UDC 811.163.42'367.

625

Ivo Pranjkovi
GLAGOLI GOVORENJA I NJIHOVE DOPUNE
U prilogu se analiziraju neki od najestotnijih glagola govorenja u hrvatskome
jeziku, i to glagoli govoriti, rei, kazati/kazivati, razgovarati i priati, prije svega s obzirom na semantika svojstva po kojima se selektivno kombiniraju s drugim rijeima,
posebno onima koje funkcioniraju kao dopune ili raznovrsni dodaci tim glagolima.

Semantiku narav rijei (a i drugih jezinih jedinica), osim znaenjskih obiljeja u uem smislu, tj. obiljeja koja se tiu izravne relacije izmeu oznaitelja i oznaenoga, i pragmatikih obiljeja,1 ine i sintaktika
obiljeja rijei, tj. ona obiljeja koja poblie odreuju osobine rijei da se
selektivno kombiniraju s drugim rijeima (ili tonije, osobine znaenja da
se kombiniraju s drugim znaenjima) i koja odreuju njihovu gramatiku
prirodu" (Berruto 1994: 117). Ima naime dosta rijei koje se meusobno
vrlo malo ili ak nimalo ne razlikuju u osnovnome znaenju, ali se razlikuju u (ne)mogunostima povezivanja s drugim rijeima i/ili oblicima u veim sintaktikim cjelinama.
Meu takvim rijeima posebno mjesto pripada glagolima govorenja,
miljenja, osjeanja i slinih znaenja, koji su u svim jezicima brojni ne
samo zato to govorenje pripada najvanijim konceptualno-iskustvenim
kategorijama ovjekova poimanja svijeta" (ic Fuchs i Tuman Vukovi
2000: 141), te to su obavijesti o sadraju, naravi i posebnostima pojedine
govorne manifestacije bitni za govorni in, pa onda i za svaki jezik u cjelini, nego i zato to glagoli govorenja esto imaju izrazito razliita spojidbena (sintagmatska, sintaktika) svojstva. To je svakako bio bar jedan od razloga to se toj skupini glagola (verba dicendi, sentiendi, affectuum, voluntatis) ve u latinskim gramatikama posveivala posebna pozornost. Ovdje
e se u tom smislu, bar u naznakama, pokuati provesti analiza najestotnijih glagola govorenja u hrvatskome jeziku, i to glagola govoriti, rei, kazati/kazivati, razgovarati i priati.
Naravno, kad koji od glagola govorenja ima vie znaenja, ili vie nijansi jednoga znaenja, u pravilu se dogaa da u razliitim znaenjima ima
1 Pragmatika se obiljeja definiraju kao ona obiljeja koja poblie odreuju pripadnost rijei pojedinim registrima, uestalost njihove upotrebe, konotacije koje se povezuju s
pojedinom situacijom ili okolinom, komunikacijsku namjeru govornika" (Berruto 1994: 117
118).

134
i razliita spojidbena (valencijska) svojstva. Tako npr. glagol govoriti ima,
kao temeljno, znaenje kojemu je u fokusu sama radnja izgovaranja ili
formiranja rijei ili sposobnost usmenog kazivanja" (ic Fuchs i Tuman
Vukovi 2000: 145).
Kad ima ovo drugo, kvalifikativno znaenje, tj. kad znai imati sposobnost prenoenja poruke rijeima" (Ani), taj glagol u pravilu nema dopune, usp. To dijete (ve) govori, Ima dvije godine, ali (jo) ne govori i sl.
Kad taj glagol oznauje sam proces prenoenja poruke, ili kad je taj
proces iz bilo kojih razloga izrazito u fokusu, onda je takoer u pravilu
bez dopune, ali je tada za nj karakteristian dodatak sa znaenjem kvalitativne cirkumstancijalnosti, npr. govoriti isprekidano, govoriti preglasno,
govoriti lijepo; govoriti s prekidima, govoriti na uvjerljiv nain, govoriti
uz gestikuliranje i sl.
Analogna je stvar i sa znaenjem drati govor, predavanje ili sl.", s
tim da tada uz kvalitativnu cirkumstancijalizaciju, koja je takoer esta
(npr. govoriti patetino, govoriti kao Cicero i sl.), u prvi plan moe doi i
prostorna cirkumstancijalizacija (npr. govoriti u parlamentu, govoriti na
znanstvenom skupu i sl.). Takva je cirkumstancijalizacija, bilo vremenska
bilo prostorna, posve nesvojstvena spomenutom kvalifikativnom znaenju,
usp. *To dijete ve govori preglasno / govori u svojoj sobici ili sl.2
Kad glagol govoriti znai verbalno (ne) kontaktirati s kime", onda
ima prijedlonu dopunu (prijedlog s uz instrumental) i dolazi obino u nijenim konstrukcijama, npr. Ona s nama ve dugo ne govori. Ako se takvi
izriaji kvalitativno cirkumstancijaliziraju, glagol vie ne moe imati znaenje (ne)odravati s kime verbalni kontakt", nego opet dobiva znaenje
konkretne govorne manifestacije, same radnje govorenja, usp. Ona s nama
ne govori preglasno.
Kad je znaenje glagola govoriti takvo da pretpostavlja i/ili fokusira
temu govorenja (tj. ono o emu je rije u govornoj manifestaciji), a upravo
to bi se moglo oznaiti kao jedno od temeljnih, ako ne i temeljno znaenje
toga glagola, onda on ima dopunu, i to prijedlono-padenu: prijedlog o +
lokativ, npr. govoriti o vremenu, Ovdje govorimo o glagolima govorenja,
O tome se ne govori.
Posebna, uglavnom suena, ustaljena ili ak manje ili vie frazeologizirana znaenja taj glagol ima kad pretpostavlja dopunu u akuzativu. Tada
je govorna manifestacija na neki nain u drugom planu, a u prvi plan izbija
predmet govorenja, koji (kao i kod mnogih drugih prijelaznih glagola ulazi
u samu narav manifestacije koja se oznauje glagolom), usp. govoriti istinu prema ne lagati, govoriti misu prema misiti" i sl. Zato je takvo znaenje svojstveno ustaljenijim ili ak frazeologiziranim konstrukcijama, a katkad se dogaa i to da se imenskom rijeju u akuzativu zapravo ne oznauje
2 Navedeni se primjer nikako ne bi mogao smatrati ovjerenim uz kvalifikativno znaenje. Ovjeren bi bio samo u znaenju kojemu je u fokusu sam proces govorenja.

135
predmet nego kvaliteta govorne manifestacije, usp. govoriti gluposti, govoriti pametne stvari prema govoriti glupo, govoriti pametno.
Posebno znaenje, i to znaenje koje se pribliava znaenju glagola
znati, glagol govoriti ima u izriajima tipa govoriti engleski (jezik). Za to
je znaenje tipino da je izbor moguih predmeta ukljuenih u radnju govorenja sveden na rijei koje oznauju kakve (jezine) idiome. I tu se dakle radi o izrazito suenom znaenju koje je (i u ovom sluaju) u izravnoj
vezi sa spojidbenim svojstvima.
Specifino je i znaenje glagola govoriti uz izravni objekt u reenicama tipa Govorio je stihove Tina Ujevia ili Sino su na knjievnoj veeri
govorili Matoa, u kojima je izbor moguih objekata (opet) posve suen, a
sueno je i znaenje samoga glagola govoriti, koji u takvim izriajima (reenicama) zapravo znai 'izgovarati neto napamet naueno'.
Glagol govoriti moe dobiti i nijansu predstavljakoga, supstitutivnoga znaenja, tj. moe oznaavati govorenje u neije ime, odnosno moe
imati (jo uopenije) znaenje 'zastupati iju stranu, interes; svjedoiti'
(onje). Tada se kao dopuna javlja konstrukcija u + akuzativ, npr. govoriti
u njihovu korist, ili, rjee, za + akuzativ, npr. govoriti za koga.
Glagol govoriti moe uvoditi i zavisnu sureenicu, i to kao i drugi
glagoli govorenja, miljenja, osjeanja i sl. zavisnu sureenicu kompletivnoga tipa, tj. zavisnu sureenicu koja funkcionira kao dopuna takvim glagolima, i to u pravilu kao nuna, obvezatna dopuna (opirnije o kompletivnim reenicama usp. Pranjkovi 2001: 587592). I tada je u prvom planu
tema govorne manifestacije, a ne sama ta manifestacija, niti ono to je doista reeno (tj. sam sadraj govorenja).3 Zato su rijetke, pa i obiljeene reenice tipa Govori da e doi,4 dok su, naprotiv, tipine reenice u kojima se
tema govorenja samo naznauje kakvim kataforinim elementom, a onda
zavisna sureenica zapravo eksplicira sadraj toga elementa (tj. temu govorenja), pa i ovisi o njemu, a ne izravno o glagolu govoriti, npr. Govori o
tome da e biti problema, Govorili su o tome kako se u tim situacijama
treba postaviti, Govori (ono) to zna. U svojstvu kataforikoga elementa
moe doi i imenica uopena znaenja, npr. Govori o nainu na koji taj
problem treba rijeiti, Govorio je o problemu s kojim se svi suoavamo,
Govorit e na temu koja je svima zanimljiva i sl.
Glagol rei, koji je specifian po tome to je svren, a nema (u neprefigiranu obliku) svoga nesvrenoga parnjaka, komplementaran je glagolu
govoriti izmeu ostaloga i sa stajalita dopuna (u irem smislu). On naime,
kad dolazi u funkciji predikata, u prvom redu pretpostavlja izravni objekt,
npr. Reci neto, Rekao je istinu, Rei e pravi razlog svoga nedolaska, ili
objektnu reenicu kojom se eksplicira sam predmet (a ne tema kao kod
glagola govoriti) govorne manifestacije, ono to se doista kae, a ne ono o
3

Nije dakle u fokusu ono to se kae, nego ono o emu se to kae.

Puno su ee reenice tipa Govore da je bolestan, ali u njima glagol govoriti u 3. licu mnoine ima znaenje koje se pribliava znaenju bezlinih konstrukcija, tj. ima znaenje
govori se", pria se".
4

136
emu se to kae, npr. Rekli su da e doi, Rei e kako nemaju vremena,
Reci to te mui i sl.
U reenicama toga tipa esto se imenuje i onaj kojemu (oni kojima)
se govorna manifestacija upuuje, npr. Rekao vam je svata, Reci im istinu, Reci mami gdje si bio, Rekli su svima da ne moraju dolaziti i sl.
Glagol rei dakle, nasuprot glagolu govoriti, nema tematski organizirano semantiko ustrojstvo (ne pretpostavlja povezivanje s onim o emu je
rije, nego s onim to se kae), pa su posve neovjerene konstrukcije tipa
*Rekao je o vremenu ili *Rei e o glagolima govorenja. Takve reenice
zapravo uope ne dolaze u obzir ako se ne precizira, ne kontekstualizira
(ili na neki drugi nain ne presuponira) i ono to (stvarno) biva reeno,
npr. O vremenu je rekao da e biti lijepo ili Rei e vam zanimljive stvari
o glagolima govorenja i sl.
Znaenje glagola kazati/kazivati posve je blisko znaenju glagola rei.
I ono je naime usmjereno na ono to se govori (kazuje), a nije organizirano tematski, pa takoer bez dodatne kontekstualizacije ne dolazi u obzir
*Kae o vremenu, *Kazuje o vremenu ili sl.
Glagol kazati dvovidan je, i to rekao bih tako da je jedan vid vie
okrenut glagolu rei, a drugi glagolu kazivati. Kad je u relaciji s glagolom
rei (tj. kad funkcionira kao svojevrsni supletiv toga glagola), onda u pravilu funkcionira kao nesvren, usp. Kae da e doi prema Rekao je da e
doi. Uglavnom se dakle upotrebljava u prezentu, kao svojevrsni supletivni
prezent glagola rei (jer prezent glagola rei ne moe oznaavati apsolutnu
sadanjost), a u drugim se oblicima neusporedivo ee upotrebljava glagol
rei, npr. Kae da e doi, ali Reci to misli, Rekao je sve to zna, Rei
e vam gdje su bili (znatno e rjee biti: Kai to misli, Kazao je sve to
zna, Kazat e vam gdje su bili).
Glagoli kazati i kazivati zapravo i nisu pravi vidski par (ve i zbog
toga to je kazati dvovidno, pa je kazivati u znaenju ope govorne manifestacije" zapravo suvino), nego kazivati oznauje ili iterativnu radnju,
usp. Kazao je ono to je znao prema Kazivao je ono to je znao, ili radnju
kojoj je svojstvena neka vrsta intenzivnosti (a koja dolazi do izraaja posebno u imperativu), usp. Kai to se zapravo dogodilo prema Kazuj to se
zapravo dogodilo.
Glagol razgovarati, za razliku od glagola govoriti, koji je usmjeren
na poiljatelja", ponajprije istie komunikacijski odnos izmeu poiljatelja
i primatelja" (ic Fuchs i Tuman Vukovi 2000: 145). U njegovu je znaenju dakle u fokusu govorna interakcija, to se opet izravno ogleda i u
njegovim spojidbenim svojstvima. Naime s obzirom na ta svojstva za taj je
glagol karakteristina izrazita (izravna) neprijelaznost, tj. nepovezivanje s
akuzativom. Uza nj e primarno dolaziti prijedlog s uz instrumental: razgovarati s kim, a sekundarno (ili zajedno s razgovarati s kim) prijedlog o s
lokativom: razgovarati (s kim) o emu. Lokativnim se prijedlonim izrazom precizira tema interakcijske govorne manifestacije, a instrumentalnim
se imenuje sudionik u takvu tipu (raz)govorne komunikacije.

137
Interaktivno znaenje glavni je razlog to taj glagol nema svrenoga
vida. Naime glagol razgovoriti nije svreni parnjak glagolu razgovarati.
Taj se glagol rabi izrazito rijetko i ima posve drukije znaenje od glagola
razgovarati. Ono bi se moglo opisati kao razgovorom zabaviti koga, uiniti da tko postane razgovorljiv", utjeiti koga razgovorom u njegovoj nevolji ili alosti" (usp. bilj. 8) ili sl. Zato se taj glagol s obzirom na spojidbena svojstva ponaa posve suprotno glagolu razgovarati. On je naime naglaeno prijelazan, s tim da je ta prijelaznost usmjerena na sugovornika
(razgovoriti koga), a ne ni na sam proces govorenja, ni na temu o kojoj je
rije, ni na sadraj govorne manifestacije.
Glagol priati semantiki je, naravno, blizak glagolu govoriti, s tim
da on nije usmjeren na poiljatelja poruke, nego je usmjeren na poruku ili
sadraj" (ic Fuchs i Tuman Vukovi 2000: 145). Kod njega je u fokusu
ono o emu je u govornoj manifestaciji rije, ono to se moe opisati kao
sadraj govornoga ina (prianja), a uope nisu prisutni elementi samoga
govornoga ina, same govorne manifestacije, samoga procesa govorenja.
Kod glagola govoriti, s druge strane, vidjeli smo da je upravo to u prvome
planu.
Da je rije o posebnim tipovima semantizacije znaenjskoga polja govorenja (dicendi), vidljivo je i po tome s kojim se semantikim tipom priloga ti glagoli mogu ili ne mogu kombinirati. Tako se primjerice i glagol
govoriti i glagol priati mogu kombinirati s prilogom zanimljivo (govoriti
zanimljivo i priati zanimljivo), ali se glagol priati ne moe kombinirati s
prilozima koji semantiki upuuju na bilo kakve aspekte samoga procesa
govorenja. Zato je posve obino govoriti promuklo, a nikako nije obino
*priati promuklo.5
Kod glagola priati podrazumijeva se i to da je tema o kojoj je rije
na neki nain prikladna za usmeno izlaganje, da u neku ruku ima oblik
prie" ili da se moe uobliiti kao pria. Zato se glagol priati naelno ne
povezuje s konkretnim objektima niti dolazi u objektnim reenicama u kojima je rije o emu konkretnome, o neemu to se stvarno dogaa, to je
izvjesno. Nije npr. obino *Pria istinu niti *Pria da pada kia.
Navedeni primjeri pokazuju takoer da znaenje glagola priati podrazumijeva nefaktinost", neku vrstu fikcionalnosti", subjektivnosti", hipotetinosti, suzdranosti s obzirom na injeninost onoga o emu je rije.
To je svakako razlog to su posve neobini spomenuti faktiki izriaji
*Pria istinu ili *Pria da pada kia, a posve obini npr. izriaji Pria priu, Pria lai, Pria svata, Pria o svemu to mu padne na pamet, Pria
da je bio u Parizu, Pria kako se nekad ivjelo, Priao je da voli putovanja i sl. Glagol priati, drugim rijeima, podrazumijeva da je ono o emu
5 To relevantno i vrijedno zapaanje iznosi Milka Ivi, koja u komentaru dodaje da
spomenuta (ne)kombinabilnost glagola govoriti i priati s pojedinim semantikim tipovima
priloga oigledno pokazuje da je kod glagola priati spoznajna komponenta informisanja
prevagnula po znaenju nad spoznajnom komponentom glasovne materijalizacije" (usp. Ivi
2004: 2).

138
se pria na neki nain podlono interpretaciji onoga ko pria, tj. interpretaciji govornika.
U znaenju glagola priati ini se da postoji i svojevrsna okrenutost
prema prolosti i/ili svevremenosti. Kad se odnosi na sadanjost ili budunost, taj glagol nerijetko dobiva novo znaenje ili bar novu nijansu znaenja vezanu za (dodatnu) hipotetinost, navodnost, ak i neistinitost, lanost
onoga o emu je rije, npr. Pria da ima jake bolove (znaenje je zapravo:
'navodno ima jake bolove'), Priaju da imaju tri auta, Priaju da e putovati u Ameriku i sl. Prema tome, glagol priati ima u fokusu sadraj onoga
o emu je rije, a kako je taj sadraj pria", prirodno je da je ona okrenuta prolosti (pria se pri" o onome to je bilo, a ne o onome to se dogaa ili to e se tek dogoditi).
U vezi s glagolom priati primijeeno je i to da se u posljednje vrijeme u hrvatskom standardnom jeziku esto upotrebljava umjesto glagola govoriti ili razgovarati, npr. Priaju engleski, Pria telefonom, Sutra u priati s njome i sl. To se tumai, izmeu ostaloga, i utjecajem slenga (atrovakoga govora) i u svakom sluaju ide nautrb znaenjskoj raznolikosti
(djelomice i ovdje opisanoj) koja je svojstvena glagolima govorenja, posebno glagolima govoriti i priati (usp. opirnije o tome Jelaska 1997, te
ic Fuchs i Tuman Vukovi 2000: 142143).
Posebno je zanimljivo analizirati to se sve dogaa sa spojidbenim
svojstvima glagola govorenja (i uope glagola) kad se prefigiraju. ini se
da se u tom smislu moe openito zapaziti da e se spojidbena svojstva tim
vie izmijeniti to se prefiksacijom vie izmijeni osnovno znaenje glagola.
Drugim rijeima, esto e to biti ovisno i o tome kojem leksikografskom
tipu"6 pripadaju pojedini prefigirani glagoli. Kad prefiks samo modificira
osnovno znaenje glagola, odnosno kad manje ili vie zadrava ono znaenje koje ima kad dolazi u slubi prijedloga, kao u primjerima tipa progovoriti / progovarati, izrei / izricati, dopriati i sl., obino se bitno ne mijenjaju ni spojidbena svojstva,7 a kad prefiks na neki nain (kao da) postane
nositeljem temeljnoga znaenja prefigiranoga glagola (a sam glagol kao da
6 O razliitim leksikografskim tipovima" prefigiranih glagolskih tvorbi usp. opirnije
u Ivi 2002: 1822. M. Ivi naime razliitim leksikografskim tipovima smatra glagole tipa
dokupiti (kupiti jo onoga to je ve kupljeno") i doplakati (u znaenju doi plaui"). U
prvom sluaju znaenjem dominira" osnovni glagol (kupiti), a u drugom prefiks, koji zapravo oznauje osnovnu radnju (u navedenom primjeru radnju doi"), a glagol oznauje pratilaku radnju, tj. znai plaui").
7 Pritom svakako treba uzeti u obzir injenicu da na spojidbena svojstva moe utjecati
i promjena glagolskoga vida kao jedna od posljedica prefiksacije. Tako npr. glagol progovoriti, koji se prefiksacijom glagola govoriti perfektivizira, ili uope nema dopune (npr. Napokon
je progovorio) ili u prvi plan dolazi akuzativna dopuna (npr. Nije progovorio ni rije), a posve u drugi plan lokativna, usp. Nije progovorio (ni rije) o stvarnim problemima. Osim toga, odreenu ulogu pritom moe imati i Aktionsart, u sluaju glagola progovoriti npr. inkoativnost. Naime, znaenje obaviti poetak radnje govorenja", poeti govoriti" svojstveno glagolu progovoriti bitno utjee na smanjenje stupnja obvezatnosti dopune, odnosno na to da
glagol progovoriti, za razliku od glagola govoriti, puno ee dolazi bez ikakve dopune, usp.
npr. Dijete je progovorilo prema Dijete je govorilo.

139
oznauje neku popratnu radnju), bitno se mijenjaju i spojidbena svojstva.
tovie, u mnogim je takvim sluajevima opravdano postaviti pitanje radi
li se uope o prefigiranom glagolu ili se radi o posve drugom glagolu, kojemu veza s osnovnim glagolom vie uope nije tvorbena, pa ni semantika, nego eventualno samo povijesna, etimoloka. Takav je npr. sluaj s
glagolima tipa dogovoriti / dogovarati (se), ugovoriti / ugovarati ili npr.
dokazati / dokazivati.8
S obzirom na prefiksaciju zanimljivo je takoer analizirati situaciju
vezanu za (ne)realizaciju nekih prefiksalnih glagolskih tvorbi. Na tom podruju analogije esto izostaju, dogaaju se i posve neoekivane ili ak i nepredividive stvari. Tako npr. imamo pravilno" i prigovoriti i prigovarati i
prigovor, a nemamo *pogovoriti, nego samo pogovor. Pogovarati dodue
ima (rijetko), ali sa znaenjem koje vie nije u izravnoj relaciji s imenicom
pogovor, nego znai otprilike 'povremeno komentirati, prepriavati to',
esto i s negativnim konotacijama, npr. Pogovara se da bi opet moglo biti
rata u Bosni.9
Izvanredno je takoer zanimljivo pozabaviti se i temom dopuna glagolima govorenja s povijesnoga stajalita, i to ponajprije zato to su promjene u sintaktikome ustrojstvu hrvatskoga jezika na tom podruju vrlo
brojne, raznovrsne, pa i radikalne. Tako emo primjerice zapaziti da su u
starijim tekstovima (jo i u 18, pa ak i u 19. stoljeu) izuzetno brojne
konstrukcije uz glagole govorenja koje imaju dopunu od + genitiv, nastalu
bez sumnje i pod utjecajem talijanskoga jezika, npr. Govorahu ot opata
Agatona (usp. Hudeek 2001: 101), govoriti od reenijeh grijeha, Odluio
je rei nikoliko rii od one strahovite vatre i sl. (usp. Hudeek 2003:
110111), ne govorae dobra od raje i fratara (Pranjkovi 2000: 55), to
vai kazuju od ovih steaka (nav. dj.: 103).10
8 Zanimljivo je ovdje usput spomenuti da se na prefigirane likove glagola govoriti
osvre i Ivo Andri u svojim Znakovima pored puta te da taj njegov impresionistiki osvrt nije ni lingvistiki nezanimljiv (posebno kad govori o tome da prefiksi daju", odnosno oduzimanju" smisao glagolu govoriti, jer time zapravo upozorava na spomenute razliite leksikografske tipove"): U pitanju je ovde predmetak (prefiks). Evo kako: Nisu svi nai ljudi ni gori ni bolji od ostalog sveta, ali nevolja je u tom to se u meusobnim odnosima i poslovima
nedovoljno dogovaraju, to vie razgovaraju nego to pregovaraju i ugovaraju, a posle, kad
vide da im dogovoreni posao ne odgovara i kad meu njima nastanu nesporazumi i sporovi,
previe pogovaraju, prigovaraju i ogovaraju; izgovaraju se ili nastoje da jedni druge podgovore i nadgovore. Pa onda nije udo to o istim i razumnim odnosima ne moe biti govora.
Verujem da ovde nisu nabrojeni svi prefiksi koji mogu da daju ili da oduzmu smisao glagolu
govoriti. Postoji, na primer, glagol razgovoriti, u znaenju: uteiti koga razgovorom u njegovoj nevolji ili alosti. Zatim zagovarati (neku stvar, neku ideju) itd., itd." (Andri 1977:
570571).
9 Imenica pogovor ima relaciju prema glagolu pogovarati samo u izriajima tipa prihvatiti to (ili posluati koga) bez pogovora, ali su takvi izriaji izrazito ustaljeni, o emu
svjedoi ve i injenica da nije obino rei npr. (ne) prihvatiti to s pogovorom.
10 Ima, dakako, i dosta primjera u kojima prijedlog od s genitivom dolazi i iza imenica
(u pravilu deverbativnih) koje oznauju govorenje, miljenje, osjeanje i sl., npr. pogodba od
mira, skazanje od poastja s ovog svita (Pranjkovi 2000: 33), svidoanstvo od njihova vladanja, raspra od naih desetina (nav. dj.: 103).

140
Slino je i s konstrukcijama s prijedlozima vrh (vrhu, svrhu) + genitiv, npr. govoriti vrh tega posla (usp. nav. dj. 118), zatim s konstrukcijama
s prijedlogom k + dativ, npr. Isus govori k mnotvu od Ivana (nav. dj. 119)
te o konstrukcijama s prijedlogom na + akuzativ (umjesto konstrukcija s
prijedlogom protiv + genitiv kakve imamo u suvremenom jeziku), npr. govorahu na arhijereje i starjeine (usp. Hudeek 2001: 105) umjesto govorahu protiv arhijereja i starjeina.
Ovaj kratki osvrt na estotnije glagole govorenja u hrvatskome jeziku
i na njihova spojidbena svojstva upozorava, izmeu ostaloga, i na to da su
spojidbena (valencijska) svojstva tih glagola u vrlo uskoj vezi s njihovim
znaenjima. To se, mutatis mutandis, odnosi i na druge rijei, posebice samoznane, ali na glagole govorenja bez sumnje u jo veoj mjeri negoli na
druge rijei i zato to su ti glagoli vrlo brojni (pa esto jedan drugomu izravno konkuriraju), to su im denotativne i konotativne vrijednosti u veoj
mjeri negoli kod drugih rijei semantiki, pa onda i valencijski nijansirane
te zato to su ti glagoli u pravilu izrazito vievalentni", to se mogu povezivati s veim brojem (formalno) raznolikih dopuna i/ili dadataka.
LITERATURA
Andri, Ivo (1977) Znakovi pored puta, Svjetlost Sarajevo, Mladost Zagreb, Sarajevo.
Ani, Vladimir (31998) Rjenik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb.
Berruto, Gaetano (1994) Semantika, Antibarbarus, Zagreb.
Gladrow, Wolfgang (1984) Kompletivstze und Attributivstze im Russischen. Eine Studie zur Struktur und Bedeutung zusammengesetzter Stze (Linguistische Studien, 115), Berlin.
Hudeek, Lana (2001) Glagoli govorenja i miljenja u hrvatskome akavskom knjievnom jeziku do 17. stoljea strani sintaktiki utjecaji", Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 27, Zagreb, str. 95112.
Hudeek, Lana (2003) Dopune glagolima govorenja, miljenja i srodnih znaenja u hrvatskome knjievnom jeziku od 17. do polovice 19. stoljea strani sintaktiki utjecaji",
Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 29, Zagreb, str. 103129.
Ivi, Milka (2002) Neka razmiljanja o leksikografsko-leksikolokim problemima", u:
Red rei. Lingvistiki ogledi, etiri, Beograd, str. 1825.
Ivi, Milka (2004) O odredbi razgovetno i povodom nje", Junoslovenski filolog, LX,
Beograd, str. 16.
Jelaska, Zrinka (1997) Je li svejedno govorim li ili priam?", Jezik, 45/2, Zagreb, str.
6870.
Kuna, Herta (1977) Talijansko-latinski uticaji u jeziku bosanskohercegovakih franjevaca XVII i XVIII v.", Nauni sastak slavista u Vukove dane, VI, Beograd, str. 373385.
Petrovi, Vladislava i Kosta Dudi (1989) Renik glagola sa dopunama, BeogradNovi SadSarajevo.
Pranjkovi, Ivo (2000) Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Matica hrvatska, Zagreb.
Pranjkovi, Ivo (2001) Kompletivne reenice u hrvatskome standardnom jeziku", Drugi hrvatski slavistiki kongres. Zbornik radova, I, Zagreb, str. 587592.
Pranjkovi, Ivo (2001a) Druga hrvatska skladnja. Sintaktike rasprave, Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb.
Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, IXXIII, JAZU, Zagreb, 18801976.
Rjenik hrvatskoga jezika (gl. ur. Jure onje), Leksikografski zavod Miroslav Krlea i
kolska knjiga, Zagreb, 2000.

141
Vinja, Vojmir (1951) Calque linguistique u hrvatskom jeziku Marka Marulia", Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb.
ic Fuchs, Milena (1994) Znanje o jeziku i znanje o svijetu, Biblioteka SOL, Zagreb.
ic Fuchs, Milena i Nina Tuman Vukovi (2000) Priati: novi lik u prii o glagolima govorenja", Filologija, 35, HAZU, Zagreb, str. 141150.