HR Fonetika Fonologija - 06a - Fonologija - I - Uvod

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2016.
Hrvatska fonetika i fonologija 06a
UVOD U HRVATSKU FONOLOGIJU
1
to biljeimo slovima hrvatske abecede? Biljeimo foneme, ili bolje, fonove koji su tipini
ostvaraji pojedinih fonema. Po tome je hrvatska latinica prema Lj. Gaju, koji joj je postavio
temelje, zovemo ju kadto i gajicom (v. predavanje 06c) fonemsko pismo (ne slogovno, ne
slikovno i sl.). Koliko hrvatska abeceda ima slova, koliko grafema, je li to uope isto?
Naravan je odgovor 30. Tako naime pie u svim prirunicima (pravopisnima, pukokolskima
i sl.). Kako s time zapravo stvari stoje? U svim hrvatskim prirunicima stoji da je elemenata
hrvatske latinice 30. Meu njima je 27 jednoslova i 3 dvoslova (d lj nj). Meu jednoslovima
22 su jednostavna, a 5 je izvedenih ( ; slova i j tradicionalno se ne smatraju izvedenima
premda imaju tokicu ponad stupa). Ako je tako, onda bi 30 hrvatskih slova ili grafema
odgovaralo brojci 30 hrvatskih fonema. Kako s time stvar stoji? Koliko hrvatski uope ima
fonema? Je li odnos grafema i fonema uvijek jedan za jedan? Ni na jedno postavljeno
pitanje zapravo nema jednoznana odgovora. Odgovori na njih nuno su isprepleteni, a
uvrijeeni odgovori na pojedina od njih, koliko god uvjerljivi bili, kadto nisu dosljedni.
Abecedu emo ovdje smatrati tradicijom i konvencijom ustaljen popis i redoslijed temeljnih
alografa u latininim pismima, pismovnim sustavima. Alfabet bi bio ustaljen popis i redoslijed
alograf u kojemu god alfabetskome pismu; u uem znaenju alfabet je abededa grkoga pisma.
Alfabetsko pismo ono je pismo kojim se naelno biljee svi glasovi upravo temeljni alofoni
pojedinoga jezika, za razliku od pisama kojima se biljee primjerice rijei, pojmovi (ideografski
sustavi), slogovi (silabiki sustavi), pojedini glasovi (semitski jezici, npr. hebrejski, piu se pismima
koja biljee samo konsonantske glasove). irilica je takoer alfabetsko pismo, a popis i redoslijed
temeljnih alografa u svakoj pojedinoj irilici zove se azbuka. Ako je abeceda tradicijom i
konvencijom ustaljen popis i redoslijed temeljnih alografa, onda se taj popis i redoslijed mogu i
mijenjati. To se kadto i dogodi, to nije i ne treba biti neobino.2 Upravo ta mogunost svjesne
intervencije u abecedu pokazuje da je ona jednostavno konvencija, drugim rijeima, ne nuno
potpuna, ne nuno savrena, ne nuno konana, ne nuno nepromjenljiva, ne bogomdana, nego
dogovorna i tradicionalna institucija. Ono to jest potpuno to je pismovni sustav, pismo, ako ga
razumijemo kao ukupnost jedinica i odnosa meu njima, kao to i fonoloki sustav razumijemo kao
1
Poetni dio predavanja dijelovi o abecedi, grafu i grafemu donekle je preudeen prema Markovi (2015).
2
Kako je ustanovljena dananja hrvatska abeceda, v. u predavanju 06c, a kakve je promjene nedavno doivjela
panjolska, v. npr. u Jelaska Musulin (2011).
1
Ivan Markovi, FF Zagreb, 2016. Hrvatska fonetika i fonologija 06a
ukupnost fonolokih jedinica, dakle fonema, i odnosa meu njima. A jedinice alfabetskih pismovnih
sustava jesu grafemi. Grafem je dakle jedinica, predodba, apstrakcija do koje dolazimo
kategoriziranjem ostvarenih grafova ili slov. Primjerice grafem a zapisat emo ga simbolom
a u dvostrukim izlomljenim zagradama, to inae u grafologiji nije obiaj, obiaj je biljeenje u
jednostrukim izlomljenim zagradama, a moe se ostvariti na ove naine, ovim znakovima:
a, A, a, A, a, A
Sve te realizacije grafema a jesu slova, odnosno grafovi, a kako ih je vie, one su uvijek samim
time i alografi jednoga te istoga grafema. Alograf ima razliitih vrsta, jedan se grafem moe
ostvarivati i sloenije, pomou vie jednostavnih znakova, primjerice grafem ovim grafovima:
, , , , nj, Nj, NJ, , , , , nj, Nj, NJ, , , , , nj, Nj, NJ
Dakle s jednim ili dvama slovima, koja dva slova tada nisu realizacija dvaju grafema, nego jednoga!
Tako u razliitim abecedama postoje monografi ili jednoslovi, digrafi ili dvoslovi, trigrafi ili
troslovi, tetragrafi ili etveroslovi, pentagrafi ili petoslovi (ti su izrazito rijetki, npr. u njemakome
prezimenu Nietzsche, ili u irskome, gdje navodno ima i heksagrafa ili estoslova). Slovo ili graf
jednostavan je oblik slovo grafem moe ostvarivati smo, slovo se moe nadograivati dodatnim
(dijakritikim, nadslovnim i podslovnim) znakovima, slova se mogu slagati u vieslove, multigrafe,
slova se mogu stopiti, fuzionirati, slova mogu biti amalgami, istodobno ostvarivati vie grafema:3
grafem graf primjer

jednoslov hrv. a a mama
hrv. b b buba
engl. d d blood krv
dvoslov hrv. d damija

hrv. lj ljubav
engl. a oo blood krv
troslov hrv. ije brijeg

njem. sch Schwester sestra
fr. o eau eau voda
3
Simboli za grafeme proizvoljni su i ovdje dani ad hoc, svaka filologija ili pojedini opis moe uspostaviti svoje,
a tabliica koja slijedi ionako je sastavljena radi prikaza razliitih grafova, grafemi su manje vani.
2
etveroslov engl. u ough through kroz

njem. tsch Deutsch Nijemac
fr. o eaux Bordeaux B.
petoslov njem. tzsch Nietzsche N.
fuzionirano fr. oe cur srce

lat. et & et i
amalgamirano engl. ks x fox lisac

engl. gz x example primjer
kontinuirano engl. o o pop puknuti, prsnuti
diskontinuirano engl. ou oe pope papa
Primjer amalgama pokazuje da jedan te isti graf ne mora uvijek iskazivati jedan te isti grafem.
To nije nita neobino, ne mora ni isti fon uvijek iskazivati isti fonem. Toga ima i u hrvatskoj
latinici graf i ne mora biti ostvaraj grafema i, graf e ne mora biti ostvaraj grafema e
(v. o tome dalje). Po tome je hrvatska latinica jo i jednostavna prema npr. engleskoj, u kojoj
spomenuto oo moe biti ostvaraj sasma razliitih grafema i fonema, usp. nepredvidljiv izgovor
u rijeima flood poplava, blood krv, floor pod, good dobar, food hrana, too takoer.
Evo kako bi otprilike izgledao odnos slov hrvatske latinice (ABC, onako kako su zabiljeena
u prirunicima) i temeljnih hrvatskih alofona zabiljeenih tradicionalnim hrvatskim
simbolima (HR) i simbolima Meunarodne fonetike udruge (IPA, v. predavanja 04ab):
ABC a b c d d e f g h i j k l lj m n nj o p r s t u v z
HR a b c d e f g h i
i k l m n o p r s t u v z
IPA a b d e f g x i j k l m n o p r s S t u z
Fonem je pak temeljna fonoloka jedinica, temeljna jedinica fonolokoga sustava kojega god
jezika. Fonem je (engl. phoneme) jezina jedinica koja nema znaenja, odnosno (apstraktna)
predodba o najmanjoj jedinici koja utjee na promjenu znaenja, a sama ga nema (Trask
1996: s. v.); najmanja linearna (sljedbena) jedinica u jezinome sustavu koja slui za
sporazumijevanje tako da razlikuje znaenja, iako je sama bez znaenja (Jelaska 2004: 61).
3
Jedinice manje od fonema nisu vie linearne (sljedbene), nego simultane (istodobne). Budui
da utjee na promjenu znaenja, za fonem su naelno kljuna akustika obiljeja, ona njegova
obiljeja koja se sluhom percipiraju (opaaju) istodobno. Ta se obiljeja zovu razlikovnima
(distinktivnima). Dakle kljuna za fonem jest opreka (kontrast) prema drugomu fonemu.4
Udruivanjem fonem nastaju rijei razliita znaenja. Kao pri svakom jezinom ulanavanju
pritom su vani i izbor fonema i njihov redoslijed u nizu.5 Fonem je rezultat druge jezine
artikulacije, koja je zasluna za gospodarnost, ekonominost jezika s konanim i zapravo
malim brojem razlikovnih jedinica bez znaenja (fonem u jeziku ima od 15-ak do nekoliko
desetaka, ali nema jezika s 200 fonema) mogue je njihovim izborom i nizanjem nainiti
beskonaan broj znaenjskih jedinica (morfema, rezultata prve jezine artikulacije). Fonem se
(p)ostvaruje, realizira kao fon. Fonemi su ideje, predodbe, oni nam nisu neposredno dani, do
njih dolazimo apstrahiranjem fonova. Usporedimo li nekoliko fonova koje u hrvatskome
biljeimo slovom n, uz malo slunoga truda razaznajemo da su oni zapravo razliiti:
narod, strana, Ana, jedan [n] alveolarno ili dentalno

onda, banda [n] dentalno (ispred dentala)
stranka, banka, Anka, tango [] velarno (ispred velara)
izvannastavni [n ]
geminirano, udvojeno, produeno

j
aneo, inun, injekcija [n] [n ] palatalizirano (ispred palatala) (v. Brozovi 1991)
granica, kanda [ ]
ispred postalveolara (v. Brozovi 1991)
U pojedinim izvedenicama pisat emo kadto ve i druga slova (nj, m):
granje [ ]

palatalni nazal
jedanput, nastamba, himba [m] bilabijalni nazal
invalid, konformist, komfor [] labio-dentalni nazal
bombon [] nazalno o?
Od svih tih fonova najmanje je o okolini, kontekstu ovisan onaj prvi [n] kakvo imamo u
narod, strana, Ana, jedan (kontekst aa tipino je i univerzalno najneutralniji).6 Zbog toga to
je najmanje ovisan o okolini, drimo ga tipinim predstavnikom fonema o kojemu je tu rije, pa
onda i taj fonem dubinski predoujemo, prikazujemo (engl. underlying representation) kao /n/.
4
Zato se fonem kadto zove i razlikovnim glasom; fonem je ista drugost (Jakobson Halle 1956).
5
Mogunostima i ogranienjima u nizanju fonema unutar rijei i sloga pojedinoga jezika bavi se fonoloka
poddisciplina koja se zove fonotaktika (v. predavanje 08).
6
Zato zvuni zapisi kojima se glasovi u fonetici oprimjeruju i zvue otprilike ovako: na a-na, pa a-pa i sl.
4
Budui da je fonem ideja, mogli bismo ga prikazati i kao /?/, i kao /&/, i kao /17/, ali to ne bi
bilo praktino ni intuitivno. Fon kakav imamo u strana smatramo tipinim ostvarajem fonema
/n/, a fonove kakve imamo u stranka, aneo, izvannastavni smatramo poloajno uvjetovanim
inaicama fonema /n/. Sva ta etiri fona mi u svojem umu povezujemo s jednom te istom
jedinicom, kad govorimo i kad sluamo svoj jezik, sva ta etiri fona doivljavamo kao lanove
jednoga te istog razreda. Taj razred (engl. class), taj skup istih (!) obiljeja koja u tim etirima
razliitim (!) fonovima u svojem umu prepoznajemo to je fonem, upravo fonem /n/. Fonove
kakve imamo u granje, jedanput, himba ne smatramo vie ostvarenim inaicama fonema /n/,
nego ostvarajima drugih fonema // i /m/,7 koji pak svoje tipine ostvaraje imaju npr. u
rijeima manjak, njak (glasanje magarca), mama. Posebno je pitanje o kojemu se fonemu radi
npr. u rijeima komfor, invalid, bomba. Dakle beskonanu sveukupnost svojih ostvarenih
glasova govornik hrvatskoga u svojem umu razvrstava u nekih 30-ak razreda. On vrlo dobro
moe razlikovati mnogo vie glasova (v. predavanje 04b), ali sve te glasove on svodi na 30-ak
razlikovnih razreda. Ti razlikovni razredi, te razlikovne jedinice to su hrvatski fonemi.
Usto metodoloka napomena, podrazumijeva se, ali valja ju iskazati: Naravno da se pri uspostavi
fonemskoga sustava pojedinoga jezika moramo prije svega osloniti na svoju intuiciju o slunoj
slinosti glasova, kako god ona neuhvatljiva, labava bila. Foneme pronalazimo meu slinim
fonovima. Krenuvi od rijei poput kap, kip, kut a [k] u njima izgovaramo razliito, u njima su
dakle tri razliita, ali slina poetna glasa, uvjetovana slijedeim vokalima mi dolazimo do fonema
/k/. No suho teorijski mogli bismo krenuti i ovako: Iza [a] i [i] u hrvatskome imamo [p], a iza [u]
imamo [t]. Dakle: [p] i [t] okolinom su uvjetovane inaice jednoga fonema, a na nama je samo da
utvrdimo koji je to. Takvu metodu unaprijed odbacujemo ne samo stoga to bismo pomou drugih
rijei lako dokazali da to nije tako nego stoga to intuitivno [p] i [t] nikako ne okupljamo u isti
glasovni razred, u svijesti, pomisli izvornoga govornika hrvatskoga to su unaprijed razliite jedinice.
Vidjesmo da se fonem moe (p)ostvariti, realizirati na nekoliko naina (v. i kari 1991: 3501):
1) Kao svoj tipini ostvaraj: narod, strana, Ana;
2) Kao poloajna, kombinatorna inaica: stranka, banka, Anka, izvannastavni, aneo;
3) Kao tipini ostvaraj drugoga fonema, onako kako bi se idealno ostvario drugi fonem:
jedanput, nastamba (kao mama), granje (kao njak, glasanje magarca);
4) Kao poloajna, kombinatorna inaica drugoga fonema: invalid, komfor;
5) Kao nula, nita, npr. pri gubljenju: kazalitni kazalini, mjestni mjesni;
6) Neto to nije fonem moe se ostvariti kao fon, npr. pri umetanju: a Ana, bio bijo.
7
Premda se ve u tome nee svi sloiti. Zato ne udi ni pravopisna dvojba pri biljeenju tih rijei.
5
Izgovorne inaice ili varijante pri ostvaraju istoga fonema jesu alofoni (gr. llos drugi,
phn glas, engl. allophone) tog fonema.8 Inaice koje su naelno neovisne o kontekstu,
fonolokoj svojoj okolini, odnosno najmanje mogue ovisne o njemu i emocionalno neutralne
zovu se osnovnim, temeljnim inaicama (fr. variantes fondamentales) ili osnovnim
alofonima. Takve su npr. inaice fonema /n/ u strana, Ana, narod. U hrvatskim se
gramatikama nerijetko zaboravlja da prije svega valja govoriti o osnovnim inaicama.
Besmisleno je govoriti o kombinatornim i slobodnim inaicama (v. dalje) ako nemamo na
pameti to da je svaki izgovoreni fon odmah i istodobno alofon, jer pripada razredu fonova koji
su ostvaraj istoga fonema i sa svim fonovima unutar tog razreda uspostavlja odnos.9
Poloajno uvjetovani ili pozicijski uvjetovani alofoni (to je noviji i proireniji termin, engl.
conditioned allophone), ili kombinatorne inaice (njem. kombinatorische Variante, fr.
variante combinatoire, engl. combinatory variant), ili komplementarne inaice (dopunske,
dopumbene), nastaju zbog utjecaja glasovne okoline u kojoj se pojedini fon ostvaruje. Takvi
su npr. ostvaraji fonema /n/ u stranka, aneo, izvannastavni. Njihova raspodjela (distribucija)
ovisi o okolini, pa e ostvaraj fonema /n/ u Ana biti alveolarno [n] ili dentalno [n], a u Anka
velarno []. Za takve alofone kae se da su u komplemetarnoj distribuciji gdje je velarno
[], ne moe biti alveolarno [n], i obratno. Pribrojimo li takve alofone hrvatskih fonema
osnovnim njihovim alofonima, dolazimo do okvirne brojke 5060 hrvatskih (alo)fona.10
Slobodni ili fakultativni alofoni (njem. fakultative Variante, fr. variante facultative, engl.
optional variant, free variation) oni su kojima je raspodjela (distribucija) slobodna, ne ovisi o
kontekstu, okolini i u tom je smislu nepredvidljiva (za razliku od raspodjele uvjetovanih
alofona, koja je uvjetovana, pa stoga i predvidljiva) nego o pojedinevu dijalektalnome,
regionalnome i socijalnome podrijetlu, o njegovim fiziolokim datostima, raspoloenju,
zdravlju, ivotnoj dobi, spolu, naobrazbi Izvorni govornik hrvatskoga n u strana moe
izgovoriti zubno (dentalno) ili desniki (alveolarno), h u strah ~ straha moe izgovoriti
jedreno (velarno) i grleno (glotalno), i to se nee smatrati odstupanjem od hrvatskoga jezika.
8
Varijanta je termin Prakoga jezikoslovnog kruga (N. Trubeckoj). Za termin alofon nude se u literaturi dva
podatka da ga skovao veliki engleski fonetiar Daniel Jones (18811967) (Muljai 1972: 130, bilj. 5; prenosi
podatak iz rada eha Josefa Vacheka), odnosno da ga je g. 1938. u svojoj disertaciji skovao poznati ameriki
jezikoslovac Benjamin Lee Whorf (18971941) (v. npr. Trask 1996: s. v. allophone; tako tvrdi i Wikipedia).
9
Isti e se metodoloki problem javiti i u morfologiji u odnosu morfema i morfa, tek to e ondje utjecaj
individualnogovornikoga biti mnogo manji, malen do razine irelevantnoga.
10
V. predavanje 04b. Teko da brojka moe biti konana, definitivna, to se vidi ve prema razliitim popisima u
razliitim prirunicima. Dodamo li primjerice nazalizirane vokale (v. Napomene u predavanju 04b) ili pojedine
fonove koji se nigdje ne spominju (velarni nazal [] kakav imamo u stranka, tango prirunicima nije nepoznat,
pa se onda samo od sebe namee pitanje palatalnoga nazala ispred velara, odnosno zato se ne govori o onome
[] kakvo imamo u sanjke, Gjd. manjka, konj ga je), tada bi broj hrvatskih fonova mogao biti i vei.
6
Slobodne inaice mogu biti generalne i individualne (v. i Trubeckoj 1971 [1939]: I.II.1;
Muljai 1972: 43). Ako se ne smatraju odstupanjem od ortoepske norme i ako nisu govorni
poremeaji, ope su, generalne. Kao takve u svojem ih govoru naizmjenino moe rabiti svaki
govornik. Ako je normi prihvatljiva samo jedna od postojeih slobodnih inaica, one druge
pojedinane su, individualne, bilo regionalne, bilo socijalne, bilo patoloke (termin dakle
treba shvatiti tako, u okviru jednoga jezika, ne kao sve bezbrojne i neponovljive realizacije
svakog alofona). Hrvatsko r alveolarno je, uvularno r pripada govornim poremeajima; s
druge strane francusko r uvularno je, a alveolarno r u francuskome moe biti regionalno ili
pak arhaino, afektivno, snobovtina i sl. Razlika izmeu dvojega opega i pojedinanoga
nije uvijek otra: Prema hrvatskoj normi i razliiti su fonemi, pa bi njihovo fonsko
izjednaavanje bila individualna, regionalna odlika govornika, no prema uzusu oni su zapravo
slobodne inaice i za oba je prihvatljiv neki srednji ostvareni glas. Junohrvatska pak smjena
finalnoga m n (npr. gledam gledan, sidim sidin, ja sam ja san, ak s pojavom n
ondje gdje m nema, npr. s nama s naman) nije injenica nadregionalno prihvaena uzusa.
Lass (1984: 21) dodaje da ak i fonemi mogu biti podloni slobodnom odabiru, ne samo fonovi, no
da su takve pojave rubne i nesustavne. Tako e npr. engl. evolution neki govornici izgovoriti sa [i ],
neki sa [], i time suspendirati inae postojeu engl. opreku /i / ~ // (usp. beet repa; cikla ~ bet
oklada, bead zrnce ~ bed krevet), to se meutim u revolution nikada nee dogoditi. Slino
bismo u hrvatskome mogli traiti u rijei(ma) kraljenica i kraljenica, u kojoj je suspendirana inae
sasvim jasna opreka // i // (usp. liti se ~ liti /se/), to se u konica ili ronica nee dogoditi.
Praka jezikoslovna kola raspoznavala je 1015 tipova varijanata.11 Danas obino govorimo
o spomenutim trima osnovnima, poloajnima i slobodnima k tomu jo o trima posebnim
tipovima slobodnih alofona ekspresivnima, ekstrafonematskima i patolokima.
Ekspresivni, ili emfatiki, ili stilistiki alofoni zapravo su (fono)stilistike inaice, nerijetko
praene posebnim naglaskom i melodijom, one koje emo uti ili izgovoriti u slobodnijem
familijarnom govoru, pri hotiminu oponaanju tuega govora, primjerice pri oponaanju
djejega govora, u tepanju (esto umekano, palatalizirano ostvarivanje inae neumekanih
konsonanata, s konotacijom umilnosti, njenosti, bezazlenosti), oponaanju dijalekata (npr.
kad S. Novak umjesto socijalistika napie alika, s mnogo tokavskoga sinkopiranja),
oponaanju neijega govornoga poremeaja i sl. (v. takoer Muljai: 132; kari 1991:
9303). Ekspresivnu inaicu fonema /o/, jako dugo i malo naglasno zavinuto [o], imamo npr.
u supersuperlativu dooo-br , kako se u naijem stranama nerijetko najpohvalnije mogue
11
V. Trubeckoj (1971 [1939]: I.II.1), Muljai (1972: 132). Trubeckoj (ibid.) razlikuje npr. stilistiki irelevantne
i relevantne, unutar stilistiki relevantnih emocionalne i socijalne (ima jo termine patognomske i fiziognomske).
7
kae za rakijicu poto se malo otpije.12 Ekspresivno je u suvremenome hrvatskome [r]

izgovarati izrazito dugo, s vie od dva treptaja, npr. [krrrv] (v. kari 2009: 79), to moemo
uti u deklamaciji, glumi. U francuskome se s posebnim konotacijama (npr. isticanje pojedine
rijei) rabi tzv. accent dinsistance, akcent na prvome slogu, nerijetko praen duljenjem
konsonanta (u fr. naglasak je inae redovito na zadnjem slogu). Dahtav se glas (engl. breathy,
v. predavanje 04a) piu Gussenhoven i Jacobs (2005: 4) u europskim jezicima rabi za
signaliziranje povjerljivosti u govoru ili pak za komino stvaranje dojma seksi glasa.
Valja imati na umu i to da je standardni jezik kojim nitko ne govori spontano, on je uvijek
nauen zapravo takoer u cjelini na neki nain fonostilistian jer njime iskazujemo
slubenost, neutralnost, uljuenost, sveanost, kultiviranost, naobrazbu, dakle odmak od
privatnosti, familijarnosti, oputenosti. Nastojanje na standardu s druge strane osobito u
njegovu hiperkorektnu obliku u prigodama koje ga ne zahtijevaju takoer moe biti
fonostilistino i ostavljati dojam neprirodnosti (v. o tome kari 1991: 9303).
Meu fonostilistike inaice kari (ibid.) ubraja i to izvorniji, netransfonetiziran izgovor
novijih posuenica, koji s jedne strane moe biti nain da se posuenica u govoru svjesno
izolira kao strano tijelo, s druge opet biti odraz snobizma, nadmenosti i sl.
Ekstrafonematski alofoni (termin prema Muljai 1972), ili paralingvistiki, zovu se tako jer
su izvanjski, eksterni fonolokomu sustavu jezika o kojemu je rije, u njemu ih inae upravilu
nema, a pojavljuju se u holofraznim, holistikim rijeima rijeima koje znae itave reenice,
kakve su primjerice hrv. da, ne, onomatopeje, dozivi za ivotinje, u posebnim vrstama
paralingvistikih signala (npr. coktanje) i sl. Takve se rijei nerijetko fonetski vladaju posve
netipino. Stoga nije udno da i u hrvatskih uzvika nalazimo neobine alofone, primjerice onaj
neobian nazalni glas koji piemo kao hm, slogotvorno s u onomatopeji pst! tiho!, jako dugo r
u onomatopeji brrr! zima mi je, klikove pri dozivanju ivotinja, naglaen zadnji slog u uzviku
a-h i sl. (neke od tih primjera spominje i Trubeckoj 1971 [1939]: 208). Da bude jasnije:
Nemaju sve holofrazne rijei ekstrafonematske alofone! Fon [d] u rijei da tipian je, prototipan
ostvaraj hrvatskoga /d/, ne moe biti tipiniji, u njemu nema nita ekstrafonematsko. Rije da tu
je samo kao primjer holofrazne rijei, a ne kao primjer ekstrafonematske inaice fonema. Ali
ako ba hoemo, i rije da moe imati oblik s ekstrafonematskim alofonom, primjerice kad
preko volje potvrdno ne kaemo [da], nego [nda] ili [nda] e, u takvu obliku ono [nd] ili [nd]
ekstrafonematska je inaica fonema /d/, neke vrste prednazalizirano [d].
12
O tome je u jednome tekstu o prevoenju A. B. imia ozbiljno na njegov osobit nain ozbiljnoga pisao K.
Pranji (Jedan troslovan u etirma [sic!] prijevodima, Zbornik radova s Maunarodnoga znanstvenog skupa o
hrvatskom knjievniku Antunu Branku imiu, Drinovci, 5. i 6. rujna 2008, Matica hrvatska, Grude, 2008, str. 22).
8
Patoloki alofoni (v. npr. kari 1991: 925) oni su koje pojedini govornik iz psiho-fizikih
razloga izgovara drugaije od ostalih pripadnika iste jezine zajednice. Takav izgovor zove se
onda govornom manom ili dislalijom, a moe biti primjerice mucanje (ponavljanje odsjeaka ili
slogova), sigmatizam (fuflanje, utanje, izoblien izgovor glasova s, z, c), rotacizam
(poremeaj izgovora glasa r, u nas obino stranjojezini izgovor, tzv. ralanje), lambdacizam
(poremeaj izgovora laterala ili izgovor laterala l umjesto glasa r), kapacizam (poremeaj
izgovora velara); u ostalih glasova poremeaji su rjei. Poremeaji u izgovoru vokala obino su
uzrokovani gubitkom sluha ili pak psihikim razlozima (npr. pretjerana introvertiranost).
I sad, koji bi bio odgovor na pitanje koliko hrvatski ima glasova. Mogua su barem tri: 1)
ima 3031, ako pod glas razumijemo razlikovne razrede glasova, tj. foneme; 2) ima 5060,
ako pod glas razumijemo sve osnovne, neuvjetovane, i sve poloajno uvjetovane ostvaraje
razlikovnih glasova, tj. alofone, i one koji uope nemaju razlikovni status ili pripadaju koliko-
toliko estim uzvicima; 3) ima beskonano, ako pod glas razumijemo apsolutno sve bezbrojne
inaice svih glasova koje su govornici hrvatskoga ikad izgovorili ili to misle uiniti.
A koliko fonema hrvatski ima? Do koliko razlikovnih jedinica dolazimo apstrahiranjem onih
5060 osnovnih i poloajnih njihovih inaica? Ni tu odgovor nije jednoznaan.
Tradicionalna i dan-danas vrijedea temeljna metoda utvrivanja fonemskosti, broja fonema i
njihova inventara u kojemu jeziku, jest metoda komutacije ili supstitucije utvrivanje opreka
(opozicija) iznalaenjem besprijekornih minimalnih parova, rije razliita znaenja koje se
razlikuju samo jednim i to neuvjetovanim odsjekom, ili jo bolje, samo jednim obiljejem, dok
su im svi ostali odsjeci i naglasna svojstva isti, po mogunosti pripadaju istoj vrsti rijei i nisu
neprototipni leksemi. Primjerice u nizu p ti ~ b ti ~ l ti ~ m ti ~ v ti ~ r ti sve redom imamo
parove kojima dokazujemo da su p b l m v r u hrvatskome fonemi, razlikovne jedinice, a idealan
meu njima jest npr. p ti ~ b ti (odsjeci se razlikuju samo u jednom obiljeju, zvunosti,
lanovi para iste su vrste rijei, istoga naglaska, prototipne su hrvatske rijei). Meu fonemima
vlada paralelna distribucija (za razliku od komplementarne, koja vlada meu alofonima). U
klasinim fonolokim teorijama (prva polovica 20. st.) metoda komutacije dri se kljunom, u
novijim pristupima ona je i dalje veoma vana, najvanija, ali nije i jedina. Metodom
komutacije moemo doi i do subminimalnih parova, takvih koji se razlikuju i) u dvama
odsjecima (npr. hrv. kr va ~ sl va, kokoi ~ kokoji), ii) u naglasku (npr. hrv. kr va ~ trva ~
pr va), iii) u kojima izgovor jednoga fonema nije predvidljiv (Muljai 1972: 41, s

primjerima iz talijanskoga, u hrvatskome je takvo to tee pronai, moda kod [r] i [ ] u rijeima
poput mare i zare, v. predavanje 04b). Fonem // (IPA: / /) u engleskome nije ba lako
9
dokazati minimalnim parovima, pa za to mogu posluiti i subminimalni (engl. near-minimal),

npr. vicious ['v Ss] zloban, okrutan ~ vision ['vi ()n] vid, u kojemu se rijei razlikuju u
dvama odsjecima ([-Ss] ~ [- ()n]), ili npr. Asher ['aSS] (Aer, brat Josipov, jedan od 12
Jakovljevih sinova iz Knjige postanka) ~ azure ['a ] sjetloplav, azuran, gdje u drugoj rijei
izgovor fonema nije predvidljiv, odnosno moe biti ['a ], ['a j( )], ['azj( )] (moe i ['e -])
(Lass 1984: 20). U nedostatku minimalnih i subminimalni parovi mogu biti neka vrsta dokaza
fonemskosti. Rekosmo, fonem bi morao imati slobodnu distribuciju, raspodjelu, odnosno ne bi
smio biti kontekstualno uvjetovan, to odmah znai da izgovorne pojave na junkturama,
morfskim avovima nisu besprijekoran dokaz fonemskosti, dakle [c] u hrvatski (~ npr. hrvaki
hrva) nije dokaz fonema /c/ jer je rezultat glasovne promjene na morfskome avu
(hrvat+sk+i), kao to u njemakome Muljaiev (1972: 43) primjer besprijekoran par ne
ine rijei Tauchen [] (dem. od Tau ue, dakle Tau-chen) i tauchen [ ] (roniti; ronjenje,
dakle tauch-en), u kojima je razlika [] i [ ] uvjetovana junkturama. U tom smislu svi primjeri
koje anglo-saksonska literatura bez ustruavanja donosi za // a posljedica su palatalizacije na
junkturi, npr. vision, pleasure zapravo nisu besprijekorni dokaz engleskoga //. I naravno,
fonem mora imati razlikovnu ulogu, jer kako mu i definicija veli mora razlikovati jedan
morfem od drugoga, jednu rije od druge, kako je u piti ~ biti Istiemo da je rije o
znaenjskoj razlici. Razlike mogu biti i samo simptomatine, indeksne razliit izgovor
glasova moe upuivati na spolno, zemljopisno, zdravstveno ili kakvo god stanje govornika, na
govorni stil ali dok se ne mijenja znaenje, nema ni fonemske razlike. Da saberemo, razliiti
teorijski pristupi urodili su razliitim prebrojavanjem i razliitim inventarom hrvatskoga
fonemskog sustava (fonemskim inventarom pojedinoga jezika bavi se disciplina koja se zove
fonemika), pa moemo rei da je fonema u hrvatskome tridesetak:
1) 29 bez fonema j;
2) 30 kolokvijalno reeno, koliko slova toliko fonema;
3) 31 slogotvorno r fonem, diftong ie nije fonem;
4) 31 diftong ie fonem, ali samo dugi, slogotvorno r ne;
5) 31 diftong ie fonem, kao takav, bez obzira na duinu, slogotvorno r ne;
6) 32 slogotvorno r fonem, dugi diftong ie fonem;
7) 32 slogotvorno r fonem, diftong ie fonem, kao takav, bez obzira na duinu.
10
Opis (1) nalazimo u R. Jakobsona.13 Opis (2) predteoretski je, nai emo ga u starijim
gramatikama (19. st.), koje i nisu znale to je fonem, govorile su o glasovima.14 Opis (3)
imamo npr. u Silia Pranjkovia (2005), gdje se [ie] ne smatra diftongom, ni fonemom,
nego dvama glasovima, dvama fonemima [j][e].15 Tako je i u prvome izdanju gramatike
Bari et al. (1979). Opis (6) imamo u Brozovia (1991; 2007), a otamo onda i u Bari et al.
(1995; 2005). Opis (5) od kraja 1980-ih imamo u radovima Z. Jelaska (Z. Babi 19881989),
opis (7) u Z. Jelaska (Z. Babi 1995). Opis (4), premda zamisliv, u kroatistici ne nalazimo.16
Ako se sad vratimo hrvatskoj abecedi, i ako pretpostavimo da je slov (grafova) u njoj 30,
jasno je imamo neki problem, da odnos jedno slovo = jedan fonem nije potovan. Gdje nije?
1) Dvoslovima d lj nj mi, dodue, biljeimo foneme (npr. damija, ljubav, panj, Ajd.
nju /prema Njd. ona/), ali ti dvoslovi jednaki su skupovima slov d+ l+j n+j, kojima
biljeimo po dva fonema, d+ l+j n+j (npr. nadivjeti, izvanjezini, injekcija).17
2) Slovom r biljeimo foneme ako mislimo da su dva r i . Razliku neslogotvornosti i
slogotvornosti ni inae ne biljeimo (npr. noga ~ njutn, uho ~ aut, humak ~ hm!), odnosno
neslogotvorno i zapravo biljeimo kao j (usp. [j] u jaram, jugo i [i] u pijem, dijeta).
3) Diftong ie (jat, odraz jata) ako mislimo da je fonem, ili uope diftong biljeimo na
nekoliko naina. Kad je dug, skupom slov i+j+e (npr. dijete, tijelo, zvijezda, zvijer) ili skupom
13
G. 1949., u prvome strukturalistikom opisu srpsko-hrvatskih fonema (On the identification of phonemic
entities, Travaux du Cercle Linguistique de Copenhague V, 1949; v. Muljai 1972: 115; v. dalje Tablicu 1).
Poslije je D. Brozovi (krajem 1960-ih) lako dokazao da j jest fonem, npr. u minimalnim parovima mn. kokoi ~
prid. kokoji, zamj. mi ~ imp. mij! Mogli bismo dodati dalje im. jutro ~ gl. prid. rad. utro, pril. jako ~ vez. iako i sl.
14
No nerijetko emo uz njih ondje nai i palatale st t zd d. Pa kad ovjek danas usporedi rasprave o fonemima i
morfonemima s tim starim gramatikama, mora se upitati u emu smo to uope spoznajno napredovali. Mareti
pak (1899) govori o 31 glasu on nema st t zd d, ali ima (dz, npr. u lovac ga), koji pie sa .

15
Da je slogotvorno r fonem, J. Sili u to uope ne dvoji (usp. par prst ~ post, mn. prsti ~ gl. pasti). Meutim
bolji bi minimalni par bio onaj koji bi u vezu doveo slogotvorno i neslogotvorno r. Takav bi prema D. Brozoviu
bio Vjd. Istro [ stro] (: Istra) ~ gl. prid. rad. istro [ st o] (: istrti). Komentar v. u tablici u predavanju 04b. Sve u

svemu, prije e biti da je slogotvorno [r] jednostavno alofon fonema /r/, a ne zaseban fonem.
16
Prikazana raznolikost u prebrojavanju hrvatskih fonema i njihovu inventaru ne treba uditi. Fonem je teorijski
konstrukt i kao takav uvjetovan teorijom i razliitim miljenjima fonolog. Raznolikost bi se mogla i dalje
uslonjavati, primjerice oprekom dugih i kratkih vokala. A da to nije samo hrvatski problem, nego univerzalni,
lako je provjeriti u temeljnim fonolokim prirunicima: Vjerojatno nema jezika u kojemu bi se svi sloili oko broja
fonema. Kako je u talijanskome i talijanistici, v. npr. u Muljai (1972), kako je u ruskome i rusistici, v. npr. u
Menac (2005: 152), gdje je dan pregled ruskih gramatika, koje kau da je fonema u ruskome: 5 ili 6, a moda i 12
vokalskih te od 34 do 48 konsonantskih, sve u svemu, ruski prema ruskim gramatikama ima od 39 do 60 fonema.
17
Za l+j zapravo nema primjera (moda u nekoj posuenici, npr. povre la Julienne, to se obino izgovara
[iljen] ili ak [ien], premda se pie ilijen, usp. milje u Markovi 2013a, pod Jotacija). irilica je u tom smislu
dotjeranija od latinice, ima jednoslove naspram skupova slova . Da bi nevolji doskoila, HAZU
(JAZU) u svojim izdanjima nerijetko rabi (nekad jest) slova ; slovo umjesto d [ ] rabi i kari (2009).

11
slov j+e (npr. pjev, premjetati, Gmn. medvjed, Gmn. vjer).18 Kad je kratak, skupom slova
j+e (npr. djeteta, tjelesa, zvjezdica, zvjerski). Zanimljivo, u pravopisnim se prirunicima autor
koji diftong smatraju fonemom (npr. BFM) ne govori ni o troslovu ije ni o dvoslovu je (kojima
bi se taj diftong biljeio). Kad bismo ta dva alografa pribrojili hrvatskoj latinici to bi bilo
logino i dosljedno ona bi imala 32 slova. Kako god mi o odrazu jata mislili, valja istaknuti da
hrv. slovo i moe biti i oznaka za fonem /i/ (npr. u i, ili, Ivo) i oznaka za nita (npr. mlijeko
[mljeko], korijen [korjen], dijete [djete] beba). Dodatna je nevolja to je niz slova i+j+e
kojime se dugi diftong (ie) najee biljei jednak skupu slova kojima se biljee fonemi i+j+e
(odnosno i+i+e).19 Drugim rijeima, mi u pijem mlijeko imamo dva posve razliita slijeda slova
i+j+e: u pijem imamo pet grafema, pet fonema (p+i+j+e+m)20 i pet fonova [pijem], a u
mlijeko imamo sedam ili pet grafema (ovisno o raunanju, sedam jednoslova ili etiri
jednoslova i jedan troslov), pet ili est fonema (ovisno o tretmanu diftonga, m+l+ie+k+o ili
m+l+j+e+k+o) te est ili pet fonova [mljeko], ili [meko], ili [mlieko], ovisno o izgovoru.
Slino se dade pokazati i na odnosu rije dijete (mn. od dijeta) prehrana ~ dijete beba.
Usput sasma praktina pravopisno-tehnika posljedica: Svi raunalni programi za prijelom
teksta na kraju e retka rastaviti mli-jeko, di-jete, a lektori u tome nee vidjeti nita sporno.
Ali hoda, granje ne rastavljaju hod-a, gran-je. A to bi bilo isto. Jednostavno im netko treba
rei da je ije jedan grafem (kad oznaava dugi jat), program to ne moe znati sam.
I jo opaska o jednom osobitom sluaju pisanja j. Vidjesmo dakle da u hrvatskome
tradicionalno piemo i ondje gdje glasa [i] nema (mlijeko, dijete). Iz ne posve razumljivih
razloga pojedini pravopisni prirunici preporuuju pisanje j u sklonidbi stranih imena gdje glasa
[j] takoer nema. O tome treba li u kosim padeima od Croatia [kroacija], Cibalia [cibalija],
Nokia [nokija], Xperia [ekspirija] pisati intervokalno j (Croatie ili Croatije, Xperie ili Xperije)
moe se razgovarati i preporuke su razliite. Neki pravopisni prirunici (pravopis IHJJ-a)
pokuali su otii tako daleko da i u kosim padeima od imena poput fr. Camus [kami],
Chamonix [amoni] piu intevokalno j, to u praksi nije zaivjelo. Nevolja je meutim ta to je
inzistiranje na pisanju takvih j-ova urodilo uporabnom navadom da se i u kosim padeima od
engl. Patricia [patria], Ohio [ohajo], tal. Brescia [brea], fr. Charleroi [arlroa] pie nekakvo j.
18
Rije s dugim jatom (ne produenim, nego dugim) u kojima jat biljeimo sa je u hrvatskome ima nekoliko
desetaka (v. npr. BMM: 29), meu njima i tako este poput pjev, gnjev, bescjenje, narjeje, rjenik, vjesnik.
19
kari (1996) na temelju pregleda raunalne baze donosi podatak da je od svih rijei u hrvatskome koje imaju
slovni skup ije ak 38% onih u kojima to ije nije oznaka za dugi odraz jata, dakle vie od treine (v. predavanje 07).
20
To j nerijetko se tretira kao alofonsko neslogotvorno i, koje u hrvatskome poistovjeujemo s fonemom j.
12
Odakle tu intervokalno j kad intervokalnoga poloaja nema (za razliku od npr. imena engl.
Horatio, u kojem ga moe i ne mora biti), odnosno ako ga ima, nije rije o kontaktu [i] i
drugoga vokala. Koji izgovor podrazumijeva pisanje Gjd. engl. Patricije, Ohija? [patrije],
[ohajja]? Uostalom, zato ba samo u kosim padeima, zato j ne bismo pisali i u nominativu?
4) Diftong ai koji imamo npr. u jedanaest, etrnaestica biljeimo sa ae, dakle u tim
sluajevima (u brojevima s formantom -naest-) sa e biljeimo j, drugi dio diftonga.21
5) Mnogi su sluajevi u kojima glasovne promjene ne biljeimo. Pitanje je onda dakle koje
foneme biljeimo u jedanput, gradski, uzetati se. Je li u himba, stambeni, zelemba, komfor,
infarkt isti fonem kao to je u jedanput, vodenbuha, stranputica, konformist, amfora ili nije? I
ako je isti, koji je, /m/ ili /n/, ili je oboje? Ortografska konvencija koliko god da se temeljila na
intuiciji i tradiciji moe biti jako varljiva. To da hrvatski pravopis nalae pisanje
iznadprosjean i natprosjean zanimljivo je samo po sebi i bez tekih pitanja o fonemima. A
teko pitanje ovo je: Imamo li tu posla s dvama razliitim fonemima (/d/ i /t/, i ako da, zato?) ili
o jednome te istome fonemu koji, eto, piemo razliito (i ako je tako, je li taj fonem /d/ ili je /t/)?
Sve u svemu, budui da je fonem ideja, predodba, nije uvijek lako odrediti to jest fonem, a to
nije. Na to utjecaja osim (ne)postojanja minimalnoga para mogu imati svijest o fonemu,
znaenje rijei, pismenost, pravopis. Sve to utjee na predodbu i kadto je jednako vano kao
to su i minimalni parovi. Pa sve i ako se dogovorimo oko broja fonema u nekome jeziku
(npr. hrvatskome), ostat e nam pitanja tipa je li u iznadprosjean i natprosjean isti fonem.
Na pitanje postavljeno u (5) rana je praka strukturalistika fonologija (Trubeckoj 1971
[1939]: I.III.2, I.V) odgovarala pojmovima neutralizacije, to je nita drugo doli
suspendiranje opreke (kontrasta), i arhifonema (termin je g. 1929. smislio R. Jakobson).
Arhifonem je ukupnost, upravo presjek ili najmanji zajedniki nazivnik obiljej svojstvenih
dvama inae razliitim, oprenim fonemima, koja se ukupnost pojavljuje se na poloajima
neutralizacije, onda kad je opreka meu tim dvama fonemima suspendirana.22 Poloaji
neutralizacije trea su vrsta poloaja u kojima se fonem moe pojaviti. Prva su ve spomenuta
paralelna distribucija (u kojoj su fonemi razlikovni), druga su komplementarna distribucija (u
kojoj se pojavljuju alofoni), trea su neutralizacijske pozicije, takve u kojima je opreka meu
dvama fonemima potrta. U kajkavskome, u ruskome ili u njemakome takva je primjerice
21
Oko statusa tog diftonga prirunici se ba i nee sloiti (naii emo na preporuene nediftonke naglaske tipa
[dvanastica]), no nedvojbeno je da dobar dio gradskih govornika izgovara upravo [jednist], [dvanistica].
22
U drugim klasinim fonolokim pravcima najee se kao predstavnik dvaju neutraliziranih fonema odabire
jedan od tih dvaju; Praka je kola odabrala jedinicu druge vrste arhifonem (Trask 1996: s. v. neutralization).
13
pozicija kraja rijei, na kojemu se uvijek pojavljuje bezvuni konsonant, usp. npr. kajk. bok
[bok] i Bog [bok] ili njem. Rat [ra t] kota i Rad [ra t] savjet. U takvim njemakim
sluajevima Trubeckoj e rei da je rije ni o fonemu /t/ ni o fonemu /d/, nego o arhifonemu
/T/, koji niti je bezvuan niti je zvuan, on je nenazalni dentalni okluziv kao takav
(Trubeckoj 1971 [1939]: 79, 230), a ovisno o neutralizacijskome poloaju moe se ostvariti
bilo kao bezvuan bilo kao zvuan (u njemakome to e biti bezvuno [t]). Tako gledano u
hrvatskome G trupca (~ trupac) i G vrapca (~ vrabac) ne bismo imali ni /p/ ni /b/, nego
bismo u genitivnom obliku imali arhifonem koji bismo odredili kao bilabijalni okluziv, /P/ ili
//p// (za biljeenje e se odabrati bezvuno /p/ jer je neutralizacijska okolina bezvuno /c/).
Problem: U amfora i infarkt ne bismo imali ni /m/ ni /n/, nego arhifonem koji bismo odredili
kao? Kao to? Kao labio-dentalni nazal? Ali u hrvatskome labio-dentalni nazal nije fonem.
Znai arhifonem moe biti i neto to nije fonem. Ako je arhifonem zaseban pojam koji
pripada zasebnoj razini opisa, onda to i ne bi bilo udno. Samo pritom valja upozoriti na troje.
Prvo, opis se time uslonjava. To ne znai nuno da je samim time i lo. Drugo, arhifonem
moemo povezati s morfonemom (slian pojam, ne uvijek jasno razluen, v. predavanje 07),
terminom i pojmom kojim se u nas jako slui J. Sili primjenjujui ga na hrvatski jat jat je
morfonem koji se ostvaruje neim to nije on sam, a ostvaraj ovisi o morfonolokom okruju.
Jat je ukupnost svojih ostvaraja ([j], [j], [e], [i]) i istodobno nijedan od njih, jat je jedinica
druge razine. To nadalje znai da broj fonema i broj arhifonema nee biti isti. Na ogranienu
primjeru s mama, strana, himba, amfora, infarkt, banka razine bi opisa u hrvatskome bile:
arhifonemska //m// //// //n//
fonska [m] [] [n] []
fonemska /m/ /n/
Tree, da ne bi opet ispalo da je rije samo o hrvatskome problemu, o vrlo slinome s nazalima
u jeziku kannada (dravidski, Indija) pie Lass (1984: poglavlje 3.3), pa utjeno veli: But what
about [J] []? Since they are in complementary distribution, they must be allophones of one
phoneme: but which? [] the choice is arbitrary. A da arhifonem moe biti neto to nije
fonem, pokazuje ameriki engleski u pojavi poznatoj kao engl. tapping (ili flapping), pri kojoj
se intervokalni /t/ i /d/ neutraliziraju u arhifonem // //, nefonemski alveolarni dotanik (engl.
tap, v. IPA-inu tablicu u predavanju 04a) (v. npr. Lass 1984: 50; Spencer 1996: 601, 231):
14
atom atom ['tm] [' m]

Adam A. ['dm] [' m]
better bolji ['bet(r)] ['be (r)]
ladder ljestve ['ld(r)] ['l (r)]
Ako je vjerovati IPA-inu opisu amerikog engleskoga (IPA AME, v. Literaturu), a nemamo
mu ba razloga ne vjerovati (nainio ga je Peter Ladefoged /19252006/, jedan od
najutjecajnijih modernih fonetiara), ameriki engleski kao fonem ima alveolarni priblinik
[ ], a ne dotanik [ ] (barem u inaici koja je ondje opisana, a to je govor mlaega,
obrazovanoga, gradskoga stanovnitva Srednjega zapada i Zapada SAD-a).
Saberimo. Do fonema dolazimo od fonova. Fonovima se bavi fonetika. Fonemima se bavi

fonologija u uem smislu rijei. U tom uem, tradicionalnom, strukturalistikom fonologiju
smislu zanima percepcija, odnosno kako glasove opaamo i pojmimo, kao razlikovne ili ne,
bez obzira na nain njihove proizvodnje bez obzira na to je li njihova proizvoa ovjek,
papiga ili MP3-player. Fonologija u irem smislu bavi se i fonovima, i fonemima (fonemskim
inventarom jezika), i glasovnim promjenama (uvjetima ostvarivanja alofona), i fonotaktikom
(mogunostima i ogranienjima u kombinacijama fonova), i slogovima, i naglaskom
I najzad, vano je imati na pameti da ni fonetiku ni fonologiju ne valja mijeati s drugim
dvjema filolokim disciplinama ortoepijom ili pravogovorom (izabrani i eksplicitno
normirani izgovor te nauk o njemu) i ortografijom ili pravopisom (izabrani i eksplicitno
normirani nain pisanja, koji ukljuuje izabranu i propisanu grafiju ili pismo, slovopis te nauk
o njima). Sve su te discipline povezane, ali i jasno razluene; loe je kad se ne lue.
Slijedi mali popis primjera hrvatskih minimalnih fonemskih parova (prema Brozovi 1991) te
potom pregled fonemskih razlikovnih obiljeja te pregled njihova tretmana u trima vanim
fonolokim pravcima strukturalizmu, generativnoj lingvistici i novijim autosegmentalnim
pristupima (vieglasnim, kako ih u nas zove Z. Jelaska) izniklima iz generativne lingvistike.
15
Primjeri minimalnih parova hrvatskih fonema (v. Brozovi 1991, osobito 38). Navest
emo samo primjere, neemo navoditi parove za opreku svih fonema sa svim ostalima.
Uostalom, i ne mogu se svi fonemi izvrtjeti u minimalnome paru sa svim ostalima ili
rijei za sve parove jednoga fonema sa svim ostalima jednostavno ne postoje ili je pak
fonotaktika konkretnoga jezika takva da se ne mogu svi fonemi nai u svim poloajima.23
p piti ~ biti, pijuk ~ fijuk, pojiti ~ dojiti, prut ~ trut, plava ~ glava, puka ~ njuka, poker ~ doker
t trag ~ drag, trlja ~ prlja, tukac ~ dukac, trom ~ hrom, tei ~ lei, tlak ~ vlak, tad ~ sad, trak ~ zrak
k kip ~ tip, krv ~ crv, kum ~ um, kaa ~ aa, kuditi ~ guditi, kaca ~ faca
b bara ~ para, bor ~ tor, bijem ~ sijem, brak ~ zrak, brak ~ mrak, bos ~ nos, bod ~ vod
d dar ~ par, dama ~ tama, dar ~ ar, dubiti ~ ljubiti, dan ~ ran, drag ~ vrag
g gar ~ par, gesta ~ cesta, gukati ~ mukati, gunj ~ unj, gua ~ sua (komp.), gar ~ ar
c cijela ~ bijela, cijuk ~ pijuk, car ~ zar, cika ~ vika, curiti ~ juriti, cijena ~ hijena, cvijet ~ svijet
upati ~ pupati, uba ~ buba, ama ~ tama, ep ~ dep, aa ~ naa, uda (Gjd.) ~ luda, eh ~ ceh
uk ~ puk, utjeti ~ utjeti, uh ~ njuh, ud ~ lud
dara posuda za ulje ~ para, dudo ~ udo, dada cesta ~ kada ~ jada jadnica
avao ~ avao, ak ~ njak glasanje magarca, ak ~ jak
s svoj ~ tvoj, sjena ~ pjena, sala ~ ala, sol ~ vol, suh ~ njuh, sud ~ ud, sin ~ fin
uljati ~ ljuljati, aliti ~ faliti, ut ~ but, uma ~ guma, iriti ~ viriti, os ~ nos
z zabaviti ~ nabaviti, zov ~ lov, zibati ~ ribati, zelen ~ jelen, zet ~ set
ir ~ pir, aba ~ baba, aba ~ daba besplatno, ig ~ mig, ega ~ njega
f fakt ~ pakt ~ takt, fama ~ dama, fijuk ~ cijuk, fah ~ ah, fasadi (Ljd.) ~ nasadi (imp.)
h hum humak ~ um, hodati ~ vodati, hod ~ rod, huji ~ zuji, hir ~ pir, huka ~ tuka
j jauk ~ pauk, jeza ~ teza, jama ~ mama, joj ~ njoj, jo ~ lo, juriti ~ zuriti
l luk ~ uk, loj ~ poj, luk ~ huk, lak ~ rak, liti ~ iti, luk ~ vuk
ljuljati ~ uljati ~ uljati ~ muljati, ljudi ~ sudi posude, ljaga ~ raga, ljama (ivotinja) ~ vama (zamj.)
m muka ~ tuka, mir ~ ir, mama ~ nama, muk ~ vuk, moja ~ boja, moliti ~ soliti, mlad ~ hlad
n nanos ~ zanos, nos ~ kos, neki ~ meki, naa ~ vaa, nuditi ~ uditi
njega ~ ega, njok ~ ok, njen njezin ~ fen, njen ~ ten, njuka ~ uka
r rod ~ bod, rama ~ tama, rub ~ zub, ribati ~ gibati, rubiti ~ ljubiti, ruka ~ luka, riva obala ~ iva (prid.)
v viriti ~ piriti, vaza ~ faza, velik ~ elik, vir ~ hir, variti ~ ariti, vuem ~ tuem
ij cvijet ~ cvat, bijeg ~ bog, svijet ~ svet, lijek ~ lik, lijek ~ l k, cijen jeftin ~ crn, lijeta (pz.) ~ ljeta (Gmn.)

prsti ~ pasti, krv ~ kov, trn ~ ten p t, krst ~ kist, brk ~ b k slap, brzica, Istro (Vjd.) ~ istro (gl. prid. rad.)

U primjerima za ij i odmah imamo i minimalne parove za pet vokala; ak ako ti parovi i ne

dokazuju fonemskost ij i , oni sasvim sigurno dokazuju fonemskost pet hrvatskih vokala.
23
Primjerice jat u hrvatskome nemamo na poetku rijei, osim eventualno u kovanici jekavtina, to se onda
zove nepotpunom raspodjelom ili defektivnom distribucijom, engl. defective distribution. Upravo zato vane su
potencijalne, prema fonotaktikim pravilima mogue, ali neostvarene nerijei, o emu v. predavanja 07 i 08.
16
FONEMSKA RAZLIKOVNA OBILJEJA
Da je fonem predodba o jezinoj jedinici koja nema znaenja, no koja svojom razlikovnou
prema drugim takvim jedinicama unutar pojedinoga jezika omoguuje razlikovanje veih
jedinica (kako smo fonem odredili na poetku predavanja), to je uza sve ograde i drugaija
poimanja dananji communis opinio, opeprihvaen stav u znanosti. Kad kaemo ograde,
mislimo prije svega na to da je termin fonem u svom prvobitnom znaenju bio jednostavno
prijevod za glas (v. predavanje 01), na to da e se pojedine teorije s vremenom zadravati na
toj fizikoj, realnoj strani fonema vie negoli na umnoj, pojmovnoj, te na to da pojedinim
teorijama fonem i nee biti odve vaan pojam. A da bi fonem bio predodba, umna slika,
pojam, razlikovna vrijednost da se primijetiti da su to sve apstraktne veliine to su u
svojim radovima rodonaelnici strukturalizma J. Baudouin de Courtenay i F. de Saussure vrlo
jasno iskazivali jo u 1880-ima, to je bilo u izravnoj vezi s jasnim njihovim luenjem
postvarene, fizike s jedne te umne, psiholoke i znaenjske strane jezine djelatnosti s druge.
Odgovor meutim na pitanje o tome kako se i po emu fonemi meusobno razlikuju trebalo je
priekati jo dva-tri desetljea, izmeu ostaloga priekati razvoj fonetike i njezinih mjerenja.24
Dakle da se ljudski govor sastoji od razluivih, diskretnih odsjeaka, to je ovjeku intuitivno
moralo biti jasno jo onda kad je izumio alfabetno pismo (Halle 2005: 24), a razraena
jezikoslovna svijest o tim odsjecima u suvremenome jezikoslovlju postojala je jo 1880-ih.
Svijest pak o tome da ti susljedni odsjeci i predodba o njima nisu krajnje jezine sastavnice
javlja se jasno formulirana negdje 1920-ih. Danas se obino veli da je prvi rad koji je jasno
kazao da je odgovarajua metoda u fonologiji nekoga jezika istraivanje sastavnih obiljeja
odsjeaka, dakle da su odsjeci svenjevi fonetskih obiljeja, izlaganje R. Jakobsona na
Prvom meunarodnom kongresu jezikoslovaca u Haagu g. 1928.25 Ondje stoji da opis
fonologije pojedinoga jezika prije svega mora ukljuivati znaajke repertoara bitnih razlika
(razlikovnih obiljeja, fr. diffrences significatives) meu akustiko-motorikim slikama
24
Usput, IPA je pod francuskim imenom zasnovana g. 1886. u Parizu (utemeljitelj Paul Passy), od g. 1897. zove
se LAssociation Phontique Internationale. Otpoetka joj je jedan od ciljeva bio izraditi univerzalni fonetski
alfabet. Neki od suradnika ili Passyevih uenika bili su i Otto Jespersen (veliki danski lingvist i anglist) te Daniel
Jones (izrazito utjecajan engleski fonetiar, izradio prvi suvremeni fonetiki opis nekog jezika, engleskoga,
poslije ga doraivao i tako postavio temelje svim buduim opisima; znatno pridonio razradi pojma transkripcije i
univerzalnih transkripcijskih simbola; vokalski trapez primjerice njegov je izum; profesor Henry Higgins iz
Pygmaliona /1912/ Georgea Bernarda Shawa njegova je ideja te po svemu sudei slika i prilika).
25
Izlaganje je kao odgovor na pitanje kongresnoga Odbora g. 1927. napisano u suradnji s N. Trubeckojem i S.
Karcevskim, uz Jakobsona fonolokim prvacima Prakoga lingvistikog kruga. Dostupno je u Jakobson (1962: 36).
17
(odsjecima, fr. images acoustico-motrices) te fonoloke odnose (fr. corrlations

phonologiques) koji se sastoje od niza binarnih, dvojanih opreka odreenih opim, za sve
jezike vrijedeim naelom. Poredbena fonologa treba formulirati ope zakone koji upravljaju
tim odnosima. Sve te pojave fonologija treba obraivati s akustikoga gledita jer je akustika
slika ne motorika ona radi koje govorei subjekt govori, ona koja je drutvena injenica.
Jakobsonu i Trubeckoju danas pripisujemo zasluge za otkrivanje razlikovnih obiljeja
jezinih atoma manjih od fonema suvremenomu jezikoslovlju, no zapravo je na neki nain
bila rije o ponovnom otkrivanju onoga to je g. 1867. u knjizi Visible Speech bio naslutio
Alexander Melville Bell (otac Alexandera Grahama Bella, jednoga od pionira telefonije), koji
je bavei se patologijom govora bio smislio univerzalni znakovni alfabet za glasove. Znakovi
su se sastojali od polukrunica i crta koje su zapravo oznaavale detalje artikulacije
(prekidnost ili neprekidnost, zvunost ili nezvunost, labijalnost, koronalnost, dorsalnost i sl.),
odnosno vidljivo kako naslov knjizi veli upuivale na izgovorne znaajke glasova:
(Usput, Bellova je nakana bila uiniti taj alfabet opim dobrom, ali od britanske Vlade nije
dobio novac za odlijevanje slova i tisak, pa je sluaj htio da taj alfabet padne u zaborav i da ga
nadomjesti IPA-in alfabet temeljen na latininome pismu, koji se lako mogao tiskati.)26
Vratimo li se Jakobsonu, jedna je od temeljnih vrednota njegova prijedloga bila nerazdruivo
ispreplitanje fonetike i fonologije. Halle (2005: 29) dri da je prava teta to se ta ideja nije
vie uhvatila ba u fonetici, pa spominje sumu dvadesetostoljetne fonetike, Ladefogedov i
Maddiesonov The Sounds of the Worlds languages, kojoj se ve iz naslova vidi da glas,
odnosno odsjeak, a ne razlikovno obiljeje, smatra temeljnom jezinom jedinicom.
26
V. o tome Halle (2005: 1.3); otamo je i prikaz dijela Bellovih znakova.
18
Trea artikulacija jezika (v. predavanje 01) ralamba je na razlikovna obiljeja unutar kojega
fonema, dakle na sastavnice koje vie nisu linearne, susljedne, sljedbene, nego su simultane,
istodobne (fonemi su, podsjetimo se, najmanje sljedbene jedinice). U predavanju 04a vidjesmo
koja su razlikovna obiljeja glasova, fonova (npr. po emu se razlikuju [p] i [b], po emu [n]
ispred [a] i [n] ispred [j]), a ta su bila naelno artikulacijska, izgovorna. Fonologiju naelno
zanima kao mi [p] i [b] percipiramo, opaamo sluhom, jesu li oni nama razliiti i jesu li nam
razlikovni ima li rijei koje se razlikuju samo u [p] i [b]. Ako ima, onda govorimo o fonemima
/p/ i /b/, a razlikovna obiljeja ona su na temelju kojih se meu njima uspostavlja izgovorna i
ujna opreka, koja omoguuje razlikovanje rije piti ~ biti, poj ~ boj, para ~ bara i sl.
Razlikovna ili distinktivna obiljeja (engl. distinctive features)27 najmanje su simultane
(istodobne) razlikovne akustiko-artikulacijske sastavnice kojima se sluimo pri opisu fonema
ljudskih jezika, svojevrstan univerzalan skup krajnjih (ultimativnih, atomskih) sastavnica
fonolokih opisa. Fonemi su na taj nain zapravo nita doli svenjevi, snopovi, matrice
simultanih obiljeja, koja su, dakako, ograniena ljudskim izgovornim i slunim
mogunostima, svi jezici razlikovnost crpu iz ograniena skupa obiljeja. emu obiljeja
slue? Opisu fonema. Odgovor je jednostavan, ali i toan. Naime i fonove i foneme mi
moemo biljeiti ovako i onako (latinicom, irilicom, glagoljicom, meunarodnim fonetskim
alfabetom, slavenskim transkripcijskim alfabetom, rtama i rjezama), no kad im pobrojimo
obiljeja, onda je to t, onda je to taj i taj fon ili fonem bez obzira na nain biljeenja.
Obiljeja su vana i zbog morfonologije nerijetko smo vidjeli da su pojedinim glasovnim
promjenama podvrgnuti glasovi kojima je pojedino obiljeje zajedniko. To oito nije
sluajno, oito je rije o nekim prirodnim razredima (engl. natural classes) glasova. Glasovi
ine naravan razred ako je za opis razreda potrebno manje obiljeja negoli za opis pojedinoga
glasa. Stoga nam obiljeja pomau i pri opisu postojeih promjena i jednako vano pri
predvianju neostvarenih. Sasvim konkretno: Sve da hrvatski i nema pozajmljene rijei poput
araf, Krf, Vakuf i sl., mi bismo na temelju [p] [b] [m] [v] svi su labijali unaprijed mogli
pretpostaviti da e epentetskoj jotaciji biti podvrgnuto i [f], jer je i ono labijalno (ne jedna
hrvatska gramatika ima s time problema arafima unato). Dapae, generativno jezikoslovlje
glasovne promjene i ne formulira pomou glasova, nego pomou obiljeja; tako formulirane
promjene izrazito su apstraktne, no stoga istodobno uspijevaju uhvatiti mnoga poopenja koja
nije mogue prepoznati kad se promjene formuliraju pomou glasova. Jednostavno: Ono to
se mijenja u hrvatskoj sibilarizaciji nisu k g h (u c z s), nego je velarnost (u koronalnost).
27
Zovu ih u nas jo unutarnja razlikovna obiljeja (URO) ili inherentna distinktivna obiljeja (IDO); engl.
termin inherent distinctive features, inae, termin je L. Bloomfielda (v. Muljai 1972: 42).
19
Evo kako su dva vana suvremena fonologa saela bitne vrednote fonolokih razlikovnih
obiljeja. George N. Clements (19402009; djelovao na MIT-u, Harvardu, Cornellu, u Parizu):28
Obiljeja su univerzalna jer svi jezici svoje glasove odreuju pomou malena skupa obiljeja.
Obiljeja su razlikovna po tome to uobiajeno razlikuju jedan fonem od drugoga.
Obiljeja ograniavaju broj teorijski moguih opreka glasova unutar jednoga jezika i meu jezicima.
Obiljeja su gospodarna jer omoguavaju to da se relativno veliki fonemski sustavi odrede
pomou daleko manjega skupa obiljeja.
Obiljeja odreuju naravne razrede glasova koji se pojavljuju u ponovljivim fonolokim
uzorcima (engl. patterns, promjenama).
Uzorci obiljeenosti, dubinske jezine univerzalije, ukljuuju razliku izmeu obiljeenih i
neobiljeenih fonemskih obiljeja (engl. marked and unmarked features).
Morris Halle (1923; od 1950-ih do danas jedna od kljunih figura sve fonologije, matino na
MIT-u, suraivao sa svima, od Jakobsona i Chomskya do Clementsa) u radu Halle (2005):
1) Odsjeci koji tvore svaki iskaz svenjevi su obiljeja (engl. complexes of features).
2) Obiljeja pripadaju zatvorenu skupu, iz kojega svaki jezik izabire podskup.
3) Obiljeja imaju dvojnu narav: ona su razlikovni biljezi koji slue predstavljanju
pojedinanih rijei i morfema pojedinoga jezika u umu govornik; ona takoer slue kao
upute (engl. instructions) za artikulacijske radnje koje proizvode akustiki govorni dogaaj.
4) Obiljeja koja slue predstavljanju morfema (sic!) u umu mogu se razlikovati od onih koja
slue kao upute za artikulaciju. Odnos meu tim dvjema postavama ureen je pravilima.
5) Sve pravilnosti i ogranienja u vladanju odsjeaka moraju biti formulirana pomou
obiljeja od kojih se odsjeci sastoje.
6) Obiljeja odsjeka organizirana su u obliku etke za boce (engl. bottle brush).
7) U univerzalan skup fonolokih obiljeja ukljueno je est unarnih obiljeja koja pruaju
obavijest o odabranome artikulatoru (izgovornom organu) odsjeka.
O Halleovim tokama (6) i (7), teorijski ovisnima, v. dalje; ima jo i toka (8), opis
palatalizacije, o emu Halle (2005) zapravo i pie. O pojedinoj teoriji ovisne odlike obiljej
mogu nas podsjetiti na sljedee. Dok su fonovi fizike injenice, stvarne, mjerljive, fonemi su
ovjeji konstrukt, apstrakcije, jedinice. Kao takvi oni podlijeu i razliitim interpretacijama,
razliitim apstrahiranjima i teorijskim pristupima.29 Fonologija 20. st. od poetnih radova
28
Teorija obiljeja na http://nickclements.free.fr/index.html, usp. takoer Hyman (2007: 362).
29
Fonovi ne podlijeu takvoj vrsti interpretacije njih instrumentima moemo izmjeriti, fonetski snimiti,
rendgenski tono vidjeti kako se pojedini izgovara. Kod fonova je mnogo manje prostora za ono ja mislim.
20
strukturalistikoga Prakog kruga izmeu dvaju svjetskih ratova dalje30 ponudila je

nekoliko teorijskih okvira unutar kojih su se razlikovna obiljeja utvrivala i omjeravala o
pojedine jezike. Prikazat emo tri ponajglavnija, tek da vidimo kako stvar funkcionira.31
Strukturalistika RO. Pionirske i kljune radove strukturalistike fonologije pisali su N.
Trubeckoj (1939 /postumno, umro je 1938/, Grundzge der Phonologie, Temelji fonologije,
poglavlje I.IV knjige zapravo je golem opis razlikovnih obiljeja, nekih 120 stranica
vokalskih, konsonantskih i prozodijskih), A. Martinet (v. npr. radove u Martinet 1974), R.
Jakobson G. Fant M. Halle (1952, Preliminaries to speech analysis, PSA, hrv. prijevod:
Jakobson 2008: 293311), R. Jakobson M. Halle (1956). Opis je temeljen na binarnim
opozicijama, dvojanim oprekama, svako obiljeje moe imati vrijednost + i (tako je to uvijek
u strukturalizmu), i najmanjem broju obiljeja koja se mogu predvidjeti, a koja su dovoljna da
se opiu fonemi pojedinoga jezika. Obiljeja su ponajprije akustika, sluna premda svako
ima i svoj artikulacijski ekvivalent to proizlazi iz pretpostavke da je za fonemskost bitno to
kako primatelj poruke procesira iskaze koje uje te da je pritom vana razlikovnost, a ne
detaljan fonetski opis fonem je ista razlikovnost, pa je za nj vano samo ono to je u
konanici razlikovno, to je + ili , a ne ukupnost artikulacije. Ogledan su primjer hrvatski
vokali, koje moemo opisati ovako (opis je artikulacijski, ali metoda jakobsonovska):
i e a o u
visok + +
nizak +
stranji + +
zaobljeni + +
Zaobljenost se pokazuje zalihosnom, redundantnom u opisu, opis u bitno razlikovnome

smislu nita ne gubi ako se ona ispusti iz njega. Artikulacijski je ona, dakako, prisutna i
vana, ali akustiki, fonemski, razlikovno ona je zalihosna sve se razlike meu hrvatskim
vokalima mogu uspostaviti i bez nje, ona ne ini nijedna dva hrvatska vokala razlikovnima, pa
e se u fonolokom opisu hrvatskih vokala zanemariti. Za opis hrvatskih vokala dovoljna su
obiljeja [visok], [nizak] i [stranji]: /i/ je [+visok, stanji], /e/ je [visok, stranji], /a/
30
Zbog rata dobar je dio europskih jezikoslovaca idova prebjegao poslije u SAD, meu ostalima i R. Jakobson
(18961982, ruski idov), pa i tada tinejder, poslije jezikoslovac, M. Halle ['hli ] (1923, letonski idov,

roen kao Morris Pinkowitz). Z. Harris (19091992, ukrajinski idov) u Ameriku je stigao kao dijete, 1913.
31
Temeljna literatura: Jakobson Halle (1988 [1956]), Jakobson (2008), Muljai (1972: poglavlje II; opsean i
detaljan prikaz jakobsonovskih obiljeja), SPE (1968), Jelaska (2004: 7998), Mihaljevi (1991: Dodatak), Lass
(1984: poglavlje 5), Katamba (1996: poglavlje 3), Gussenhoven Jacobs (2005: poglavlje 5).
21
je [+nizak, stranji], /o/ je [visok, +stranji], /u/ je [+visok, +stranji]. Kazati jo da su

jedni fonemi [zaobljeni], a da su drugi [+zaobljeni], opis bi uinilo detaljnijim, ali ne bi
pridonijelo uspostavi razlike meu njima, pa e se ta obavijest koja je ionako posve
predvidljiva iz obiljeja [stranji] u matrici ispustiti. Nevolja e biti onda kad to fonoloki
redundantno obiljeje na nekoj razini opisa postane vano, npr. u opisu glasovnih promjena.
Jakobson i Halle (1956) obiljeja dijele na 1) prozodijska i 2) inherentna (svojstvena, unutarnja):
1) Prozodijska (suprasegmentalna)
ton
intenzitet (jaina, silina)
kvantiteta (duina)
2a) Sonornosti (zvonkosti)
vokalnost i nevokalnost
konsonantnost i nekonsonantnost
kompaktnost i difuznost (cjelovitost i rasprenost)
napetost i oputenost
zvunost i bezvunost
nazalnost i oralnost (nosnost i nenosnost)
diskontinuiranost i kontinuiranost (prekidnost i neprekidnost)
stridentnost i nestridentnost (reskost/otrost i blagost/mekanost)
pregradnost i nepregradnost
2b) Tonalnosti
gravisnost i akutnost (tamnoa i svijetlost)
labijaliziranost i nelabijaliziranost (zaobljenost i nezaobljenost)
dijeznost i bemolnost (povienost i nepovienost)
Strukturalizam u fonologiji vaan je za kroatistiku na barem tri naina. Prvo, openito,

strukturalistika fonologija temelj je svih kasnijih pristupa, bilo da su ju nasljedovali bilo da su ju
opovrgavali. Drugo, primijenjeno, strukturalistiki opis opis prema uvenih 12 Jakobsonovih
opreka (v. gore, obiljeja 2ab) nalazimo u do u jednoj novijoj hrvatskoj gramatici. Zato emo
ovdje donijeti njegov opseniji prikaz, u kojemu e se meu ostalim vidjeti i koliko u njemu ima
neslaganja (v. dalje Tablice 26). Tree, kako god mi distingvirano i nijansirano o jeziku mislili i
koliko god nam danas dogmatski strukturalistiki binarizam moda nije blizak, u fonologiji naelno
i dalje vrijedi ono to je F. Katamba (1996: 41), koji sasvim sigurno ne spada meu zagriene
pobornike strukturalizma, formulirao otprilike ovako: S fonolokoga gledita razlikovnost je
vrhovno pitanje i kao takvo najbolje ga je opisivati dvojanim razlikovnim fonolokim oprekama;
jer sve se na kraju krajeva svodi na sluaoevu odluku je li govornik rekao ovu ili onu rije? Ili
kako Jakobson citira Maku iz Alice u Zemlji udesa: Jeste li rekli pig svinja ili fig smokva?
22
Prvi strukturalistiki opis srpskohrvatskoga fonolokog sustava dao je sam R. Jakobson

(1949, v. dalje Tablicu 1), potom je D. Brozovi u nekoliko radova na prijelazu 1960-ih i
1970-ih (v. Literaturu) nainio temeljite matrine opise (u Brozovi /1991; 2007/ nalazimo
ponovljeno to isto, v. dalje Tablicu 2), takav je opis hrvatskoga u . Muljaia (11964; 21972;
detaljan kompendij sve predgenerativne fonologije), u svim izdanjima Plave ili Sive
gramatike (Bari et al. 1979; 1990; 1995; 1997; u meuvremenu usklaivan s Brozovievim,
pa se i broj hrvatskih fonema u razliitim izdanjima mijenjao, v. Tablice 34), u karia
(1991, v. dalje Tablicu 5), u Silia Pranjkovia (2005, v. dalje Tablicu 6).
Slijedi opis hrvatskoga pomou strukturalistikih razlikovnih obiljeja. Odredbe obiljeja
donosimo prema Jakobson Halle (1988: 2932), Muljai (1972: 1929), a podjelu fonema
prema Bari et al. (1995: 4548). Navedeno je i kako pojedine foneme razvrstavaju druge
gramatike. Opisi nisu ujednaeni koliko bismo oekivali da budu. Niti se podudaraju u
pridruivanju obiljeja pojedinim fonemima niti su im fonemski inventari jednaki. To osobito
dolazi do izraaja u razliitim izdanjima gramatike Bari et al. (v. dalje Tablice 34).32
1. Vokalnost / Otvornost ~ Nevokalnost / Neotvorenost

Prisutnost jasno odreene formantske strukture, visoka ukupna izgovorna energija. Zvuk prolazi bez zatvora u
govornim upljinama i bez uma ili s neprimjetno uma.
Vokalni: i e a o u ie.
Nevokalni: sonanti i konsonanti.
Brozovi (1991: 410411) isto kao u Bari et al. plus alofoni.
kari (1991: 359): vokalnost imaju i sonanti. kari (2009: 67): vokalski su (rezonantni) vokali i sonanti.
2. Konsonantnost / Zatvornost / Turbulentnost / umnost ~ Nekonsonantnost / Nezatvornost

Niska ukupna energija, prisutnost bjeline na spektru. umnost je svojstvo glasa koje proizlazi iz prisutnosti
zapreke zranoj struji u govornom prolazu. Zbog zapreke javlja se mnogo uma.
umni: p t k b d g c

s z f h.
Neumni: sonanti i vokali.
kari (1991: 359): konsonantni su svi osim vokala (dakle i sonanti). kari (2009: 67): umni su konsonanti.
3. Kompaktnost / Cjelovitost ~ Difuznost / Rasprenost

Zvuna se energija pri izgovoru grupira u nekom sredinjem dijelu zvunoga spektra.
Kompaktni su: vokal a, sonanti j , konsonanti

k g h.
kari (1991: 359): kompaktni: a g h. kari (2009: 67): kompaktni: a k g h.

32
Autorica je Fonetike i fonologije u svim izdanjima gramatike Instituta za hrvatski jezik Vesna Zeevi.
23
4. Difuznost / Rasprenost ~ Kompaktnost / Cjelovitost

Zvuna je energija rasprena po spektru ili je grupirana na krajnje visokim ili krajnje niskim podrujima
spektra. Praeno smanjenjem ukupne koliine energije.
Difuzni su: vokali i u, sonanti l m n r r v, konsonanti p t b d c s z f.
Sili Pranjkovi (2005: 16): difuzni su samo: j i u.
kari (1991: 359): difuzni: i u j m n c f s v z b d p t. kari (2009: 67): difuzni: i u ie j v f m n r l s z c b d p t.

5. Gravisnost / Tamnoa ~ Akutnost / Svjetlina

Svojstvo glasova koji imaju tamnu boju zvuka. Usni rezonator je vei, to i proizvodi tamnu boju. Koncentracija
energije u niim frekvencijama spektra.
Gravisni: vokali o u, sonanti m v, konsonanti p b k g h f.
Sili Pranjkovi (2005: 16): k g h jesu gravisni.
kari (1991: 359): k g h nisu gravisni. kari (2009: 67): k g h jesu gravisni.
6. Akutnost / Svjetlina ~ Gravisnost / Tamnoa

Akutnost je svojstvo glasova da imaju svijetlu boju zvuka. Koncentracija energije u viim frekvencijama spektra.
Akutni su: vokali i e ie, sonanti j l n r r, konsonanti c

s z t d.
Brozovi (1991: 410411) isto kao u Bari et al. plus alofoni, s time da su sonanti neutralni s obzirom na akutnost.
kari (1991: 359): akutni: i e ie j n z s c d t. kari (2009: 67): akutni: i e ie j r l n s z c

d t.
7. Nazalnost / Nosnost ~ Oralnost / Nenosnost

Svojstvo glasova koje je posljedica sputanja mekog nepca i resice zbog toga zvuk prolazi i kroz usnu i kroz
nosnu upljinu. Nazalni glasovi imaju dodatne nosne formante.
Nazalni: sonanti m n .
8. Kontinuiranost / Neprekidnost ~ Diskontinuiranost / Eksplozivnost / Prekidnost

U svomu trajanju takvi glasovi nemaju naglih prekida, otvaranje i zatvaranje nije naglo.
Kontinuirani: vokali i e a o u ie, sonanti j l v, konsonanti s z f h.
Kad govorni organi zaustave prolaz, nastaje zastoj, a zatim slijedi kratak prasak (eksplozija). Tako nastaju
prekidni (eksplozivni) glasovi (Bari et al. 1995: 47).
Prekidni: sonanti m n r r, konsonanti p t k b d g c

Brozovi (1991: 410411) isto kao u Bari et al. plus alofoni, s time da su vokali neutralni s obzirom na
kontinuiranost, a m n imaju .
Sili Pranjkovi (2005: 16): neprekidni: l v s z f h. Vano: j nije ni prekidan ni neprekidan, a za r je
neprekidnost irelevantna.
kari (1991: 359): prekidni: r r p t k b d g c . kari (2009: 66): prekidni: r r m n p t k b d g c .

24
9. Zvunost ~ Bezvunost
Zvunost je svojstvo glasova pri izgovoru kojih glasnice titraju.
Zvuni: b d g z . Bezvuni: p t k s c f h.

Kao zvunici ostvaruju se i vokali i sonanti, koji su s obzirom na to svojstvo neutralni (ostvaruju se zvonko,
samo to ispred bezvunih umnika gube neto svoje zvonkosti).
kari (1991: 359): zvunost nije razlikovno obiljeje. kari (2009: 67): zvuni su i vokali i sonanti.
10. Stridentnost / Reskost ~ Nestridentnost / Blagost

Stridentnost je svojstvo glasova pri izgovoru kojih se osjea jai i dui um.
Stridentni: sonant v, konsonanti f c s z
Zatvorni su glasovi (okluzivi) blagi (nestridentni) jer imaju prasak, a ne produen um.
Sili Pranjkovi (2005: 16): stridentni: c .
kari (1991: 359): stridentni: c s z . kari (2009: 67): stridentni: f c

s z .
11. Napetost ~ Oputenost

Svojstvo glasova koji se izgovaraju uz veliku miinu napetost.
Napeti: vokali i u ie, sonanti r, konsonanti p t k c s f h.
Brozovi (1991: 410411) isto kao u Bari et al.
Sili Pranjkovi (2005: 16): napeti: i, r.
12. Dijeznost / Povienost ~ Nedijeznost / Nepovienost

Brozovi (1991: 410411): i ie j plus povieni alofoni alveolara i velara (l n k g h).33

kari (1991: 359): povieni su: . kari (2009: 67): povieni su: .

13. Bemolnost / Snienost ~ Nebemolnost / Nesnienost

Brozovi (1991: 410411): o u p b m f v plus snieni alofoni alveolara i velara (l
k g h).34
kari (2009: 67): snieni su: u o.
14. Jakost ~
kari (1991: 359): c f h s p t k.
33
Dijeznost se obino obiljeava zarezom iznad znaka za nedijezni (Muljai 1972); usp. tablicu u predavanju 04b.
34
Bemolnost se obino obiljeava kruiem iznad znaka za nebemolni ili sa w ispod znaka (Muljai 1972) ;
usp. tablicu u predavanju 04b.
25
Generativna RO. Kljuni rad generativne fonologije jest The sound pattern of English (1968,
SPE, Glasovni ustroj engleskoga) N. Chomskya i M. Hallea.35 S vremenom se pokazalo da
obiljeja iz Jakobson Halle (1956) i drugih ranijih radova ova obiljeja nisu dostatna za opis
svih glasova u jezicima svijeta.36 Chomsky i Halle (SPE: poglavlje 7) daju nacrt univerzalnoga
skupa fonetskih obiljeja (str. 298), popis pojedinanih obiljeja koja zajedno predstavljaju
ovjekove fonetske mogunosti, opisujui svakomu obiljeju izgovorne korelate, govorei o
slunim i opaajnim korelatima obiljej tek tu i tamo (str. 299).37 Obiljeja dijele na pet
skupina, znatno poveavi njihov broj, temeljei ih dakle na artikulaciji (o zadnjem skupu
obiljeja prozodijskima napisali su samo to da zasad jo nemaju to korisno napisati, str.
329). U Jakobsona i Hallea svako je obiljeje, dodue, imalo i svoj artikulacijski opis, ali u
pojedinanim opisima jezika inzistiralo se akustici (v. dalje o stavu koji je u nas D. Brozovi
esto ponavljao). U generativnome jezikoslovlju obiljeja su naredbe, upute koje mozak alje
govornim organima, prema kojim se uputama govorni organi pomiu iz tzv. neutralnoga
poloaja. Neutralni poloaj postava je u kojoj se govorni organi nalaze neposredno prije
govorenja (moe se promatrati na rendgenskim snimcima SPE: 3001), a od postave pri
muklu, tihu disanju razlikuje se ovako: velum je podignut (ime je zatvoren prolaz zranoj
struji kroz nosnu upljinu; pri disanju je sputen); jezik je u srednjem poloaju, otprilike u
onome u kojemu je pri izgovoru vokala [e] ili [ ], ali njegov je uzvrak i dalje sputen (pri
disanju jezik lei na dnu usne upljine); budui da se govor naelno proizvodi izdisanjem (v.
predavanje 04a), tlak zraka u pluima mora biti vei od vanjskoga, atmosferskoga; glasite se
(glotis) suava, odnosno glasnice se malo primiu i spontano titraju zbog zrane struje (pri
muklu disanju one su irom razmaknute zato ono i jest muklo, ne proizvodi se nikakav zvuk).
Generativne opise hrvatskoga dali su Z. Jelaska (Z. Babi 19881989; 1995) i M. Mihaljevi
(1991) (v. dalje Tablice 79). Premda su u zapadnim fonolokim prirunicima generativna
obiljeja odavno standard, do hrvatskih gramatika takvi opisi nisu stigli. Za kroatistiku je to
nenadoknadiva teta jer nam gramatikografija u fonologiji za svijetom kaska dobrih pedeset
godina, a u meuvremenu se pojavilo mnogo sve novijih i novijih pristupa, s kojima postaje
35
to su u sintaksi Sintaktike strukture (1957, Syntactic structures), to je u fonologiji SPE prekretna knjiga.
Inae, M. Halle, Jakobsonov doktorand i suautor, jo je g. 1959. objavio knjigu naslova The sound pattern of
Russian (v. Literaturu), a i poslije SPE-a supotpisivat e fonoloke radove koji e razmicati granice.
36
Dodue, danas znamo da popisa obiljeja kojim bi se opisali svi glasovi svih jezika svijeta i dalje nema, s
generativnom gramatikom ili bez nje, svi postojei opisi manje su ili vie manjkavi (Lass 1984: 82).
37
Ne stoga to bi akustiku i percepcijsku stranu obiljej smatrali manje vanom, nego stoga to bi ona zauzela previe
prostora, a 7. poglavlje knjige autori SPE-a ionako smatraju samo digresijom od glavne teme, a to je engleska fonologija.
26
nemogue ii ukorak fonologija se razvija, novi pristupi naslanjaju se na starije, dotjeruju ih ili
ih opovrgavaju, a mi smo jo uvijek zakopani u davno prevladan Jakobsonov strukturalizam.
Jezikoslovlje nije prirodna znanost pa da novi pristupi nuno znae i napredak, ak kad se u
njem i dogode kopernikanski obrati, oni su prije promjene u miljenju o stvarima, ne u stanju
stvari kao takvih, no pretpostavka e ipak biti da u nadograivanju ima i napretka u spoznaji.
Ovako je izgledao popis fonetskih obiljeja u SPE-u (kao i prije, u matricama se iskazuju dvojanim
oprekama, sa + i , a u opisima antonimnim pridjevima poput visok-nevisok, napet-nenapet):38
1) Glavna obiljeja (engl. major class features)

sonorni (hrv. zvonki)
vokalski (hrv. otvorniki)
konsonantski (hrv. zatvorniki)
2) Obiljeja upljine (engl. cavity features)
koronalni (hrv. okretni, rubni)
anteriorni (hrv. sprijedni, prednji)
obiljeja tijela jezika (engl. tongue-body features): visoki, niski, stranji (engl. high, low, back)
zaobljeni (engl. round)
distribuirani (hrv. rasporeeni)
pokriveni (engl. covered)
glotalna konstrikcija (hrv. grkljanski zatvor, engl. glottal constriction)
sekundarni otvori (engl. secondary apertures): nazalni (hrv. nosni) i lateralni (hrv. boni)
3) Obiljeja naina oblikovanja (engl. manner of articulation features)
kontinuirani (hrv. trajni, engl. continuant)
obiljeja otpusta (engl. release features): trenutni i zakasnjeli/odgoeni (z. primarni i z. sekundarni)
dodatni pokreti (engl. supplementary movements)
sukcija (hrv. usisnost): velarna usisnost (kloknici) i implozivnost (hrv. ubaajnost)
pritisak: velarni pritisak i ejektivnost (hrv. izbaajnost)
napetost (engl. tense, opreno je nontense ili lax)
4) Obiljeja izvora (engl. source features)
poveani ispodgrkljanski pritisak (engl. heightened subglottal pressure)
zvunost (engl. voice)
stridentnost (hrv. reskost, otrost, engl. strident)
5) Prozodijska obiljeja (engl. prosodic features)
udar (engl. stress)
visina (engl. pitch): visoki, niski, povieni, uzlazni, silazni i konkavni
duina (engl. length)
38
S vremenom su se obiljeja iz SPE-a doraivala, otklanjani su pojedini uoeni nedostaci (v. o tome npr. Lass
1984: 82ff; Katamba 1996: 42ff; Jelaska 2004: 82f), pa emo u razliitim prirunicima nai njihov razliit broj, od
poetnih 18 (Mihaljevi /1991/ hrv. opisuje pomou njih 16, v. Tablicu 8) do 30-ak. Drugim rijeima, o obiljejima
iz SPE-a danas se rijetko govori u njihovu izvornom obliku, uvijek je rije o manje ili vie dotjeranim popisima.
27
Napomena o generativnoj fonologiji kao takvoj: Unutar generativnoga jezikoslovlja

fonologija ima neto drugaiji status negoli u strukturalizmu. Kratko reeno, generativna
fonologija ono je to se u strukturalizmu i tradicionalno u filologijama i u ovome kolegiju
zove morfonologijom. Kad Mihaljevi pie Generativnu fonologiju crkvenoslavenskoga, on
zapravo pie njegovu strukturalistiki reeno morfonologiju. Opis fonemskih razlikovnih
obiljeja, kako se vidi, u generativnome jezikoslovlju postoji, i to u mnogoemu precizniji
negoli u strukturalizmu, ali on tu nije sam sebi svrhom, nego je tek pomono sredstvo pomou
kojega se opisuju smjene u povrinskome sloju rijei, dakle ono to tradicionalno zovemo
morfonologijom. Razlikovna obiljeja ancila su takvu opisu pomou njih i na temelju njih
glasovi se okupljaju u prirodne, naravne razrede, a pojedine se smjene onda prepoznaju
upravo na tim razredima, ne na glasovima ili fonemima kao takvima. Fonemi su svenjevi
obiljeja ono to se u glasovnim promjenama mijenja, nisu fonemi, nego neko od obiljeja.
Generativna je dakle fonologija moan, snaan i metodoloki u tanine doraen aparat za opis
derivacije svih promjena koje dubinska postava prolazi pri postvarivanju u povrinskoj.
Slijedi objanjenje obiljeja prema Gussenhoven Jacobs (2005: 60ff), koje uvelike slijedi knjigu
M. Hallea i G. Clementsa iz Problem Book in Phonology (1983: 68, dvadeset binarnih razlikovnih
obiljeja, odnosno njihovih izgovornih, artikulacijskih korelata),39 ali dodaje novost koja se u teoriji
pojavila negdje od sredine 1990-ih obiljeja se dijele na binarna, ona koja se tiu svih odsjeaka,
pa pojedini odsjeak moe imati vrijednost + ili , a svi odsjeci iste vrijednosti ine naravan razred,
te unarna (ili univalentna, ili singularna, ili privativna), takva koja se mogu pripisati jednom skupu
odsjeaka, ali ne predviaju nita o ostalim skupovima. Binarno je obiljeje primjerice
[konsonantski], unarno primjerice [LABIJALNI]. Unarna su obiljeja mjesta (v. dalje pod /4/); piu
se malim verzalom (engl. small caps), u tablicama, matricama oznaavaju kvaicom, .40 Primijetit
e se da sva obiljeja imaju artikulacijsku podlogu te da su skupine malo drugaije no u SPE-u.41
1) Glavna obiljeja (engl. major-class features)
[consonantal]. [+cons] imaju zapor (konstrikciju, engl. constriction, stricture) u sredinjem dijelu govornoga
trakta, takav da je dovoljan barem za frikativni izgovor. Takvi su okluzivi, afrikate, frikativi, nazali,
aproksimanti. [cons] nemaju takav zapor. Takvi su vokali, npr. [i, a, o], i kliznici, npr. [, j, w]. Takvi su i
laringali, npr. [h, , ], jer je njihov zatvor u drijelu, larinksu, a on se tu ne smatra dijelom govornoga trakta.

39
Ne sluajno ta se dvojica autora pojavljuju u uvodu ovoga dijela predavanja. Kako se vidi, Halle je konstanta.
40
U jo novijim radovima unarna su obiljeja vezana uz est artikulatora, izgovornih organa labijalnost,
koronalnost, dorsalnost, radikalnost, rinalnost, glotalnost. Ostala obiljeja nisu vezana uz artikulatore.
41
Rekosmo ve, obiljeja su ve doivjela mnoge preinake, mnogi ih prirunici tumae ve na svoj nain, tako i
ovaj. Uvrijeeno ih je biljeiti engleskim kraticama, u najmanju ruku internacionalnima; biljeenje se uslonjuje
ako se rabe prevedeni termini (ne zato to bi bili prevedeni, nego zato to ih razliiti autori prevode na svoj nain,
pa zbrka bude samo vea). Hrvatski opis obiljeja u jednoj inaici dostupan je u Mihaljevia (1991: 113ff).
28
[sonorant]. To obiljeje razlikuje opstruente od sonanata i vokala. [+son] proizvode se takvim zatvorom u
govornome traktu koji doputa da tlak zraka ispred i iza njega bude manje-vie jednak. Takvi su vokali, kliznici,
likvidi i nazali. [son] proizvode se usnim zatvorom koji uzrokuje znatno poveanje zranoga pritiska iza
zatvora. Takvi su okluzivi, frikativi, afrikate. Takvi su i laringali jer je njihov zatvor u drijelu, larinksu.
[approximant]. [+approx] odsjeci su kod kojih je zatvor u govornome traktu takav da omoguuje slobodan
(ne-frikativan) izlaz zranoj struji. Takvi su vokali i nenazalni sonanti, dakle [l, r] i sl. Ostali su [approx].
2) Grkljanska obiljeja (engl. laryngeal features)
[voice]. [+voice] odsjeci su kod kojih su glasnice dovoljno priljubljene da vibriraju, titraju, kod [voice] nije
tako. [+voice] su vokali, sonanti, zvuni opstruenti i zvuni faringali. [voice] jesu bezvuni opstruenti.
[spread glottis]. [+spread] odsjeci su kod kojih su glasnice tako postavljene da u glasitu proizvode ujnu
frikciju, trenje, kod [spread] to nije tako. [+spread] jesu aspirirani i faringalni odsjeci, ostali su [spread].
[constricted glottis]. Kod [+constr] glasnice su napete i priljubljene. [+constr] jesu [ ], laringalizirani vokali

poput [u], laringalizirani sonanti poput [m ], glotalizirani opstruenti (ejektivi i implozivi). Ostali su [constr].

3) Obiljeja naina (engl. manner features)
[continuant]. [+cont] nemaju zapor, okluziju u sredinjemu dijelu govornoga trakta, [cont] imaju. [cont]
jesu okluzivi, nazali, afrikate i laterali (oni mogu biti i [+cont] jer imaju boni prolaz). Ostali su odsjeci [+cont].
[nasal]. [+nas] proizvode se sa sputenim velumom, mekim nepcem. Takvi su nazalni konsonanti i
nazalizirani vokali. Ostali su odsjeci [nas], u njih je velum podignut, prolaz zranoj struji kroz nos zatvoren.
[strident]. Obiljeje vano samo za opstruente, a odnosi se na vrstu frikcije, trenja. Odsjeci [+strident]
stvaraju buniju frikciju od ostalih. Takvi su npr. [f, s, S, ] Stridentnost zajedno s koronalnou (v. dalje)
moe posluiti za opis sibilanata (npr. [s, z, S, ]), ili za razlikovanje [f, v] od [ , ], ili za razlikovanje [s, z] od

[, ]. Najee se uzima da su i afrikate [+strident] jer im je drugi od dvaju slivenih dijelova obino frikativan.
[lateral]. Odsjeci [+lat] proizvode se sputanjem obiju ili jedne strane jezika nie od usnoga svoda (srednji dio
jezika i dalje dodiruje neki dio prednepca ili nepca), ime se omoguuje boni prolaz zranoj struji. Takvi su npr.
[l, ], takvi mogu biti i pojedini frikativi, koji se onda zovu lateralnim frikativima. Ostali su odsjeci [lat].

4) Obiljeja mjesta (engl. place features)
[LABIAL]. Odsjeci oblikovani usnama, kao [f, p, m], ako su vokali, onda zaobljenih usana, kao [y, o, 9].
Odsjeci koji su [LABIAL] mogu biti specificirani obiljejem [round] samo kad su u kojem jeziku razlikovni. To
znai da odsjeci kojih artikulacija ne ukljuuje nikakvu aktivnost usana naelno nisu ni [+round] ni [round].
29
[round]. [+round] oblikuju se zaobljenih usana, [round] nezaobljenih. [+round] jesu npr. [pw, tw, o, u, ].
[CORONAL]. Oblikuju se s podignutom koronom, krunom, prednjim dijelom jezika, odnosno podignutim vrhom
i/ili otricom, laminom, i to u rasponu od dentala to pretpalatala. Odsjeci koji su [CORONAL] dalje mogu biti
specificirani obiljejima [anterior] i [distributed], a ako su frikativi ili afrikate, takoer i sa [strident].
[anterior]. Mjesto dodira jezika jest alveolarni greben ili dalje prema usnama. Takvi su odsjeci [+ant], npr.
dentali [t, s, ]. Odsjeci oblikovani iza alveolarnoga grebena jesu [ant], npr. postalveolari, retrofleksi, palatali.
[distributed]. Odsjeci [+distr] oblikuju se zaporom koji zahvaa relativno velik dio govornoga trakta. Takvi
su npr. laminalni odsjeci, oni artikulirani laminom, otricom jezika, npr. [S, tS, ], ili engleski interdentali, jer

premda se zubi dodiruju samo vrkom jezika, jezik pri njihovoj artikulaciji obino dodiruje i alveolarni greben,
pa je povrina zapora dosta velika. Naprotiv odsjeci artikulirani samo vrkom jezika (engl. tip, lat. apex), npr.
[t, d, s, z] bili bi onda [distr]. Opreka [distr] osobito je izraena u pojedinim australskim jezicima, u kojima
nalazimo lamino-dentale i lamino-palatale (oni su [+distr]) te apiko-alveolare i retroflekse (oni su [distr]).
[DORSAL]. Dorsali se oblikuju sa savijenim, previjenim leima jezika, dorsumom. Takvi su velari, uvulari i svi
vokali. Dorsali se dalje mogu specificirati ovisno o tome gdje je smjeteno izboeno previjeno tijelo jezika, dakle
prema onomu to se u SPE-u zvalo obiljejima tijela jezika (engl. tongue-body features).
[high]. U odsjeaka [+high] lea jezika diu se visoko blizu svoda usne upljine. [+high] primjerice jesu [i, y, ,
, u], takoer primjerice [, k, g, x, , ], a [high] jesu npr. [e, o, a, ].

[low]. Odjeci [+low] lea jezika imaju previjena nisko u usnoj upljini. Takvi su npr. [a, , ].
[back]. Kod [+back] lea jezika zauzimaju sredinu usne upljine ili prostor jo dalje straga. Takvi su npr. velari
i uvulari te vokali poput [u, , o, , ]. Kao [back] odredit e se prednji vokali poput [i, y, ], ali i oprednjeni,

umekani velari, poput [k]. Opreka [x] i [] u mnogim se jezicima moe opisati kao opreka [+back] i [back].

[tense]. Vokali [+tense] oblikovani su s neto rubnijim i neto zatvorenijim poloajem jezika od vokala
[tense] (rabi se i engl. termin lax oputen). Opreka je relevantna samo za jezike koji imaju opreku napetih i
nenapetih vokala, opreke poput [i ~ ], [y ~ ], [u ~ ]. Takvi su germanski jezici, npr. engleski i njemaki.42

[RADICAL] ili [PHARYNGEAL]. Odsjeci artikulirani korijenom jezika, npr. [], est u arapskome, ili npr. [ ].
42
Obiljeje napetosti (engl. tenseness) razliito se pridruuje u opisima pojedinih jezika, jo od strukturalistikih
vremena. Halle Clements (1983: 7) odreuju ga samo za vokale i to ovako: Napeti vokali proizvode se s
konfiguracijom tijela jezika ili korijena jezika koja podrazumijeva vei stupanj konstrikcije (stezanja, tj. suenja)
od one u njihovim oputenim parnjacima. Budui da ni u jednome jeziku obiljeje napetosti i obiljeje
isturenoga korijena jezika nisu meusobno razlikovna, mogue je da su inaice jedinstvenoga obiljeja.
U tablici razlikovnih obiljeja (str. 33) kao napeti navedeni su ovi vokali: i u e o . Oputeni su npr. a
.
30
Vieglasna RO. Tu zapravo nije rije o jedinstvenoj teoriji, nego o skupu suvremenih
fonolokih metoda i pristupa,43 uglavnom izniklih iz generativnoga jezikoslovlja, koje su
nadograivali, doraivali, dopunjavali spoznajama drugih pravaca, npr. kognitivne lingvistike
i sl. Neto od njih u kroatistici nalazimo u radovima Z. Jelaska, M. Mihaljevia i D. Mandia.
Naalost, u postojeim radovima nemamo jo potpun opis razlikovnih obiljeja kako ih
najnoviji pristupi vide. Ipak, oni u odnosu na prethodne imaju nekoliko prednosti. Navest
emo samo neke i to veoma rudimentarno suvremena fonologija daleko je kompleksnija i
razvedenija no to se iz simplificiranih natuknica koje slijede uope dade razabrati.
Prvo, vieglasni su i nelinearni. Fonologija se promatra mnogo slojevitije no prije, u
fonemskome sustavu kojega god jezika vani su ne samo artikulacija i auditivna percepcija,
nego i hijerarhija obiljeja, naglasak, tonovi, slog (v. predavanje 08), nain usvajanja jezika,
izgovor, pravopis (usp. na banalnome primjeru odnos prema odrazu jata u rijeima pjev,
gnjev, mlijeko kako bismo izgovarali da piemo gnijev i bi li naa svijest o fonemima bila
drugaija, zato govornici misle da u mlijeko postoji /i/ i sl.), prototipnost i neprototipnost (v.
dalje) Nelinearni su to ih razlikuje od poetnih faza generativne fonologije jer je
fonoloki opis zbog svoje slojevitosti poprimio crtene i dijagramske oblike, nije vie rije o
linearnu nizanju slijeda odsjeaka i pravila, nego o sloenijim, vierednim prikazima. 1970-ih
pokazalo se naime da matrini prikazi, koji odsjeke rijei prikazuju linearno, doslovno kao
sljedove, ne mogu dobro opisati tonske pojave u tonskim jezicima (o tonskim jezicima v.
predavanje 10a), u kojima na jednome vokalskom odsjeku moe biti vie tonova (tako je
zapravo i u hrvatskome, hrvatski ima tzv. konturne, obrisne tonove, silazne i uzlazne) ili se
pak jedan te isti ton moe iriti na vie odsjeaka ili biti povezan s pojedinom gramatikom
kategorijom (v. o tome Mihaljevi 1991: poglavlje 8; Halle 2005). Stoga se promijenila i
notacija, koja vie nije matrina, linearna, sljedbena, jo vanije, promijenila se teorija,
odnosno razliita obiljeja smjetena su sad na razliitim razinama, redovima (engl. tier)44 te
se vladaju autonomno, pa odatle i termin autosegmentalan. Prikazi u razliitim redovima
dobivaju sad oblik etke za bocu, pa se nerijetko tako i zovu (engl. bottle brush, takoer i
australska biljka s cvjetovima takva oblika, lat. callistemon, hrv. etkovac), primjerice:45
43
Npr. engl. autosegmental phonology (prema autonomiji segmenata i tonova u takvoj teoriji), metrical phonology,
lexical phonology, feature geometry, theory of charm and government, dependency theory, optimality theory i dr.
44
Termin iz autosegmentalne fonologije 1970-ih (E. Williams, J. Goldsmith, J. McCarthy). Jelaska (2004) engl. tier
(izg. [t], ne *[t ]), prema fr. tirer vui, tire redoslijed, sekvenca, prevodi sa vor, Mihaljevi (1991) sa red.

45
Primjer je prema Halle (2005: 30), ali slini e se, primijenjeni i na hrvatske primjere nai u Mihaljevi (1991;
poglavlje 8), Jelaska (2004), Markovi (2013b: poglavlje 10).
31
X1 X2 Vremenski utori, odsjeci (X1,)
Root Root Sjecita redova (svih obiljeja)
F1 F2 F3 F4 F5 F6 Obiljeja (F1, F2)
Drugo, uvaavaju prinos spoznajne, kognitivne teorije, ukljuujui teoriju prototipa, odnosno
stupnjevit odnos izmeu prototipnih predstavnika kakve kategorije i rubnih predstavnika te
iste kategorije (u strukturalizmu nema prototipa i ruba, u strukturalizmu neto ili jest
pripadnik kategorije ili nije, ili je + ili je ). Kad se spoji prvo i drugo, imamo ovo: to manje
obiljeja koji glas ima, prototipniji je. Prototipnost se oituje i pri usvajanju jezika prvo se
usvajaju prototipni glasovi. Glasovi s najmanje obiljeja najei su i prototipni npr. vokal a
imaju valjda svi jezici, a slino je i s estotnou okluziva p t k (iz Tablica 1011. vidi se da
oni doista i u hrvatskome imaju najmanje obiljeja, primjerice za a je dovoljno rei da je
vokal, za t je dovoljno rei da je to u hrvatskome konsonant /nevjerojatno, ali istinito, tako
ispada prema hijerarhiziranim obiljejima/, za d da je zvuni konsonant, za p da je labijalni
konsonant, a za b da je zvuni labijalni konsonant).46 Glasovi s najvie obiljeja rubni su,
neprototipni djeca ih pri usvajanju jezika usvajaju kasnije (npr. r doista se u hrvatskome
usvajaju zadnji, usp. npr. zato djeca govore vejik umjesto velik, ali ne obratno, ne govore lale
umjesto jaje), oko njihova fonemskoga statusa bude najvie spora (usp. npr. hrv. ie), njihova
je razlikovnost manja (pa nije neobino da hrv. ~ , ~ mnogo govornika i ne razlikuje),47
govorni poremeaji oituju se najee upravo na njima (usp. koliko govornika ima
problema s izgovorom r i koliko taj glas ima obiljeja). Samim time dovedeno je u pitanje
naelo diskretnosti jezinih jedinica (v. predavanje 01) jezik ima prototipne, tipine
predstavnike, i netipine, rubne predstavnike pojedinih skupova, nije u jeziku sve ili/ili, da/ne,
+/, 1/0 (to tvrdokorni strukturalistiki binarizam opreka sugerira).
Openito, u novije je doba ozbiljno dovedeno u pitanje naelo binarnih opozicija, pitanjima
poput ovih: Je li opis jezika pomou binarnih opozicija najbolji? Mora li to ba biti tako?
46
Sam R. Jakobson g. 1960. pisao je o rijeima mama i tata/papa nije sluajno da one u jezicima esto zvue
upravo tako jer a p t m prototipni su i prvi glasovi koje dijete izgovara (jedan ima najvei otvor, drugi najvei
zatvor, trei i etvrti najvei zatvor zubni i nosni), dapae [m] dovodi u vezu s nazalnim mrmljanjem koje
dojene isputa pri sisanju (usta su mu pritom zatvorena), pa to [m] dijete umno pone povezivati s mamom, a
[p] i [t] za tatu maksimalno su mu kontrastivni. Rad je dostupan u hrv. prijevodu Jakobson (2008: 36370).
47
to je u uskoj vezi i s estotnou tih fonema f najrjei su hrvatski fonemi (v. predavanje 04a). Glasovi

u jezicima svijeta postoje, ali prava je rijetkost da jezik ima sva etiri, odnosno oba para.

32
Vrijedi li binarnost u svim disciplinama jednako ako vrijedi ili ne vrijedi u filozofiji, mora li
vrijedjeti i u jezikoslovlju? Zato a priori mislimo da su uravnoteeni i homogeni opisi bolji
od neuravnoteenih i nehomogenih, zato a priori mislimo da oni bolje odraavaju stanje
stvari u jeziku? Dakle zato a priori mislimo da je jezik utemeljen na dvojanim oprekama?
Je li on doista utemeljen na njima ili bismo mi eljeli da on to bude jesu li binarni opisi
odraz jezika ili tek jedan od naina da se jezina raznolikost ugura u nama prihvatljiv opis?
Tree, uvaava izgovor, ne samo sluni dojam, akustiku percepciju. To je osobito vano
stoga to o samome sluanju, nainu na koji sluamo i svemu to na nj utjee znamo relativno
malo, odnosno znamo dovoljno da nam je jasno da fonovi nisu jedino to pri sluanju ujemo
i oslukujemo. Ili konkretno: D. Brozovi u svojim radovima nerijetko veli da se uz malo
slunoga truda i vjebe mogu savladati razlike koje on uoava. Pitanje koje nuno slijedi:
Kako onda da nitko drugi te razlike ne uoava (ili su takvi jako rijetki) i da svi imaju golemih
problema da ih uju (pa onda i naue sva ta razlikovna obiljeja koja kao govornici
navodno uju)? U vezi s tim zanimljive su i pojedine Mihaljevieve (1991) odluke pri opisu
hrvatskih glasova aparaturom iz SPE-a, primjerice (Mihaljevi 1991: 116, isticanje nae):
Obiljeje [zadrana eksplozija] dijeli okluzive od afrikata i frikativa. To obiljeje razluuje dvije vrste
zatvornih suglasnika. [] Sporno je da li se ovo obiljeje moe primijeniti i na frikative (kako je
uinjeno u SPE i ovdje), jer njegova fonetska definicija pretpostavlja zatvor da bi glas mogao zadrati
eksploziju. Ipak smo i frikative oznaili kao [+zadrana eksplozija], jer to omoguuje
jednostavniji opis palatalizacije velara i nekih suglasnikih jednaenja u naem jeziku.
Dakle unato Brozovievu stavu da u fonologiji svak moe sve uti samo ako se malo
potrudi, kadto opis nakraju ovisi o tome to je opisiva odluio, gdje e staviti +, a gdje .
Usp. sline odluke o obiljeju napetosti u napomenama uz Tablicu 7 i Tablicu 8 (v. dalje).
Vanost artikulacije, fonetske strane razlikovnih obiljeja vie je nego jasno saimljui
promjene u teoriji obiljeja od 1960-ih (SPE) do 2000-ih istaknuo M. Halle (2005: 31):
The overall effect of these changes has been to emphasize the primary role of articulation in phonology.
I now believe that for phonology, articulatory considerations are paramount and that acoustic aspects of
speech play at best subsidiary functional role.
Tako dakle pie onaj isti Halle koji je s Jakobsonom pisao jo 1950-ih, od kojeg je Jakobsona
Brozovi batinio svoje fonoloke nazore. Navod smo ostavili u izvorniku, tako zvui
uvjerljivije. Valja meutim uvijek imati na umu i to da se Halle ili neki drugi halle (Halleu
je ipak 90 godina), danas-sutra opet moe predomisliti. Tako to s fonolokom teorijom ide
33
etvrto, naravna je, prirodna, naturalna, pa onda i intuitivna, barem to nastoji biti. (Ne treba
pritom nipoto misliti da to znai i da je jednostavna, naprotiv.) Naime koliko god bili
dosljedni, strukturalistiki i generativni opisi znaju biti toliko apstraktni jer to nastoje biti,
itav smisao generativne gramatike jest poopiti sve to se poopiti dade, maksimalno
generalizirati pravila da ih malotko intuitivno doista razumije. A kognitivna lingvistika
smatra da je to vano da opis ne bude u preveliku raskoraku sa stvarnou i onime to bi
izvorni govornik od njega mogao oekivati. Jer to govorniku doista znae Jakobsonova
bemolnost, gravisnost, kompaktnost? to prosjenomu govorniku znai da je akutnost
svojstvo glasova da imaju svijetlu boju zvuka; koncentracija energije u viim frekvencijama
spektra? Govornik (slualac) to moda uje kao razliku, ali on ne razmilja o viim
frekvencijama spektra, to je podatak koji je R. Jakobson oitao na instrumentu, prosjeno
ljudsko bie ne razmilja o frekvencijama spektra, a svijetlo i tamno svakomu od nas moe
biti kojeta. Po emu je n akutno, a m gravisno? Po emu je slogotvorno hrvatsko r napeto, a
neslogotvorno r nenapeto? Moe li se to doista uti ili se taj podatak po inerciji prenosi iz
opisa jednoga jezika u drugi (npr. Muljai vidi da takvo to rade opisivai panjolskoga s
dvama panjolskim r-ovima, pa onda to primijeni i na talijanski), iz jedne gramatike nekog
jezika u drugu (to se u nas upravilu dogaa)?48 Prosjenomu govorniku mnogo vie
naravno, uzimamo to sa zrnom soli znae usnost, nosnost i sl. Vratimo se na tree nikako
dakle ne treba zanemariti izgovorna obiljeja. (D. Brozovi u svojim je radovima odrjeit
trae se samo akustika obiljeja; vidjesmo da je ve u SPE-u bilo jasno da to nije dovoljno.)
Peto, obiljeja su hijerarhizirana, nisu ravnopravna. Stoga ni opis nee biti tablini, matrini
niti e biti pun ubitanih plusova i minusa. (To ne znai da e biti i jednostavni.)
esto, u obzir se uzimaju i reduntantna obiljeja (zalihosna), ne samo razlikovna. (To su
radili ve i generativci.) esto se naime pokazuje da su u drugome jeziku ili dijalektima ona
relevantna, ili se relevantnima pokau u analizi pojedinih glasovnih promjena.
Sedmo, vieglasni se, autosegmentalni opis sastoji od redova, vorova (engl. tier). U hrv. oni
su prema opisu Z. Jelaska ovi: 1) korijenski ili osnovni (zapravo glas), 2) grlni (mjesto
glasnienja bezvunost i zvunost), 3) nadgrlni (nosni), 4) mjesni (u hrv. zapravo usni).
48
kari (2009: 58) pie da je napetost ili jakost obiljeje izgovora s opaajno vie miine snage. Opaajno!!!
34
Tablica 1. Hrvatsko-srpski fonemi i njihova IDO (Jakobson 1949)49
p b f v t d c s z k g x n m r l i u e o a

vokalni + + + + +
nazalnost + + +
saturiranost + + + + + + + + + + + +
gravisnost + + + + + + + + + +
neprekidnost + + + + + + + + +
zvunost + + + + + + + +
49
Cit. prema Muljai (1972: 115). N. B. Jakobson nema fonema /j/ niti ima slogotvorno / /, ali zato govori o ulozi prozodijskih obiljeja, pa dva para PDO (prozodijskih distinktivnih

obiljeja) rezultiraju s jo 18 fonema. Takoer vrijedi primijetiti da u opreku prema zvunosti stavlja /f/ i /v/ (v. o tome napomene u tablici u predavanju 04b).
35
Tablica 2. Matrica hrvatskih fonova (Brozovi 1991: 410411)50
p b f t d c s z k g k g k g x h m n n l l l r v w j i u i u e ij o a

vokalski + + + + + + + + +
umni + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
kompaktni + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
difuzni + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
gravisni + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
akutski + + + + + + + + + + + + + + + + + +
nosni + + + + + + +
kontinuirani + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
zvuni + + + + + + + + + + + + + +
stridentni + + + + + + + + + + + + +
napeti + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
dijezni + + + + + + + + + + + + + +
bemolni + + + + + + + + + + + + + +
50
U Fonologiju u Gramatici HAZU Brozovi je prenio opise koje je objavio kao Brozovi (1968), Brozovi (1972) i Brozovi (19721973b) (v. Literaturu).
36
Tablica 3. Akustika svojstva hrvatskih glasova osnovna i pojaana (Bari et al. 1979: 16, 21)51
p t k b d g c d f s h z v m n nj l lj r j i e a o u

vokalnost + + + + + + + + + + + +
konsonantnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
nazalnost + + +
kompaktnost + + + + + + + + + + + + +
difuznost + + + + + + + + + + + + + + + +
neprekidnost + + + + + + + + + + + + + + +
stridentnost + + + + + + + + +
zvunost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
gravisnost + + + + + + + + + +
svijetao + + + + +
taman + + + + + +
sonantan + + + + + + +
eksplozivan + + + + + +
vibrant + +
afrikata + + + + +
frikativ + + + + + +
sibilant + + +
51
N. B. U prvom izdanju Insitutske gramatike nema fonema /ie/; on se pojavljuje tek od treeg izdanja (kad gramatika postaje Sivom).
37
Tablica 4. Akustika svojstva hrvatskih glasova (Bari et al. 1995: 48)52
p b f t d c s z k g x h m n l r v j i i u e ie o a

vokalnost + + + + + + + +
umnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
kompaktnost + + + + + + + + + + + + + + + + + +
difuznost + + + + + + + + + + + + + + + + + +
gravisnost + + + + + + + + + + + +
akutnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
nazalnost + + + +
neprekidnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
zvunost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
stridentnost + + + + + + + + + + + +
napetost + + + + + + + + + + + + + + + + + +
52
N. B. Meu fonemima pojavljuje se i diftong /ie/, a opisan je i poluvokal //. Upada u oi kako studentima tako profesoru da su [] i [] opisani kao [stridentni], kako je i u Brozovia
(1991), ne i u ostalim opisima. Slogotvornomu [ ], kao i u mnogim drugim opisima, pridrueno je svojstvo [+napet] (v. o tome gore u predavanju).

38
Tablica 5. Hrvatska unutarnja razlikovna obiljeja (kari 1991: 359)
k t p g d b c h s f z v n v m l r j w i ie u o a e i

h

vokalnost + + + + + + + + + + + + + + + + + +
konsonantnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
kompaktnost + + + + + + + + + +

difuznost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
0
gravisnost + + + + + + + + + +
akutnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
povienost + + + + + +
nosnost + + + + +
jakost + + + + + + + + + + + +
prekidnost + + + + + + + + + + + + +
stridentnost + + + + + + + + + + + + + + +
39
Tablica 6. Hrvatski glasovi i njihova relevantna obiljeja (Sili Pranjkovi 2005: 16)
p b f t d c s z k g h m n l r v i i u e o a

turbulentni + + + + + + + + + + + + + + + + +
vokalni + + + + +
kompaktni + + + + + + + + + + + + +
difuzni + + +
gravisni + + + + + + + + + +
nosni + + +
neprekidni + + + + + + + + +
zvuni + + + + + + +
stridentni + + +
napeti + +
40
Tablica 7. Hrvatska generativna razlikovna obiljeja (Jelaska [Babi] 19881989: 123)53
p b f t d c s z k g h m n l r v j i e a o u

zvonak + + + + + + + + + + + + + +
vokalan + + + + + + + + + +
konsonantan + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
visok + + + + + + + + + + + + +
stranji + + + + +
nizak + +
prednji + + + + + + + + + + + +
rubni54 + + + + + + + + + + + + + + + +
zvuan + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
napet + + + + + + + + + + +
prekidan + + + + + + + + + + + + + +
otar + + + + + + + + +
nosni + + +
53
Tablica je eksplicitno nainjena prema SPE-u. Slogotvorno / / nije poseban fonem, nego alofon od /r/ u interkonsonatskom poloaju. Jat (diftong, biljeen upravo kao ) jest poseban

fonem. Kako se iz tablice vidi, jatu je za razliku od ostalih vokala pridrueno obiljeje napetosti, koje imaju i bezvuni konsonanti. Kako se do toga dolo, ostaje uglavnom nejasno, tim
prije i tim vie to su u Mihaljevia (v. Tablicu 8) napeti samo visoki vokali (i u). Istini za volju, objanjenje obiljeja napetosti u SPE-u (str. 3246) nije od bogzna kakve pomoi.
54
Rubni = koronalni (usp. gore popis obiljeja u SPE-u). Glas je rubni (engl. coronal) ako se prepreka tvori rubovima jezika (Jelaska [Babi] 19881989: 123).
41
Tablica 8. Hrvatska generativna glasovna obiljeja (Mihaljevi 1991: 118) 55
p b f v t d c s z d k g h m n nj l lj r j i e a o u
silabiki + + + + +
sonoran + + + + + + + + + + + + +
konsonantski + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
anterioran + + + + + + + + + + + + +
koronalan + + + + + + + + + + + + + + + +
visok + + + + + + + + + + + + + +
nizak +
stranji + + + + + +
zaobljen + +
nazalan + + +
lateralan + +
kontinuiran + + + + + + + + + +
zadrana ekspl. + + + + + + + + + + + +
napet + +
zvuan + + + + + + + + + + + + + + +
stridentan + + + + + + + +
55
Napetost se definira prema SPE-u (svjestan, precizan i jasno izraen pokret koji trai velik miini napor) i veli se da su motoriki i akustiki korelati tog obiljeja prilino neodreeni
(Mihaljevi 1991: 116). Obiljeje se smatra redundantnim za hrvatske konsonante, odnosno kod konsonanata ono je pratee obiljeje obiljeja [zvuan] bezvuni su fakultativno napeti,
a zvuni uvijek nenapeti (usp. gore Tablicu 7, u kojoj su bezvuni [+napeti]) pa u konsonanata ono u tablici nije oznaeno, a meu vokalima su kao napeti oznaeni visoki vokali (i u).
42
Tablica 9. Hrvatska generativna razlikovna obiljeja (Jelaska [Babi] 1995: 845)56
p b f t d c s z k g x m n l r v j i e ie a o u

J

slogotvorni + + + + + + +
zvonki + + + + + + + + + + + + + + +
umni + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
sprijedni + + + + + + + + + + + + + +
rubni + + + + + + + + + + + + + + +
visoki + + + + + + + + + + + + + +
stranji + + + + +
niski +
prekidni + + + + + + + + + + + + + + + +
reski + + + + + + + +
zvuni + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
napeti + + + + + + + + + + +
nosni + + +
boni + +
zaobljeni + + + + + +
56
Fonema su 32, slogotvorno r i diftong ie jesu fonemi. Jat je dakle zabiljeen kao ie, a (IPA: J) omakom kao . Ovdje su ispravljene jo neke omake, primjerice J i j oznaeni su ondje kao [+rubni] i
[+visoki] (to ne mogu biti, palatali su [+visoki], nisu koronalni), slogotvorno r oznaeno je ondje kao [sprijedno], i oznaeni su ondje kao [nezaobljeni], i kao [+zaobljeni], i kao [+prekidni].

43
Legenda uz Tablicu 9 (Jelaska [Babi] 1995: 845).57
Slogotvorni (silabiki, odgovara engl. vocalic, odnosno syllabic):58 otvornici (i e ie a o u) i treptajnik

Zvonki (sonorni, engl. sonorant): otvornici (i e ie a o u) i zvonanici (j l m n r v)
umni (konsonatski, engl. consonantal): umnici (p t k b d g k x c s z ) i zvonanici (j l m n r v)

Sprijedni (prednji, anteriorni, engl. anterior): svi zatvornici koji se tvore od poetka usne upljine do prednepca, dakle usnenici (p b m v f), zubnici (c z s t d) i desnici (n r l)

Rubni (koronalni, engl. coronal): svi zatvornici koji se tvore rubovima jezika, odnosno prednjim i srednjim dijelom jezika, dakle zubnici (c z s t d), desnici (n r l), prednepanici ( )

i nepanici (svi osim j)

Visoki (engl. high): meu otvornicima visoki su oni kod kojih se jezik najvie pribliava nepcu, dakle i u, kod zatvornika svi tvoreni od prednepca nadalje, dakle prednepanici ( ),
nepanici ( j) i jedrenici (k g x)

Stranji (engl. back): svi glasovi koji se tvore stranjim dijelom jezika, u hrvatskome otvornici o u i jedrenici (k g x)
Niski (engl. low): jezik se zajedno s donjom eljusti posve spusti, u hrvatskome samo otvornik a
(Ne)prekidni (kontinuirani, engl. continuant): prekidni su zatvornici pri tvorbi kojih se prekida tok zrane struje, dakle zapornici (p t k b d g), slivenici (c ), nosnici (m n ) i

treptajnici (r )

Reski (stridentni, engl. strident): reski su umnici pri izgovoru kojih zbog zranih vrtloga nastalih skretanjem pravca zranoj struji nastaju jai umovi, tjesnanici s z f (svi osim x) i
slivenici c
Zvuni (engl. voice): otvornici (i e ie a o u), zvonanici (j l m n r v) i umnici b d g

z
Napeti (engl. tense): obiljeje napetosti imaju bezvuni umnici, dakle p t k c s f x, te vokal ie
Nosni (engl. nasal): m n
Boni (engl. lateral): l
Zaobljeni (engl. round): otvornici o u i umnici
57
Popis prema obiljejima. Neka od njih ve su spomenuta usp. Predavanje 04a te gore Gussenhoven Jacobs (2005) i opaske uz Tablice 79 pa se nee posebno objanjavati.
58
SPE (str. 302) obiljeje vokalski opisuje velikim oralnim otvorom i spontanom zvunou te kao vokalske odreuje vokale i likvide (dakle glasove tipa l i r), no odmah je u biljeci
navedeno da ondanja novija istraivanja pokazuju da bi obiljeje vokalski trebalo zamijeniti obiljejem slogotvoran. Otud slogotvornost u opisima Mihaljevi (1991) i Jelaska (1995).
44
Tablica 10. Stablo vieglasnog opisa hrvatskoga (Jelaska 2004: 87)59
Korijenski vor osnovni ili korijenski vor (tj. glas) povezan je s osnovnim obiljejima naina zatvor/otvor
grlni, nadgrlni i mjesni vor neovisni su jedan o drugome; ostala su obiljeja podreena
zatvorniki zvonki od dosadanjih opisa zadrane su konsonantnost, sonornost, kontinuiranost, te lateralnost (kao neobiljeena vrijednost likvidnosti)
kao novo obiljeje uvedena je rofonost, koja je u hrvatskome vibrantnost (drhtajnost), moda i dotanost
trajni protoni vokalnost se smatra zalihosnom, pa je izbaena; a nema ni slogotvornosti kao odsjenog obiljeja (vano za /r/)
drhtajni
Grlni vor grlni vor predstavlja grlo kao mjesto glasnienja
zvuni u hrvatskome je na grlnome voru razlikovno samo obiljeje zvunosti
Nadgrlni vor nadgrlni vor nadreen je (Jelaska pie podreen!?) samo obiljeju nosni
nosni nosni nisu zvonki (nije relevantno?)
Mjesni vor mjesni vor u hrvatskome podrazumijeva usne i jezik
usne obiljeja na mjesnome voru jesu visina, razvuenost i hrptenost

visoki = palatali + i ie u
visoki razvueni hrpteni razvueni: j i ie e

59
Pod tokama desno komentari su.
45
Tablica 11. Vieglasni opis hrvatskih glasova (Jelaska 2004: 87)60
Fonem Osnovni vor Grlni vor Nadgrlni vor Mjesni vor
p [zatvorniki] usne
t [zatvorniki]
k [zatvorniki] [hrpteni]
b [zatvorniki] [zvuni] usne
d [zatvorniki] [zvuni]
g [zatvorniki] [zvuni] [hrpteni]
s [zatvorniki] [trajni]
[zatvorniki] [trajni] [visoki]
z [zatvorniki] [trajni] [zvuni]
[zatvorniki] [trajni] [zvuni] [visoki]
f [zatvorniki] [trajni] usne
h [zatvorniki] [trajni] [hrpteni]
c [zatvorniki] > [trajni]

[zatvorniki] > [trajni] [visoki]
[zatvorniki] > [trajni] [visoki] [razvueni]
[zatvorniki] > [trajni] [zvuni] [visoki]
[zatvorniki] > [trajni] [zvuni] [visoki] [razvueni]

m [zatvorniki] [nosni] usne

n [zatvorniki] [nosni]
[zatvorniki] [nosni] [visoki] [razvueni]
j [zatvorniki] [zvonki] [visoki] [razvueni]

l [zatvorniki] [zvonki] [protoni]
[zatvorniki] [zvonki] [protoni] [visoki] [razvueni]
r [zatvorniki] [zvonki] [protoni] [drhtajni]
v [zatvorniki] [zvonki] usne
i [zvonki] [visoki] [razvueni]

ie [zvonki] < [visoki] [razvueni]
e [zvonki] [razvueni]
a [zvonki]
o [zvonki] [hrpteni]
u [zvonki] [visoki] [hrpteni]
60
U opisu vieglasnih razlikovnih obiljeja rabe se znakovi < i >. Oni znae razgranatu vrijednost obiljeeno/neobiljeeno. Za slivenike neobiljeena je prekidnost, koja se ne navodi
(prekidnost > trajnost). Za otvornike obiljeena je visokost, koja se navodi (visokost > niskost, pa uz diftong ie znak pokazuje obiljeenu vrijednost).
46

HR Fonetika Fonologija - 06a - Fonologija - I - Uvod

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

HR Fonetika Fonologija - 06a - Fonologija - I - Uvod

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2016.

Hrvatska fonetika i fonologija 06a

UVOD U HRVATSKU FONOLOGIJU

, , , , nj, Nj, NJ, , , , , nj, Nj, NJ, , , , , nj, Nj, NJ

grafem graf primjer

dvoslov hrv. d damija

troslov hrv. ije brijeg

etveroslov engl. u ough through kroz

petoslov njem. tzsch Nietzsche N.

fuzionirano fr. oe cur srce

amalgamirano engl. ks x fox lisac

kontinuirano engl. o o pop puknuti, prsnuti

diskontinuirano engl. ou oe pope papa

narod, strana, Ana, jedan [n] alveolarno ili dentalno

geminirano, udvojeno, produeno

ispred postalveolara (v. Brozovi 1991)

U pojedinim izvedenicama pisat emo kadto ve i druga slova (nj, m):

kae za rakijicu poto se malo otpije.12 Ekspresivno je u suvremenome hrvatskome [r]

dokazati minimalnim parovima, pa za to mogu posluiti i subminimalni (engl. near-minimal),

arhifonemska //m// //// //n//

fonska [m] [] [n] []

fonemska /m/ /n/

atom atom ['tm] [' m]

Saberimo. Do fonema dolazimo od fonova. Fonovima se bavi fonetika. Fonemima se bavi

U primjerima za ij i odmah imamo i minimalne parove za pet vokala; ak ako ti parovi i ne

FONEMSKA RAZLIKOVNA OBILJEJA

(odsjecima, fr. images acoustico-motrices) te fonoloke odnose (fr. corrlations

strukturalistikoga Prakog kruga izmeu dvaju svjetskih ratova dalje30 ponudila je

Zaobljenost se pokazuje zalihosnom, redundantnom u opisu, opis u bitno razlikovnome

je [+nizak, stranji], /o/ je [visok, +stranji], /u/ je [+visok, +stranji]. Kazati jo da su

Strukturalizam u fonologiji vaan je za kroatistiku na barem tri naina. Prvo, openito,

Prvi strukturalistiki opis srpskohrvatskoga fonolokog sustava dao je sam R. Jakobson

1. Vokalnost / Otvornost ~ Nevokalnost / Neotvorenost

2. Konsonantnost / Zatvornost / Turbulentnost / umnost ~ Nekonsonantnost / Nezatvornost

3. Kompaktnost / Cjelovitost ~ Difuznost / Rasprenost

4. Difuznost / Rasprenost ~ Kompaktnost / Cjelovitost

5. Gravisnost / Tamnoa ~ Akutnost / Svjetlina

6. Akutnost / Svjetlina ~ Gravisnost / Tamnoa

7. Nazalnost / Nosnost ~ Oralnost / Nenosnost

8. Kontinuiranost / Neprekidnost ~ Diskontinuiranost / Eksplozivnost / Prekidnost

10. Stridentnost / Reskost ~ Nestridentnost / Blagost

11. Napetost ~ Oputenost

12. Dijeznost / Povienost ~ Nedijeznost / Nepovienost

13. Bemolnost / Snienost ~ Nebemolnost / Nesnienost

1) Glavna obiljeja (engl. major class features)

Napomena o generativnoj fonologiji kao takvoj: Unutar generativnoga jezikoslovlja

1) Glavna obiljeja (engl. major-class features)

2) Grkljanska obiljeja (engl. laryngeal features)

3) Obiljeja naina (engl. manner features)

4) Obiljeja mjesta (engl. place features)

, u], takoer primjerice [, k, g, x, , ], a [high] jesu npr. [e, o, a, ].

X1 X2 Vremenski utori, odsjeci (X1,)

Root Root Sjecita redova (svih obiljeja)

F1 F2 F3 F4 F5 F6 Obiljeja (F1, F2)

Tablica 1. Hrvatsko-srpski fonemi i njihova IDO (Jakobson 1949)49

Tablica 2. Matrica hrvatskih fonova (Brozovi 1991: 410411)50

Tablica 4. Akustika svojstva hrvatskih glasova (Bari et al. 1995: 48)52

Tablica 5. Hrvatska unutarnja razlikovna obiljeja (kari 1991: 359)

Tablica 7. Hrvatska generativna razlikovna obiljeja (Jelaska [Babi] 19881989: 123)53

Tablica 8. Hrvatska generativna glasovna obiljeja (Mihaljevi 1991: 118) 55

Tablica 9. Hrvatska generativna razlikovna obiljeja (Jelaska [Babi] 1995: 845)56

Legenda uz Tablicu 9 (Jelaska [Babi] 1995: 845).57

Slogotvorni (silabiki, odgovara engl. vocalic, odnosno syllabic):58 otvornici (i e ie a o u) i treptajnik

Tablica 10. Stablo vieglasnog opisa hrvatskoga (Jelaska 2004: 87)59