Dan kada je umrla Jelena Savojska, princeza crnogorska i kraljica Italije

Jelena Petrović Njegoš rođena je na Cetinju 28. decembra 1872. godine kao šesto dijete, a
peta kćer knjaza Nikole i knjeginje Milene. Legenda o njoj stvorena je za vrijeme njenog
života i još traje, a priča o životu, po mnogima najljepše evropske kraljice, inspiriše na
nesebična i plemenita djela, požrtvovanje i humanost.

Princeza Jelena bila je od sve ženske djece najpoželjnija, jer se već bio rodio sin,
prijestolonasljednik Danilo. Knjaz je ubrzo poslije njenog rođenja ušao u sobu voljene
knjeginje Milene i nježno joj čestitao rođenje zdravog djeteta. Knjeginja je bila dirnuta
pažnjom srećnog oca pa je sa osmjehom prokomentarisala da im je to najljepša kćer, i kao da
je predosjećala da će im ona donijeti radost i sreću, prenosi pravoslavlje.me.

Knjaz je odlučio da je krsti ruski car Aleksandar II Romanov. Car je prihvatio kumstvo i
povlastio ruskog konzula iz Dubrovnika Aleksandra Jorina da dođe na Cetinje i u njegovo
ime obavi kršćenje i da joj da prekrasno ime Jelena.

Obred kršćenja obavljen je u Vlaškoj crkvi za koju predanje kaže da je najstarija zgrada na
Cetinju. Pretpostavlja se da su je 1450. g. podigli Vlasi, stočari koji su čuvali stoku zetske
vlastele. Po njima je crkva dobila ime. Ona privlači pažnju ne samo starinom i arhitekturom
već i jedinstvenom ogradom. Ograda je napravljena 1897. g. a sastoji se od 1550 puščanih
cijevi koje su Crnogorci zaplijenili od Turaka u bojevima tokom 19. vijeka.

Princeza Jelena bila je umiljato i dobrodušno dijete, okruženo pažnjom i ljubavlju svih na
dvoru. Najviše je voljela sestru Zorku, koja je od nje bila starija osam godina.

Kada se u Crnoj Gori razbuktao rat s Turcima 1876. g. knjaz Nikola se rame uz rame sa
Crnogorcima borio protiv turske vojske. Bilo je mnogo poginulih i ranjenih.

Princeza Jelena, kao četvorogodišnja djevojčica, bila je svjedok tragedije koja je tada zadesila
njen narod. Iste godine knjeginja Milena rodila je djevojčicu Sofiju, koja je živjela kratko,
upravo dok su je krstili. Tako je Jelena u ranom djetinjstvu spoznala bol koji je zadesio njenu
porodicu..
Sa cetinjskog dvora u desetoj godini otišla je na školovanje u Petrograd. Školovala se na
institutu Smoljni, koji je bio organizovan za princeze i djevojke iz uglednih evropskih
porodica, a nalazio se pod caričinim patronatom. Imala je sklonost ka slikarstvu, pisanju,
arhitekturi, a njen nacrt mauzoleja na Orlovom kršu koristili su projektanti prilikom izrade
mauzoleja.

Jelenina školska drugarica Elza Bolderov ovako je opisala pojavljivanje nove štićenice:

“Jednog jesenjeg jutra 1882. u naš razred su dovele novopristiglu. `To mora da je princeza od
Crne Gore`, kaže mi drugarica. Veoma visoka, skladna, ima bujnu kosu tamniju od noći i
veoma lepe oči – oči ranjene srne.“

Bosiljka Čelebić-Mitrović u “Doboročinstvima kraljice Jelene Savojske” zapisala je između

ostalog da je Jelena voljela da putuju i da je svog muža Viktora Emanuela III upoznala na
otvaranju Svjetske izložbe savremenog slikarstva u Veneciji, u februaru 1895.

Sa njim se, zapisla je Čelebić-Mitrović, zbližila na balu u Rusiji 26. maja 1896. godine,
upriličenom povodom krunisanja Nikolaja II za cara Rusije i da mu je baš tu, na dvoru, za
vrijeme svečanosti, rekla sudbonosno “da” i tako odredila svoj dalji životni put.

U avgustu iste godine, Viktor Emanuel stigao je u kraljevski dvor na Cetinju, gdje je
obavljena vjeridba, uz sve običaje i ceremonije. Svadba je bila u oktobru. Nakon veselja pred
Biljardom, kraljevska jahta “Savoja” 19. oktobra 1896. krenula je iz barske luke prema Italiji
i uplovila u luku Bari sa slavnim mladencima.

Vjenčanje je obavljeno u Rimu, u crkvi Santa Maria degli Angeli i u palati Dioklecijana, a
Jelena je prethodno primila katoličku vjeru.

Zapisano je da je svoju vladavinu smatrala kao pogodnu priliku za činjenje dobročinstava

prema svima onima kojima je to bilo neophodno. Glavno joj je bilo – služiti narodu. Zbog
svoje nesebične požrtvovanosti, kraljica je uživala široku popularnost, o čemu je pisala brojna
italijanska i inostrana štampa.
Tako je stekla međunarodnu slavu i sve velike evropske nacije su joj dodijelile ordenje i
odale priznanje.

Od svoje Crne Gore dobila je samo “izraze divljenja”, koji su jednoglasno izglasani 3.
januara 1909. u Narodnoj skupštini – “zbog herojskih velikodušnih djela koje je učinjela na
mjestima katastrofe”. A 1937. godine od pape Pia XI dobila je zlatnu ružu za svoj
humanitarni rad.

Guslarska verzija Jelenine udaje ne pominje ove činjenice, u toj pjesmi, ona je nevoljno data
Viktoru od Savoje.

Prema ovoj pjesmi kada je crnogorski gospodar pozvao kćerku, na dan njenog vjenčanja, ona
mu je rekla da je nesrećna njegovom odlukom, ali da će poštovati njegovu želju.

“Ja znam da cu bit’ kraljica, silne, moćne Italije, al’ s tom krunom, dragi oče, tvoja ćerka
srećna nije. Jer ja volim ovu zemlju, kao život kao vodu, a sad moram da napustim zauvijek
Crnu Goru. Uzalud mi zlatna kruna i palate i dvorovi, Lovćenu me srce vuče đe se viju
sokolovi.” Jelena je, prema istoj pjesmi, bila zaljubljena u perjanika očeve garde, Miloša i
tražila je od oca da je on, sa ostalim perjanicima prati do Bara. Na rastanku, poklonila mu je
svoju burmu, a on joj je rekao: “Oh, Jelena, da nijesi ćerka moga gospodara sabljom bi’ te
odbranio i odveo do oltara”.

Međutim, istorija svjedoči da je Jelenin brak bijaše ispunjen ljubavlju i poštovanjem, dobili
su petoro djece. Bili su kraljevski par Italije u periodu od 1900. do 1946. godine, a
osvajanjem teritorija bijahu car i carica Etiopije sedam godina i kralj i kraljica Albanije četiri
godine. Kralj i ratnik, odavao je dojam drčnog i hladnog čovjeka.

Ipak, Jelenino srce ispunjeno umjetnošću oduvijek je umjelo da rastopi led italijanskog
vladara pod krunom. U jednom od pisama koje je Jelenin unuk uputio svojoj baki u teškim
danima rata je zapisano:

“Je li djed s tobom u ovom trenutku? Poklanja li ti još uvijek ljubičice? Poslije ovoliko
vremena moram nešto da ti priznam. Jednom sam špijao kroz vrata da vidim na koji će ti
način uručiti taj dar. Ispratio je taj gest poljupcem u potiljak. Koliko te samo djeda voli!”
Da, ovaj kralj je svojoj kraljici svakodnevno donosio po kitu cvijeća iz svojih jutarnjih
redovnih šetnji. Dijelili su ljubav, poštovanje i nježnost na najbliskiji način svog mirnog
braka, jer Jelena je bila prvo kraljica njihovog doma, pa potom kraljica njegove države.

A onda su se u oktobru 1896. godine i vjenčali. Jelena je imala 24.godine. Vjenčanje je

obavljeno na najsvječaniji način, a cijeli Rim je bio na ulicama proslavljajući njihovu radost.

Prošle su četiri godine braka, a Jelena nije ostala u drugom stanju. To je unijelo komešanja u
porodici Savoja. Govorkanja su u najvećem broju kretala od Jelenine svekrve, ali mudra i
staložena Crnogorka je znala da sačuva vjeru, prisebnost i mir u svojoj porodici. A onda su
dobili prvo dijete.

Nakon pet godina bračnog života rodila se ćerka, a iduće godine i druga. Pa sin i još dvije
kćeri. Ipak su Jelenina vjera i suprugova podrška bili jači od svekrvinih sumnji.

Njihov brak je imao temelj na ljubavi, poštovanju i jednostavnosti. Bili su takvi i u svojim
karakterima i samim tim su stvorili podlogu za uspješne zajedničke decenije. I kada je bilo
radosti, a onda i kada su došle nevolje, jačina njihove ljubavi je ostajala čvrsta kao stijena.
Iako vladari, imali su zajedničke trenutke koje su dijelili zajedničkim intreresovanjima. Kroz
njih su rasli.

Supružnici su voljeli fotografiju. Njihov unuk, u svojoj knjizi Kristalni luster Jelene od
Savoje je napisao: “I baba i djed, oboje pasionirani eksperti ove umjetnosti. ” Svuda su po
zidovima svoje rezidencije izlagali svoje fotografije. “ Bilo ih je po dugačkim hodnicima,
prolazima, čak i u kupatilima. Nažalost, pred kraj rata, spalili su ih neidentifikovani
posjetioci.” Zanimljivo je da je kraljica Jelena, u privatnom dijelu svojih odaja imala foto-
laboratoriju gdje je razvijala i uvećavala svoje fotografije.

Oboje su voljeli ribolov, a Viktor je bio i strastveni lovac. Jelena je uživala u pecanju, a naišla
sam na podatak da je imala 20.000 udica! “Jednog popodneva pecali smo u društvu naših
rođaka; bili smo potpuno bezvoljni, ribe nijesu nimalo obraćale pažnju na nas. Onda je stigla
baba, zatražila je da joj daju štap, pa je sjela baš na ono mjesto gdje smo bili mi, otpočela da
peca, dok smo je gledali u nevjerici: Izgledalo je kao da ima magnet na udici!”.
Bila je maštovita žena koja je u sebi brižljivo odgajala dijete. U danima mira često mu je
dozvoljavala da se slobodno izrazi i tada bi pravila razne priredbe i maskenbale po kući u
kojima je uživala mnogobrojna porodica i njihovi gosti.

Bila je brižljiva majka i baka koja je mislila na svoju djecu. Benito Musolini je čak jednom
podsmješljivo rekao da se sa njom nema o čemu razgovarati bez o bolesti i njenoj djeci. Ali
Musolini nije znao da je to u krvi svake prave Crnogorke i da je njima porodica na prvom
mjestu. Da je to važnije i od svih poslova koje je imala kao kraljica.

A moglo se razgovarati sa našom Jelenom, jer bila je izuzetno sadržajna ličnost. Njena duša
je oduvijek bila naklonjena umjetnosti i učenju, tako da je imala obrazovanje iz različitih
oblasti. Govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, bavila se slikarstvom.

U istoriji postoji podatak da su u “bogatoj kolekciji slika turskog sultana bile i dvije njene
slike, koje mu je ona lično poslala, kasnije, kao princeza od Napulja – znači, pošto se udala
za italijanskog prijestolonasljednika.” Poznato je i to da je veoma voljela arhitekturu i da je
ona napravila skicu za spomenik vladici Danilu, rodonačelniku dinastije Petrovića, koji se i
danas nalazi na Orlovom kršu iznad Cetinja.

Nažalost, ni kraljevska porodica nije zaštićena od nesreća. Ili katkad ne žele da budu
zaštićeni. Takav je bio kraljevski par Jelena i Viktor. Mali je prostor za sva njihova humana
djela, ali je za pohvalu što su i u njima bili jedno uz drugo. Njih dvoje zajedno, zajedno sa
svojim narodom. Koliki god da je papir ne može a da se ne pomene nesreća u južnoj Italiji i
gradu Mesina. Zemljotres je bio krajem 1908. godine i smatra se najrazornijim zemljotresom
u Evropi u 20. vijeku.

Saznavši za nesreću kralj i kraljica su ostavili djecu, a njihovo najmlađe dijete je tada imalo
svega godinu dana, i u Mesini proveli više od dvadeset dana. Područje je bilo trusno i tlo je
još uvijek podrhtavalo, doživjevši šezdesetak potresa sličnog inteziteta. Par je bio tamo. U
svakom trenutku, uz svoj narod, Jelena je previjala ranjenike i jačala njihove slomljene duše.
U istoriji je ostalo i zapisano da je od nesreće spasila šestomjesečnu djevojčicu. U Mesini je
podignut mermerni spomenik posvećen Jeleni.
Bila je sve što je život tražio u srećnim i nesrećnim okolnostima. Previjala je ranjenike,
hrabrila nevoljnike, spašavala djecu i porađala porodilje. Bila je sve i onoliko koliko joj je
snaga dozvoljavala.

Postoje razne anegdote o njenim dobročinstvima. Pri povratku iz ribolova, jednom je srela
djevojčicu koju je ranije viđala da plete. Na kraljičino pitanje da li je poznaje, djevojčica je
odgovorila: “Da, vi ste kraljica”. “A da li bi umjela da ispleteš par čarapa za mene?”,
nastavila je Jelena. “Naravno gospođo”, odgovorila je djevojčica. “Dobro”, reče kraljica,
“onda mi ih ispleti i pošalji u palatu”. Nekoliko dana kasnije stigle su čarape a kraljica je
djevojčici na poklon poslala dvije svilene čarape, jednu punu slatkiša a drugu punu novca.
Sjutradan je od djevojčice primila sljedeće pismo: “Vaš poklon me je veoma rasplakao. Moj
otac je uzeo novac, moj brat slatkiše, a moja majka svilene čarape”