Professional Documents
Culture Documents
Desanka Maksimovic - Pjesme
Desanka Maksimovic - Pjesme
BUĐENJE PROLEĆA
DEČJE PESME
od livadskih trava
pred noć kad šumore.
od bića što cvrkuću,
ćute, zuje, zbore;
od zemljaka mrava
kad s milion unuka,
sitne dece žute,
krene se na pute;
i od mačka stara,
unučiće svoje
kada iza peći
tiho razgovara;
od starica žaba
u suton kad žabice
na spavanje zovu;
od deda i baba;
od roda na krovu;
od sunčanog zraka;
bauka i mraka;
i od poderanih,
starih igračaka.
KNJIGE RAZBIBRIGE
Prodala je baka
daleko u gradu
pet kila krušaka.
Pa se misli stara
što bi deci kupila
za to malo para.
Da li igračaka?
Igračke se lome,
zažalila baka.
A šećernog leda?
Što će deci šećer
kad imaju meda.
Da li opanaka?
Omalo je novaca,
pomislila baka.
– Kupicu im knjiga
odlučila stara,
za to malo para.
ŠARENA TORBICA
BUĐENJE PROLEĆA
MALI JAHAČI
U GOSTIMA
Pozvao je maj
sve bube na čaj,
od ose do pčele,
da se provesele,
tihe bubamare,
leptire, bumbare,
i livadske popce,
i rudare rovce.
Spremio je maj
sudove za čaj,
izneo u polje
raznobojne šolje,
pozlaćene kupe,
čuturice skupe,
i rumene zdele,
i krčage bele.
Sipao je maj
svakom med u čaj
u crvene lale,
u zvončiće male,
u hajdučku travu,
peruniku plavu,
u žute ljutiće,
da zasladi piće.
Popio je svak,
i leptirić lak,
čaja pola litre,
zasvirale citre,
začula se truba
sviračica buba,
iz obližnjeg žbuna
zapevala žuna.
ŠUMSKA LJULJAŠKA
Zaspala je malo
paukova mama,
a on u šumu – klis!
Ljuljašku istiha
splete pa se njiha:
uvis, uvis!
Gledale ga ptice
tako na vrh žice,
zastao im dah.
Gledali ga mravi
u zelenoj travi
pa ih bilo strah.
Opazi ga cveće
kako kroz zrak šeće,
zaplaka uglas:
LIVADSKO ZVONCE
Bim-bam,
udaram,
već je dan,
već je dan.
Mrav pošao
na put ran:
pčela poljem
traži stan.
Bim-bam,
udaram,
da se budi
cvet i kam,
da trepavice
dremljivice
bude sram.
Bim-bam,
udaram,
mili već
i pužić sam,
i miš slepi,
bunovan,
pobegao na tavan.
Bim-bam,
udaram.
KIŠA NA LIVADI
– Dobro veče,
mravak reče.
Putnik neznan izdaleka,
pred vratima tvojim čeka,
možeš li ga primiti.
– Kad bi sama
guja ljuta
omrknula nasred puta,
ja bih i nju primio.
Uđi samo,
noć prespavaj,
namerniče premio.
VOŽNJA
BELA VRANA
Lečila je seničica,
milosrdna, mala ptica;
položi je u postelju,
lišće suho,
poskida joj crno ruho
i obuče čisto, belo,
golubije;
ukuva joj gorke trave,
da ih pije.
Sretnete li u planini
na proplanku,
ili stazi,
belu vranu kako gazi,
to je vrana samohrana,
u belome ruhu hoda, –
nije htela da ga skine
i kada je ozdravila
posle nege
seničine.
ŽMURA
Igraju se žmure
more i planina
od davnih davnina.
Uveče se gora
iza magle skrije.
More, pronađi je!
A more se zlatnim
zaogrne plaštom.
Potraži ga, goro,
ako vladaš maštom!
Ponekad planina
do oblaka segne.
Trči za njom, vodo,
da ti ne pobegne.
A nekad se more
šćućuri i šljone.
Pojuri ga, goro,
dokle ne potone.
JARE I VUCI
Igrala se koza
s belim jaretom,
svojim detetom.
– Jarence, jarence,
burence, burence,
baš si debelo!
Da ne dođu samo
vuci u selo.
A u blizini,
iza bunara,
čučala strašna
dva vuka stara,
pa se zakleše:
– Glave nam stare,
ukrašćemo joj
belo jare.
To čuli lovci
negde iz mraka
pa pripucali
iz pušaka.
A vuci od straha,
deco draga,
pobegli u noć
bez glasa i traga.
HVALISAVI ZEČEVI
Hvalili se zečevi
u zelenoj travi.
Jedan rekô:
– Tako mi
ne otpala ruka,
ne bojim se vuka.
Drugi rekô:
– Majka
da me živa
ne gleda,
ne bojim se medveda.
Treći rekô:
– Tako mi
kupusova struka,
ne bojim se lisice,
popca ni bauka.
JESEN
Šta li će da rade
srebrnastosive
kraj potoka ive!
Šta li će da rade
visoke topole
kad ostanu gole!
Čim će da se brane
hrastovi u gori
kad jesen zahori!
KO JE VEĆI
LIM I DRIM
SNEŽNI GOLUBOVI
Stojte, automobili,
stojte, brzi tramvaji,
taljige voća pune,
sad će iz škole da grune
đačića nadošla reka,
u veseloj, ludoj graji.
Lakše, automobili,
dajite tačne znake,
kod kuće decu čeka,
da se radosna vrate,
ujak i stric i bake
i mama i brižne tate.
Stojte, automobili,
deca ulicom trče
kao poljem leptiri!
Vozaru, konje smiri!
Tramvaju, ne idi galopom!
Sad će iz školskog dvorišta
na ulicu jurnuti đaci
kao izbačeni topom.
DETINJSTVO
BAJKA O LABUDU
VETAR DADILJA
Pođe neki siromah vetar da traži službu. Idući kroz selo, nudio se
seljacima da im čuva decu, ali mu niko, kako vetar nije bio ljudski stvor,
ne hte dete poveriti. Šta će, kud će, iako je najviše voleo da se s decom
zabavlja, on pokuša da radi i druge poslove: pogodi se kod nekog gazde
tvrdice da mu razvije lišće na voćnjaku. Kako je to tek treći put u životu
radio, ne pođe mu za rukom da sve pupoljke razvije i kad po svršenom
poslu ode da primi nadnicu, zli gazda podviknu:
Da li staro lišće
treba, čika hraste,
malo da se strese?
Kako li bi bilo,
teto, kad bi granje
slomljeno i suvo
malo ti oduvo?
Malome bukvaku
odneli su baku,
odneli su deku –
ne dam svoga zeku.
Malome šljiviku
odneli su čiku
u goru daleku –
ne dam svoga zeku.
Da li imaš dece,
da ti decu niham,
da im pevam tiho?
Treba da se ljuškaju,
treba u zaranke
da im pevaš blage
šumske uspavanke.
Duja to priča, a pruće uglas plače, žao mu rode. Onda on poče nešto
smešno, kako se medved ženio pa nije mogao da nađe devojku prema
sebi, i hrastići se odmah razveseliše. Čineći se da je tobož zanet nekim
poslom, otac hrast je sve to slušao da vidi hoće li Duja dobro obavljati
svoju dužnost. Čuvši kako se hrastići slatko smeju i osetiv da su Duju već
zavoleli, reši da ga zadrži u službi dok god deca ne odrastu.
Tako je Duja pričao pruću smešne priče, ujutro mu retkim češljem
raščešljavao kosu da je ne bi čupao, uveče mu pevao uspavanku da zaspi.
Uskoro ga upoznaše sva šumska deca i njihovi roditelji. Malo, malo pa će
tek koja bukva doviknuti:
Tek što on uspava male bukve, a eto ti zove breza da uspava njenu
decu dok ona ne završi vezeni zastirač za panj na kome su joj deca
ručavala. On priskoči i tamo pevušeći:
Ljulja, ljulja, ljulja,
daleko u gori
kurjak se šulja:
ne dam dece ja
za sunce, ni zvezde,
ni meseca dva.
Ko hoće da bude
najviši u gaju
prvi mora spaziti
sunce na rođaju.
ORAŠČIĆI-PALČIĆI
Sedelo je jednom nekoliko pastira pod orahom. Jedni su čistili pasulj
da sprave od njega čorbu za ručak, drugi su ložili vatru i udešavali mesto
gde će postaviti lonac, a dvojica su tresli orahe, skidali sa njih gornju
zelenu košuljicu i skupljali ih u torbu. Taj orah nije dotle rađao i čobani su
u čudu posmatrali kako mu je prvi rod krupan i težak. Kad je već torba
bila puna, primete oni kako iz nje jedan beo veliki orah iskoči i otkotrlja
se čak do jarka, a za njim ih pobeže još nekoliko.
Čobani se radoznalo okupe oko torbe. Jedan reče:
– Sigurno smo prepunili, pa se presipaju.
Drugi se našali:
– Možda je zemljotres, pa ih izgoni iz torbe.
– Treći predloži:
– Zavežite torbu, pa da vidimo šta će biti.
Najmlađi pastir posluša druga i zaveza je, ali su se orasi u njoj
premetali, tiskali, zveckali, te se pastiri, koji se često ni vukova ne plaše,
uplašiše. Utom su se iz torbe čuli glasovi:
Pastiri, pastiri,
zašto vas je strah?
Pustite nas da vam
očistimo grah.
Pastiri, pastiri,
odrešite torbu.
Mi ćemo vam pomoći
da skuvate čorbu.
Zemljotres je proguto
naš maleni grad,
naša sela i šume
i naš cvetni sad.
PATULJAK KUKURUZOVIĆ
U pećini gore,
eno takve česme,
samo niko ne sme
za nju, dete, znati,
osim tvoja mati.
Ode dečak do pećine u steni, u koju ranije nije nikad ulazio, koju su
čak i stari ljudi zaobilazili, jer je vrlo mračna i duboka bila, i nađe u
samom njenom dnu česmu, tanku, jedva čujnu. Odjuri tada radostan majci
i javi joj. I kako se zbilja tamo umila, oči su joj postale bistrije. Zato reče
sinu, želeći da nahrani nepoznatog stvora u kukuruzima:
– Razmotri, sine, sutra opet po njivi, možda ćeš pronaći gde se
skriva naš dobrotvor, pa ga pozovi u goste.
Dečko ovog puta pođe bez koza, da bi na miru mogao tražiti
nepoznatog pevača iz kukuruza. Ali kako stiže na njivu, kiša udari, te
morade da se skloni pod krušku. Pljusak je bio snažan i voda lila niz liske
kukuruza kao niz oluke. I kroz radosni šum letnje kiše dečak začu opet
gde pevuši poznati prijatni glas:
Ustade jednog jutra medved Dundo vrlo rano. Otrča brzo na potok i
ogleda se u viru. Verovatno je bio zadovoljan svojom slikom, jer se
glasno nasmejao i otrčao u šumu pevajući:
U medveda Dunda
povelika bunda,
staje suvog zlata,
hiljadu dukata.
Četiri šubare
vrede silne pare,
a čizme duboke
teške do tri oke.
Tako pevajući nađe se u kraju gde su živele lisice. Izađe pred njega
stara lija pa ga zapita što je tako veseo i otkud je zalutao u njen kraj, a
Dundo se pokloni do zemlje, pa reče:
Pametnice, lijo,
daj mi svoju kćer,
ja sam najsnažnija
u planini zver:
ruka mi je buzdovan,
brdo su mi leđa;
u času ću smrviti
svakog ko je vređa.
Sve je lepo,
sve je krasno,
al' si, medo,
stigô kasno:
kćerka mi se mala
prekjuče udala
za suseda svoga
lisca repatoga.
Sirotom medi bilo je u prvom trenutku vrlo teško, ali se brzo uteši
misleći: "I bolje što se već udala; nisam valjda lud da se ženim takvom
dugorepatom zverkom." I na um mu pade da njegov sused zec ima vrlo
umiljatu kćer pa pođe da nju prosi. Zec je okopavao kupus i nije ni
primetio medveda kad je naišao. Ugledavši ga onako veselog, začuđeno
upita kojim dobrom je došao. Medo se i pred njim pokloni i reče:
Uzdahnu Dundo kad ovo ču, ali se opet brzo uteši, govoreći sam
sebi: "Lud sam i bio što sam prosio kćer brzonogog starca; i ona sigurno
voli mnogo da trči, pa bih mogao uz nju negde vrat slomiti." Pa se seti da
krezubi vuk ima jedinicu, te pođe da nju zatraži. Vuka zateče gde se pred
kućom sunča pa ga oslovi:
Striče-vuče,
kćer mi daj!
Ako nećeš,
dobro znaj,
napašće te
sav naš rod.
A mi smo vuci-halauci,
hrabra srca, zuba ljuta,
svako nam se sklanja s puta;
ne pijemo nikad meda,
niti se bojimo snega,
niti se bojimo leda.
Dundu je najteže bilo što ga je vuk odbio, ali steže srce i pomisli:
"Šta će meni vukova jedinica. Morao bih svaki dan da slušam priče o
vučjem junaštvu." Utom skoči s drveta veverica. Bila je sjajne dlake i
okretna, pa se medi mnogo svide, te je zaustavi:
Veverice lepa,
udaj se za mene,
bićemo lep par;
kruščice medene
daću ti na dar.
Šta će, kud će, pođe medved dalje gunđajući u sebi: "Nisam ni lud
da se ženim vevericom, morao bih ovako veliki po ceo dan skakati po
drveću." Utom naiđe na lasicu pa joj reče što je mogao umiljatije:
Lasice malena,
budi moja žena!
nosiću te na dlanu
kroz zelenu poljanu.
Igraću ti kolo
svaki božji dan.
Uzbraću ti cvet
još neuzabran.
Lasica ga pogleda začuđeno pa mu odvrati:
Susedice medvedice,
udaj se za mene!
Slušaćemo ptice
sred gore zelene.
Ići ćemo svuda
zajedno u lov.
Stvorićemo sebi
ispod bukve krov.
U medveda Dunda
povelika bunda,
staje suvog zlata
hiljadu dukata.
MACAN-BRACAN
Buji-paji, Macane,
sad će noć da nastane,
vetar će da duva,
stražu će da čuva:
da ne padnu gromovi,
i ne sruše krov,
da ne svrate vukovi
kad pođu u lov.
Buji-paji, Macane,
sad će noć da nastane,
sad će pasti kiša,
uspavaće miša
na našemu tavanu
pa će mišić Macanu
dopadnuti šaka
pre prvoga mraka.
Kad starac pođe u šumu da kupi drva, ostavi mačka da čuva kuću,
zapovediv mu da ne izlazi ma ko ga mamio. Mačak se obično nije plašio
da ostane sam, očekivao ga je spokojno na prozoru do u mrklu noć.
Ali jednog dana tako naiđe kraj njegove kuće lopov. Bio je u selu
ukrao petla, kokoš, kravu, ovcu, i psa, taman toliko da zakući. Samo mu
je još nedostajao mačak. Zato se mnogo obraduje ugledavši starčevog
mačka na prozoru, pa ga stane mamiti:
Macane-Bracane,
izađi ovamo,
da povečeramo.
Doneo sam mleka
tebi izdaleka,
iz daleke daljine
doneo sam slanine.
Macan je, istina, bio gladan, jer starca nije bilo kod kuće ceo dan, ali
ipak odole srcu i pobeže sa prozora. Lopov onda dođe kod vrata pa ga
kroz ključaonicu stade zvati:
Macane-Bracane,
izađi ovamo,
da povečeramo.
Doneo sam šećera,
biće slatka večera,
doneo sam meda
i masla sa leda.
Macane-Bracane,
izađi ovamo,
da povečeramo.
Doneo sam luka,
paprike i soli –
sve što gladan voli.
Mijau, on je tu,
sakrio se u podrumu.
PRIČA O RECI
Još pre hiljadu i više godina, kad se starom Izvoru rodilo stotinu
najmlađih kćeri, padnu na kamen u blizini dve ptice pa stanu pričati jedna
s drugom. Pričale su one tako od jutra do podne o lepotama zemlje, a
Izvorove kćeri, kapljice, gutale su im svaku reč. Kad su ptice odletele,
nastao je kraj Izvora veliki metež, kapljice su skakale, prskale okolnu
mahovinu, činilo se da je voda prosto provrela od neke radosti. To su se
Izvorove kćeri dogovarale da i one odu u svet i vide lepote o kojima su
ptice pričale. Ali bez dopuštenja starog Izvora nisu smele da krenu, zato
starije nagovore onu stotinu najmlađih da salete oca da ih pusti. Ove mu
se obese o vrat kao ogrlica pa umiljato zažubore:
Kapljice kćeri,
i ovde u šumi ima lepote.
U svetu kud žurite,
ljudi krote,
mora i reke,
stavljaju im uzde i okov.
Kajaćete se gorko, duboko,
krenete li u kraje daleke.
Samo mudri saveti očevi nisu mnogo pomogli. Idućeg jutra, dok je
starac još spavao, iskrade se prvo sto najmlađih kapljica pa kroz šljunak
otisne niz brdo. Po njihovom srebrnom tragu spusti se sto drugih. I tako
sto po sto pa se načini potočić i potrča koliko ga noge nose. Na nekoliko
stotina metara susrete se sa drugim malim potokom pa zagrlivši se, sjure
u podnožje prve kose. Tamo je modrim koritom derala nekakva
neobuzdana reka i Izvorove kćeri joj se zajedno sa ostalim kapljicama
bace u naručje. U početku, dok još nisu bile istrošile snagu, kršile su sve
što im se našlo na putu. Planina se horila od njihovog obesnog
podvikivanja:
Mrmorimo, žuborimo,
dok grlo ne umorimo.
Igrajmo, skačimo,
stene plačimo,
livade rubimo,
šumimo, trubimo.
Hujimo, šumimo
dok gore ne zagluvimo.
Kikoćimo se, ćaskajmo,
žuborimo, praskajmo,
hrašće obarajmo,
pećine stvarajmo,
rovimo, vajajmo.
Sestrice kapljice,
sad se odmarajmo,
dremajmo, spavajmo,
sanjajmo mir.
Brda smo oborile,
nova smo stvorile,
stene smo digle,
najzad smo stigle
umorne u vir.
Nikada tako brzo brodovi nisu išli kao toga jutra, nošeni mladim
rukama Izvorovih kćeri, te se posle nekoliko dana nađu na morskoj pučini
zajedno s njima. Ali još istog sata sunce užasno pripeče na široku
površinu mora podižući kaplje planinke pod oblake. I kao nekim čudom,
ti oblaci u svom lutanju nad zemljom zastanu upravo nad bukvom starog
Izvora i kako su bili mnogo umorni, spuste ih na nju i po okolnom drveću
i mahovini. Samo priroda je bila tako čudesna da su kapljice begunice što
su ih oblaci opet vraćali šumi zaboravljale svoj raniji život i ponovo
žudele na put. Tako se to ponavlja otkad je šuma, reka i oblaka.
BAJKA O LABUDU
Pođite kroza šumu stazom pravo, onda skrenite desno, pa kod jaruge
levo zaobiđite šumarevu kuću, i opet krenite desno, pa kad najzad udarite
još jednom ulevo, u pravcu stare bukve, tamo je panj gde živi kći vilinog
konjica.
Ona je mala, mala devojčica, vesela i prozračna kao vilin konjic. Svi
do poslednjeg stvora u njenoj okolini vole je i maze. Bube, pauci,
komarci, svici, mravi i patuljci rado se s njom igraju. Kad pođe daleko u
šumu, patuljci je čuvaju da se ne uplaši vuka ili medveda. Kad padne
mrak, svici dolete da joj svetle. Kad zadrema, komarci i pčele zuje, da je
što pre uspavaju. Ako joj se voza, mravi od čašica žira naprave kolica pa
se po njih dvadeset upregne, da bi mogli juriti kao strela. Ako zaželi da se
ljulja, pauci načine začas ljuljaške, obese ih o kakvu grančicu, i mala kći
vilinog konjica se njiše na njoj po čitav dan.
Ali se jednog jutra mala nestašnica iskrade od svojih drugova i sama
pobeže na reku. Htelo joj se da se malo po vodi provoza. Sedne na list
bukve što je stajao u vodi kraj obale i otisne se na njemu kao na čamčiću
niz talase. Plovila je tako ona, plovila, i bila mnogo vesela, posmatrajući
krajeve kroz koje je tekla reka. Zečevi sa obale su je zadivljeno gledali,
nikad nisu videli tako male devojčice. Patke što ih je sretala duboko su joj
se klanjale, a ptice letele kraj nje obalom.
Sve je bilo ne može biti lepše, ali nesreća se uvek iznenada dogodi.
Naišavši na nekakvu maticu, čamac joj se prevrne i ona upadne u reku te
se udavi. A posle nekog vremena talasi izbace na obalu telo male kćeri
vilinog konjica. Tuda slučajno naiđe vrabac, njen sused, pa kad vidi da je
sirota mala devojčica umrla, prhnu odmah da javi njenim prijateljima.
Tako se glas o njenoj smrti raširi brzo po šumi, i patuljci brzo otrče da
odnesu glas njenom ocu, vilinom konjicu. Trčali su što su igda mogli i
nađu ga kraj nekog potoka. Čim ču šta se dogodilo njegovoj devojčici,
vilin konjic pojuri na livadu gde je ležalo njeno telo, ali se patuljcima
činilo da ne leti dovoljno brzo.
– Vilin konjic je nemilosrdan reče prvi patuljak glasno plačući – on
ne žali svoju kćer.
– On sada razmišlja o načinu kako će je oživeti – primeti drugi.
Čim su stigli na livadu kraj reke i čim je vilin konjic oslušnuo srce
male utopljenice, zamolio je patuljke da odmah pronađu istočni vetar i
dovedu ga na livadu, jer ako ga pre večeri ne nađu i devojčica zanoći
obamrla, niko joj više ne može pomoći.
Čuvši ovo, pojure patuljci i svi njeni drugi prijatelji da traže istočni
vetar, ali, kao za pakost, od njega ni traga ni glasa, jer je već bilo prevalilo
podne. Jedva u zlo doba, kad se sunce stalo kloniti zalasku, nađu ga u
jaruzi, zavukao se i ćuti.
– Mala kći vilinog konjica je umrla, hajde brzo do nje, jer će skoro
noć – doviknu mu patuljci.
I vetar je mnogo voleo ljubimicu patuljaka i buba, pa se odmah
digne iz jaruge i brzo, za tren oka, nađe se na livadi. Ugledavši ga, vilin
konjic ga zagrli preklinjući:
– Oživi moju malu kćer, molim ti se, oživi što pre, jer će za koji čas
zaći sunce i biće kasno. Oživi mi je, ti jedini to možeš učiniti.
A istočni vetar stade prvo tiho, tiho, pa onda sve jače duvati u krioca
obamrle devojčice, ne bi li ih pokrenuo. Zanjiha se od njegova daha
okolna trava, potom šumica oko livade, a krila male devojčice još ležahu
nepomična. Njeni drugari, misleći da je ni vetar ne može oživeti, stanu
plakati neutešno. Uto on još jednom iz sve snage dunu, a njena krilca se
lagano pokrenu, oči joj se začuđeno otvore kao kod dece probuđene iz
dubokog sna.
– Oživela je, oživela! – poviču radosno njeni prijatelji patuljci, a
vilin konjic je uze u naručje i obasu je poljupcima.
Kad se istočni vetar opet vratio u jarugu, posade mravi svoju
ljubimicu u kolica načinjena od žirove čašice i povezu je njenoj kući. Kraj
kola pođu svici sa svojim svećicama, jer je već padao mrak, bube udese
najlepšu svirku, a vilin konjic se vrati na potok kraj koga je obično
noćivao.
TRI PATULJKA
Po ceo dan Mara viri kroz plot svoga dvorišta u obližnji park.
Daleko u krugu gde stoji pesak deca se igraju. Do Mare dopiru zvonki
razdragani glasovi. Čuje se kako zvone limene kantice na svojim
drškama, pucketaju točkovi kolica na pesku i skaču lopte negde na
utabanoj stazi. A Mara nema ni brata ni sestre niti kakve male susede da
bi se s njima poigrala. I što je najgore, mama polazeći zaključa kapiju, da
dete ne bi moglo samo izaći na ulicu.
Viri tako Mara kroz pukotinu plota i čini joj se da čuje kako lopte
skakućući deklamuju:
Lepo li je skakati
po uzanoj stazi,
po travi se valjati.
Pazi, Maro, pazi!
A kante zveckaju:
Lepo se je brčkati
po česmenoj vodi,
po pesku se brljati.
Hodi, Maro, hodi!
Noću kad se umorna iza sna trgne, učini se mami kao da u detinjem
disanju čuje uzdahe:
Pre nego pođe na rad, mama nađe poneku staru stvar, da detetu bude
igračka: pruži mu probušeni lonac ili siđe u podrum da iznese zarđali
obruč sa bureta. Mara drvenim patrljkom goni neko vreme obruč po
pokaldrmljenom dvorištu, ali kako nema dovoljno prostora, obruč svaki
čas udari u zid, plot ili prag i preturi se. Zato se ona brzo zadovolji
svojom igračkom pa se kao čičak opet uhvati za plot i ostane tako dok se
mama ne vrati. A mami se svaku noć čini kako uzdiše i moli je da je
odvede u park među decu, pa smišlja kako bi to mogla učiniti. Nedeljom,
istina, i siromašne i zaposlene majke vode svoju decu u park, ali se
Marinoj mami, koja preko nedelje kod drugog radi toliko nagomila posla
u svojoj kući, da sve to mora nedeljom da posvršava. Kad bi inače okrpila
i oprala Marino rublje, kad bi izvetrila i isunčala kuću, počistila i
popravila sve što se preko nedelje uprlja.
Ali je dete svaki dan molilo da ga izvede u igru među drugu decu, te
mama jedne nedelje ustane rano, rano, i uze da umotava neke krpe od
Marine stare haljine u čvrsto klupče. Kad se Mara probudi, kraj nje je
stajala krpena, crvena lopta, a obruč od bureta bio je izriban i svetlio se
kao nov i kraj njega stojala nova novcata palica odeljana od mladog pruta.
Sem toga, već je dvorište bilo počišćeno i sušila se na jasnom suncu iza
kuće Marina košulja i čarape.
Mama uze dete za ruku i povede ga u park. Iz njene koštunjave,
nesavitljive šake detinja šačica je svaki čas klizila i sitni detinji koraci su
jedva stizali mamu, koja je i u šetnji brzo koračala. A u parku je već vrilo
od dece. Pesak u krugu je ličio na ogroman šaren mravinjak. Mama sede
na prvu klupu bojeći se da Mara ne poželi sjajne i zvonke kupovne
igračke dece što su se u velikom krugu igrala. Goneći, međutim, svoj
veliki obruč dete se brzo nađe tamo i stade očarano. Okolo su trčali drveni
konjići, crveni, žuti, i plavi. Zajapurene devojčice punile su peskom svoje
kante. Svetla lica gumenih lopti poskakivala i valjala se po travi. Jurile su
sve vrste točkova i kolica i kola. I Mari se činilo da se sve te igračke i
deca u horu vesele:
BILJEŠKA O PISCU
BUĐENJE PROLEĆA
DEČJE PESME
KNJIGE RAZBIBRIGE
ŠARENA TORBICA
BUĐENJE PROLEĆA
MALI JAHAČI
U GOSTIMA
JUTARNJA PESMA PČELA
ŠUMSKA LJULJAŠKA
LIVADSKO ZVONCE
BLIŽI SE, BLIŽI LETO
KIŠA NA LIVADI
NAMERNIK
VOŽNJA
BELA VRANA
ŽMURA
JARE I VUCI
HVALISAVI ZEČEVI
JESEN
KO JE VEĆI
LIM I DRIM
SNEŽNI GOLUBOVI
PTIČIJA NOVA GODINA
SKRETNIČAR
DETINJSTVO
NAD KNJIGOM BAJKI
BAJKA O LABUDU
VETAR DADILJA
ORAŠČIĆI-PALČIĆI
PATULJAK KUKURUZOVIĆ
MEDVEDOVA ŽENIDBA
MACAN-BRACAN
PRIČA O RECI
BAJKA O LABUDU
KĆI VILINOG KONJICA
TRI PATULJKA
LEPO JE BITI DETE
BILJEŠKA O PISCU