CRNI MAČAK

Ne očč ekujem niti tražč im da itko povjeruje u ovu silno fantastičč nu, a ipak silno jednostavnu
pripovijetku koju kanim prenijeti na papir. Zaista bih bio lud da to očč ekujem u slučč aju kad mi ni
vlastita osjetila ne prihvačć aju ponuđeni im dokaž. Pa ipak, lud nisam – a sasvim sigurno ni ne
sanjam. Ali sutra mi je umrijeti i danas žč elim rasteretiti svoju dusč u. Neposredna mi je namjera
svijetu predočč iti, jasno, sažč eto i bež popratnih primjedbi, niž običč nih svakidasč njih događaja, čč ije
su me posljediče užč asnule, ižmučč ile, unisč tile. Pa ipak ih nečć u nastojati protumačč iti. Dok su ža
mene bile ježive, mnogima čć e se čč initi visč e grotesknim no strasč nim. Možč da se ipak jednom nađe
nečč iji um koji čć e moje tlapnje svesti na svakidasč njosti – neki um koji je mirniji, logičč niji i
staložč eniji od moga i koji čć e, u okolnostima sč to ih sa strahoposč tovanjem ižnosim, opažiti samo
običč an slijed sasvim prirodnih užroka i posljediča.
Od djetinjstva bijah požnat po poslusč noj i milosrdnoj naravi. Toliko bijasč e istaknuta ta blagost
moga srča da je ižaživala porugu mojih sudrugova. Naročč ito sam volio žč ivotinje i moji su mi
roditelji ugađali nabavkom najražnolikijih mežimača. S njima sam provodio večć inu svog vremena
i najsretniji bio kada sam ih hranio i milovao. Ova osobina moga karaktera rasla je žajedno sa
mnom, te mi je u mojoj mužč evnoj dobi bila jednim od glavnih ižvora užč itaka. Onim čč itateljima
koji su iskusili ljubav prema vjernom i mudrom psu ne moram se ni truditi protumačč iti narav ili
silinu užč itka koji iž toga ižvire. Postoji nesč to u toj nesebičč noj i požč rtvovnoj ljubavi žvijeri sč to
dopire ravno do srča onome koji je imao prilike iskusč ati tričč avo prijateljstvo i krhku vjernost
pukog ČČ ovjeka.
Ožč enih se rano, i s radosč čću kod svoje žč ene otkrih narav blisku mojoj. Uočč ivsč i moju privržč enost
kučć nim ljubimčima, nije propusč tala priliku pribaviti ponajljepsč e vrste. Držč ali smo ptiče, žlatne
ribiče, krasnog psa, kuničć e, maloga majmuna i jednog mačč ka. Ovaj potonji bijasč e neobičč no velika
i krasna žč ivotinja, sasvim črna i žapanjujučć e pametna. Govorečć i o mačč kovoj inteligenčiji, moja
žč ena, koja u dnu dusč e bjesč e nemalo pražnovjerna, čč esto je spominjala ono staro narodno
vjerovanje po kojemu su sve črne mačč ke žapravo prerusč ene vjesč tiče. Ne da je ikad o tome
ožbiljno ražglabala – i sam spominjem tu okolnost iž prostog ražloga sč to mi je sada iskrsla u
sječć anju.
Pluton – to bijasč e mačč kovo ime – bio je moj najmiliji ljubimač i drug u igri. Samo sam ga ja hranio
i on me slijedio kamo god sam se po kučć i kretao. Tek sam ga s mukom uspijevao priječč iti da me i
po uličama prati. Nasč e je prijateljstvo trajalo tako nekoliko godina, tijekom kojih su se moja čć ud i
karakter – djelovanjem onog žloduha Neumjerenosti u ispijanju – korjenito (stid me je i prižnati)
promijenili na gore. Iž dana u dan postajah sve čć udljiviji, sve raždražč ljiviji, sve bežobžirniji prema
tuđim osječć ajima. Dopustio sam sebi da se služč im neumjerenim riječč ima u obračć anju svojoj žč eni.
Naposljetku sam prema njoj postao i nasilan. I moji su ljubimči, dakako, bili prisiljeni osjetiti
promjenu u mojoj naravi. Nisam ih samo žanemarivao, večć sam i grubo s njima postupao. Prema
Plutonu sam, pak, josč uvijek bio sačč uvao dovoljno posč tovanja koje me obuždavalo da ga ne
žlostavljam onako kao sč to sam, bež ikakvih obžira, mučč io kuničć e, majmuna, pa čč ak i psa, kada bi
mi se slučč ajno, ili iž privržč enosti, nasč li na putu. Ali moja me bolest sve visč e obužimala – jer ima li
večć e bolesti od alkohola? – te je konačč no čč ak i Pluton, koji je sad večć ostario te tako postao i
pomalo čč angrižav – čč ak je i Pluton počč eo trpjeti posljediče moje žle volje.
Jedne nočć i, vrativsč i se kučć i veoma pijan iž neke od lokalnih birtija, učč ini mi se da me mačč ak
ižbjegava. SČ ččepah ga, a on mi, ustravljen mojom žč estinom, žubima žada sitnu raniču na ruči. Istog
čč asa me obužme demonsko bjesnilo. Bijah van sebe. Moja nekadasč nja dusč a kao da je naglo
odleprsč ala iž mojeg tijela, dok je sotonska, rakijom žalijena žločć a tresla svaki misč ičć moga tijela. Iž
džč epa prsluka ižvukoh nožč ičć , rasklopih ga, žgrabih jadnu žč ivotinju ža vrat i namjerno joj iskopah
jedno oko iž očč ne duplje! Rumenim, gorim, drhtim dok žapisujem ovo kleto žvjerstvo. Kad sam s
jutrom povratio ražum – snom odagnavsč i pijanstvo prethodne ražvratne večč eri – očć utjeh napola
ježu, napola kajanje žbog počč injenog žločč ina; ali, bijasč e to u najboljem slučč aju tek slabasč no i
neodređeno čč uvstvo, koje moju dusč u ganulo nije. Ponovno se odah neumjerenosti te uskoro u
vinu utopih i posljednju uspomenu na taj čč in. Mačč ak se, u međuvremenu, polako oporavljao.
Duplja ižgubljenog oka bijasč e uistinu žastrasč ujučć prižor, ali čč inilo se da visč e ne trpi nikakve
bolove. Po običč aju je lunjao kučć om, ali je, kao sč to se i moglo očč ekivati, preda mnom bježč ao u
silnom strahu. Toliko je od mog nekadasč njeg srča preostalo da sam isprva bio rastužč en tom
očč iglednom nesklonosč čću stvorenja koje me je nekočć toliko voljelo. Međutim, taj osječć aj vrlo bržo
je ustupio mjesto iritačiji. A tada nastupi, kao da me vodi prema mom konačč nom i nepovratnom
padu, duh nastranosti. O ovom dusč evnom stanju filožofija ne vodi brigu. Pa ipak, kao sč to sam
siguran u postojanje moje dusč e, tako vjerujem da je nastranost jedan od najiskonskijih poriva
ljudskog srča – jedna od onih nedjeljivih osnovnih funkčija ili čč uvstava koji usmjeruju žnačč aj
ČČ ovjeka. Tko se nije po stotinu puta žatekao kako čč ini žlo ili bedastočć u iž prostog ražloga sč to žna
da to ne bi smio? Ne osječć amo li vječč itu sklonost, usprkos ražložima ždravog ražuma, da krsč imo
ono sč to je žakon, naprosto žato sč to poimamo da on to jest? Ovaj duh nastranosti vodio je, dakle,
prema mojoj konačč noj propasti. Bijasč e to ona nedokučč iva čč ežč nja dusč e da samu sebe ižjeda – da
vrsč i nasilje nad svojom vlastitom prirodom – da čč ini žlo samo radi žla sama – koja me tjerasč e da
nastavim i napokon dokončč am žlo koje nanesoh nedužč noj žč ivotinji. Jednoga jutra mu posve
hladnokrvno nabačih omčč u oko vrata i objesih ga o stablo; – objesih ga dok su mi suže kližile niž
obraže, a srče bilo ispunjeno najgorčč im kajanjem, – objesih ga samo žato sč to sam žnao da me je
volio i da se ničč im nije o mene ogrijesč io; – objesih žato sč to sam žnao da time čč inim grijeh –
smrtni grijeh koji čć e do te mjere ugrožiti besmrtnu mi dusč u da čć e je smjestiti – ako je tako nesč to
uopčć e i mogučć e – ižvan dosega beskonačč nog milosrđa Najmilosnijeg i Najstrasč nijeg Boga. Uvečč er
toga dana kada počč inih ovaj okrutni čč in, trgnuo me iž sna povik „Vatra!“. Zavjese oko moga
kreveta bijahu u plamenu. ČČ itava je kučć a buktala. S mukom smo moja supruga, sluga i ja uspjeli
umaknuti požč aru. SČ teta je bila potpuna. Sva moja svjetovna bogatstva bijahu progutana, i ja se od
tog trenutka prepustih očč aju. Nisam toliko malodusč an da bih pokusč avao ustanoviti užročč no-
posljedičč nu vežu ižmeđu ove katastrofe i onog okrutnog žvjerstva. Samo navodim lanač čč injeniča
– i ne žč elim ostaviti ni jednu mogučć u kariku nepotpunom. Dan nakon požč ara obiđoh žgarisč te. Svi
su se židovi urusč ili ižužev jednog. Ižnimku je predstavljao pregradni žid, ne jako debeo, koji je
stajao posred kučć e i na kojeg se prislanjalo užglavlje moga kreveta. ZČ buka je na tom mjestu
velikim dijelom odoljela učč inku vatre – sč to sam pripisao čč injeniči da je bila tek nedavno
nanesena. Oko ovoga žida okupilo se mnosč tvo ljudi i čč inilo se da mnogi s posebnom požornosč čću
proučč avaju jedan njegov određeni dio. Znatižč elju su mi potakli užviči „Neobičč no!“, „Neviđeno!“ i
sličč ni. Primakao sam se i na bijeloj podloži žida primijetio, kao da je urežan u bareljefu, lik
divovskog mačč ka. Dojam je bio ižažvan uistinu sa žadivljujučć om vjernosč čću. Oko vrata žč ivotinje
visilo je užč e. Spaživsč i ovo priviđenje – jedva sam mogao i pomisliti da bi bilo isč ta drugo – nasč ao
sam se u krajnjem čč udu i užč asu. Ali napokon mi u pomočć priskočč i ražmisč ljanje. Mačč ka sam, sjetio
sam se, bio objesio u vrtu tik už kučć u. Na žnak užbune ža požč ar, vrt se odmah ispunio ljudima –
od kojih je netko žačijelo skinuo žč ivotinju sa stabla i krož otvoreni prožor ubačio je u moju sobu.
To je, po svoj priliči, učč inio kako bi me probudio iž sna. Urusč avanjem ostalih židova, žč rtva moje
okrutnosti bila je utisnuta u svježč e nanesenu žč buku, nakon čč ega je vapno, už pomočć vatre i
amonijaka iž lesč ine, dovrsč ilo portret kakvim ga ovdje ugledah. Iako sam ža tu žapanjujučć u
čč injeniču, ovdje potanko opisanu, odgovornim smatrao svoj um, pa čč ak i svoju savjest, ona je ipak
ostavila dubokog traga u mojoj masč ti. Mjesečima se nisam uspijevao osloboditi mačč kove utvare;
u dusč u mi se, u to vrijeme, povratio nekakav poluosječć aj koji je nalikovao kajanju, ali to ipak nije
bio. Isč ao sam toliko daleko da sam tugovao žbog gubitka žč ivotinje, te se oko sebe osvrtao, po
onim odurnim birtijama koje sam redovito posječć ivao, ža nekim drugim ljubimčem iste vrste, pa
čč ak i sličč na obilježč ja, koji bi žaužeo njegovo mjesto. Jedne nočć i, dok sam onako omamljen sjedio u
nekakvoj jažbini visč e no sramotnoj, pažč nju mi ižnenada privučč e neki črni predmet koji je počč ivao
na vrhu jedne od golemih bačč vi džč ina ili ruma, sč to sačč injavahu glavni namjesč taj prostorije.
Nepomičč no sam neko vrijeme gledao u vrh bačč ve, i ono sč to me je ižnenadilo bijasč e čč injeniča da
ranije nisam na njoj žamijetio taj predmet. Približč ih mu se i dodirnuh ga rukom. Bijasč e to črni
mačč ak – jako velik – velik poput Plutona i u potpunosti mu nalik u svakom pogledu osim u
jednom. Pluton nije imao bijele dlake ni na jednom dijelu tijela, a ovaj je mačč ak imao veliku,
premda neodređenu, bijelu mrlju koja mu je prekrivala gotovo čijela prsa. Kad ga dodirnuh,
smjesta ustade, počč ne glasno presti, protrlja mi se o ruku i ižgledasč e očč aran mojim glasom. Ovo,
dakle, bijasč e stvorenje ža kojim sam tragao. Smjesta sam krčč maru ponudio da ga od njega
otkupim, ali mačč ak ne bjesč e njegov – nisč ta o njemu nije žnao – i nikad ga ranije nije vidio.
Nastavio sam ga milovati, a kada sam se spremao da pođem kučć i žč ivotinja iskažč e žč elju da me
prati. Dopustio sam joj, povremeno se saginjučć i i tapsč učć i je. Kada je stigla kučć i, smjesta se
udomačć ila i odmah postala velikim miljenikom moje žč ene. SČ to se mene tičč e, jako bržo sam prema
mačč ku počč eo osječć ati određenu odbojnost. Bilo je to upravo suprotno od onog sč to sam očč ekivao,
ali – ne žnam ni kako ni žasč to – njegova očč ita privržč enost ispunjavala me gađenjem i iritirala me.
Ovaj osječć aj odvratnosti i iritačije polako je prerastao u gorčč inu mržč nje. Počč eo sam ga
ižbjegavati; određen osječć aj stida i
spomen na prijasč nje žvjersko djelo sprječč avao me da ga fižičč ki žlostavljam. Nekoliko tjedana
nisam ga udario niti mu bilo kako nasilno naudio, ali postupno sam ga počč eo promatrati s
neižrečivom mržč njom i sč utke ižbjegavati njegovo ogavno prisustvo, poput kužč na daha. Ono sč to je
nesumnjivo povečć alo moju mržč nju prema ovoj žč ivotinji bijasč e otkričć e, jedno jutro nakon sč to sam
ga doveo kučć i, da mu basč kao i Plutonu nedostaje jedno oko. Zbog te je okolnosti, pak, samo josč
visč e omilio mojoj žč eni, koja je, kako večć rekoh, u velikoj mjeri posjedovala onu ljudskost čč uvstva
koja j i mene nekočć krasila i koja je bila ižvorom mnogih mojih najčč ednijih i najjednostavnijih
užč itaka. Unatočč mom žažoru od mačč ka, čč inilo se da njegova privržč enost meni raste. Slijedio me u
stopu s upornosč čću koju bi čč italač tesč ko pojmio. Gdje god bih sjeo, sklupčč ao bi se pod mojim
stolčem, ili bi mi skočč io u krilo, namečć učć i mi svoje odvratno umiljavanje. Ako bih ustao da odem,
saplitao bi me se među nogama gotovo me obarajučć i na tlo, ili bi mi se, žarivsč i svoje duge i osč tre
pandžč e u moju odječć u, užverao na prsa. Iako sam u tim trenučima čč ežnuo da ga usmrtim jednim
udarčem, ono sč to me priječč ilo bilo je, dijelom, sječć anje na moj prijasč nji žločč in, ali, ponajvisč e –
dopustite da to odmah prižnam – posvemasč nji užč as od te žč ivotinje. Taj užč asnut strah nije žapravo
bio strah od tjelesnog žla – a ipak, ne žnam kako bih ga drukčč ije odredio. Gotovo me i stid
prižnati – da, čč ak i u ovoj žatvorskoj čć eliji, gotovo me stid prižnati – da su ježa i užč as koje je ta
žč ivotinja u meni pobuđivala bili pojačč ani jednim od najluđih priviđenja koje je mogučć e žamisliti.
Moja mi je supruga visč e puta skrenula pažč nju na onu bijelu mrlju na njegovom kržnu koju sam
večć spomenuo i koja je predstavljala jedinu vidljivu ražliku ižmeđu ove neobičč ne žvijeri i one
koju sam bio usmrtio. ČČ italač čć e se prisjetiti da ta mrlja, premda velika, u počč etku bjesč e vrlo
neodređena; međutim, postupno je – i skoro neprimjetno te se moj ražum dugo vremena borio
da to odbači kao plod masč te – poprimio surovu jasnočć u obrisa. Bio je to sada prikaž jednog
predmeta kojeg se grožim ižrečć i – te sam ponajvisč e žbog toga mržio tog monstruma, i užč asavao
ga se, i bio bih ga se rijesč io da sam smogao hrabrosti – bila je to sad, kažč em, slika jedne ježive –
jedne sablasne stvari – slika VJESČ ALA! – oh, tog sumornog i strasč nog oruđa užč asa i žločč ina –
oruđa samrtne muke i smrti! Sada žaista bijah žapao u večć i jad od jada svekolikog ČČ ovječč anstva.
Da mi jedna neražumna žvijer – čč ijeg sam sudruga s prežirom umorio – da mi jedna neražumna
žvijer nanese – meni, čč ovjeku, stvorenom na sliku i priliku Svevisč njeg Boga – toliko nepodnosč ljiva
jada! Jao! ni danju ni nočć u visč e ne požnavah blažč enstvo spokoja! Tijekom dana, stvorenje me ni
na trenutak nije pusč talo na miru, a nočć u sam se, svakog sata, tržao iž snova neižrečive ježe da bih
osjetio vručć i dah te stvari na svom liču, i njenu golemu težč inu – utjelovljenu nočć nu moò ru koju
nisam imao snage žbačiti sa sebe – koja mi je vječč no ležč ala na srču!
Pod pritiskom muka poput ove, i posljednja se slabasč na mrviča dobrote u meni predala. Opake
misli postadosč e mi jedini prisni drugovi – misli beskrajno mračč ne i podle. Moja uobičč ajena
čć udljivost prerasla je u mržč nju svega i svakog, a mojim je naglim, čč estim i nekontroliranim
ižljevima bijesa, kojima sam se sada slijepo prepusč tao, moja strpljiva supruga – na žč alost! – bila
najčč esč čćom i najpokornijom žč rtvom. Jednog me dana pratila po nekakvom kučć nom poslu u
podrum stare kučć e u koju smo žbog bijede bili prisiljeni preseliti. Mačč ak me slijedio niža strme
stepeniče i, gotovo me gurnuvsč i naglavačč ke, raždražč io do ludila. Podigavsč i sjekiru, i žaboravivsč i u
svojom gnjevu djetinju ježu koja je do tog trenutka obuždavala moju ruku, žamahnuo sam prema
žč ivotinji udarčem koji bi je, naravno, na mjestu bio usmrtio da je pao onako kako sam žč elio. Ali
udarač je žaustavila ruka moje žč ene. Natjeran tim mijesč anjem u bjesnilo visč e no demonsko,
ižvukao sam ruku iž njena stiska i žario joj sjekiru u možak. Pala je na mjestu mrtva, bež ijednog
hropča. Posč to sam počč inio ovo gnusno umorstvo, smjesta sam se, savrsč eno promisč ljeno, dao na
žadatak da sakrijem truplo. Znao sam da ga iž kučć e ne mogu ižnijeti, ni nočć u ni danju, a da se ne
ižložč im opasnosti da me susjedi žapaže. Glavom su mi se rađale ražne ideje. U jednom trenutku
sam pomisč ljao da truplo raskomadam na sičć usč ne dijelove i unisč tim ih vatrom. U drugom
trenutku sam mu odlučč io u podu podruma iskopati raku. Zatim sam dvojio oko toga da ga bačim
u ždenač u dvorisč tu – ili da ga spremim u sanduk, poput kakve robe, po uobičč ajenom postupku,
te da požovem nosačč a da ga odnese. Naposljetku sam se dosjetio nečč em mnogo boljem. Odlučč io
sam ga žažidati u žid podruma – basč kao sč to su, prema žapisima, i redovniči u srednjem vijeku
običč avali raditi sa svojim žč rtvama. Za svrhu poput ove podrum je bio vrlo prikladan. Zidovi su mu
bili slabo žažidani i netom prije ožč bukani grubom žč bukom, kojoj je vlaga u prostoriji priječč ila da
otvrdne. SČ tovisč e, u jednom se židu nalažilo nekakvo ispupčč enje, užrokovano lažč nim dimnjakom
ili kaminom, koje je bilo ispunjeno tako da se ne ražlikuje od ostalih židova podruma. Uvjerio
sam se da na tom mjestu mogu lako ražmaknuti čigle, umetnuti lesč i sve ponovno žažidati kao
prije, tako da ni jedno oko ne žamijeti nisč ta sumnjivo. U toj se račč uniči nisam prevario. Už pomočć
žč elježne poluge lako sam uklonio čigle, i, pažč ljivo položč ivsč i truplo už unutarnji žid, u tom
položč aju ga podupro te už malo truda vratio žid u prvobitno stanje. Nakon sč to sam, uža sve
mogučć e mjere opreža, nabavio vapno, pijesak i strune, pripremio sam žč buku koja se nije
ražlikovala od stare i pažč ljivo je nanio preko nove naslage čigle. Kad sam žavrsč io, osjetih
žadovoljstvo učč injenim. Na židu se ni po čč emu nije moglo primijetiti da ga je netko dirao. Smečć e s
poda sam uklonio s največć om pomnjom. Pobjedonosno sam se osvrnuo i rekao sam sebi: „Dakle,
ovdje, u najmanju ruku, moj trud nije bio užaludan“. Sljedečć i mi je korak bio da potražč im žvijer
koja je bila užrokom tolikoj nevolji, jer sam, napokon, čč vrsto nakanio da je umorim. Da sam je
mogao susresti u tom trenutku, nježina sudbina bi bila žapečč ačć ena; ali, čč inilo se da je lukavu
žč ivotinju užbunila žč estina mog prijasč njeg gnjeva, te se skrila pred mojim trenutnim
raspoložč enjem. Nemogučć e je opisati, ili žamisliti, duboki, blažč eni osječć aj olaksč anja u mojim
grudima ižažvan odsustvom te omražč ene žč ivotinje. Nije se pojavila ni tijekom nočć i – te sam tako
barem jednu nočć , otkada je stigla u nasč u kučć u, čč vrsto i opusč teno spavao; da, spavao, čč ak i s
teretom umorstva na dusč i! Prosč ao je drugi i trečć i dan, a moga mučč itelja josč uvijek nije bilo. Ižnova
sam disao kao slobodan čč ovjek. Monstrum je u užč asnom strahu pobjegao iž ovih prostora
žauvijek! Nikada mi se visč e nečć e pojaviti pred očč ima! Mojoj srečć i nije bilo kraja! Krivnja žbog
mračč nog čč ina tek me malo užnemiravala. Bilo je postavljeno nekoliko upita, ali na njih sam
spremno odgovorio. Dosč lo je čč ak i do pretrage – ali, naravno, nisč ta se nije moglo otkriti. Sretnu
budučć nost smatrao sam žajamčč enom. ČČ etvrtog dana nakon umorstva u kučć u je neočč ekivano
banuo odred poličajača te se ponovno dao na temeljito pretražč ivanje prostorija. Siguran u tajnost
mog skrovisč ta, nisam čć utio ni najmanju nelagodu. Poličajči su mi naložč ili da ih u njihovoj pretraži
pratim. Pretražč ili su svaki, pa i najmanji kutak. I napokon, po trečć i ili čč etvrti put, spustili se u
podrum. Ni jedan misč ičć nije mi žadrhtao. Srče mi je kučalo smireno poput srča nedužč nog
spavačč a. Koračč ao sam s kraja na kraj podruma. S rukama prekrižč enima na prsima lagodno sam
koračč ao amo-tamo. Poličajči su bili sasvim žadovoljni i spremali su se počć i. Radost u mom srču
bijasč e suvisč e velika a da bih ju uspio žatomiti. Gorio sam od žč elje da ižustim barem jednu riječč , iž
osječć aja slavodobitnosti, te da ih u svoju nedužč nost dvostruko uvjerim. - Gospodo – konačč no sam
prožborio, dok su se uspinjali stepeničama – radujem se sč to sam otklonio vasč e sumnje. Svima
vam žč elim ždravlja i nesč to visč e uljudnosti. Zbogom, gospodo, ovo je – ovo je veoma dobro židana
kučć a. – (U toj mahnitoj žč elji da kažč em nesč to neusiljeno, jedva sam i žnao sč to uopčć e govorim). –
Smijem li rečć i, ižvanredno dobro židana kučć a. Ovi židovi – žar odlažite, gospodo? – ovi židovi su
vrlo masivno građeni. – I tu sam, iž puke žanesene ražmetljivosti, snažč no pokučao sč tapom koji
sam držč ao u ruči, upravo po onom dijelu redova čigle iža kojih je stajao lesč moje rođene supruge.
O, neka me Bog žasč titi i ižbavi iž kandžč a Nečč astivog! ČČ im je odjek mojih udarača utihnuo u tisč ini,
odgovori mi glas iž nutrine groba! – ječaj, isprva prigusč en i isprekidan, poput ječaja djeteta, koji
je žatim naglo prerastao u dugačč ak, glasan i neprekinut urlik, posve neprirodan i neljudski –
vrisak – bolan krik, satkan od užč asa i od likovanja, krik kakav se mogao uždičć i samo iž pakla,
poput ždružč enog urlika iž grla prokletnika u njihovim smrtnim mukama i žlih duhova koji likuju
u tom prokletstvu. Budalasto je govoriti o mojim vlastitim mislima. Ižgubivsč i ravnotežč u,
žateturao sam prema suprotnom židu. Na trenutak je skupina na stepeničama ostala nepomičč no
stajati, u krajnjem užč asu i strahoposč tovanju. U sljedečć em trenutku, tučet snažč nih ruku večć je
rusč ilo žid. Pao je u jednom komadu. Lesč se, sada večć žnatno raspadnut i oblijepljen žgrusč anom
krvlju, pojavio uspravan pred promatračč ima. Na njegovoj glavi, črvenih, ražjapljenih usta i s
jednim jedinim, rasplamsanim okom, sjedila je ona gnusna žvijer čč ija me prepredenost namamila
na umorstvo, i čč iji me iždajničč ki glas ižručč io krvniku. Zažidao sam tog monstruma u grobniču!