RAZVOJ POJMA JAVNO MNIJENJE

Pojam javnog mnijenja nastao je u drugoj polovici 18. stoljeća, u okvirima ideja
prosvjetiteljstva i liberalne političke teorije. Termini javnost i mnijenje postojali
su i prije nego što su povezani u sintagmu kojom je označen novi pojmovni
entitet izrazitih političkih konotacija.

Rana shvatanja mnijenja

Od antičkog doba pa do kraja 18. stoljeća pojam mnijenje uglavnom se koristio

u dva potpuno suprotstavljena smisla – kao oznaka za iracionalne procese s
jedne i racionalno-kognitivni odnos prema okolini s druge strane. Sam izraz
mnijenje u engleskom i francuskom jeziku preuzet je od latinske riječi opinio,
koja označava neodređenu i nepouzdanu prosudbu i ima korijen u grčkom izrazu
doxa (mnijenje).

Za antičke mislioce mnijenje je neartikulisan, promjenljiv i politički irelevantan

sud, svojstven neobrazovanoj gomili, i stoga u suprotnosti s razum vladajuće
manjine. Izraz doxa u tom je smislu prvi označio Ksenofan, a razradio njegov
učenik Protagora, koji mnijenje izravno suprotstavlja razumu, kao jedinom
kriteriju istine.

Prema Hobbesu mnijenje je isto što i savjest, a lanac mnijenja uključuje sve
oblike vjerovanja, rasuđivanja i pretpostavljanja. Lockov zakon mnijenja je
mjerilo krijeposti i grijeha svjetovnog života, neformalni ali učinkoviti cenzor
ponašanja pojedinaca. Slično tome, i Hume pridaje mnijenju ulogu društvenog
arbitra jer vrlina, ljepota i bogatstvo imaju mali utjecaj kad nisu podržani
mnijenjima i osjećanjima drugih.

Rana shvatanja javnost

 Termin javnost potječe iz latinske riječi publicus, što je izvedeno od riječi

populus (narod). U ranoj upotrebi te riječi prepoznaju se dva osnovna
značenja: jedno je sadržanu u terminu res publica a odnosi se na opću
dostupnost, otvorenost i pristupačnost narodu u smislu javnog mjesta

 u drugom slučaju termin je povezan sa stvarima od općeg interesa ili sa

službenim i državnim poslovima.

1
Shvatanja javnosti mijenjala su se kroz povijest ovisno o različitim razvojnim
fazama i uređenjima društva. Sve do pojave građanskog društva javnošću je
smatran samo manji, privilegovani dio stanovništva, odnosno društvena ili
vladajuća elita. Tako su u robovlasničkom društvu javnost činili samo slobodni
građani (ostali su bili svjetina, gomila, masa), u srednjovjekovnom feudalnom
društvu javno i gospodarevo su bili sinonimi, a publicirati je značilo zahtijevati za
gospodara, dok je u teoriji kraljevskog apsolutizma monarh smatran jedinom
javnom osobom koja reprezentira cijelo društvo.

Krajem 17. i početkom 18. stoljeća u naprednim zemljama Evrope (Engleska,

Francuska, Njemačka) stvoren je pojam tzv. literarne javnosti. Taj oblik javnosti
činili su književnici, kritičari umjetnosti, filozofi i naučnici, što su se okupljali u
salonima, kavanama ili klubovima, i raspravljali o različitim aktuelnim i
relevantnim društvenim temama.

Rana shvatanja javnog mnijenja

Sintagmu javno mnijenje s jasnim političkim konotacijama prvi je upotrijebio

predstavnik filozofije prosvjetiteljstva Jean-Jacques Rousseau 1794. godine.
Izrazi koji su se koristili prije toga odnosili su se na moralna uvjerenja, narodnu
tradiciju i zdrav osjećaj za razum i istinu, pa stoga još ne označvaju pojam javnog
mnijenja u njegovom današnjem smislu.

Rousseau je u svom društvenom ugovoru ralikovao volju svih, koju čini zbroj
privatnih, egoističkih volja, od opće volje, koja u vidu ima opći društveni interes
a čine je navike, moral, običaji i iznad svega javno mnijenje.