestan da postupa protupravno, iako je to bio dužan ili bi trebao biti
svjestan i c) nije bio niti mogao biti svjestan protupravnosti.

2.3. Načelo ''Ignorantia iuris nocet'' znači da svatko mora odgovarati za svoja djela bez
obzira na poznavanje pravnih propisa. Čemu sluzi to načelo? Ono je dijelom i u skladu s
narodnim shvaćanjem te da odgovara i etičkim zahtjevima. Drugi važan razlog je
funkcioniranje prava kao poretka. Rad državnih organa, posebno sudova bio bi vrlo otežan
ako ne i onemogućen ako bi se u svakom slučaju trebalo ispitivati je li stranka bila upoznata s
određenim pravnim propisima.

2.4. U redovnoj zakonodavnoj proceduri uobičajeno je predvidjeti rok od osam dana od

objavljivanja do njegova stupanja na snagu (vacatio legis). Taj rok omogućuje ne samo
građanima nego i državnim organima da se upoznaju s tekstom zakona.

2.5. Ispravno je reći da je načelo ignorantia iuris nocet jedna od fikcija u pravu. Ono
pretpostavlja da je istinito nešto što nije istinito i ne može biti istinito.

V.
PRAVO, VRIJEDNOSTI I MORAL
1. Uvod (414. str. knjiga)

2. Etika i moral

Etika teorija ili filozofijska disciplina, dok je moral skup pravila i sam način ponašanja u
konkretnim zajednicama. Etika je teorija morala koja utemeljuje osnovna načela (principe)
moralnog djelovanja (normativna etika). Etika kao grana tzv. ''praktične filozofije'' počiva na
shvaćanju ''dobrog'' kao vrijednosti. Društveni se moral razvija spontano, običajnim putem.

3. Vrijednosti u moralu, drušvu i pravu

Osnovni su interesi svakoga pojedinca zaštita njegove slobode te sudjelovanje u ekonomskom

blagostanju društva. Pojedinac je u načelu neovisan s time da ne smije štetiti drugima. I
sloboda ima svoje granice te je opravdano da država intervenira ako se prijeđu granice
dopuštenoga.
Moralni su standardi utemeljeni na vrijedonosnom zaključivanju. Osim lijepoga, dobroga,
istinitoga, i korisnoga postoje i neke specifične društvene vrijednosti koje su naročite
važnosti za politiku i pravo. To su sloboda, jednakost, mir, sigurnost i pravednost.
Odnos prava i vrijednosti. Pravne vrijednosti s jedne strane usklađuju pravni sustav
povezujući ga u jednu cjelinu, naročito s obzirom na primjenu prava, a s druge strane
prilagođavaju pravo drustvenim potrebama i zahtjevima morala.

59
-www.kockica.info-
Postoje tri vrijednosti koje možemo nazvati glavnim pravnim vrijednostima, mir (sigurnost),
jednakost i pravednost. Među njima je najvažnija pravednost.

4. Pravo i pravednost. Pojam pravičnosti

4.1. Za Platona je pravednost najviša ideja i najvažnija politička vrlina na kojoj počiva
njegovo shvaćanje države. Njegova idealna država samo je realizacija opće ideje pravednosti.
Kršćanska tradicija (osobito Augustin) upozorava da je potpuna pravednost moguća samo na
onom svijetu.
Koncepciju pravednosti razrađuje u djelu ''Nikomahova etika'' Aristotel. On smatra da građani
trebaju poštivati zakone i rukovoditi se ciljem općeg dobra (opća ili apsolutna pravednost). U
drugom specificnom smislu, koji se odnosi na razmjenu dobara i na javni život, potrebno je
služiti se ili načelom jednakosti (ekvivaletna razmjena) ili idejom razmjernosti (proporcije).
Prvo načelo preteže u privatnom pravu te znači npr. da ni kupac ni prodavač ne smiju biti
ostećeni u transakciji u kojoj svaki prima jednaku vrijednost, tj. robu i cijenu. U javnom i
političkom životu primjerenije je primijeniti drugo nacelo - razmjernost. To znači da se
društvene nagrade trebaju odgovarati zasluzi te se neće svima jednako dijeliti. Hrabar vojnik
tako treba dobiti više od onoga tko se nije iskazao na bojnom polju.

4.2. Shvaćanje pravednosti kao jednakosti. Jednakost ne znači ''dati svakome isto''. Ako
pravednost shvatimo kao jednako postupanje ili izjednacčavanje u opću korist, onda je jasno
da se prema prilikama trebaju upotrijebiti različiti kriteriji. Tako ćemo nekome dati više, a
drugome manje ili svima podjenako, već prema situaciji, ljudima i pretpostavljenim
potrebama.
Opći pojam pravednosti nije lako shvatiti. Rimski pravnici ograničavali su se na prihvaćena
mišljenja rezimirajući ih u izrekama kao ''stalno i trajno nastojanje da se svakome da ono sto
mu pripada po pravu''. Već se u tim izrekama probija shvaćanje pravednosti kao
proceduralnog pitanja. Za njega je pitanje pravednosti pitanje pravilnoga postupanja po
pravu, a to znači držati se smisla norme primjenjujući ih jednako na sve i po pravilima struke
(lege artis). To bi se moglo označiti i kao formalna, zakonska ili proceduralna pravednost.

4.3. U pravu postoji specifican pojam pravednosti koji izvire iz antičke tradicije, a od
posebne je važnosti za rad sudova. To je pravičnost (lat.aequitas). Sastoji se u takvoj primjeni
prava koja popunjava pravne praznine stvarajući pravilo za konkretni slučaj, pri čemu se
uzimaju u obzir interesi obiju strana u sporu i teži najboljem mogućem rješenju s obzirom na
pravo, drustvene potrebe i moral. Pravičnost ima trojako znacenje: ona je način primjene
prava (pravna tehnika), izvor prava, a može biti temelj zasebne grane ili područja prava.
Pojmom pravičnosti prvi se koristi Aristotel koji naglašava da je to načelo kojim se dopunjuje
ili ispravlja zakon.

5. O etičkim teorijama ili o moralnoj filozofiji (418.-420. str. knjiga)

6. Neka praktična pitanja prava i morala (420.-421. str. knjiga)

60
-www.kockica.info-
VI. STRUKTURA PRAVA KAO NORMATIVNOG SUSTAVA (422.-427. str. knjiga)

A. UVOD
B. HIJERARHIJA I JEDINSTVENOST
C. NEPROTURJEČNOST, POTPUNOST I ODREĐENOST

1. Neproturječnost (koherencija) pravnog sustava

2. Potpunost i pravne praznine

VII. JEZIK I MISAO U PRAVU. OPĆA METODOLOGIJA PRAVA

(427.-451. str. knjiga)

A. PRIMJeNA I STVARANJE PRAVA. PRAVNA TEHNIKA

B. PRAVO I JEZIK. JEZIK PRAVA
1. O jeziku i govoru općenito
2. Jezik prava
C. PRAVO I ZBILJA. FIKCIJE I PRESUMPCIJE. NORMATIVNO I ČINJENIČNO
1. Uvod
2. Pravne pretposatvke (presumpcije) i fikcije
3. Utvrđivanje (''prepoznavanje'') normativnoga i faktičnog u postupku donošenja
pravne odluke
D. RASUĐIVANJE U PRAVU. PRAVNA LOGIKA
1. Uvod: svojevrsnost pravnog rasuđivanja i logike
2. Povijesne i filozofijske pretpostavke teorija pravnog rasuđivanja
3. Logičko mišljenje i pravna logika

VIII. TUMAČENJE, ANALOGIJA I PRAVNA PRAZNINA (425.-467. str. knjiga)

A. TUMAČENJE O PRAVU
1. Pojam tumačenja
2. Predmet i zadaća tumačenja
3. Granice, rezultati i primjeri tumačenja
4. Tumačenje pojedinačnih akata
5. O tumačenju ustava
6. Teorije o tumačenju
B. ANALOGIJA I PRAVNA PRAZNINA. ANTINOMIJE
1. Pojam i učenje o pravnoj praznini
2. Popunjavanje pravnih praznina: analogija
3. Proturječja (antinomije) i njihovo uklanjanje

IX. SUBJEKTI I VRSTE TUMAČENJA. ARGUMENTACIJA (468.-477. str. knjiga)

A. SUBJEKTI TUMAČENJA
B. METODE TUMAČENJA
1. Uvod
2. Jezično ili gramatičko tumačenje
3. Logičko tumačenje
4. Sustavno tumačenje
5. Povijesno tumačenje
6. Tumačenje prema cilju zakona (teleološko)
61
-www.kockica.info-
C. ARGUMENTI I ARGUMENTACIJA
1. Pojam i vrste argumentacije
2. Razlog suprotnosti (argumentum a contrario)
3. Argument analogije ili sličnosti (a simili ad simile)
4. Razlog tim prije (argumentum a fortiori)
5. Ostali argument
X.
VAŽENJE I DJELOTVORNOST PRAVA

A. UVOD (422.-423. str. knjiga)

B. VAŽENJE I DJELOTVORNOST PRAVA

1. Pravo je djelotvorno onda kada se primjenjuje , a možemo reći da važi onda kada postoji
opravdani zahtjev da se ono poštuje.

2. Djelotvornost (efikasnost) prava postoji onda kada se ljudi ponašaju u skladu s pravom, što
može značiti dvije stvari; ponašanje građana nije delikt ili državni organi reagiraju na delikt
izricanjem i provođenjem sankcija. U prvom je slučaju pravo u potpunosti djelotvorno
(primarna efikasnost), a u drugom samo djelomično (sekundarna efikasnost). U društvenom
životu redovita je pojava da je pravo samo sekundarno djelotvorno, tj. u smislu da se utvrđuju
prijestupi, izriču i provode sankcije. Nedjelotvornost prava također je dvojaka; ako se pravo
poštuje samo djelovanje suda i službenih osoba, ono je samo djelomično nedjelotvorno. To je
i redovita situacija. Potpuna nedjelotvornost znači i odsutnost sekundarne djelotvornosti;
pravo ne postuju građani ni državni organi koji ne primjenjuju sankcije i ne utvrđuju delikte.

3. Osnovno je obilježje prava da se ono odnosi na neko ''trebanje''. Pravo pretpostavlja neko
ponašanje kao delikt (''protupravno''), a implicitno ono suprotno njemu kao dopušteno (''u
skladu s pravom'').

4. Razlikovati važenje od djelotvornosti prava uzimajući riječ ''važenje'' u dvostrukom smislu;

s obzirom na pravni poredak kao cjelinu i s obzirom na pojedine norme (akte) unutar njega.
Prvo je vanjsko važenje i ono znači da u nekom društvu postoji uvjerenje da pravo treba
poštovati. Kod unutarnjeg važenja treba postojati uvjerenje da je neka norma pravna, a to se
određuje s obzirom na unutrašnje kriterije samog prava.

To su formalni ili unutarnji preduvjeti vazenja sto znaci da pojedina norma važi:
1. ako ju je donio ovlasteni subjekt
2. ako je donijeta prema unaprijed propisanom postupku
3. da je sadrzajno u skladu s visom normom

Važenje u pravu odnosi se u unutrašnjem (formalnom) smislu na četiri modaliteta (načina

postojanja ili postupanja). To su: sadržajna ispravnost akta (zakon u materijalnom smislu),
njegova ispravnost s obzirom na organ i postupak po kojem je donijet (formalna zakonitost),
vrijeme nastanka (i prestanka) i važenje u prostoru ili s obzirom na osobe.

C. VAŽENJE PRAVNIH PRAVILA U VREMENU (481.-483. str. knjiga)

D. VAŽENJE U PROSTOTU I PREMA OSOBAMA (483.-486. str. knjiga)

62
-www.kockica.info-
E. MATERIJALNI I FORMALNI ASPEKTI VAŽENJA (483-488. str. knjiga)

F. TEORIJE O VAŽENJU (488.-491. str. knjiga)

I. UVOD

A. PREDMET I DIOBA PRAVNIH ZNANOSTI. TEORIJA I DOGMATIKA PRAVA

1. I teorijska jurisprudencija zahtijeva određenje svoga predmeta proučavanja. O predmetu

pravne znanosti. Već je Kant ironično primijetio da pravnici još ne znaju što je pravo, iako se
toliko raspravljalo o njemu. Površni pogled na konceptualni okvir pravne znanosti pruža
široku sliku: pri pravnim raščlambama susrećemo se s pojmovima između kojih naizgled
nema unutrašnje veze. Pojmovi kao sto su norma, subjekti, obveze, vrijednosti. Zatim jaz
između kaznenoga i građanskoga prava, između javnoga i privatnoga prava...
“Što je pravo?“ bavi se pravna ontologija. Kako istiće Weinberger pravna se ontologija
kreše u okvirima antropologije, dakle pripada znanosti o čovjeku. Na pitanje sto je pravo
moći ćemo odgovoriti samo ako smo u stanju dati i odgovor na pitanje “Što je covjek?“
Antropologija spoznaje bit ljudskoga bića.

Za razumijevanje prava bitne su ove tri postavke:

a) čovjek je biće koje djeluje,
b) čovjek djeluje kao društveno biće i
c) društveni život počiva na institucijama kao duhovnim i socijalnim tvorevinama.

2. Cjelokupni društveni život u svim svojim pojedinačnim aspektima nemoguće je zamisliti

bez normativnog reguliranja. Najvažnije je pravo. Pojam norme upućuje na pravila koja su
proizvod ljudske svijesti i koja djeluju na nju.
Bit prava se sastoji u njegovu normativnu obilježju, a svijet je normativnosti svijet ''trebanja“
(Sollen), kako to ističe Kelsen u svojoj teoriji prava. Dok prirodu reguliraju prirodni zakoni
po načelu uzročnosti, normativni je izbor, projekcija i anticipacija nečega što nije sadašnje-
činjenično, nego usmjereno prema budućnosti. Razlikovanjem činjenice od prava kao norme
dobiva se jedan od mogućih odgovora na pitanje: ''Sto je pravo?''. Time se bit prava određuje
kao normativni poredak naročite vrste.

3. Glavni prigovor normativizmu je zanemarivanje materijalnih izvora prava, njegove

društvene uvjetovanosti, odnosno norme kao posljedice, a i cilja društvene regulacije.
Sociološki orijentirani pravnici vide u pravu samo ostvarenje društvenih potreba, interesa i
ideologija. Takva je i marksistička kritika prava kao izraza klasnoga društva. Funkcionalna i
pragmatička analiza djelovanja prava na društvo želi pokazati da je pravo u biti instrument,
sredstvo za postizavanje društvenih ciljeva. Zanemariti funkciju prava, uspostavu mira i
rješavanje interesnih sukoba, nije ispravan pristup jer gubi funkcionalni karakter normativnog
sustava.

4. Drugi prigovor koji bi se mogao uputiti nirmativizmu sastoji se u kritiči isključivanja

vrijedonosnih sadržaja iz pojma prava. Istraživanje pravnih vrijednosti zadaća je pravne
aksiologije. Dok je filozofska aksiologija opća znanost o vrijednostima, pravna se aksiologija
bavi pitanjima pravednosti, mira, pravne sigurnosti, ostvarenja slobode i sl. Na te se
63
-www.kockica.info-
vrijednosti vežu i klasični ciljevi države kao sto su npr. ''opće dobro'', ''javni interes'', ''državni
razlog'', ''ustavnost i zakonitost'' itd. Moguće je primijetiti da su ta pitanja – u prekidu s
antičkom tradicijom – donekle zanemarena u suvremenoj teoriji prava.

Doći ćemo do zaključka da pravo ukljućuje, osim normativnog sustava, i vrijednosti i

materijalnu (društvenu) podlogu prava. U tome smislu otpada i dvojba izemđu bitka i
trebanja. Nikola Všković zapaža: ''ontološki gledano, pravo je jedan aspekt totaliteta ljudskog
djelovanja koje je, kao bivstvo slobode i projekta, uvijek i nužno vrednovanje i
normiranje, svijest o onome što treba, zadatka i odgovornost.''

5. Pravna znanost pristupa pravu kao normativnoj i kao činjeničnoj (faktičnoj) pojavi. S
obzirom na dvojaki karakter prava, koje je istodobno sustav normi ali i društvena činjenica,
možemo zaključiti da se juriprudencija može označiti kao normativna znanost te kao
društvena znanost.
Pravna se znanost već od antičkih vremena promatra i kao praktično znanje (praktična
filozofija). Jurisprudencija se u tome podudara s medicinom, tehničkim znanostima i
vještinama. Spoznaja prava ima praktičnu svrhu: rješavanje sporova i donošenje pravnih
odluka. Onaj dio jurisprudencije koji se bavi tumačenjem pravnih pravila i općenito
primjenom prava naziva se pravnom tehnikom.

6. Pravne znanosti mogu se podijeliti na 2 velike grupe: na opce i na pojedinacne znanosti.

U pravne znanosti općenitog karaktera pripadaju:

a) teorija prava i pravna filozofija
b) sociologija prava
c) pravnopovijesne znanosti
d) poredbeno izučavanje prava (komparativno pravo)

Zadaća je opće teorije prava da se pozabavi temeljnim problemima prava, a to su pitanja kako
pravo nastaje i u kakvoj svezi stoji s drugim društvenim pojavama (npr. s moralom). Izučava
općepravne pojmove koji su zajednički za sve ili za većinu pojedinačnih pravnih disciplina.
Pozornost se posvećuje i pitanju metoda s obzirom na primjenu prava i s obzirom na
zakonodavstvo (nomotehnika).

B. FILOZOFIJA PRAVA (499.-507. str. knjiga)

C. FILOZOFIJA JEZIKA I PRAVO (507.-510. str. knjiga)

II.
EPISTEMOLOGIJA I METODOLOGIJA PRAVNE ZNANOSTI

A. O PRAVNOJ EPISTEMOLOGIJI ILI O TEORIJI PRAVNE ZNANOSTI

(511.-514. str, knjiga)

64
-www.kockica.info-
B. METODE I NAUK O METODOLOGIJI PRAVA (514.-517. str. knjiga)

III.
PRIRODNOPRAVNE TEORIJE
(JUSNATURALIZAM)

A. UVOD. POJAM PRIRODNOG PRAVA

1. Teorije prirodnoga prava počivaju na temeljnom razlikovanju dviju vrsti prava: jednoga
višeg, ''prirodnog'' i drugoga, stvorenog od ljudi.

2. Prirodno pravo kao više pravo koje služi kao uzor pozitivnom pravu, jer je savršeno i
apsolutno pravedno, nije vremenski ograničeno (vječno pravo), nije vezano uz neki prostor
(državu) ili grupu ljudi (univerzalno i naddržavno). Pozitivno pravo ima sljedeća obilježja:
stvorili su ga ljudi u određenoj konkretnoj političkoj zajednici (državi) te vrijedi samo za nju,
a osim toga ono je prolazno (promjenjivo) i nesavršeno pravo. Ilustracija, tragedija
''Antigona'', grčkog pisca Sofokla. U drami se Antigona suprostavlja naredbi kralja Kreonta
da se zabrani pokop njezina brata, koji je proglašen izdajicom domovine. Antigona ne slijedi
samo glas svojega srca, nego i razuma, a to je prirodno pravo. I po vjeri i po običajima
pokojnikova duša ne može naći spokoj bez ukopa, a izostanak sprovoda sramota je i za cijeli
narod. Važna je njezina replika kralju kada je upita zasto je prekršila zakon: ''Kralju, ima i
zakona viših od tvojih.''

3. Teorija prirodnoga prava čini prvu teoriju o pravu. Na taj način nastaje i teorijska
jurisprudencija ili ona opća pravna znanost koju danas nazivamo teorija prava, ta se teorija
razvija u okviru praktične filozofije. To je ono podrucje filozofije koje ima za predmet
ljudsko djelovanje i njegove tvorbe, kao sto su moral, pravo, umjetnost, država i sl.
U jusnaturalizmu se najdosljednije postavlja temeljni problem socijalne etike, a to je težnja
općem dobru. Pojam ''općeg dobra'' potjeće od Aristotela, a prihvaća ga i razrađuje Toma
Akvinski. Ono se ostvaruje postupanjem po pravednosti koja je najviša krepost. Pravednost
se odnosi na poželjno uređenje države (Platon), a i uzor je za primjenu prava (pravičnost).
Jusnaturalizam ističe etičko i vrijedonosno utemeljenje prava.
Ideja prirodnoga prava presudno je utjecala na zasnivanje znanosti o međunarodnom
pravu. Ideja prirodnoga prava daje potvrdan odgovor na pitanje je li i kako moguće stvaranje
normi koje bi svi ljudi, bez obzira na granice i nacionalne razlike poštivali.

4. Teorija prirodnog prava odigrala važnu ulogu oblikovanju suvremenog pojma države.
Jusnaturalizam ima u povijesnom razvoju dvostruku funkciju: s jedne strane služi opravdanju
postojećega društvenog i moralonog poretka, a s druge strane ideja prirodnog prava djeluje
kritički i revolucionarno. Dužnost pokoravanja svjetovnim vlastima tako se isprepliće i s
idejom prava na otpor. U kritičko-liberalnoj koncepciji (Locke) prirodno se pravo postavlja
iznad države, dok se u Tome Akvinskog i kasnijih pisaca ističe vše podvrgavanje vlasti i
njezinim zakonima (Hobbes, Pufendorf).
Posebno značenje prirodnopravne koncepcije u borbi za ustavnost (konstitucionalizam) koja
je u Engleskoj zasnovala ideju ''vladavine prava'', a u Njemačkoj pojam ''pravne drzave''.
65
-www.kockica.info-
5. Jusnaturalizam iščezava tijekom 18. i 19. st. Kada dolazi do velikih kodifikacija i do
zamaha zakonodavstva kao glavoga izvora prava.

I danas su u jurisprudenciji zamjetljivi tragovi prirodnopravnih koncepcija; to se uočava u

pojmu delikta ''mala in se'' i ''mala prohibit'', u pojmu prirodne obveze te osobito u koncepciji
''prirode stvari'' kao izvora prava.

Ideja prirodnog prava prisutna je u:

a) raspravama o opravdanju ljudskih prava,
b) pri pozivanju na temeljne vrijednosti ustavnoga poretka,
c) u diskusijama u vezi s problemima koji se doticč bioetike i pravne etike i
d) u nekim pristupima pravu.

B. ANTIČKA FILOZOFIJA I PRIRODNO PRAVO

1. U staroj Grčkoj duhovni se život isprva zasnivao isključivo na mitološkim predodžbama.

Mit i mitska svijest prethode religiji i filozofiji. U strarogrčkom se mitu povijest ljudskog
roda i društveno ustrojstvo objašnjava pričama o božanstvima i o njihovim susretima s
ljudima. Na taj se način prilazi i pojmu prava. Božansko pravo predstavlja boginja Themis,
dok ljudsko pravo zastupa Dike koja štiti pravo ali i osvećuje te kažnjava one koji ga
povrijede.
Do preokreta u mišljenju dolazi u sofista. Sofiste odlikuje kritičko mišljenje koje dovodi do
osporavanja svega i svečega (''antički prosvjetitelji''), okretanje prema praktičnim znanjima
(umijeće govorništva) i pogled na svijet usredotočen na čovjeka (antrpološki smjer).
Antička koncepcija prirodnoga prava, priroda u starih Grka je postojanje reda, odnosno
poredak koji ima svoje zakone. Bit prirode je logos kao zakonomjernost svega događanja, a
tako je uređeni svijet kozmos, a ne izvorni kaos.
Tu su koncepciju prihvatili i sofisti, ali i njihovi protivnici, veliki klasici filozofije – Platon i
Aristotel.

2. Pravo koje stvaraju ljudi je nomos (zakon) i ono proizlazi iz odluka zajednice, odnosno
onoga koji joj stoji na čelu (kraljevi i mudraci). Dobro uređena država poštuje zakon i veli se
''zakon je kralj''.
Sofisti se slažu da postoji suprotnost između prirode i zakona. Dok Antifont smatra da su
po prirodi svi ljudi jednaki, Trazimah tvrdi da pravo služi jačemu. Hipija smatra da su zakoni
nepotrebni za mudre i plemenite građane, a Kaliklo napada demokraciju jer ona štiti manje
vrijedne članove društva.
Iz te zbrke izlaz traže dvojica filozofa – Platon i Aristotel. U djelu ''Drzava'' (Politeia) koje je
napisao Platon, u Aristotelovoj ''Politici'' i ''Nikomahovoj etici'', načela čudorednog života
otkrivaju i bit države (pravednost i opće dobro). Odgoj ljudi da postanu dobri građani zadaca
je društva.

3. Aristotel, Platonov učenik, utemeljio je, osim logike, granu koju nazivamo politička
filozofija ili teorija politike. Smatra da svako djelovanje kao i prirodna zbivanja, usmjereno
prema nekom cilju. Sve što se zbiva nije ništa drugo do kretanje prema ostvarenju biti neke
pojave (entelehija). Kroz pojedinačno dolazi do mnoštva u kojemu se ostvaruje opće (npr.
ideja dobra u pojedinca ostvaruje se u polisu).
66
-www.kockica.info-
Ta postavka, da je svako biće usmjereno prema cilju i svrsi, odražava se i u Aristotelovoj
teoriji prava i države. Čovjek ispunjava svoju svrhu ako sretno živi u dobro uređenoj
zajednici.

Jer čovjek je po prirodi političan, odnosno on je političko živo biće (zoon politikon). Po tome
se razlikuje i od Boga i životinja. Dano mu je da može svoje djelovanje svjesno određivati
svojom voljom. Ciljevi koje si ljudi postavljaju nisu uvijek isti. Za većinu ljudi kao ideal
vrijedi dobro djelovanje u međuljudskim odnosima koje ne traži osobnu korist ili uživanje. To
je prijateljstvo po kojemu se vidi da je čovjekovo biće određeno za zajednicu.

4. Za Aristotela, kao i za Platona, razvijeni polis odgovara svojoj prirodi (biti), a to je

pravednost. Pravednost je najviša krepost, ali je i podređena ideali dobra. Aristotel razlikuje
opću pravednost koja vrijedi za sve i sastoji se u načelu da svi ljudi moraju poštivati Božje i
prirodne zakone, od pravednosti koju bismo mogli označiti kao političku ili društvenu.
Pravednost se pojavljuje u dvama oblicima: kao raspodjeljujuća (distributivna) pravednost i
kao izjednačavajuća (komunitativna) pravednost. Skreće pozornost i na pravednost u primjeni
zakona. To je pravičnost (epikija, aequitas). Ona je pravniku potrebna onda kada opće
pravilo ne sadrž uputu koja bi mogla poslužiti za taj slučaj (pravna praznina) ili kad je slučaj
takav da odstupa od prosječnih obilježja nekoga događanja.

5. U kasnijoj antici nastaje škola stoičke filozofije koju je osnovao Zenon na Cipru i u kojoj
se društvo, politika i pravo promatraju isključivo s ćudorednoga gledišta. Krepost postaje
sada ne samo najviši, nego i jedini cilj sretnoga života. Stoici odbacuju teznju k moći i
ugodnom životu te postavljaju ideal čovjeka kao ličnosti koja je u stanju prevladati afektivna
stanja i stišati površna uzbuđenja u korist duševnog mira (ataraksija) i neosjetljivosti
(apatija). Pravi je čovjek za njih samo onaj koji je postigao ideal mudraca te cijeni više
duševne užitke od fizičkih i ravna se po načelu dužnosti, nastojeći biti ispravan u
komuniciranju s drugima (prijateljstvo) te time dostiže sreću.
U stoičkom je učenju pravo ispunjeno etičkim sadržajem te se pozitivno pravo podređuje
prirodnom pravu. Za stoike je prirodni zakon istovjetan božanskom zakonu (lex natura = lex
divina). Ako želimo spoznati što je pravedno, onda se obračamo vječnom umu koji nam
savjetuje razboritost i umjerenost u svakodnevnom životu. To shvaćanje umne prirode
čovjeka, održava se i u stoičkom učenju o suštinskoj jednakosti svih ljudi, tako čovjek
prestaje biti ''zoon politikon'' da bi postao građanin svijeta. Njime se inspirira govornik Marko
Tulije Ciceron, Seneka i imperator Marko Aurelije.

C. KRŠĆANSTVO I SHVAĆANJE PRIRODNOG PRAVA U SREDNJEM VIJEKU

1. U kršćanstvu se od 4. st. izgrađuje organizirana vjerska zajednica – crkva, koja uskoro

dobiva i priznanje od države (Konstantin, Teodozije). Crkva prihvaća pravila rimskoga prava.
Ali se pojavljuje specifično kanonsko pravo. Preko njega neki se klasični pravni instituti
preobražavaju (brak više nije samo ugovor, nego i sakrament) ili stvaraju novi (pojam službe
u javnom pravu).
Postoje znatne razlike između antičkoga shvaćanja prirode i kršćanske ideje spasa. Tako se
ističe da svijet nije oduvijek postojao, nego je Božja tvorevina, a čovjek rob grijeha.
Čovjekovo je najvažnije obilježje duh koji počiva i na vjeri i na razumu, a natprirodno je
svojstvo.
U ranom kršcanstvu dolazi do izražaja raskid s antičkom tradicijom i shvaćanjem prirode i
67
-www.kockica.info-
prava. Država je svjetovna pojava, nužno zlo ili vladavina zla i sotonsko oruđe. Po pjavljuje
se i misao da je Crkva pozvana upravljati ovozemaljskim životom. Otuda i sukobi između
Crkve i države. Taj sukob svjetovne i duhovne vlasti odražava se i u svijetu ideja

Osnovne misli na kojima počiva kršćanski srednjovjekovni svjetonazor:

a) primat ''onostranosti'', odnosno duhovnoga (natprirodnog) nad svjetovnim.
b) pozivanje na autoritete u koje nije dopušteno sumnjati (Božja objava, crkveno učenje),
c) univerzalizam kao jedinstvo svijeta što uključuje i priznanje vrhovne vlasti cara
(Sveto Rimsko Carstvo kao svjetska monarhija) i
d) hijerarhijsko poimanje društva kao poretka.

2. Skolastika (od lat. schola) razvija se od 11.-16.st. kada se pojavljuje tzv. ''kasna
skolastika'' .Ona se bavi čitanjem, tumačenjem (egzegeza) i sustavnim izlaganjem crkvenih
doktrina pri čemu se posebno uvažava i Aristotelova logika. Služi se tehnikom raspravljanja
koja polazi od neke tvrdnje kao teze, suprostavljene drugoj tvrdnji te dovodi do rješenja. Za
teoriju prava i države posebno je važna doktrina Tome Akvinskog koji oživljava antičko
prirodno pravo.

3. Ostala je određena suprotnost između antičke kulture i nove vjere. Tako je stara filozofija i
dalje uživala ugled kao spoznaja svijeta od strane mudraca i prosvijećenih, dok je duhovni
obzor kršćanstva naizgled pripadao manje obrazovnim slojevima. Određeno odvajanje vjere
od politike te promišljanje kršćanstva na novi način kao racionalnu spoznaju koja rabi i
prevladava antičko mišljenje, zasluga je Aurelija Augustina.
Aurelije Augustin ili sveti Augustin. Najpoznatija su mu djela ''Ispovijesti'' i ''O Božjoj
drzavi'' (De civitate Dei).
Preuzimajući iz stoičke filozofije pojam ''vječnoga zakona'' (lex aeterna), Augustin njemu
daje novi smisao. Vječni je zakon izraz Božje volje i očituje se u prirodnom zakonu, a da mu
nije identičan. Prirodno pravo postaje izraz Božanskog zakona u ljudskoj svijesti.

4. U najveće mislitelje kršćanskoga Zapada pripada Toma Akvinski (sveti Toma). U njegovu
djelu skolastika kao filozofska teologija dostiže najviši stupanj razvoja.

a) Tomino pravno i političko učenje proizlazi iz njegova nauka o bitku, dakle iz njegove
ontologije koja polazi od pretpostavke jednoga sveobuhvatnog poretka koji potječe od
Boga i vrijedi za cijeli kozmos.
b) U toj je koncepciji primaran um kao načelo djelovanja kojemu je volja podređena.
c) Ljudsko je pravo ovisno o Božjem i prirodnom zakonu, ali je isto tako relativno
autonomno i neodređeno te nesavršeno i podložno promjeni.

Za Tomu Akvinskog Bog je uzrok i cilj svega te je kao najviše dobro (summum bonum) i
najviši zakonodavac. Taj sveobuhvatni koji vrijedi za cijeli kozmos, Toma označava, slijedeći
Augustina, kao vječni zakon. Usmjerava svako kretanje u prirodi i društvu preko ciljeva ili
svrha. Glavna je svrha ljudskoga života, pa i društva, postizanje općeg dobra (bonum
commune).
Taj vječni zakon reflektira se u prirodnom zakonu (lex naturalis). Čovjek ima prirodne
sklonosti (naturalis inclinatio) koje ga navode da se ponaša na određeni način, a prirodna mu
je i težnja za srećom. U prirodni zakon pripada i nagon za samoodržanjem te druge sklonosti.
Kako čovjek sudjeluje u božanskom poretku na svoj način, nastaje i ljudski zakon (lex
68
-www.kockica.info-
humana). To je pozitivno pravo koje isto tako ovisi o bozanskom zakonu, ali posedno putem
umne spoznaje. Čovjek može urediti svoj poredak i neovisno o Božjem zakonu, ako mu ne
proturjeći, te time pridonosi općem dobru.

U nekim su stvarima prirodni i ljudski zakon identični (zabrana ubojstva). Ako se ljudski
zakon protivi prirodnom, onda je on ''iskvareni zakon'' (legis corruptio).
U Tome se ljudsko i prirodno pravo mogu razlikovati od božanskoga zakona. Na neki način
ovdje se prvi puta odvaja i kršćansko od svjetovnoga. Tako Toma poznaje tri načina stvaranja
pozitivnog prava: zaključivanjem iz viših načela (conclusio), umnim ali slobodnim
utvrđivanjem (determinatio) i dopuna (additio).

D. PREOBRAŽAJ IDEJE PRIRODNOGA PRAVA U NOVOM VIJEKU:

GROTIUS I RACIONALNO PRIRODNO PRAVO

1. Od 16.st. nastupa prevrat u političkom misljenju te u cjelokupnom duhovnom životu

Europe koju dotada karakterizira teokratsko jedinstvo spiritualnoga i svjetovnoga. Ta se
novovjekovna svijest nalazi u suprotnosti sa srednjovjekovnim duhom podređenosti čovjeka
Bogu i institucijama (Crkvi i državi), u tome se ozračju afirmira individualizam.

Zametljiva nastojanja:
a) Napustanje ideje svjetske države. Umjesto kršćanskoga univerzalizma sada
prevladava shvaćanje o državi kao teritorijalno-nacionalnoj zajednici. Pojavljuje se i
teorija da je svaka državna vlast suverena, i to u dvostrukom smislu-unutrašnjem i
vanjskom.
b) Razdvajanje vjerskoga od političkoga (carstva Božjeg i carstva svijeta) dovodi do
slabljenja utjecaja Crkve na svjetovnu vlast. Duhovni autoritet ustupa mjesto
svjetovnom (sekularizacija).
c) Sekularizaciju politike prati i sekularizacija ideje prava. Pravo se tumači kao izraz
ljuskoga razuma ili volje zakonodavca, a ne više kao dio vječnoga božanskog poretka.

2. Duhovna i svjetovna prevlast Crkve bila je ozbiljno uzdrmana i pokretom protestantske

reformacije koju je poveo njemački redovnik i teolog Martin Luther. U luteranstvu se
pokušava iznova postaviti teorija prirodnog prava kroz dualističko shvaćanje dviju vrsta
zakona: božanskoga prirodnog i svjetovnoga prirodnog zakona. Jusnaturalizam ipak oživljava
se pod okriljem racionalističke filozofije. Njezin je začetnik francuski filozof Descartes, a u
tu struju pripadaju i filozofi Leibniz i Spinoza.
Racionalnost daje prednost umu nad onim što stoji ispod njega (iskustvo), iznad njega
(nadnaravno, tj. metafizika) ili izvan njega (iracionalno). Racionalizam dovodi do izbacivanja
teoloških konstrukcija. Pojam i sadržaj prirodnog prava sada se izvodi iz nekih apstraktnih
načela nalik na aksiome. Time se pretpostavlja metoda dedukcije koja se sastoji iz izvođenja
zaključaka iz skupa gotovih premisa.

3. Osnivačem moderne teorije prirodnoga prava, koje se obilježava i kao ''racionalno prirodno
pravo'', smatra se nizozemski pravnik Hugo Grotius. Glavno djelo ''O ratnom i mirnodopskom
pravu'' (De iure belli ac pacis, 1625.)
U tom djelu raspravlja ne samo o međunarodnom pravu nego i o pravu uopće, i to u duhu
svoga shvaćanja prirodnoga prava. Shvaća se ne samo kao priručnik međunarodnog prava
nego i kao izlaganje originalne koncepcije prirodnog prava. Grotius se smatra i ''ocem
69
-www.kockica.info-
međunarodnoga prava''. Osim o slobodi mora, raspravlja i o pravednom ratu te zagovara
pravo država na intervenciju kod zločina.

4. Grotiusova koncepcija prirodnoga prava počiva na dvjema pretpostavkama: nagonu

drustvenosti i na umnom djelovanju.
Grotius uvodi razlikovanje više razina prava: s jedne strane, Bog je kršćanima objavio
posebno pravo (ius voluntarium divinum), a s druge strane, postoji i ljudsko pravo. To je
''prirodno pravo'' (ius naturae). Za njega tvrdi da bi vrijedilo ''i kada bi se pretpostavilo da
nema Boga ili da on ne mari za ljudske poslove''. Za Grotiusa prirodno pravo vrijedi za sve
ljude, bili oni kršćani ili ne, a ono je u biti ''tako nepromjenjivo da ga ni Bog ne može
promijeniti''.

5. Od kasnijih predstavnika koncepcije racionalnog prirodnog prava: Hobbes i Locke, te

njemački teoretičari prirodnog prava Pufendorf, Thomasiusa i Wolff.
Thomas Hobbes i John Locke dva su najveća engleska filozofa 17. st., predstavnici teorije
društvenog ugovora.
Hobbes pokušava društvenu znanost izgraditi na prirodnoznanstvenim osnovama. Za njega je
država umjetna konstrukcija, ''umjetni čovjek'', stvorena zbog pravne sigurnosti i zaštite
vlasništva i drugih osobnih prava. Glavni je čovjekov poriv zštita osobnog probitka (egoizam)
što dovodi do težnje za izlaskom iz ''prirodnog stanja'' gdje vlada ''borba svih protiv sviju''.
Odbacuje ideju prirodnoga prava opravdavajući vatženje pozitivnih zakona.

6. Protiv ideje da se ljudi prilikom sklapanja društvenog ugovora u potpunosti odriču svoje
prirodne slobode ustaje John Locke. O tome raspravlja u ''Dvije rasprave o vladavini''. Smatra
da ona prava koje je čovjek stekao u prirodnom stanju ne treba ustupiti javnoj vlasti. Tako
Locke opravdava postojanje prirodnih i neotuđivih prava državljanina.
Prvo je takvo pravo vlasništvo. Ljudi se rukovode nagonom za samoodržanjem koji ih navodi
da radom zgrću imovinu. Vlastitom marljivošću i bez odobrenja drugih ljudi postaju
vlasnicima. Drugo je prirodno pravo, osobna sloboda, koju ponekad Locke povezuje s
vlasništvom, i sigurnost za život. Kao treće pravo u Lockea pojavljuje se ideja vjerske
slobode. S time je povezan i nauk da javna vlast nije nikakav autoritet u vjerskim pitanjima,
ipak dopušta da se suzbijanju uvjerenja koja ugrožavaju poredak (kao npr.ateizam)
Locke se pojavljuje kao prvi značajni novovjekovni predstavnik teorije ljudskih prava, kao i
ideje o ograničenju vlasti. Zastupa i većinsko načelo pri političkom odlučivanju, kao i diobu
vlasti između egzekutive i legislative. Vrlo je važno i njegovo pozivanje na pravo na otpor
protiv zloporabe vlasti. U njega se jasno ističe subjektivna strana jusnaturalizma – ideja
neotuđivih ljudskih prava.

7. U 17. i 18.st. u Njemačkoj se razvija racionalistička škola prirodnoga prava.

Predstavnici Pufendorf, Thomasius i Wolff.
Pufendorf, za razliku od Lockea, stavlja na prvo mjesto dužnosti, a ne prava. Za njega je
čovjek druželjubljivo biće, a ne egoistični pojedinac. Um i slobodna volja u Pufendorfa
upućuju čovjeka na zajednicu i podvrgavanje zakonima. Ugovorom nastaje država koja je
najsavršeniji oblik ljudske zajednice. Prije njega postoji društvo kao neka vrsta pravne osobe
koja zatim prenosi svoju vlast na državu. Ona time postaje suvremenom što za Pufendorfa ne
znači i neograničenu vlast jer vladar treba djelovati u skladu sa svrhom države. Odatle
Pufendorf priznaje i pravo na otpor.
70
-www.kockica.info-
8. U Njemačkoj je utemeljio najvažniju školu prirodnoga prava kojoj su pripadali Thomasius
i Christian Wolff.
Thomasius, poput Voltairea ustaje protiv torture i progona heretika, zalažući se za vjersku
slobodu i snošljivost.

Razlikuje tri vrste normi: poštenje, pristojnost i pravednost.

Načelo poštenja (honestum) pripada moralu (''postupaj prema sebi onako kako želiš da i drugi
postupaju''), dok je pristojnost (decorum) kategorija politike i društvenoga života u širem
smislu (''čini drugima ono sto zelis da i drugi tebi cine''). Pravednost (iustum) pripada pravu i
ona propisuje samo negativne dužnosti: ''ne cini nikome nista sto ne zelis i samom sebi.''
Pravo obilježava postojanje vanjske obveznosti, vrijedi po prisili. Ta prisila uređuje samo
vanjsko ponašanje ljudi i ne može se odnositi na svijest i uvjerenja koji su slobodni od
presezanja Crkve i države. Prvi odvojio pravo od morala.

9. Wolff ponovo uspostavlja usku vezu između morala i prava. Za njega je pravo u biti
moralno.
Wolff smatra da javna vlast ima ne samo pravo nego i dužnost miješati se u život podanika.
Te su se ideje poklapale s prosvijećenim apsolutizmom u kojemu je vladar težio usrećiti
stanovnike države i pridonijeti blagostanju i općem dobru. Sredstva kojima država treba
služiti za postizavanje tih ciljeva jesu pravo i djelotvorna uprava. To dovodi i do koncepcije
''policijske države''.
Wolffova ideja općeg dobra sastoji se u osiguranju mira i sigurnosti te smatra da je rat
protivan prirodi. Za njega i država nastaje ugovorom kojemu je cilj opće dobro. Naglašava i
nužnost ograničenja slobode i jednakosti pojedinca.

10. Uočava se potreba da se raznovrsni pravni izvori, a napose običajno pravo, objedine u
jedinstvene tekstove - zakonike koji sadrže cjelokupna pravna podrucja.

Tako nastaju i velike kodifikacije:

1. bavarski ''Codex Maximillaneus Civilis'' (1756.),
2. pruski ''Allgemeines Landrecht'' (1794.),
3. francuski ''Code civil'' ( Code Napoleon, 1804.) i
4. austrijski ''Allgemeines Burgerliches gesetzbuch'' (1811.).

IV.
PRAVNI POZITIVIZAM I SOCIOLOŠKE ŠKOLE

A. UVOD

1. Izraz ''pozitivizam'' označava onaj smjer u teoriji znanosti koji odbacuje svaku spoznaju
koja nije zasnovana na osjetilnom iskustvu ili koju nije moguće provjeriti. Oslanja se na
prirodnoznanstveno mišljenje.

2. Pravni pozitivizam pojavljuje u više oblika. U starom Rimu i srednjem vijeku, pravu se
prilazi tumačenjem i komentiranjem postojećih tekstova među kojima na izmaku antike
najveći ugled uziva Justinijanova kodifikacija.Upravo se zbog toga oslanjanja na autoritativne
tekstove i komentare koje kritički preispituje ta metoda naziva ''dogmatska''. Pravna se
71
-www.kockica.info-
dogmatika kasnije preobrazava i u teorijsko shvaćanje prava kao normativne discipline koja
služi kao vodič za praktičnu djelatnost pravnika. Kako se ta djelatnost sastoji iz rješavanja
konkretnih slučajeva, ona se naziva i kazuistika (od lat. casus - slucaj ).

Razlikuje se dogmatska metoda od dogmatske teorije o pravu. Dok je dogmatska metoda i

danas najrasprostranjenija metoda praktične jurisprudencije, dogmatska se teorija prava
navezuje u novom vijeku uz primat zakona i njihovu primjenu. Takvu vrstu pozitivizma
mogli bismo nazvati legalističkim (od lat. lex – zakon ) ili zakonskim.

3. Pravni pozitivizam prije svega je napuštanje zamisli o postojanju prirodnoga prava.Pravni

pozitivizam mogli bi definirati i kao uvjerenje da je pravo sastavljeno isključivo od normi
koje pripadaju nekomu konkretnom državnom poretku.

Dva tipa rasuđivanja o pravu:

a) zakonodavstvo (legislativa) kojemu odgovara perspektiva de lege ferenda
b) odlučivanje o pojedinacnim slučajevima te tomu odgovarajuće rasuđivanje
de lege lata.

Smatra se da dok zakonodavac stvara pravo, sudac ga primjenjuje. Rasuđivanje s gledišta de

lege ferenda označava i pozivanje na vrijednosti i ciljeve te ne pripada samo jurisprudenciji
nego i u područje politike i morala, kao i filozofije.

4. Glavni pravci unutar pravnog pozitivizma:

a) Legalistički pozitivizam. Nastaje u okrilju dogmatske metode i kazuistike praktičnih

pravnika. Legalizam svodi pravno rasuđivanje na pravilnu primjenu zakona sto se
povezuje i s formalno-logičkim tipom deduktivnog zaključivanja (pravni silogizam).
Na taj način dolazi se do rješenja konkretnog slučaja koje je jedino moguce i ispravno.
Samo zakonski okviri, odnosno opće norme zakonskoga tipa, određuju što je pravo.

b) Povijesni pravni pozitivizam spoznaje pravo kao promjenjivu pojavu koja se mijenja
i razvija ovisno o društvenoj i pravnoj svijesti.

c) Sociološki pravni pozitivizam koji se temelji na ideji evolucije prava kao društvene
pojave.

d) Pravni realizam – podrazumijeva se škola skandinavskoga pravnog realizma i

američki pravni realizam

e) Normativistički ili logicko-analiticki pravni pozitivizam. Najutjecajniji

predstavnici Austin i Kelsen. Normativizam znači i sistemski pristup pravu jer se
pravo ne promatra samo kao skup normi nego kao dinamička cjelina utemeljena na
nekim bitnim sistemskim odrednicama (stupnjevita izgradnja, pravna snaga i sl.).

B. ŠKOLA EGZEGEZE U FRANCUSKOJ. POVIJESNOPRAVNA ŠKOLA I

POJMOVNA JURISPRUDENCIJA U NJEMAČKOJ

1. Pojavljuje se posebna metoda komentiranja prava koja se naziva školom egzegeze

72
-www.kockica.info-
(egzegeza – tumačenje). Škola egzegeze svodi se na usko tumačenje zakonika, i to članak po
članak, pri cemu se komentar oslanja na doslovni tekst ne unoseći u njega vanjske elemente.
Komentator se drži rasporeda materije onako kako ga je zadao zakonodavac i vjeruje da tekst
sadrži potencijalno sva potrebna rješenja za konkretne slučajeve.

Za sudsku djelatnost sada postoje nova pravila. Sucima se zabranjuje uskraćivanje pravne
odluke zbog nepoznavanja prava pod prijetnjom kazne.
U školi egzegeze iščezava ideja prirodnoga prava koju sada zamjenjuje dogmatski i
legalistički pravni pozitivizam.

2. Savigny. Predstavnik povijesnopravne škole koju je ranije zasnovao Gustav Hugo.

Savigny polazi od misli da je pravo, kao i jezik, obilježje i izraz ''narodnog duha'' (Volkgeist).
Kao sto nema naroda bez jezika, tako i pravo nastaje kao proizvod svojevrsne narodne
kulture. U tome se okviru stvara običajno pravo koje je jedan od glavnih izvora prava uz
zakon. Pravo se razvija i mijenja uz pomoć pravne znanosti.
Povijesnopravna skola odbacuje tako ideju o jednom opcevazećem pravu koje bi bilo
zajedničko svim narodima i vremenima, a koju je zastupao jusnaturalizam. Zasluga je te škole
u tome sto je pokazala važnost običajnog prava i upozorila na činjenicu povijesnog razvoja
pravnih instituta. Time je potaknula povijesno izučavanje prava.
Najveći doprinos pravnopovijesne škole je u metodološkom pristupu pravnoj građi te u
zasnivanju pozitivističko-logičke teorije prava.

3. Savignyjev učenik Puchta, polazeći od ideje narodnog duha, posebnu pozornost usmjeruje
običajnom pravu čemu je posvećeno njegovo najopsežnije djelo. On zakonima i običajima
kao treći izvor prava dodaje i pravnu znanost, odnosno ''pravničko pravo''. Kao i Savigny,
veliku pozornost posvećuje raščlambi pravnih instituta. U to doba razvija se jedna formalno-
logička teorija prava koja počiva na sistematizaciji pravne građe i to pozitivnog prava.
Za Puchtu je pravo hijerarhijski sustav na čijem se vrhu nalazi ''pravna misao'' iz koje se
izvode aksiomi kao sintetička načela na kojima počivaju pravni instituti i subjektivna prava.
Na dnu se te piramide nalaze pravne norme kao proizvod intelektualne spoznaje pravnika.
Puchta i njegove pristalice smatraju da se cjelokupno pravo može izvesti iz viših premisa i
pojmova. Ti su pojmovi apstraktni i sadrže bitna obilježja pravnih činjenica. Ta se škola zbog
toga i naziva škola pojmovne jurisprudencije.

4. Škola pojmovne jurisprudencije sobito je utjecala na preobražaj onih disciplina koja se

bave privatnim pravom (građansko pravo u prvom redu ). Njezin je doprinos vrlo velik i u
pogledu stručne izobrazbe pravnike te profesionalizacije pravničko poziva. Pravnik se
praktičar otada koristi tehnikama pravne znanosti, njezinim pojmovnim instrumentarijem i
tehnikama (tumačenje) koje postavlja upravo ta škola.

Glavne postavke te škole:

a) Pravo se stvara zakonima i općim normama, običajnim putem i doprinosom samih

pravnika, ponajprije stručnjaka i znanstvenika

b) Primjena prava znači rješavanje konkretnih slučajeva i donošenje odluke koja je

vezana uz opću normu. Takvo se rasuđivanje odvija u obliku deduktivnog
zaključivanja gdje se konkretni elementi podvode pod opće pojmove i pravila
(supsumpcija)
73
-www.kockica.info-
 c) Pravnik nije dužan ispitivati uzroke, ciljeve i posljedice zakonskih odredaba. Ta
pitanja pripadaju u područje zakonodavca, odnosno u podrucje drugih znanosti ili
filozofije.

d) Volja i njezino očitovanje postaju jednim kriterijem za prosudbu valjanosti pravnih

odnosa i subjektivnih prava.

C. INTERESNA JURISPRUDENCIJA I POJAVA SOCIOLOŠKIH ŠKOLA

1. Rudolf von Ihering, da bi se pravo ispravno razumjelo i primjenjivalo, potrebno je, prema
njegovom mišljenju, usmjeriti pozornost ciljevima, odnosno svrsi prava, i to ne u smislu
zakonodavne politike nego s obzirom na društvene potreba i interese., upozorava ''Cilj je
tvorac cjelokupnog prava'' , djelo ''Cilj u pravu''.
U ''Borbi za pravo'' zalaže se da se pravo razumije kao dinamička pojava čiju pokretačku
snagu čini borba protiv nepravde. Odbacujući juristički pozitivizam škole pojmovne
jurisprudencije, tako se približava jednom filozofijskom i jusnaturalističkom shvaćanju prava
s primjesama historicizma.
Najveći je nedostatak njegova pristupa što nije uspio dostatno obrazložiti i formulirati svoje
ključne postavke.

2. Pod Iheringovim utjecajem nastaje novo shvaćanje prava koje se umjesto apstraktnim
pojmovima i logički zatvorenim sustavima okreće istraživanju ciljeva i interesa (teološka i
interesna koncepcija). Tako se razvija i novi pristup nazvan ''interesna jurisprudencija''.
Glavni predstavnici: Heck i Ruemelin
Philipp Heck smatra se osnivačem interesne jurisprudencije koja prema njegovu mišljenju
zastupa primat izučavanja života prava kao realnih društvenih odnosa nasuprot prijašnjem
''primatu logike''. Ističe da bavljenje pravnom znanosti cilj je takvog rada ''služiti životu''.
Usmjeruje pozornost osobito na postojanje pravnih praznina. Heck smatra da praznine postoje
u svakom pravnom sustavu te da ih po potrebi sudac smije popuniti obazirući se na intencije
zakonodavca ili ako to nije moguće, po vlastitoj procjeni.
Ne uspijeva sasvim razlučiti individualne od javnih interesa. Nova teorija prava umjesto
''interesne jurisprudencije'' upotrebljava termin ''vrijedonosna jurisprudencija''.
Pravo se shvaća i kao posebna tehnika društvene regulacije jer služi rješavanju interesnih
sukoba.

3. Leon Duguit promatra pravo kao društvenu pojavu i kao manifestaciju društvene svijesti.
Njegova se teorija obilježava kao solidaristička s obzirom na pojam društvene uzajamnosti
(solidarnosti) kao ideje vodilje njegove teorije.

Postavke Duguitova solidarizma:

a) Svako društvo počiva na uzajmnosti jer ljudi ovise jedni o drugima, posebno pri
razvijenoj podjeli rada sto je Durkheim nazvao stanjem ''organske solidarnosti''.
b) Društvena se uzajamnost izražava i omogućuje normama među kojima treba
razlikovati moralne, vjerske, gospodarske, pravne i druge. Pravne norme omogućuju
74
-www.kockica.info-
 djelotvorno kažnjavanje narušitelja društvene uzajamnosti putem državne prisile
c) Pravo se ne može promatrati kao izolirana pojava od društvenih tijekova i potreba. I
sama je država vezana pravom i njemu na neki način podređena. Za njega je ispravan
termin ''društveno pravo''.

Za njega je država primarno skup ''vladajućih''. Posebnu pozornost usmjeruje pojmu ''javne
službe''. Time se zalaže da država zadovoljava društvene potrebe pružajući građanima one
usluge koje im privatni sektor ne može dati ili ne svima pod jednakim uvjetima. Za njega je
pravo uvijek samo objektivno, koje se samo reflektira u ''subjektivnim pravnim stanjima''.

D. ANTIFORMALIZAM U PRAVNOJ ZNANOSTI 19. I 20. STOLJEĆA.

POKRET “SLOBODNOG PRAVA“. GIERKE I GÉNY

1. Pobuna protiv tradicionalnog shvaćanja prava jasno je uočljiva u Iheringa i njegovoj kritici
dogmatske jurisprudencije. U tome se okviru rađa i jedna nova disciplina – sociologija prava.
Taj bismo kritički odnos prema tradiciji mogli označiti i kao antiformalizam koji u biti znači
napuštanje i prevladavanje pravnog pozitivizma klasičnog tipa. Novo shvaćanje prava nudi
realistički, sociološki usmjeren pogled na pravo. Najveći doprinos je napuštanje dotadašnjega
gledanja na premoć zakona i na ulogu suca koji se smatrao mehaničkim tumačem općih
pravila bez kreativnog značenja.

2. Kritika tradicionalne jurisprudencije najsnažnije se očitovala u tzv. ''pokretu slobodnoga

prava''.
Kantorowicz naglašava da usporedno s državnim pravom postoji i ''slobodno pravo'', čak
starije od zakona, koje stvaraju javno mišljenje i sudske presude i pravna znanost.
Dvije se misli obično vežu uz shvaćanje pokreta slobodnoga prava: jedna se odnosi na
potpunost pravnoga sustava, a druga na ulogu jurisprudencije i pravosuđa u stvaranju prava.
Što se tiče prve ideje, Kantorowicz i njegove pristalice ističu da pravo nije zatvoreni i potpuni
sustav koji bi pružao odgovore na sve probleme. Pravni sustav sadrži praznine i ne može
postojati bez njih. Kako otkloniti te praznine drugo je pitanje na koje pokret slobodnoga prava
ne daje uvijek jasne odgovore. Osim zakonskoga prava postoji i sudačko te pravničko pravo.

3. Otto von Gierke, germanist i pravni povjesnik, bavio se osobito istraživanjem staroga
germanskoga prava. Organsku koncepciju države obnavlja Gierke. Za Gierkea nije ispravno
svoditi pravo na državne norme; ono je proizvod zajednice i izraz društvenih uvjerenja
(unutrašnja odrednica prava). Gierke je prvi upozorio na povijesnu vezu između institucija
privatnog (obitelj, domaćinstvo, ceh) i javnoga prava (općina, pokrajina, država).

4. Francuski pravnik Francois Gény (1861.-1959.) počeo je svoju karijeru u Alžiru, a kasnije
je postao profesorom građanskog prava na na pravnom fakultetu u Nancyju. Njegovo
shvaćanje prava blisko je idejama pokreta slobodnog prava s kojim ga povezuje odbacivanje
pojmovnog formalizma tradicije egzegeze. Ističe nepotpunost zakonskog prava koje treba
dopunjavati subsidijarnim izvorima, kao što su običajno pravo, judikatura i slobodno
znanstveno istraživanje.
Kasnije razvija dualističko shvaćanje prava: prvo, kao ''zadano'' pravo koje odražava prirodu
društva i kao ''izgrađeno'' tj. ono koje je prisutno u normama kao umjetni i formalni vid prava.
Ta druga razina odgovara pojmu ''pravne tehnike'' kojim se bave pravnici-praktičari. ''Zadano''
pravo predmet je znanstvenoga istraživanja.

75
-www.kockica.info-
 V.
HANS KELSEN I ''ČISTA TEORIJA PRAVA''

A. UVOD. ŽIVOT I DJELO

1. Austrijski pravnik Hans Kelsen tvorac je ''čiste teorije prava''.

Njegova poznata distinkcija između bitka (Sein) i trebanja (Sollen) potjeće od Kanta. Kelsen
se povodi za Kantovim idejama o razlici između nužnosti i slobode, odnosno autonomije
morala i heteronomije prava. Svijet normativnih pojava kao sto su pravila morala, vjere,
običaja i prava ne može izučavati na isti način kao i prirodne činjenice.

2. Objavio je i nekoliko knjiga među kojima se ističe ''Čista pravna znanost''. Kelsen se bavio
i međunarodnim pravom, ali je napisao i nekoliko radova posvećenih demokraciji i
parlamentarizmu, pokazivao i veliki interes za pitanja javnoga prava. Sudjelovao u
sastavljanju ustava prve austrijske republike (1920.). U okviru toga ustavnoga poretka bilo je
predviđeno i osnivanje ustavnoga suda. Pridonio uvođenju jedne od najvažnijih inovacija u
sustav moderne države. U kontroli izvrsne vlasti i u usklađivanju zakonodavstva prema
ustavnim odredbama on vidi najvažnije jamstvo za ostvarivanje vladavine prava.

B. UTEMELJENJE PRAVNE ZNANOSTI: NORMATIVNOST, TREBANJE I

OTKLON OD VRIJEDNOSTI

1. Polazna je točka Kelsenova pristupa pravu pojam pravne norme na koji se navezuje pojam
pravnog poretka (sustava).
Za Kelsena osnovno značenje pravne norme je ''trebanje'', dakle nešto što se treba dogoditi, a
ne ono sto se stvarno događa (normalno ili prosječno). Zapažanje da se osobe u stvarnosti
zaista ponašaju tako kako se i trebaju ponašati, ne znači da se nešto treba dogoditi zato što se
stvarno događa.
Osim trebanja, Kelsen ističe da je pravna norma i neki akti volje. Ona se pojavljuje kao
zapovijed (imperativ). U tome smislu norma upućuje na svoga stvaraoca, a to je institucija ili
pojedinačni pravni subjekt. Navodi da za pojam norme nije bitno postoji li stvarno neki
subjekt koji nešto traži ili zapovijeda.

Kelsenova razmatranja pravne norme mogli bismo ovako rezimirati:

a) pravna norma izražava neko trebanje koje se može, a ne mora, poklapati sa stvarnim
događajima
b) pravna norma je izraz volje koja može biti i fiktivna
c) predmet norme je ljudsko ponašanje

2. Djelotvornost (efikasnost) prava. Ako postoji jaz između onoga sto kažu pravne norme i
onoga što čine adresati, onda su moguća dva načina za rješavanje toga problema: a)
djelotvornost na ponašanja da bi ono sto ljudi čine u najvećoj mogućoj mjeri odgovaralo
zahtjevima norme, ili b) promijeniti pravila. Prvi se način odnosi na određivanje i primjenu
76
-www.kockica.info-
sankcije. Pa bi mogli razlikovati dvije vrste normi: upucene građanima i sucima. Kelsen
norme o sankciji zove primarnim normama.

Jaz između normativnoga i stvarnoga može ponekad biti i nesavladiv, kao u slučaju da se stari
zakoni više ne mijenjaju. Tada će norma prestati vrijediti.

3. Pojam pravne norme ne odnosi se samo na zakonske odredbe ili propise. Čine upravne i
sudske akte te utanačenja nekog ugovora. Zbog toga treba, kako ističe Kelsen razlikovati
dvije vrste normi: opće i pojedinačne. Opća se norma odnosi na grupu osoba ili na opći tip
ponašanja. Pojedinačna se norma odnosi na pojedince. Adresati norme su ljudska ponašanja
a ne ljudi.

4. On obilježava svoju doktrinu kao ''čistu teoriju prava'' iz dva razloga. Prvo, on želi
utemeljiti pravnu znanost na novim osnovama koje bi je uobličile kao autonomnu znanost
lišenu primjesa drugih znanosti ili neznanstvenih pristupa. Drugo, s obzirom na konkurentske
ideologije i politička mišljenja svoga doba, bilo je potrebno jurisprudenciju sačuvati od takvih
utjecaja. A to se prema njegovom mišljenju moglo postiči samo strogim pridržavanjem
kriterija objektivnosti i egzaktnosti. To je bio i uzor pozitivističke epistemologije.
Zahtijeva da se pravni teoretik i praktičar uzdrže od vrijedonosnih sudova. ''Čista teorija
prava ne može odgovoriti na pitanja o pravednosti i nepravednosti zbog toga što se na to
pitanje ne može znanstveno odgovoriti.
Za njega teorije prava nisu adekvatne. Odbacujući ideju o pravu kao izrazu suverene volje, on
pledira i za primat međunarodnoga prava.

C. PRAVNI SUSTAV I DINAMIKA PRAVA

1. Najveća zasluga Kelsena izgradnja pojma pravnog sustava. Iako polazi od norme kao
osnovnog sastojka prava, za njega se važenje neke norme ne moze drukčije izvesti do iz
samog sustava, odnosno normativnog poretka. Odstranjujući ona tumačenja koja normu
vide kao izraz neke činjenice (interesi), odnosno metafizičke ''prirode stvari'', Kelsen
dosljedno postavlja pravni sustav kao autonoman svijet.
Pravne se norme međusobno razlikuju i po pravnoj snazi, taj je sustav hijerarhijske prirode, te
postoje više i niže norme. Na vrhu te hijerarhije nalazi se osnovna norma.
Kelsen naglašava da se jedino iz te pretpostavke da pravo čini jednu cjelinu, normativni
poredak, a ne skup izoliranih normi, može razumjeti narav prava. Možemo bit prava vidjeti u
prisili koja pripada poretku normi uzetom kao cjelina.

2. Kelsen polazi od pozitivnog prava te želi naglasiti specificnost svoga shvaćanja pravnog
sustava. Nalazi ga u razlikovanju pravne statistike i pravne dinamike. Neke se norme
povezuju po sadržaju i tvore institucije i pojmove statičnog sustava, dok su druge povezane
pravilima o stvaranju. Kelsenova teorija razlikuje više razina na kojima se oblikuju norme.
Ustavnu, zakonodavnu, podzakonsku i onu koju tvore pojedinačni norme. Time otpada
potreba da se zakon promatra kao glavni izvor prava.

3. Pravni je poredak dianmičan sustav u kojemu razlikujemo više normativnih razina. Da bi

neka norma imala pravni karakter, potrebno je da su ispunjene neke pretpostavke s obzirom
na njezina donositelja (zakonodavni, sudski i upravni postupak, sklapanje pravnih poslova)
77
-www.kockica.info-
utvrđuje i njezin položaj u pravnom sustavu. Pravni se sustav neprekidno stvara i obnavlja, ali
po svojim autonimnim pravilima. Proizvodnja prava plod je, unutrašnje dinamike pravnog
sustava.

D. KELSENOVA TEORIJA IZMEĐU ONTOLOGIJE I EPISTEMOLOGIJE PRAVA

(557.-559. str. knjiga)

VI. HERBERT HART I FILOZOFIJA PRAVA U ENGLESKOJ I AMERICI

(560.-570. str. knjiga)

A. UVOD. ANALITIČKA JURISPRUDENCIJA

B. FILOZOFIJA PRAVA HERBERTA HARTA, RONALD DWORKIN
C. PRAVNA MISAO U AMERICI

VII. SKANDINAVSKI I AMERIČKI PRAVNI REALIZAM (571.-573. str. knjiga)

A. UPSALSKA ŠKOLA. ALF ROSS

B. AMERIČKI PRAVNI REALIZAM

VIII. HERMENEUTIKA I TEORIJA ARGUMENTACIJE (574.-579. str. knjiga)

A. POJAM HERMENEUTIKE I HERMENEUTIČKA METODA U PRAVU

B. TOPIKA, NOVA RETORIKA I TEORIJA ARGUMENTACIJE

IX. SISTEMSKI PRISTUP. TEORIJA NIKLASA LUHMANNA (580.-587. str. knjiga)

A. UVOD
B. TEORIJA NIKLASA LUHMANNA

X. SOCIOLOGIJA I ANTROPOLOGIJA PRAVA (588.-598. str. knjiga)

A. UVOD
B. PRETEČE I OSNIVAČI SOCIOLOGIJE PRAVA
C. MARX I WEBER O DRŽAVI I PRAVU
D. ANTROPOLOGIJA PRAVA

78
-www.kockica.info-