SVEUĈILIŠTE U ZADRU

Odjel za arheologiju

Zdenka Vrgoč

ISTOČNOJADRANSKI KASTRONI KAO DIO SUSTAVA

JUSTINIJANOVIH UTVRĐENJA NA MEDITERANU

(Diplomski rad)

mentor:

dr.sc. Željko Tomičić, red. prof.

Zadar, 2012.
SADRŢAJ

UVOD ...................................................................................................................................................... 3
RANOBIZANTSKE PLOVIDBENE RUTE DUŢ JADRANA S OSVRTOM NA MARITIMNA
SVOJSTVA .............................................................................................................................................. 5
POVIJESNI OSVRT NA ZBIVANJA NA JADRANU I OKOLNOSTI KOJE SU DOVELE DO
PODIZANJA UTVRDA .......................................................................................................................... 9
RANOBIZANTSKE UTVRDE DUŢ PLOVIDBENOG PUTA ISTOĈNOJADRANSKOM
OBALOM .............................................................................................................................................. 12
JUŢNI JADRAN ................................................................................................................................ 12
Utvrda na Mljetu ............................................................................................................................ 12
Poluotok Pelješac ........................................................................................................................... 14
Stari Grad ....................................................................................................................................... 14
Utvrda u blizini crkve Sv. Mihajla ................................................................................................. 14
Gradina nad Trpnjem ..................................................................................................................... 15
Otoĉić Majsan ............................................................................................................................... 15
Otoĉić Osinj ................................................................................................................................... 16
Otoĉić Svetac ................................................................................................................................. 17
Utvrda na Sušcu ............................................................................................................................. 18
Utvrda na Palagruţi ........................................................................................................................ 18
Gradina i Gališnik na Hvaru........................................................................................................... 19
Bol na Braĉu ................................................................................................................................... 20
SREDNJI JADRAN ........................................................................................................................... 21
Gradina i Gustjerna ........................................................................................................................ 21
Toreta ............................................................................................................................................. 23
Vrgada i Pustograd ......................................................................................................................... 24
SJEVERNI JADRAN......................................................................................................................... 26
Gradina iznad Modrić Drage .......................................................................................................... 26
Sv. Trojica ...................................................................................................................................... 27
Gradina kod Donje Prizne .............................................................................................................. 27
Gradina u Sutojašnici ..................................................................................................................... 28
Sv. Juraj u Caskoj ........................................................................................................................... 30

1
 Sv. Juraj iznad Paga ....................................................................................................................... 31
Otoĉić Palacol i Oruda ................................................................................................................... 32
Sv. Damjan ..................................................................................................................................... 34
Kaštelina ......................................................................................................................................... 35
Korintija ......................................................................................................................................... 37
Poluotok Glavina ............................................................................................................................ 39
Otoĉić Sv. Marko ........................................................................................................................... 40
Kastron s naseljem na Velikom Brijunu......................................................................................... 42
ISTOĈNOJADRANSKI KASTRONI KAO DIO SUSTAVA JUSTINIJANOVIH UTVRĐENJA
NA MEDITERANU – SLIĈNOSTI S UTVRDAMA U SJEVERNOJ AFRICI................................... 45
ZAKLJUĈAK ........................................................................................................................................ 50
LITERATURA ....................................................................................................................................... 53
PRILOZI ................................................................................................................................................ 62

2
UVOD

Prouĉavanja i istraţivanja Justinijanovog vojnog graditeljstva na istoĉnojadranskoj

obali intenzivnije se vrše tek u posljednja dva desetljeća. Prije toga utvrde podignute u tom
vremenu najĉešće su smatrane nekom kasnijom srednjovjekovnom obrambenom graĊevinom.
Još se sa sigurnošću ne moţe govoriti o toĉnom broju podignutih utvrda budući da se nije
vršilo cjelovito rekognosciranje naše obale i otoka koje bi potvrdilo i sasvim sigurno dodalo
nove poloţaje i materijalne ostatke. MeĊutim, prema dosadašnjim saznanjima, ta brojka
kretala bi se od oko 60 poloţaja. Nije ni u potpunosti toĉan termin „podizanje utvrda“ jer su
mnoge antiĉke graĊevine već kao gotove nadogradnjom upotrebljavane za tu svrhu ili barem
djelomiĉno kao spolije. Isto tako su i utvrde iz kasnoantiĉkog doba kasnije upotrebljavane za
novije gradnje tako da od nekih danas ne postoje nikakvi vidljivi ostaci, barem ne uoĉljivi
prije sustavnih arheoloških istraţivanja. Neki prirodni strateški poloţaji su, promatrajući
smještaj ostalih utvrda, logiĉan ako ne i normativan zakljuĉak o podizanju obrambenih
graĊevina na tim mjestima.

U ovom radu pokušat ću dati kratak osvrt na rekonstrukciju ranobizantske plovidbene

rute duţ naše obale polazeći od najmonumentalnijih i najbrojnijih nalaza iz tog vremena,
dakle, utvrda. MeĊutim, one su, izuzev nekoliko, u potpunosti neistraţene. Sitnog arheološkog
materijala kao i natpisa koji bi nam precizno mogli datirati te utvrde je vrlo malo, velikim
dijelom zbog nedostatka istraţivanja na terenu. No ipak, analogije u naĉinu gradnje, pomno
izabrani strateški poloţaji koji omogućuju kontrolu šire okolice, toponimi te poznavanje
antiĉke rute plovidbe (na koju se bizantska velikim dijelom nastavlja) omogućili su sigurno
pripisivanje ovih objekata upravo ranobizantskom periodu. Za poznavanje povijesnih i
društvenih prilika toga vremena bitna su nam i povijesna vrela (doduše ne tako brojna, ali
znaĉajna). MeĊu njima izdvaja se povjesniĉar Prokopije koji je ipak nekim nesretnim sluĉajem
pišući o Justinijanovim gradnjama izbjegao ovo naše podruĉje. Kada se uzmu u obzir svi ovi
izvori i njihove meĊusobne podudarnosti, dobiva se jedna zaokruţena smislena cjelina koja bi
u budućim arheološkim istraţivanjima trebala dodatno osvijetliti sadašnje spoznaje ne samo o
bizantskoj prevlasti na Jadranu, nego i o utjecaju Bizanta na naĉin ţivljenja stanovništva te
odgovoriti na neka pitanja koja se pritom nuţno nameću: koliko se taj bizantski utjecaj
protezao i bio bitan za ranosrednjovjekovnu i kasniju povijest, kako je autohtono stanovništvo
3
prihvatilo novu vlast i u kojoj se mjeri asimiliralo s novopridošlicama; jesu li uopće u tolikoj
mjeri bili novopridošlice oni koji su drţali vlast ili su Bizantinci za osobe „od povjerenja“
postavljali neke od starosjedioca koji su u njima vidjeli bolje rješenje za nadolazeće probleme
u vidu barbarskih naroda. Svakako će biti zanimljivo osvjedoĉiti i pribliţiti taj dio naše
prošlosti, produbiti svijest o ţivotu i prilikama u tim nestabilnim vremenima i stalnim
sukobima koji će se nastaviti i dalje kroz povijest izmeĊu razliĉitih naroda koja će obitavati na
ovim prostorima ili pak priţeljkivati pripojenje istih pod svoju vlast. Ranobizantske utvrde
ostaju saĉuvane do danas (neke manje, neke više) kao dokazi i nositelji utjecaja, politiĉkih i
društvenih prilika jednog specifiĉnog vremena u kojem je naša zemlja odigrala itekakvo vaţnu
ulogu.

4
RANOBIZANTSKE PLOVIDBENE RUTE DUŽ JADRANA S
OSVRTOM NA MARITIMNA SVOJSTVA

Još od prapovijesnog razdoblja plovidba Jadranom odvijala se većinom u toplijim

mjesecima godine, od proljeća do jeseni. Ovakav naĉin plovidbe uvjetovan smjerom vjetra,
plovidbom danju i periodiĉnom plovidbom tijekom ljetnih mjeseci mogao se na dugim
relacijama odvijati jedino po ustaljenim rutama na kojima se koristila ista snaga vjetra,
unaprijed poznati orijentiri plovidbe i prirodna skloništa.1

Navigacijske rute upotrebljavane stoljećima iskorištavale su najpogodnije prirodne

okolnosti te tako pruţale sigurnu, u većini sluĉajeva uspješnu plovidbu. S obzirom na priliĉan
broj brodoloma na ovim podruĉjima za neke brodove ta su putovanja završila kobno, ponekad
uvjetovana neoĉekivanim prirodnim promjenama ili pak nepaţnjom onih koji su upravljali
brodovima. Podaci o orijentirima, lukama, vjetrovima, strujama i drugim znaĉajkama bitnim
za plovidbu meĊu pomorcima su se prenosili usmeno, a kasnije su zapisivani u raznim
vodiĉima i uputama te ucrtavani na kartama. Jadransko more je najkraća veza izmeĊu istoĉnog
Mediterana i Europe te je oduvijek imalo posebno komunikativno znaĉenje.2

Budući da je zapadna obala Jadrana (današnja talijanska strana) pjeskovita, plitka,

nezaštićena otocima te samim time izloţena jakim valovima i udarima vjetra koji oteţavaju
plovidbu, ta plovidba morala se odvijati u prvom redu duţ istoĉne obale. Istoĉna obala Jadrana
je iznimno povoljna za plovidbu zbog otoka koji je zaštićuju i stvaraju brojne kanale duţ kojih
najĉešće pušu ustaljeni vjetrovi pogodni za jedrenjake.3 No, zbog mnoštva hridi i grebena naša
obala nije pogodovala noćnoj plovidbi koja se prakticirala kada su odgovarale navigacijske
sposobnosti. Tako se plovidba uz istoĉnu obalu uglavnom odvijala po danu i u etapama te
ovisila o dobrim prirodnim lukama gdje su se brodovi mogli skloniti za noćenje ili u sluĉaju

1
Z. BRUSIĆ, 1993, 223-224.
2
Isti, 224.
3
Konstantin VII. Porfirogenet kaţe da su dalmatinski otoci gusti i mnogobrojni tako da se brodovi nikada ne
plaše oluje.

5
nevremena. S obzirom na intenzitet plovidbe ova prirodna skloništa postaju stalna svratišta za
kraći ili duţi boravak, a vjerojatno i zimovališta brodova.4

Tijekom plovidbe ljetnim mjesecima prema sjeverozapadu za plovidbu se ĉekalo

ciklonu - jugo. Ciklona s jaĉim ili slabijim juţnim vjetrom traje u ljetnim mjesecima jedan do
tri dana, a na podruĉju sjevernog Jadrana ova ciklona najĉešće poĉetkom ili tijekom noći
prelazi u anticiklonu praćenu jaĉim zapadnim vjetrom ili jugozapadnim lebićem (vjetrovima
većinom od SZ do JZ smjera), te nakon toga ubrzo skreće na jaku buru. Brodovi, ĉiji su
kapetani znali ovu situaciju, nastojali su se po dolasku veĉeri skloniti u pogodne luke u kojima
su ĉekali nastupajuću promjenu – anticiklonu, koju su mornari predviĊali po brojnim
znakovima (podatke o tome nalazimo kod Vegecija, Virgilija i Varona).

Prema rezultatima pomorskih rekognosciranja i istraţivanja moţe se zakljuĉiti da je

najviše nesreća na Jadranu izazvano uĉinkom sjevernog vjetra, bure. Brojni brodolomi sa
sjevernih strana pojedinih otoka to dokazuju. S druge strane, ostaci brojnih sidara od antiĉkih
do srednjovjekovnih u zavjetrinskim stranama otoka ilustriraju one brodove koji su se uspjeli
zaštititi od bure koja na Jadranu ima svoje specifiĉnosti s obzirom na poĉetak, jaĉinu i smjer
puhanja. To je najjaĉi jadranski vjetar, koji je i u vrijeme kasnosrednjovjekovne navigacije,
kada su brodovi plovili otvorenom puĉinom drţeći se vanjskih otoka istoĉne obale Jadrana,
razbio brojne brodove na susjednoj obali. To zorno prikazuju popisi nesreća u samo 17 godina
(od 1592. do 1609. g.), kada se na Jadranu dogodilo oko tisuću nesreća, a najveći broj tih
brodova stradao je na obalama zapadnog Jadrana nošen jakom burom i oko otoka na istoĉnoj
obali gdje je bura najjaĉa.5

Plovni put moţe se slijediti od Krfa (Korkire), iznimno znaĉajnog otoka s odliĉnim
stratigrafskim poloţajem od kojeg polaze pomorski putovi prema Jadranu. Na otoku Krfu
obiĉno su brodovi ĉekali povoljne navigacijske uvjete za nastavak plovidbe koristeći dvije
plovidbene rute prema Jadranu (Slika 1). Jedna je slijedila liniju obale koja je od Krfa do
dubrovaĉkih Elafita strma i visoka ili plitka i pjeskovita, bez ikakvih zaklona. Duţ današnje
albanske obale na maloj udaljenosti od kopna nalaze se velike dubine tako da sidrenje nije bilo

4
Z. BRUSIĆ, 1993, 225.
5
Isti, 228.

6
moguće, premda su struje bile povoljne.6 Druga plovidbena ruta, takoĊer bez otoka koji bi je
zaštitili, zahtijevala je u dva navrata preplovljavanje Jadrana. Naime, plovilo se prema
Otrantu, gdje su brodovi koristeći orijentire akrokeraunijskog gorja mogli relativno brzo
preploviti na zapadnu obalu i ploveći uz nju stići do otoka Gargana, meteorološkog raskriţja
Jadrana, od kojeg su se dalje orijentirali i opskrbljivali pitkom vodom. Plovna ruta nastavljala
se dalje starom transjadranskom komunikacijom Gargano – Palagruţa – Vis ili Lastovo.
Plovidba je dalje tekla prema Ţirju u šibenskom arhipelagu, znaĉajnoj toĉci koja je
kontrolirala ĉitav promet uz istoĉnu jadransku obalu jer se ondje sastaju oba plovidbena
pravca, kako onaj duţobalni koji prolazi kroz Elafite i dalje uz otok Mljet prolazi Pelješkim
kanalom te nastavlja kanalima izmeĊu Braĉa i kopna odnosno otoka Braĉa i Hvara slijedeći
liniju obale, tako i spomenuti pravac transjadranske rute. Od otoka Ţirja plovidba se
nastavljala uz jugozapadnu obalu otoka Murtera prema Pašmanskom kanalu, zatim kroz
Pašmanski i Zadarski kanal uz otok Vir i jugozapadnu stranu otoka Paga do uvale Novalje,
vaţna prirodna skloništa gdje su brodovi ĉekali povoljan vjetar da nastave putovanje uz otok
Lošinj prema Istri i gornjem Jadranu ili prema Rabu i ostalim odredištima u današnjem
Kvarneru i Rijeĉkom zaljevu.7 Jadranski plovni put u ranom srednjem vijeku završavao je u
Gradu, Raveni i Veneciji, za razliku od antiĉkog, koji je završavao u Akvileji.

Nakon Konstantinove legalizacije kršćanstva i Teodozijevog proglašenja kršćanstva

kao sluţbene religije, na jadranskim rutama plovi velik broj putnika razliĉitih profesija:
trgovci, vojnici, zanatlije, carski ĉinovnici, svećenstvo te posebno hodoĉasnici koji obilaze
velika kršćanska središta na relacijama izmeĊu istoĉnog Mediterana i Salone, Ravene,
Akvileje i drugih urbanih središta na Jadranu. Pristaništa i stajališta, odnosno dugotrajna
okupljališta putnika i mornara, postaju poţeljna mjesta za gradnju sakralnih objekata budući
da su potreba za liturgijom, posebno nedjeljom i blagdanom 8 te zavjetovanja ili zahvale za
uspješno putovanje vaţna komponenta u ţivotu kršćana, naroĉito nakon kristijanizacije većih
urbanih središta. Ne moţe se sa sigurnošću ustvrditi je li izgradnja ovih crkava bila planirana
od pojedinih dijeceza ili se pak ti objekti mogu povezati s brojnim redovništvom koje se
proširilo u ĉetvrtom i petom stoljeću, ali je svakako sigurno da su izgradnju i odrţavanje tih

6
A. BOTRIĆ, 1952, 50.
7
Z. BRUSIĆ, 1993, 226.
8
321. g. je Konstantin ozakonio svetkovanje nedjelje.

7
crkava financirali sami vjernici koji su se vrlo ĉesto zavjetovali za dobar ishod putovanja ili
hodoĉašća, a svoje zavjete ostavljali tijekom putovanja na pojedinim stajalištima. Prihod nije
bio malen jer su ga nekada uz zavjet vjernici oporuĉno ostavljali pojedinim crkvama i
vjerojatno je bio glavno sredstvo financiranja za odrţavanje crkava i zajednica svećenstva ili
redovnika koji su opsluţivali ovakve crkve. O znatnom broju putnika na ovim prostorima (a
samim time i većim davanjima) moţe nam posvjedoĉiti primjer Novalje na otoku Pagu, gdje
se na malom prostoru uvale nalaze tri starokršćanske crkve znatnih dimenzija. Nastanak ovih
objekata teško se moţe protumaĉiti nekim drugim okolnostima osim prometom brodova u
ovom iznimno vaţnom pristaništu, a broj crkava vjerojatno se moţe povezati s pojedinim
regijama odakle su najĉešće stizali brodovi ili uz razliĉite svece zaštitnike kojima se crkve
posvećene.9 U prilog tome govori i oĉit nedostatak nekropola oko crkvenih objekata, što bi
opet moglo upućivati na to da je dio istih bio sagraĊen za pomorce i putnike na brodovima.10

Tijekom bizantsko-gotskog sukoba prestao je priljev trgovaca, putnika i mornara, a

nakon tog sukoba više se ne obnavljaju trgovaĉki transporti u onoj mjeri kakvi su bili ranije.
Kopnene komunikacije su prekinute ili izbjegavane zbog neprekidnih sukoba i opće
nesigurnosti, a jedini pomorski put izmeĊu bizantskih posjeda dobiva na znaĉenju i posebno se
utvrĊuje kaštelima i straţama 11 na ĉitavoj njegovoj duţini istoĉne obale Jadrana u cilju
kontrole i osiguranja plovidbe, budući da ni promet morem nije više bio siguran. Kašteli brane
i brodska stajališta, a otoĉno i priobalno stanovništvo, ono izvan urbanih središta, uţurbano
gradi refugije na istaknutim branjenim mjestima za sklanjanje u sluĉaju opasnosti koja je sve
prisutnija.

9
Z. BRUSIĆ, 1993, 230-231.
10
Z. BRUSIĆ, 1988, 142.
11
A. Badurina navodi lokalitete od Šolte do Pule (juţnije od Šolte, naţalost, nema takvih objavljenih podataka)
koje nose toponim straža i njegove izvedenice: Vela Straţa iznad Grohota na Šolti, Straţa na Ţirju, Straţišće
zapadno od Gospe Srimske kod Šibenika, Straţica iznad Vrulje na Kornatu, Straţica juţno od Salija na Dugom
otoku, Vela Straţa iznad Ţmana na Dugom otoku, Straţa juţno od Ţmana na Dugom otoku, Straţica iznad
Dragova na Dugom otoku, Straţa sjeverno od Dugog Rata na Dugom otoku, Straţa na juţnom dijelu Pašmana,
Straţa izmeĊu Kalija i Kukljice na Ugljanu, Straţa iznad Lukorana na Ugljanu, Straţica na sjevernom dijelu
Ugljana, Straţa na juţnom dijelu Iţa Velog, Straţa na zapadu Iţa Velog, Straţa na juţnom dijelu Molata, Straţa
na juţnom dijelu Ista, Straţa na Škardi, Straţa na sjevernom dijelu Vira, rt Straško juţno od Novalje na Pagu,
Vela Straţa na Iloviku, Straţica iznad Barbata na Rabu, Straţa na Prviću kod Senja, rt Straţica na sjevernom
dijelu Prvića, Straţica kod Baške na Krku, Straţica istoĉno od Vrbnika na Krku, Straţica juţno od Punta na Krku,
Straţa kod Garice na Krku, Vela straţa istoĉno od Osora na Cresu, rt Straţa na istoĉnom dijelu Unija, rt Straţa na
sjevernom dijelu otoka Srakane Vele, Vela Straţa na istom otoku, Straţavni vrh iznad Kraja na Uĉki, Straţica
ispod Vele Uĉke, Straţevica, Sv. Martin kod Skitaĉe u Istri, Straţica sjeveroistoĉno od Marĉane u Istri, Stara
Straţevica istoĉno od Valture (Nezakcija), Vela Straţa na Brijunima (BADURINA, 1992, 7).

8
POVIJESNI OSVRT NA ZBIVANJA NA JADRANU I
OKOLNOSTI KOJE SU DOVELE DO PODIZANJA UTVRDA

Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva kojoj su uzrokom bile kako unutranje tako
i vanjske politiĉke, društvene i financijske krize, istoĉni dio Carstva prošao je je kroz istu
takvu krizu i bio paraliziran naletima razliĉitih plemena tijekom seobe naroda. Na prijelazu iz
5. u 6. st. etniĉka je kriza na Istoku jenjavala te su se bizantski vlastodršci poĉeli okretati
12
aktivnijoj vanjskoj politici i sreĊivanju unutarnjih problema, prije svega financija.
SreĊivanjem drţavnih financija pozabavio se car Anastazije koji je preuredio i porezni sistem
te se u trenutku njegove smrti u drţavnoj blagajni skupilo ogromno bogatstvo od 3 200
centenarija zlata.13 Puna blagajna uvelike je pomogla Justinijanu I. koji na prijestolje formalno
dolazi 527. g. nakon Anastazijeva nasljednika, a svog ujaka Justina I.

Justinijan I. si je nakon dolaska na vlast postavio si je za zadatak svestranu obnovu

Carstva: od rekonkviste podruĉja koja su pripojila germanska plemena do kodifikacije prava,
društvenih reformi, ureĊenja crkvenih pitanja, gradnje gradova, utvrda i crkava.14 Povjesniĉari
tog vremena opisuju ga kao izvaredno inteligentnog i obrazovanog ĉovjeka koji je svoj
zacrtani cilj gotovo u potpunosti ispunio te uspio uvesti reda u Carstvo koje je prije njegovog
ustoliĉenja proţivljavalo krizu za krizom. Naravno, velike osvajaĉke ratove nije vodio on
osobno niti je bio vojni pobjednik kao njegovi vojskovoĊe Belizar, Narzes, Mund, kodifikaciju
prava nije proveo on nego Tribonijan niti je on donio najvaţnije upravne mjere već
pretorijanski perfekt Ivan Kapadocijski, ali Justinijan je bio onaj koji je pokrenuo i inspirirao
sva velika djela svoga vremena.15

Nakon sklopljenog „vjeĉnog mira“ s Perzijom i osiguranja istoĉne granice te

Belizarove pobjede nad Vandalima 533./534. g. u sjevernoj Africi gdje je uspostavljena

12
G. OSTROGORSKI, 2002, 34-35.
13
Isti, 32-33.
14
I. GOLDSTEIN, 1992, 19.
15
G. OSTROGORSKI, 2002, 35.

9
bizantska, odnosno rimska vlast nakon više od 100 godina prekida, Justinijan se slobodno
mogao vojno angaţirati na Zapadu.(Slika 2)16

Teţnja za ponovnom uspostavom univerzalnog rimskog carstva koja je vodila

Justinijana I. kao povod za provoĊenjem dobila je 535. g. kada je ubijena ostrogorska kraljica
Amalasunta, Teodorikova nasljednica. Bizantski planovi za osvajanje Zapada bili su izraĊivani
duţe vrijeme prije toga i opravdanja za rat protiv Ostrogota bilo je mnogo, meĊutim, ĉekalo se
na najpogodnije opravdanje koje je ovim ubojstvom onda izazvalo „pravednu“ reakciju. 17
Justinijan je tada naredio Mundu da uĊe u Dalmaciju i zauzme Salonu, što je ovaj i uĉinio
pobjedivši Gote. Istovremeno je Belizar krenuo na Siciliju i zauzeo cijeli otok nakon osvajanja
Sirakuze. Sa zauzećem tih podruĉja i prethodno sjeverne Afrike, Apeninski poluotok, odnosno
gotska drţava, postala je Bizantincima lako pristupaĉna sa svih strana. Nakon toga mogao je
uslijediti udar na sam Poluotok.18

Funkcija istoĉne obale Jadrana tijekom bizantsko-gotskog rata bila je izuzetno vaţna.
Za razliku od sjeverne Afrike i Sicilije koje su mogle biti polazne toĉke za udar na samo juţni
dio Apeninskog poluotoka, s istoĉne jadranske obale mogla se vrlo lako dosegnuti svaka toĉka
na susjednoj obali. To je bilo osobito znaĉajno kada su se borbe primakle Raveni, dolini Poa i
sjeveru Italije jer su ta podruĉja teško pristupaĉna iz Tirenskog mora. Osvajanje Salone u
strateškom pogledu bilo je jednako bitno koliko i zauzeće Sicilije.19 Obje strane, i bizantska i
gotska, teţile su prevlasti na istoĉnojadranskoj obali i otocima kako bi si osigurali zaleĊe.
Nakon bitaka i mnoštva manjih sukoba, pobjeda je u konaĉnici pripala Bizantincima.
Bizantski teritorij na našoj obali protezao se uglavnom na otoke i priobalje kako bi vojska tu
smještena osigurala „status quo ante“, plovidbu i potrebnu opskrbu svjeţim namirnicama, dok
su se Ostrogoti drţali unutrašnjosti na potezu od Kašića preko Knina do Sinja (o ĉemu
svjedoĉe arheološki nalazi njihvove specifiĉne kulture).

Za vrijeme bizantske vladavine provodi se kastrizacija koja doţivljava osobit uspon na

obali i otocima. Navode o tome meĊu prvima donosi Mate Suić pišući o povijesti grada Zadra
gdje spominje da se zbog osiguranja pomorskog pojasa i plovnih putova po Jadranu od Brijuna

16
I. GOLDSTEIN, 1992, 20.
17
Isti, 20.
18
Isti, 20.
19
Isti, 21.

10
do Elafitskih otoka podiţu manja i veća uporišta (κάστρα) na znaĉajnim strateškim poloţajima
za kontrolu plovidbe.20

Već je gotski kralj Teodorik smišljao plan izgradnje velike flote kojeg nije uspio
ostvariti. Bizant je, s druge strane, radio na osiguravanju kopnenih, ali još više pomorskih
putova. Nakon podjele Carstva 395. g. komunikacija u unutrašnjosti gube na znaĉenju (ceste
Akvileja – Tarsatika – Burnum – Salona – Narona – Skodra) te ih ugroţavaju barbarski narodi
(u Panoniji od 4. st.). Kako je Bizant od cijelog balkanskog kopna, sjeverne Afrike i šire drţao
samo obalni pojas, predstavljao je ne toliko kopnenu koliko pomorsku silu. Tako se intenzivno
obnavlja antiĉka plovidbena ruta duţ obale jer je sada jedino moguće sigurno putovati
pomorskim putem. Duţ istog organizira se ĉitava mreţa utvrĊenja i naseobina novog tipa (plan
izgradnje donosi Justinijan u svom Kodeksu) koje su ujedno obrambena linija u ĉijim su
uporištima smještene vojne posade. Ta utvrĊenja na plovidbenoj ruti funkcioniraju u osnovnim
crtama i u 10. st., u doba Konstantina VII. Porfirogeneta. On tada piše kako „Romani drţe
primorske gradove do danas“ i da „im more omogućava da ţive“.21

U 9. i 10. st. na trasi starih bizantskih putova dolazi nova sila – Venecija koja se
poĉinje boriti za prevlast zbog slobodne plovidbe Jadranom. Tako se funkcija i namjena
bizantskih posjeda ne mijenja kroz više stoljeća, nego se, kako se to kroz cijelu povijest
dogaĊalo, s vremenom prilagoĊava trenutnim potrebama.22

20
M. SUIĆ, 1981, 342.
21
I. GOLDSTEIN, 1992, 31.
22
Isti, 31.

11
RANOBIZANTSKE UTVRDE DUŽ PLOVIDBENOG PUTA
ISTOČNOJADRANSKOM OBALOM

JUŽNI JADRAN

Teritorij juţnog Jadrana slabije je istraţen što se tiĉe utvrda Justinijanovog vremena u odnosu
na njegov sjeverni dio. Osim sigurno detirminiranih utvrda koje su niţe u tekstu opisane, nekim
zdanjima i poloţajima treba dodatno provjeriti atribuciju. To su: ruševine zdanja na rtu Molunat,
otoĉićima Mrkanu i Bobari pred Cavtatom, na mjestu samog Dubrovnika, tragovi
kasnoantiĉkih utvrda na Lastovu (u uvali Ubli naĊena starokršćanska crkva za koju Brusić
smatra da je sluţila za potrebe putnika i mornara23), Gradini Sv. Ivana na Korĉuli,24 otoĉići
Šćedro kod Hvara (u uvali otoka se nalazi starokršćanska crkva koja je, prema Brusiću,
takoĊer sagraĊena zbog potreba putnika i mornara), Biševo kod Visa, poloţaj Hum na Visu.25

Utvrda na Mljetu

Uz ostale kasnoantiĉke lokalitete na otoku Mljetu kao što su Veli Gradac, Montokuc,
Soline te otoĉić u Velikom jezeru, i utvrda poviše uvale Polaĉe ĉinila je dio sustava osiguranja
i obrane plovnih putova oko Mljeta te prihvatilište brodova. O njihovoj meĊusobnoj
povezanosti svjedoĉe brojni podvodni nalazi, osobito oko rta Glavat. Fortifikacije iz istog
vremena zajedno sa sidrištima nalaze se i na otocima Moraĉnik, Maslinovac i Pomeštak. 26

Uvala Polaĉe na sjevernom dijelu otoku Mljetu bila je po svom poloţaju, zaštiti od
vjetrova i obilju pitke vode vrlo vaţno pristanište, a vjerojatno i zimovalište brodova. Na tom
mjestu u ranoj antici sagraĊena je rimska vila koja u kasnoj antici dobiva novi, reprezentativni
oblik kada je izgraĊen graĊevinski kompleks (Slika 3) koji se sastoji od vile, crkve s tlocrtom u
obliku slova T i dvojne crkve.27 Na ranoantiĉki sklop nadograĊena je velika dvorana (26, 5 x

23
Z. BRUSIĆ, 1993, 231.
24
I. BORZIĆ, 2009, 84.
25
Z. GUNJAĈA, 1980, 50-59; Ţ. TOMIĈIĆ, 1998, 1075-1089; V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2003, 289-303.
26
V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2003, 289.
27
I. FISKOVIĆ, 1997, 61-82.

12
13 m) s boĉnim krilima i šetnicom iznad ulaza prema moru. Dvorana je završavala
polukruţnom apsidom promjera 8 m koja je s vanjske strane poligonalna. Boĉni zidovi
saĉuvani su u visini do 20 m. Na krajevima objekta nastale su dvije osmerokutne kule.28 (Slika
4 i 5)

Dvije starokršćanske crkve iz 5./6. st. nalaze se istoĉno i zapadno od palaĉe. Istoĉna
jednobrodna bazilika je dimenzija 6, 3 x 13, 2 m i završava apsidom na istoĉnoj strani te ima
lezene s unutrašnje strane zidova. Zapadnoj bazilici apsida je okrenuta prema sjeveroistoku.
Zaĉelni dio crkve oblika je slova T, a dimenzije crkve nešto su veće od onih istoĉne te iznose
7, 5 x 14, 5 m. Ima široke prozore s polukruţnim lukovima. Uz tu crkvu otkrivena je i
krstionica te kasnoantiĉka grobnica.29

'70.-ih godina na prostoru današnjeg brodskog pristaništa vršena su podmorska

arheološka istraţivanja pod vodstvom Z. Brusića u kojima je pronaĊen razliĉit arheološki
materijal – keramika, staklo, metal. Taj materijal datira se od 2. do 7. st., s time da su
najbrojniji nalazi iz razdoblja 4. i 5. st.30

Ostaci ranobizantske utvrde nalaze se na vrhu brijega Glavica, juţno od kasnoantiĉke

vile, na dominantnoj poziciji. GraĊevina se sastoji se od ĉetiri perimetralna zida nepravilnih
linija koje prate konfiguraciju terena, a rašĉlanjeni su kulama polukruţne i poligonalne
osnove.31

Osim utvrde, na Mljetu je postojao i ĉitav niz straţarnica koje su bile strateški
rasporeĊene na uzvišenjima, u izvrsnoj vizualnoj komunikaciji te zajedno kontrolirale prilaze
otoku i ĉinile sustav koji je komunicirao s drugim straţarnicama na obali i otocima.32 O njima
piše i car Konstantin Porfirogenet u 10. st. Takav model utvrda sa straţarnicom na poziciji
iznad nje, crkvenim graĊevinama i i dva sigurna sidrišta (za sluĉaj jake bure i juga) nalazi se
na ranobizantskim utvrdama na Rabu i Krku, Korintiji, Ţirju, Brijunima.33

28
V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2003, 290-291.
29
Isti, 292.
30
Z. BRUSIĆ, 1988, 142.
31
I. FISKOVIĆ, 1980, 238.
32
V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2003, 293.
33
Isti, 293.

13
Poluotok Pelješac

Na prostoru poluotoka Pelješca uoĉeno je više objekata koji se pripisuju

kasnoantiĉkom vremenu: ostaci utvrde Stari grad i Sv. Mihajlo kod Stona, utvrda Gradina nad
Trpnjem te utvrda na vrhu otoĉića Majsana u Pelješkom kanalu.

Stari Grad

Ranobizantska utvrda smještena je na isturenom poloţaju strateški vaţnom zbog

kontrole plovidbe duţ cijelog Mljetskog kanala. Unutar perimetralnih zidova zamjećeni su
ostaci više urušenih zgrada ĉije funkcije za sada nisu poznate budući da još nisu izvršena
sistematska arheološka istraţivanja.34

Utvrda u blizini crkve Sv. Mihajla

Utvrda je priliĉno velikih dimenzija, a ostaci se mogu tek djelomiĉno pratiti s obzirom
da je ĉitav taj prostor pokriven raslinjem. Njeni perimetralni zidovi opasuju vrh uzvisine i
prilagoĊeni su konfiguraciji terena. Najvišu toĉku toga brijega zauzima crkvica Sv. Mihajla.
Na jugoistoĉnoj strani utvrde vide se ostaci naroĉito oblikovana ulaza, a juţno od crkve sv.
Mihajla tragovi cisterne. Utvrda se nalazi na takvom mjestu da je s nje bila moguća kontrola
prilaza Stonu.35

34
Z. GUNJAĈA, 1980, 50.
35
Isti, 50.

14
Gradina nad Trpnjem

Utvrda Gradina nad Trpnjem smještena je na istaknutom poloţaju s kojeg je moguće

nadzirati kretanja u Neretvanskom kanalu i ulaz u trpanjsku luku. Perimetralni zidovi objekta
prate konfiguraciju terena zbog ĉega su im linije nepravilne, a tlocrtni oblik kojeg stvaraju
donekle nalikuje trapezu. Na istoĉnom zidu utvrde, uz sjeveroistoĉni i jugozapadni ugao,
nalazi se po jedna strateški smještena kula ĉetverokutne osnove. Unutar zidina vide se
ruševine više zgrada meĊu kojima i ostaci jedne cisterne.36

Otočić Majsan

Utvrda na Majsanu ubicirana je na njegovom najvišem dijelu te svojim strateškim

poloţajem nadzire plovidbu ne samo u Pelješkom kanalu već i u akvatoriju juţno od Pelješca i
Mljeta te dalje prema Lastovu i na drugoj strani do Biševa pokraj Hvara. Nastala je vjerojatno
na mjestu ranije ilirske gradnje. 37 Utvrda je jednostavna, dimenzija 32 x 11,25 m, prati
konfiguraciju terena, na vanjskim uglovima smještene su kule, a unutarnjih pregradnji nema.
Indikativan je i toponim mjesta na kojem se nalazi – Straţarnica. 38

Na zapadnoj strani Majsana nalazi se uvuĉena uvala Luĉica koja je svojim poloţajem
zaklonjenim od bure i JI vjetrova pruţala povoljno sidrište i pristanište brodovima.

Na Majsanu je prvotno sagraĊena rustiĉna vila u 1. st. Iz nje kasnije nastaje sloţeni
kompleks (Slika 6) koji se moţe povezati sa samostanom. Vila je imala sva obiljeţja stambenog
prostora kao i dio za proizvodnju što dokazuju pronaĊeni torkulari koji su sluţili za
proizvodnju vina ili ulja. PronaĊena su i spremišta u kojima se ĉuvala hrana te bunar i cisterna.
Vila se transformirala u samostan unutar kojeg su zamjetljivi ostaci starokršćanske memorije u
kojoj su naĊeni brojni ulomci staklenih ĉašica koje su sluţile kao lumini (svjetiljke) i koje su
najvjerojatnije ostaci zavjeta koje su putnici i mornari ostavljali da im se pali nad grobom
martira. Ova memorija samo je jedna u nizu starokršćanskih sakralnih objekata koji su nicali

36
Z. GUNJAĈA, 1980, 51.
37
I. FISKOVIĆ, 2001, 67.
38
I. BORZIĆ, 2007, 303.

15
na stajalištima pogodnim za putnike tijekom kasne antike, u vrijeme uĉvršćenja kršćanstva.
Kompleks je u 6. st. doţivio fortifikaciju vezanu uz Justinijanovu gradnju. NadograĊene su
dvije uske i male kule koje gledaju prema uvali i imaju funkciju kontrole prometa. 39 Kula na
zapadnoj strani bila je trokutastog tlocrta i povezana dugim zidom s drugom sjeveroistoĉnim
kulom nepravilnog ĉetvrtastog tlocrta. SagraĊene su na povišenoj stijeni te su uzdignute u
odnosu na ostatak graĊevinskog sklopa.40

Lokalitet se napušta u srednjem vijeku, vjerojatno u vrijeme prestanka funkcije

plovnog puta.

Otočić Osinj

Otoĉić Osinj nalazi se na ušću rukavaca tzv. Male Neretve koja se kod Opuzena odvaja
od glavne matice i ulijeva u more. Na vrhu njegove strme uzvisine smještena je utvrda s koje
se kontrolira sam pristup delti te kretanja Neretvanskim kanalom. U zapadnom dijelu otoka
nalazi se uvala pogodna za sidrenje.41

Ostatke utvrde prvi je opisao R. Jerković ne znajući pritom vrijeme u kojem je

42
sagraĊena. Zidovi utvrde su na pojedinim mjestima dobro saĉuvani te pokazuju tehniku
gradnje svojstvenu vremenu kasne antike. Izvedeni su od klesanog kamena povezanog
ţbukom naizmjeniĉno s vodoravno poloţenim redovima od opeke. Utvrda prati konfiguraciju
terena te je pravokutnog oblika. Na istoĉnoj strani koja se strmo spušta prema moru bedemi su
ojaĉani ĉetvrtastim kulama. Unutar utvrde nalaze se ostaci više objekata od kojih se jasno
uoĉavaju ostaci cisterne premazane hidrauliĉnom ţbukom i starokršćanske crkve. (Slika 7)
Crkva je jednobrodna i sloţenog tlocrta s narteksom i polukruţnom apsidom istaknutom na
zaĉelnom zidu i ojaĉanom s tri kontrafora izmeĊu kojih su prozorski otvori. Uz boĉne zidove
sagraĊene su dvije prostorije koje imaju zajedniĉki krov s glavnom laĊom. Prostor svetišta bio

39
C. FISKOVIĆ, 1984, 8-14.
40
Isti, 12.
41
J. JELIĈIĆ-RADONIĆ, 1997, 147.
42
R. JERKOVIĆ, 2000, 433-439.

16
je odvojen oltarnom pregradom poloţenoj na kamenoj bazi koja je ostala dobro saĉuvana te je
bila moguća njezina rekonstrukcija.43

Analizirajući pisane izvore, R. Jerković zakljuĉuje kako je ranobizantska utvrda na

Osinju ostala u funkciji sve do dolaska Turaka.44

Otočić Svetac

Otok Svetac je naš najudaljeniji naseljeni otok. Nalazi se na izrazito povoljnom

poloţaju izmeĊu dvije jadranske obale. Kasnoantiĉka utvrda smještena je na najisturenijem
istoĉnom brdskom grebenu otoka na poloţaju zvanom Krajicino, Kraljiĉin grad ili Teutin
dvor.45

Omanja utvrda je pravilne pravokutne osnove veliĉine 18, 85 x 9, 40 m, orijentirana u

smjeru istok – zapad. Većim dijelom oĉuvana je do pod sam krov. Zidovi su graĊeni od
nepravilno tesanog kamenja povezanog ţbukom te su nastali uslojavanjem kamenih ploĉa. Na
sva ĉetiri bedema vidljivi su ĉetvrtasti otvori koji su sluţili za drţanje skela prilikom gradnje.
Vanjske plohe zidova rašĉlanjene su plitkim, nesimetriĉno rasporeĊenim kontraforima.
Debljina zidova iznosi oko 1 m. Na sjevernom zidu saĉuvan je donji dio ulaznih vrata. Isto
tako na sjevernom, a vjerojatno i na juţnom i istoĉnom zidu nalazili su se prozori gljivasta
oblika, karakteristiĉnog oblika za kasnu antiku. U sastavu ovog objekta nalazila se cisterna te
mnoge druge strukture koje su ostale zakrĉene materijalom od urušavanja krova, perimetralnih
zidova i poda.46 (Slika 8)

Vrijednost ove utvrde je i u tome što nije doţivjela nikakve pregradnje te je u

unutrašnjosti ostala netaknuta kasnijim ljudskim djelovanjima, dakle, neporemećenog
rasporeda još od ranobizantskog vremena. Datira se u drugu polovicu 6. st.

43
J. JELIĈIĆ-RADONIĆ, 1997, 148-149.
44
R. JERKOVIĆ, 2000, 435-436.
45
B. KIRIGIN, A. MILOŠEVIĆ, 1981, 47.
46
Isti, 48.

17
Utvrda na Sušcu

Ostaci utvrde nalaze se na istaknutom poloţaju iznad uvale Potrić na otoku Sušcu koji
se smjestio u blizini otoka Visa, odnosno Korĉule.

Utvrda je nepravilnog kvadratnog oblika dimenzija 51 x 37 m. U unutrašnjosti su

vidljivi ostaci više zidova. Zidovi naĉinom vezivanja i gradnjom te ĉetvrastim istacima za
drţanje skele potvrĊuju da su graĊeni u doba kasne antike. Za gradnju utvrde iskorišteni su
dijelom zidovi, temelji i graĊevinski materijal iz ranijeg stambeno-gospodarskog objekta.47
(Slika 9)

Unutar utvrde rekognosciranjem su utvrĊeni ostaci crkvice koja je juţnom stranom i

apsidalnim dijelom ukorporirana u strukturu bedema te ostaci cisterne.48

Utvrda na Palagruži

Kasnoantiĉka utvrda nalazi se na prostoru Salamandrije, središnjem platou Vele

Palgruţe.

Ostaci utvrde uoĉeni su istoĉno od ploĉnika za kišnicui ispod njega. Djelomiĉno su

vezani uz ostatke crkve Sv. Mihovila. Već tijekom istraţivanja 2004. g. arheolozi su primijetili
temelje graĊevine koja po naĉinu gradnje odudara od zidova crkve. Ti ostaci dali su ugao
graĊevine kojoj je jedan zid podignut u pravcu sjever – jug, a drugi u pravcu istok – zapad.
Sjeverni zid pruţa se u duţini od oko 16 m te ima dva uţa pregradna zida sa zapadne strane.49
(Slika 10)

47
D. RADIĆ, Z. TOLJA, 2008, 161-162.
48
Isti, 162.
49
B. KIRIGIN, T. KARUNARIĆ, M. MIŠE, 252, 2004.

18
Gradina i Gališnik na Hvaru

Istoimena utvrda smještena je na poluotoku Gradini koji zatvara istoĉni dio luke u
Jelsi. S ovog poloţaja kao i s poloţaja Grad ili Gališnik ostvaruje se odliĉna kontrola plovidbe
Hvarskim kanalom i prilaza Jelsi.

Veliki obrambeni zid saĉuvane duljine 172 m u liniji istok – zapad pregraĊuje poluotok
na mjestu spoja s kopnom, a tragovi bedema zamjećuju se u zemlji uokolo cijele površine
poluotoka uz more (Slika 11) iz ĉega se moţe zakljuĉiti kako je ĉitav poluotok površine 6, 5 ha
bio obzidan. Debljina zida je oko 1, 3 m, a saĉuvan je u visini od 2 do 4 m. Da je u cjelosti
saĉuvana, duljina bedem uokolo poluotoka iznosila bi oko 800 m.50 Zbog datiranja utvrde u
drugu polovicu 6. st., postoji mogućnost da je na mjestu obliţnje srednjovjekovne crkve stajala
ranija starokršćanska.51

Utvrda Grad ili Gališnik nalazi se na brdu Paljevici jugoistoĉno od Jelse. Izduţenog je
oblika i zauzima plato cijelog breţuljka duljine 80 m i najveće širine oko 30 m. Perimetralni
zidovi uglavnom su dobro oĉuvani pa su na nekim mjestima visoki i do 4 m, a širina im iznosi
izmeĊu 0, 5 i 0, 6 m. Bedemi su graĊeni od od istesanog kamena povezanog malterom, a
prostor izmeĊu unutrašnjeg i vanjskog lica zida bio je popunjen manjim kamenjem. 52 Utvrda
je prostrana i u njenoj unutrašnjosti vide se ostaci razliĉitih zgrada (Slika 12) meĊu kojima se
istiĉe dobro saĉuvana velika cisterna pravokutne osnove prekrivena baĉvastim svodom. 53
Komparacijom s ostalim sliĉnim i tehnikom gradnje identiĉnim objektima na otocima i
priobalju, ova se utvrda datira u vrijeme Justinijnove vladavine. Prema lokalnoj tradiciji na
ovom je prostoru postojala i crkva. 54 Taj faktor ne bi trebalo zanemariti, već provjeriti u
istraţivanjima koja će se eventualno voditi.

50
N. PETRIĆ, 1993, 337-338.
51
Isti, 338.
52
Isti, 338.
53
Z. GUNJAĈA, 1980, 51.
54
N. PETRIĆ, 1993, 338.

19
Bol na Braču

Na poluotoku Glavici je 1983. g. na mjestu dominikanskog samostana utemeljenog u

15. st. otkriven dio kasnoantiĉkog sklopa. Poluotok je dijelom prirodno branjen, a na sjevernoj
strani zaštićen obrambenim zidom koji se u 15. st. spominje kao murus vetus castelli. 55
Smješten je na vrlo povoljnom strateškom poloţaju, a utvrda na Glavici je u dobroj vizualnoj
vezi s onom na poluotoku Gradini na Hvaru koja joj stoji nasuprot u braĉko-hvarskom kanalu.
Osim prirodne zaštite, poluotok Glavica je s obje strane imao izvore ţive vode koji su
uvjetovali naseljavanje i u ranijim razdobljima.56

Na rubu Glavice nalazi se srednjovjekovna crkva sv. Ivana i Teodora. Ispod proĉelja
crkve otkrivena je prostorija kvadratnog oblika kojoj je razrušen veći dio zapadnog i juţnog
zida. PrilagoĊavajući se konfiguraciji terena, prostorija je bila na niţoj razini te je njezin pod
za oko 3 m niţi od ploĉnika srednjovjekovne crkve. Sjeverni zid proteţe se u pravcu istoka i
zapada te pokazuje na širu rasprostranjenost sklopa, (Slika 13) dok je rubni dio vjerojatno
uništen odronjavanjem obale.57 U unutrašnjosti prostorije na istoĉnom zidu saĉuvana je fresko
tehnika s marmoriziranim poljima, a ostaci fresaka s crvenim, plavim i ţutim prugama
pronaĊeni su u nasipu. Ta tehnika zajedniĉka je ranokršćanskim crkvama na Braĉu: u
krstionicama u Povljima, Lovreĉini i Postirima te u apsidi crkve u Puĉišćima.58 Na tom mjestu
naknadno je prizidana baĉvasto presvoĊena cisterna koja je djelomiĉno pokrila freske. Zidovi
cisterne graĊeni su od nepravilno lomljenog ploĉastog kamenja vezanog većim koliĉinama
ţbuke. Dakle, freskama ukrašena prostorija prenamjenjena je u prostor za skupljanje kišnice.
Na sjevernom zidu saĉuvano je pet ĉetvrtastih otvora za grede. Kao spolije na crkvi sv. Ivana i
Teodora te uokolo kompleksa pronaĊen je velik broj ulomaka sakralnog namještaja (gotovo
ĉitava oltarna pregrada) koji pokazuju da se radi o dijelu starokršćanskog sklopa. Iako još nisu
provedena cjelovita arheološka istraţivanja, na temelju dosadašnjih iskopavanja moţe se
zakljuĉiti da je ovom mjestu postojala kasnoantiĉka utvrda s crkvom.59

55
S. KRASIĆ, 1976, 104.
56
V. KOVAĈIĆ, 1994, 84.
57
Isti.
58
V. KOVAĈIĆ, 1994, 85.
59
Isti, 87.

20
SREDNJI JADRAN

Kao i na podruĉju juţnog Jadrana, i na srednjem Jadranu postoje fortifikacijski objekti

i poloţaji ĉiju atribuciju kasnoantiĉkim obrambenim strukturama treba dodatno provjeriti. To
su: toponim brda Movar (od Maurus) kod Rogoznice, stariji fortifikacijski objekt ĉiji su
tragovi uoĉeni pri arheološkim istraţivanjima unutar tvrĊave Sv. Ane, Raduĉ na Murteru
(izgradnja kasnijih fortifikacija vjerojatno iz temelja uništila objekte sliĉnog karaktera),
tragovi kasnoantiĉke arhitekture u prostoru samostana Sv. Kuzme i Damjana na brdu Ćokovac
nedaleko mjesta Tkona na otoku Pašmanu, ruševine na poloţaju Koţenjak nedaleko od mjesta
Sali na Dugom otoku, poloţaj Puntamika u Zadru, Sv. Mihovil na Ugljanu60, Ljubaĉ na rtu
Ljubljani (nasuprot Pagu), otok Molat, poloţaj Mirine i Banjve na Olibu. 61

Gradina i Gustjerna

Ranobizantske utvrde Gradina i Gustjerna smještene su na jugoistoĉnom dijelu otoka

Ţirja. MeĊusobno su u vrlo dobroj vizualnoj vezi te se nalaze na poloţajima s kojih je moguća
potpuna kontrola plovidbe Ţirjanskim kanalom i otvorenim morem.

Utvrda Gradina smještena je iznad uvale Velika Stupica. Priliĉno je velikih dimenzija
(širine preko 100 m) te ima dvostruke perimetralne zidove. Dok je vanjski bedem niţi i
sagraĊen od masivnih blokova, unutrarnji je visine preko 6 m i graĊen od manjeg kamenja
vezanog malterom. Bedem je na jednom dijelu saĉuvan do pune visine te se zahvaljujući tome
zna da je završavao kruništem (Slika 16). Vjerojatno su bedemi s unutrašnje strane imali
izgraĊenu drvenu šetnicu postavljenu ispod kruništa, što se dade naslutiti rupama u zidu na
sjevernoj strani.62 Utvrda je imala 5 obrambenih kula dimenzija pribliţno 5, 5 x 4 m te utvrĊen
ulaz (Slika 14). Kule su takoĊer imale kruništa te bile iznad razine bedema od ĉijeg su kruništa
više za 2-3 m. Budući da je sjevernoistoĉni bedem visine 6 m, sjeverna i istoĉna kula bile bi

60
Prema dosadašnjim saznanjima, na poloţaju srednjovjekovne utvrde Sv. Mihovila nisu uoĉeni tragovi
kasnoantiĉke vojne arhitekture. MeĊutim, svojim poloţajem koji omogućuje pregled ĉitavog zadarskog
arhipelaga te zbog blizine starokršćanske crkve Sv. Andrije, smatra se da je na tom poloţaju ranije postojala
ranobizantski kastron. Vidi: E. HILJE, S. SORIĆ, 2007, 118-123.
61
Z. GUNJAĈA, 1980, 50-59; Ţ. TOMIĈIĆ, 1998, 1075-1089; V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2003, 289-303.
62
I. PEDIŠIĆ, 2001, 124.

21
visine 9 m. Juţni bedem te djelomiĉno istoĉni i zapadni imaju osnovicu 4-5 m niţu od
sjevernog zbog jakog spuštanja terena prema moru te su zbog toga preostale 3 kule (juţna,
jugoistoĉna i zapadna) da bi se izjednaĉile sa sjevernom morale biti veće visine (kule do 15 m,
a bedemi 11-12 m).63 I. Pedišić smatra da je u uvoj utvrdi mogla boraviti vojna postrojba od
oko 170 vojnika.64

U unutrašnjosti utvrde nalazilo se više objekata od kojih je Gunjaĉa tri objekta

interpretirao kao cisternu za vodu (jer je pronaĊen dio poda od hidrauliĉne ţbuke), te dva kao
prostore za zagrijavanje i zakljuĉio kako je u tim prostorijama boravila vojna posada. Kasnijim
istraţivanjima i konzervacijom65 ustanovljeno je da se zapravo radi o ĉetiri objekta stambenog
kompleksa za koje I. Pedišić tvrdi da su pripadali stanu zapovjednika utvrde i eventualno
kojeg niţeg ĉasnika.66 Te ĉetiri prostorije bile bi: prostor za loţenje drva s praefurnijem (otvor
„dimnjaka“), prostor za primanje zagrijanog zraka kojim se grijao stambeni kompleks,
kupatilo poploĉano bijelim mramornim ploĉama s crvenim venama s kadom koja je imala
ugraĊen ispusni otvor, a ono što je Gunjaĉa smatrao cisternom zapravo bi bila dobro izolirana
ostava za hranu.67 Specifiĉnost ovih prostorija je što su luksuzno ureĊene i time jedinstvene
meĊu ostalim ovakvim objektima na našoj obali. Što se tiĉe same cisterne, ona vjerojatno nije
ni bila potrebna jer se na sredini utvrde nalazi otvor duboke jame (35 m) s izvorom vode koja
danas nije za piće jer je izvor vremenom poplavljen te se nalazi ispod morske površine. U ovo
vrijeme izvor je bio iznad površine mora budući da se do našeg vremena razina mora podigla
za najmanje 1, 5 m.68

Utvrda na Gustjerni nikada nije bila završena te samim time na njoj nije mogla biti
stacionirana stalna vojna posada, no vjerojatno je sluţila kao osmatraĉnica.69 Kao i Gradina, i
ova utvrda je prostrana s udvostruĉenim perimetralnim zidovima od kojih su vanjski graĊeni
od masivnih kamenih blokova i znatno niţi dok su unutarnji viši i graĊeni na isti naĉin kao i

63
I. PEDIŠIĆ, 2001, 128-129.
64
Isti, 129.
65
I. PEDIŠIĆ, 1994, 40-42; 1998, 86-88; 2000, 107-110; 2001, 123-130; 2005, 213.
66
Isti, 2001, 125.
67
Isti, 125-126.
68
Isti, 127.
69
Isti, 123.

22
zidovi ostalih srodnih objekata. Razlika je što kod Gustjerne ne nalazimo izboĉene kule, ali su
njihovu funkciju mogli vršiti objekti prislonjeni uz unutarnje lice zida. Perimetralni zidovi
obje utvrde na više se mjesta izvijaju i lome jer su bili usklaĊeni s konfiguracijom terena. 70
(Slika 15)

Kastroni na Gradini i Gustjerni vjerojatno su bili izgraĊeni za potrebe sklanjanja

stanovnika na obali i otocima od Murtera do Primoštena.71

Toreta

Na sjeverozapadnom dijelu otoka Kornat, zapadno od naselja Kravljak, smješteno je

krško polje toponima Tarac. Na vrhu terasastog kamenitog brijega izmeĊu polja i mora
smještena je ranobizantska utvrda Toreta s koje se otvaruje pregled široke okolice Kornatskog
otoĉja. (Slika 18)

Ostaci utvrde ostali su priliĉno dobro oĉuvani. Ruševine utvrde prvi je puta opisao Ć.
Iveković opisujuće starine Dugog otoka i Kornata,72 krivo interpretirajući utvrdu kao mletaĉku
izvidnicu. Toreta ima oblik pravokutnika, (Slika 17) a zidovi su joj ojaĉani pravilno
rasporeĊenim masivnim kontraforima (Slika 19) (po tri na duţim stranicama, po jedan na
kraćim). Unutrašnji prostor utvrde duljine je 10, 4 m, a širine 5,4 m. Zidovi i kontrafori su u
prosjeku debljine 1 m. Za gradnju je upotrebljen neobraĊen lomljeni vapnenac. Na zidovima
su takoĊer primjetne rupe koje su drţale grede pri gradnji. Sa svake strane nalazila su se po
dva prozora.73 Ulaz je smješten na sjeverozapadnoj strani i nadsvoĊen gljivastim lukom.

U podnoţju brijega pored obale nalazi se srednjovjekovna crkvica posvećena Mariji

Bogorodici, a uz nju ostaci apside velike ranokršćanske crkve. (Slika 20) Unutrašnja širina
apside je 3, 4 m, a dubina 2, 7 m. Najveća visina zidova je 4,5 m. Na apsidi se nalaze tri plitke
lezene te dva gljivasta prozora (Slika 22) zajedno s ostatkom trećega. Uzduţni zidovi crkve
danas nisu vidljivi, (Slika 21) a moţe se pretpostaviti da je crkva bila bazilikalnog tipa na
70
Z. GUNJAĈA, 1994, 50-51.
71
Isti, 51.
72
Ć. IVEKOVIĆ, 1928, 245-279.
73
I. PETRICIOLI, 1970, 717-725.

23
temelju tlocrta što ga je 1783. g. izradio F. Geroncije zajedno s topografskom kartom juţnoga
Kornatskog otoĉja. Na toj ilustraciji moţemo takoĊer zamijetiti stupanj oĉuvanosti zidova i
izgled crkve u 18. st. Ova ranokršćanska crkva vjerojatno je sluţila kako za potrebe vojne
posade na Toreti, tako i za kornatsko stanovništvo koje je većinom ţivjelo u Tarcu budući da
je to najplodnije polje na Kornatu. TakoĊer je mogla sluţiti i za vjerske potrebe mornara i
putnika koji su se tu zaustavljali na svom plovidbenom putu jadranskom obalom. A. Uglešić
misli da je bila posvećena sv. Mariji, odnosno da je srednjovjekovna crkva nastala unutar
ranokršćanske izravno naslijedila taj titular.74

Vrgada i Pustograd

Ove dvije utvrde smještene su na ulazu u Pašmanski kanal. Jedna od njih nalazi se na
sjevernoj strani otoka Vrgade, na vrhu isturenog rta koji dijeli uvale Luka i sv. Andrija, a
druga (utvrda Pustograd) na jednoj od preglednih uzvisina otoka Pašmana, na podruĉju rta
Borovnjak. Kao i one na Ţirju, i ove utvrde su u meĊusobno jako dobroj vizualnoj vezi.

Utvrda na Vrgadi nastala je na mjestu starije gradine75. Sloţenog je tlocrta s bedemima

dobro oĉuvanim na sjevernoj i sjeverozapadnoj strani na kojima, prateći konfiguraciju terena,
tvore nepravilan luk. (Slika 23) U tom dijelu perimetralni zid graĊen je u izmjeniĉnom ritmu s
ĉetverokutnim kulama kojih je ukupno pet. Dok plaštevi zida imaju standardan izgled, kule su
graĊene od većih klesanih kamenih blokova (kao i vanjski zidovi utvrda Gradina i Gustjerna
na Ţirju).76 Saĉuvana visina kula je izmeĊu 2 i 3 m. Krajnja zapadna kula sluţila je i kao
cisterna, a unutar utvrde vidljivi su brojni ostaci više porušenih objekata. 77 Juţna strana
kastrona prirodno je zaštićena strmom liticom. Upravo zbog postojanja utvrde, car Konstantin
Porfirogenet navodi Vrgadu kao jedini naseljeni otok u zadarskom kraju pod imenom
Lumbrikáton, uz kvarnerske otoke Krk, Rab i Cres (navodi Osor kao grad).78

74
A. UGLEŠIĆ, 2002, 110-112.
75
S. ĈAĈE, 2009, 63.
76
Z. GUNJAĈA, 1980, 52.
77
S. SORIĆ, 2009, 71.
78
M. Domijan, Crkva sv. Andrije na Vrgadi nakon posljednjih istraživačkih i konzervatorskih radova,
Starohrvatska prosvjeta, III, 13, Split 1983, 123.

24
 Crkva sv. Andrije nalazi se u podnoţju brijega na kojem je sagraĊena ranobizantska
utvrda. Smještena je na sjevernom dijelu uvale Prţina usjeĉene duboko u kopno otoka Vrgade.
Uvala je još od antike sluţila kao pristanište brodova. U drugoj polovici 19. st. Bianchi navodi
kako je crkva sv. Andrije vrlo stara te da je sluţila kao ţupna sve do gradnje nove u 16. st., da
ima dva oltara posvećena sv. Andriji i Bezgrešnom Zaĉeću i na proĉelju zvonik s dva zvona.79
Ovaj opis pripada predromaniĉkoj crkvi iz 9. st. koja je do danas ostala gotovo u cjelosti
saĉuvana. (Slika 25) Nakon provedenih restauratorsko-konzervatorskih radova 1980.g., M.
Domijan je pretpostavio da je na mjestu sadašnje predromaniĉke crkve postojala
ranokršćanska. Svoje argumente temelji na komparaciji s ostalim istoĉnojadranskim utvrdama
uz koje se veţu sakralni objekti (Toreta na Kornatu itd.) te s obzirom na sam titular crkve. Sv.
Andrija bio je jedini carigradski apostol i vrlo štovan u vremenu 6. st. na ovim prostorima,
osobito jer je vezan uz more i ribare, a Vrgada je izrazito ribarsko naselje. 80 A. Uglešić je
kasnije, na temelju pronaĊenog ranokršćanskog stupića s impostom i njihova ukrasa urezanim
kriţevima, potkrijepio teoriju gradnje crkve u vremenu kasne antike. 81

Utvrda Pustograd na Pašmanu znatno je veća od one na Vrgadi. Kao što je ranije
spomenuto, ovaj kastron dominira nad juţnim ulazom u Pašmanski kanal.82 Primetralni zidovi
prate konfiguraciju terena te se pritom izvijaju i lome. (Slika 24) Neki objekti prislonjeni uz
unutarnje lice zidova mogli su funkcionirati kao kule. Kula na vanjskoj strani nema. Unutar
utvrde postojalo je više objekata od kojih je bolje saĉuvana jedna stambena zgrada te cisterna
u njezinoj blizini.83

79
F. Bianchi, Zara Cristiana, II, Zadar, 1879,138, cit. u M. Domijan, 1983, 124.
80
M. Domijan, 1983, 136.
81
A. UGLEŠIĆ, 2002, 99-100.
82
S. ĈAĈE, 2006, 39.
83
Z. GUNJAĈA, 1994, 52.

25
SJEVERNI JADRAN

Na prostoru sjevernog Jadrana postoje ostaci graĊevina i poloţaji na kojima je

vjerojatno bilo vojnih objekata iz ranobizantskog doba: graĊevina na otoĉiću Sv. Petar kod
Ilovika, poloţaj Punta Kriţa na Cresu (naĊena starokršćanska crkva koju je Z. Brusić
determinirao kao dio sakralnih objekata sagraĊenih duţ plovidbenog puta istoĉnom obalom
Jadrana za potrebe putnika i mornara), poloţaj Lopar kod Novog Vinodolskog te podruĉje
grada Senja, Trsata. 84

Gradina iznad Modrić Drage

Priliĉno velika utvrda smještena je na platou iznad rt Gradina nad uvalom Modrić, u JI
dijelu Velebitskog kanala. (Slika 29)

UtvrĊenje je relativno pravilna pravokutnog tlocrta s isturenim kvadratnim kulama na

uglovima i kulama rasporeĊenim u pravilnim razmacima u njihovu meĊuprostoru. Kao dokaz
pripadnost ranobizantskom vremenu i graditeljstvu posluţili su tehnika gradnje bedema,
tlorisna osnova tog utvrĊenja te njegova okrenutost moru, ĉime odliĉno kontrolira pomorski
promet. Utvrda ima znaĉajnu ulogu jer svojim poloţajem zatvara, pristup zoni Starigrada-
Paklenice, nekoć antiĉkom Argyruntumu, koji je od poloţaja Gradina udaljen 8 km prema
zapadu. Oko 1,7 km JZ od Modrić Drage i utvrde Gradina nalazi se rt Baljenica, zapadni
morski ulaz u Novigradsko ţdrilo, prirodni prosjek kojim rijeka Zrmanja utjeĉe u Velebitski
kanal. Taj znaĉajni prirodni prolaz svakako je predodredio poloţaj utvrĊenja na rtu Gradina.
Upravo radi kontrole prometa iz Novigradskog mora, odnosno još istoĉnije lociranog
Karinskog mora, podignut je taj kastron.85

84
Z. GUNJAĈA, 1994, 50.
85
Ţ. TOMIĈIĆ, 1990, 141-142.

26
Sv. Trojica

Ranobizantska utvrda nalazi se oko 1,5 km istoĉno od sela Tribanj – Šibuljine. Poloţaj
Sv. Trojica je oko 14,5 km SZ od lokaliteta Gradina u Modrić Dragi, neposredno uz sjeverni
obalni rub Velebitskog kanala. Otkrivena su materijalna svjedoĉanstva kontinuiteta ţivota na
ovom poloţaju od kasnog bronĉanog doba do kraja VI. st. Ova utvrda jedna je o najvećih
ranobizantskih utvrda na hrvatskom dijelu Jadrana. Površina joj je oko 120 x 120 m. Najbolje
je oĉuvan sjeverni dio bedema koji se moţe pratiti u duljinu od oko 120 metara. Kao ojaĉanje
sluţe isturene kule kvadratnog tlocrta.

Utvrda je dobila naziv prema crkvici Sv. Trojice unutar nje. (Slika 31) U vrijeme
gradnje utvrde sasvim je sigurno sagraĊena i crkva što je bilo sluĉaj na gotovo svim
prostorima gdje su postojale ranobizantske utvrde. Te su se crkve gradile unutar samih utvrda
ili u podnoţju brjegova na kojima su podizane.86 Kao dokaz dataciji crkve posluţila je tehnika
zidanja, karakteristiĉan unutrašnji izgled apside i ponajprije trijumfalni luk gljivasta oblika.
Njezina funkcija je bila ona grobišne kapelice, a današnji je izgled loša adaptacija novijega
vremena za potrebe pravoslavnih vjernika. Unutar perimetra bedema koji je štitio naselje sve
do obalnog ruba, nalazi se mnoštvo materijalnih tragova ţivota na ovom podruĉju, o ĉemu
svjedoĉe ostaci nastambi koji prekrivaju cijelu terasastu padinu platoa na kojem je smješten taj
kasnoantiĉki kastron. (Slika 30) S ovog poloţaja ostvaruje se vrlo dobar pregled dijela
akvatorija Velebitskog kanala i vizualni kontakt s poloţajima kastrona iznad Modrić drage i
osobito s onim na Rtu Ljubljana ponad Ljubaĉkog zaljeva i Ljubaĉkih vrata izmeĊu otoka
Paga i prostora Ravnih kotara.

Gradina kod Donje Prizne

Lokalitet Gradina iznad Donje Prizne izmeĊu Jablanca i Karlobaga nalazi se na

isturenom poluotoku nasuprot otoku Pagu i smješten je izmeĊu morskih uvala Prizne na

86
A. UGLEŠIĆ, 2002, 50.

27
sjeveru i Ivićuše ili Vićuše na jugu. Sjeverna strana poluotoka ujedno je i najviša toĉka i nosi
toponim Gradina. Poluotok se odatle postepenno spušta prema moru u obliku terasa. Kamena
litica na kojoj je smješten bizantski kastron izrazito je uoĉljiva s morske strane prigodom
plovidbe Velebitskim kanalom, kao i sa sjeverne obale otoka Paga, gdje se nasuprot Gradini
kod Donje Prizne javlja takoĊer ranobizantski kastron u uvali Sutojašnica87.

Zidine kastrona iznad Donje Prizne mogu se slijediti u ĉitavom perimetru koji
obuhvaća najistaknutije toĉke poluotoka. Ponegdje, kao na zapadnoj strani, izdiţu se iz
krševita terena dijelovi jednog dobro saĉuvanog objekta, vrlo vjerojatno masivne kule ojaĉane
snaţnim kontraforima88. ( Slika 32) Bedem prati konfiguraciju terena. Na istoĉnoj strani utvrda
završava šiljastim isturenim bedemom, koji se ponegdje jedva nazire. Unutar pravokutnih
tlocrta objekata prikupljeno je dosta ulomaka keramike. MeĊu njima istiĉu se ulomci s
horizontalnim uparanim gustim nizovima linija tipiĉnih za bizantsku keramiku, kao i masivne
ruĉke većih posuda. Uz juţnu, bolje saĉuvanu sekciju bedema u središnjem terasastom dijelu
kastrona nalazi se omanja zidana cisterna za vodu, kakve inaĉe susrećemo na nizu primjera
ranobizantskog vojnog graditeljstva duţ Jadrana89.

Lokalitet Gradina nekada je smatran ostacima antiĉkog utvrĊenog naselja podignutog

na poloţaju liburnske gradine iznad prirodno zaštićene luke na teško pristupaĉnom poloţaju.
Danas se zna da je njegova uloga kontrola plovnog puta ovim dijelom velebitskog podgorja
zajedno s kastronom na otoku Pagu u uvali Sutojanj. Nalazi se na iznimno dobrom strateškom
poloţaju izmeĊu dvije morske uvale pogodne za sidrenje i zaštićene od juga i bure. S te
optimalne pozicije mogla se ostvariti kontrola pristupa otoku Rabu, kao i prema sjeveru,
Senju.

Gradina u Sutojašnici

Poluotoĉić Svetojanj, odnosno Sutojanj smješten je kod rta Glavine izmeĊu Velike i
Male Luke (Slika 34) kraj sjeverne obale otoka Paga. Već ranije postojali su podaci o

87
Ţ. TOMIĈIĆ, 1990, 143-144.
88
Isti, 143.
89
Isti, 144.

28
postojanju jedinstvenog lokaliteta u krševitom dijelu sjeverne obale otoka Paga, a obilasci
terena Ţ. Tomiĉića i suradnika to su potvrdili90.

Ranobizantski kastron grupiran je oko kamene litice koniĉnog izgleda poluotoĉića

Svetojašnice. (Slika 33) Prostrana utvrda Svetojanj (Sutojanj, Svetojašnica, Sutojašnica)
obuhvaća preteţito strmu juţnu padinu stijene odrezana vrha na kojoj se mogu naslutiti obrisi
tlorisa arhitektonskog objekta zidanog izravno na kamenu ţivcu. Vjerojatno je rijeĉ o
mogućem sakralnom objektu, s obzirom na striktnu orijentaciju njegova tlocrta u smjeru istok-
zapad s jasno prepoznatljivim ostacima ulaza na zapadnom proĉelnom zidu objekta. 91 Takav
objekt prema kojem je lokalitet dobio naziv mogao je nekoć biti dominantna toĉka s morske
puĉine, odnosno plovnog puta kroz Velebitski kanal. Toponim Svetojanj ili Sutojanj svjedoĉi
o prvim romansko-hrvatskim jeziĉnim dodirima na otoku Pagu. Pretpostavlja se da toponim
upućuje na mogući sakralni objekt sv. Agneze, odnosno puĉki Janje. Naime, još 1977. godine
J. Kunkera je pretpostavio da je nekoć u utvrdi koja danas nosi naziv Gradina u Svetojanju ili
Sutojanju »(. . .) za vrijeme Bizatinaca od 535. do 620. postojao malen oratorij ili crkvica,
koju su zatekli stari Hrvati i njezino ime Sancta Agnes pretočili u svoj jezik: Svetojanj«.

Fortifikacijski sklop utvrde Svetojanj prekriva cijeli dio strme jugozapadne padine, dok
se na njegovoj sjevernoj strani takoĊer primjećuju tragovi ostataka zidova poloţenih na ţivac.
Poluotoĉić na JZ strani presijeca snaţan bedem širine oko 2 metra, (Slika 36) na koji se s
unutrašnje strane naslanjaju pravilni kvadratni tlocrti nastambi, odnosno kula i velika cisterna
za vodu. (Slika 35) Zidni plašt zapadne kule oĉuvan je u visini 6 – 7 metara. Bedem se
prilagoĊuje konfiguraciji terena. U prilog dokazu da je ovo ranobizantska utvrda govore
tehnika zidanja, artikulacije tlocrta bedema, te osobito kvadratnih kula i cisterne za vodu
neposredno iza perimetra bedema, primjena obilate ţbuke i upotreba masivnih kontrafora, uz
izbor poloţaja utvrĊenja. Utvrda je vjerojatno nastala nakon Justinijanove rekonkviste tog
dijela jadranskog priobalja, kao vaţan obrambeni element jednog visoko sofisticiranog sustava
zaštite pomorskih interesa Bizanta tijekom prvog vremena njegove talasokracije Jadranom 92. S
utvrde Svetojanj na Pagu moguć je vrlo pouzdan vizualni kontakt s Gradinom kod Prizne, ali i
s velikom utvrdom Sv. Damjana iznad Barbata na otoku Rabu.

90
Ţ. TOMIĈIĆ, 1990, 144-146.
91
Isti, 144-145.
92
Isti, 146.

29
Sv. Juraj u Caskoj

Ostaci kasnoantiĉkog kastron Sv. Jurja nalaze se na kamenoj litici breţuljka (Slika 38)
iznad sjeverne obale Paškog zaljeva, u uvali Caska. Kastron je smješten na dominantnom
poloţaju ( Slika 39) s kojeg je vidljivo ĉitavo podruĉje akvatorija Paškog zaljeva i podruĉje
Novaljskog polja. Osim toga, bio je u izvrsnom vizualnom kontaktu s obliţnjim bizantskim
utvrdama Sv. Juraj iznad Paga i Sutojanj. U neposrednoj blizini nalazi se luka prirodno
zaštićena od udara juga i bure. Uz luku se razvilo kasnoantiĉko naselje.93

A.Šonje je pretpostavio da je prije kasnoantiĉke utvrde na ovom mjestu postojala ranija

antiĉka utvrda radi bolje zaštite antiĉke Cisse, sagraĊena tijekom 2. ili 3. st. koja je stradala
tijekom potresa u drugoj polovini 4. st., nakon ĉega je obnavljaju Istoĉni Goti. Bizantskim
zauzećem otoka Paga ta se utvrda nanovo gradi i ulazi u sastav lanca ranobizantskih utvrda na
Jadranu.94

Utvrda je manjih dimenzija, priliĉno pravilnog kvadratnog tlocrta (Slika 37) sa

stranicima duljine oko 23 m koja opasuje glavicu breţuljka. S dviju je strana zaštićena strmim
liticama. Na SI dijelu utvrda je najugroţenija te je na tom mjestu zid veće debljine radi bolje
zaštite. U unutrašnjosti su zamjetne mnogobrojne pregradnje zidova ĉije zaĉelje uglavnom
ĉine zidovi bedema. 95 Perimetralni obrambeni zidovi (Slika 40) najbolje su saĉuvani na
istoĉnom uglu utvrde visine od oko 6 m te na njenoj jugozapadnoj strani, visine oko 3 m.
Debljina zidova u prosjeku je 0, 5 m, a na SI zidu je preko 1 m. Bedemi su većinom izgraĊeni
na ţivoj stijeni, osim na sjevernom dijelu. Kako obrambeni, tako su i unutrašnji zidovi utvrde
graĊeni od lomljenog grubo obraĊenog vapnenca povezanog ĉvrstom vapnenom ţbukom s
tragovima lomljene cigle. Na obrambenom zidu kamenje je slagano u gotovo pravilne
vodoravne redove. Na SI i juţnom dijelu vanjskih zidova prepoznatljive su ĉetvrtaste rupe
koje su najvjerojatnije sluţile za drţanje skela pri gradnji.96

Najbolje saĉuvani objekt je crkva sv. Jurja smještena na istoĉnom uglu utvrde. Rijeĉ je
o predromaniĉkoj crkvi u ĉijem je traveju pronaĊen uzidani starokršćanski impost što navodi

93
K. REGAN, 2002, 141-148.
94
A. ŠONJE, 1975, 287.
95
K. REGAN, 2002, 144-145.
96
Isti, 145-146.

30
na pretpostavku da je na tom mjestu ranije postojala starokšćanska crkva. U današnjoj apsidi
pronaĊen je takoĊer starokršćanski zazidani prozor nadsvoĊen polukruţnim lukom.

U jednoj od prostorija unutar utvrde oslonjenoj na JZ bedem pronaĊen je bizantski

zlatnik koji je uz gore navedena tipiĉna obiljeţja ranobizantskih utvrda dodatno potkrijepio
smještaj ove utvrde u Justinijanovo razdoblje, odnosno u 6. st.

Utvrda je nakon pada bizantske vlasti na ovom podruĉja sa svojim ţivotom nastavila
sve do poĉetka 13. st. kada je srušena u sukobima izmeĊu Raba i Zadra. Jedino crkva sv. Jurja
nastavlja egzistirati do 19. st.97

Sv. Juraj iznad Paga

Ova utvrda otkrivena je tijekom rekognosciranja u kolovozu 1988. g.98 Smještena je na

vrlo povoljnoj lokaciji iznad grada Paga, na prirodno zaštićenom breţuljku s odliĉnim
pregledom Paškog zaljeva i većeg dijela akvatorija Velebitskog kanala. Preko dva usjeka
utvrda je povezana s nedalekom obalom. Plato na kojem se utvrda nalazi je strmih strana,
osobito na istoĉnom dijelu na kojem su uoĉene ruševine Sv. Jurja na 25 m visokim liticama.99

Ukupna površina platoa je 1,4 ha. Po uzduţnoj osi duljina mu iznosi 83 m, a najveća
širina 74 m. Bedemi kastrona prate oblik platoa i u tlocrtu daju oblik poligona ukupne duljine
260 m, s djelomiĉnim prekidima. Bedemi su najslabije oĉuvani na juţnom, a najbolje na
sjevernom dijelu gdje im je izmjerena širina od 2 m. Na tom dijelu kastron je najviše izloţen te
je tu i najveća debljina bedema dok na drugim mjestima varira od 0,7 do 2 m. Kastron je
dodatno zaštićen kula kvadratiĉnog i trokutastog tlocrta. (Slika 41) Ove posljednje tipiĉno su
obiljeţje u obrambenoj koncepciji Justinijanove rekonkviste. Unutrašnji prostor kastrona
zauzimaju pravilno oblikovani objekti prilagoĊeni terasastoj podlozi terena koji prate smjer

97
K. REGAN, 2002, 143.
98
Ţ. TOMIĈIĆ, 1989, 28.
99
Isti, 29.

31
pruţanja bedema te s još desetak slobodnostojećih struktura upućuju na zgusnutu urbanu
cjelinu. IzmeĊu objekata nadziru se uski prolazi.100

Na najvišoj koti kastrona locirana je predromaniĉka longitudinalna crkva Sv. Jurja.

Crkva je rašĉlanjene unutrašnjosti s polukruţnom apsidom. 101 Slabo je oĉuvana te iz toga
razloga nije moguće dokuĉiti je li moţda na tom mjestu ranije postojao neki sliĉni objekt
sakralne namjene iz vremena gradnje kastrona.

Ostaci utvrde (Slika 42) datiraju se u drugu polovicu 6. st. na temelju zidanja bedema u
tehnici emplekton, konfiguracije bedema i razmještaja objekata u utvrdi, poloţaja s pregledom
šire okolice te sitnih arheoloških nalaza prikupljenih prilikom rekognosciranja.

Otočić Palacol102 i Oruda

Na otoĉiću Palacol udaljenom oko 4 nautiĉke milje od Velog Lošinja, smještena je

bizantska utvrda koja kontrolira pristupe Kvarneriću iz svih pravaca, kao i kretanje po njemu.
Zidovi graĊevine saĉuvani su u visini 4,5 m, a samo zdanje je kvadratiĉnog oblika (Slika 26)
veliĉine 27,55 x 27,32 m s ugaonim istakom na jugozapadnom uglu. U nju se ulazilo kroz
dvoja priliĉno široka vrata, jedna na jugoistoku, druga na jugozapadu. Prozora nije imala, osim
na ugaonom istaku. 103 Sam zid napravljen je od nepravilnih komada kamena posloţenih
vodoravno i povezanih ţbukom. GraĊen je u tri veća pojasa: donji je visine 1 m, srednji 2 m te
gornji 1 m. S obzirom da je u srednjem pojasu kamenje nešto svjetlije boje, moglo bi se
zakljuĉiti da je graĊen u tri razliĉite faze s kamenjem iz razliĉitih kamenoloma, ali ne u
velikom vremenskom razdoblju.104 Na granici tih pojaseva s unutrašnje strane primjećuju se

100
Isti, 29.
101
Ţ. TOMIĈIĆ, 1989, 30.
102
Ime Palacol dolazi od talijanske rijeĉi palazziol, koja je deminutiv rijeĉi palazzo = palaĉa (P. SKOK,
Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb, 1950, 47). Otoĉić je ime dobio po zidinama utvrde za
koje su Mleĉani u doba prevlasti na ovim prostorima drţali da su ostaci neke palaĉe.
103
A. BADURINA, 1982, 171.
104
Isti.

32
rupe u kojima su stajale grede za drţanje skela kod gradnje. Rupe iznad srednjeg reda kasnije
su vjerojatno reupotrebljene za nošenje obrambenog hodnika, odnosno trijemova.105

Za ugaoni istak Badurina pretpostavlja da je bio viši od samog zdanja i sluţio kao
povišeno motrište i stan za stalnu straţu.106 Istak je imao prozore kojima se zbog urušenosti ne
moţe odrediti oblik.

Utvrda (Slika 28) je u sluĉaju opasnosti mogla primiti i veći broj vojnika ili posluţiti
kao zbjeg pomoraca. Vjerojatnim razlogom zbog kojeg je zdanje sagraĊeno na ovom mjestu, a
ne na susjednom otoku koji je mnogo viši (23 m) ĉini se ono da je Palacolu nemoguć pristup
osim u sasvim malim brodicama i to samo s jugozapadne strane.

Gradnja ove straţarnice se po tehnici izrade te nekim elementima tipiĉnim za to

vrijeme (npr. gljivasti luk iznad dovratnika, rupe od greda za skelu,...) moţe smjestiti u 6. st.

Utvrda je bila i neposredna izvidnica pred gradom Osorom107 te je vjerojatno stajala u

vezi s crkvom sv. Ivana na susjednom otoĉiću Oruda.108 (Slika 27)

Poznato je da su otoci Palacol i Oruda u vrijeme bizantske vladavine bili spojeni

uskom prevlakom. Ostaci trobrodne troapsidalne bazilike Sv. Ivana na Orudi priliĉno su
oskudni u odnosu na izvorni oblik i veliĉinu. Središnja polukruţna apsida nešto je bolje
oĉuvana, presvoĊena je polukalotom i ima luĉni prozorski otvor. Do visine krovišta saĉuvan je
zaĉelni zid središnjeg broda nad trijumfalnim lukom apside te njegov juţni dio s prozorskim
otvorom. Juţna je apsida oĉuvana u temeljima. S obzirom na troapsidalnost i prostorni
raspored crkva se datira najranije u prvu polovinu 7. st.109

Pokraj bazilike nalaze se ostaci zgrada, vjerojatno samostanskog kompleksa, a u blizini

je smješteno i manje ruralno naselje.110

105
A. BADURINA, 1982.
106
Isti, 172.
107
BLEĈIĆ, M., SUŠANJ, T., 2005, 271.
108
Z. GUNJAĈA, 1994, 52.
109
BLEĈIĆ, M., SUŠANJ, T., 2005, 270-272.
110
Isti, 271.

33
Sv. Damjan

Ruševine utvrde Sv. Damjan meĊu prvima spominje W. Schleyer u monografiji o

gradu i otoku111 krivo ih interpretirajući kao ostatke utvrde iz 12. ili 13. st. Nekoliko godina
ranije D. Frey crkvu Sv. Damjana na Barbatu takoĊer krivo pripisuje razdoblju predromanike,
od sredine 9. do 11. st. Prvi je M. Suić112 ispravno pripisao gradnju ove utvrde vremenu kasne
antike, tim nesigurnim vremenima poĉetka seobe naroda u kojima je bila velika potreba za
jednim ovakvim utvrĊenjem. Svoja zapaţanja elaborirao je usporedbom s drugim utvrdama iz
tog razdoblja duţ istoĉnojadranske obale. Prvi detaljan opis ove utvrde donosi M. Domijan113.

Prostrana utvrda nastala na ţeljeznodobnoj gradini, smještena na uzvisini Sv. Damjan

iznad naselja Barbat na Rabu, kontrolira prolaz izmeĊu Paga i Raba te kretanje većim dijelom
Kvarnerića. (Slika 44) U izvrsnom je vizualnom kontaktu s istovremenim utvrdama u Donjoj
Prizni te Sutojanj na otoku Pagu. Moguća je zasigurno bila i signalizacija s utvrdom
Kaštelinom na drugoj strani otoka. Pribliţno je trokutaste osnove, a perimetralni zidovi prate
konfiguraciju terena te su samim time ne teku u ravnim linijama. (Slika 43) Duţina juţne strane
bedema iznosi oko 105 m, istoĉne oko 120 m, a zapadne oko 80 m. Cjelokupna površina
iznosi oko 4,2 ha. Perimetar sklopa oĉuvan je gotovo u cijelosti, a na nekim dijelovima gdje
zidova više nema, lako se moţe pratiti njihova prijašnja trasa. Sjeverni dio bedema nedostaje,
a na tom mjestu najvjerojatnije su se nalazila ulazna vrata, moţda ĉak flankirana pravokutnom
kulom isturenom u odnosu na ostatak zida, kako to navodi W. Schleyer. 114 Najbolje je saĉuvan
zapadni dio utvrde na kojem su zidovi visine i do 4 m. Na istom dijelu zidovi su na pet mjesta
ojaĉani kontraforima s luĉnim završetkom na vrhu. Debljina zidova na zapadu iznosi 2 m, dok
je na juţnoj i istoĉnoj strani debljina 1 m. Od glavnog, zapadnog ulaza u utvrdu do proĉelja
crkve vodila je priliĉno pravilna «ulica». 115 Vrata su saĉuvana sve do polukruţnog luka
zidanog od sedre. Vrata ne juţnoj strani imala su arhitravni završetak s uglavljenim drvenim
gredama u cijeloj debljini zidova.116 Na dijelovima zidnog plašta primjećuju se strijelnice i

111
W. SCHLEYER, Arbe, Stadt und Insel, Ein Schatzkästlein der Natur und Kunst in Dalmatien, Wiesbaden,
1914.
112
M. SUIĆ, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb, 1976.
113
M. DOMIJAN, 1992, 325-344.
114
W. SCHLEYER, 1914, 138.
115
M. DOMIJAN, 1992, 334.
116
Isti.

34
ĉetvrtaste rupe u nizu nastale od grednih nosaĉa armature, što je karakteristiĉan naĉin gradnje
u kasnoj antici.117

U unutrašnjosti se nalazi više urušenih objekata stambene (za boravak vojne posade ili
prebjega) ili pak obrambene namjene. MeĊu njima raspoznaju se ostaci triju cisterni, dok je
najbolje saĉuvana središnja graĊevina. Rijeĉ je o jednobrodnoj crkvi posvećenoj sv. Damjanu
sa širokom polukruţnom apsidom na istoĉnoj strani. Duţina brodova crkve iznosi 11,85 m,
ukupna širina 7, 85 m, a dubina apside 3, 80 m.118 Sjeverni i juţni zid crkve te proĉelje u
potpunosti su porušeni te ih je moguće samo tlocrtno rekonstruirati. M. Domijan navodi da je
crkva bila prekrivena otvorenim drvenim krovištem iznad pravokutnog broda, a
polukupolastim svodom iznad polukruţnog zida apside. 119 Apsida je rašĉlanjena lezenama
koje završavaju lukovima zidanim od sedre. Bifore koje su takoĊer zidane od sedre naknadno
su zazidane. Sama crkva vaţna je i zbog datacije jer je navedeni opis tipiĉan za jednobrodne
ranobizantske crkve zidane lomljenim i poluobraĊenim kamenom sloţenim u horizontalne
redove. Prema tome, gradnju crkve moţe se smjestiti u sredinu 6. st. Poĉetkom srednjeg vijeka
crkva je pregraĊena, odnosno smanjena. Urušeni zidovi crkve iz 6. st. potkrepljuju
pretpostavku da je utvrda nakon završetka bizantskog rata protiv Istoĉnih Gota napuštena.
Vrlo vjerojatno se to dogodilo i s ostalim utvrdama nakon stabilizacije granica i više-manje
sreĊenih politiĉkih prilika. Neke pak utvrde nastavljaju funkcionirati do vremena dolaska
Slavena na ove prostore.

Ovaj kastron jedan je od najvećih na našoj obali i prema tome Z. Brusić navodi da je
sluţio i kao refugij okolnom stanovništvu.120

Kaštelina

Druga utvrda na otoku Rabu smještena je iznad Kamporske drage na isturenom rtu
poluotoka Kaštelina. S ovog poloţaja bila je moguća obrana zapadnih rapskih luka

117
Z. BRUSIĆ, 1989, 112.
118
M. DOMIJAN, 1992, 337.
119
Isti.
120
Z. BRUSIĆ, 1989, 116.

35
(Kamporska i Supetarska draga) te nadziranje plovnog puta kroz Senjska vrata. Uvale uokolo
Kašteline bile su pogodne za sidrenje, kako u vrijeme juga, tako i za jake bure. 121 Jugoistoĉno
od lokaliteta nalazi se velika plodna poljoprivredna površina, pogodna za uzgoj kultura
stanovništvu koje je tu obitavalo. Poluotoĉić je naseljen još od ţeljeznog doba na što upućuje
zemljano-kameni nasip te obilje grube ţeljeznodobne keramike. Sustavna istraţivanja na ovoj
utvrdi provode se tek novije vrijeme. Tim istraţivanjima utvrdilo se da je ondje najprije
postojala villa maritima iz doba kasnog rimskog carstva koja je potom u vrijeme kasne antike
ili ranog srednjeg vijeka fortificirana.122 Indikativno je i ime lokaliteta – Kaštelina.

Na postojanje kasnoantiĉke utvrde upućuju ostaci masivnih perimetralnih zidova te

dijelovi podnica cisterni, raznobojne kockice podnih mozaika te nalazi kasnoantiĉkih lucerni.
123
Obrambeni kompleks je vrlo prostran, prekriva ĉitav poluotok Kaštelinu (700 m dugaĉak,
300 m širok). (Slika 45) Pojas bedema u potpunosti prati konfiguraciju terena. Na juţnoj strani
bedema te ne krajnjem zapadnom dijelu rta primjećuju se znatna oštećenja. Juţna je strana u
potpunosti nepristupaĉna, dok je sjeverna strana okrenuta prema sidrištima u uvali Miral te se
terasasto spušta. Na tom sjevernom dijelu poluotoka primjetne su tri terase koje postepeno
upotpunjuju obranu utvrĊenja.124 Na najvišem, istoĉnom dijelu poluotoka smještene su kule.
Najistoĉnija kula poligonalnog je tlocrta te je ujedno i najviša toĉka unutar kompleksa
utvrĊenja. Jugoistoĉno od nje nalazi se pravilno oblikovana kvadratna kula dimenzija 8 x 8
m.125 Obje kule graĊene su u tehnici opus incertum. Na sjevernom dijelu sklopa primjećuje se
cisterna za vodu velikih dimenzija koja sama daje naslutiti znaĉaj te utvrde i kapacitet ljudi
koje je mogla opskrbljivati.

Za objekt dimenzija 28 x 12 m na najvišoj koti na rtu Ţ. Tomiĉić pretpostavio je da

predstavlja ostatke sakralnog objekta, iznoseći pritom kao argumente zaobljenje na istoĉnoj
strani objekta koje determinira apsidom, te orijentaciju u smjeru istok – zapad. 126 Na tom
dijelu rta naĊeni su i ostaci mozaika za koje se pretpostavlja da su pripadali ovoj crkvi. Autori

121
Ţ. TOMIĈIĆ, 1990, 32.
122
B. ŠILJEG, 2008, 339.
123
Z. BRUSIĆ, 1989, 112.
124
Ţ. TOMIĈIĆ, 1990, 33.
125
Isti.
126
Isti.

36
neke novije literature tvrde kako nije rijeĉ o sakralnom objektu navodeći pritom nedostatak
argumenata.127

Korintija

Na otoku Krku postoji više ranobizantskih objekata, a ovaj veliki urbani sklop naziva
se razliĉitim imenima: Bosar, Sokol i Korintija. Nalazi se na uzvisini Bosar nedaleko Baške,
na dominantnom poloţaju u odnosu na uvale Velika i Mala luka koje razdvaja rt Sokol. Prema
svjedoĉanstvu pomoraca, ulaz u Velu luku moguć je po svakom vremenu, osim po vrlo jakom
jugu. Tada se kao zaklon koristi Mala luka smještena na sjeverozapadnoj strani. 128 To je
ujedno izuzetno povoljan poloţaj za kontrolu plovidbe SZ dijelom Velebitskog kanala, a
naroĉito prostora pred Senjom. Pristup utvrdi moguć je jedino preko ranije spomenutih luka
budući da se obalno podruĉje poluotoka strmo ruši u more i tako onemogućuje bilo kakvo
pristajanje. U podnoţju utvrde nalazi se obilan izvor pitke vode. Teren izmeĊu Vele i Male
luke vrlo je plodan za uzgoj poljoprivrednih kultura, ali pruţa i mogućnost ispaše.129

Prvi opis utvrde Korintija i njezinog podgraĊa donosi A. Fortis koji je ipak krivo
130
pripisuje antiĉkom Fulfiniumu. Tijekom 1986. g. obavljena su manja topografska
istraţivanja na ovom lokalitetu kojima je rukovodila A. Faber. U svom radu ona donosi opis
utvrde.131 Nakon nje detaljnijim istraţivanjima ove kastre bavi se Ţ. Tomiĉić.

Sam kastron je dimenzija 40 x 70 m. Opasan je zidinama koje u izlomljenim linijama

prate konfiguraciju terena te su ojaĉani kulama. (Slika 46) Snaţni kontrafori obrambenog
pojasa ojaĉavali su pojedine posebno osjetljive dionice bedema.132 Glavni ulaz nalazio se na
zapadnoj strani i orijentiran je prema Maloj luci. Kod lijevog dovratnika smještena je
ĉetvrtasta kula, a na juţnom dijelu na mjestu gdje je takoĊer bio ulaz, primjećuju se ostaci još
jedne takve kule. Kule su postavljene na najosjetljivijim mjestima na bedemu. Na

127
M. JURKOVIĆ, 2006, 293.
128
A. FABER, 1987, 121.
129
Isti, 121.
130
A. FORTIS, 1774 (1984): 284).
131
A. FABER, 1987, 121-126.
132
Ţ. TOMIĈIĆ, 1987, 150.

37
jugoistoĉnom uglu smještena je ĉetvrtasta kula ĉiji je vanjski ugao pojaĉan kontraforima.
Sama kula graĊena je u dvije faze.133 U unutrašnjosti se raspoznaju ruševine više graĊevina,
meĊu kojima se vide ostaci stambenih i jednog sakralnog objekta. Veliĉina objekata (od 6 x 7
m do 7 x 10 m) svjedoĉi da je utvrda bila namijenjena većoj posadi. Na jugoistoĉnom dijelu
utvrde primjećuju se ostaci veće cisterne za vodu s vidljivim ostacima svoĊenja, a još jedna
manja cisterna nalazi se u središnjem dijelu kompleksa. Na juţnoj strani bedema okrenutog
Veloj luci vidljiva je dobro oĉuvana strijelnica koja svojim poloţajem moţe posvjedoĉiti o
naĉinu obrane utvrde.134 Ĉitav sklop bio je gusto isprepleten razliĉitim objektima (Slika 47) za
većinu kojih se još ne moţe sa sigurnošću potvrditi što su predstavljale dok se to ne utvrdi
sustavnim istraţivanjima.

Na sjevernom povišenom dijelu sklopa nalaze se ruševine sakralnog objekta dimenzija

6, 5 x 10, 5 m i duţine apside 2, 5 m. Apsida je smještena na istoku. Juţna strana crkve s
vanjske je strane bila ojaĉana lezenama od kojih su saĉuvane 4 u nizu, a zbog duţine crkve
pretpostavlja se da su bile još dvije.135 Širina zida crkve je 56 cm, dok je širina zidova apside
oko 60 cm. Unutar crkve u predjelu apside mjestimice je oĉuvana ţbuka od bijelog prosijanog
pijeska. Konstrukcija same crkve izvedena je od ĉetvrastih kamenih blokova povezanih
ţbukom i poslaganih u horizontalne redove. Tlocrt crkve bi prema analogijama trebalo datirati
u drugu polovicu 6. st.136

Utvrda je imala svoj suburbij o ĉemu svjedoĉe ostaci stambene arhitekture te dijelovi
sakralnih objekata na širem prostoru uz uvalu Mala luka. Taj arhitektonski sklop rasporeĊen je
prema urbanoj shemi.137 Na istoĉnom i jugoistoĉnom dijelu stambene zone nalaze su objekti
sakralnog karaktera kojima pripadaju ostaci crkve sv. Nikole, a u tlocrtnim naznakama
primjećuje se longitudinalni sakralni objekt velikih dimenzija smještenu uz juţni zid iste
crkve. Za njega Ţ. Tomiĉić navodi da je rijeĉ o ranokršćanskoj bazilici138 koja je sluţila za

133
A. FABER, 1987, 122.
134
Ţ. TOMIĈIĆ, 1987, 150.
135
A. FABER, 1987, 123.
136
Isti, 1987, 123.
137
Ţ. TOMIĈIĆ, 1987, 148.
138
Isti, 35.

38
liturgijske svrhe stanovništva koje je tu obitavalo. TakoĊer se unutar iste zone na temelju
nalaza nekoliko grobova i bizantskog novca pretpostavlja postojanje nekropole.139

Na sjevernoj strani uvale Mala luka lociran je veliki kamenom zidani objekt
pravokutnog oblika uokolo kojeg je grupirano naselje, a vjerojatno se radi o manjoj utvrdi za
smještaj nevelikog broja vojnika zbog zaštite ulaza u luku i obrane stanovništva. 140
Karakteristiĉan oblik stambenih objekata su jednostavne pravokutne graĊevine rustiĉno
graĊene, nalik suhozidu.

Poluotok Glavina

Na sjeverozapadnom dijelu otoka Krka, na poluotoku Glavina smještena je utvrda,

odnosno ostaci jednog jedinog bedema koji pregraĊuje rt Glavinu u smjeru zapad – istok, sve
do stijena koje se ruše u more.141 Zbog iznimnog, nepristupaĉnog poloţaja kako s mora tako s
kopna, nije bila ni potrebna neka veća graĊevinska intervencija da bi taj poloţaj pruţio
maksimalnu sigurnost svojim ţiteljima. Sam masivni bedem zidan je od poluobraĊenog
kamenja i vezan ĉvrstim vapnenim mortom tako da je na mjestima ušĉuvan u visini i preko 2
m. U bedemu je vidljiv ulaz s dva kontrafora te šest ojaĉanja u obliku kula smještenih po tri sa
svake strane. Naĉin gradnje kula (njihova prizemna konstrukcija graĊena u kamenu) upućuje
na drvenu konstrukciju gornjih „katova“, a kontrafori su ujedno sluţili za nošenje ophodnog
hodnika izgraĊenog takoĊer od drvenih greda.142 Osim poteza bedema, nisu primijećeni ostaci
nekih drugih objekata unutar ograĊenog prostora koji bi upućivali na eventualni boravak
posade i koji bi u tom sluĉaju bili nuţni uopće za preţivljavanje. Iz toga A. Faber zakljuĉuje
kako je najvjerojatnije rijeĉ o osmatraĉnici jedne jake pomorske sile naglašavajući pritom
izniman strateški poloţaj s pregledom šire okolice. 143 Zbog izuzetnog strateškog poloţaja,
naĉina gradnje koji se odlikuje usklaĊenošću graditeljske tehnologije (emplekton) te primjene

139
Ţ. TOMIĈIĆ, 1987, 35.
140
Isti, 35.
141
A. FABER, 1987, 116.
142
Isti, 118.
143
Isti, 119.

39
specifiĉne tlocrtne sheme kod podizanja kula, ostaci ovog objekta mogu se pripisati vremenu
Justinijanove vladavine.

U neposrednoj vezi s utvrdom je sakralni objekt u uvali Ogrul, juţno od Glavine. Uz

crkvu duţine petnaestak metara nalaze se i ostaci drugih graĊevina koje vjerojatno pripadaju
istom sklopu. Na dijelu apside vidljive su lezene ĉiji lukovi, poput onih iz Sv. Damjana, imaju
konstrukciju od sedre. Sakralni objekt i ovdje je duţe bio u upotrebi budući da se crkva i
samostan Sv. Nikole u uvali Orgul spominju u 14. st.

Uvala Orgul mogla je biti sklonište manjeg broja brodova. U neposrednoj blizini nalazi
se plodna zaravan Vince koja je okolnim stanovnicima mogla pruţiti osnovne uvjete za
ţivot.144

Otočić Sv. Marko

MeĊu prve pisane spomene otoka Sv. Marko pripada isprava iz 1412. g. koja otoĉić
naziva Almis i navodi ga u kontekstu predaje istog poveljom hrvatsko-ugarskog kralja
Sigismuda knezu Nikoli Frankopanu.

Ranobizantska utvrda na otoĉiću sv. Marko (preko kojeg danas prelazi most koji
povezuje Krk s kopnom) ubicirana je na JI strani otoka te je lako nadzirala prolaz iz
Vinodolskog kanala u Rijeĉki zaljev. Zapravo, nijedno plovilo promatrano s ovog poloţaja
nije moglo nezapaţeno proći kroz Vinodolski kanal. Dok je zapadni dio otoka relativno plitak
i pristupaĉan, istoĉni dio na kojem je smještena utvrda završava strmim stjenovitim grebenom.
Utvrda je sazdana od nekoliko meĊusobno nezavisnih objekata uklopljenih u jedinstvenu
cjelinu. 145 Perimetralni zidovi utvrde izvijaju se i lome prateći konfiguraciju terena te su
ojaĉani kontraforima, osobito na sjevernoj i juţnoj strani koje zatvaraju strme litice. Tehnika
gradnje zidova odgovara kasnoantiĉkom vremenu i naĉinu gradnje: kamen lomljenac vezan je
ĉvrstom vapnenaĉkom ţbukom uz primjese drobljene opeke.146

144
Ţ. TOMIĈIĆ, 1987, 148.
145
A. FABER, 1987, 119.
146
Isti, 120.

40
 Na zapadnom dijelu izvan bedema uoĉeni su tragovi poda nekog objekta, vjerojatno
cisterne, sa ţbukom od mljevene opeke, gradnjom karakteristiĉnom za antiĉke objekte. 147
Unutar zidina nadziru se ostaci više graĊevina u kojima se moţda mogu prepoznaju ruševine
još jedne cisterne.

Na površini su pronaĊeni ulomci amfora i ostalih predmeta koji potvrĊuju da je objekt

postojao u doba kasne antike. Za dataciju je izrazito bitan i specifiĉan nalaz fibule u obliku
kriţa s golubicom na vrhu gornjeg kraka i urezanim ukrasom kruţića na svakom kraku.
Ovakav tip fibule pripada 6. st.

Što se tiĉe podruĉja Istre, za sada je kao sigurno ranobizantsko utvrĊenje determinirana
samo kastra na otoku Veli Brijun. Arheolozi koji se intenzivno bave proĉavanjem
Justinijanove izgradnje na našim prostorima sigurni su da je moralo postojati više takvih
utvrĊenja u Istri. Ţ. Tomiĉić smatra da na Ĉiĉariji i Uĉki postoje utvrde zbog izuzetnog
poloţaja, meĊutim, u ovoj fazi kada se nisu provela nikakva arheološka istraţivanja od njih još
nema naznaka. Svojim karakteristiĉnim reljefom s mnoštvom špilja te planine nude refugijalne
poloţaje. Na poloţaju Sipana na sjeveru istarskog poluotoka vjerojatno je takoĊer postojala
utvrda.148
R. Matijašić drţi da se na na premanturskom rtu Kamenjak mogla nalaziti
ranobizantska utvrda navodeći pritom sam toponim mjesta – Kastril (od lat. castellum ili grĉ.
κάστρα), izvrstan strateški poloţaj i zaklon brodovima u sluĉaju nevremena, veliĉina koja nosi
prosjeĉne gabarite izmeĊu 0,5 i 1 ha te sitan materijal (ostaci tegula i amfora) iz kasnoantiĉkog
razdoblja. Bez konkretnih terenskih istraţivanja neće se moći konaĉno utvrditi postojanje
ranobizantskih objekata na Kastrilu.149

147
A. FABER, 1987, 120.
148
Ţ. TOMIĈIĆ, 1995, 97.
149
R. MATIJAŠIĆ, 2007, 221 - 228.

41
Kastron s naseljem na Velikom Brijunu

Kasnoantiĉko naselje i kastron smješteni su u uvali Dobrika (dio uvale Madona) na

zapadnoj strani otoka Veliki Brijun. (Slika 49) Prostrana, široka i vrlo plitka uvala okruţena je
otocima te na taj naĉin zaštićena od jakih udara valova i pogodno je mjesto za sidrenje većeg
broja brodova. Sa sjevera uvalu štiti brdo Petrovac, a s kopnenog dijela uvala je lako branjena
jer jedini put kojim joj se moglo pristupiti uska linija uz prirodne moĉvare.150

Prije izgradnje obrambenih bedema formirano je kasnoantiĉko naselje nastalo

sukcesivnom izgradnjom podruĉja uz veliku rustiĉnu vilu (1. st. pr. Kr.) koja je pak izgraĊena
na mjestu kasnorepublikanskog vojnog utvrĊenja (2. st. pr. Kr.). Kasnije dograĊeni bedemi
naselja evidentno imaju dvije faze: donja zona pokazuje graĊevinska obiljeţja 5. st. Vjerojatno
su graĊeni poslije 452. g., nakon provale Huna i razaranja Akvileje, kada se u Istri izgraĊuju
fortifikacije mnogih naselja. U kasnijoj fazi, tijekom 6. st., u doba bizantsko-gotskog rata
(538.-555. g.), izvedena je dogradnja i ojaĉanje zidova. Te fortifikacije pokazuju snaţniju
strukturu i veću visinu. (Slika 50) Dio juţnog zida saĉuvan je do visine od 4, 8 m, no originalno
je sigurno bio viši budući da na nijednom dijelu nisu saĉuvani ostaci prsobrana. Zidovi su
graĊeni od obraĊenih kamenih blokova većih dimenzija slaganih u preteţito mreţasti raster.
Takav naĉin gradnje tipiĉan je za onodobna bizantska pravila koja su ostala do danas saĉuvana
u rukopisu anonimnog oficira u Belizarovoj vojsci. Prema njemu, debljina obrambenog zid
nije trebala biti manja od 5 cubita (2, 31 m), a preporuĉena je visina od 20 cubita (9, 24 m).151
Visina onih bizantskih utvrda koje su do danas saĉuvane do prsobrana iznosi od 8 do 10 m152,
te nema razloga vjerovati da se utvrde sagraĊene na našoj obali nisu pokoravale tim pravilima.

Pod bizantskom vlašću mnoge su antiĉke graĊevine doţivjele preinake koje su se

ponajviše ticale njihove premnamjene u vojne svrhe. Tako su raniji reprezentativniji
naseobinski objekti vjerojatno posluţili smještaju vojnih zapovjednika, dok su oni manji i
jednostavniji iskorišteni za smještaj vojske i potrebe skladišta. Stare poganske graĊevine
posluţile su kao materijal za podizanje novih. Tako je u jugoistoĉni ulaz kastrona na Brijunu

150
V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2001, 177.
151
V. BEGOVIĆ, I. SCHRUNK, 2009, 28.
152
A. W. LAWRENCE, 1983, 180.

42
kao greda iznad vrata inkorporirano tijelo kaneliranog stupa.153 Kod podizanja fortifikacija na
već postojećem kasnoantiĉkom naselju (Slika 48) novopodignuti zidovi nisu inkorporirali svu
postojeću antiĉku arhitekturu nego samo one ĉije je zidove bilo lako iskoristiti u obrambene
svrhe. Tako se ranije graĊena crkva sv. Marije našla izvan poteza fortifikacija kao i neki drugi
objekti.154

Fortifikacije brijunske kastre formiraju nepravilni pravokutnik sa stranicama 124 m,

89,4 m, 110,3 m i 76, 5 m. Debljina zidova je od 2,6 m do 2,9 m. Na obrambenim zidinama
kastrona nalaze se petora vrata razliĉitih dimenzija. (Slika 51) Ispred dvaju sjeveroistoĉnih
vrata nalazila se po jedna kula ĉetvrtastog tlocrta te dvostruki ulaz s manjom boĉnom
prostorijom koja je vjerojatno sluţila kao straţarnica s manjom vojnom posadom koja je imala
155
mogućnost brzog izlaska i napada na neprijatelja. Postojala su još dvoja vrata na
sjeverozapadnom bedemu te jedna na jugoistoĉnom.

Zidovi su bili graĊeni od kamena postavljenog s oba lica zida dok je jezgra bila
izgraĊena u jakom vapnenom mortu s dodatkom vulkanskog pepela. U zidanju su se
naizmjeniĉno dodavali redovi ploĉastog kamena.156

Na jednoj uzvisini nedaleko od utvrĊenog naselja nalazila se manja kasnoantiĉka

utvrda koja je sigurno sluţila kao osmatraĉnica šireg prostora i bila u stalnoj vezi s posadom
kastrona.157 Inaĉe su na otoĉju postojale mnogobrojne straţarnice s kojih je na vrijeme mogla
biti primjećena opasnost.158

Uz naselje u uvali Dobrika izgraĊene su crkva sv. Marije (5./6. st.) i crkva sv. Petra (6.
st.).

Crkva sv. Marije udaljena je oko 100 m od kasnoantiĉkog naselja. Orijentirana je u

smjeru istok – zapad sa svetištem prema istoku, smještena na blago uzdignutoj zaravni, s
glavnim ulazom okrenutim prema moru, bez akcentuirane apside. Crkva je graĊena kao
dvoranska crkva, unutarnjeg prostora razdijeljenog s dva reda stupova. Stupovi su monolitni,

153
V. BEGOVIĆ, I. SCHRUNK, 2009, 30.
154
V. BEGOVIĆ, 2001, 177
155
V. BEGOVIĆ, I. SCHRUNK, 2009, 30.
156
Isti, 31.
157
Z. GUNJAĈA, 1994, 52-53.
158
V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2001, 177.

43
poredani u relativno gustom ritmu, jednostavno ukrašeni impostima bez kapitela te dekorirani
grĉkim kriţem. Imposti iznad stupova nosili su lukove, a iznad lukova nalazila se galerija.
Neposredno ispred prezbiterija stajao je trijumfalni luk s bogato ukrašenim kapitelima. Crkvu
je pokrivao krov na dvije vode što je vidljivo iz saĉuvanog trokutastog zabata na njenom
proĉelju. Unutrašnjost crkve bila je osvjetljena prozorima.

Crkva je formirana je kao glavni sakralni objekt naselja, ali ne u njegovu središtu u
kojem nije bilo dovoljno prostora za uobiĉajeno orijentiranu kršćansku graĊevinu. Poĉetak
gradnje crkve sv. Marije moţe se vezati za intenzivnu plovidbu Jadranom i formiranje
pomorskih baza na tome plovnom putu.159

Razvoj naselja na Velikom Brijunu moţe se usporediti sa sliĉnom ozgradnjom i

prenamjenom naselja Vela Luka na Korĉuli, Bol na otoku Braĉu, Stara Novalja na otoku Pagu,
Korintija na Krku, Palacol na istoimenom otoĉiću, Lopar blizu naselja Novi Vinodolski.160

Svojim izvrsnim strateškim poloţajem i veliĉinom rastera brijunski kastron bio je

pogodan za smještaj velikog broja ljudi te pruţao sigurno sklonište u tom ratovanjem
ugroţenom dobu. Njegov refugijalni karakter i optimalna mogućnost gospodarskog
iskorištavanja pruţili su sve potrebne preduvjete za normalan i siguran ţivot prebjeglog
stanovništva. Unutar Kastruma i u obliţnjoj uvali Verige nalaze se i znaĉajni proizvodni
pogoni.161

Brijunski kastron kao znaĉajna pomorska baza na plovnom putu Jadranom ostaje u
funkciji sve do 16. st.162

159
V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, I. DVORŢAK-SCHRUNK, I.TUTEK, 2007, 229-240.
160
Ţ. TOMIĈIĆ, 1994, 103-110.
161
V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2001, 183.
162
Isti, 177.

44
ISTOČNOJADRANSKI KASTRONI KAO DIO SUSTAVA
JUSTINIJANOVIH UTVRĐENJA NA MEDITERANU –
SLIČNOSTI S UTVRDAMA U SJEVERNOJ AFRICI

Car Justinijan dao je izgraditi sustav utvrda na svim rekonkvistom pripojenim

podruĉjima. Njima je osiguravao zaštitu bizantskih posjeda kojima je neprestano prijetila
opasnost od najezda barbarskih naroda ĉiji su napadi postajali sve ĉešći i ţešći. Tako je duţ
mediteranske obale i njezine bliţe unutrašnjosti te na kopnenim granicama Istoĉnog Rimskog
Carstva, odnosno Bizantskog carstva nikao novi horizont utvrĊenja. Karakteristike tih utvrda,
iako većinom zajedniĉkih obiljeţja, ipak se razlikuju na pojedinim podruĉjima. Tako je,
primjerice, teško usporediti obrambeni pojas utvrda prema Vizigotima u Hispaniji s
istoĉnojadranskim ili afriĉkim gradnjama. Ustrojene prije svega prema lokalnim naĉelima
gradnje, hispanske se utvrde, osim po naĉinu gradnje, od utvrda na našoj obali razlikuju i po
razmještaju i poloţajima kojima su bili orijentirani radi obrane od Vizigota i velikim se
dijelom protezali u unutrašnjost Iberskog poluotoka.163

Sustav istoĉnojadranskih utvrda bio je dio većeg ustroja utvrda obalnog limesa koji se
protezao od Carigrada, preko Egejskog i Jonskog mora, uz našu obalu do Venecije i Ravene te
se u luku spuštao uz zapadnu jadransku obalu sve do Otranta. 164 Te kontrolne toĉke nisu
nastale samo u Justinijanovo vrijeme, neke su ranije, iz 3. i 4. st., no cjelokupni je sistem bio
koncipiran i dovršen upravo za vrijeme i neposredno nakon rata protiv Ostrogota.165 Utvrde
kao Arkadija, Monemvasija, Kalamata, Korone, Methone na grĉkoj obali te Epidamnus (na
ulazu u Jadran), Lješ, Ulcinj, Skadar, Valona na albanskoj obali i Budva, Kotor, Risan i dr.
duţ današnjeg crnogorskog obalnog pojasa ĉinile su postaje na plovnom putu od Carigrada
prema Raveni. Nakon slijeda utvrda na našoj obali plovilo se dalje prema Trstu odakle je put
išao prema Akvileji i Gradu ili Raveni do koje su bile rasporeĊene utvrde kao Rivoalto,
Amoriana, Torcello, Civittanova, Portus Cellerarii, Portus Abbatis, Commacchio.
Jugoistoĉnije od Ravene su utvrde i luke Cervia, Rimini, Pesaro, Fano, Senigallia, Ankona,

163
Vidi: M. VALLEJO GIRVÉS, 1993; G. RIPOLL LÓPEZ, 1996, 251-267; D. MONTANERO VICO, 45-64.
164
I. GOLDSTEIN, 2005, 27.
165
Isti, 1992, 32.

45
Pescara, Maletta, Peschichi, Manfredonija, Sipont, Auxanum, Salinix, Barletta, Canne, Trane,
Melfis, Iunatium, Bari, Moles, Polinianum, Monopoli, Egnatia, Brindisi, Lecce i, konaĉno,
Otrant.166

Izgradnja pojasa sjevernoafriĉkih utvrda zapoĉela je nakon Belizarove pobjede nad

Vandalima, za vrijeme Solomonove uprave. Na tom mjestu ranije je postojao sustav antiĉkih
utvrĊenja koji je velikim dijelom srušen. Za vrijeme bizantske prevlasti forificiraju se stari
gradovi koji nisu bili razdušeni, grade se novi utvrĊeni gradovi i utvrde. Ti utvrĊeni gradovi
bili su spojeni lancem manjih utvrda i ĉinili prvu liniju obrane, dok su drugu liniju ĉinili veći
gradovi s većim garnizonima koji su postali utoĉište stanovnicima okolinih gradova u sluĉaju
invazije.167Neki autori odbacuju zamisao dvostruke linije obrane te tvrde da su sve utvrde
graĊene zbog potreba nadzora komunikacija, zaštite garnizona ili mjesta utoĉišta okolnog
stanovništva. 168 N. Duval donosi popis bizantskih utvrda u Africi, 169 a Bury je pisao o još
nekim istovremenim utvrdama 170 . N. Duval je naveo i neke poloţaje ĉiju bi atribuciju još
trebalo provjeriti 171 . D. Pringle je za datiranje 38 Justinijanovih utvrda našao epigrafiĉku
potvrdu te ih još 17 smjestio u to isto razdoblje.172 (Slika 52)

Istoĉnojadranske i sjevernoafriĉke utvrde imaju mnoge zajedniĉke elemente kao što su

sliĉna tehnika gradnje te smještaj na vaţnim strateškim poloţajima. Dok na našoj obali
nalazimo nekoliko primjera proteihizme (Gradina i Gustjerna na Ţirju, Vrgada, utvrda u
Modrić dragi, Svetojanj), ĉini se da je ona bila redovita pojava kod afriĉkih utvrda. Jadranske i
afriĉke utvrde takoĊer dijele jednak naĉin gradnje zidova od većih kamenih blokova te
upotrebu spolija (kod nas osobito zamjetna kod kastrona na Brijunu). Iz dolje navedenog
popisa gradova primjećuje se da je priliĉan broj njih izrastao na antiĉkoj osnovi poput

166
I. GOLDSTEIN, 1992, 56-57.
167
J. B. BURY, 1923.
168
D. PRINGLE, 2002, 269-290.
169
N. DUVAL, 1983, 177: Chartago Iustiniana, Ad Centenarium, Ad Turres, Ain Bou Dries, Ammaedara,
Anastasiana, Badias, Bagai, Bordj Hellal, Caesarea, Calama, Capsa Iustiniana, Caput Vada, Cebar, Chusira,
Constantina, Cululis Theodoriana, Diana Veteranorum, Gadiaufala, Hadrumetum Iustinianum, Hippo Regius,
Ksar Belezma, Ksar Graouch, Laribus, Lariscus, Lepcis Magna, Madauros, Mamma, Masticana, Midili, Milev,
Obba, Oea, Sabratha, Septem, Sicca Veneria, Sitifis, Sufes, Tacapes, Thabudeos, Thagura, Thamugadi, Thelepte,
Theveste, Thugga, Tigisi, Vaga Theodoriana, Zabi Iustiniana.
170
J. B. BURY, 1923: Lemsa, Thamalla, Mascula, Lambaesis, Lambiridi, Cellae, Tubunae, Tubursicum Bue,
Thignica, Tipasa, Timgad.
171
N. DUVAL, 1983, 177.
172
D. PRINGLE, Byzantine Africa.

46
najpoznatijih centara na jadranskoj obali – Salona, Iader, Brijun. Na afriĉkim lokacijama koje
su oskudjevale kamenjem, utvrde su graĊene od sirove ili peĉene cigle s upotrebom ţbuke.173
Srednja debljina zidova iznosi 2 m. Kule koje ojaĉavaju bedeme najĉešće su bile smještene na
uglovima, imale su kvadratni tlocrt, ponekad poligonalni, a na pojedinim lokacijama su ĉak
kruţne. Primjeri utvrda s kruţnim kulama su Cululis, Ammaedra, Thelepte, Bagai.174 Manje
utvrde imale su jedan ulaz, dok su veće utvrde i utvrĊeni gradovi imali nekoliko ulaznih vrata.
Uz velike gradove ĉija je veliĉina iznosila i do 290 ha (Kartaga) preko manjih veliĉine do 10
ha, uobiĉajena veliĉina utvrda je od 1 do 3 ha, sliĉno kao na našoj obali. U unutrašnjosti su
takoĊer bili raznoliki objekti poput cisterna, a unutar perimetara bedema pojavljuju se i
sakralni objekti (Ammaedara i Timgad).175

Neki od zornih primjera utvrda koje pokazuju znatnu sliĉnost s gradnjama na našoj
obali su Cululis Theodoriana i Anastasiana.

Cululis Theodoriana smještena je na breţuljku poviše vaţne komunikacije koja

povezuje gradove u današnjem Tunisu. S njezine sjeverne strane nalazi se dolina, dok je juţna
strana prirodno zaštićena strminom. Glavica breţuljka opasana je bedemima kojima je
ukorporirano 8 ili 9 kula. Dok su SZ i JI kule kruţnog tlocrta, SI i JZ su ĉetvrtaste. (Slika 53)
Debljina zidova iznosi od 1, 2 do 1, 4 m. Ukupna površina glavice je 3, 24 ha.176 Bedemi su
graĊeni od većih kamenih blokova s oba lica, dok je jezgra zapunjena vapnenim mortom. Ta
tehnika gradnje jednaka je većini objekata graĊenih na Jadranu, a još jedan zajedniĉki element
je upotreba spolija. Na poloţaju Cululisa pronaĊen je natpis koji gradnju direktno pripisuje
Justinijanu, a izvredbu Solomonu177. (Slika 54) Zanimljivi su nalazi starokršćanskog sakralnog

173
N. DUVAL, 1983, 182.
174
Isti, 183.
175
Isti, 198.
176
D. PRINGLE, 2002, 271-272.
177
Isti, 274:
Hoc opus imperium felix has prestitit arces,
magnanimique etiam Solomonis iussa dedere,
cui paruit Nonnus, qui condidit ista tribunus.
Urbs domino laetare pio, iamque aspice quantis
es subducta malis, quantoque or[n]ata decore.
Maurorum tandem recipis subducta timore
censuram, statum, cives, ius, moenia, fastus;
atque suum nomen posuit ‹t›ibi regia coniunx,
Iu‹s›tiniani manu Maurorum gente fugata.
Omnia tempus ‹h›abent: flebant et ‹t›em[por]a gentes.

47
namještaja ĉiji su vegetabilni motivi gotovo identiĉni onima na salonitanskim sarkofazima
ĉetvrtog stoljeća.178 (Slika 55)

Utvrda Anastasiana podignuta je na antiĉkim ruševinama te je stoga kompleks dobrim

dijelom saĉinjen od spolija. (Slika 57) Na poloţaju je ubiciran izvor pitke vode. U tlocrtu utvrda
je pravilan ĉetverokut (Slika 56) dimenzija 53 x 45 m te zauzima površinu 0, 24 ha. Zidovi su
debljine 1, 4 m, s osam kvadratnih kula smještenih na svakom uglu te po sredini svake strane
bedema. Najviša saĉuvana visina je 6 m. 179 Utvrda je graĊena od relativno pravilnog
poluobraĊenog rustiĉnog kamena te je naĉinom gradnje vrlo sliĉna utvrdi Cululis, a time i
istoĉnojadranskim utvrdama. Zanimljiv je njezin ulaz na kojem je smještena kula. Unutar
areala utvrde pronaĊen je natpis in situ180 koji govore da je grad „kršten“ imenom Anastasiana
za vrijeme vladavine Tiberija, krajem 6. st. D. Pringle navodi kako se ova utvrda izgledom
moţe usporediti s mnogim drugim gradnjama tijekom 6. st. u Africi, Siriji, Grĉkoj i na
Balkanu. Podvrgava se tipiĉnoj gradnji bizantskog razdoblja – ĉetvrtasta osnova dodatno
zaštićena ĉetvrtastim kulama. 181 Gotovo identiĉan primjer tlocrtnog rasporeda utvrĊenja
nalazimo na lokalitetu Mogorjelo kod Ĉapljine (Slika 58), s time da se na fortificiranje
Mogorjela u kasnoj antici provelo na postojećoj vili rustici.(Slika 59)

Za vrijeme vladavine cara Justinijana podignuta je i utvrda Aïn Tebournok,

trapezoidnog tlocrta, flankirana sa svake strane ĉetvrtastim kulama. Ukupna površina utvrde
iznosi oko 0, 12 ha, a za gradnju su djelomiĉno upotrebljene antiĉke spolije.182

Paralele naših i afriĉkih utvrda nalazimo primjerice i kod izvedbe ulica brijunskih ulica
u padu prema moru koji je jednak na afriĉkoj utvrdi Ammaedara. TakoĊer je zajedniĉka
osobina ovim utvrdama što su za zidanje novog upotrebljeni dijelovi starog zida. Novi zid je

178
Usp. Isti, 278-279.
179
D. PRINGLE, 2002, 282-285.
180
Isti, 286:
Altiss[imo Domino Iesu Christo adiuvante et +
imperantib[us pii]ssimis dominis nostris im[pe]
rato[ribus Tiberio
Constantino [et] Anastasia Aug(usti)s, Thomas
prefe[ctus civitati ...
et felix nomen imposuit Anastasianam e[t moenia dedit
quae
non adcedent ad tem[pestatem ...
181
Isti, 289.
182
Isti, 289.

48
povezao više rimskih objekata, a osobito one koji su bili jakih dimenzija i ĉiji su se potezi
mogli iskoristiti za formiranje bedema.183
Brijuni takoĊer sluţe kao primjer utvrde u koju je ukorporiran jedan toranj u obliku
konjske potkove, a tako je graĊen i toranj na utvrdi u Kartagi.184
Iz nekoliko gore navedenih primjera oĉito je da izmeĊu jadranskih i afriĉkih utvrda
postoje brojne sliĉnosti pa i identiĉnosti u oblicima i tehnikama gradnje, premda je zamjetljiv
ponekad drugaĉiji poloţaj u prostoru koji se morao prilagoditi reljefnim, klimatskim i drugim
specifiĉnostima razliĉitog podneblja. Budući da su velikim dijelom neistraţene, kako afriĉke
tako još neistraţenije jadranske utvrde, sasvim sigurno će nakon istraţivanja na vidjelo izaći
još mnoge zajedniĉke karakteristike koje su i logiĉne s obzirom da su utvrde graĊene po
nalogu jednog ĉovjeka, cara Justinijana, koji je zaduţio svoje ponajbolje arhitekte da
projektiraju obrambene objekte koji bi u što kraćem vremenu gradnje pruţili što veću zaštitu i
maksimalno iskoristili prirodne mogućnosti koje su im se pruţale.

183
V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2009, 30.
184
V. BEGOVIĆ-DVORŢAK, 2009, 30.

49
ZAKLJUČAK

Nakon podjele Carstva na Istoĉno i Zapadno zapuštaju se kopneni putovi kako u

primorju tako i u Panoniji zbog stalne opasnosti od najezda barbara ili tek njihovih pljaĉkaških
„ekspedicija“, te se pomorski put nameće kao jedini i najvaţniji pravac kretanja vojnih posada,
putnika, trgovaca, hodoĉasnika… Duţ tog pravca već su ranije sagraĊeni brojni sakralni
objekti koji su sluţili potrebama mornara i putnika prema njihovim odredištima, a koje su
financirali sami vjernici što je potvrĊeno mnogim prilozima naĊenim u crkvicama te natpisima
koji govore o zavjetnim darovima. Formiranjem pomorske rute istok – zapad poĉinje se
formirati i, uvjetno nazvan, limes maritimus. Prirodna konfiguracija obalnog pojasa i morske
struje koje idu prema sjeverozapadu uz istoĉnu obalu, a na jugoistok uz zapadnu, pridonijele
su vaţnosti plovidbe istoĉnim Jadranom i gotovo u potpunosti onemogućile plovidbu duţ
zapadne obale.

Ranobizantske utvrde na prostoru naše, istoĉne obale Jadrana za sada su većinom tek
prepoznate, ali ne i istraţivane. Za neke se još uvijek samo pretpostavlja da su bile dio velikog
sustava zaštite i kontrole plovidbene rute, njihovu atribuciju treba dodatno provjeriti. Prema
svim dosadašnjim pokazateljima, vrlo vjerojatno će i one biti svrstane kao sigurni pokazatelji
pravca plovidbe s obzirom na sliĉnosti koje pokazuju s ostalim utvrdama.

Zajedniĉka karakteristika svim utvrdama, uz manja odstupanja, je prije svega strateški

poloţaj kojim su utvrde prirodno zaštićene, s izvrsnim pregledom šire okolice, vizualnom
komunikacijom s ostalim utvrdama razmještenim u neposrednoj blizini i blizinom jedne, a
ĉesto i dvije uvale, odnosno luke pogodne za sidrenje i zaklon brodova u sluĉaju nevremena.
Što se tiĉe bedema utvrda, oni prate konfiguraciju terena te zbog toga ne oblikuju pravilne
linije, nego se na više mjesta izvijaju i lome. Kod utvrda većih dimenzija zidovi su većinom
ojaĉani kulama razliĉitih tlocrta koje su uglavnom asimetriĉno rasporeĊene, a najĉešće su
istaknute na uglovima ili u središtu zidova većih duljina. Tlocrt kula najĉešće je kvadratan ili
trokutast. Kule trokutastog oblika novina su u kasnoj antici i tipiĉno obiljeţje bizantskog
graditeljstva. Kod pojedinih objekata koji su saĉuvani u punoj visini vidljivo je da su zidovi i
kule završavali kruništem sa šetnicom. Zidovi su jednako tako ĉesto ojaĉani kontraforima, bez
obzira na dimenzije. Na svim utvrdama koje su saĉuvane do visine na kojoj je moguće uoĉiti
50
istake na zidovima, primjećuju se ĉetvrtasti otvori koji su sluţili za montiranje skele pri
gradnji. Da bi se postiglo što pravilnije horizontalno uslojavanje pri gradnji pojedinih zidova
je izmeĊu većih kamenja interpoliran potez koso poloţenih kamenih ploĉa ili je kamenje
postavljano „na noţ“185. TakoĊer je karakteristika bizantskog graditeljstva gljivasti luk koji se
moţe uoĉiti na većem broju profanih i sakralnih objekata. Na utvrdama Gradina i Gustjerna na
otoku Ţirju postoji dvostruki red bedema. Ta tzv. proteihizma, odnosno predziĊe, novina je u
bizantskom obrambenom graditeljstvu. Proteihizma se mogla oĉitovati i dogradnjom kula ili
drugih obrambenih elemanata. Ona kao takva postoji takoĊer na Vrgadi i na utvrdama
Svetojanj i u Modrić Dragi. Primjere sliĉne ovima na našoj obali nalazimo u Albaniji (Qaffa –
Ĉafa), Makedoniji (Scupi, Taor)186, a osobito na sjevernoafriĉkom pojasu utvrda. Proteihizma
se od 5. st. kao element obrambene tehnike širi Bizantskim carstvom nakon što se uspješno
dokazala kao znaĉajan model u obrani Konstantinopola. 187 Sve utvrde morale su imati
osigurane zalihe pitke vode, a u tu svrhu većina njih u svom sastavu ima barem po jednu
cisternu. Veće utvrde u svom sastavu najĉešće imaju sakralne objekte, dok su kod manjih takvi
objekti smješteni u neposrednoj blizini fortifikacijskog sklopa.

Još jedna vaţna osobina istoĉnojadranskih kastrona je da se oni veći nalaze na otocima
bliţe obali, odnosno u gušće naseljenim podruĉjima, te su kao takvi bili refugiji stanovništva
koje je ţivjelo u okolici na raznim gospodarskim imanjima ili u većim naseljima koja nisu
imala dovoljno ĉvrste bedeme. Opasnost koja je inicirala gradnju tih utvrda prijetila je s
kopnene strane te su zato gotovo sve utvrde smještene na otocima kako bi i pojas mora (uz
bedeme i konfiguraciju terena) onemogućio pristup napadaĉima.188

Nakon usporedbe istoĉnojadranskih i sjevernoafriĉih utvrda potvrdile su se brojne

sliĉnosti koje je M. Suić naslutio pišući o tzv. bizantskom limesu na istoĉnoj obali Jadrana.

Ovdje opisane utvrde potvrda su opasnosti i gotovo neprekidnih ratovanja u ranom

srednjem vijeku koja su zahvatila i naše podruĉje. Ipak, gradnja utvrda kao cilj nije imala
samo zaštititi rekonkvistom netom pripojena podruĉja nakon gotsko-bizantskog ratovanja,

185
Z. GUNJAĈA, 1994, 53-54.
186
Ţ. TOMIĈIĆ, 2010, 378-380.
187
S. CIGLENEĈKI, 2009, 210.
188
Z. BRUSIĆ, 1989, 116.

51
nego i uspostaviti sustav zaštite tih istih zbog sve većeg pritiska Slavena iz unutrašnjosti, sa
sjevera, tijekom 6. st. i na prijelazu u 7. st.

Jedan tako pomno isplanirani sustav utvrda zahtijevao je dobro poznavanje ne samo
raznih nepogoda uzrokovanih vjetrovima i valovima od kojih se onda trebalo zaštititi, nego se
tu trebao uzeti u obzir i strateški poloţaj zbog preglednosti i kontrole plovidbete poznavanje
podmorja radi opasnosti od hridina i grebena. Sve ovo nam dokazuje veoma dobru upućenost
organizatora i izvršitelja gradnje tih utvrda na više razliĉitih podruĉja koja postaju jedna
cjelina koja odliĉno funkcionira te njihovo vrsno poznavanje prilika na Jadranu.

Bizant je ostavio priliĉan utjecaj u graditeljstvu i drugim granama na ovim našim

prostorima, ali ipak odreĊenu i ne tako beznaĉajnu ulogu odigrali su i starosjedioci koji su
morali upoznati bizantske graditelje sa situacijom na terenu i lokalnim prilikama zbog kojih su
opet Bizantinci morali prilagoditi svoje sisteme gradnje tim prilikama i vremenu u kojem se
nalaze. Bez obzira na ĉeste sukobe i „zategnute“ odnose, postojao je jedan suţivot radi
meĊusobne ovisnosti budući da je na kraju postojala obostrana korist. Bizantu je Jadran sluţio
kao plovidbeni trgovaĉki i vojni put do Italije i dalje prema Europi te kao zaštićeno graniĉno
podruĉje. U vrijeme invazije barbara ta bizantska pomoć dobro je došla kasnoantiĉkom
stanovništvu koje je ugroţeno i oslabljeno neprekidnim sukobima. Tako su sklopili
kompromis koji nije dugo potrajao jer je prejaka bila ona sila „divljih“ naroda koja je poharala
velik dio Europe te se na kraju pomiješala s lokalnim stanovništvom i udarila temelje
današnjih naraštaja.

52
LITERATURA

BADURINA, A., Bizantska utvrda na otoĉiću Palacol, Arheološka istraţivanja na otocima

Cresu i Lošinju, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 7, Zagreb 1982, pp. 171-177.

BADURINA, A., Bizantski plovni put po vanjskom rubu sjevernih jadranskih otoka, Radovi
Instituta za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 16, Zagreb 1992, 7-9.

BEGOVIĆ-DVORŢAK, V., DVORŢAK-SCHRUNK, I., TUTEK, I., Crkva sv. Marije,

graĊena uz castellum u uvali Madona, Brijuni. Kasnoantiĉko i bizantsko razdoblje, Prilozi
Instituta za arheologiju u Zagrebu, sv. 24, Zagreb 2007, 229-240.

BEGOVIĆ-DVORŢAK, V., Fortifikacijski sklop Kastrum – Petrovac na Brijunima, Histria

Antiqua, sv. 7, Pula, 177-190.

BEGOVIĆ-DVORŢAK, V., Plovni put prema Neretvi i Naroni-kasnoantiĉki lokaliteti na

otoku Mljetu, Arheološka istraživanja u Naroni i dolini Neretve, Izdanja Hrvatskog
arheološkog društva XXII (Znanstveni skup, Metković, 6.-9. listopada 2001), Zagreb-
Metković-Split 2003, 289-303.

BEGOVIĆ-DVORŢAK, V., SCHRUNK, I., Kasnoantiĉka i ranobizantska pomorska baza na

Brijunima, Jurišićev zbornik, Zagreb 2009, 17-35.

BLEĈIĆ, M., SUŠANJ , T., Oruda, Palacol, Hrvatski arheološki godišnjak 2005/2, Zagreb
2005, 270-272.

BORZIĆ, I., Otok Korčula – primjer romanizacije dalmatinskog otoka, magistarski rad, Zadar
2007.

BORZIĆ, I., Uvala Gradina na otoku Korĉuli u svjetlu pomorskih arheoloških nalaza,
Jurišićev zbornik, Zagreb 2009, 82- 97.

BOTRIĆ, A., Peljar po Jadranu. I. dio. Istoĉna obala (Od Soĉe do sjevernog Krfskog kanala),
Split 1952.

53
BRUSIĆ, Z., Antiĉka luka u Polaĉama na otoku Mljetu, Arheološka istraţivanja u
Dubrovniku i dubrovaĉkom podruĉju, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv. 12,
Dubrovnik 1988, 139-151.

BRUSIĆ, Z., Kasnoantiĉka utvrĊenja na otocima Rabu i Krku, Arheološka istraživanja na

otocima Krku, Rabu i Pagu i u hrvatskom primorju, znanstveni skup 24.-27.09.1985., Krk
1989, pp. 111-119.

BRUSIĆ, Z., Neki oblici kasnoantiĉke keramike s podmorskih nalazišta uz našu obalu,
Gunjačin zbornik, Zagreb 1980, 77-86.

BRUSIĆ, Z., Starokršćanski sakralni objekti uz plovidbenu rutu istoĉnom obalom Jadrana,
Diadora, sv. 15, Zadar 1993, 223-233.

BURY, J. B., History of the Later Roman Empire, London, 1923.

CIGLENEĈKI, S. Justinijanovo utvrĊenje Ilirika, Archaeologia Adriatica, 3, Zagreb 2009,

205-222.

ĈAĈE, S., Najstarija naseljenost otoka Vrgade i prvi spomen njegova imena, Toponimija
otoka Vrgade, Zadar 2009, 61-68.

ĈAĈE, S., Naseljenost otoka Pašmana u prapovijesti i antici, Toponimija otoka Pašmana,
Zadar 2006, 31-48.

ĆUS-RUKONIĆ, J., The early christian topography of the archipelago of Cres and Lošinj,
Atti del XIII congresso internazionale di archeologia cristiana, Split-Poreĉ 1998, vol. III, 209-
232.

DOMIJAN, M., Crkva Sv. Andrije na Vrgadi nakon posljednjih istraţivaĉkih i

konzervatorskih radova, Starohrvatska prosvjeta, III, 13, Split 1983, 123-138.

DOMIJAN, M., Ostaci utvrde Sv. Damjana u Barbatu na otoku Rabu, Diadora, 14, Zadar
1992, 325-344.

54
DUBOKOVIĆ NADALINI, N., Gdje je bila Civitas Vetus Ielse na Hvaru, Zadarska revija 4,
Zadar 1954, 342-346.

DUVAL, N., L'etat actuel des recherches sur les fortifications de Justinien en Afrique, XXX
Corso di cultura sull'arte ravennate e bizantina – Seminario Giustinianeo, Ravenna 1983,
149-204.

FABER, A., Osvrt na neka utvrĊenja otoka Krka od vremena prethistorije do antike i srednjeg
vijeka, Prilozi, sv. 3-4, Zagreb 1987, 113-139.

FORTIS, A., Put po Dalmaciji, Ljubljana, 1774. (1984.), 284.

FISKOVIĆ, C., Antiĉka naseobina na Majsanu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 24,
Split 1984, 5-27.

FISKOVIĆ, C., Arheološke bilješke s Pelješca, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku

LV, Split 1953, pp. 232-233.

FISKOVIĆ, I., O starokršćanskim spomenicima naronitanskog podruĉja, Dolina rijeke

Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, sv.
5, Split 1980, 213-254.

FISKOVIĆ, I., Jesu li Polaĉe na Mljetu bile sijelo vladara Dalmacije, Prilozi Instituta za
arheologiju, Zagreb 1997, pp. 61-82.

FISKOVIĆ, I., Late antique buildings in Polaĉe on the island of Mljet, Atti del XIII congresso
internazionale di archeologia cristiana, Split-Poreĉ 1994, vol. III, Split-Città di Vaticano
1998, 273-286.

FISKOVIĆ, I., Prilozi arheološkoj topografiji Pelješkog kanala, Arheološka istraţivanja na

podruĉju otoka Korĉule i Lastova, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, Zagreb 2001, 51-
74.

GOLDSTEIN, I., Bizant na Jadranu: od Justinijana I. do Bazilija I., Zagreb 1992.

55
GOLDSTEIN, I., Funkcija Jadrana u ratu Bizantskog carstva protiv Ostrogota 535-555,
Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 37, Zagreb 2005, 23-34.

GUNJAĈA, Z, Kasnoantiĉka fortifikacijska arhitektura na istoĉnojadranskom priobalju i

otocima, Obrambeni sistemi u praistoriji i antici na tlu Jugoslavije, referati XII kongresa
arheologa Jugoslavije, Novi Sad 1986, 124-134.

GUNJAĈA, Z., Otok Ţirje, Gradina – kasnoantiĉka utvrda (I), Arheološki pregled 26,
Ljubljana 1986, 185.

HILJE, E., SORIĆ, S., Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na otoku Ugljanu,

Toponimija otoka Ugljana, Zadar 2007, pp. 101-131.

IVEKOVIĆ, Ć. M., Dugi otok i Kornat, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
235, Zagreb 1928, 245-279.

IVEKOVIĆ, Ć., M., Otok Ţirje, Starohrvatska prosvjeta 27-33, Zagreb-Knin 1927, 45-59.

JELIĈIĆ-RADONIĆ, J., Liturgical installations in the Roman province of Dalmatia, Hortus

artium medievalium: journal of the International Research Center for Late Antiquity and
Middle Ages 5, Motovun 1999, 133-145.

JELIĈIĆ-RADONIĆ, J., Skulptura ranokršćanske crkve iz kaštela na otoĉiću Osinju na ušću

Neretve, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 35, 1997, 147-164.

JURKOVIĆ, M., MARIĆ, I., Kaštelina – Kampor, Hrvatski arheološki godišnjak 2, 2005,
Zagreb, 2006, 264-266.

JURKOVIĆ, M., MARIĆ, I., Kaštelina – Kampor, Hrvatski arheološki godišnjak 3, 2006,
Zagreb, 2007, 293-295.

JURKOVIĆ, M., MARIĆ, I., Kaštelina – Kampor, Hrvatski arheološki godišnjak 4, 2007,
Zagreb, 2008, 338.

56
KATIĆ, M., Nova razmatranja o kasnoantiĉkom gradu na Jadranu, Opuscula Archaeologica
27, Zagreb 2003, 523-528.

KIRIGIN, B., Arheologija otoka Visa, Biševa, Sveca i Palagruţe, Vjesnik za arheologiju i
historiju dalmatinsku 90-91, Split 1999, 405-458.

KIRIGIN, B., Late roman period on the island of Vis and its archipelago: the archeological
evidence, Atti CIAC XIII, vol. III, Split 1998, 429-440.

KIRIGIN, B., KATUNARIĆ, T., MIŠE, M., Palagruţa godine 2004., Vjesnik za arheologiju i
povijest dalmatinsku, 98, Split 2005, 251-260.

KIRIGIN, B., MILOŠEVIĆ, A., Svetac, Arheo 2, Ljubljana 1981, 45-51.

KOVAĈIĆ, V., Bol, Ranokršćanski spomenici otoka Brača, Split 1994, 84-90.

KOZLIĈIĆ, M., The Defence Systeme of Adriatic Navigations, Histria Antiqua 6, Pula
2000, 49-124.

KOZLIĈIĆ, M., The island of Palagruţa on ancient sailing routes, Proceedings Palagruţa, The
perl of the Adriatic, Split-Kaštela 1996, 39-44.

KRASIĆ, S.., Dominikanski samostan u Bolu na otoku Braĉu, Spomenica dominikanskog

samostana u Bolu 1475 – 1975, Bol 1976, 66-104.

LAWRENCE, A. W., 1983. - A Skeletal History of Byzantine Fortifications, Annual of British

School at Athens, London, br. 78, 171–227.

MIGOTTI, B., Ranokršćanska topografija na području između Krke i Cetine, Zagreb 1990.

MOHOROVIĈIĆ, A., Starokršćanske sakralne graĊevine na kvarnerskim otocima Cresu,

Lošinju, Iloviku, Orudi, Krku, sv. Marku i Rabu, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji
(Petriciolijev zbornik), Split 1995, pp. 123-131.

MONTANERO VICO, D. La problemática sobre el limes bizantino en la Península Ibérica:

¿Realidad histórica o construcción historiográfica?, Antiguitat tardana, Barcelona, 45-64.

57
OSTROGORSKI, G., Povijest Bizanta (324. – 1453.), Zagreb 2002. (hrvatsko izdanje)

PEDIŠIĆ, I., Ostaci stambene arhitekture u Bizantskoj utvrdi na otoku Ţirju, Histria Antiqua
7, Pula 2001, 123-130.

PEDIŠIĆ, I., Ţirje – Gradina, Hrvatski arheološki godišnjak 1, Zagreb 2005, 213.

PEDIŠIĆ, I., Ţirje – Velika Stupica, zaštitna arheološka istraţivanja i konzervacija,

Obavijesti, Hrvatsko arheološko društvo, XXVI, 3, Zagreb 1994, 40-42.

PEDIŠIĆ, I., Ţirje Gradina – nastavak sustavnih istraţivanja, Obavijesti, Hrvatsko arheološko
društvo, XXXII, 3, Zagreb 2000, 107-110.

PEDIŠIĆ, I., Ţirje Gradina – sustavna arheološka istraţivanja, Obavijesti, Hrvatsko

arheološko društvo, 1998, 86-88.

PETRICIOLI, I., Toreta na otoku Kornatu, Adriatica praehistorica et antiqua, Zagreb 1970,
771-725.

PETRICIOLI, I., Ćokovac, Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb 1959.

PETRICIOLI, I., Kaštel Sv. Mihovila na Ugljanu u crteţima Franje Salghetti – Driolija, Prilozi
povijesti umjetnosti u Dalmaciji 37, Split 1998, 343-354.

PETRICIOLI, I., Srednjovjekovni umjetnici na Pašmanu, Pašmanski zbornik, Otok Pašman

kroz vjekove i danas, Znanstveni skup, Zadar 2. - 4. 12. 1987, Zadar 1987, 75-128.

PETRIĆ, N., Kasnoantiĉki spomenici otoka Hvara, Hvarski zbornik 5, Hvar 1977, 217-232.

PETRIĆ, N., O ranokršćanskim nalazima i spomenicima na otoku Hvaru, Diadora

15, Zadar 1993, 311-346.

PETRIĆ, N., Srednjovjekovni spomenici kasnoantiĉke baštine Hvara, Mogućnosti 1/3, Zagreb
1996, 122-131.

58
PRINGLE, D., Two fortified sites in Byzantine Africa: Aïn Djelloula and Henchir Sguidan,
An Tard, 10, 2002, 269-290.

RADIĆ, D., TOLJA, Z. Istraţivanje antiĉko-srednjovjekovnog sklopa u uvali Potrić na otoku

Sušcu, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 24, Zagreb 2010, 157-179.

REGAN, K. Utvrda Sv. Jurja u Caskoj na otoku Pagu, Prilozi Instituta za arheologiju u
Zagrebu, 19, Zagreb 2002, 141-148.

RIPOLL LÓPEZ, G. Acerca de la supuesta frontera entre el Regnum Visigothorum y la

Hispania bizantina, Pyrenae, 27, Barcelona 1996, 251-267.

SKOK, P., Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb 1950.

SORIĆ, S., Spomenici povijesnoga graditeljstva na otoku Vrgadi, Toponimija otoka Vrgade,
Zadar 2009, 69-78.

SUIĆ, M., Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976.

SUIĆ, M., Bizantski limes na istoĉnoj obali Jadrana, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji,
sv. 35, Split 1995, 133-144.

SUIĆ, M., Zadar u starom vijeku, Zadar 1981.

ŠILJEG, B., Arheološka istraţivanja lokaliteta Mala luka i Baška na otoku Krku, Ann. Inst.
archaeol., sv. 4/28, Zagreb 2008, 84-87.

ŠILJEG, B., Korintija-Bosar (Sokol), Hrvatski arheološki godišnjak 2007/4, Zagreb 2008,
344-346.

ŠKUNCA, A., Pregled antike otoka Paga, Arheološka istraţivanja na otocima Krku, Rabu i
Pagu i u Hrvatskom primorju, Znanstveni skup, Krk, 24-27. IX. 1985, Izdanja Hrvatskog
arheološkog društva, sv. 11, Zagreb 1989, 23-28.

ŠONJE, A., Kasnoantiĉki spomenici na otoku Pagu, Peristil, 24, 1981, 5-26.

59
ŠONJE, A., Ostaci antiĉkih utvrda u kvarnerskom i podvelebitskom podruĉju, Pomorski
zbornik 13/1975, Rijeka 1975, 275-290.

TOMIĈIĆ, Ţ., Arheološka istraţivanja na otocima Krku, Rabu i Pagu i u Hrvatskom primorju,
Hrvatsko arheološko društvo, Zagreb 1989..

TOMIĈIĆ, Ţ., Arheološka svjedoĉanstva o ranobizantskom vojnom graditeljstvu na

sjevernojadranskim otocima, Prilozi 5-6, Zagreb 1990, 29-53.

TOMIĈIĆ, Ţ., Le traccie della riconquista giustinianea sulla costa dell'Adriatico orientale,
Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 1998, 1075-1090.

TOMIĈIĆ, Ţ., Materijalni tragovi ranobizantskog vojnog graditeljstva u Velebitskom

podgorju, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3.s., sv. 23, Zagreb 1990, 139-162.

TOMIĈIĆ, Ţ., Novija ranosrednjovjekovna istraţivanja Odjela za arheologiju, Prilozi 3-4,

Zagreb 1987, 141-173.

TOMIĈIĆ, Ţ., Prinos Aserije poznavanju organizacije Dalmacije u epohi cara Justinijana,
Asseria, 8, Zadar 2010, 351-399.

TOMIĈIĆ, Ţ., Sv. Juraj iznad grada Paga, ranobizantski kastron, Obavijesti HAD-a, 21/1,
Zagreb 1989, 28-31.

TOMIĈIĆ, Ţ., Sv. Juraj iznad Paga. Ranobizantski kastron, Arheološki pregled 29, 1988,
Ljubljana 1990, 177-179.

TOMIĈIĆ, Ţ., Svetojanj - kasnoantiĉka utvrda kraj Stare Novalje na otoku Pagu, Arheološki
radovi i rasprave 12, Zagreb 1996, 291-305.

TOMIĈIĆ, Ţ., Utvrde Justinijanove epohe – prinos prouĉavanju pejsaţne arheologije u

Hrvatskoj, Histria Antiqua, 1, Pula 1995, 97-100.

TURKOVIĆ, T., The late antique „palace“ in Polaĉe bay (Mljet) – tetrachic „palace“?, Hortus
Artium Medievalium, 7, Motovun-Zagreb 2011, 211-233.

60
UGLEŠIĆ, A., Ranokršćanska arhitektura na području današnje zadarske nadbiskupije,
Zadar 2002.

VALLEJO GIRVÉS, M. Inserción da las Baleares en el orbe bizantino, Alcalá de Henares

1993, 5-26.

VEŢIĆ, P., Zadar na pragu kršćanstva, Zadar 2005.

VIDOVIĆ, M. (ed.), JERKOVIĆ, R., Otok Osinj na ušću Neretve, kaštel i crkva sa
samostanom na njemu, Don Radovan Jerković, život i djelo, Metković 2000, p. 433-439.

61
PRILOZI

Slika 1. Plovni putovi duţ istroĉnojadranske obale u antici i ranom srednjem vijeku
(dopunjeno prema: KOZLIĈIĆ, 2000, 118)

62
Slika 2. Mapa Bizantskogt carstva za vrijeme najveće ekspanzije (doba Justinijana I. Velikog)
(http://www.hopkinton.k12.ma.us/middle/curriculum/webquests/studentcreated/07-
08/term2/byzantinescene/index.htm)

63
 Slika 3. Plan kompleksa u Polaĉama (TURKOVIĆ, 2001, 212)

Slika 4. Tlocrt središnjeg dijela kompleksa Slika 5. Idejna rekonstrukcija kompleksa u

u Polaĉama (TURKOVIĆ, 2011, 212) Polaĉama (TURKOVIĆ, 2011, 218)

64
 Slika 6. Tlocrt antiĉkog i kasnoantiĉkog sklopa na Majsanu (BORZIĆ, 2007)

Slika 7. Tlocrt utvrde s crkvom na otoĉiću Osinj (JELIĈIĆ-RADONIĆ, 1997, 150)

65
 Slika 8. Poloţaj utvrde na otoku Svetac (KIRIGIN, MILOŠEVIĆ, 1981, 47)

Slika 9. Situacijski plan utvrde na Sušcu apliciran na arhivsku katastarsku kartu iz 1834. g.
(RADIĆ, TOLJA, 2008, 172)

66
Slika 10. Tlocrt ostataka kasnoantiĉke utvrde na Palagruţi (oznaĉeno svjetlijom bojom) i
crkve Sv. Mihajla (KIRIGIN, KATUNARIĆ, MIŠE, 2005, 255)

67
Slika 11. Plan utvrde Gradina na Hvaru Slika 12. Plan utvrde Grad na Hvaru
(PETRIĆ, 1993, 339) (PETRIĆ, 1993, 340)

Slika 13. Tlocrt crkve Sv. Ivana i Teodora i ostaci kasnoantiĉkog sklopa u Bolu na Braĉu
(KOVAĈIĆ, 1994, 88)

68
 Slika 14. Tlocrt utvrde Gradina na Ţirju Slika 15. Tlocrt utvrde Gustjerna na Ţirju
(PEDIŠIĆ, 1994, 42) (IVEKOVIĆ, 1927, 57)

Slika 16. Bedemi utvrde Gradina na Ţirju s vidljivim ĉetvrtastim utorima za skelu i saĉuvanim
kruništem (http://airsofthunter.webs.com/apps/photos/photo?photoid=139305487)

69
 Slika 17. Tlocrt utvrde Toreta na Kornatu (PETRICIOLI, 1970, 720)

Slika 18. Poloţaj utvrde Toreta s Slika 19. Detalj utvrde s kontraforima
pregledom kornatskog akvatorija (UGLEŠIĆ, 2002,111)
(http://airsofthunter.webs.com/apps/photos/
photo?photoid=139305487)

70
 Slika 20. Ostaci apside ranokršćanske crkve na Kornatu (UGLEŠIĆ, 2002, 112)

Slika 21. Idejna rekonstrukcija tlocrta Slika 22. Detalj apside crkve Sv. Marije s
crkve Sv. Marije na Kornatu (VEŢIĆ, gljivastim lukom (VEŢIĆ, 2005, 125)
2005, 125)

71
Slika 23. Tlocrt utvrde na Vrgadi (VULIĆ, Slika 24. Tlocrt utvrde Pustograd
2005, 6) (TOMIĈIĆ, 1994)

Slika 25. Tlocrt crkve Sv. Andrije nastale na ranijoj ranokršćanskoj crkvi (UGLEŠIĆ,
2002, 99)

72
Slika 26. Tlocrt utvrde na Palacolu Slika 27. Saĉuvani dio apside crkve Sv.
(BADURINA, 1982, 174) Ivana na Orudi (BLEĈIĆ, SUŠANJ, 2005,
271)

Slika 28. Pogled na utvrdu na Palacolu (BLEĈIĆ, SUŠANJ, 2005, 271)

73
Slika 29. Pogled sa sjeveroistoka na ostatke bedema utvrde Gradina iznad Modrić Drage
(TOMIĈIĆ, 1990, 150)

74
Slika 30. Pogled sa sjevera na ostatke utvrde Sv. Trojica (UGLEŠIĆ, 2002, 51)

Slika 31. Crkva Sv. Trojice (UGLEŠIĆ, 2002, 51)

75
Slika 32. Zapadni dio bedema utvrde gradina kod Donje Prizne s velikom kulom ojaĉanom
kontraforima (TOMIĈIĆ, 1990, 157)

76
Slika 33. Pogled na liticu na kojoj je smještena utvrda Svetojanj (foto: B. Peranić)

Slika 34. Pogled s utvrde na dvije uvale podno utvrde Svetojanj (foto: B. Peranić)

77
Slika 35. Ostaci cisterne na juţnoj padini utvrde Svetojanj (foto: B. Peranić)

Slika 36. Dio juţnog bedema utvrde Svetojanj (foto: B. Peranić)

78
 Slika 37. Tlocrt utvrde Sv. Juraj u Caskoj (REGAN, 2002, 146)

Slika 38. Crteţ ostatka utvrde Sv. Jurja u Caskoj (REGAN, 2002, 147)

79
Slika 39. Pogled na utvrdu Sv. Juraj u Caskoj (foto: B. Peranić)

Slika 40. Ostaci utvrde Sv. Jurja u Caskoj (foto: B. Peranić)

80
 Slika 41. Tlocrt utvrde Sv. Juraj iznad Paga (TOMIĈIĆ, 1990, 43)

Slika 42. Pogled na ostatke utvrde Sv. Jurja iznad Paga (foto: B. Peranić)

81
 Slika 43. Tlocrt utvrde Sv. Damjan na otoku Rabu (DOMIJAN, 1992, 334)

Slika 44. Pogled s utvrde Sv. Damjana na širu rapsku okolicu i akvatorij
(http://www.destinacije.com/slika_nav.asp?lang=hr&pg=18&folder=Slike-Hrvatska-
UtvrdeiGradine&cp=870&s=Next)

82
Slika 45. Situacijski plan utvrde Kaštelina (JURKOVIĆ, 2005, 265)

Slika 46. Situacijski plan utvrde Korintija (TOMIĈIĆ, 1987, 150)

83
 Slika 47. Detalj ranobizantske arhitekture na utvrdi Korintija
(http://www.destinacije.com/slika_nav.asp?lang=hr&pg=18&folder=Slike-Hrvatska-
UtvrdeiGradine&cp=872&s=Next)

84
Slika 48. Tlocrt kasnoantiĉkog kompleksa na Brijunima prema geodetskoj snimci (BEGOVIĆ-
DVORŢAK, SCHRUNK, 2009, 24)

85
Slika 49. Pogled iz zraka na kastron na Brijunu (BEGOVIĆ-DVORŢAK, SCHRUNK, 2009,
21)

86
Slika 50. Ranobizantske fortifikacije na Brijunu sa stepenicama koje su vodile na vrh
(BEGOVIĆ-DVORŢAK, SCHRUNK, 2009, 29)

Slika 51. Pogled na zapadni bedem utvrde na Brijunu (BEGOVIĆ-DVORŢAK,

SCHRUNK, 2009, 27)
87
Slika 52. Rasprostranjenost nekih znaĉajnijih utvrda na prostoru sjeverne Afrike (PRINGLE,
2002, 270)

88
Slika 53. Tlocrt utvrde Cululis Theodoriana u sjevernoj Africi (PRINGLE, 2002, 271)

Slika 54. Natpis o gradnji utvrde Cululis Theodoriana (PRINGLE, 2002, 275)

89
Slika 55. Primjer sjevernoafriĉkog ornamenta te njegova sliĉnost s ornamentima na
salonitanskim sarkofazima (PRINGLE, 2002, 278)

Slika 56. Tlocrt utvrde Anastasiana u sjevernoj Africi (PRINGLE, 2002, 283)

90
Slika 57. Pogled s jugozapada na utvrdu Anastasiana u sjevernoj Africi (PRINGLE, 2002,
283)

Slika 58. Tlocrt utvrĊenog kompleksa Mogorjelo kod Ĉapljine (SUIĆ, 358)

Slika 59. Idejna prostorna rekonstrukcija kompleksa Mogorjelo (SUIĆ, 359)

91
Slika 60. Sjevernoafriĉka utvrda Ammaedara (BEGOVIĆ-DVORŢAK, SCHRUNK, 2009, 31)

92