Govornicke Vrste Skripta

Elenmari Pletikos Olof Govorničke vrste 2015/16 – Skripta za studente str.
1

Govorničke vrste 2015/16

Skripta za studente:
vodič kroz obveznu i izbornu literaturu

Teme:

1. Podjela govorničkih vrsta
2. Sastanak
3. Oluja mozgova (Brainstorming)
4. Pregovori
5. Debata
6. Intervju
7. Svečani govori
8. Parlamentarno govorništvo
9. Medijski žanrovi

OBVEZNA LITERATURA:
1. Barker, Alan (2001). Sastanak: učinkovit, ugodan, uspješan. Zagreb, M.E.P. Consut.
2. Breakwell, Glynis M. (2001). Vještine vođenja intervjua. [Prijevod L. Arambašić],
Jastrebarsko: Naklada Slap.
3. Lucas, Stephen E. (2015). Umijeće javnog govora. [Prijevod 10. izd. Jakša Bilić, Jagoda
Poropat Darrer]. Zagreb: Mate: Zagrebačka škola ekonomije i managementa.
4. Škarić, Ivo (2000). Temeljci suvremenoga govorništva. Zagreb, Školska knjiga.
5. Tudor, G. (1992). Kompletan pregovarač, MEP Consult, Zagreb, 1992.
PRIRUČNICI:
Historisches Wörterbuch der Rhetorik. Band I‐IX. (ur. G. Ueding i sur.) Tübingen: Max
Niemeyer Verlag (1992‐2009).
Encyclopedia of rhetoric (Thomas O. Sloane, editor in chief). Oxford ; New York :
Oxford University Press, 2001.

Dodatna literatura koja može biti korisna za obradu pojedine govorne vrste navedena je
na kraju pojedine teme.
(Referencije navedene u tekstu nisu uvijek u popisu literature.)

Elenmari Pletikos Olof Govorničke vrste 2015/16 – Skripta za studente str. 2
Podjela govorničkih vrsta

Definicija govorničke vrste
Govorničke (retoričke) vrste su oblici retoričkog djelovanja koji imaju određena
prepoznatljiva obilježja (temu, stil, cilj, sudionike, auditorij i sl.). Termine: vrsta, žanr,
oblik koristit ćemo kao istoznačnice ili bliskoznačnice. Prema Solaru žanr je manja
skupina djela unutar vrste, koja sadrži sve osobine koje ima vrsta, ali i neke druge.
Engleski termin genre (npr. deliberative genre) pojam je koji odgovara hrvatskom višem
rodnom pojmu od žanra, a to bi bio rod ili vrsta.

Podjela govorničkih vrsta antici
Najstarija podjela govorničkih vrsta potječe od Aristotela i izvedena je s obzirom na
govornika, temu, slušateljstvo i cilj govora (Aristotel, I, 3, 2; 1358b). Prema Aristotelu
postoje tri vrste govorništva: političko, sudsko i epideiktičko.
Politički (savjetodavni, parlamentarni) govori (grč. génos symbuleutikón, lat.
genus deliberativum) usmjereni su na budućnost, na odluku što treba učiniti da bi se
postigao politički cilj, a to je odluka koja treba doprinijeti korisnosti (za zajednicu i
pojedinca) i izbjeći štetne posljedice. Publika u političkim govorima je skupština.
Sudski govori (grč. génos dikanikón, lat. genus iudicale) usmjereni su na prošlost,
na otkrivanje da li se nešto dogodilo ili nije, što je istina. Cilj je etički, tj. otkriti što je
pravedno, a što nije, a publika je sudac.
Epideiktički (pohvalni ili pokudni) govori (grč. génos epideiktikón, lat. genus
demonstrativum) usmjereni su na sadašnjost, ciljevi su estetski, tj. poticanje lijepog, a
pokuda ružnog, i etički, tj. isticanje uzvišenog naspram niskog. Publika je prisutna
javnost koja sluša govor.
Kasnije se svojom posebnošću izdvajaju i druge vrste govora:
duhovni (npr. propovijedi, homilije)
vojnički
predavanja (podučavanje)
znanstveni (argumentiranje novih spoznaja i otkrića)

Suvremeni kriteriji podjele govorničkih vrsta
Ne postoji jedinstvena podjela na govorničke vrste, već se može govoriti o raznim
podjelama s obzirom na glavni kriterij podjele. Glavni kriterij može biti postoji li izravna
veza govornika s publikom, i prema tom kriteriju Bahtin razlikuje primarne i sekundarne
žanrove. Primarni žanrovi nastaju u uvjetima neposrednog govornog komuniciranja, a
sekundarni transformacijom primarnih u uvjetima složenijeg i relativno visoko
razvijenog i organiziranog kulturnog komuniciranja.
Suvremene podjele retoričkih vrsta često se odnose na novinarske žanrove koji
su razvijeni i zastupljeni u medijima (tisku, radiju, televiziji i internetu). Najvažniji
novinarski žanrovi su: vijest, intervju, izvještaj, izjava, reportaža i komentar, no postoje
još brojni drugi žanrovi: kritika, polemika, osvrt, prikaz, feljton, crtica ili feature,
dokumentarna emisija, najave, voditeljstvo, okrugli stol (panel diskusija), portret,
nekrolog, reklama, podcast i sl.
U okviru cjelokupne popularne kulture žanrovi se mogu podijeliti na filmske,
radijske i televizijske programe, reklame, te nove medijske žanrove kao što su video igre.
Jedna od mogućih podjela je na žanrove realnosti (vijesti, dokumentarni filmovi),
natjecanja (sport, kvizovi), uvjeravanja (reklame) i fikcije (drame: sapunica,
kriminalistički roman ili film, znanstvena fantastika, melodrama, itd.).
Škarić (2000: 13) za podjelu govorničkih vrste navodi razne kriterije, polazeći od
Aristotelovih kriterija i nadopunjujući ih. Prema Škariću kriteriji mogu biti tema,
funkcija, stil, argumentacija, kompozicija, vrsta auditorija, broj govornika, broj slušača,
audio ili audiovizualna veza, povratna veza, duljina govora i ambijent govora. Prema
Škariću (2000) suvremene govorne vrste dijele se u četiri kategorije:
1. Razgovori (službeni razgovor, anketa, intervju, debata, razgovor na temu, vihor
mozgova)
2. Kratki monolozi (uvodna riječ, izjava, vijest, diskusija, komentar, izvještaj)
3. Govori (klasična podjela na parlamentarne, sudske, pohvalne, vojničke, duhovne,
znanstvene...)
4. Posebne govorne vrste (voditeljstvo ili konferensa, najava‐obavijest, prevođenje,
prijenos, pripovijedanje, reportažno pripovijedanje, recitiranje ili deklamiranje)

U školskoj praksi, posebno u nastavi hrvatskoga kao materinskog jezika govorne ili
pisane vrste dijele se prema vrstama teksta. Tipovi teksta (Werlich, 1975) dijele se na
pet vrsta:
1. Deskripcija (opisivanje)
2. Naracija (pripovijedanje)
3. Ekspozicija (izlaganje)
4. Argumentacija (dokazivanje)
5. Instrukcija (upućivanje)

Težak (1985) usmene i pismene govorne vježbe klasificira prema svrsi na:
I. gramatičko‐pravogovorne / gramatičko‐pravopisne
II. stilsko‐kompozicijske
Stilsko kompozicijske vježbe se dijele pretežno prema kriteriju tipova teksta, a za razliku
od Werlichovih tipova teksta Težak dodaje razgovor kao posebnu vrstu:
1. razgovaranje
2. opisivanje
3. pripovijedanje
4. objašnjavanje
5. raspravljanje
6. upućivanje

Stilsko‐kompozicijske vježbe također se mogu podijeliti na dijaloške i monološke, a u toj
podjeli monološke vrste ostaju već spomenuti tipovi teksta, dok se dijaloške vježbe
dijele u nekoliko podvrsta:

I. dijaloške II. monološke
razgovorne igre opisivanje
telefonski razgovori pripovijedanje
rekreativni razgovor tumačenje (analitičko i sitetičko
usmena dramatizacija izlaganje)
intervju raspravljanje
upućivanje

Klasična podjela umjetničkih književnih vrsta jest na poeziju, prozu i dramu, a njima
se u nastavi književnosti dodaju i rubne vrste kao što npr. eseji ili novinarske
dokumentarističke vrste. Kao posebne govorne vrste podučavaju se umjetničke vrste:
recitacija i drama. Monolog i dijalog često se u školi obrađuju kao primjer tekstualne
vrste na predlošku književnog teksta. Jolles (2000) definira i obrađuje male književne
oblike usmene književnosti u kojima književnost graniči s retorikom: vic, anegdota,
izreka, legenda, zagonetka, bajka, kratke priče u kalendarima, biblijske usporedbe i sl.
Kriterij daljnje podjele jest završenost teksta, tj. je li tekst u nastanku (improviziran) ili
je završen.

Problemi podjele vrsta:
‐ Različita područja u kojem je potrebna klasifikacija retoričkih vrsta (govorništvo,
novinarstvo, književna umjetnost, filmska umjetnost)
‐ Razni kriteriji podjele
‐ Hibridnost žanrova
‐ Granice stvarnog i fiktivnog

Literatura:
1. Aristotel (1989). Retorika. [Prijevod Marko Višić], Zagreb: Naprijed.
2. Hart, Roderick P.; Dillard, Courtney L. (2006 ). "Deliberative genre" Encyclopedia
of Rhetoric. Ed. Thomas O. Sloane. Oxford University Press. Encyclopedia of
Rhetoric: (e‐reference edition). Oxford
3. University Press. The Midnight University. 16 February 2007 http://www.oxford‐
4. rhetoric.com/entry?entry=t223.e64
5. Matuschek, Stefan (1994) Epideiktische Beredsamkeit. U: G. Ueding (ed),
Historisches Wörterbuch der Rhetorik. Volume 2. Tübingen: Niemeyer, 1258‐1267.
6. Morrow, Terence S. (2006). "Forensic genre" Encyclopedia of Rhetoric. Ed.
Thomas O. Sloane. Oxford University Press. Encyclopedia of Rhetoric: (e‐
reference edition). Oxford University Press. The Midnight University. 16 February
2007 http://www.oxford‐rhetoric.com/entry?entry=t223.e104
7. Škarić, Ivo (2000). Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb: Školska knjiga.
8. Too, Yun Lee (2001) Epideictic Genre. U: T. O. Sloane (ed) Encyclopedia of
rhetoric. Oxford/New York: Oxford University Press, 251‐257.

Sastanak

Sastanak je službeni razgovor koji je dio procesa rada. Glavna uloga sastanaka je
dogovaranje i sporazumijevanje s kolegama o praktičnim stvarima u određenoj radnoj
sredini (na projektu, u odjelu, u tvrtki). Na sastanku se vrednuje učinjeno, predlaže i
dogovara o daljnjem radu, donose odluke, ali i upoznaje svoje suradnike i partnere.
Postoje razne vrste sastanaka i razni nazivi za sastanke: konzultacije, sjednica, vijeće,
savjetovanje, konferencija, simpozij, kongres, sabor, skupština, konvencija, kolegij,
konzilij, pregovori, brainstorming i dr.

Sastanci se mogu podijeliti prema broju sudionika, prema ciljevima, prema sadržaju,
načinu i oblicima rada, prema neposrednoj fizičkoj vezi među sudionicima ili posrednoj
vezi putem medija (npr. telefon, videokonferencija) te s obzirom na to jesu li unutar
tvrtke ili s partnerima. Prema broju sudionika sastanci mogu biti vrlo mali (s najmanje
dva čovjeka do 30 ljudi), mali (od 30 do 50 sudionika), srednji (50 do 100 osoba), veliki
(100 do 200 osoba) i vrlo veliki (s više od 200 sudionika). Konzultacije su sastanak s vrlo
malim brojem sudionika (dovoljno je dvoje) na kojem se utvrđuju problemi i dogovaraju
prijedlozi rješenja, ali se uglavnom ne donose formalne odluke. Kolegij ili konzilij je
manji sastanak na kojem se timski rješavaju operativni zadaci (npr. na HTV‐u urednici i
novinari dogovaraju program, u bolnici se liječnici sastaju da podijele zadatke i
dogovore raspored operacija). Vijeće i sjednica su sastanci s većim brojem sudionika za
koje je priprema temeljitija (dnevni red, podjela materijala unaprijed) te se na njima
donose važne formalne odluke (npr. vijeće fakulteta, saborska sjednica). Konferencija,
simpozij, savjetovanje, kongres je skup s većim brojem sudionika na kojem se raspravlja o
nekom problemu i donose zaključci ili se u obliku referata iznose rezultati istraživanja
(npr. Međunarodni slavistički kongres). Sabor, skupština, konvencija su sastanci čiji je cilj
približiti osnovne probleme širem broju ljudi, rezimirati i prikazati postignuća te zbližiti
ljude sličnih interesa.

Prečesto smo bili sudionici dugih, dosadnih i beskorisnih sastanaka. Kako sastanak ne bi
bio gubitak vremena, već šansa za uspješnu poslovnu komunikaciju treba znati dobro
tehnički organizirati sastanak. Osim tehničkih elemenata sastanka da bi on bio uspješan
voditelj treba poznavati i razumjeti „neopipljive“ elemente sastanka (ljudski odnosi
unutar grupe, verbalne igre i sl.). Vođenje sastanka i sudjelovanje na sastancima jedna je
od najčešćih i najvažnijih rukovoditeljskih i menadžerskih vještina. Samtra se da
menadžeri 60‐90% vremena provedu na sastancima (Barker, 2001). Poslovni sastanci
vezani su uz dogovaranje, istraživanje, propitivanje, uvjeravanje, pregovaranje,
zaključivanje i ugovaranje određene poslovne aktivnosti. Mogu biti redovni, periodični i
izvanredni.

Sastanak je mnogima "omražena" vrsta retoričkog komuniciranja zbog nedostataka:
• predugo traju (nepotrebno se gubi vrijeme)
• nisu jasni ciljevi
• sudionici se osjećaju beskorisnima
• donesene odluke se ne provedu

Organizacija rada u pripremi sastanka:

1. odrediti cilj ili ciljeve sastanka
2. odrediti tko će biti sudionici sastanka
3. odrediti kakve su obavijesti sudionicima potrebne (pismeni poziv s
informacijama gdje, kada, dnevni red, dodatni materijali)
4. potaknuti sudionike da se pripreme i sudjeluju u radu sastanka
5. odrediti kada i gdje će se održati sastanak
6. odrediti trajanje sastanka
7. odrediti tko će biti voditelj (a tko zapisničar)

CILJEVI SASTANKA

Uspješnost sastanka mjeri se prema ciljevima koji su postavljeni prije sastanka, zato je
bitan dio organizacije sastanaka utvrđivanje ciljeva. Ciljeve treba odrediti voditelj, a
predlagati mogu i sudionici (može biti više od jednog cilja).
Ciljevi sastanaka:
1. informiranje
2. upoznavanje i zbližavanje ljudi
3. dobivanje pristanka za određene prijedloge
4. dobivanje novih zamisli (npr. brainstorming)
5. oblikovanje i donošenje odluka (rješavanje problema)
6. sporazumijevanje i dogovaranje

1. Sastanak u svrhu informiranja:
‐ organizator obavještava o tekućim događajima, promjenama, planovima
‐ sudionici mogu postavljati pitanja
‐ npr. vrsta takvog sastanka je izjava za javnost (konferencija za novinare)

2. Sastanak za upoznavanje i zbližavanje ljudi
‐ stvara se osnovica za bolju suradnju ljudi koji će se naći na zajedničkim poslovima
‐ nema čvrstog plana i dnevnog reda, sudionici razgovaraju o onome što ime je trenutno
najzanimljivije (otkriva se tko što zna i može, interesi i sl.)
‐ npr. druženje dobrodošlice za nove suradnike

3. Sastanak za dobivanje pristanka
‐ sudionici postavljaju pitanja i prigovore na gotov prijedlog, a predlagači nastoje
dokazati kako je ono što su predložili jedino moguće i najbolje
‐ sudionici mogu reći ne, ali je pritisak predlagača često prevelik
‐ ovakav autokratski sastanak može se prepoznati po izostanku rasprave

4. Sastanak za dobivanje novih zamisli (brainstorming)
‐ kod rješavanja problema postoji kreativna i kritička funkcija
‐ kad se odgodi kritičko razmatranje oslobađaju se kreativne sposobnosti sudionika

5. Sastanak za oblikovanje i donošenje odluka (rješavanje problema)
‐ sastanci s ovim ciljem trebali bi biti osnovni oblika rada
‐ sudionici su aktivni kao tvorci odluke
‐ može uspjeti ako su sudionici dobro pripremljeni, ako je atmosfera ugodna, ako je
dobro vođenje sastanka

6. Sastanak za sporazumijevanje i dogovaranje
- već su oblikovanje koncepcije rješenja nekog problema, rješenja se uspoređuju i
treb donijeti zajedničku odluku

TEHNIČKA PRIPREMA SASTANKA

Voditelj treba poslati poziv na sastanak s definiranim dnevnim redom. Važna je sažeta i
cjelovita prethodna obavijest sudionicima sastanka jer potiče aktivnost sudionika. Važan
je razgovor organizatora s budućim sudionicima, u manjim grupama ili pojedinačno.

Poziv na sastanak
Poziv na sastanak je prva formalna informacija o sastanku. Pozivu prethode dogovori sa
sudionicima sastanka koji mogu predlagati teme i probleme koji će se uvrstiti u dnevni
red. Poziv sadrži: zaglavlje onog tko saziva sastanak, broj, mjesto i datum slanja poziva,
ime osobe koju se poziva, naslov, vrsta sastanak, datum održavanja sastanka, mjesto
održavanja sastanka, vrijeme početka sastanka., prijedlog dnevnog reda, materijal za
raspravu, predviđeno vrijeme trajanja sastanka, pečat i potpis sazivatelja sastanka.

Trajanje sastanka
Trajanje treba procijeniti i odrediti voditelj (procjena + 10% radi sigurnosti). Trebalo bi
najaviti trajanje sastanka (niti jedan sastanak ne bi smio biti duži od sata, a radni
sastanci 15‐20 min). Najavljeno trajanje treba ostvariti bez obzira na sve neugodnosti –
dovoljna je jedna ili dvije najave koje nisu ostvarene, da ih sudionici kasnije više ne
shvate ozbiljno.

Priprema tehničkih pomagala i prostora
U organizaciji sastanka treba imati na umu i pomoćna tehnička sredstva: npr. fotokopije
nekih materijala, čista ploča za pisanje, flomasteri, projektor, piće, izgled prostorije,
raspored stolova i sjedalica i sl.

Primjer poziva na sastanak:
http://www.hfiloloskod.hr/index.php/predsjednistvo/godisnja‐skupstina

Godišnja Skupština Hrvatskoga filološkoga društva

Poštovani članovi Hrvatskoga filološkoga društva,
Predsjedništvo Hrvatskoga filološkoga društva na redovitoj sjednici održanoj 11. veljače o.g. donijelo je
odluku o sazivanju redovite godišnje Skupštine Hrvatskoga filološkoga društva 25. veljače 2016. u 12 sati
u Vijećnici Filozofskoga fakulteta. Predložen je sljedeći dnevni red:
1. Otvaranje Skupštine
2. Stručni razgovor na temu: Od zvuka do značenja: fonosemantički aspekti književnoga teksta;
izlaganje dr.sc. Davor Nikolić
3. Izvještaji glavnih urednika časopisa i voditelja odjela HFD‐a o radu časopisa i odjela u 2015. godini
i plan rada u 2016. godini
4. Promjene voditelja odjela, urednika časopisa, članova uredništava
5. Financijski izvještaj za 2015. godinu
6. Financijski plan za 2016. godinu i usvajanje proračuna
7. Razno
Posebno nam je zadovoljstvo pozvati vas sve na svečano otvorenje izložbe HFD‐a koje će se održati nakon
Skupštine. Na izložbi će biti predstavljen rad Društva, čime će se obilježiti 65. obljetnica osnivanja, kao i
kontinuirano djelovanje Hrvatskoga filološkoga društva.
Pozivamo sve članove Hrvatskoga filološkoga društva da prisustvuju godišnjoj Skupštini i otvorenju
izložbe.

S poštovanjem,
Predsjednica HFD‐a,
Doc.dr.sc. Anita Skelin Horvat

TIJEK SASTANKA

Sastanak kao i druge govorne vrste ima svoje dijelove:
1. Otvaranje sastanka
2. Dnevni red sastanka – prihvaćanje ili modificiranje dnevnog reda
3. Versifikacija zaključka i odluka s prethodnog sastanka ‐ najbolje na
temelju zapisnika
4. Kontrola izvršenja zaključaka i odluka s prethodnog sastanka
5. Uvodna riječ
6. Rasprava po točkama dnevnog reda i donošenje odluka
7. Zaključak

Tehnike vođenja sastanka
U radu s grupom može se razlikovati vođenje, suvođenje i facilitacija (Teršelič, 2006).
Autoritarni voditelj sastanka usmjerava grupu prema cilju, on daje važan sadržajni
doprinos, preuzima punu odgovornost za ukupne rezultate rada i samostalno donosi
većinu odluka. Voditelj može koristiti svoju moć i diktatorski odlučivati, ali može se i
savjetovati sa suradnicima i odluke donositi na temelju mišljenja i savjeta suradnika.
Facilitacija je rad s grupom u kojoj facilitator nenametljivo vodi razgovor, brine o
strukturi i postavlja pitanja, ali se suzdržava od sadržajnog doprinosa razgovoru i
utjecaju na donošenje odluka. Suvođenje ili facilitativno vođenje je vrsta vođenja u
kojem voditelj sadržajno doprinosi razgovoru i odlukama, ali je otvoren za prijedloge i
uvažava mišljenje svih članova grupe. Razni stupnjevi utjecaja voditelja na ishod
sastanak mogu se nazivati i diktatorskim ili demokratskim vođenjem.
Tehnike vođenja mogu biti izravne: prijedlozi, zahtjevi, molbe, zabrane, opomene,
pitanja, "dodjela uloga" i neizravne: rezimiranje, objašnjavanje, potvrđivanje, upravljanje
vremenom, utjecaj putem neverbalnih znakova.

Vještine voditelja:
- dobra priprema voditelja i sudionika
- vješto ekonomiziranje vremenom
- vođenje sastanka tako da daje riječ i oduzima riječ na temelju procjena istupa –
vode li oni cilju ili odlaze u digresiju i druge probleme koji nisu "na dnevnom
redu"
- rezimiranje prijedloga
- voditelj je "organizator, a ne diktator"
- uspostavljanje ugodnog emocionalnog tona sastanka, socijalne klime, pozitivnih
odnosa među sudionicima
- dobri neverbalni znakovi (raspored sjedenja, prozračena prostorija, kava, čaj...)

Zaključak sastanka
Zaključak je sinteza rezultata sastanka. Cilj sastanka je najčešće rješavanje problema i
donošenja odluka. Kod donošenja odluka, vrlo je bitno osigurati provedbu odluka.
Sastanak nije završen nakon što je formalno zaključen, već kada je sastavljen zapisnik i
poslan svim sudionicima te kada se voditelj i sudionici pobrinu za izvršenje obaveza koje
su prihvatili na sastanku.

Zapisnik
Tijekom sastanka treba voditi bilješke. Dobro je da postoji zapisničar, osoba koja ne
sudjeluje nužno u donošenju odluka, već samo prati tijek sastanka i zapisuje (npr.
tajnica). Ne treba stenografski bilježiti sve što se govori, već samo ključne riječi. Tijekom
bilježenja stranica se može podijeliti primjerice u tri stupca, u prvom se piše naziv točke
dnevnog reda i ime govornika, u drugom najširem stupcu se bilježe odluke i radnje, a u
treći stupac se pišu imena osoba koje su zadužene za provedbu i rokovi. Čistopis
bilježaka sa sastanka naziva se zapisnik. Zapisnik bi trebao pratiti dnevni red te
sadržavati podatke:
1. Mjesto, datum i vrijeme održavanja sastanka
2. Imena voditelja sastanka i administratora (tajnice, zapisničara) i sudionika
3. Popis sudionika (navesti tko je bio prisutan, tko je bio odsutan)
4. Bilješke s prethodnog sastanka koji je verificiran (prihvaćen i potpisan)
5. Sažetak svih točaka dnevnog reda, sažetak podnesenih izvještaja
6. Pitanja koja su postavljena tijekom sastanka (problemi)
7. Prijedloge i nadopune (eventualno imena predlagatelja)
8. Donesene odluke (eventualno s brojem glasova prisutnih)
9. Dogovorene radnje s imenima i rokovima
10. Mjesto, datum i vrijeme sljedećeg sastanka (ne uvijek, nekada se znaju termini
sastanka za cijelu godinu pa ovo nije potrebno, nekada je sastanak – skupština
samo jednom godišnje pa se ne zna godinu dana unaprijed kada će biti sastanak)
11. Datum pisanja konačne verzije zapisnika i najmanje jedan potpis (svakako potpis
voditelja, dobro je da sadrži i potpis zapisničara)

Primjer zapisnika sa sastanka 1:

Z A P I S N I K
sa radnog sastanka sa nastavnicima zaduženim
za praćenje učenika na praktičnoj nastavi izvan škole
održanog u četvrtak 10. listopada 2013. s početkom u 14,00 sati

Tekst zapisnika pročitajte na linku:
http://www.ssmb.hr/libraries/0000/5412/ZAPISNIK.pdf

Primjer zapisnika sa sastanka 2:

ZAPISNIK
sa sastanka (ime tijela npr. predsjedništva) (ime društva, npr. Hrvatskog filološkog
drušva) održanog (datum) u (mjesto, npr. knjižnici ), s početkom u (vrijeme) sati.

Prisutni:
Odstutni:

Dnevni red:
1. Prihvaćanje zapisnika sa prošlog sastanka Predsjedništva HFD‐a
2. Izvještaj o radu u 2015. godini
3. Plan rada za 2016. godinu
4. Financijski izvještaj za 2015. godinu
5. Financijski plan za 2016. godinu
6. Članstvo ‐ članarina, novi članovi
7. Izlet u Vukovar
8. Razno

Ad 1.
Sastanak je otvorila (funkcija, npr. predsjednica Društva) (ime i prezime) i predložila
dnevni red na koji nije bilo primjedbi. Na zapisnik prošle sjednice Predsjedništva nije
bilo primjedbi, pa je prihvaćen jednoglasno.

Ad 2.
(Ime i prezime) je prezentirala izvješće o radu u 2015. godini, te izvješće o
međunarodnoj suradnji za 2015. godinu. (Ime i prezime) pita da li su rezultati dobiveni
istraživanjem (naziv) obrađeni i objavljeni s obzirom da istraživanje traje 10 godina.
(Ime i prezime) odgovara da je veći dio rezultata objavljen u tri rada tiskana u (naziv
časopisa), te da je u planu izrada kratke publikacije koja bi opisala istraživanje i navela
najvažnije rezultate.
Nakon kraće diskusije izvještaj je jednoglasno prihvaćen.

Ad 3.
(Ime i prezime) je prezentirala Plan rada za 2016. godinu, te Plan međunarodne
suradnje za 2016. godinu. Planovi su jednoglasno prihvaćeni.

Ad 4.
(Ime i prezime, funkcija npr. računovotkinja) je prezentirala financijsko izvješće za 2015.
godinu. (Ime i prezime) upozorava na problem financiranja časopisa HFD‐a za koje
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta svake godine daje sve manje iznos i to u sve
kasnije uplaćenim ratama, pa postoji mogućnost da se i ne dobiju sve očekivani novci.
Problem je u tome da MZOS ne potpisuje ugovore s udrugama o financiranju časopisa,
već izdaje rješenja dinamikom i brojem usklađenim s njegovim financijskim
mogućnostima.
Nakon diskusije, financijsko izvješće je jednoglasno prihvaćeno.

Ad 5.
Plan financija za 2016. godinu prezentirala je (ime i prezime). (Ime i prezime) predlaže
da se 10% od planiranih sredstava stavi na raspolaganje (npr. Zagrebačkom
lingvističkom krugu) za troškove (npr organizacije pozvanih stranih predavača). Nakon
diskusije i uz manje izmjene financijski plan je prihvaćen jednoglasno.

Ad 6.
(Ime i prezime) daje popis onih članova koje prema Statutu Društva ispunjavaju uvjete
da ih se izbriše iz evidencije članova. Prihvaćeno je da se članovi koji nisu uplatili
članarinu za 2015. godinu ispišu iz evidencije članstva.
U Društvo su primljeni (ime i prezime troje novih članova sa zvanjem).

Ad 7.
(Ime i prezime) je prezentirao plan izleta u Vukovar i okolicu koji je planiran za (datum).
Program izleta podijeljen je članovima.

Ad 8.
Za točku razno javili su se (ime i prezime) s temom popularna predavanja, (ime i
prezime) u vezi izrade web stranice i (ime i prezime) u vezi poticanja vrsnih studenata.
Što se tiče popularnih predavanja, zaključeno je da se članovima pošalje upitnik u kojem
bi se izjasnili koje ih teme interesiraju, te da li su voljni održati predavanje o pojedinoj
temi. (Ime i prezime) obavještava da je nova WEB stranica Društva u izradi.

Ime i prezime je mailom obavijestio UO o agresivnom i neprihvatljivom ponašanju
udruge Crometeo, koja se sve više širi na tiskane i elektronske medije, dajući prognoze
vremena, pišući tekstove o klimatskim promjenama i slično. Predlaže da se zauzme stav
o tome. Ime i prezime predlaže da se na stranicu Društva stavi kratka izjava HMD‐a
općenito o neprihvatljivosti popstupaka sličnih onima udruge Crometeo. Prijedlog je
prihvaćen i ime i prezime će predložiti tekst izjave koji će se dati UO na usvajanje.

Sastanak je završio u (vrijeme) sati.

Zapisničar:
(ime i prezime)

Voditeljica sastanka:
(ime i prezime)

Literatura
1. Barker, Alan (2001). Sastanak: učinkovit, ugodan... uspješan. Zagreb: M.E.P.
Consult.
2. Gnjato, Vidoslav (2003). Sastanci – interesno komuniciranje Zagreb: Alinea.
3. Henkel, Shri (2007). Successful meetings: how to plan, prepare, and execute top
notch business meetings. Atlantic Publishing Group, Inc.
4. Kelsey, Dee i Plumb, Pam (2004). Great meetings! Great results: a practical guide
for facilitating successful, productive meetings. Portland, ME: Hanson Park Press,
Great meetings! Inc.
5. Škarić Ivo (2003). Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb: Školska knjiga.
6. Teršelič, Vesna i Mladineo, Mica (2006). Moć suradnje: Priručnik za suvođenje.
Zagreb: Centar za ženske studije.
Oluja mozgova (Brainstorming)

Oluja mozgova (vihor mozgova, vrcanje ideja, bujica ideja), engl. brainstorming, je
tehnika kojom na sastanku grupa rješava određeni problem na način da svi članovi
spontano proizvode veliki broj ideja (tehnika kreativnog grupnog rješavanja problema).
Metoda nije nova, koristila se Indiji prije više od 400 godina i zvala se Prai‐Barshana.
Koristili su je Hindu učitelji u redu s religijskim grupama.

Alex Faickney Osborn – psiholog koja ovu metodu kreirao krajem 1930‐ih godina, a
tehniku i načela kreativnog rješavanja problema objašnjava u knjizi Applied Imagination
(1957). Brainstorm znači „using the brain to storm a problem“.

Velimir Srića ‐ u Hrvatskoj popularizira ovu tehniku ‐ knjige Upravljanje kreativnošću
(1994) i Menadžer i kreativnost kako postati pun ideja (2004) i druge.

Osnovna pravila oluje mozgova (Osborn, 1963: 156):
1. Nema kritiziranja (procjenjivanje i vrednovanje ideja odgođeno je za kasnije).
2. Neobične ideje su dobrodošle (sudionici se ne trebaju obuzdavati, što je ideja
neobičnija, to bolje)
3. Kvantiteta je važna (treba proizvesti što veći broj ideja, jer je time veća šansa da
će neke biti iskoristive)
4. Kombiniranje i poboljšavanje ideja (stimulira se asocijativnost i nadograđivanje
tuđih i svojih ideja, dopušteno je poboljšavati tuđe ideje, ili ih kombinirati i neke
nove).

Načela kreativnog mišljenja koja su ugrađena u tehniku (Srića, 1994):
1. Kritika, vrednovanje i ocjenjivanje ideja koče stvaralaštvo. Zato proces kreiranja
ideja, treba odvojiti od evaluacije.
2. Suviše velika stručnost, znanje i iskustvo koče produkciju svježih ideja. Eksperti
mogu biti zaslijepljeni svojom sigurnošću. Poželjna je heterogenost grupe
zasnovana na multidisciplinarnosti članova.
3. U inovativnim grupama mora vladati što potpunija sloboda mišljenja.
Dominantne i agresivne osobe sklone su nametati mišljenje drugima, a to sputava
kreativnost. Zato ih se ne uključuje u grupno kreiranje ideja.
4. Veličina grupe utječe na kakvoću komunikacije. Male grupe previše ovise o
voditelju, a u velikim grupama se teško postiže spontanost i sloboda reagiranja.
Najpovoljnija veličina grupe za rješavanje problema smatra se skupina od 6 do 12
osoba.
5. Uvjeti i okolina utječu na kvalitetu rada grupe. Za razgovor je poželjan miran
prostor, ugodna i opuštena atmosfera, bez vanjskih ometanja i promatrača.

Oluja mozgova je relativno jednostavna metoda koja ne iziskuje iskustvo sudionika, već
samo vještog voditelja.

Priprema i provođenje oluje mozgova
Sastanak oluje mozgova saziva osoba odgovorna za rješenje problema.
Sazivač definira problem, bira sudionike (6‐12 osoba), mjesto i vrijeme održavanja
sastanka (sastanak može trajati 30‐50 minuta). Sudionici trebaju biti što raznolikijih
struka i znanja. Treba imenovati osobu koja vodi zapisnik. Oluja mozgova provodi se u
nekoliko faza:

- Rješavanje testnog problema. Služi za zagrijavanje, traje oko 5 minuta,
postavlja se jednostavan problem:
o Kako se može upotrijebiti olovka?
o Kako iskoristiti pokvareni CD?
o Čemu služi kišobran?
o Kako se sve djeca mogu igrati na livadi usred šume kada nemaju nijedne
igračke?)

- Predočavanje glavnog problema. Voditelj ili osoba iz grupe koja najbolje
poznaje problem predočava ga ostalima.
o U poduzeću nakon kompjuterizacije mnogo radnika na tradicionalnim
poslovima postaje suvišno. Što učiniti s njima?
o Kako privući ljude da se zaustave pred izlogom naše trgovine?
o Otvarate klub studenata fonetike. Kako osmisliti maskotu i logo kluba?
o Kako promijeniti ceremoniju dodjele diploma da bude bolja?
o Kako skupiti novac za terensko istraživanje govora otoka Cresa?
o Kako promovirati seoski turizam u Vukovarsko‐srijemskoj županiji?
o Kojim sve proizvodima svoj dom možemo učiniti udobnijim?

- Redefinicija glavnog problema. Ako se tijekom sastanka dogodi da se
udaljujemo od biti problema treba redefinirati problem.

- Proizvodnja ideja. Tijekom proizvodnje ideja ideje treba zapisivati ili snimati.
Dobro je da na ploči, papiru i sl. cijelo vrijeme stoje osnovne upute:
o Smisli što više ideja: količina je bitna!
o Prijedlozi mogu biti luckasti!
o Nemoj komentirati i vrednovati tuđe ideje!
o Tuđe ideje neka ti budu poticaj!
o Možeš povezivati svoje i tuđe ideje!
o Možeš preoblikovati i kombinirati rečene ideje u neke nove!

- Procjena ideja. Evaluaciju treba vremenski i fizički odvojiti od proizvodnje.
Odabir najboljih prijedloga može napraviti voditelj, drugi ljudi ili manji broj
članova grupe koji su sudjelovali u oluji mozgova.

- Izrada liste prijedloga. Ideje treba grupirati prema određenim kriterijima i
odabrati najbolje prema prioritetima ili izvedivosti. Stvarno primjenjivih rješenja
ne bude obično više od 5% od ukupnih prijedloga.
Osim oluje mozgova postoje i brojne druge individualne i grupne metode kreativnog
rješavanja problema. Individualne metode mogu biti solo oluja mozga, tehnike slobodnih
asocijacija, traženje metafora, smiješna pitanja, razlaganje pitanja na sastavne dijelove ili
izrada liste prijedloga. Grupne metode kreativnog mišljenja su zapisivanje misli
(Brainwriting) i Delfi‐metoda. Zapisivanje misli koristi se u manjim grupama (4‐7)
osoba, ideja umjesto da se kaže zapisuje se na papir i papir kruži. U krug se šalju npr. tri
papira, a sudionici na svakom papiru trebaju dopisati tri svoje ideje. Delfi‐metoda
primjenjuje se za predviđanja i prognoze u razvoju tehnologije a temelji se na statističkoj
obradi mišljenja dobivenoj od eksperata.
Sažetak:
Use the brain to storm a problem!

Nema kritiziranja!
Neobične ideje su dobrodošle!
Kvantiteta je važna!
Moguće je kombiniranje i poboljšavanje ideja!
Literatura:
1. Alex F. Osborn (1963). Applied imagination: principles and procedures of creative
problemsolving. (3. revised ed.), New York: Charles Scribner's sons.
2. Srića, Velimir (1994). Upravljanje kreativnošću. Zagreb: Školska knjiga.
3. Srića, Velimir (2004). Menadžer i kreativnost kako postati pun ideja. Zagreb: MEP
Consult.

Pregovori

Jedna od mogućih definicija pregovaranja je "Pregovaranje je komunikacijski proces
dviju ili više zainteresiranih i razumnih strana kojim one pokušavaju naći zajedničko
rješenje za svoje potrebe i interese." (Tudor, 2009: 14). Pregovori se odvijaju na jednom
ili više sastanaka na kojima predstavnici zainteresiranih strana izravno komuniciraju i
dogovaraju se te na razuman način pokušavaju riješiti zajednički problem/pitanje
(predmet pregovora). Budući da se suprotstavljaju različiti interesi (konflikt interesa)
osnovna je karakteristika pregovora da se konflikt rješava razumski, a cilj pregovora je
odgovarajuća odluka druge strane. Postoje mali i veliki pregovori. Mali su pregovori oni
koji imaju mali osobni ili poslovni značaj, tj. kada o njihovom rezultatu ovisi mali broj
ljudi ‐ teret snosi pojedinac, odvijaju se u jednom susretu, kratko traju te se uz
jedinstvenu strategiju i malo taktike dolazi do uspješnog ili neuspješnog rezultata (npr.
prodaja jedne knjige, haljine ili novih brisača na autu). Veliki su pregovori oni čiji je
rezultat od velikog značaja, složeni su, duže traju i koštaju, a rezultat je više raznih
ugovora. Tipični primjeri velikih pregovora su: godišnji ugovori s dobavljačima, ugovori
o trajnoj poslovnoj suradnji, sindikalni ugovori, međudržavni pregovori, spajanje tvrtki,
istraživački projekti, reklamacije na izvršenje posla i sl.

Kao i svaka druga ljudska aktivnost i poslovni pregovori mogu biti loši, osrednji i izvrsni.
Osobine dobrih, kvalitetnih pregovora su:

1. Kvalitetan sporazum (sporazum koji je zadovoljio vitalne interese obiju strana)
2. Racionalan trošak vremena i novca
3. Doprinos međuljudskim odnosima, osobno zadovoljstvo pregovarača i povezivanje

Uspješnost pregovaranja

Brojni elementi utječu na uspješnost pregovaranja. Tudor (2009) dijeli elemente
pregovora u skupinu onih koji snažno utječu na kvalitetan ishod pregovora i na one koji
vrlo malo utječu na pregovore. Od deset značajnih činitelja uspješnosti na prvom je
mjestu napor uložen u planiranje pregovora (biranje strategija, taktika i tehnika,
postavljanje ciljeva, simuliranje igre na temelju pretpostavki, osmišljavanje metoda
vođenja pregovora). Na drugom je mjestu po važnosti ulaganje u stručnu pripremu
(pronalaženje podataka i informacija, dokumentacija, znanje, procjena međusobne
ovisnosti o poslu i sl.). Tek nakon ovih dvaju elemenata u pregovorima postaju bitni
dobro govorništvo, aktivno slušanje, psihološke osobine djelovanja u uvjetima pritiska,
strpljivost, postupnost, vjerodostojnost osobe, umijeće uvjeravanja, vještina odlučivanja
i inteligencija. Na uspjeh pregovora djeluju i drugi čimbenici no njihov je doprinos vrlo
malen, a to su primjerice izgled i šarm govornika, agresivnost (grubi trikovi),
dobronamjernost (mekoća), nekritička spremnost na sporazum, poznavanje neverbalnih
znakova i hijerarhijski položaj pregovarača.

Strategije pregovaranja

Tudor (1992) objašnjava pet strategija pregovaranja: tvrdo, pozicijsko, meko, fiktivno i
principijelno pregovaranje. Navest ćemo neke od karakteristika za svaku pregovaračku
strategiju te na kojoj se poziciji inzistira:

1. Tvrdo pregovaranje
• teži se sporazumu jednostrane koristi
• jedna strana ima apsolutnu pregovaračku moć (monopol)
• poslovni partner nije bitan
• ugroženi su međuljudski odnosi
moto: Cilj opravdava sredstva

2. Pozicijsko pregovaranje
• teži se sporazumu jednostrane koristi, kao u tvrdom pregovaranju
• razlika da polazi od zahtjeva, a ne od situacije – polazi od jednostranih gotovih
rješenja
moto: traži više, uzmi dovoljno

3. Meko pregovaranje
• teži se sporazumu bilo koje vrijednosti, dugoročnim poslovnim odnosima i
dobrim međuljudskim odnosima
• u slučaju kada ovisimo o jednoj strani
• prevelika susretljivost
• prvi dajemo ustupke
moto: bolje išta nego ništa

4. Fiktivno pregovaranje
• ne teži se tome da se postigne sporazum ili se ne namjerava provesti sporazum
• bježi se od svake konkretizacije
• prepuno trikova: niti jedan prijedlog nije dobar, nikada nije pravi trenutak za
potpisivanje sporazuma, nema kompromisa
moto: ma, dogovorit ćemo se, ljudi smo

5. Principijelno pregovaranje
• cilj je kompromis
• daju se najšira moguća rješenja
• dolazi se do neplaniranih i neočekivanih rješenja s obje strane
• rezultat je kvalitetan sporazum koji pokriva interese i jedne i druge strane
• postoji pouzdanost provedbe rješenja
• temelji se na dobrim međuljudskim odnosima

Principijelno pregovaranje
Jedino strategija principijelnog pregovaranja "teži cjelovitom poslovnom i ljudskom
odnosu" (Tudor, 2009: 19) jer se temelji na strategiji suradnje i strategiji dvostrukih
pobjednika. U takvom pregovaranju dvije se strane ne smatraju protivnicima, već
partnerima i sugovornicima. Fisher, Ury i Patton (1991) razvili su model principijelnog
pregovaranja koji se temelji na četiri načela:

1. Odvojite problem (posao) od ljudi (sudionika)!
2. Fokusirajte se na interese, ne na pozicije!
3 Pronalazite rješenja usmjerena na obostranu zajedničku korist!
4. Inzistirajte na primjeni objektivnih kriterija!

Načela: win/win i give/get
Načelo win/win označava stav i osjećaj pregovarača – obiju strana – da su pobijedili, tj.
dobili očekivano. Dvostruki pobjednici znače da je sporazum kvalitetan jer su obje
strane zadovoljile svoje potrebe. Drugo temeljno načelo pregovora dobre kvalitete je
give/get tj. davanje ustupaka: dajem da bih dobio, dajem sad da bih kasnije dobio više,
uzimam jer sam dao. Ovo načelo označava i ravnotežu u primanju i davanju.

Ponude i ustupci
Ponude uvijek iznosite uz određene uvjete. Efikasni pregovarači upotrebljavaju
pogodbeni način izražavanja kad iznose ponudu:
pod uvjetom da…
pod pretpostavkom da…
ako učinite ovo, ja ću pristati na to…
ako platite u roku od tri tjedna, povećat ću ponudu na deset
ako kupite standardni softver, uključit ću dodatni terminal
ako sada potpišete narudžbenicu, dat ću vam povoljnije rokove plaćanja
ako platite potpuno osiguravateljsko pokriće, snizit ću pristojbu za osiguranje

Pregovaračka moć

Pregovaračka moć temelji se na poslovnoj ovisnosti. Strana koja nije ovisna o ishodima
pojedinog pregovora, ona za čije poslovanje nije presudno da dobije jedan posao, da se u
hitnom roku završe pregovori, da u kratkom vremenu ostvari prihod, zapremi uslugu i
sl. ima veću početnu pregovaračku moć. Postoji apsolutna i relativna pregovaračka moć.
Apsolutna pregovaračka moć je moć koja se temelji na slobodi izbora, neovisnosti o
partneru i većoj količini vremena, a relativna pregovaračka moć ostvaruje se na temelju
svega što pregovaračka strana učini sebi u prilog i čime poboljšava svoju poslovnu
situaciju, na potencijalnim drugim partnerima, na tome da ne pokazuje značaj
sporazuma te na način na poveća vremensku rezervu pregovaranja i taktičku rezervu u
zoni pregovaranja. Dojam o moći se dodatno izrađuje na načina da se ističu svoje
vrijednosti, uspjesi, referencije, zasluge, dobra poslovna praksa. Partnera se može
informirati o vlastitim procesima, ulaganju u razvoj i tehnološka unaprjeđenja što i
partneru može donijeti korist. Pregovaračka može se jača i time da se pregovori započnu
dovoljno rano – da se ne ulazi u vremenski škripac, da se isplaniraju alternativna
rješenja – da se smanji ovisnost o jednom partneru i da se pribavi što više informacija o
konkurentima te o kriznim elementima partnera.

Procedura – tijek, faze pregovora

Glavni zadatak pregovora je riješiti sukob interesa dviju strana. Kao što se rješavaju i
drugi problemi, i pregovori se mogu promatrati kao koraci u rješavanju problema.
Procedura pregovora uključuje faze pregovaranja i tehnička pitanja koja se dogovaraju
prije početka pregovora.
1. Definirati problem – predmet pregovora (npr. kupoprodajni ugovor, sindikalni
dogovor o plaćama)
2. Odrediti ciljeve pregovora i koje su granice predmeta pregovaranja (vrijednost
posla, rokovi i sl., odrediti pojedine varijable pregovaranja: cijena, sadržaj, posla,
kvaliteta, količina, isporuka, jamstvo, dospijeće novca, način plaćanja itd.)
3. Odrediti vrijeme pregovaranja (od početka pregovora do sporazuma)
4. Prikupljanje stručnih informacija: stručna priprema (dokumenti, ugovori,
podaci...), prikupiti informacije o prednostima i nedostacima partnera
5. Taktička priprema pregovora: odrediti strategiju, taktike, procjena pregovaračkih
moći sebe i partnera, plan ustupaka, plan otvaranja pregovora, simulacije
6. Okupljanje tima (veličina tima, struka članova, pozicije)
7. Odrediti tko ima ovlaštenja za odluke
8. Planiranje sastanaka: broj sastanaka (rundi), dnevni red prvog sljedećeg sastanka,
trajanje, mjesto i ovlaštenja

Faze sastanaka
Tijek sastanka možemo podijeliti u nekoliko faza.
1. radni početak:
predstavljanje (kao pojedinac i službenik),
reći više od prezimena, titule i funkcije,
lagani razgovor za stvaranje ugodne atmosfere,
najaviti svoje interese
2. konflikt interesa:
rasprava, debata, tražite od partnera što od njega očekujete,
formule: Zašto? Zašto baš tako? Može i ovako… Ovo je za mene važno… Pri tome
valja imati na umu ne agresivnost i regresivnost, već asertivnost.
3. područje kompromisa: proizvesti što više kompromisnih rješenja, dopuniti
prijedloge svojim poboljšanjem, koristiti se principima metode brainstorming,
graditi most preko interesa sviju
4. konkretizacija rješenja: odabir najboljeg rješenja
5. sporazum: oblikovati formu, rečenice moraju biti jasne, bez općenitosti,
kondicionala i kontradikcija, potpis

Zone pregovaranja

Zona pregovaranja je područje u kojem strane u pregovorima iznose svoje zahtjeve, ali
uključuje i najniže točke do kojih pojedina strana prije pregovora odluči da može ići. To
je raspon od povišenog taktičkog zahtjeva (PTZ) kojim prodavač (ili kupac) započinje
ponudu do najniže točka prihvatljivog kompromisa (NTPK), tj. donjeg praga vrijednosti
ispod kojih ne ide. Zona pregovaranja uključuje rezerve. Polazni zahtjev (povišen
taktički zahtjev) je veći od želje za dobitkom (npr. oko 15% veći od želje). Ako je početni
zahtjev bitno povišen naziva se ekstremnom ponudom ili šokantnom ponudom.

U pregovorima prvo određujemo realnu želju (Ž) kojom ćemo biti sasvim zadovoljni ako
postignemo taj postavljeni cilj.
Pregovore započinjemo PTZ (povišeni taktički zahtjev) – svjesni smo da tražimo više
nego što smatramo da je druga strana spremna dati.
Prije početka pregovora određujemo i NTPK (najniža točka prihvatljivog sporazuma).
Raspon između PTK i NTPK predstavlja ukupnu rezervu koju trošimo u pregovorima.

Primjerice, prodajem auto Fiat brava, star 15 godina, za 1100 eura (PTK), realno želim
1000 eura (Ž), a neću je prodati ispod 700 eura (NTPK).

ukupna rezerva (1100 – 700 = 400 eura)
taktička rezerva (1100 – 1000 = 100 eura)
unutarnja rezerva (1000 – 700 = 300 eura)

Točka simetričnog kompromisa (TSK) je kada se razlika između ponude prodavača i
spremnosti plaćanja kupca podijeli simetrično na pola. Npr. prodavač procijeni svoj auto
na 1100 €, kupac izjavi da je spreman platiti 700 €. Nakon toga se nađu na pola, na
900 €.
Simetrični kompromis može predstavljati prvu prognozu krajnjeg rezultata, ali mogu
postojati razlozi koji vode prema točki asimetričnog kompromisa (TAK).

Zona sporazuma (ZS) je pozitivna razlika između dvije suprotstavljene najniže točke
prihvatljivog kompromisa. Ako npr. kupac pristaje potrošiti najviše 800 eura za polovni
auto, tada je zona sporazuma između NTPK prodavača (700 €) i NTPK kupca (800 €) te
se jedino u njoj može dogoditi sporazum.

Taktike u pregovaranju

Za razlike od strategije koja predstavlja opći plan akcija usmjerenih određenom cilju,
taktika je „sluga strategije“, metoda kojom se postiže neki cilj, tj. plan akcije da bi se
postigao određeni rezultat. Opće taktičke metode su manevri, varke, ombane, prijevare i
napadi. Taktika manevra je npr. priopćavanje i detaljiziranje problema ili forsiranje i
bježanje od teme. Varka u pregovorima može biti taktika visokog zahtjeva ili taktika
ograničenih ovlaštenja. Obmana je primjerice pogrešno prikazivanje pregovaračke snage
ili krivo prikazivanje glavnog cilja, napad ili atak je taktika psihološkog napada na ličnost
ili taktika ucjene. Tudor (1992) taktičke metode dijeli u šest skupina: kadrovske uloge,
osobni napadi, igra na niz tema, neodmjereni zahtjevi, visoki pritisak i neke taktike pri
kraju razgovora.

Kadrovske uloge su taktike koje promišljeno koriste pojedine članove tima, pa se mogu
planirati kadrovske rezerve (npr. direktor ostaje za drugu rundu), solist‐orkestar, dobri‐
loši momci, nejasna ovlaštenja, izvidnica i sl.

Dobri – loši momci
U ovoj taktici jedna pregovaračka strana nastupa kao ekipa koja se dijeli na dvije scenske
grupe: dobre i loše momke. Loši momci (engl. bad guy) su osobe koje nastupaju
bezobzirno, napadački, energično, to su oni koji zagovaraju rješenje samo u svoju korist.
Dobri momci (engl. good guy) su drugi dio tima koji se želi dogovoriti, imaju
razumijevanja, daje znakove naklonosti i nude povoljna rješenja za partnere. Zadatak
„loših momaka“ je da vas poput goniča natjeraju u postavljenu zamku: "Od dva zla, bolje
je ono manje". Kako prepoznajemo dobre momke? Oni kimaju glavom, žele nam
pomoći, a da ovi loši to ne vide, šapću, nude znatno povoljnija rješenja od loših momaka.
Kako prepoznajemo loše momke? Loše momke obično igra jedan ili dva člana ekipe,
odmah sjedne za pregovarački stol, otvara sastanak i navali svom silom ili ispriča svoje
usred sastanka i ode. Loš momak može biti oličen u direktoru koji nije prisutan i kojeg se
svako malo pita telefonom za dopuštenje, a odgovor je uvijek i negativan (ne može, ni
govora).
Obrana: pitajte se zašto su članovi ekipe toliko različiti, tada možete biti grublji prema
lošem i oprezni prema dobrom
Kompromis: ponuditi prijedlog koji je nepovoljniji od onog koji nude dobri momci

Solist – orkestar
Solist je pojedinac brani stavove i interese, on drži pod kontrolom sve činjenice i sve
sudionike razgovora (kada želimo da pregovori budu ubrzani i da vode konkretnom
cilju). Orkestar se naziva ekipa u kojoj svi govore s više‐manje reda ili nereda, to je
taktika dobra za zbunjivanje (svi govore, stvara se zbrka, trošenje vremena).
Obrana: od solista – dobro pripremljena pregovaračka ekipa, uigrani tim; obrana od
orkestra – ili spretan solist, ili jednaka gungula ili zamolba ekipi da sredi svoj tim.

Osobni napadi su taktike na granici moralno dopuštenog jer se napada osobnost
protivnika. Te taktike mogu uključivati izazivanje psihološke nelagode sugovornika tako
što mu se otvorene podsmjehuje, ne sluša se sugovornika i daje neverbalne znakove o
tome (gledanje kroz prozor, piskaranje) i time se ugrožavaju primarne socijalne potrebe
čovjeka. Taktike mogu dovoditi sugovornike u biološki nelagodan položaj ako su stolice
neudobne, ako je prostor premalen, ako je temperatura neodgovarajuća (prehladno ili
prevruće), ako sastanak predugo traje te iscrpljuje sugovornike (gladni su, žedni,
umorni). Osobni napadi mogu biti i izravne prijetnje osobi (npr. o vašem neprikladnom
ponašanju izvijestit ću vašeg šefa, ili npr. Vama osobno mogu stvoriti probleme).

Taktička metoda nazvana miks tema može se koristiti modelima istovremenog početka
rasprave o više otvorenih pitanja, ili razdvajanjem tema na blokove, ili umetanjem“male
teme“ koja je manje važna i nije nam bitna ali njezino žrtvovanje partneru može djelovati
kao ustupak. Također jedna od taktika je i varka o prioritetu ciljeva.

Taktičke metode uključuju i neodmjerene zahtjeve. Preveliki zahtjevi mogu uključivati
multiplicirane zahtjeve (predug lanac zahtjeva), ekstremne zahtjeve ili eskalirajuće
zahtjeve. Povišen taktički zahtjev uobičajena je praksa u pregovaranju.

Taktike visokog pritiska mogu uključivati uzastopne prijetnje prekidom, tjeranje u
vremenski škripac, dovođenje partnera pred svršen čin.

Taktike pri kraju razgovora mogu se temeljiti na izbjegavanju sporazuma, na
forsiranju kraja pisanjem protokola, „dva posto za prijateljstvo“ ovo „ovo je zadnji
popust na cijeni“.

Literatura:
1. Fisher, R., Ury, W. i Patton, B. (1991) Getting to Yes: Negotiating an agreement
without giving in. Sydney: Century Business.
2. Lucas, Stephen E. (2015). Umijeće javnog govora. [Prijevod 10. izd. Jakša Bilić,
Jagoda Poropat Darrer]. Zagreb: Mate: Zagrebačka škola ekonomije i
managementa. Poglavlje 18. Govori u malim grupama.
3. Micić, Predrag (1982). Kako voditi poslovne razgovore. Beograd.
4. Nierenberg, Gerard I. (1968). The art of negotiating: psychological strategies for
gaining advantageous bargains. London: Souvenir press, cop.
5. Nierenberg, Juliet i Ross, Irene S. (2005). Tajne uspješnog pregovaranja. [prijevod
s engleskoga Zvjezdana Halapir Ramsay]. Zagreb: Školska knjiga.
6. Suša, Barbara (1997). Uspešno poslovno prepričevanje. Ljubljana: Pravljično
gledališče,
7. Tudor, Goran (1992). Kompletan pregovarač. Zagreb: MEP Consult.
8. Tudor, Goran (2009). Veliki poslovni pregovori: tips and tactics: na temeljima
strategije principijelnog pregovaranja. Zagreb: M.E.P.
Debata

Određenje debate

Debata je vrsta rasprave u kojoj dvije strane argumentirano raspravljaju o jednoj tezi. U
svakodnevnom govoru debatom se naziva bilo kakva vrsta rasprave ili neslaganja.
Debata je dijaloška govornička vrsta, koja za razliku od drugih vrsta razgovora i
rasprava, ima samo jednu tezu oko koje dvije strane zauzimaju suprotna stajališta. Cilj
debate nije uvjeriti suprotnu stranu, već ponuditi argumente koji će uvjeriti publiku da
prihvati tezu za koju se zalaže jedna strana. Ocem debate smatra se Protagora iz Abdere,
sofist koji je poznat po svojoj izjavi "čovjek je mjerilo svih stvari". Protagora je smatrao
da u svakom problemu postoje dvije strane te je svoje učenike podučavao da
argumentiraju obje strane (Zarefsky, 2001: 191).
Riječ debata potječe od starofrancuske riječi debatre (iz 13. st., u modernom
francuskom glasi débattre) koja znači boriti se, tući se (de "dolje + batre "tući"). U
engleskom jeziku riječ debate postoji od 14. stoljeća kao imenica i kao glagol u značenju
svađati se ili raspravljati, a od 15. st. poprima značenje formalne rasprave.
Debata se danas mnogo koristi u medijima, u školama kao tehnika aktivnog
učenja, a najrazvijenija je kao natjecateljski retorički oblik u okviru brojnih debatnih
društava. Natjecateljske debate razlikuju se po strukturi: po broju sudionika, trajanju
pojedinih govora, ukupnom trajanju, oblikovanju teze, vođenju, određivanju pobjednika
i sl. Zajedničke karakteristike natjecateljskih debata su da sudionici uče argumentirano
raspravljati o tezi, da mogu argumentirati i „za“ i „protiv“ teze neovisno o svom osobnom
stavu. Osim što se usredotočuju na kvalitetu argumentacije sve debate podučavaju i
pravila opće organizacije govora te govorničku izvedbu.
Da bi se rasprava mogla zvati debatom trebaju biti zadovoljeni opći uvjeti, a oni
su: 1) jedna jasno eksplicirana tvrdnja (teza, propozicija) oko koje de dvije strane
sukobljavaju; 2) cilj debatiranja nije konsenzus, već pobjeda tj. usvajanje jednog od tih
stavova; 3) publika (suci, porota) koju debatanti uvjeravaju da je upravo njihovo
stajalište ispravno (debatanti ne uvjeravaju jedni druge, već se bore za glas trećega);
4) procedura, tj. svaka strana mora dobiti jednaku priliku, jednake uvjete: broj i trajanje
javljanja, zaštita od upadanja druge strane za vrijeme govora.

Vrste debata
Kada se govori o vrstama debata najčešće se misli na natjecateljske debate kao što su
Karl Popper debata, World schools debata, Britanska parlamentarna debata, Američka
parlamentarna debata i druge. Natjecateljske debate organiziraju pojedina debatna
društva te se prakticiraju u debatnim klubovima, a natjecanja ekipa pojedinih klubova
održavaju se u debatnim kampovima i na turnirima od regionalnih i državnih do
svjetskih razmjera. Osim ovih institucionaliziranih natjecateljskih forma postoje i debate
koje su oblikovane kao medijski žanrovi, primjerice predsjedničke debate u
predizbornoj kampanji u kojima se sučeljavaju predsjednički kandidati (npr. „RTL Duel“
u predsjedničkim izborima u Hrvatskoj 2010), „Parlaonica“ na Hrvatskoj televiziji u kojoj
sudjeluju učenici srednjih škola ili zabavna emisija „Piramida“ koja ima neka obilježja
debate u kojoj sudjeluju poznate ličnosti. Debata se također kao tehnika aktivnog učenja
koja potiče kritičko mišljenje sve više integrira u nastavu osnovnih škola, srednjih škola i
fakulteta ili kao školska izvannastavna aktivnost. Neke debate iz školske prakse ne prate
nužno niti jedan od formaliziranih natjecateljskih formata debate, već voditelji prema
svom znanju i vremenu koje imaju na raspolaganju određuju trajanje i pravila debate
pazeći da se poštuje opća struktura debate.

Opća struktura debate
Opću strukturu debate čine jasno oblikovana teza, podjela sudionika na dvije skupine
(afirmacijsku i negacijsku stranu), postojanje uvodne riječi predstavnika obaju skupina,
središnja rasprava te završne riječi predstavnika obaju skupina.

Oblikovanje teze
Prvi korak u organizaciji debate je odabir teme i određenje teze (propozicija, rezolucija).
Pravilno oblikovana teza trebala bi poštovati pravila oblikovanja tvrdnje u argumentaciji
ili pravila oblikovanja središnje misli u govoru (da je izjavna rečenica, nefigurativna,
stilski neobojena te da omogućuje argumentaciju za i protiv). Teza se može oblikovati
kao činjenična, vrijednosna ili politička tvrdnja. O temi postoji pretpostavka (engl.
presumption). U pretpostavci je status quo, tj. postojeće stanje. U politici i u sporovima
pretpostavka je ono što ima pretežnu prihvatljivost, ono što većina smatra ispravnim,
dobrim, korisnim, tj. ono što zastupa veću vrijednost. U sudskom sporu u pretpostavci je
nevinost. Natjecateljske debate poštuju specifična pravila o oblikovanju teze. Na
hrvatskom državnom natjecanju u debati 2015. godine za osnovne škole teza je
"Glasanje na izborima treba biti obvezno", a za timove srednjih škola teza je "Ovaj dom
drži da se zapadni feminizam ne bi trebao boriti za prava žena u zemljama islamskog
svijeta". Debate koje se provode u medijima, u nastavi ili u okviru određenih programa i
projekata često ne poštuju pravila oblikovanja teze, već su upitne rečenice (npr. "Treba li
poticati cijepljenje protiv HPV‐a?") ili ističu suprotstavljena stajališta (npr. "Ne drogama
– silom zakona ili vlastitim izborom").

Afirmacijska i negacijska strana
Svaka debata ima dvije suprotstavljene strane koje se nazivaju afirmacijska (A) i
negacijska (N). Afirmacijska je strana ona koja prekida status quo, koja želi mijenjati
postojeće stanje. Budući da se zalaže za promjenu afirmacijska strana započinje debatu,
prva izriče propoziciju ili tvrdnju te počinje argumentaciju. Iako se smatra da afirmacija
znači za, a negacija protiv, to je točno samo ako je teza pravilno postavljena, tj. na način
da se zalaže za promjenu postojećeg stanja. Negacijska strana zastupa pretpostavku,
zastupa postojeće stanje. Ako je nakon debate neriješen rezultat (50% : 50%), pobjeđuje
negacijska strana (jer "Kad nije potrebna promjena, potrebno je nemijenjati" ‐ Viscount
Falkland, 1941). U natjecateljskoj debati tko će biti na kojoj strani često se određuje
slučajno (bacanjem novčića).

Govori
Iako je debata dijaloška govorna vrsta, natjecateljske debate sastoje se od mnogo dužih,
unaprijed strukturiranih monologa. Početni i završni govori monolozi su u kojima se
govornik ne prekida, a središnji dio može također biti niz strukturiranih monologa, s
unakrsnim ispitivanjem i replikama.
Početni govori (engl. constructive speeches) iznose stajalište, definiraju ključne pojmove,
objašnjavaju i dokazuju. U središnjem dijelu debate često postoji unakrsno ispitivanje
čija je svrha izvući informacije i priznanja za napade u govorima koji slijede. Obično se
ne boduje (argumentacijski), već se dobiveni materijal treba iskoristiti u govoru koji
slijedi. Replike i završni govori (engl. rebbutal speeches) imaju za cilj pobijati argumente
protivnika i obraniti svoje argumente od napada.

Uloga voditelja
U natjecateljskim debatama često je uloga voditelja nevažna ili svedena na mjerača vremena
(npr. u Karl Popper debati). Debate koje u svom središnjem dijelu imaju slobodnu raspravu
moraju imati spretnog voditelja kakao bi se osigurao uvjet ravnopravne zastupljenosti
govornika obaju strana, koja je u natjecateljskim debatama osiguran strukturiranom jasnom
podjelom vremena. Voditelj otvara debatu: najavljuje tezu, predstavlja afirmacijsku i
negacijsku stranu te upućuje sudionike u pravila. Voditelj najavljuje strukturu debate i
vremensku dinamiku te tijekom trajanja debate osigurava da se debatanti pridržavaju zadane
sheme. Voditelj debate, poput televizijskih voditelja u raspravama, vodi debatu prema
neformalnim, a bitnim pravilima:
a) ne dopušta argumentum ad personam
b) ne dopušta vrijeđanje sugovornika
c) ne dopušta vulgarne i druge izraze koji vrijeđaju opće ćudoređe,
Kažnjava 1. opomenom, 2. opomenom s zahtjevom da se govornik ispriča,
3. ponovljenom javnom opomenom s prijetnjom isključenja, 4. isključenjem iz
debate nakon uzastopno ponovljene pogreške.
d) ne dopušta govorniku izlazak iz teme,
e) zabranjuje ponavljanje već rečenoga ili rečenoga istoga na malo drukčiji način,
f) oduzima riječ onima koji predugo ili prečesto govore,
g) poziva ”šutljivce” da se uključe u razgovor,
h) prekida one koji govore bez dopuštenja usporedno s drugim koji je dobio riječ,
i) nastoji da afirmacijska i negacijska strana približno jednako vremena govori.
Nakon završnih govora debatanata voditelj završava debatu, zahvaljuje sudionicima i
publici. Sud o tome tko je bolje debatirao donosi publika i/ili suci.

Uloga publike i sudaca
Odluku o tome koja je strana bolje debatirala može se donijeti na više načina. Jedan je
način da se publika prije debate i nakon debate anketira, tj. ispita se njihov stav o tezi.
Publika na anketnom listiću procjenjuje koliko se slaže s tezom (npr. na ljestvici od 1 do
5, na kojoj 1 znači potpuno sam protiv, a 5 potpuno sam za). Nakon debate publika se
ponovno anketira te se računanjem prosječne ocjene prije debate i nakon debate može
ustanoviti u kojem je smjeru pomaknuto mišljenje publike, a pobjeđuje ona strana
(afirmacijska ili negacijska) u čijem se mjeru dogodio pomak. Ova metoda zahtjeva dosta
truda i vremena. Znatno jednostavnija metoda je pitati publiku da daju svoj glas jednoj
strani pa pobjeđuje strana koja je dobila više glasova. U natjecateljskim debatama
postoje suci koji procjenjuju govore pojedinih debatanata i ekipa. primjerice u World
schools debati bodovi se dodjeljuju u tri kategorije, a to su sadržaj, stil i strategija
(Marjanović, 2011: 19). Sadržaj obuhvaća kvalitetu argumentacije, kvalitetu primjera,
povezivanje argumenata s tezom i nosi najviše 40 bodova. Stil obuhvaća verbalne i
neverbalne sposobnosti govornika, tj. izražajnost govora, logičnost naglašavanja,
samouvjerenost u stavu, logičnost gestikulacije i sl, a ukupno nosi 40 bodova. Strategija
uključuje poštivanje uloga govornika, poštivanje vremena, jasnoću strukture govora,
logičnost izlaganja argumenata i sl, a ukupno nosi 20 bodova. Hrvatsko debatno društvo
organizira posebne edukacije za učenike koji mogu biti suci. Kod primjene debate kao
tehnike u nastavi ako je publika brojna može se odrediti manji broj učenika koji će biti
suci te će po završetku debate dati svoj glas jednoj strani i obrazložiti svoju odluku.

Debata u Hrvatskoj

Debatni klubovi
Debata se najčešće prakticira u debatnim klubovima koji se organiziraju kao izborne
aktivnosti u školama. Donedavno se debata organizirala većinom u srednjim školama, no
zadnjih nekoliko godina sve je veće poticanje organiziranja debatnih klubova i u
osnovnim školama, uglavnom s učenicima sedmih i osmih razreda. Hrvatsko debatno
društvo (HDD) je krovna udruga koja povezuje debatne klubove osnovnih i srednjih
škola u Hrvatskoj, organizira obrazovanje voditelja debatnih klubova, debatne turnire
itd. Debatni klubovi u hrvatskim osnovnim školama prakticiraju format Karl Popper
debate, a u srednjim školama World schools format.
Neovisno o HDD‐u pri nekim fakultetima u Hrvatskoj djeluju debatni klubovi koji
većinom prakticiraju format Britanske parlamentarne debate. Zagrebačka debatna unija
(ZDU) je studentska organizacija koja se bavi debatom pri Sveučilištu u Zagrebu. ZDU je
zaslužna i odgovorna za rad dvaju debatnih klubova, jednog na Pravnom i jednog na
Filozofskom fakultetu. Dugu tradiciju ima Debatni klub Pravnog fakulteta u Zagrebu, a
Debatni klub Filozofskog fakulteta osnovan je 2012. godine, no nemamo podataka o
njegovim aktivnostima. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu djeluje Debatni klub EFZG,
koja se deklarira kao neprofitna, apolitična i nevladina udruga.

Debata u nastavi i u izvannastavnim aktivnostima
Debata se po novom školskom programu podučava u okviru predmeta Hrvatski jezik, no
može se prakticirati i na satu razredne zajednice te kao nastavna metoda u obradi
gradiva bilo kojeg školskog predmeta (strani jezik, biologija, informatika i sl). Debata se
sve češće koristi u nastavi kao tehnika učenja kojom se potiče kritičko mišljenje
(Benge Kletzien i Cota Bekavac, 2005). Debata, kao jedna od vrsta edukativne rasprave,
najčešće slijedi strukturu neke natjecateljske debate, a prilagođena je mogućnostima
početnika i okvirima nastavnog sata.
Debata u školskom okruženja izvan nastave ponekad preuzima elemente debate
prilagođene nekom televizijskom polifonijskom žanru. Prema emisiji Parlaonica na
Hrvatskoj televiziji koja svoj koncept temelji na debati, no ima i drugih žanrovskih
umetaka koji je čine zabavnijom, u školama se često umjesto debatom ovakve rasprave
(panel diskusije) nazivaju "parlaonicom". Debata je pogodna metoda za poticanje
rasprave na temu konzumiranja alkohola, droga, prikladnog odijevanja, muško‐ženskih
odnosa i sl. U okviru školskog preventivnog programa u borbi protiv ovisnosti psiholozi
u suradnji s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo kao oblik rada s djecom predlažu
organiziranje parlaonice (Fabris, 2007), a predložene teze su:
„NE PUŠENJU – silom zakona ili vlastitim izborom“
„NE ALKOHOLU –silom zakona ili vlastitim izborom“
„NE DROGAMA (MARIHUANI) – silom zakona ili vlastitim izborom“
Postoje i druge prigode koje su pogodne za organiziranje debata. Primjerice u
jednoj srednjoj školi povodom dana sigurnosti interneta debata se iskoristila kao
metoda u nastavi informatike, a teza je glasila "Internet je siguran medij". Druge moguće
teze u okviru nastave informatike su: MS Windows je bolji od Linuxa, MS Office je bolji
od OpenOffice, Facebook spaja ljude, Web stranice će zamijeniti dnevni tisak itd.
Početkom 2015. godine pod okriljem projekta o spolnom zdravlju mladih "HPV‐
spikaš o svemu, spikaj i o njemu" Hrvatsko debatno društvo u suorganizaciji sa
Večernjim listom, Ministarstvom zdravlja i drugim institucijama organiziralo je
"spikaonice" kojima je cilj bio rasprava i podizanje medijske svijesti o HPV‐u. U
zagrebačkim gimnazijama organiziran je ciklus javnih debata kojima su se prezentirani
razni debatni klubovi, a teme su bile: "Spolna odgovornost ili apstinencija", "Treba li
poticati cijepljenje protiv HPV‐a", "Treba li provoditi obavezne testove na spolne bolesti
kod mladih" i "Tko je odgovoran za spolno odgovorno ponašanje mladih?"

Vrste natjecateljskih debata
Karl Popper debata (3:3)
Ova je debata ime dobila po filozofu Karlu Popperu (koji je poznat po ideji o otvorenom
društvu). Tu filozofiju preuzeo je George Soros pa je program debate financiran u mreži
fondacija Soros u brojnim zemljama. Do približno 2012/13. godine u Hrvatskoj se ova
debata prakticirala u debatnim klubovima u srednjim školama, a otada se pretežno
koristi u klubovima u osnovnim školama dok klibovi u srednjim školama prelaze na
World schools format. Debatom se općenito potiče kritičko mišljenje, timski rad,
disciplina, retoričke vještine te preuzimanje odgovornosti za stavove. Stoga se ova
strukturirana vrsta rasprave počinje sve više poticati i u osnovnim školama.

Teze mogu biti od vrijednosnih do političkih.
Suprotstavljene strane, ekipe: 3 : 3 člana
Struktura, tijek debate:
A1 početni govor A ekipe 6 min
‐ unakrsno ipitivanje 3 N ipituje 1 A člana 3 min
N1 početni govor N ekipe 6 min
‐ unakrsno ipitivanje 3 A ipituje 1 N člana 3 min
A2 središnji govor A ekipe 5 min
‐ unakrsno ipitivanje 1 N ipituje 2 A člana 3 min
N2 središnji govor N ekipe 5 min
‐ unakrsno ipitivanje 1 A ipituje 2 N člana 3 min
A3 završni govor A ekipe 5 min
N3 završni govor N ekipe 5 min

Obje ekipe imaju 8 minuta ukupno za pripremu tijekom debate, koje mogu rasporediti
bilo kada između govora. Ova debata nema voditelja, ali postoji mjerač vremena.

Parlamentarna debata (2:2 i više)
Ova je debata najpopularnija među studentima, a osobito organizira se nacionalno i
svjetsko prvenstvo godišnje. Ovaj oblik debate koriste NPDA (National Parliamentary
Debate Association) i APDA (American Parliamentary Debate Association).
Debata oponaša strukturu govora u britanskom Parlamentu. Ekipu na strani
vlade čine premijer i član vlade, a u ekipi opozicije je vođa i član opozicije. Debatu vodi i
sudi predstavljajući parlamenta (engl. Mister ili Madam Speaker) i ostali suci. Vlada na
zadanu rezoluciju (načelo, thesis), obično široku tvrdnju (cilj opravdava sredstva) treba
iznijeti i braniti vrlo precizan prijedlog (Indija i Pakistan opravdano su izveli nuklearne
pokuse), što je konkretna primjena tog načela. Veza rezolucije i prijedloga mora se dobro
objasniti. Opozicija, dakako, napada prijedlog. Prijedlozi i argumenti mogu biti i
praktične i filozofske naravi. Razlika od ostalih vrsta debate je što na natjecanjima ekipe
saznaju rezoluciju tek 15 minuta prije debate. Stoga su dokazi zasnovani na općem
znanju, a debatanti moraju biti načitani i informirani. U debati dolazi do izražaja razum,
humor i retorička vještina debatanata. Također, za razliku od ostalih debata, ova
uključuje komunikaciju s publikom. Prije posljednjih govora ljudi iz publike mogu izaći
na pozornicu i održati govor u prilog jednoj strani (engl. floor speeches).

britanska verzija: 4 : 4 govornika
australska 3 : 3
američka 2 : 2
Struktura debate:
• početni govor predsjednika vlade 7 min
• početni govor vođe opozicije 8 min
• govor člana vlade 8 min
• govor člana opozicije 8 min
• završni govor vođe opozicije 4 min
• završni govor predsjednika vlade 5 min

U ovoj debati nema unakrsnog ispitivanja, ali za vrijeme govora mogu se reći primjedbe i
pitanja na način da se član druge ekipe ustane, pruži ruku i kaže "Primjedba!". Ako
debatant dopusti oponent ima 15 sekundi za izreći komentar, primjedbu, pitanje... Običaj
je prihvatiti dvije, tri primjedbe.

LincolnDouglas debata – vrijednosna debata (1:1)
Ova debata raspravlja se o suprotstavljenim vrijednostima koje su sadržane ili
implicirane u tvrdnji (tezi, rezoluciji, propoziciji; engl. motion, resolution, proposition).
Ideje, vrijednosti i principi koji u temelj su različitih političkih, ekonomskih, socijalnih,
moralnih i estetskih stajališta. Debatanti ne opravdavaju praktičnu primjenu svojih
stavova, već brane načela, a dokazi su filozofski. Ovaj format debate prakticira američka
organizacija National Forensics Association.

Primjeri teze: Eutanazija je moralno opravdana.
U kažnjavanju kriminala osveta je važnija od rehabilitacije.
Suprotstavljene strane: 1:1
A početni govor 6 min
N unakrsno ispituje 3 min
N početni govor 7 min
A unakrsno ispituje 3 min
A završni 6 min
N završni 6 min
A završni 3 min

Policy debata (politička debata) (2:2)
Ova debata provodi se u američkim srednjim školama, a podržavaju je i sponzoriraju
razne organizacije, primjerice National Speech and Debate Association i Cross
Examination Debate Association (CEDA). Politička debata usmjerena na praktičnu
primjenu nekog stava. Vrijednosti su implicitne, ali naglasak je na praktičnim razlozima
za ili protiv usvajanja nekog plana ili politike. Dokazi su uglavnom praktični i statistički,
konkretni, pripreme traju po nekoliko mjeseci. Ova debata poznata je po korištenju
kutije punih dokaznog materijala (engl. evidence cards). Afirmacijska strana debate
dokazuje tezu koja zastupa promjenu postojećeg stanja (lat. status quo).

Primjeri teze: Vlada treba zabraniti reklamiranje cigareta.
Vlada treba umirovljenicima isplatiti zaostale mirovine.
NATO treba intervenirati na Kosovu.
Suprotstavljene strane: 2 : 2 člana
A1 početni govor 1 A ‐ 8 min.
‐ prezentira afirmacijski stav: plan i prednosti plana
‐ unakrsno ispitivanje: 2 N ispituje 1 A člana ‐ 3 min
N1 početni govor 1 N ‐ 8 min
‐ napada afirmacijski stav, iznosi negativnosti plana
‐ unakrsno ispitivanje: 1 A ispituje 1 N člana ‐ 3 min
A2 početni govor 2 A ‐ 8 min.
‐ brani afirmacijsko stajalište, napada negativnosti plana
‐ unakrsno ispitivanje: 1 N ispituje 2 A člana ‐ 3 min
N2 početni govor 2 N ‐ 8 min.
‐ nastavlja s dokazivanjem negativnosti plana
‐ unakrsno ispitivanje: 2 A ispituje 2 N člana ‐ 3 min
N1 završni govor 1 N (nastavlja s negac. argumentima) ‐ 5 min
A1 završni govor 1 A (pobija negac. argumente) ‐ 5 min
N2 završni govor 2 N ‐ 5 min
‐ sažima i ističe zašto negacija treba pobijediti
A2 završni govor 2 A ‐ 5 min
‐ sažima i ističe zašto afirmacija treba pobijediti
Da sažmemo, u strukturi političke debate početni govori traju po 8 minuta, unakrsna
ispitivanja 3 minute, a završni govori 5 minuta. Svaka strana ima za pripremu 8‐10
minuta između govora. Suđenje ove vrste debate je zamorno jer su dokazi praktični i
statistički.

Ostale česte vrste natjecateljskih debata:
‐ World Schools Style debating (WSS)
‐ oponašanje sudskog postupka (Mock Trial Format)
‐ oponašanje vijećnice (Town Hall Format)

Predsjednička debata

Predsjednička debata, koju u Hrvatskoj češće nazivamo sučeljavanje predsjedničkih
kandidata, razvila se u poseban medijski žanr. Predsjednička debata je dijaloška emisija
koja ima obilježja debate, od kojih je najvažnije da postoje dvije suprotstavljene strane
čiji je cilj uvjeriti publiku u svoju tezu, ali i obilježja razgovornih emisija, posebice
intervjua u kojem novinar postavlja pitanja, a gost odgovara. Teza ili propozicija
predsjedničke debate nije oblikovana i eksplicitno postavljena kao u klasičnim i
natjecateljskim vrstama debate, već je implicitna i uvijek ista: "ja sam bolji od
protukandidata". Cilj predsjedničke debate također je uvijek isti: "dobiti više glasova od
protukandidata", kao i poziv: "glasajte za mene". Premda se i u prvom krugu
predsjedničkih izbora putem medija često sučeljava veći broj kandidata (primjerice na
izborima za hrvatskog predsjednika 2005. bilo je 11 kandidata, a 2010. godine 12
kandidata), pod predsjedničkom debatom ili predsjedničkim sučeljavanjem većinom se
podrazumijeva televizijsko sučeljavanje dvaju (ili triju) kandidata koji su ušli u drugi
krug predsjedničkih izbora.
Javna retorička sučeljavanja kandidata koji se natječu za važnu političku funkciju
započela su u 19. stoljeću u SAD‐u. Prema sučeljavanjima koja su se održala 1858. godine
između dvaju kandidata – Abrahama Lincolna i Stephena Douglasa – na mjesto senatora
države Illinois danas postoji i natjecateljska debata nazvana Linconl‐Douglas debata. To
je vrsta debate u kojoj se natjecatelji zastupajući vrijednosnu tezu sučeljavaju jedan na
jedan. Od 1960. godine kada su se u izravnom televizijskom prijenosu četiri puta sučelili
američki predsjednički kandidati John F. Kennedy i Richard M. Nixon predsjedničke
debate postaju neizostavan, a zbog velike gledanosti, i najutjecajniji dio predsjedničkih
kampanja u SAD‐u. Kao organizator sučeljavanja i glavni sponzor od 1976. godine je Liga
glasačica (The League of Women Voters), a tu ulogu od 1987. preuzima Komisija za
predsjedničke debate (The Commission on Presidential Debates – CPD).
Predsjednička debata po uzoru na američke predsjedničke debate u Hrvatskoj je
prvi put organizirana uoči izbora 2005. godine. To su bili treći izbori za predsjednika
Republike Hrvatske. U drugi krug izbora tada su ušli Stjepan Mesić i Jadranka Kosor, a na
izborima održanim 16. siječnja 2005. godine sa 65,93% glasova mandat je osvojio
Stjepan Mesić. U predizbornoj kampanji drugog kruga tih izbora organizirana su tri
televizijska sučeljavanja, na RTL televiziji, Novoj TV i HTV‐u. Televizijska sučeljavanja
održana su i uoči predsjedničkih izbora 2010. godine. U drugi krug ušli su Ivo Josipović i
Milan Bandić, a tri televizijske kuće s nacionalnom koncesijom organizirale su čak pet
sučeljavanja, jedno na RTL televiziji koje je nazvano (kao i 2005. g.) RTL Duel, te po dva
sučeljavanja na HTV‐u i Novoj TV. Nakon izbora održanih 10. siječnja 2010. godine, s
60,26 % glasova treći hrvatski predsjednik postao je Ivo Josipović. U završnici hrvatske
predsjedničke kampanje u 2015. godini organizirana su tri televizijska sučeljavanja
kandidata Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović. Na izborima je s 50,74% glasova
pobijedila Kolinda Grabar Kitarović te postala četvrtom hrvatskom predsjednicom. Još
nam nisu poznata istraživanja koja mogu objasniti utjecaj debate na odluku o glasovanju
i ishod izbora.
Televizijske debate između predsjedničkih kandidata važan su dio predizborne
kampanje. Istraživanje javnog mišljenja koje je provedeno u Hrvatskoj dan uoči izbora
2005. godine (Skoko, 2005) pokazuje da su televizijska sučeljavanja gledatelji pratili
isključivo da bi se informirali, tj. bolje upoznali kandidate i njihove programe (63,83%
ispitanika), dok je manji broj gledatelja izjavio da je sučeljavanje pratio radi zabave
(16,67%), a ostali gledatelji zbog drugih razloga ili slučajno. O važnosti televizijskih
sučeljavanja i njihovom utjecaju na javno mnijenje posebice govori podatak da je čak
18% ispitanika nakon odgledane dvije televizijske debate promijenilo svoje mišljenje o
kandidatima, što je zasigurno utjecalo i na rezultate glasovanja. Anketa provedena 1988.
g. u SAD‐u pokazuje da čak 84% Amerikanaca smatra da će nastup kandidata
predizbornom televizijskom sučeljavanju utjecati na njihovu odluku o izboru (Nimmo i
Combs, 1990, prema Skoko, 2005). Možemo zaključiti da je predsjedničko sučeljavanje
jedan od najutjecajnijih retoričkih oblika, koji se temelje se na pravilima debate, a
primijenjen je televizijskom mediju.

Literatura:
1. Ajduković, Dea; Čorkalo Biruški, Dinka (2008). Promjena stava i potreba za
spoznajom kod debatanata i nedebatanata. Pedagogijska istraživanja, Vol. 5 No. 1.
2. Aleksovski, Marinela (2012). Nastavne aktivnosti i projekti na naprednim stupnjevima
učenja hrvatskoga jezika kao drugog i stranog jezika // Peti hrvatski slavistički
kongres, zbornik radova, knjiga 2 / Turk, Marija ; Srdoč-Konestra, Ines (ur.). Rijeka:
Filozofski fakultet, str. 837-845.
3. Benge Kletzien, Sharon i Cota Bekavac, Miljenka (2005). Čitanje, pisanje i rasprava
za poticanje kritičkog mišljenja. Zagreb: Forum za slobodu odgoja.
4. Broda‐Bahm, Ken, Daniela Kempf i William Driscoll (2004). Argument and
Audience: Presenting Debates in Public Settings. New York, Amsterdam, Brussels:
International Debate Education Association.
5. Cota Bekavac, Miljenka (2001). Usavršavanje kritičkog mišljenja i komunikacijskih
vještina edukativnom raspravom (debatom). Suvremena psihologija, Vol. 4, No. 1-2.
6. De Conti, Manuele (2013). Debate as an Educational Tool: Is Polarization a Debate
Side Effect. U: Kišiček, Gabrijela i Igor Ž Žagar (ur.). What Do We Know About the
World?: Rhetorical and Argumentative Perspectives. Vol. 1. University of
Windsor. 215‐226.
7. Fabris, Ivica (2007). Parlaonica kao oblik rada u okviru školskog preventivnog
programa. Hrvatski časopis za javno zdravstvo, III, 10, 7.
8. Freeley, Austin J. i David L. Steinberg (2005). Argumentation and Debate.
Thomson ‐ Wadsworth, 2005. (11 izdanje)
9. Kempf, Danijela (1998). Povijest i sadašnjost debate, Filozofski Fakultet Sveučilišta
u Zagrebu (Diplomski rad).
10. Marjanović, Bojan (2011). World schools debatni format. Hrvatsko debatno
društvo. http://hdd.hr/wordtest/wp‐content/uploads/2015/02/World‐
Schools_skripta‐s‐ispravkama.pdf (pristupljeno u ožujku 2015.)
11. Marušić, Branka (2006). Priručnik za parlamentarnu debatu. Zagreb: Hrvatska
akademska debatna liga. http://nastava.tvz.hr/komunikacijske-
vjestine/images/pdf/Priru%C4%8Dnik-za-parlamentarnu-debatu.pdf (pristupljeno: 1.
06. 2014.)
12. Matasović, Mija (2008). Parlaonica porečkih srednjoškolaca na temu Biti ili piti.
Epoha zdravlja, 4, 2, str. 27‐27.

Linkovi:
1. Hrvatsko debatno društvo http://www.hdd.hr/index.php?menu=17
2. The International Debate Education Association (IDEA) http://www.idebate.org/
3. National Parliamentary Debate Association (NPDA) http://www.parlidebate.org/
4. Flynn, C. (2006). Debating Tutorial. Worl Debate Website.
http://flynn.debating.net/colmmain_tut.htm (pristupljeno: 1. 06. 2014.)
Časopisi: Contemporary Argumentation & Debate

Intervju

Definicija
Intervju je vrsta razgovora između dvije osobe od kojih jedna pita (intervjuist) a druga
odgovara (intervjuirani).
Intervju je "određeni razgovor između neke (poznate) osobe i reportera, koji se
objavljuje preko tiska, radija ili televizije i u kojemu se sudionici izjašnjavaju o ciljanim
aktualnim (političkim) pitanjima ili pitanjima koja se tiču njih" (Duden, 1989: 309).

Termin intervju preuzet u jezik novinarstva u drugoj polovici 19. stoljeća, a potječe iz 16.
stoljeća, iz engleskoga jezika («interview»). Termin dolazi od francuskog izraza
«entrevue» ‐ «dogovoreni sastanak», a osnovica riječi potječe iz francuskog glagola
«entrevoir» što znači «kratko se vidjeti, sresti».

Osobine intervjua
Intervju je vrlo česta forma u svim medijima. Osim u medijima intervju se koristi u
društvenim znanostima (psihologija, sociologija) kao metoda prikupljanja podataka, i
kao način procjene ličnosti.

‐ pitanja su unaprijed pripremljena, a odgovori su improvizirani
‐ intervjuist sluša odgovore te prema njima prilagođava tijek svojih pitanja, improvizira
potpitanja
(intervjui s osobama na visokim političkim funkcijama (predsjednik) često unaprijed
imaju zadana sva pitanja i pripremljene odgovore, pa imaju karakteristike izjava i
komentara (ali zbog forme se nazivaju intervjuom)

Vrste intervjua
Podjela prema Škariću, 2000: 16.
‐ medijski intervjui za javnost (televizijski, radijski, novinarski)
‐ radni intervjui (ispitivanje svjedoka u sudstvu, liječničke anamneze, ispitivanje znanja
u nastavi, intervjui za prikupljanje podataka u istraživanjima u društvenim znanostima i
sl.)
Sheehan 1972. (prema Malović, 2005)
‐ intervju koji propituje mišljenje intervjuiranog
‐ intervju koji propituje zanimljivu osobu
Hillard, 1996. (prema Letica, 2003)
‐ informativni intervju
‐ intervju gledišta
‐ intervju s istaknutom osobom

Intervju gledišta:
traže se stavovi nekog pojedinca o političkim, gospodarskim, kulturnim, sportskim,
socijalnim, vjerskim ili moralnim pitanjima.
npr. Što smatrate najvećim urbanističkim problemom grada Zagreba?

Informativni intervju:
cilj je prikupiti informacije o činjenicama, događajima i sl. Kada se pitanja upućuju
svjedoku nekog događaja, nesreće i sl. to može biti sasvim nepoznata osoba. Kada se
intervjuira važna osoba onda su činjenice često povezane sa stavom.
npr. Što se dogodilo? Kada je to bilo?

Intervju s istaknutom osobom:
Intervju je usredotočen na osobu sugovornika, život, rad, stavove, iskustva, postignuća i
sl.

Broughton, 1981. (prema Letica, 2003)
podjela na sedam vrsta:
1. Aktualni intervju (u dnevnim infromativnim emisijama, 30‐40 sek, 2‐3min; u tu
podvrstu intervjua autor smješta i anketu)
2. Emisija intervjua (15 do 90 min) – gost je ličnost koja svojim djelom ili zbog dužnosti
koju obavlja zaslužuje da je se sluša toliko dugo
3. Dokumentarni film (intervju kombiniran s netonskim snimkama (eng. cutaways)
može biti jezgra dokumentarca, temelji se na jednoj osobi ili kod tematskog
dokumentarca na oko 6 osoba za pola sata ili 12‐13 osoba za jedan sat emisije.
4. Razgovorna emisija (talk shaw) – jedna ili više osoba nalaze se u studiju
5. Intervju za prikupljanje podataka
6. Antropološki filmski intervju
7. Usmeni povijesni intervju (da bi se snimilo uspomene na događaje ili doživljaje)

Zaključak o vrstama intervjua:
‐ podjela na medijske i radne intervjue

podjela medijskih s obzirom na medij i s obzirom na strukturu
‐ emisija intervjua s istaknutom osobom
‐ intervju za prikupljanje podataka ili stava, tema dobiva na autentičnosti i
vjerodostojnosti ("nema ništa zanimljivije na televiziji nego ljudska glava koja govori").
Ponekad se anketa naziva intervjuom, no nju možemo izdvojiti kao poseban oblik koji se
koristi u polifonijskim novinarskim žanrovima.

Osnovna pravila vođenja intervjua

1. Pomno odabrati sugovornika.
Sugovornik mora biti osoba koja ima nešto zanimljivo za reći (prema saznanju
novinara) ili osoba koju publika želi čuti.

2. Priprema: saznati sve potrebne činjenice prije intervjua.
Novinar koji zna činjenice i spreman dolazi na intervju može biti ravnopravan
sugovornik. No, novinar ne smije naglašavati svoje znanje i upućenost.
Istražiti, pročitati sve do čega se može doći o osobi, prijašnji intervjui, članci u novinama,
knjige, razgovori s ljudima koji poznaju osobu...
Nema popravnog!

3. Postaviti jasna, otvorena, nesugestivna pitanja.
Novinar je predstavnik svoje publike – treba postaviti pitanje kakvo bi postavila
publika. Pitanja trebaju biti unaprijed pripremljena. Ne treba ih kruto čitati, već
su ona samo pomoć u razgovoru. Redoslijed postavljanja pitanja.
Dio pitanja novinar dogovara sa sugovornikom unaprijed, ali ne sva. (izuzetci)
Novinar treba zamišljati moguće odgovore.
Struktura pitanja: na početku pitanja za zagrijavanje, opuštanje, stvaranje ugodne
atmosfere...
Redoslijed pitanja određuje novinar, ali u slučaju da sugovornik odgovori na neko
pitanje koje novinar namjerava kasnije postaviti ne smije se dati smesti i treba biti
fleksibilan. Npr. Lalić u debati Kosor‐Mesić na Novoj TV, 2 puta prekinuo kosor (to
pitanje ću vam kasnije postaviti, a treći put je rekao, dobro kad ste bas navalili
odgovorite sada...)
Jedno pitanje – jedan odgovor.
U jednom pitanju nije dobro gomilati više tema, zato jer otežavamo sugovorniku
odgovor, ali i zato jer ćemo vjerojatno dobiti odgovor samo na jednu temu.
Otvorena pitanja.
Izbjegavati pitanja na koja sugovornik može odgovoriti s “da” ili “ne”.
Npr. Jeste li postigli dogovor? – Bolje: Kakav dogovor ste postigli?
Je li vam se povećala plaća? – Bolje: Za koliko Vam se povećala plaća?
‐ Ne postavljati sugestivna pitanja.
Npr. (pitanje djelatniku vlade za vrijeme rata) Jesu li vas potresle slike zračnog napada u
kojima se vidi razaranje civilnog cilja? – Bolje: Što mislite o tim slikama?

4. Objektivan pozitivan stav prema sugovorniku.
Publika lako osjeti negativno raspoloženje (iz glasa, položaja tijela ili odabira
riječi). Iz empatije prema slabijem publika može više vjerovati sugovorniku nego
novinaru. Nije dobro ni ako je novinar previše naklonjen sugovorniku, jer publika
može izgubiti povjerenje u njegovu objektivnost.

Proučiti kakva je osoba koju intervjuiramo, ima li tremu, treba li je opustiti.
Prije početka intervjua stvoriti dobru klimu.

5. Biti uporan, ali ne i nepristojan.
Ako sugovornik nije odgovorio na postavljeno pitanje, treba ga postaviti
ponovno, dok se sugovornik eksplicitno ne izjasni da na to pitanje ne želi, ne
može ili ne zna odgovoriti.

6. Pažljivo slušati odgovore!
Publika će osjetiti ako novinar ne sudjeluje u razgovoru, već razmislja o
sljedećem pitanju i to je može ometati u praćenju intervjua.

Literatura:
1. Letica, Zvonko (2003). Televizijsko novinarstvo: temelji profesionalizma. Zagreb,
Disput.
2. Malović, S. (2005). Osnove novinarstva. Zagreb, Golden marketing.
3. Nikić, J. (1987). Primjer dobrog televizijskog intervjua. Govor, IV, 2, str. 163‐172.

Svečani govori

Svečani govori kao govorna vrsta

Svečani govori su govori koji se drže u svečanim prigodama. Svečane prigode dio su
privatnog i službenog života svakog čovjeka. Ceremonije koje uključuju određene
obrede, od krštenja i bračnih zavjeta na vjenčanju do polaganja zakletve kod primanja
diplome ili preuzimanje nagrade, važni su događaji te su svečani govori njihov sastavni
dio. Prema Aristotelovoj tročlanoj podjeli govora na političke, sudske i epideiktičke
svečani govori pripadaju trećoj skupini te se nazivaju epideiktičkim govorima.
Epideiktički žanr je prema Aristotelu, a zatim i drugim antičkim retoričarima,
jedan od tri tri temeljna žanra retoričkog diskursa. Tri osnovne vrste govora u ta tri
žanra su: svečani govor (grč. génos epideiktikón, lat. genus demonstrativum), sudski
govor sudski govor (grč. génos dikanikón, lat. genus iudicale) i parlamentarni ili politički
govor (grč. génos symbuleutikón, lat. genus deliberativum), (Matuschek 1994: 1258).
Ova trodjelna podjela dobivena je kriterijima auditorija, teme, funkcije, ambijenta,
jezičnog stila i argumentacije. Pridjev epideiktički potječe od grčke riječi epideiknumi,
što znači reći, otkriti, pokazati, prikazati, izložiti, praviti se važan (Too 2001: 251).
Aristotel (I 3.4) za epideiktičke govore, za razliku od političkih i sudskih, smatra da su
usmjereni na sadašnjost, iako oni mogu evocirati uspomene iz prošlosti ili aludirati na
budućnost. Govornik hvali ili kudi pothvate, pojedince, govore, nečije kvalitete privlačeći
pozornost na okolnosti, fizičke osobine i karakterne osobine navodeći i one koje ne
postoje. Govornik se dotiče domovine, obitelji i podrijetla hvaljene osobe predskazujući
svijetlu i časnu budućnost, spominje obrazovanje te vrline. Kao glavnu osobinu svečanih
govora navodi hvaljenje vrlina i ljepote (Aristotel I 9.), a dijelovi vrline su pravednost,
hrabrost, trezvenost, podašnost, velikodušnost, darežljivost, blagost, razboritost i
mudrost. Aristotel smatra da je epideiktički žanr najbliži
literarnom/književnom/poetskom stilu te ga stoga karakterizira visok jezični stil pun
figura.
Prema Ciceronu se koristi i latinski naziv genus demonstrativum (u prijevodu
pokazni govor) ili genus laudativum (pohvalni govor). U grčkoj i rimskoj podjeli
govorničkih vrsta ovi govori uključuju i govore pohvale i govore pokude, hvali se što je
časno (laudare quod honestum), a kudi se što je sramotno (vituperare quod turpe). U
današnje vrijeme svečanim govorima nazivaju se samo pohvalni govori. Nazivi nekih
svečanih govora su eulogija, hvalospjev, panegirik, nekrolog i drugi.
Nazivi za ovu govornu vrstu koji se koriste u suvremenoj literaturi na engleskom
jeziku su ceremonial speeches i speeches on special occasions. Ceremonija je svečanost
čija je okosnica formalni čin ili niz činova koji su uobičajeni obredom (ritualnom),
određeni dogovorom ili propisani protokolom. Svečane situacije u kojima se drže govori
su obljetnice, praznici i blagdani, rituali koji uključuju zakletve (primjerice promocije,
inauguracije, vjenčanja) te drugi svečani obredi i okupljanja.
Cilj svečanih govora je povezati slušatelje i izazvati pozitivne osjećaje, osobito
osjećaj ponosa. Identifikacija, tj. stvaranje osjećaja povezanosti i bliskosti postiže se
osobnošću i emotivnošću govornika, zahvalama i anegdotama. Magnifikacija, tj. veličanje
postiže se pohvalama, veličanjem uspjeha, izazivanjem osjećaja ponosa te visokim i
elegantnim jezičnim i govornim stilom. Visoki stil uključuje pomno birane riječi, brižljivo
oblikovane rečenice, poetske figure te naglašenu svečanu, sporu i dostojanstvenu
govornu izvedbu.

Kritika epideiktičkog govorništva

Epideiktički je žanr namjenjen izvedbi u svečanim prigodama i elitnim
okolnostima. Epideiktički žanr kao jedan od tri retorička diskursa pretpostavlja
transformaciju; nešto što je staro postaje novim, veliko malim, poznato nepoznatim i
obrnuto (Too 2001: 254). Pohvalne je govore u antici pratio glas da su korisni samo
kako bi zabavili, razonodili publiku i pružili užitak (lat. delectationis causa) stoga
nekorisni u javnom životu, dijelom i zbog poveznice sa sofistima, društvenom elitom
koja je u antičkoj Grčkoj slovila kao dokoličarska klasa. Ciceron smatra da pohvalni
govori upravo pripadaju sofistima i služe samo razonodi. Kritika epideiktičkog diskursa
seže do suvremenih autora, primjerice Lausberga, koji kaže da je epideiktički govor
svojevrsna "egzibicija govorničkog umijeća", da je to retorički larpurlartizam (l'art pour
l'art), (prema Matuschek 1994: 1258). O smislu i vrijednosti epideiktičkog govorništva
kao sastavnom dijelu proslava i slavlja pišu brojni radovi objedinjeni u knjizi Fest und
Festrhetorik koju su 1999 godine uredili Joseph Kopperschmidt und Helmut Schanze.
Kopperschmidt (1999) sažimlje glavna obilježja retorike slavlja o kojima pišu i brojni
filozofi, i koja utječu na svečane govore. Analizirajući sobine slavlja, među kojima su
odobravanje svijeta (njem. Zustimmung zur Welt), afirmacija postojećeg društvenog
poretka (njem. Affirmation der bestehender Ordnung), odricanje od refleksije (njem.
Verzicht auf Reflexion), odsutnost uvjeravanja i potrebe za donošenjem odluka (njem.
Aussetzen diskursiver Klärungs und Entscheidungszwang), obustavljanje svakodnevice
na određeno vrijeme (njem. befristetes Ausetzen des Alltags), Kopperschmidt ne vrednuje
epideiktičke govore već razmatra njihov kontekst i smisao.

Struktura svečanih govora

Svečani govori, kao i druge govorne vrste, trebaju slijediti osnovne elemente
kompozicije govora te imati uvod, središnji dio i završetak. U uvodnom dijelu ako
govornik nije najavljen sam se treba predstaviti, a ako je najavljen ne predstavlja se.
Govornik treba osloviti publiku. Da bi poštovao pravila oslovljavanja prije govora
govornik treba saznati tko je u publici (jesu li u publici neki posebni važni ljudi, koje su
njihove funkcije i titule) te se pripremiti kojim će redom osloviti uzvanike. Zahvala je
sastavni dio svečanih govora, a o prigodama ovisi kome sve zahvaljuje i na čemu.
Najčešće zahvaljuje instituciji i zaslužnim pojedincima. Središnji dio govora treba biti
priča, anegdota s poantom. Priča je najvažniji i najzanimljiviji dio svečanoga govora, ona
je to po čemu se govor pamti pa si zato u pripremi svečanoga govora najviše truda treba
dati u pronalaženju i oblikovanju dobre priče. Tijek govora često prati pojačavanje (lat.
amplificatio), koja se može oblikovati retoričkom figurom klimaksa. Završetak svečanih
govora može biti zahvala, dobre želje za budućnost ili poziv na djelovanje.

Osobine svečanih govora

Prema Aristotelu (I 3.4), epideiktički govori, za razliku od političkih i sudskih, usmjereni
su na sadašnjost, iako oni mogu i evocirati uspomene iz prošlosti ili aludirati na
budućnost. Glavna osobina svečanih govora je hvaljenje vrlina i ljepote (Aristotel I 9.), a
dijelovi vrline su pravednost, hrabrost, trezvenost, podašnost, velikodušnost,
darežljivost, blagost, razboritost i mudrost.
Suvremeni retorička praksa kao dobre i poželjne osobine svečanih govora

zahtijeva kratkoću (svečani govori traju od 30 sekundi do 5 minuta), elegantni visoki
stil koji uključuje pomno birane riječi, slikovitost i sporiju izvedbu, humor (budući da je
jedna od osobina prigodnih govora zabavljanje), a osobito dobar dojam ostavlja
anegdota s poantom, veseo i pozitivan pristup (bez kritike, polemiziranja, pokuda),
osobnost govornika (kada govornik govori u vlastito ime, iskreno), osjećajnost te
spontanost (kada govor, iako je pripremljen, zvuči kao da je toga trenutka smišljen).
Pogreške u svečanim govorima su predugo govorenje (publika s nestrpljenjem
očekuje kraj, ponekad čak počinje pljeskati da bi dala znak govorniku da „skrati“,
vulgarne ili neprimjerene šale, nizak jezični stil (otrcane fraze i tehnički izrazi),
kritiziranje. Sva ova pravila o dobrim i lošim osobinama svečanih govora proizlaze iz
cilja, a glavni je cilj svečanih govora potaknuti (lat. movere), stvoriti ugodnu atmosferu,
osjećaj pripadnosti i ponosa.

Osnovna pravila svečanih govora:
1. Kratko i slatko! (30 sekundi do 5 minuta)
2. Svečan, elegantan, visoki stil! (pomno birane riječi, slikovitost, sporija izvedba)
3. Zabavan! (anegdota s poantom, humor)
4. Veseo i pozitivan! (nema kritike, polemiziranja, pokuda...)
5. Osoban! (govoriti u vlastito ime, iskreno, osjećajno)
6. Spominjati osobna imena prisutnih!
7. Pripremiti govor, ali govoriti kao da ga se toga trenutka smišlja (bez papira)!

Povijest svečanih govora

Od antičkih vremena do danas postoje zabilježeni mnogi svečani govori, podvrste
epideiktičkih govora su: panegyricus (svečani govor), enkomion (pohvalni govor),
epinikion (hvaljenje pobjednika), epitaphios (posmrtni govor). U Grčkoj se koristio naziv
panegirik za svečane govore koji su se držali na religijskim okupljanjima (grč. panēgyris
– okupljanje). Iako je najvažniji aspekt okupljanja bio religijski te se sastojao od molitvi,
procesija, žrtvovanja i drugih rituala, okupljanje je uključivalo i svjetovne aktivnosti:
sajmove, zabavu, sportska natjecanja, glazbena natjecanja, recitiranje epskih pjesama te
svečane govore – panegirke. Takva su religijska okupljanja na određene datume bila
različite veličine, od svetkovina na kojima su se okupljali stanovnici jednoga grada do
velikih svečanosti na koje su dolazili Grci iz raznih gradova. Najveća i najpoznatija takva
okupljanja bili su religijski festivali u Ateni (Panathenaea) i Olimpijske igre. Govornici su
te prilike koristili da hvale osobu, grad, događaj i sl. te da se prisjećaju i veličaju
nekadašnju slavu grčkih gradova i da ističu helensko jedinstvo. Najpoznatiji sačuvani
grčki panegirici su Isokratovi govori Panegyricus (oko 380 pr.n.e.) i Panathenaicus (oko
340 pr.n.e.). Grčki govornici poznati po govorima pohvale događajima ili osobama bili su
Gorgije i Lizija. Prvi veliki teoretičar govorništva bio je filozof Aristotel (4. st. pr.n.e.). U
njegovom djelu Retorika, koje je sačuvano do danas, svečani govori nazivaju se
epideiktički govori te uključuju i pohvalne i pokudne govore.
U rimskoj povijesti svečani se govori pojavljuju s ciljem hvaljenja i slavljenja
rimskih careva oko 100 g. n. e. Eulogije (slavljenje, hvaljenje) se pojavljuju prvo u čast
dobrih vođa, a kasnije se održavaju za preminule moćnike, bili oni dobri ili loši. Iz toga
vremena postoji sačuvana zbirka panegirika XII Panegyrici Latini u kojoj su govori iz 3. i
4. st. posvećeni dobrim i lošim rimskim vladarima. Iako se panegiricima većinom
nazivaju pohvalni govori, sve češće se pojavljuju i pokudni govori koji ne laskaju
vladarima, već usprkos moćnoj poziciji loše političare i vođe kritiziraju i oštro kude. U
rimsko doba postojali su i govori koji su se držali u svečanostima hvaljenja – gratiarium
actio i pogrebni govori – laudationes funebres koji su hvalili moćne i slavne koji su netom
umrli. Arelius Aristides (2. st.) bio je grčki retoričar koji je ujedinjavao govor u hvalu
grada s govorom koji hvali Marka Aurelija.
Panegirici su se nastavili održavati od antike do danas. U srednjem vijeku
panegirici se pojavljuju u vjerskom diskursu i slave Boga. Na dvorovima su se panegirici
održavali u slavu kraljeva i plemića. I danas se u slavu zaslužnih pojedinaca drže svečani
govori: na dodjeli nagrada, na promociji (uručivanje mature, diplome, doktorske titule),
na promoviranju u poslu, na umirovljenju i sl. Uz povijest svečanih govora vezana je i
priča o nastanku slovenske himne.

Od zdravice do državne himne – France Prešern: Zdravljica

France Prešern: Zrdravljica (sedma kitica)

Svi narodi da žive
što sretnije dane;
da sunce grije njive
da spor i nesloga stane
da nam drag
kućni prag
ne pr'jeđe nikad više vrag.
prijevod Gustava Krkleca

Najveći slovenski pjesnik 19. stoljeća France Prešern u krugu prijatelja 1844. godine
održao je zdravicu. To je bila pjesma carmen figuratum čiji je tekst napisan tako da svaka
od devet (kasnije 8) strofa oslikava čašu. Pjesmom Prešern nazdravlja vinu, starima i
mladima, zemlji, slavenstvu, slobodi, jedinstvu, sreći, slozi, djevojkama, mladićima i
prisutnim prijateljima. Tadašnjim vlastima tekst nije bio sasvim prihvatljiv pa je cenzor
zabranio strofu koja poziva na uništenje neprijatelja i povratak slobode Slovencima, što
je pjesmu afirmiralo kao politički tekst. Početkom 20. stoljeća pjesmu je uglazbio Stanko
Premrl. Sto godina nakon njezinog nastanka pjesma je još uvijek politički aktualna te su
je u drugom svjetskom ratu partizani ilegalno tiskali i dijelili. Oko 150 godina nakon
nastanka zdravice, 1986. godine povodom 400 godišnjice smrti Primoža Trubara na
otvorenju njegove obiteljske kuće u selu Rašica kao spomen kuće uzvanici su spontano
ustali pjevajući Prešernovu zdravicu. To je bio trenutak u kojem Zdravljica postaje
neslužbenom slovenskom himnom, a 1989. godine njezina je sedma kitica na skupštini
prihvaćena i proglašena slovenskom državnom himnom.

Vrste svečanih prigoda

Svečani govori drže se u poslovnim i u privatnim prigodama. U nekim službenim
situacijama, primjerice u diplomaciji ili vojsci protokoli određuju pravila tko, gdje i kada
treba govoriti, dok se u drugim radnim situacijama, u tvrtkama ili u školama, govornici u
svečanim prigodama određuju na temelju tradicije i dogovora. U privatnim
svečanostima u modernom društvu sve se više dokidaju tradicija i običaji te se time
smanjuje očekivanje publike i obveza držanja svečanih govora.

Službene svečanosti i protokoli
Što je radno mjesto odgovornije to je osoba koja ga obnaša češće u situaciji da se od nje
očekuje govor: predsjednici, gradonačelnici, direktori, ravnatelji, ministri, visoki
politički, diplomatski, vojni dužnosnici i crkveni dostojanstvenici svakodnevno su u tim
situacijama. Visoki dužnosnici imaju urede u kojima su timovi ljudi zaduženi za
pripremu radnih materijala, pa tako i govora. Ipak, onaj koji izvodi govor prilagođava ga
sebi i smatra se njegovim autorom (osim ako eksplicitno izjavi da je poslan pročitati tuđi
govor, što je vrlo rijetko). Govori u službenim svečanim prigodama mogu se podijeliti u
nekoliko skupina. Većina svečanih govora drži se na svečanim događanjima –
ceremonijama, koje uključuju određeni ritual (obred ili običaj).

I. Obljetnice, komemoracije, praznici i blagdani (npr. 200 godina od rođenja Mozarta,
50 godina HRT‐a, 20 godina od pada Vukovara). Neki su praznici općenitiji i slave se u
velikom broju zemalja, dok su neki specifični za pojedinu državu. U Hrvatskoj se slave
Nova godina (1.1.), Praznik rada (1.5.), Dan državnosti (25.06.), Dan domovinske
zahvalnosti (25.08.), Dan neovisnosti (8.10.), Božić (25.12.) i drugi. Neke institucije
imaju svoje posebne dane koje obilježavaju svečanostima, npr. Dan Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu koji se obilježava svečanom sjednicom na kojoj se dodjeljuju
priznanja i nagrade.

II. Napredovanja, promocije (npr. primanje mature, diplome, doktorata znanosti,
zaposlenje, napredovanje u poslu, odlazak u mirovinu, prihvaćanje direktorske funkcije,
inauguracija predsjednika). Ove situacije često uključuju ritual predaje i primanja.
Budući da je predsjednik osoba na najvišoj državnoj funkciji, pri inauguraciji nakon
zakletve od predsjednika se očekuje ozbiljan pripremljeni govor kojim će najaviti svoj
program.

III. Druge ceremonije koje uključuju ritual primanja, početka ili završetka
(uručenje nagrada i priznanja, otvorenje/zatvorenje manifestacija (izložba, festivala),
polaganje kamena temeljca, otvorenje objekta, te obredi koji su privatni, ali kod
istaknutih ličnosti postaju javni, npr. kraljevsko vjenčanje, pogreb istaknute osobe). U
svečanostima dodjele nagrada voditelji cijelog događaja ili dijelova ceremonije drže
govore kojima predstavljaju dobitnike (speech of presentation), a dobitnici govore
zahvale (speech of acceptance).

IV. Najavljivanje (speech of introduction), (uvodni govori kojim se najavljuje predavač,
izvođači i program na koncertu, književnik koji čita iz svog djela i sl.)

V. Službene zdravice pri jelu (engl. after dinner speech). Visoki politički dužnosnici,
dostojanstvenici i osobe na visokim poslovnim pozicijama (npr. predsjednik, Sveti otac )
na okupljanima prilikom večere, ručka, pa čak i doručka drže "ležerne" govore o
ozbiljnim temama koji imaju odlike i uvjeravanja i zabavljanja.

Privatne svečanosti
U obiteljskim prigodama najčešći oblik svečanih govora su zdravice. Privatne svečane
prigode u kojima se mogu držati govori podijelit ćemo u četiri skupine:

I. rituali, obredi (krštenje, zaruke, vjenčanje, pogreb)
II. obljetnice (rođendan, srebrni ili zlatni pir)
III. napredovanja, promocije (zaposlenje, matura, diploma, odlazak u mirovinu i sl.)
IV. blagdani i druga obiteljska okupljanja (useljenje u novi dom, okupljanja obitelji i
prijatelja, Božić).

Karakteristike govora u pojedinim prigodama i kratke upute

Najava govornika
(speech of introduction)
(najava gostiju u medijima, najava uvodnih predavača na konferencijama i sl.)
• cilj je predstaviti govornika i stvoriti pozitivan odnos publike prema njemu i
temi, predstaviti ga kao znalca
• ime i prezime točno izgovoriti (provjeriti, pitati samog govornika)
• oslovljavati govornika po njegovoj/njezinoj želji (ti/Vi, ime, titula)
• ukratko reći najvažnije dijelove iz biografije (ne čitati)
• hvaliti govornika, ali ne pretjerati u tome (da se ne stvore prevelika očekivanja i
nelagoda kod govornika)
• ako se želi spomenuti neka suvremena anegdota o govorniku, najaviti je
govorniku (da mu se ne ukrade ideja u vlastitom predstavljanju)
• temu samo najaviti (ali ne upuštati se u tumačenje teme ili najavu glavnih ideja)

Predstavljanje osobe kod uručenja nagrade
(speech of presentation)
• obrazlaže se kakva je nagrada i zašto baš ta osoba dobiva nagradu (spominjati
samo ono što se tiče nagrade)
• spomenuti konkurenciju
• najaviti osobu na duhovit način (kroz priču)
• ime izgovoriti na kraju

Zahvala na dodijeljenoj nagradi
(speech of acceptance)
• pripremiti govor
• nije dovoljno samo zahvaliti
• u zahvali spomenuti imena najvažnijih osoba koje su pomogle u ostvarenju
• zahvaliti instituciji
• spomenuti konkurenciju, počast da se nalazite među odabranima
• humor, anegdota, poanta: ispričati priču
• biti emotivan
• paziti na izbor riječi (visoki stil)
• svečana govorna izvedba (jasna dikacija, spori tempo, stanke...)

Govor dobrodošlice

Postoje mnoge situacije kada se zajednici ljudi pridruži novi član: kada u radnu
zajednicu dođe novi radnik, kada u školu dođe novi učenik, kada se studentima pridruže
strani studenti koji su dobili stipendiju, kada se volonterima pridruže novi volonteri i sl.
Kako bi se novi član upoznao s novim suradnicima, kako bi se osjećao dobrodošao
prihvaćen u postojeću zajednicu dobro je u formalnom okviru, primjerice na sastanku,
poželjeti mu/joj dobrodošlicu. Kada se radi o skupini novih suradnika (primjerice dolazi
skupina stranih studenata u okviru jedne stipendije) u SAD‐u se običava organizirati
izvaninstitucionalno druženje s novim kolegama, tzv. zabava dobrodošlice (engl.
welcome party) u čast novih kolega. Kada se radi o većoj skupini organiziraju se veći
prijemi sa zakuskom, a kada se radi o manjoj skupini ljudi zabave se organiziraju u kući
ili vrtu nekog čelnika institucije (dekana, pročelnika, voditelja programa i sl.). Uz
neformalno druženje uz hranu i piće jedan je dio posvećen i govorima u kojima se
domaćini predstavljaju gostima, a i gosti se obično zamole za nekoliko riječi da se
predstave svojim domaćinima.

Govor dobrodošlice može sadržavati:
• dobrodošlicu da se osjećaju kao kod kuće
• predstaviti im domaćine koji su po funkciji važni
• poštivanje različitog porijekla gostiju
• ukazivanje na struku, talent i sl. zbog čega su gosti posebni
• reći im nešto o svojoj organizaciji
• predstaviti im mentore
• navesti koji ih zadaci očekuju (npr. koji su ciljevi institucije/projekta)
• potaknuti ih na sudjelovanje i timski rad
• podijeliti i potaknuti entuzijazam ("Radite ono što volite")

Govor na promociji

Svako učilište ima vlastitu tradiciju proslave promocije svojih maturanata ili
diplomanata. Roditelji i nastavnici događaj doživljavaju kao javno priznanje akademskog
postignuća. Protokolarno na svečanostima govore ravnatelj/ravnateljica,
razrednik/razrednica ili dekan/dekanica, prodekani/prodekanice, istaknuti
maturant/maturantica, diplomant/diplomantica i ponekad ugledni gost.

Osnovne upute:
1. Čestitka i priča što su sve prošli da bi došli do cilja
Glavni su sudionici ovakvih događanja maturanti/diplomanti i oni to u govoru
moraju osjetiti. Može se spomenuti broj ispita koje su položili, sate predavanja, broj
obroka u menzi, zbunjenost na prvoj godini studija, samopouzdanje na kraju studija,
međunarodna iskustva i neke sportske aktivnosti i događaje, pa i imena obližnjih

kafića u kojima su pripremali ispite.
2. Zahvala upravi škole/učilišta
3. Zahvala nastavnom timu
Zahvalite im na požrtvovnosti, strpljenju i odanosti teškoj profesiji poučavanja.
4. Zahvala roditeljima
5. Govor o služenju zajednici
Ovo je centralno mjesto govora na promociji. Mladima treba osvijestiti vrijednost
rada u zajednici i služenja drugima.
npr. "Sveti Franjo, Buda, Muhamed, svi su bili u pravu kad su govorili o tome da se
najbolje služi samome sebi služeći drugima. I Aristotel je imao pravo kad je rekao
da je jedini put k vlastitoj sreći kroz pružanje sreće drugima.“
Postavite maturantima/diplomantima izazov da učine svijet boljim i ljepšim gdje
god i kada god mogu. Društvo mora biti društvo uzajamnog poštivanja, dobrote,
tolerancije, mudrost i ljubavi.
6. Citiranje filozofa ili uglednih znanstvenika
7. Povezivanje s aktualnim događajima
8. Kratkoća
Govor na promociji bi trebao trajati od pet do deset minuta, što kraće to bolje.
Povjeravanjem govora iskazuje se velika čast onome tko govori, običava se
snimati i postavljati na internet stoga je uputno dobro se potruditi kako bi se
ostavio dugotrajan dobar dojam.

Govor prigodom obljetnice

Kada neka organizacija, tvrtka, društvo i sl. djeluje 5, 10, 20, 50 ili više godina ima
razloga da proslavi svoj "rođendan".

Govor prigodom obljetnice može sadržavati:
• navesti koja je obljetnica i zašto je važna
• priču kako je to bilo na početku ("vratite sat unazad")
• ispričati što se sve promijenilo tijekom godina
• navesti koje su vrijednosti konstantne, koja su važne od početka do danas
• navesti što se sve uložilo, kakve su bile osobne "žrtve" koje su doprinijele boljitku
• citirati ljude koji su važni za organizaciju
Obljetnica organizacije može sadržavati neke od priča poput rođendanske čestitke.

Govor na rođendanu
Kada nekome želimo poželjeti sretan rođendan, osobito ako je to slavlje u okviru
organizacije u kojoj osoba radi, potrebno je reći koju riječ više od "sretan rođendan".

Što još rođendanska čestitka može sadržavati:
• Priču o tome što se dogodilo na današnji dan ("tv kalendar")
• Priču o godini u kojoj se osoba rodila (npr. bila je to godina kada je pao berlinski
zid…)
• Ako je osoba starija, može se ispričati kakva su postignuća neke osobe napravile
upravo s toliko godina (npr. s 43 godine J. F. Kenedy postao je najmlađi američi
predsjednik; s 68 godina arhitekt Frank Lloyd Wright u dva sata je skicirao "kuću
na vodi", a klijent koji je to naručio rekao je "to je to, više ništa nemojte mijenjati";
u dobi od 75 godina A. G. Bell izumio je telefon)
• citirajte što su o starenju rekli poznati ljudi (npr. B. Baruch rekao je "stari ljudi su
uvijek oni koji su od mene stariji 15 godina")

Govori prigodom vjenčanja

Svaki kraj ima različitu tradiciju. Osim voditelja svečanosti (npr. starješina) koji u nekim
hrvatskim krajevima ima važnu ulogu te prije i nakon vjenčanja drži nekoliko govora,
bitne osobe od kojih se očekuje da nešto kažu su roditelji, kumovi i sami mladenci.

Otac mlade ili mladoženje (ili neki drugi član obitelji): drži zdravicu mladoj i
mladoženji (govor može održati i neki rođak ili član obitelji), može govoriti o odrastanju,
o puštanju svoga djeteta u drugi dom, o vrlinama svoga djeteta, o upoznavanju nove
obitelji, o željama svom djetetu i njegovom odabraniku/odabranici.

Mladoženja ili mlada: odgovara na zdravicu, zahvaljuje roditeljima, svojim i
roditeljima svoje izabranice/izabranika, zahvaljuje svim gostima na dolasku i na raznim
darovima, zahvaljuje kumu i kumi, zahvaljuje svima koji su na ikoji način doprinijeli
vjenčanju (šivanje haljina, cvijeće, pečenje kolača, vožnja, smještaj gostiju i sl.), na kraju
diže zdravicu djeveruši ili djeverušama.

Kum ili kuma: odgovara na zdravicu umjesto djeveruše, od njega/nje se očekuje
humor, anegdota, u tom se govoru može pročitati neki zanimljivi telegrami i čestitke,
može podsjetiti na neke ljude koji na žalost nisu mogli doći, taj govor može uključiti i
napomenu što će se dalje događati na svadbi, najbolje je završiti nečim veselim i
inspirativnim (šalom, anegdotom, duhovitim pozivom)

Osnovne upute:
1. Ne predugo govoriti: bolje kraće nego dulje
2. Uživati u govorenju
3. Iskazivati emocije
4. Mladu, mladoženju, roditelje i druge osobe spomenuti imenom
5. Spomenuti prezimena obitelji
6. Ljude kojima posebno zahvaljujemo spomenuti imenom
7. Humor, šala, pričanje anegdote
8. Govoriti samo pozitivno i iskreno (ne spominjati obiteljske svađe ili bilo što
neugodno, kritizirajuće, prethodni brak, neprimjerene šale i sl.)
9. Budući da govori završavaju dizanjem zdravice, napuniti čaše prije početka
govora
10. Oni kojima se drži zdravica na kraju ostaju sjediti, dok se svi ostali ustaju

Primjer:
Zdravica pri jelu (engl. after dinner speech)

Govor Ive Škarića, najvećeg hrvatskog učitelja govorništva

Govor koji je prof. dr. sc. Ivo Škarić održao na završnoj večeri seminara “Umijeće
govornog komuniciranja” za treći i četvrti naraštaj visokih časnika Ratne škole OS RH
“Ban Josip Jelačić” u Crikvenici, 2001. godine.

Cijenjeni gospodine komandante,
časni naš zamjeniče ministra,
prečasna naša časnička vojsko,
dragi moji kolegice i kolege, dame, uzvanici!

Naravno da je moj rizik golem. Mislim da ću poslije ovoga prestati biti učitelj. Bio neki
slavni grčki učitelj govorništva Isokrat, deset godina je pisao govor, speech, u proslavi
pobjede Grka nad Perzijancima, i prošlo je bilo pet godina od njihove pobjede on to još nije
bio složio. Onda kad je govorio, govorio je meketavim tankim glasom, nisu ga čuli na tri
metra od njega. Pa su mu se rugali "Isokrate, kaže, kako ti možeš učiti nas govorništvo a
tako si loš govornik. A kaže on "Pa ni brus ne može rezati, ali može naoštriti nož." Dakle,
ako ne mogu rezati, a netko kaže, mogu barem nešto malo manje tupi nož ostaviti iza sebe.
A kad dobijem tako oštre umove kao što ste vi, onda to nije teško pa makar to onda bio i
lažno moj efekat što sam vas zaoštrio, bili ste vi i bez toga oštri, uoštreni.

Htio bih još spomenuti i ovo. Naime, mogu reći u svoje ime, ali i u ime svojih mlađih
suradnika. To je veliki događaj. Veliki je događaj, nemojte misliti da je to velika riječ i
nezaslužena riječ, mi smo imali osjećaj ove dane da se nalazimo među živim legendama.
Čuli smo neke od vas sitne naznake onoga što ste vi činili, a mi smo se u podrumima
sigurnog Zagreba pitali: "Što naši dečki to sve njima rade? Bravo naši dečki!" Nismo nikad
mogli zamisliti zorno kako izgledaju ti naši dečki, koji tako napredaju tolikom silinom kojoj
se svijet divio, jer sve su bitke do sada bile bitke brze koje su trajale munjevito mjesec dana.
A ovdje se rezalo stvarno kao oštrim nožem. I to je lijep osjećaj, biti s vama živim
legendama. Ono što dužnost stoji i nas drugih a to je da glasno govorimo svugdje oko nas
da ste legende, da vas uzvisujemo i da govorimo da je Hrvatska časna zemlja kad ima takve
časnike.

I bili ste i jeste ponos Hrvatske, i Hrvatska se ponosi vama i vi služite na ponos Hrvatske!
Živjeli nam, naše žive legende!

Literatura:
1. Detz, Joan (2006) Can You Say a Few Words? How to Prepare and Deliver a Speech
for Any Special Occasion. New York: St. Martin's Press.
2. Govori za sve prilike i ukratko o govorništvu: priručnik za učinkovite i moderne govore.
(1997). Prijevod Poliglot. Zagreb: Poslovni zbornik.
3. Kelley, Jr., Joseph J. (1980). Speech Writing: A handbook for All Occasions. New York:
New American Library.
4. Kopperschmidt, Josef (1999) Zwischen Affirmation und Subversion. Einleitende
Bemerkungen zur Theorie und Rhetorik des Festes. In: J. Kopperschmidt/H.
Schanze (eds) Fest und Festrhetorik: Zu Theorie, Geschichte und Praxis der
Epideiktik. München: Fink, 9‐21.
5. Lucas, Stephen E. (2015). Umijeće javnog govora. [Prijevod 10. izd. Jakša Bilić,
Jagoda Poropat Darrer]. Zagreb: Mate: Zagrebačka škola ekonomije i managementa.
Poglavlje 17. Govori u svečanim prigodama.
6. Mason, Rogers (2003) Speaking on Special Occasions. London: Hodder Headline
Plc.
7. Matischek, Stefan (1994) Epideiktische Beredsamkeit. In: G. Ueding (ed),
Historisches Wörterbuch der Rhetorik. Volume 2. Tübingen: Niemeyer, 1258‐
1267.
8. Pletikos Olof, Elenmari i Poropat Darrer, Jagoda (2012). Die Dankesrede bei der
Preisverleihung. Linguistica, Vol 1, No 52, 239-252.
9. MONTEFIORE, Simon Sebag (2010) Speeches that changed the world. London:
Quercus publishing Plc.
10. Too, Yun Lee (2001) Epideictic Genre. In: T. O. Sloane (ed) Encyclopedia of
rhetoric. Oxford/New York: Oxford University Press, 251‐257.

Parlamentarno govorništvo

Parlament je predstavničko tijelo građana koje ima zakonodavnu funkciju. U suvremenoj
posrednoj demokraciji predstavnike u parlament bira narod. U pojedinim zemljama
institucija parlamenta ima različite nazive. U Hrvatskoj se parlament naziva Hrvatski
sabor, u SAD‐u kongres (engl. congress), u Velikoj Britaniji parlament (uglavnom Donji
dom), u Turskoj medžlis, u Francuskoj narodno vijeće (nacionalno vijeće), u Njemačkoj
Bundestag (nekad Reichstag, iako se zgrada Bundestaga još uvijek naziva Reichstag), u
Rusiji se donji dom parlamenta naziva Duma itd. Zastupnici u parlamentu predstavljaju
stranke koje su izabrali građani. (Slika prikazuje raspodjelu mjesta u 8. sazivu
Hrvatskoga Sabora.)

Kratka povijest Hrvatskog sabora

Hrvatski sabor postoji od 13. st. Prvi je saziv održan 1273. od kojeg je sačuvan zapisnik.
Preteče sabora su narodni zborovi koji su postojali u 10.st. (birali se i krunili vladari,
rješavali sudski sporovi, potvrđivale kraljeve odluke i sl.).
Od 1533. postojala su dva sabora: Hrvatski i Slavonski, a od 1558. oni zasjedaju zajedno.
Sabor se brinuo o potrebama plemstva i običnog puka, a odluke je potvrđivao ban. U
Saboru je 22. travnja 1843. u prvi put održan govor na hrvatskom jezik. Održao ga je
Ivan Kukuljević Sakcinski (iako je hrvatski jezik umjesto latinskog postao službeni tek
1847). Pravilnik o radu Hrvatskog sabora donesen je 23. rujna 1845. te on propisuje:
- zasjedanja saziva ban i na kraljevo dopuštenje ban mu i predsjeda
- u radu sudjeluju velikaši, crkveni dostojanstvenici, najviši državni službenici,
veliki župani, predstavnici županija i gradova, izaslanik Zagrebačke akademije
- županije i gradovi prije zasjedanja izabiru svoje zastupnike i daju im upute o
sudjelovanju
- odluke se donose natpolovičnom većinom
- pravila o nepovredivosti zastupnika, ali i kazne za nedolazak, kašnjenje ili ranije
odlaženje zastupnika
Na Saboru 1861. godine oblikovale su se prve moderne stranke.
Sabor prekida s radom od 1918. do 1943., kao i kao mnogi parlamenti za vrijeme
apsolutizma i diktatura. Tada ZAVNOH na prvom zasjedanju formalno preuzima funkciju
najvišeg političkog tijela, a 1945. mijenja naziv u Narodni Sabor Hrvatske (CK Hrvatske
je najviše političko tijelo). U svibnju 1990. konstituiran je prvi višestranački sabor
Hrvatske koji se sastojao oda dva doma, Zastupničkog doma i Županijskog doma, no
2001. Županijski dom je ukinut. Jedna od najznačajnijih odluka prvog saziva Sabora je
odluka 8. listopada 1991. o raskidanju državnopravne veze s ostalim republikama i
pokrajinama SFRJ.

Struktura Hrvatskog sabora
Hrvatski sabor može imati najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koje građani biraju
neposredno na izborima i imaju madat od četiri godine. Aktualni, sedmi saziv sabora
konstituiran je u prosince 2011. godine i ima 151 zastupnika. Ustrojstvo i rad Sabora
određeno je Poslovnikom, prema kojem Sabor ima Predsjednika i dva do pet
protpredsjednika. Glavna radna tijela sabora su odbori i povjerenstva. Odbori su
grupacija po namjeni (zakonodavstvo, vanjska politika, unutarnja politika…), a klubovi
su grupacije po strankama. KLUB ima pravo osnovati stranka koja ima najmanje tri
zastupnika u Saboru, najmanje tri nezavisna zastupnika (klub nezavisnih zastupnika) i
zastupnici iz reda nacionalnih manjina. Pravilnik određuje tko ima pravo prvenstva
govora i koliko smiju trajati pojedini govori (s obzirom na funkciju zastupnika,
predstavlja li određeni odbor, klub ili nezavisno). Sabor redovito zasjeda dva puta
godišnje i izvanredno na zahtjev predsjednika Republike, vlade ili većine zastupnika.

Govorni žanrovi u Saboru
Pravilnik Sabora određuje vrste govora u Saboru i trajanje govora i vrsta (zastupničko
pitanje, točka dnevnog reda, replika, ispravak netočnog navoda, povreda poslovnika). Na
sjednici se o svakoj temi utvrđenoga dnevnog reda najprije raspravlja, a zatim odlučuje.

ZASTUPNIČKO PITANJE
Zastupnici mogu postavljati zastupnička pitanja Vladi i pojedinom članu Vlade o stanju u
pojedinim područjima društvenog života, o izvršavanju zakona, odnosno o radu
ministarstava i drugih tijela državne uprave i dr. Zastupnička pitanja mogu se postavljati
usmeno i u pisanom obliku. Zastupnik je dužan navesti kome upućuje zastupničko
pitanje. U Aktualnom prijepodnevu koje se održava na početku svake sjednice
zastupničkog doma prije prve točke dnevnog reda (Akt. p. traje oko 4 sata) postavljaju
se usmena zastupnička pitanja. Pitanje se postavlja s mjesta (usmeno i pismeno) prema
redoslijedu upisa u knjigu nazočnosti. Pitanje traje do 2 minute.
Odgovor na zastupničko pitanje traje 2’ do 4’ (ako je zbog složenosti potrebno).
Premijer ima pravo odgovoriti, ali daje i resornom ministru da odgovori. Na pitanje
upućeno resornom ministru, odgovara taj ministar.

TOČKA DNEVNOG REDA
Točku dnevnog reda uvodnom riječi, za govornicom, objašnjava uvodničar tj. predlagač
(resor ministar, stranka), što je najčešće Vlada.
Tada započinje diskusija ili rasprava.
O prijedlozima se izjašnjavaju:
a) predstavnik odbora (ima prvenstvo govora)
b) predstavnici klubova (do 15’)
c) zastupnici (s mjesta) govore redom kojim su se prijavili kod predsjednika Sabora
najmanje 1 sat prije početka sjednice (do 10’).

Nakon istupanja zastupnici mogu s pločicom tražiti da govore radi iznošenja mišljenja
(replika), ispravljanja netočnog navoda (činjenica oko koje se spore – ispravljanje
činjenica, a ne iskazivanje mišljenja, polemiziranje sa stavom drugih) ili napomene o
povredi poslovnika.
Dopušteno trajanje pojedinih javljanja (manju govori u diskusiji):
‐ replika 2’
‐ odgovor na repliku 2’
‐ ispravljanje pogrešnog navoda 1’
‐ povreda poslovnika

BONTON
U Saboru se govori stojećki, svi su zastupnici ravnopravni, a riječ daje i oduzima
Predjsednik Sabora. U govru se ne smije nikola vrijeđati i omalovažavati, te upadati
drugome u riječ ili ometati ga. Nekoć je Sabor Kraljevine Hrvatske i Slavonije zahtijevao i
propisivao da se u Saboru govori, nije bilo dopušteno čitanje govora (samo citat). Govori
započinju oslovljavanjem, a najčešća su oslovljavanja predsjednika i zastupnika
„gospodine predsjedniče”, „gospodine potpredsjedniče”, „gospodine zastupniče”
U oslovljavanju se mogu dodavati eupiteti, npr. „cijenjeni”, „poštovani”, no najčešće se
čuje „uvaženi” (rusizam).

Poslovnik Hrvatskog sabora (NN 6/2002, )
Evo nekoliko članaka iz Poslovnika koji propisuju pravila govora u Saboru:

Članak 207.
Nitko ne može govoriti na sjednici prije nego što zatraži i dobije riječ od predsjedatelja.
Prijave za govor podnose se najkasnije do jedan sat nakon početka rasprave.
Članak 208.
Predsjedatelj daje zastupnicima riječ po redoslijedu kojim su se prijavili.
Neovisno o redoslijedu zastupnik može dobiti riječ kada želi govoriti o povredi Poslovnika, kada želi
ispraviti navod za koji drži da je netočan te za repliku.
Govornika može opomenuti ili prekinuti u govoru samo predsjedatelj. Predsjedatelj se brine da
govornik ne bude ometan ili spriječen u svom govoru.
Članak 209.
Zastupniku koji želi govoriti o povredi Poslovnika predsjedatelj daje riječ čim je ovaj zatraži. Govor
toga zastupnika ne može trajati dulje od jedne minute, a zastupnik odmah mora navesti članak
Poslovnika o čijoj povredi govori. Predsjedatelj je dužan poslije iznesenog prigovora dati objašnjenje.
Ako zastupnik nije zadovoljan danim objašnjenjem, može zatražiti da o tome dostavi mišljenje Odbor
za Ustav, Poslovnik i politički sustav u roku od 24 sata. O mišljenju Odbora za Ustav, Poslovnik i
politički sustav Sabor odlučuje bez rasprave.
Ako zastupnik zatraži riječ da bi ispravio netočan navod, predsjedatelj će mu dati riječ čim završi govor
onoga koji je iznio navod. Zastupnik se u svom govoru mora ograničiti na ispravak, u protivnom će mu
predsjedatelj oduzeti riječ, a zastupnikov govor ne može trajati dulje od jedne minute.
Ako zastupnik zatraži riječ da bi odgovorio na navod (replika), predsjedatelj će mu dati riječ čim završi
govor onoga koji je navod iznio. Replika zastupnika, odnosno odgovor na repliku ne mogu trajati dulje
od dvije minute.
Zastupnik može ispraviti netočan navod i odgovoriti na izlaganje (replika) samo jedanput i to na
osnovno izlaganje.
Zastupnik ne može odgovoriti na izlaganje predsjedatelja.
Zastupnik ne može zatražiti riječ da bi odgovorio na navod iz izlaganja (replika) predstavnika Vlade i
predstavnika kluba zastupnika.

Zastupnik ne može zatražiti riječ da bi odgovorio na navod iz izlaganja zbog kojeg je predsjedatelj
izrekao govorniku stegovnu mjeru.
Članak 210.
Govornik može govoriti samo o temi o kojoj se raspravlja i prema utvrđenom dnevnom redu.
Ako se govornik udalji od teme dnevnog reda, predsjedatelj će ga opomenuti da se drži dnevnog reda.
Ako se govornik i poslije drugog poziva ne drži teme dnevnog reda, predsjedatelj će mu oduzeti riječ.
U tom slučaju zastupnik više ne može sudjelovati u raspravi o toj temi dnevnog reda.
Članak 211.
Zastupnik u raspravi, u pravilu, može govoriti najdulje 10 minuta, a predstavnici klubova do 15 minuta.
Iznimno zbog važnosti teme, Sabor može odlučiti da pojedini predstavnik kluba ili zastupnik može
govoriti i dulje.
Predlagatelj, odnosno predstavnici predlagatelja koje on odredi, mogu govoriti u uvodnom izlaganju na
početku rasprave najdulje 30 minuta, u izlaganju na kraju rasprave najdulje 30 minuta, a prigodom
svakog davanja objašnjenja tijekom rasprave najdulje 10 minuta.
Predstavnik Vlade, kad nije predlagatelj, može tijekom ras-prave svaki put kad dobije riječ govoriti
najdulje 10 minuta.
Zastupnik koji se prijavio za govor i nije bio nazočan u dvorani kada je pozvan gubi pravo govoriti o
temi dnevnog reda za koju se prijavio.
Pravo govoriti o temi dnevnog reda za koju se prijavio gubi i klub zastupnika čiji predstavnik nije bio
nazočan u dvorani kad je pozvan da govori u ime kluba zastupnika.
Nakon što svi zastupnici koji su se prijavili za raspravu završe svoj govor, predstavnici klubova
zastupnika mogu ponovno zatražiti riječ i tada mogu govoriti najviše pet minuta neovisno o tome je li
predstavnik kluba zastupnika već sudjelovao u raspravi o toj temi dnevnog reda.
Članak 212.
Iznimno, Predsjedništvo Sabora, uz suglasnost svih predsjednika klubova zastupnika, može odlučiti da
rasprava o pojedinoj temi dnevnog reda može trajati točno određeno vrijeme, u okviru kojega
predlagatelj može govoriti najdulje 20 minuta, a predstavnici klubova zastupnika, predstavnik
matičnoga radnog tijela i predstavnik Odbora za zakonodavstvo, najdulje po 15 minuta, te predstavnici
ostalih radnih tijela najdulje po 10 minuta. Ostalo vrijeme raspoređuje se političkim strankama
razmjerno posto-jećemu stranačkom sastavu Sabora, s tim da nezavisni zastupnik i zastupnik iz reda
nacionalnih manjina, mogu govoriti najdulje po pet minuta.
Odluku o vremenu rasprave iz stavka 1. ovoga članka donosi Sabor.
Vrijeme iz stavka 1. ovoga članka, predlagatelj, klubovi zastupnika, radna tijela, političke stranke,
nezavisni zastupnik i zastupnik iz reda nacionalnih manjina, mogu iskoristiti na način koji sami odrede.
Održavanje reda i stegovne mjere

Članak 213.
Red na sjednici osigurava predsjedatelj.
Za remećenje reda na sjednici predsjedatelj može zastupniku izreći stegovne mjere:
1. opomenu,
2. opomenu s oduzimanjem riječi,
3. udaljenja sa sjednice.
Stegovne mjere iz stavka 2. ovoga članka su izvršne i o njima se ne vodi rasprava.
Članak 214.
Zastupniku se izriče opomena ako:
- se u svom govoru ne drži teme o kojoj se raspravlja,
- govori, a nije dobio odobrenje predsjedatelja,
- svojim upadicama ili na drugi način ometa govornika,
- se javi za povredu Poslovnika ili ispravak netočnog navoda, a započne govoriti o drugoj temi za koju
nije dobio riječ,
- omalovažava ili vrijeđa predsjedatelja ili druge zastupnike,
- svojim ponašanjem odstupa od općih pravila ponašanja u Saboru,
- na drugi način remeti red na sjednici.

Literatura
1. Banković‐Mandić, Ivančica (2005). Govor hrvatskih parlamentarnih stranaka.
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu (magistarski rad).
2. Poslovnik Hrvatskog sabora (Narodne Novine 6/2002)
3. Vančura, Alma; Tomić, Diana (2013). The Analysis of Insulting Practices ‐ Sticks
and Stones in the Croatian Parliament. U: What Do We Know about the World?
Rhetorical and argumentative perspectives, Kišiček, Gabrijela; Žagar, Igor Ž. (ur.).
Charleston, SC : Open Monograph Press, Str. 143‐158.
4. web stranica www.sabor.hr

Govornicke Vrste Skripta

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Govornicke Vrste Skripta

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Elenmari Pletikos Olof Govorničke vrste 2015/16 – Skripta za studente str.

Suvremeni retorička praksa kao dobre i poželjne osobine svečanih govora

međunarodna iskustva i neke sportske aktivnosti i događaje, pa i imena obližnjih

predstavnika kluba zastupnika.

Održavanje reda i stegovne mjere

You might also like