1.

SINTAKSA I SUPRASINTAKSA: TRADICIONALNA SINTAKSA I POJAVA

ZANIMANJA ZA NADREČENIČNU RAZINU/TEKST

Strukturalizam u jeziku postavlja čvrste temelje jezičnoga opisa koji se ogledaju u strukturi
gramatičkih knjiga koja slijedi hijerarhiju jezične razinske strukture, ali i u nezainteresiranosti
gramatike za govor, te neosjetljivosti gramatike za komunikacijske vrijednosti jezika. Završna
točka gramatičkog opisa i propisa je najveći i najkompleksniji njima zahvaćen jezični znak –
rečenica – koja se motri kao apstraktna, tj. neaktualizirana (nefunkcionalna), iz konteksta
isključena jezična jedinica. Takva gramatika ne pokušava proniknuti u funkcionalnu bit jezika i
ne zanima se za jezičnu komunikaciju.

Ni tradicionalna rečenična sintaksa ni rečenica kao njezina temeljna jedinica nisu se pokazali
dostatnim kontekstom za potpuno razumijevanje, određenje i opis same sintaktičke jezične
razine i pripadajuće jedinice, a još manje za pronicanje u bit mehanizama jezične komunikacije.
Stoga je trebalo posegnuti za jedinicom većom i kompleksnijom od rečenice, za tekstom (ili
diskursom). Tako se iz sintakse, tj. iz njezinih ograničenja razvila suprasintaksa
(nadrečenična sintaksa)

- pozicioniranje teksta u središte jezikoslovnih promišljanja najavilo je svojevrsni

gramatički (funkcionalni) obrat: funkcionalni se jezični potencijal (njegove
komunikacijske mogućnosti), ne može ostvariti u jedinicama manjim od teksta, tj.
jezična se komunikacija ostvaruje tek tekstom – upravo je na postavci da nema jezika
bez teksta, ali ni teksta bez jezika, izgrađen nov pristup gramatičkim opisima (tzv.
funkcionalna gramatika)

Spoznaja o komunikacijskim vrijednostima teksta potakla je na redefiniranje pojma

funkcionalnosti jezika, a time i funkcionalnosti razinskih jedinica njegove strukture:
funkcionalnost se naime više ne poima isključivo na formalnom planu ostvarivanja apstraktnog
jezičnog značenja, nego se jezične jedinice razmatraju kao aktualne ( u tekst i kontekst
uključene) veličine koje u konkretnim komunikacijskim situacijama zadobivaju konkretiziran
smisao te na taj način ostvaruju svoje komunikacijske zadaće, tj. potvrđuju svoju
funkcionalnost. Jer, ako jezik služi prenošenju obavijesti, tj. komunikaciji, onda i svaka jedinica
njegove strukture pridonosi toj svrsi.

Utjecaj novih suprasintaktičkih/funkcionalnogramatičkih pogleda na rečeničnu sintaksu:

1
 1. Definicija rečenice kao dijela teksta/diskursa: upravo stoga što se tekst prepoznaje i
utvrđuje u komunikacijskoj situaciji i rečenicu je – kao dio diskursa koji i sam može
biti diskurs – nužno sagledati kao komunikacijsku jedinicu. Zastupljenost
komunikacijskog aspekta u novijim sintaksama varira u rasponu od uzgrednog
spominjanja, do konstruiranja mogućih komunikacijskih situacija i razmatranja reč.
u širem jezičnom kontekstu, tj. u govornoj komunikaciji (npr. različiti pristupi
vokativu)

2. Razlikovanje gramatičkog i obavijesnog (funkcionalnog) rečeničnog ustrojstva

3. Jedino će opisi lišeni gramatičkog formalizma moći na pravi način riješiti pitanje
redoslijeda sintaktičkih komponenata. Uvid u obavijesnu strukturu iskaza razjasniti
će odnose između neaktualizirana i aktualizirana te između obilježena i neobilježena
reda riječi u rečenici.

Stilski obilježen red riječi (pojam koji koriste hr. gramatike) ovisi o tekstnoj i
kontekstualnoj uključenosti rečenice. Štoviše, jedino se iz širega rečeničnog,
tekstnog, situacijskog okružja može pouzdano utvrditi stupanj stilske obilježenosti,
pa stoga i zamisao o stilski obilježenom redu riječi u gram. opisima treba temeljito
preispitati.

4. Tek će se u aktualiziranoj rečenici/iskazu tipa "Automobil pretječe kamion." moći

jednoznačno riješiti odnos među elementima gramatičkog ustrojstva (S + P + O) ili
(O + P + S), ali i između članova semantičkoga reč. ustrojstva, odnosno na mjestu
će potencijalne dvoznačnosti biti aktualizirana jednosmislenost.

5. Tek će sintaktički opisi kojima reč. granica neće biti nepremostiva prepreka, koji
stoga rečenicu neće neprirodno izdvajati iz njezina okružja teksta (i konteksta), moći
riješiti status tzv. samostalnih članova rečenice, odnosno onih njezinih dijelova koji
ne pripadaju rečeničnome ustrojstvu: vokativa/obraćanja, tekstnih
konektora/modalnih izraza.

* u gramatičko-sintaktičkim opisima, formalizam (koji se ogleda u usmjerenosti opisima

pretežito apstraktnoga jezičnog sustava, pa onda i neaktualiziranih jezičnih struktura) ustupa
mjesto funkcionalizmu (što predstavlja pobuđeno zanimanje za jezičnu uporabu, za
aktualizaciju jezičnih struktura)

2
* zahvaljujući novom pristupu sintaksi rečenice ali i sintaksi teksta, uspostavljena su teorijsko
metodološka uporišta za pouzdaniji, dosljedniji i bolji opis/propis hrvatske interpunkcijske
norme, tj. logičko-semantički interpunkcijski tip koji pretpostavlja pristup rečenici kao
aktualnoj veličini

2. REDOSLIJED SINTAKTIČKIH JEDINICA

Rečenica se može promatrati kao gramatička i kao obavijesna (komunikacijska)

jedinica.
Kao gramatička jedinica, ona je potencijalna ili komunikacijski ostvarljiva veličina.
Kao obavijesna jedinica, ona je aktualna, tj. komunikacijski ostvarena.
Promatra li se rečenicu kao gramatičku jedinicu, tada se gleda njezino sintaktičko ustrojstvo i
sintaktičke kategorije.

No, o redoslijedu članova rečenice odlučuje njihovo značenje. Na prvome je mjestu član
koji je značenjem širi od riječi na drugom mjestu, … itd.

Uzme li se primjer atributa, atribut predstavljen odnosnim pridjevom značenjem je širi

od atributa predstavljenog posvojnim pridjevom itd.

Promatra li se rečenicu kao obavijesnu jedinicu, raščlanjuje se na obavijesni subjekt

(temu) i obavijesni predikat (remu).

Važno je spomenuti i rečeničnu intonaciju: dizanje i spuštanje glasa radi izražavanja

razlika značenja poruke i stupnjeva osjećaja izraženih porukom. Njezini su parametri melodija
(uzlazno-silazna, uzlazna, silazna), naglasak (zahvaća onaj dio rečenice koji slijedi kao odgovor
na pitanje, a to je obavijesni predikat) i stanka.

Redoslijed članova rečenice kao obavijesne jedinice

Obavijesni je subjekt (tema, staro, dato) član koji izlazi iz konteksta (koji je
sugovornicima poznat) i zato prethodi obavijesnom predikatu (remi, novom).

OS /tema/ + OP /rema/

Na temelju teme i reme, tj. obavijesnog subjekta i obavijesnog predikata, nastaju i složene
rečenice.

3
 Značenjski su dijelovi složene rečenice ovisni kada su ustrojeni po načelu jednog
obavijesnog subjekta i jednog obavijesnog predikata (zavisnosložene), a značenjski neovisni
kada su ustrojeni po načelu dvaju obavijesnih subjekata i dvaju obavijesnih predikata
(nezavisnosložene).

I redoslijed i sastav članova obavijesnog ustrojstva rečenice ovisi o kontekstu.

Obavijesni se subjekt ponekad, u kontekstu, kada je zalihostan i obavijesno nebitan, može

izostaviti. Govor se na račun onoga što izlazi iz konteksta oslobađa nepotrebnih/suvišnih
informacija u komunikaciji.

Treba imati na umu da pisani jezik podliježe ritmomelodijskim, a govoreni jezik

logičkim zakonitostima.

Postoje različiti modeli semantičko-gramatičkog reda riječi (komponenata).

a) S + P

b) S + P1 + P2+…

Permutiranje (zamjena) reda riječi može biti uvjetovano kontekstom.

Razlika koju permutiranje reda riječi uvjetuje, ostvaruje se kontekstom, npr.

Niti sjedi, niti hoda. Niti hoda, niti sjedi.

(za više o tome pogledati poglavlje Modeli osnovnog semantičko-gramatičkog reda

riječi, u: Silić, Josip, Od rečenice do teksta, str. 31-39)

Komponente koje čine modele osnovnoga reda riječi u komunikativnoj su situaciji često
drugačije raspoređene.

Aktualizacija jezične konstrukcije može različito izgledati ovisno o komunikativnoj ulozi:

(a) Ivan ore njivu. ⇒ Što ore Ivan?

(b) Ivan njivu ore. ⇒ Što radi Ivan s njivom?

(c) Ore Ivan njivu. ⇒ Što ore Ivan?

(d) Njivu ore Ivan. ⇒ Tko ore njivu?

4
 Osnovni red riječi permutiran je u usporedbi s primjerom (a). Dato i novo osnovni su
pojmovi s kojima se tu poigravamo, tj. permutiranjem osnovnog reda riječa mijenja se
obavijesno ustrojstvo ovisno o komunikativnoj situaciji.

Razlika je među njima samo u stupnju komunikativnog dinamizma. Primjer (c)

razlikuje se od primjera (a) po tome što u aktualizaciji ima viši stupanj komunikacijskog
dinamizma.

Komunikativni dinamizam ogleda se u načinu prenošenja poruka. Usko je povezan s

obavijesnim ustrojstvom rečenice.

To je svojstvo izraza koje odražava relativan stupanj važnosti u odnosu na druge izraze u
rečenici/iskazu, koje rečenici/iskazu pridaje sam govornik.
Obavijesno ustrojstvo rečenice sastoji se od teme (starog) i reme (novog).
Rema je nova obavijest koju iskaz prenosi, dotad nepoznata.
Tema je preostali dio iskaza koji nije nova obavijest, već je poznata iz konteksta. Tema ima
najmanji stupanj komunikativnog dinamizma, dok rema ima najveći.
Dakle, komponente se mogu aktualizirati bilo permutiranjem, narušivši pritom osnovni
semantičko-gramatički red, bilo logičkim akcentom. Nadalje, red riječi se aktualizira
antepozicijom, intenzifikatorima…
Logički akcent kao jedna od temeljnih vrednota govorenog teksta. … (definicija
potrebna)
Stilistička inverzija reda riječi
Stilistička inverzija reda riječi odnosi se na red riječi pri kojem se na prvom mjestu
nalazi komponenta što nosi novu obavijest.

N (novo) + D (dato) prema D(dato) + N (novo)

pad komunikativnog dinamizma rast komunikativnog dinamizma

Ekspresivnost je reda riječi N + D uvjetovana narušenjem suodnosa forme i funkcije, što

se kompenzira intonacijom, snažan je naglasak na novom.

Pad i rast komunikativnog dinamizma jest razlog što jedan red komponeneata u okviru
složenog datog jest, a drugi nije stilistički markiran.

Tko ore njivu?

5
 a) Njivu ore Marko.

b) Marko ore njivu.

3. MODALNI IZRAZI I TEKSTNI KONEKTORI

Raznolike jezične jedinice koje služe kao vezna sredstva na razini teksta nazivaju se
konektorima. S obzirom na to jesu li forične naravi ili nisu, konektori bi se mogli podijeliti na
upućivačko-zamjenjivačke (deiktičko-supstitutivne) i na nezamjenjivačke (nesupstitativne).
Upućivačko-zamjenjivački zamjenjuju manje ili veće tekstne cjeline i upućuju na njih. U službi
konektora mogu se javiti i riječi koje su formalno iste kao i konjuktori (veznici
nezavisnosloženih rečenica), npr. i, a, ali, ili…

S obzirom na značenja konektori se mogu podijeliti na: suprotne (konfrotativne),

prostorne (spacijalne), vremenske (temporalne), načinske (modalne), uzročno-posljedične
(kauzalno-konsekutivne), namjerne (finalne), uvjetne (kondicionalne), dopusne (koncesivne),
zaključne (konkluzivne), isključne (ekskluzivne), pribrojne (aditivne), pojačajne (intenzivne) i
objasnidbene (eksplikativne).

Ovisno o tome koji je pristup određenju pojedine vrste riječi odabran, jedinice su koje
razmatramo svrstavane među veznike, priloge i čestice. Veznici su riječi koji povezuju rečenice
i rečenične dijelove. Funkcija modalnih riječi slična je funkciji pravih čestica – i jedne i druge
riječi modificiraju rečenicu na sličan način: prave čestice mijenjaju rečeničnu predikativnost od
afirmacije do negacije, od potvrdnosti u upitnost, a modalne je riječi mijenjaju od indikativnosti
u modalnost.

Povezivanje iskaza u čvrsto jedinstvo teksta ima i svoje nepobitne materijalne dokaze –
tzv. signale kontekstualne uključenosti. Oni su određeni kao elementi po kojima se
kontekstualno uključena rečenica, rečenica kao aktualna veličina (iskaz), razlikuje od rečenice
kao jezične jedinice. Premda se signali kontekstualne uključenosti nazivaju konektorima,
upravo ta vezna zadaća objedinjuje umnogome različita sredstva/postupke, pa i one koji u
formalnogramatičkom nisu veznici/vezna sredstva.

6
 Čestice ili partikule suznačne su i nepromjenjive riječi kojima se izražava stav
govornika prema sadržaju cjelovitog iskaza ili prema njegovu dijelu, odnosno riječi koje na bilo
koji način modificiraju dijelove rečenice, rečenicu, odnosno iskaz ili sudjeluju u oblikovanju
njihova gramatičkog ustrojstva. Dijele se na nesamostalne gramatikalizirane riječi koje
modificiraju značenja drugih riječi, spojeva riječi ili rečenica i samostalne koje se odnosne na
čitavu rečenicu i modificiraju po čemu njen sadržaj – modifikatori.

Uzvici ili interjekcije su riječi ili skupovi riječi kojima se izražava subjektivna
modalnost, tj. odnos govornika prema sadržaju iskaza, i to u pravilu odnos emocionalne naravi.
Razlikuju se tri skupine: uzvici u užem smislu kojima se izražavaju različita raspoloženja i
emocionalna stanja i koji se odnose na govornika, zapovjedni (imperativni) uzvici koji su
usmjereni prema sugovorniku i onomatopeje koje nisu u odnosu ni s govornikom ni sa
sugovornikom – njima se oponašaju različiti zvukovi ili šumovi u prirodi.

Silić konektore dijeli na gramatičke, leksičko-gramatičke, leksičke i stilističke.

Leksičko-gramatičke dijeli dalje na konektore-partikule, konkluzivne, intenzivne i verifikativne.
Leksičke dijeli na reprizne, sinonimske, deiktičke, komparativne, amplifikativne, metonimijske,
sinegdoške, ekskluzivne, nominalne, eksplikativne, konfrontativne, derivativne, lokalne,
temporalne, spacijalne, koncesivne, kondicionalne, kauzalne, finalne, modalne i kvantitativne.
U stilističke ulaze leksičkostilistički i gramatičkostilistički. U gramatičke ubrajamo samo
koordinirane veznike jer subordinirani vezuju samo članove rečenice a ne i rečenice; oni imaju
dvojaku ulogu u tekstu – povezuju i razvijaju.

4. OD SUPRASINTAKSE DO LINGVISTIKE TEKSTA: RAZVOJ ZANIMANJA

ZA TEKST

Sedamdesetih su se godina dvadesetog stoljeća dotad čvrsti okviri tradicionalne gramatike

pokazali poprilično uskima, jer rečenica kao gornja i konačna granica jezikoslovnih opisa nije
mogla pružiti prihvatljive odgovore na pitanja prave svrhe jezičnoga sustava i biti jezične
komunikacije.

Jezikoslovci nove poticaje prepoznaju u bavljenju jedinicom iznad i izvan rečenice:

nadrečeničnim jedinstvom, tekstom, diskursom (iako se gdjegdje stavlja znak jednakosti
između tih naziva, oni se javljaju i razvijaju u dijelom različitim teorijskim okriljima, pa stoga
nisu potpuno zamjenjivi).

7
Širenja obzora jezikoslovnih zanimanja potaknuta su funkcionalnim pomacima u pojedinim
strukturalističkim školama, osobito u okrilju praške lingvističke škole, tzv. funkcionalna
(aktualna) rečenična perspektiva, te funkcionalna stilistika, koje svjedoče o tome da se sve
više zanimanja osim za jezik kao sustav počinje iskazivati i za njegove neporecive uporabne
vrijednosti, i to bilo na razini kontekstualno uključene rečenice/iskaza, bilo s obzirom na
funkcionalne stilove kao u društvenoj i jezičnoj zajednici uspostavljene i prepoznate oblike
realizacije. Halliday u devedesetim godinama dvadesetog stoljeća kao bitne značajke svoje
lingvističke teorije ističe usmjerenost na funkcionalnost i semantiku, pa odatle i usmjerenost na
tekst, odnosno na jezičnu uporabu.

• Pomicanje težišta jezikoslovnih zanimanja:

- ishodište puta kojim je krenula europska tekstna lingvistika (sintaksa ili gramatika
teksta) pretstavlja rečenica kao jezična/gramatička jedinica i kao aktualna veličina. Budući
da kontekstualno uključena rečenica (rečenica kao aktualna veličina, komunikativna
jedinica, iskaz) svoj puni smisao dobiva udruživanjem s drugim rečenicama, i prvotni bi se
interes tekstne lingvistike mogao iskazati kao razmatranje načina na koji se rečenice/iskazi
međusobno združuju čineći pritom strukturno, smisaono, ritmomelodijsko i stilističko
jedinstvo. Ukratko, put je to od rečenice do teksta.

- s druge strane, one sistemske, funkcionalne lingvistike i funkcionalne gramatike

(Halliday), polazište je tekst koji se našao u središtu promišljanja o jeziku: ako
komuniciramo tekstovima onda je sasvim očekivano da tekst postane središte zanimanja
gramatičara. Oni pak na njega mogu motriti iz dva različita kuta: u prvom je slučaju u
središtu tekst sam po sebi, u drugome na tekst će se gledati kao na sredstvo za spoznavanje
čega drugoga.

Objema je strukturalističkim školama zajedničko osvješćivanje funkcionalnosti jezičnoga

sustava, te stoga i promjena rakursa gledanja na jezik, a tekst je pritom zauzeo središnje mjesto
u novim, funkcionalnim jezikoslovnim proučavanjima.

Za razliku od europske, u američkoj znanstvenoj misli stasaju novi multidisciplinarni

diskursni studiji koji se bave široko zacrtanim pojmom diskursa kao kompleksne i po mnogo
čemu iznimne pojave jezika u uporabi. Iako ima čvrstih uporišta za tvrdnju da je sadržaje dvaju
bliskih pojmova, teksta i diskursa, nemoguće do kraja jasno razgraničiti, razlika se najbolje
ocrtava upravo u načinu pristupa jeziku i jezičnoj djelatnosti.

8
 Koliko se god formula tekst + kontekst= diskurs činila simplificiranom, toliko se ipak u
spremnosti da se tekst motri u kontekstu te da se kontekstu pristupi kao kompleksnom
fenomenu razabire razlika u analizi teorije diskursa u usporedbi s bliskom, no lingvističkim
mrežama čvršće ukroćenom tekstnom lingvistikom. S druge strane, tekst je neprirodno lišen
svog konteksta, u analizi diskursa sveden na puki jezični sadržaj, koji, tako ogoljen, nema
nikakva smisla doli semantičkog značenja koje proistječe iz zbira pojedinačnih (jezičnih,
apstraktnih) značenja riječi, izraza i rečenica. Tako definiran tekst trajno je povezan s
kontekstom u kojem se pojavljuje i u kojem zadobiva smisao, te jedino na taj način ostvaruje i
svoju komunikacijsku zadaću.

Iako se zapisan tekst, iz konteksta istrgnut, može činiti podatniji tradicionalnim

jezikoslovnim interpretacijama, teško da će se njima moći proniknuti u samu bit teksta, te
raznolike pojave koji svaki komunikacijski čin, izgovoren ili zapisan, čine jedinstvenim i
neponovljivim. Analiza se diskursa, naprotiv, nalazi na boljem putu da opiše mnogovrsnu,
dinamičnu i složenu ljudsku jezičnu djelatnost, ne zaobilazeći ni sudionike komunikacijskog
procesa, čije neponovljive individualnosti u određenom situacijskom kontekstu kreiraju poruku
(tekst).

Budući da se izrastajući iz tradicionalne sintakse, europska tekstna lingvistika vrlo brzo

osjetila zatočenom u zamišljenim tekstnim granicama, nakon početne je zaokupljenosti
organizacijom iskaza u tekstu (kao nadrečeničnom jedinstvu) ona neminovno iskoračila iz
njegovih okvira. Nastojeći ustanoviti po čemu je tekst tekst, a ne tek niz međusobno
nepovezanih rečenica, želeći naznačiti njegove krajnje granice, na najvišu je jedinicu jezičnog
opisa uperila i pogled izvana. Upravo se time tekstna lingvistika približila izrazito dinamičnim
diskursnim teorijama.

Introduction to Text Linguistics Roberta de Beaugranda i Wolfganga Dresslera

predstavlja sjedinjenje dvaju pristupa, europskoga i američkoga. Knjiga ujedinjuje tradicionalnu
nadrečeničnu lingvistiku sa širokim rasponom interdisciplinarnih istraživanja proizvodnje,
recepcije i korištenja tekstova u ljudskoj interakciji. U temeljima će se novog pristupa jeziku i
jezičnoj komunikaciji naći propitivanje i redefiniranje egzaktnosti lingvistike kao znanosti:
komunikacija kao ljudska aktivnost ima svoja vlastita fizikalna, matematička i logička svojstva,
stoga neopravdano rigidna primjena egzaktnih znanpsti (mat, fiz) može samo dehumanizirati
predmet istraživanja do točke u kojoj istraživanja postaju irelevantna.

9
 Da bi definirala tekst, ali i uspostavila kriterije za utvrđivanje njegovih granica, tekstna je
lingvistika morala učiniti bitan iskorak u prostore izvan jezika samog: standardi su tekstualnosti
ili konstitutivna načela teksta, a potom i regulativna načela teksta upozorili na to kako se bit
teksta tek manjim dijelom potvrđuje u tekstu samom. Time se tekst otvorio prema situacijskom
kontekstu, a istodobno upravo za taj korak približio diskursu.

5. USTROJSTVO TEKSTA

Kao što se surečenice pojedinih nezavisnosloženih i zavisnosloženih rečenica

ustrojavaju u složene po određenim sintaktičkim pravilima, tako se po određenim pravilima i
pojedine rečenice ustrojavaju u cjelinu koja čini tekst. To ustrojavanje često se događa tako da
jedna rečenica kojom od svojih sastavnica upućuje na drugu rečenicu – foričnost. Ako rečenica
kojom svojom sastavnicom upućuje na prethodnu rečenicu ili uopće na prethodni dio teksta,
onda je riječ o anaforičnosti (Svi smo otišli na more. Ondje je bilo lijepo.). Ako rečenica kojom
svojom sastavnicom upućuje na element rečenice koja slijedi iza rečenice s takvim elementom
ili na tu rečenicu u cjelini, onda je riječ o kataforičnosti (Na moru smo različito reagirali.
Jedni su bili zadovoljni, a drugi nezadovoljni.).

Rečenice koje sadrže anaforičke ili kataforičke elemente nisu samoznačne

(autosemantične), nego su suznačne (sinsemantične). Takve su rečenice uvijek kontekstualno
uključene. To međutim ne znači da svaka kontekstualno uključena rečenica mora biti i
sinsemantična. U tekst mogu biti uključene i autosemantične rečenice, tj. i one rečenice koje se
odlikuju sintaktičkom i semantičkom dvojnošću i bez konteksta u koji su uključene. Tekstna
veza među takvim rečenicama ostvaruje se u pravilu ponavljanjem kojega dijela prethodne
rečenice u sljedećoj.

Dva tipa veze među rečenicama u tekstu:

1. linearna – rečenice su međusobno povezane tako da sljedeća proizlazi iz

prethodne; za taj su tip veze karakteristične sinsemantične kontekstualno
uključene rečenice; inkoativne rečenice imaju otvaračku funkciju u tekstu, a
finitivne zatvaračku,

10
 2. paralelna – strukturni i leksički paralelizam, tj. poraba istih ili sličnih
sintaktičkih jedinica ili istih ili sličnih leksičkih jedinica; karakteristične su
autosemantične rečenice, odnosno odsutnost foričnih elemenata.

6. TEKST I INTERPUNKCIJA: LOGIČKO-SEMANTIČKA INTERPUNKCIJA

Pravila o pisanju zareza: kriterijima su tijesne povezanosti i naknade dodanosti

pridruženi i kriterij slobodne piščeve procjene, ali i mjere dobra ukusa. Pitanje je može li se i
kako nedvosmisleno utvrditi koji su rečenični dijelovi međusobno u tijesnoj značenjskoj vezi, a
koji su pak naknadno dodani.

Ako se rečenica kao jezična jedinica ne prepoznaje kao dostatni okvir za provedbu
pravopisnih pravila o pisanju interpunkcijskih znakova, valja je uklopiti u širi kontekst. Tek će
iskaz predstavljati solidnije polazište za provedbu semantičkoga interpunkcijskoga načela.
Čvrstim će se kriterijem za uspostavljenje interpunkcijskih pravila pokazati obavijesno
ustrojstvo iskaza: budući da se dijelovi koji pripadaju temi i remi nikada neće odvajati zarezom,
proistječe da se interpunkcijski znak piše jedino ako je riječ o dvotemnim i dvoremnim
(dvoiskaznim) rečenicama. Uzmemo li u obzir rečenicu kao aktualnu veličinu, kao u kontekst
uklopljen iskaz, slijedeći pravopisna pravila, sasvim pouzdano možemo utvrditi piše li se ili ne
piše zarez. Iako konektori ne pripadaju rečenici u kojoj se nalaze, čineći relativno samostalnu
komunikacijsku jedinicu, oni se i intonacijski izdvajaju iz strukture u koju su uklopljeni, ipak se
zbog svoje vezne funkcije na razini teksta neće grafički odjeljivati.

Interpunkcijski su znakovi, kad je o logičko-semantičkoj interpunkciji riječ, nadišli

rečenično okvire, pa bi o njima – prije nego o rečeničnim – trebalo promišljati o tekstnim
znakovima.

7. PRAŠKA FUNKCIONALNA ŠKOLA; FUNKCIONALNA/AKTUALNA

REČENIČNA PERSPEKTIVA (REČENICA/ISKAZ); FUNKCIONALNA STILISTIKA

11
 Jezična je djelatnost jedna od temeljnih ljudskih djelatnosti, a da bi pak mogao pratiti
sve ljudske djelatnosti, jezik se u ljudskoj/društvenoj (jezičnoj) zajednici nužno
raslojava/diferencira. → činjenica jezičnoga funkcionalnog raslojavanja

U okviru (europskog) strukturalističkog pristupa jeziku (njegovu opisu i propisu) razvili

su se i funkcionalni pravci: (1) zapaženi su naime funkcionalni prinosi razvijani u okrilju
praške lingvističke škole (ili praškoga funkcionalizma) – tzv. funkcionalna (aktualna)
rečenična perspektiva, potom i funkcionalna stilistika svjedoče o tome da se osim o jeziku
počinje razmišljati o njegovim uporabnim vrijednostima; (2) sistemsku funkcionalnu lingvistiku,
odnosno funkcionalnu lingvistiku (gramatiku) M. A. K. Halliday uspostavlja na
strukturalističkim temeljima De Saussureova (i desosirovskoga) tipa, ali i pod neposrednim
utjecajem praškoga funkcionalizma te novo težište nove – ne više formalne, već, naprotiv,
funkcionalne – gramatike uspostavlja na funkcionalnosti opisivanoga sustava za govornike
određene jezične/društvene zajednice.

Praška funkcionalna škola lingvistici je dala termine teme, reme i funkcionalne

rečenične perspektive, zalažući se za to su da fonološke, gramatičke i semantičke strukture
jezika određene funkcijom koju izvršavaju u danom jeziku. Drugim riječima, prema Hallidayu,
priroda je jezika određena funkcijama koje služi.

Funkcionalna rečenična perspektiva bavi se obavijesnim rečeničnim ustrojstvom i

uključivanjem rečenice u tekst (nadrečenično jedinstvo). Nadalje, nju zanima komunikacijski
dinamizam (svi rečenični elementi nemaju istu komunikacijsku vrijednost, tj. isti stupanj
komunikacijske zasićenosti ili komunikacijskog dinamizma).

S aktualne/funkcionalne rečenične perspektive jezična je jedinica nužno dinamična i

kontekstualizirana.

Kao gramatička jedinica (rečenica), ona je potencijalna ili komunikacijski

ostvarljiva veličina. Ona ima značenje, no ona nema nikakvog smisla ako nije uključena u
konkretnu komunikacijsku situaciju. → jezična jedinica

Iskaz je stvarna komunikativna jedinica, jedna od mogućih realizacija/aktualizacija

jezične jedinice, ona je uključena u kontekst ili pretpostavlja govornu situaciju. Kao obavijesna
jedinica (iskaz), ona je aktualna, tj. komunikacijski ostvarena. Promatra li se rečenicu kao
obavijesnu jedinicu, raščlanjuje se na obavijesni subjekt (temu) i obavijesni predikat (remu).

12
 Rečenice se i iskazi razlikuju međusobno po gramatičkom ustrojstvu. Rečenice moraju
imati potpuno gramatičko ustrojstvo, jer iz te potpunosti proizlazi njihovo značenje, dok iskaz
ne mora imati potpuno ustrojstvo. Dijelovi ustrojstva iskaza mogu biti sadržani ili u kontekstu
ili u govornoj situaciji.

Gramatička su svojstva rečenice: članjivost rečenice (samostalni i nesamostalni

rečenični dijelovi), vrijeme, način, priopćajna svrha (izjavne, upitne, usklične rečenice)

Iskaz može, ovisno o kontekstu ili situaciji, imati raznoliko obavijesno ustrojstvo. Na taj
način rečenica s istim gramatičkim ustrojstvom može, kad postane kontekstualno uključena,
imati različite varijante komunikacijskih jedinica s obzirom na to prenosi li se nova obavijest
cijelim iskazom ili novu obavijest prenosi samo dio iskaza.

Rečenica je jedinica koja pretpostavlja različite mogućnosti obavijesnog članjenja, a

iskaz je jedinica u kojoj se jedna od mogućnosti obavijesnog članjenja stvarno realizira.

gramatičko ustrojstvo rečenice ≠ obavijesno ustrojstvo iskaza

Predikativnost je bitno svojstvo svake rečenice (mogućnost da se rečenicom prenese

kakva obavijest). U rečenici se pretpostavlja nazočnost i rečeničnog člana koji je nosilac toga
svojstva (predikata), a u iskazu predikat ne mora biti nazočan (može se podrazumijevati iz
konteksta).

U sklopu se funkcionalne stilistike razmatra kako (standardni) jezik funkcionira u

društvenoj zajednici te se u polifunkcionalnosti života koji (standardni) jezik prati nalaze i
razlozi i dokazi polifunkcionalnosti (standardnoga) jezika. U tome su smislu funkcionalni stilovi
– kao (standardno)jezični podsustavi – oblici realizacije (standardnoga) jezika. S većim ili
manjim odstupanjima ustalila se podjela na ovih pet funkcionalnih stilova: znanstveni,
administrativno-poslovni, novinarsko-publicistički, književnoumjetnički (ili beletristički) i
razgovorni funkcionalni stil. Opisujući značajke svakoga pojedinog funkcionalnog stila,
funkcionalna će stilistika – u strukturalizmu utemeljena – ponuditi opise jezičnih sustava, tek za
jedan stupanj bližih konkretizaciji (aktualizaciji), i to po funkcionalnome kriteriju (drugim
riječima, razmatraju se i opisuju podsustavi prepoznati s obzirom na funkcije koje jezik vrši u
društvenoj/jezičnoj zajednici).

8. KONTEKSTUALNO UKLJUČENA REČENICA: KOMUNIKACIJSKI DINAMIZAM

13
 Rečenica predstavlja kompleksan jezični znak koji postaje središte razglabanja o jeziku i
jezikoslovlju. U gramatikama koje se temelje na strukturalizmu rečenica je ogoljena od svoje
komunikacijske biti te istrgnuta iz svog prirodnog okružja za razliku od funkcionalna (aktualna)
rečenična perspektiva koja svjedoči da se osim o jeziku, počinje razmišljati i o njegovim
uporabnim vrijednostima. Razmatra se kako rečenica (točniije iskaz) – funkcionira u
komunikacisjkoj situaciji, pa takva- aktualizirana u tekst, postaje obavijesno raščlanjiva:
naspram sintaktičkome ustrojstvu rečenice kao jezične/gramatičke jedinice iskaz ima svoje
obavijesno ustrojstvo, obavijesni subjekt i obavijesni predikat, temu i remu ili dano i novo.

Komunikacijski dinamizam – središnji pojam praške teorije funkcionalne rečenične

perspektive, odnosi se na organizaciju rečenice i njezinih dijelova usmjerenih prenošenju
cjelovite obavijesti, pri čemu svi rečenični elementi nemaju istu komunikacijsku vrijednost,
odnosno isti stupanj komunikacijske zasićenosti ili komunikacijskoga dinamizma. Jan Firbas
tvrdi da se sintaktička jezična razina ne može zamisliti u uskom formalističkom smislu jer je
sintaksa organizacijska snaga koja i ne može biti odijeljena od značenja, pa nadalje da se i
funkcionalan rečenična perspektiva ne pridodaje na prethodno uspostavljenu sintaktičku i
semantičku rečeničnu strukturu, nego da je naprotiv, govornici ostvaruju stvarajući rečenice,
odnosno da se komunikacijska svrha izvršava od samoga početka procesa kreiranja
rečenica/iskaza.

* funkcionalnost – uvijek sugerira postupak što ga čini jezični element bilo koje razine u
trenutku kada je izrečen ili zapažen; u tome trenutku on ispunjava komunikacijsku svrhu koju
jezičnom aktivnošću kane ostvariti sudionici komunikacijskog procesa. Aktualizirana jezična
jedinica nužno je dinamična i kontekstualizirana, tj. rečenična struktura djeluje u
komunikacijskom činu i nužno je povezana s konkretnom komunikacijskom situacijom.

Halliday novo težište funkcionalne gramatike uspostavlja na funkcionalnosti opisivanog

sustava za govornike određene jezične zajednice. Funkcionalni se jezični potencijal ne može
ostvariti u jedinicama manjim od teksta, tj. mi komuniciramo tekstovima koji predstavljaju sve
što je izgovoreno ili napisano. Prema tome slijedi da je i jezik više od slijeda rečenica i da mu
moramo pristupati preko teksta i diskursa. Utoliko u gramatičkim opisima jedinice nižeg ranga
(rečenice/iskaze, lekseme, morfeme, foneme) valja motriti kroz vizuru teksta (ali i konteksta u
kojem se tekst pojavljuje i ostvaruje, te u njemu vrši svoju komunikacijsku zadaću). Upravo je
zbog toga funkcionalna gramatika promijenila perspektivu: u opisu je jezičnog sustava krenula
u smjeru od teksta prema rečenici, tj. postala je integrirana u vlastiti prirodni kontekst.

14
 Slična se pojava pomicanja težišta teorijskih pristupa zamjećuje i u mlađoj lingvističkoj
disciplini – lingvistici teksta koji je nastojala ustanoviti načine na koji se rečenice/iskazi
međusobno združuju čineći pritom strukturno, smisaono, ritmomelodijsko i stilističko jedinstvo.
Ona je kontekstualnu uključenost rečenice prvotno svodila na tekstno (surečenično okružje),
dok se obavijesno ustrojstvo iskaza i struktura teksta (tipovi veza među iskazima) uglavnom
moglo ustanoviti i apstrahirajući tekst iz njegova stvarnog nejezičnog/situacijskog konteksta.

Rečenicu u kontekstu valja svakako promatrati i sa pragmalingvističkog stajališta, tj. tek je

pragmalingvistika – kao studij pravila i načela koja vladaju jezikom u uporabi, za razliku od
apstraktnih, idealiziranih pravila npr. gramatike, te odnosa između s jedne strane apstraktnog
jezičnog sustava a s druge jezika u uporabi – do krajnosti proširila rakurs gledanja na jezik i
jezičnu djelatnost, pa utoliko i aktualizirala pitanje uloge najšire moguće shvaćenog pojma
konteksta u procesu jezičnoga sporazumijevanja. Upravo je kontekstom uvjetovano značenje –
smisao – u domeni pragmalingvistike (za razliku od apstraktnog značenja kojim se bavi
semantika.

Imajući na umu koji sve elementi konteksta utječu na konstruiranje govornikova značenja,
koje nije u jednoznačnom odnosu s tzv. rečeničnim značenjem – krajnje se razmiču granice
konteksta te one obuhvaćaju ne samo prethodne iskaze (dakle jezični kontekst) već i sudionike
komunikacijskoga čina, odnose među njima, iskustvo, ciljeve te socijalni i psihološki okvir
komunikacijskoga čina.

Rečenica i iskaz (Silić – Pranjković: Gramatika hrvatskoga jezika)

Kad govorimo o jedinicama tipa Naš susjed prodaje kuću. periramo jedinicama koje
imaju značenje ali nemaju smisla. Značenje je dakle nešto što je uopćeno, što pripada
sferi jezika, što pretpostavlja različite mogućnosti realizacije, a smisao podrazumijeva
konkretizaciju, realizaciju jedne od mogućnosti koja se nudi jezičnom jedinicom. Tek
kada se ta rečenica upotrijebi u kakvoj konkretnoj govornoj situaciji ili u kontekstu onda
ona dobiva stvarni smisao. Prema tome jedinice koje karakterizira značenje pripadaju
jezičnim jedinicama i nazivaju se rečenicama, a jedinice koje karakterizira smisao,
odnosno jedinice kojima se stvarno komunicira, pripadaju govornim jedinicama, koje
nazivamo iskazima. Rečenice su dakle potencijalne, uopćene jedinice koje
pretpostavljaju različite načine ostvarivanja u komunikaciji, koje su isključene iz

15
 konteksta ili iz govorne situacije. Iskaz je s druge strane stvarna komunikativna jedinica,
jedna od mogućih realizacija rečenice kao jezične jedinice.

Rečenice i iskazi razlikuju se i po gramatičkom ustrojstvu. Rečenice imaju potpuno

gramatičko ustrojstvo, jer iz njega proizlazi i njihovo značenje, dok iskaz ne mora imati
potpuno gramatičko ustrojstvo. Dijelovi gramatičkog ustrojstva iskaza mogu biti
sadržani ili u kontekstu ili u govornoj situaciji.

9. FUNKCIONALNA GRAMATIKA (M.A.K. HALLIDAY)

Napuštajući u slavističkim filologijama ponajviše zastupljene funkcionalnostilističke

perspektive, usmjeravamo se drugome funkcionalnome pravcu strukturalističkoga predznaka:
naime na tradiciji se europskoga strukturalizma (De Saussureova i desosirovskoga tipa),
posebice praškoga funkcionalizma, ranih 60-ih godina 20. stoljeća razvila i Hallidayeva
sistemska funkcionalna lingvistika.

Hallidayevi su počeci vezani uz djelovanje tzv. londonske škole (Firth, Malinowski,

Hudson…). Od polovice 80-ih godina 20. stoljeća, uz njegovo se ime veže funkcionalna
gramatika / lingvistike. Sam Halliday ju je odredio kao funkcionalnu i semantičku, prije negoli
formalnu i sintaktičku, usmjerenu na tekst prije negoli na rečenicu.

Dvije su postavke sistemske funkcionalne lingvistike nezaobilazne u promišljanjima o

jezičnom raslojavanju. Prvo, jezik se promatra u društvenome kontekstu, štoviše tvrdi se da su
jezik i društveni kontekst komplementarne apstrakcije: jezik je semiotički sustav koji je
realizacija još apstraktnijeg semiotičkog sustava – društvenoga konteksta, a odnos je među
njima uzajaman. U takvoj je perspektivi tekst primjer jezika u uporabi, pa to dovodi i do druge
važne odrednice sistemske funkcionalne lingvistike: usmjerenosti na tekst, prije negoli na
rečenicu, ali i bavljenje tekstnom semantikom prije negoli strukturom teksta. Svakom je tekstu
pritom moguće pristupiti s dviju komplementarnih perspektiva: (1) s perspektive jezika i (2) s
perspektive društvenoga konteksta. Drugim riječima, svaki tekst nastaje u određenom
kontekstu, ali i oblikuje, kreira taj kontekst. Ako je pak tekst primjer jezika u uporabi, ako je
težište na njegovoj semantici, onda postaje očiglednim da se težište jezikoslovnog promišljanja
pomiče na komunikacijske vrijednosti teksta (ili: jezika), odnosno na prepoznavanje
funkcionalnosti jezika.

16
 Michael Alexander Kirkwood Haliday (r.1925.) razvija sistemsku funkcionalnu lingvistiku
(teoriju) i funkcionalnu gramatiku na strukturalističkim temeljima De Saussureova (i
desosirovskoga) tipa, ali i pod utjecajem praškog funkcionalizma. On novo težište nove
funkcionalne gramatike uspostavlja na funkcionalnosti opisivanog sustava za govornike
određene jezične/društvene zajednice. Potencijal su jezika njegove komunikacijske mogućnosti,
a one se ne mogu ostvariti u jedinicama manjima od teksta jer mi komuniciramo tekstovima.
Tekst je primjer jezika u uporabi ili Halidayevim riječima: ljudi kad govore ili pišu proizvode
tekstove. Tekst je svaki primjer jezika, bez obzira na medij kojim se prenosi, u kojem smisao
prepoznaje onaj koji zna taj jezik (Haliday-Hasan), odnosno tekst je sve što je izgovoreno ili
napisano. Pritom valja jeziku pristupati preko teksta (i diskursa). Također, u gramatičkim
opisima, jedinice nižeg ranga (rečenice, iskaze, lekseme, morfeme, foneme) valja motriti kroz
vizuru teksta. Uvažavajući i postavljajući u prvi plan funkcionalnu narav jezika, funkcionalna je
gramatika promijenila perspektivu, odnosno u opisu jezičnog sustava krenula u smjeru od teksta
prema rečenici.

10. LINGVISTIKA TEKSTA/TEKSTNA LINGVISTIKA (De Beaugrande – Dressler)

Pojam znanosti o tekstu obuhvaća interdisciplinarnu znanost što opisuje i objašnjava

različite aspekte jezične uporabe i komunikacije u međuodnosima. Povremeno se kao
nadređena znanost određuje i tekstna teorija: ona opisuje pravilnosti što se pojavljuju u svim
tekstovima i pripadaju tekstualnosti.

Tekstna se lingvistika počela razvijati 1970-ih godina i svojim je pristupom potpuno

preokrenula dotadašnji, uobičajeni pristup jeziku – tekst je postao osnovnom jezičnom
jedinicom, a svi se ostali jezični elementi određuju u odnosu prema tekstu. Tekst je kao osnova
komunikacije zbroj komunikativnih signala što se pojavljuju unutar komunikativne interakcije.
Osnovna je zadaća tekstne lingvistike ispitivanje ustrojstva konkretnih tekstova u sklopu
njihova funkcioniranja, znači u njihovoj upotrebi i svrsi, njihovu proizvođenju, njihovoj obradi
kod primatelja. U njezinu se zadaću ubraja i karakteriziranje različitih vrsta tekstova s različitim
tekstnim funkcijama, a na temelju različitog konstituiranja teksta. na početku tekstne lingvistike
najprije se nalazi istraživanje nadrečeničnih upućivačkih elemenata u koje ubrajamo zamjenice,
nadrečenične čestice s anaforičkom i kataforičkom funkcijom, kao i različite konektore.

17
 Lingvistika teksta u prvom redu je nastojala ustanoviti načine na koji se
rečenice/iskazi međusobno združuju čineći pritom strukturno, smisaono, ritmo-melodijsko i
stilističko jedinstvo (Silić).

Komunikacijska se kompetencija može odrediti kao sposobnost govornika da s pomoću

jezičnih iskaza ostvari svoju komunikacijsku namjeru.

Klaus Brinker daje definiciju teksta: ograničeni slijed jezičnih znakova koji je u sebi
koherentan i koji kao cjelina ima prepoznatljivu komunikacijsku funkciju.

Tekstna je tema najšira skraćena verzija tekstnog sadržaja; sporedne su teme sadržane u
glavnoj temi. Najjednostavnije je deskriptivno razvijanje teme – nadređena tema prikazuje se
podtemama. Opisno razvijanje teme karakteristično je za informativne i instruktivne tekstove.
Narativno, pripovjedno razvijanje je složenije – tematske su kategorije komplikacija (prikaz
neobičnog događaja) i rezolucija (razrješenje komplikacije). Daljnja su tematska područja
evaluacija (vrednovanja i procjene pripovjedača), orijentacija (podaci o mjestu i osobama) te
koda (moralna pouka). Argumentativno razvijanje temelji se na shemi logičnog zaključivanja.

Kategorije jezične djelatnosti prema Searlu: zahtjev, savjet, obećanje,

tvrdnja/ustanovljavanje/potvrđivanje/informiranje, pitanje.

Tekstne su vrste klase tekstova što se mogu uvrstiti u određene složene obrasce
djelovanja; one tvore dio identiteta nekog teksta. Za klasificiranje su predlagani slijedeći
kriteriji: predmet i cilj teksta, tipovi dijelova teksta, komunikacijski kriteriji i drugo. Korisno je
razlikovanje književnih i uporabnih tekstova: uporabne su tekstne vrste socijalno normirane
složene sheme djelovanja.

11. TEKSTUALNOST (STANDARDI TEKSTUALNOSTI/KONSTITUTIVNA NAČELA

TEKSTA)

Da bi se neka jezična pojava smatrala tekstom, ona mora ispuniti sedam standarda
tekstualnosti ili konstitutivnih principa teksta. Ti se konstitutivni principi manifestiraju kao
kohezija (sintaktička povezanost riječi u sintagmatske nizove), koherencija (povezanost
koncepata i relacija u cjelinu tekstualnog svijeta), intencionalnost (govornikova namjera da
tekst bude koherentno organiziran i da se njime postigne određen komunikacijski cilj),
prihvatljivost (slušaočevo prihvaćanje koherentnog teksta kao komunikacijski relevantne

18
činjenice), informativnost (izmjena vjerojatnih i manje vjerojatnih elemenata unutar teksta),
situacionalnost (prilagođenost teksta izvanjezičnom kontekstu) i intertekstualnost (ovisnost
teksta o poznavanju drugih, prethodno realiziranih tekstova). Ako i jedan od tih standarda nije
zadovoljen tekst neće biti komunikativan. Prva dva konstitutivna načela usmjerena su na sam
tekst i proizlaze iz svojstava diskursa i apstraktnog jezičnog sistema dok su svi ostali
uvjetovani konkretnom jezičnom upotrebom i odnose se na pojedine dijelove lanca
komunikacijskog procesa. Riječ je naime o na korisnike usmjerenim konstitutivnim načelima
teksta. Intencionalnost je vezana uz pošiljaoca poruke, prihvatljivost i informativnost u relaciji
su s njezinim primaocem, situacionalnost proizlazi iz konteksta, a intertekstualnost iz
uspostavljene veze s drugim porukama.

INTENCIONALNOST

Intencionalnost u užem smislu uključuje s jedne strane namjeru emitenta da proizvode

kohezivan i koherentan tekst, dok s druge strane uključuje spremnost recipijenta da taj tekst
prihvati. U širem smislu navedeni pojam obuhvaća sva sredstva koja emitenti koriste da bi u
tekstu realizirali svoje namjere. Naime, komunikacijski se ciljevi mogu postići samo ako se
namjere učine prepoznatljivima. Intencionalnost je tako povezana sa shvatljivošću teksta i kao
rezultat te povezanosti nužno je da sastavni elementi teksta budu povezani i da isti imaju smisla.
Tekst, iako mora biti kohezivan i koherentan, treba uključiti i stavove recipijenta odnosno
korisnika teksta koji spadaju u standarde tekstualnosti. Stvaranje i prijem tekstova funkcionira
kao diskurs radnje relevantne za plan ili cilj. Diskontinuitet u tekstu se obično tolerira ukoliko
on ne remeti komunikaciju. U takvim nelogičnim sljedovima umanjuje se koherentnost,
smanjena je logično-semantička povezanost među tekstovima, a sve s ciljem postizanja
specifičnog efekta. Međuovisnost kohezije i koherencije s intencionalnosti može dovesti do
složenih situacija. Takav je slučaj ako se žele prikazati neka nova znanja i informacije koje
remete koherentnost.

Zanimljiv je pristup pojmu intencionalnosti sa stajališta pragmalingvistike. Tako Paul Grice

uvodi princip kooperativnosti (načelo suradnje) prema kojem bi sudionik trebao svoj doprinos
konverzaciji prilagoditi na način da doprinos bude takav kakvog zahtijeva prihvaćena svrha ili
smjer razgovora u koji je sudionik uključen. Grice potom nudi skup maksima koje bi trebalo
slijediti u razgovoru. Prva od njih je maksima kvantitete koja glasi: neka sudionikov doprinos
bude informativan koliko je potrebno (ali ne informativniji od toga). Druga je maksima
kvalitete koja zahtjeva od sudionika da ne govori ono što smatra netočnim, ili za što nema

19
dovoljno dokaza. Maksima relevantnosti nalaže da sudionikov doprinos bude relevantan dok
maksima modaliteta traži da sudionik bude jasan, da izbjegava neodređenost izraza i
višeznačnosti, te da bude kratak. Posljednja se maksima može vezati uz tekst tako što postoji
nekoliko načina na koje možemo ostvariti i isporučiti tekst, a bitno je da tekst bude jasan.
Pritom se nastoji izbjeći nerazgovjetnost izražavanja i nejasnoće, odnosno dvosmislenosti.
Tekst bi trebao biti i kratak, što ne znači da se umanjuje njegova vrijednost, dok sadržaj teksta
treba biti predstavljen logičnim redoslijedom.

PRIHVATLJIVOST

Kriterij prihvatljivosti odnosi se na recepciju teksta; dakle, na stav recipijenta da očekuje

kohezivan i koherentan tekst koji je za njega koristan ili relevantan i na njegovu sposobnost da
iz teksta rekonstruira upute za njegovu uporabu. To znači da se od recipijenta očekuje da po
potrebi zaključivanjem na osnovi vlastitog znanja, inferencijom, dopuni eventualnu
nekoherentnost teksta.

Postavlja se pitanje odnosa između gramatičnosti i prihvatljivosti, odnosno onog što je

propisano gramatikom i ono što je zapravo prihvaćeno i uposleno u komunikaciji. Prema De
Beaugrandu i Dressleru presudna je razlika u stvari između virtualnih sustava i postupaka
aktualizacije pri čemu aktualizacija može naizgled nadjačati organizaciju virtualnih sustava.
Teorija jezika ne može zanemariti korelaciju između stvarnih zbivanja i teorijskih modela.
Također lingvisti često označavaju rečenice negramatičnim isključivo na temelju sintakse pri
čemu se zanemaruje činjenica da o smislu rečenice odlučuje kontekst u kojem će se rečenica
pojaviti. Tako je pojam prihvatljivost u užem smislu koristan samo za tekstove koji se koriste za
neku situaciju, a ne za izolirane rečenice.

Odnos između intencionalnosti i prihvatljivosti vrlo je složen, pri čemu veliku ulogu
igra kontekst situacije. O raspoloženju ljudi ovisi kako će neki tekst biti prihvaćen u konkretnoj
situaciji, dok bi u nekoj drugoj situaciji taj isti iskaz drukčije prihvatili. Recipijent ne prihvaća i
odbija sadržaje koji mu nisu zanimljivi i korisni, stoga planovi i ciljevi nekog razgovora moraju
biti prihvaćeni od strane svih sudionika razgovora. U suprotnom se krši suradnja i tekstualnost
može biti umanjena.

INFORMATIVNOST

Informativnost označuje količinu novoga i neočekivanog u tekstu, čime se usmjeruje pažnja

recipijenta. Ovaj je aspekt povezan s vjerojatnošću pojave nekog elementa u tekstu, što nadalje

20
ovisi o recipijentovu predznanju. I premalo i previše informacija jednako otežava recepciju,
premda je neinformativnost nekih tekstnih vrsta (primjerice neformalnih razgovora) njihovo
konstitutivno obilježje.

Pažnja, odnosno pozornost, recipijenta na sadržaj određenog teksta vrlo je važna. Teorija
informacija ukazuje nam na statističku vjerojatnost da odaberemo određenu informaciju između
niza alternativa koje se pojavljuju u nekom trenutku. Uz statističku vjerojatnost, pojavljuje se i
kontekstualna vjerojatnost koja ukazuje na to kako odabir nekog elementa u tekstu ovisi o
njegovoj okolini, o kontekstu u kojem se pojavljuje. Sam proces komunikacije podrazumijeva,
odnosno obuhvaća, neka očekivanja sudionika. Tako se niz činjenica nalazi u našoj svijesti i
one djeluju kao zadane postavke koje su utvrđene u našem načinu razmišljanja, primjerice: što
je istinito, što nije; što postoji, a što ne i drugo. Očekivanja o stvarnom svijetu, informacijama i
činjenicama nezavisna su o jeziku, dok se formalne konvencije razlikuju od jednog do drugog
jezika. Očekivanja su povezana s vrstom teksta, a bitna je i neposrednost konteksta u kojem se
neki tekst pojavljuje.

SITUATIVNOST

Situativnost obuhvaća elemente koji utječu na to da neki tekst u nekoj situaciji bude relevantan.
Vrlo su rijetko efekti u situativnosti ostvareni bez posredovanja, oni ovise o vjerovanjima i
ciljevima značajnim za neku situaciju komunikacije. Ako se dominantna funkcija teksta uzme
kao model, izvodi se praćenje situacije. Situacija upravljanja se provodi ako je dominantna
funkcija vodič za situaciju. Granica između upravljanja i vođenja je nejasna i može ovisiti o
stajalištima pojedinačnih sudionika. Jedan od različitih praćenja je jednostavno opisivanje i
odnosi se na eksperiment prilikom kojeg se ljude pitalo da opišu objekte i događaje koji su im
prethodno bili prezentirani. Ljudi su imali uvjerenje, odnosno predodžbu o tome što treba
primijetiti. Praćenje (neke situacije) može ukazati na nedostatke kontinuiteta, npr. kad se čini da
nema razloga za određena djelovanja ljudi. Nadalje, isti se princip može povezati s određenom
vrstom teksta, tako dramski tekstovi podrazumijevaju različite organizacije objekta i događaja,
a od recipijenta se najčešće zahtijeva velika pozornost.

INTERTEKSTUALNOST

Kriterijem intertekstualnosti naglašava se ovisnost produkcije i recepcije nekog teksta o znanju

sudionika komunikacije o drugim tekstovima. Ovaj je kriterij rezultira razvojem tekstnih vrsta
kao klasa tekstova s tipičnim svojstvima jer se u svakom konkretnom primjeru neke tekstne

21
vrste ponavljaju prethodne realizacije. Drugim riječima, u određenim tekstnim vrstama
uočavaju se zajedničke karakteristike svojstvene kako novim tekstovima, tako i tekstovima koji
su im prethodili. Taj se oblik danas najčešće naziva tipološkom intertekstualnošću. Osim toga
Beaugrande i Dressler spominju i takve tipove odnosa jednoga teksta s drugim tekstovima kakvi
su primjerice karakteristični za parodiju s jedne i citate ili aluzije s druge strane, dakle, upućuju
na tekstove koji se izravno referiraju na postojeće tekstove. U tom slučaju govorimo o
referencijalnoj intertekstualnosti.

Pitanje tekstne vrste nudi ozbiljan izazov jezične tipologije odnosno sistematizacije i
klasifikacije jezičnih oblika. Donedavno je lingvistika bila zaokupljena tipologijom rečenica.
Sve su tipologije posvećene virtualnim sustavima, kao sažetak potencijala jezika. Tekstna
tipologija mora se baviti stvarnim sustavima u kojima su odabiri i odluke već donesene.
Schmidt predviđa dvije osnovne mogućnosti za proučavanje tekstnih tipova – jedna može
početi od tradicionalno definirane tipologije kao objekt i pokušati ih rekonstruirati putem
konzistentne teorije (teksta) ili se može početi s teorijom teksta koja postavlja teoretske
tipologije koje će se usporediti s empirijskim uzorcima. Tipologija tekstova mora biti u
korelaciji sa tipologijom diskursa radnje i situacijama. Primjer je za to činjenica da su zahtjevi
za kohezijom i koherencijom manje strogi u razgovoru, dok su više razrađeni u znanstvenim
tekstovima. Ako su razne vrste tekstova postavljene u neprikladnim postavkama, komunikacija
može biti narušena. Neke tradicionalno uspostavljene tipove tekstova može se definirati
pomoću funkcijskih linija, pa tu govorimo o opisnim, pripovjednim, argumentativnim,
literarnim, poetskim, znanstvenim i didaktičkim tekstovima. Svaki od navedenih tekstova
posjeduje tipične osobine. U nizu tekstova pronalaze se zajedničke osobine opisnih,
pripovjednih i argumentativnih funkcija.

Intertekstualnost prevladava s najmanje posredovanja u razgovoru. Treba istražiti načine na

koje organizacije razgovora proizlaze iz intencionalnosti i situativnosti. Tekst mora biti
relevantan za ostale tekstove u istom diskursu, a ne samo prilagođen namjerama sudionika.
Osim toga, tekstovi se moraju koristiti za praćenje ostalih tekstova, a tema istih mora biti
pomno odabrana.

• uz konstitutivna načela teksta de Beaugrande i Dressler ističu i tri regulativna načela

teksta: efikasnost, efektivnost i primjerenost koja prije kontroliraju komunikaciju, nego
što li je određuju

22
Efikasnost se odnosi na što manje napora i pošiljatelja i primatelja tekstualne poruke, ona
pridonosi lakoći njegove proizvodnje i recepcije. Efektivnost ovisi o ostavljanju jaka dojma i
stvaranja prikladnih uvjeta za postizanje cilja, pa ona na vidjelo iznosi dubinu proizvodnje i
recepcije teksta. Primjerenost teksta pretpostavlja pak usklađenost aktualnih okolnosti i
standarda tekstualnosti.

12. KOHEZIJA I TEKST; KOHERENCIJA I TEKST

Kohezija se ponajprije prepoznaje u odnosima među iskazima unutar jednoga teksta; to

su veze među elementima teksta, gramatičke ili leksičke spone koje rečenice/iskaze ujedinjuju u
tekst. Jedno je od tipičnih kohezivnih sredstava uporaba zamjenica, ali to mogu biti i glagolski
oblici, paralelizmi, leksičke veze, komparaciji, supstitucije, elipse, rečenični veznici…
Kohezivne veze čine tekst tekstom, ali ujedno upozoravaju na prostor njegova širenja.

Pri objašnjavanju kohezije De Beaugrande i Dressler smatraju da je najbolje uzeti

sintaksu koja na razini teksta upošljava brojne organizacijske obrasce. Ljudski um ima
ograničene mogućnosti spremanja površinskih materijala dovoljno dugo da bi na njima radio.
Podatke sprema u aktivnu memoriju, radnu memoriju. Dakle, čak i ukoliko bi podaci bili
dostupni neko duže vrijeme, i to vrijeme bi bilo ograničenog trajanja. Stoga, neminovno je da
pri procesuiranju teksta mora postojati nekakav dodatni organizacijski sustav s ograničenim
mogućnostima i obrascima. Kod tekstova prirodnih jezika taj sustav je sintaksa. Osnovne
jedinice sintakse su fraza/sintagma (phrase), surečenica/klauza (clause) i rečenica (sentence).
Kohezija je izravna i daleko uočljivija na infrastičkoj razini, to jest unutar sintagme, surečenice
(klauze) i rečenice, nego među dvama od tih elemenata.

Koherencija se može odrediti kao ono što slušatelj/čitatelj prepoznaje u jezičnoj

obavijesti i što je nužno za njezinu interpretaciju. Koherencija nam omogućuje da dokučimo
pravi smisao iskaza i cjelovitoga teksta.

De Beaugrande i Dressler kao sredstva koherencije navode različita znanja, poput

statičkih podataka o nekom konceptu (okviri/frames) i znanja o stereotipnom odvijanju radnji ili
događaja (prizore/scenarije/scripts) kao i uzročne i vremenske odnose (kauzalnost i
temporalnost).

23
 Kohezija su i koherencija ključne i srodne – katkad i međusobno teško razlučive –
odlike teksta. prva upućuje na svojstva teksta, i u tom je smislu objektivna. Druga se zasniva na
slušateljevoj/čitateljevoj procjeni teksta, i utoliko je subjektivna, pa se i razlikuje od
slušatelja/čitatelja do slušatelja/čitatelja. Koherencija počinje ondje gdje kohezija zastaje.

13. KONCEPT JEZIKA U JEZIKOSLOVNIM ISTRAŽIVANJIMA

Zamisao o kontekstu vezana je uz to da je to pojam koji se pronalazi u široku rasponu

značenja, od najužega jezičnoga okruženja u kojem se pojavljuje neka jezična jedinica do više
ili manje utemeljene tvrdnje kako je sve kontekst, i ono u nama, i ono oko nas.
Podjela na jezični i izvanjezični kontekst čvrsto je utvrđena u tradicionalnim
lingvističkim pristupima jeziku, iako se s interdisciplinarnih polazišta pokazala plošnom.
Jezični kontekst (mikrokontekst, co-text) važan je za identifikaciju jezičnih jedinica.
Izvanjezični je kontekst (makrokontekst) bio često ignoriran u jezikoslovnim
istraživanjima, dok danas ima izuzetno važnu ulogu u razmatranju jezične djelatnosti.
Jezične se činjenice, posebice na razinama višim od rečenice, napose plan
značenja/smisla iskaza i teksta ne mogu mehanički odjeljivati od jezične i nejezične zbilje u
koju su uronjene. Jezični se mikrokontekst, kao teorijski neodrživ konstrukt, uklapa u
nadjezični/izvanjezični makrokontekst, višestruko se i na različitim planovima s njim
ispreplićući.
Jezične se jedinice različitih razina kombiniraju u međuovisnosti o drugima, na što opet
utječe kontekst. Kontekst ima dvostruko poimanje: kontekst čine dijelovi iskaza koji se javljaju
uz neku jezičnu jedinicu, a s druge strane to su značajke nejezičnog svijeta s obzirom na koje se
odabiru jezične jedinice (Crystal, 1992)-
Leksičko-semantička razina ona je na kojoj će se jezični kontekst nužno nadopunjavati
izvanjezičnim okolnostima u kojima se leksemi pojavljuju i na koje upućuju.
U tekstu se (nadrečeničnom jedinstvu) – kao koherentnom nizu iskaza dvostruko
prelama pojam konteksta. S jedne strane, tekst čini kontekst jedinicama niže razine (iskazima),
koje su uvjetovane tim kontekstom (kotekstom), a s druge se i sam potvrđuje i ostvaruje u
kontekstu.
Dakle, u (pragma)lingvističkim se pristupima jedinici jezika/govora višoj od rečenice
(tekstu, diskursu) jezično i nejezično okruženje (mikro i makrokontekst) približavaju i
prožimaju. Kontekst tako postaje poticajna tema novih interdisciplinarnih istraživanja.

24
 Kontekst kao kompleksna i dinamična pojava, uvjetuje i podjelu konteksta na situacijski
i izvansituacijski, što se može donijeti u vezu s oprekom jezičnog konteksta i izvanjezičnog
konteksta (kotekst i kontekst pojmovi su preuzeti iz analize diskursa).
Situacijski je kontekst neposredno fizičko, prostorno, vremensko i društveno okruženje u
kojemu se jezična komunikacija odvija, ali on obuhvaća i sve one izvanjezične okolnosti koje
su nužne za pravilno razumijevanje poruke.

14. GRANICE TEKSTA/ TEKST U KONTEKSTU

Pomicanje granica jezikoslovnih istraživanja s rečenice na još više jezične razine

otvorilo je nove prostore i nagovijestilo nove pristupe jezičnom fenomenu. Konačna točka
proučavanja nije pri tom jednoznačno utvrđena, pa su se s dijelom različitim značenjima
pojavili nazivi nadrečenično jedinstvo, tekst i diskurs. Drugim riječima otvoreni su prostori
lingvistike teksta, ali i teorije diskursa s više ili manje izraženim pragmalingvističkim
elementima.

Različita određenja pojma tekst kreću i s različitih polazišta: tradicionalniji će se pristup

uputiti od rečenice i njezine uklopljenosti u veću cjelinu – tekst, nadrečenično jedinstvo; druga
pak istraživanja u središte stavljaju cjelovitost, dovršenost, unutarnju povezanost – koheziju i
koherenciju tog najvećeg jezičnog znaka. Prvi se pristup prepoznaje u okvirima sintaktičkih
opisa, a drugi je svojstven novijoj disciplini – lingvistici teksta.

Tekst predstavlja jezični odlomak zabilježen u svrhu analize i opisa, odnosno jezični odlomak,
izgovoren ili napisan, koji ima određenu komunikacijsku funkciju. Pri tom određenju pojma
nailazimo na dva aspekta, tj. 'jezični odlomak zabilježen u svrhu analize i opisa' te 'jezični
odlomak koji ima komunikacijsku funkciju', čime se zapravo aktualizira i pitanje
komunikacijskih vrijednosti teksta. Sugerira se nužnost analize teksta, ali i ističe njegova
komunikacijska zadaća. Tim se putovima kreće i većina kasnijih analiza, račvajući se bilo u
smjeru lingvistike teksta ili u smjeru analize diskursa.

Prvi se pristup temelji na tekstu kao isječku neprekinute jezične djelatnosti koji je dostupan
lingvističkoj analizi, bez obzira je li napisan ili izgovoren, ima li jednoga ili više kreatora,
govornika. Poimanje pak teksta kao lingvističke razine između gramatike i međudjelovanja
upućuje nas drugom pristupu koji ističe komunikacijsku usmjerenost teksta, čak i u slučajevima
kad se ta komunikacija odvija između pisca i čitatelja.

25
Ni kontekst nije lako jednoznačno odrediti. U rječnicima je definiran kao (1) jezična okolina u
kojoj se neka jedinica pojavljuje, te (2) izvanjezična situacija u kojoj se jezik upotrebljava
relevantna za razmatranje odnosa teksta i konteksta. Uvođenjem konteksta u analizu teksta
korak smo bliže pojmu diskursa jer je i diskurs definiran kao kontinuirani odlomak jezika
(osobito govorenog), sprega iskaza koji konstruiraju prepoznatljiv govorni čin. U skladu s tim
jest i teza da je analiza diskursa redovito i neizbježno analiza jezika u uporabi. Tekst bi prema
tome, bio tek jezični zapis komunikacijskoga čina, odnosno ogoljen, konteksta lišen, verbalni
zapis. Drugim riječima, diskurs uključuje međusobno djelovanje teksta (sintakse, gramatike) i
situacije, izvanjezičnog konteksta.

• važno je naglasiti kako granice između teksta i konteksta nisu baš uvijek sasvim
prepoznatljive, a upitna je i potreba za izdvajanjem tekst iz konteksta u kojem se javlja

• na povezanost teksta s kontekstom ukazuju nam kohezivne veze koje čine tekst tekstom,
ali ujedno i upozoravaju na prostore njegova širenja: ondje gdje slabe, mjesta su
relativno odvojenih unutartekstnih cjelina, a njihov potpuni prekid signal je krajnjih
granica teksta

Pitanje koje se nameće vezano je uz određivanje granica teksta. Čak i kada uspostavimo
kriterije za taj postupak, ne možemo uvije bezrezervno utvrditi što je sve potrebno za potpunu
intrepretaciju nekog teksta ili kojega od njegovih dijelova

- ( Bitka kod Bistrice Lesne – ciklus novela s antiratnom tematikom Hrvatski bog Mars –
cijeli Krležin antiratni ciklus) na ovim primjerima lako uočavamo kako se tope granice
između teksta i konteksta. Šireći granice teksta prodiremo u područje njegova konteksta
koji neosporno ima važnu ulogu u razumijevanju teksta. Tekst se proteže do one točke
na kojoj prestaju njegove kohezivne silnice, ali i na kojoj posustaje čitateljeva
spremnost njegova prepoznavanja. Kako pak koherencija nužno usmjerava prema
diskursu, okolnostima, jezičnim i izvanjezičnim, u kojima se tekst odvija, on se u
koncentričnim krugovima širi, jer tekst naime okončava tamo gdje prestaju njegova
svojstva (konstitutivna načela teksta ili standardi tekstualnosti). Budući da se može
govoriti o različitim stupnjevima kohezivnosti, a koherencija i jest pitanje subjektivne
procjene, nalazimo uporište za relativiziranje pojma granica teksta te istodobno i jake
razloge za propitivanje uloge konteksta.

26
 • Tekst upravo u svome kontekstu dobiva pravi smisao (npr. vic koji ovisno o jezičnoj
okolini i izvanjezičnoj situaciji može pronositi različite smislove, a sam će pak smisao
ispričanog vica nedvosmisleno iznicati iz koherencijom uspostavljenih veza s jezičnom i
izvanjezičnom okolinom.

15. PRAGMALINGVISTIKA; NAČELO SURADNJE; RAZGOVORNE

IMPLIKATURE

Osnovno polazište pragmalingvistike jest zamisao da je svaka upotreba jezika

djelovanje. Svaka je isključivo morfološka ili isključivo sintaktička perspektiva, znači
perspektiva opisa zainteresiranih samo za sustav znakova nedostatna i kao takva
redukcionistička, pa u krajnjoj liniji i neznanstvena. Uključivanje priopćajne situacije u analizu
govornih činova znači da se u obzir uzimaju elementi kao što su mjesto, vrijeme, tema, svrha
govornih činova te ponajprije recipijent, i to stoga što su uspješni govorni činovi rezultat
govornikove namjere.

Pragmalingvistika je značajna po tome što je do krajnosti proširila rakurs gledanja na

jezik i jezičnu djelatnost, pa i aktualizirala pitanje uloge konteksta u procesu jezičnoga
sporazumijevanja. U središtu zanimanja pragmalingvistike je kontekstom uvjetovano značenje
- smisao.

Austin je spoznao da ime i rečenica drukčijih od konstativnih, koje mogu biti istinite ili
lažne, doduše samo u odnosu prema nekome mogućem svijetu. Riječ je o takozvanim
performativnim jezičnim činovima kao što su krštenje ili imenovanje. Govorni se činovi sastoje
od čina iskaza (na nekomu određenom jeziku), propozicije (onoga o čemu je riječ), ilokucije
(govornikove namjere) i, napokon, perlokucije (djelovanja na primatelja). On je bio prvi koji je
pokušao kategorizirati govorne činove. Searle ih je podijelio na reprezentativne (izvještaj),
direktivne (molba), komisivne (obećanje), ekspresivne (zahvala) i deklarativne (imenovanje).
Habermas ima sličnu podjelu: komunikativi (govorenje), konstativi (tvrdnja, opis),
reprezentativi (otkrivanje, odavanje, prešućivanje), regulativi (dogovor, obećanje).

Pitanjem kako razumijevanje uopće može funkcionirati bavi se Grice. Jezično

djelovanje u biti je kooperativno djelovanje, dakle interakcija, i u skladu s tim načelom
govornici nastoje, a slušatelji očekuju da prinosi razgovoru budu usklađeni s ovim maksimama:
moraju biti informativni, jasno formulirani, relevantni i istiniti – maksime kvantitete, kvalitete,

27
relevantnosti i modalnosti. Grice spominje i konverzacijske implikature – smisao koji se mora
odgonetnuti iz interakcijske situacije ≠ konvencionalne implikature (presupozicije) se razumiju
sama od sebe, govori se ono što je relevantno i novo.

U središtu pozornosti pragmalingvistike (ili pragmatike) jest "proučavanje značenja koje

je govornik (pisac) htio prenijeti slušatelju (čitatelju) i interpretacije tog značenja od strane
slušatelja(čitatelja)". Drugim riječima, pragmalingvistika nužno uključuje proučavanje
konteksta i njegova utjecaj na iskaz. Pragmalingvistika proučava načine interpretacije značenja
u nekoj komunikacijskoj situaciji "u odnosu na namjere i uloge govornika i slušatelja", tj.
pošiljatelja i primatelja.

Sudionici su u konverzaciji kooperativni, tj. surađuju i daju svoj doprinos kako situacija
zahtijeva u određenom trenutku.

Griceovo kooperativno načelo (načelo suradnje) glasi: Neka tvoj doprinos konverzaciji
bude takav kakvog zahtijeva prihvaćena svrha ili smjer razgovora u koji si uključen. Griceovo
načelo kooperativnosti ima četiri maksime, koje se nazivaju maksimama konverzacije:

1. maksima kvantitete: neka tvoj doprinos bude informativan koliko je potrebno (ali ne
informativniji od toga).

2. maksima kvalitete: ne govori ono što smatraš netočnim, ili za što nemaš dovoljno
dokaza.

3. maksima relevantnosti: neka tvoj doprinos bude relevantan (o znači da treba reći
samo ono što je za sam razgovor bitno, no služi i izbjegavanju nasumičnih,
inkoherentnih konverzacija kojima nedostaje kontinuitet interakcije)

4. maksima modaliteta (načina): budi jasan, izbjegavaj neodređenost izraza, izbjegavaj

višeznačnosti, budi kratak.

Treba napomenuti da maksime nisu jezična pravila jer njihova primjena ovisi o
kontekstu; maksime se može poštivati, ali i prekršiti, što ovisi o sudionicima komunikacijskog
čina, te se primjenjuju u različitim stupnjevima.
Konverzacijske implikature su jezična pojava kada izričaj prenosi pored doslovnog,
konvencionalnog značenja (takvo značenje je predmet proučavanja semantike) i drugo
značenje, koje nije direktno izraženo izričajem, a ovisno je o doslovnom značenju, o kontekstu,
o ciljevima, namjeri govornika i interpretaciji slušatelja.

28
 Konverzacijske implikature posljedica su kooperativnog načela i maksima konverzacije.
Konverzacijske implikature nastaju na dva načina:
a) ako se govornik u potpunosti drži maksima,
b) ako govornik namjerno i očito krši maksimu.

16. TEKST I DISKURS

70-ih se godina 20. stoljeća jezikoslovci počinju baviti nadrečeničnim jedinstvom,

tekstom, diskursom.

Tekst i diskurs, iako ih se gdjegdje stavlja znak jednakosti, oni se ne mogu smatrati u
potpunosti zamjenjivima. Moguća je dodirna točka teksta i diskursa upravo pojam jedinica viša
od rečenice – nadrečenično jedinstvo.

Na američkom kontinentu počinju studije o diskursu – teorija i analiza diskursa.

Formula: TEKST + KONTEKST = DISKURS (?)

DISKURS – KONTEKST = TEKST (?)

Tekst je, neprirodno lišen svog konteksta, u analizi diskursa sveden na puki jezični
sadržaj koji, tako ogoljen, nema nikakva smisla doli semantička značenja koje proizlazi iz zbira
pojedinačnih /jezičnih, apstraktnih/ značenja riječi, izraza, rečenica- Tako definiran tekst trajno
je povezan s kontekstom u kojem se pojavljuje i u kojem dobiva puni smisao, te jedino na taj
način ostvaruje svoju komunikacijsku zadaću.
Pojam teksta (njime se bavi tekstna lingvistika): da bi tekst bio tekst, mora zadovoljavati
svojstvo tekstualnosti, tj. standarde tekstualnosti ili konstitutivna načela teksta. Ukoliko i jedan
od standarda nije zadovoljen, tekst neće biti komunikativan, prema De Beaugrandeu, biti će ne-
tekst.
Prema Crystal: " Tekst je jezični odlomak zabilježen u svrhu analize i opisa, odnosno
jezični odlomak, izgovoren ili napisan, koji ima određenu komunikacijsku funkciju."
Prema Barić, diskurz je jezična cjelina u kojoj je utvrdiva ovisnost jednih jezičnih
jedinica o izboru drugih. Diskurz traje sve dok izbor novih jezičnih jedinica ovisi o prethodno
izabranima.
Pojam je diskursa, određen kao jedinica hijerarhijski viša od rečenice, blizak pojmu
teksta, no iako se ponekad smatraju sinonimnima, diskurs se tumači i kao širi i kao znatno

29
dinamičniji pojam: tekst uklopljen u široko shvaćen kontekst, jezik u upotrebi, u stalnom
nastajanju, u komunikacijskom procesu. Tako shvaćen diskurs pokriva sve aspekte
komunikacije: poruku ili tekst, sudionike komunikacijskog procesa, situacijski kontekst…
Proučavanja su se diskursa isprva usmjeravala na govoreni diskurs (tekstom se u analizi
diskursa smatra tek zapis komunikacijskog čina).
Može se reći da su rečenica i tekst jezične jedinice izvan konteksta, dok su iskaz i
diskurs kontekstualno uključene jedinice. Tako je iskaz kontekstualno uključena rečenica, tj.
rečenica kao dio teksta, dok je diskurs kontekstualno uključeni tekst. Sam tekst jezični je zapis
komunikativnog čina, tj. konteksta lišen verbalni zapis. Problem ove distinkcije jest u tome što
je svaki tekst već kontekstualiziran budući da je on u funkciji komunikacije a ona uvijek
pretpostavlja neki kontekst. Stoga o strukturalističkoj formuli „tekst + kontekst = diskurs“ (i iz
nje izvedene „diskurs – kontekst = tekst) možemo govoriti samo uvjetno.

30