Udruženje za razvoj i promociju novih tehnologija (NTec) u suradnji sa kompanijom

AMNED d.o.o. Tuzla

PRIRUČNIK ZA RAD I PROJEKTOVANJE NA FIBER OPTIČKIM

INSTALACIJAMA

JANUAR 2018

Popis kratica
ADSL Asymmetric Digital Subscriber Line nesimetrična digitalna pretplatnička linija
APC Angle Polished Connector optički konektor koji je poliran pod kutem
ATM Asynchronus Transfer Mode vremenski neusklađeni prijenos
BERT Bit Error Rate Taster ispitivač učestalosti pogrešnih bitova
BPON Broadband PON širokopojasna pasivna optička mreža
CAPEX Capital Expenditure kapitalna ulaganja
DFB Distributed Feedback Laser laser s raspodjeljenom povratnom vezom
DSL Digital Subscriber Line digitalna pretplatnička linija
EPON Ethernet PON Ethernet pasivna optička mreža
FTTx Fiber To The X optika do x (kuće, zgrade, naselja...)
GOR Glavni Optički razdjelnik
GPON Gigabit capable PON gigabitna pasivna optička mreža
GRO Glavni Razvodni Ormar
IEEE Institute of Electrical and Electronics
Engineers
IFC Interfacility Fiber Cable kabel za unutarnju primjenu
ITU International Telecommunications Union
ITU-T International Telecommunications Union -
Telecom sector
LTE Long Term Evolution dugotrajna evolucija
MPLS Multiprotocol Label Switching Višeprotokolna komutacija labela
NG-PON Next Generation PON pasivna optička mreža nove generacije
OCWR Optical Continuous Wave Reflectometer
OLT Optical Line Terminal centralna terminalna oprema
OLTS Optical Loss Test Set set za mjerenje gušenja
ONT Optical Network Terminal korisnička terminalna oprema
OPEX Operating expense operativni troškovi
ORL Optical Return Loss povratno gušenje
OTDR Optical Time Domain Reflectometer optički reflektometar
PC Polished Connector optički konektor - standardni
PON Passive Optical Network pasivna optička mreža
PtP Point to Point mreža točka - točka
SFP Small Form-factor Pluggable
VDSL Very high bitrate Digital Subscriber Line digitalna pretplatnička linija velikih brzina
VFL Visual Fault Locator izvor vidljive svjetlosti
VLAN Virtual LAN virtualna lokalna mreža
VoIP Voice over Internet Protocol prijenos glasa preko Interneta
WiMAX Worldwide Interoperability for Microwave Access svjetska interoperabilnost za
mikrovalnipristup

1. UVOD

Telekomunikacije čine ključnu dio informacijskih i komunikacijskih tehnologija. Razvojem

informatičkih tehnologija, potreba za prijenosom podataka zahtijevala je konstantno širenje
kanala za prijenos podataka i komunikaciju. Širenje interneta dovelo je do integracije
različitih komunikacijskih servisa kao što su video komunikacija, radio, TV. Samim time se
generirala i velika količina podataka. U početku su to bili bakreni kabeli koji su podržavali
prijenos relativno malog prometa, ali od tada bakrena tehnologija polako i sigurno gubi korak.
Dnevne aktivnosti, koje se danas smatraju trivijalnim, često troše značajnu količinu
ostvarenog prometa kojeg bakrena tehnologija zasigurno u budućnosti neće moći podržavati.
Krajem 80-tih godina otkriven je novi način komuniciranja, a to je optičko vlakno. Posljednjih
godina primjena optičkih telekomunikacija doživljava naglu ekspanziju. Optička vlakna se
počinju sve više implementirati u sve grane privrede i uslužne djelatnosti, primjerice u
pomorstvu, građevini, a najviše radi pada cijene te višestrukih prednosti u odnosu na bakrene
vodiče. Namjena optičkih komunikacijskih sistema jest prijenos signala velikim brzinama na
velike udaljenosti, putem optičkih veza.

U novije vrijeme vrlo je aktualno dovođenje optičke tehnologije do korisnika što može biti
kuća FTTH (eng. Fiber To The Home), poslovni prostor, zgrada FTTB (Fiber To The
Building), ured (Fiber To The Cabinet) i tako dalje. To je pristupna komunikacijska
tehnologija koja omogućuje implementiranje višestrukih usluga kod krajnjeg korisnika u
jednom paketu, poput primjerice interneta, mogućnosti ostvarivanja poziva preko internetske
mreže (eng. Voice over Internet Protocol, VoIP), implementiranja video signala i slično.

Od nekoliko tehničkih rješenja za sisteme pristupnih mreža kao najperspektivniji su se

pokazali sistemi bazirani na svjetlovodnim vlaknima. U tom segmentu postoje dva koncepta
predstavljena dvjema tehnologijama. Jedan je pasivna optička mreža (eng. Passive Optical
Network - PON), a drugi tehnologija aktivnog Ethernet-a (eng. Point to Point – PtP). Koji od
njih će prevladati teško je predvidjeti, no činjenica je kako je proteklih nekoliko godina došlo
do velike ekspanzije u implementaciji mreža baziranih na PON tehnologiji. Trenutno se može
reći da su one hit na svjetskom telekomunikacijskom tržištu, a samim time i vrlo zanimljiv
materijal za detaljnije analize i radove.

Tehničke parametre svake mreže, pa tako i one koja se bazira na optičkom fizičkom sloju,
potrebno je mjeriti. Za razliku od nekih drugih, mjerenja na PON-u, zbog specifične
arhitekture same mreže, spadaju među najzahtjevnija mjerenja na svjetlovodnim vlaknima.

2. PRISTUPNE MREŽNE TEHNOLOGIJE

Kako bi zadovoljila zahtjeve korisnika za velikim povećanjem brzine prijenosa podataka,

telekomunikacijska industrija je razvila nekoliko različitih pristupnih mrežnih tehnologija
koje se bore za prevlast u domeni širokopojasnog pristupa Internetu. Ako stvari gledamo s
aspekta medija za prijenos podataka onda se tu govori o bakrenoj parici, koaksijalnom kabelu,
energetskom kabelu, svjetlovodnom vlaknu te samom zraku kao mediju. Svaki od tih medija
posjeduje određene prednosti i nedostatke koji su uglavnom karakterizirani fizikalnim
svojstvima samog medija, ali i ekonomskim te legislativnim razlozima vezanim za pojedinu
zemlju. Uzmemo li za primjer bakrenu paricu, njezina limitacija se ogleda u preslušavanju
koje nastaje na visokim frekvencijama te onemogućava veće brzine prijenosa. S druge pak
strane, one ekonomske, danas svako kućanstvo posjeduje priključak bakrene parice te su na
taj način znatno smanjena ulaganja potrebna za implementaciju širokopojasnih usluga.
Potpuno suprotan slučaj je s optičkim vlaknom koje ima idealne fizikalne predispozicije, ali je
njegova trenutna penetracija u kućanstvima vrlo malena. Promatramo li pristupne mreže sa
strane dostupnih tehnologija uočit ćemo dva smjera njihova razvoja.

Primjeri takvog razvoja su već spomenuti PON i PtP, kojima je medij svjetlovodno vlakno ili
WiMAX i LTE koji koriste zrak kao medij. Drugi smjer razvoja temelji se na modernizaciji
prijašnjih verzija sistema. Tako je na primjer VDSL nasljednik ADSL tehnologije ili kod
kabelskih sistema DOCSIS 3, nastavak DOCSIS-a 1 i 2. Ono što je zajedničko svim
pristupnim tehnologijama je kontinuirani napredak u pogledu brzine prijenosa podataka. To je
primarni cilj kojemu se teži i glavni pokretač daljnjeg razvoja.

Mediji Naziv usluge Kapacitet Domet

(dolazni/odlazni) (km)
Upredena Analogna linija Do 56k / 56k bit/s -
parica
Upredena ISDN 144k / 144k uključujući <6
parica 64k / 64k govora
Upredena SDSL (Symmetric DSL) 768k / 768k bit/s <4
parica
Upredena ADSL (Asymmetric DSL) 1.5 do 6M / 64k do 640 k <4 do 6
parica bit/s
Upredena VDSL (Very high bit- rate 26 do 52M / 13M do 26 <0,3 do 1
parica DSL) M bit/s
Koaksijalni CDMA/OFDM + <14M / 14M bit/s unutar -
kabel QAM/QPSK 6 MHz pojasa
Optičko vlakno ATM 150M do 622M / 150M <20
(jednomodno) bit/s
Optičko vlakno Gigabit Ethernet Ethernet 1G bit/s (1.25G <5
(jednomodno) bit/s 8B/10B kodiranje)
Optičko vlakno Gigabit Ethernet Ethernet 1G bit/s (1.25G <0,55
(multimodno) bit/s 8B/10B kodiranje)

Tablica 1 prikazuje brzine pristupnih mrežnih sistema u zavisnosti od korištenog medija te

same tehnologije.

Te podatke treba uzeti s rezervom jer oni predstavljaju idealizirani sistem i teoretsku
maksimalnu brzinu u određenim uvjetima. Što se tiče situacije u svijetu, sredinom 2010.
godine ukupan broj širokopojasnih fiksnih priključaka procijenjen je na oko 450 milijuna.
Od toga daleko najveći postotak se odnosi na xDSL pristupne tehnologije, a zatim slijede
kablovski sistemi te oni bazirani na optičkom spojnom putu

3. OSNOVNE KOMPONENTE PRISTUPNE SVJETLOVODNE MREŽE

Električni signal se u predajniku (eng. Transmitter) pretvara u optički signal, kao takav
prenosi komunikacijskom mrežom do prijamnika (eng. Receiver) gdje se ponovno pretvara u
osnovni električni signal. Pristupna svjetlovodna mreža sadrži svoje pasivne i aktivne optičke
komponente. One moraju tvoriti cjelinu kako bi optička mreža ispravno funkcionirala.
U pasivne optičke komponente ubrajaju se:
 Optičke niti (eng. Optical fibers)

 Konektori (eng. Connectors)

 Trajni spojevi (eng. Splices)

 Djeljitelji (eng. Splitter)

 WDM sprežnik (eng. Coupler)

 Kabeli (eng. Cable)

 Spojnice

 Razdjelnici (eng. Distribution panel)

 Priključni ormari – kabineti (eng. Cabinets)

 Drop kabeli – priključna nit prema korisniku (eng. Drop cables)

U aktivne optičke komponente spadaju:

 Terminirajući optički uređaj na strani centrale (eng. Optical Line Terminal)

 Terminirajući optički uređaj na strani korisnika (eng. Optical Network Terminal)

3.1. Optičke niti

Optičke niti mogu se podijeliti obzirom na način širenja svjetlosti, vrsti materijala za jezgru i
ovojnicu, dimenzijama jezgre i ovojnice, transmisijskim karakteristikama te konstrukcijskim
izvedbama. U odnosnu na bakrene vodiče optička vlakna imaju mnogostruke prednosti:
 Manji promjer
 Jeftinija cijena
 Veći kapacitet prijenosa budući da u svjetlovodni kabel stane više optičkih vlakana
nego bakrenih žica
 Manji gubici u prijenosu, to jest manje prigušenje
 Slika 1. Optičke niti

Optička nit se sastoji od jezgre koja čini središnji dio optičke niti kojom putuje svjetlost.
Jezgra ima veći indeks loma od omotača otprilike od 0,5% do 2%. Zatim od omotača koji
okružuje jezgru te reflektira svjetlost nazad u jezgru. Posljednji dio je zaštitni omotač koji štiti
optičko vlakno od vlage i oštećenja.
Prema modu prostiranja svjetlosti, optička vlakna se dijele na jednomodna vlakna i višemodna
vlakna. Jednomodna vlakna imaju manji promjer jezgre koji iznosi 9 mikrometara (μm) dok
promjer plašta iznosi 125μm. Kao izvor svjetlosti kroz jednomodno vlakno se koristi
infracrveno lasersko svjetlo valne duljine 1300 – 1550 nanometara. Kroz jednomodno vlakno
informacije se prostiru brzinom većom od gigabita po sekundi (Gbit/s) na udaljenostima od 5
– 25 kilometara. Najveće gušenje ima valna duljina od 1310 nm koje iznosi 0,35 dB/km.
Manje gušenje ima valna duljina od 1490 nm koje iznosi 0,21 dB/km, dok najmanje gušenje
ima valna duljina od 1550 nm koje iznosi 0,19 dB/km.

Slika 2. Jednomodna optička nit

Višemodna vlakna imaju promjer jezgre od 50μm do 62,5μm dok im je promjer plašta također
125μm. Kao izvor svjetlosti kod višemodnih niti se koriste LED (eng. Light Emmiting Diode)
diode sa valnom duljinom od 850 nm do 1300 nm. Višemodnom niti moguće je prenijeti
podatke brzinom od oko 500 Mbit/s na udaljenost 1 – 2 kilometara.
Sa obzirom na profil indeksa loma optičke niti se dijele na one sa stepeničastim indeksom
loma te na one sa gradijentnim indeksom loma. Kod višemodnih svjetlovodnih niti sa
stepeničastim indeksom loma postoji više mogućih putova širenja svjetlosne zrake kroz niti.
Ovakvo širenje po višestrukim putovima dovodi do proširenja tj. disperzije zrake svjetlosti
koja se širi svjetlovodnom niti, što se izravno odražava na najveću moguću brzinu prijenosa
signala.
Jedna od čestih pojava zbog koje se degradira snaga signala je pojava pretjeranog savijanja
optičke niti, odnosno pojava makro savijanja (eng. Macrobending). Svako veće savijanje niti
ili kabela od dopuštenog radijusa povećava gušenje tako što uzrokuje skretanje zrake svijetla
iz jezgre u omotač i van niti. Time se smanjuje efektivna snaga poslanog signala. Ovaj tip
gušenja je veći za signale koji imaju veće valne duljine. Jedan od načina detektiranja
postojanja makro savijanja jest mjerenjem gušenja iste niti na dvije različite valne duljine, na
primjer na 1310 nm i na 1510 nm. Ukoliko je izmjereno gušenje niti na većoj valnoj duljini
znatno više od gušenja iste niti na manjoj valnoj duljini, postoji makro savijanje. Također
korištenjem vidljivog izvora svjetlosti, na jednom kraju optičke niti moguće je prostim okom
uočiti gdje svjetlost nepovratno izlazi iz jezgre.

Slika 3. Pojava makrosavijanja

3.2. Kabeli
3.2.1. Podjela sjetlovodnih kabela prema modu rada i indeksu loma

Sobzirom na tip ugrađenih svjetlovodnih vlakana, te s obzirom na njihove geometrijske

karakteristike, svjetlovodni kabeli se mogu podijeliti u tri osnovne skupine:

− višemodno vlakno sa stepenastim indeksom loma

− višemodno vlakno sa stalno promjenljivim indeksom loma
− jednomodno vlakno sa stepenastim indeksom loma

1. Višemodni svjetlovod sa stepenastim indeksom loma

Ova tip svjetlovoda karakterizira promjer jezgre koja je usporediva s promjerom omotača, te
je promjer jezgre puno veći od valne duljine zrake koju prenosisvjetlovod. Zbog toga kroz
ovu svjetlovodnu nit postoje više putova širenja svjetlovodne zrake, pa kažemo da se svjetlost
rasipa u više zraka tj. modova kojipropagiraju s jednog kraja na drugi. Najniži modovi putuju
uzduž osi svjetlovodne niti. Viši modovi vide se kao zrake koje se reflektiraju pri čemu
porastom moda rada raste i razmak između točaka u kojima se dogodila refleksija. Na Slici 6.
vidimo da je signal na izlazu prigušen i proširen. Prigušenje se javlja kao uzrok što je polje na
granici gdje se javlja refleksija eksponencijalno padajuće, te zrake dijelom prelaze u plašt
prilikom refleksije. Pri tome se disipira toplina i snaga zrake opada pa je izlazni signal
prigušen. Kromatsko raspršenje javlja se zbog toga što svi modovi ne prolaze isti put od
početka do kraja niti. Najniži mod prolazi najkraći put, dok najviši modovi prolaze najduži
put. Posljedica toga je da sve zrake ne stignu u isto vrijeme na kraj svjetlovodne niti pa kada
se spoje u jednu dobijemo vremensku disperziju. Ovaj ti svjetlovoda karakterizira veće
gušenje signala pa se uglavnom koriste za udaljenosti do 5 km. Dimenzije ovih svjetlovodnih
niti su najčešće 50/125μm i 62,5/125μm.

Slika 4. Višemodna optička nit sa stepeničastim indeksom loma

Izradio autor

2. Višemodni svjetlovod sa stalno promjenljivim indeksom loma

Kod ovog tipa svjetlovodnog vlakna indeks loma se mijenja po paraboli ako idemo od centra
jezgre prema njenom plaštu. Zrake koje putuju unutar jezgre ne odbijaju se u diskretnoj točki,
nego postaju postupno zakrivljene te prate gotovo sinusoidalnu putanju u niti. Zbog manjeg
indeksa loma u udaljenijim područjima od središta niti, zrake koje putuju pod većim kutom
imaju veću brzinu od onih koje putuju pretežno središnjim dijelom niti. Viši modovi kod ovog
svjetlovoda su ograničeni, pa je ograničeno i prigušenje, dok se zbog male disperzije kroz te
niti mogu prenositi signali većom brzinom u odnosu na multimodne niti sa stepenastim
indeksom loma. Tipični promjer jezgre kod ovog vlakna je također 50μm i 62,5μm dok je
plašt 125μm. Iako ovaj tip svjetlovoda ima bolje karakteristike od prije navedenog, primjena
mu je također na manjim udaljenostima, ali za nešto veće kapacitete
prijenosa signala.

Slika 5. Višemodna optička nit sa gradijentnim indeksom loma

3. Jednomodni svjetlovod sa stepenastim indeksom loma

Za prijenos signala najvećim brzinama i na najveće udaljenosti koriste se kabeli sa

jednomodnim nitima. Karakteristika ovih niti je da im je jezgra puno manjeg promjera u
odnosu na omotač (tipični promjer jezgre kod ovog vlakna je 9μm, dok je plašt 125μm), tj.
jezgra im je promjera reda veličine valne dužine svjetla. Zbog toga prilikom ulaska zrake u
svjetlovod ne dolazi do razdvajanja zrake, pa se svjetlovodom može širiti samo jedan mod.
Svjetlost kroz nit propagira samo putem jedne zrake koja se giba centralnom osi. Kažemo da
svjetlovod radi u najnižem modu, pa se i stoga zove jednomodni svjetlovod. Zbog širenja
samo jednog moda kod ovih svjetlovoda nema gubitaka zbog zagrijavanja i nema rasipanja u
vremenu zbog različitog prolaska puta zrake. Međutim za jednomodne niti je karakterističan
pojam "cutoff wavelenght" (kritična valna duljina). Kritična valna duljina je najmanja valna
duljina koja se generira prilikom propagacije u osnovnom modu. Na toj kritičnoj valnoj
duljini javlja se drugi mod rada koji se propagira kroz plašt i uzrokuje gubitke. Kako se valna
duljina povećava u odnosu na kritičnu počinju se javljati gubici osnovnog moda i sve više
energije prelazi u plašt. Posljedica toga je malo prigušenje i vremensko raspršenje izlaznog
signala. Zbog malog prigušenja ovim svjetlovodom je moguće prenositi signale na velike
udaljenosti, a zbog malog rasipanja impulsa imamo veću širinu prijenosnog pojasa.
Zbog drastično boljih karakteristika u odnosu na multimodne svjetlovode, a i zbog sve veće
primjene što je dovelo do smanjenja cijena takovih kabela, danas se sve više ugrađuju. Kada
imamo situaciju da bi nam za željenu mrežu ili neki njezin manji segment mogao poslužiti
multimodni svjetlovod jedino opravdanje za takav odabir je cijena multimodne aktivne
opreme koja je za sada dosta niža u odnosu na aktivnu opremu za jednomodne svjetlovode.
Što se tiče PON mreža kabelsku strukturu čine kabeli sa jednomodnim nitima.

Slika 6. Jednomodni svjetlovod sa stepenastim indeksom loma

3.1.2. Podjela sjetlovodnih kabela prema broju svjetlovodnih niti i vrsti vanjskog
omotača

Kako bi se svjetlovodne niti mogle koristiti za komunikacijske svrhe potrebno ih je na

odgovarajući način "zapakirati" u jedan složeni element kojeg nazivamo optički kabel.
Optički kabel je skup više optičkih modula koji su na određen način složeni u jednu cjelinu. U
kabelu su optičke niti zaštićene od mehaničkih, kemijskih i ostalih vanjskih utjecaja.

Osnovni dijelovi svjetlovodnog kabela su:

− svjetlovodna nit
− zaštitni omotač (Buffer)
− elementi za čvrstoću
− vanjski omotač
Zaštitni omotač (Buffer) je osnovna zaštita svjetlovodne niti unutar kabela i prema izvedbi
može biti labavi zaštitni omotač ili čvrsti zaštitni omotač.
Labavi zaštitni omotač je izveden u obliku cjevčice koja je dosta većeg promjera u odnosu
na svjetlovodnu nit. Unutar jedne cjevčice se u pravilu smješta više niti, najčešće do 12.
Cjevčice se ispunjavaju specijalnim gelom kako bi se dodatno zaštitile svjetlovodne niti. Na
taj način svjetlovodne niti formirane unutar cjevčice su izolirane od ostatka kabela i zaštićene
od mehaničkih i drugih utjecaja koje djeluju na 24 sam kabel. Različiti temperaturni
koeficijent plastike i stakla od kojeg su napravljene svjetlovodne niti u ovom slučaju ne utječu
na niti jer nema čvrstog fizičkog kontakta između niti i cjevčice.
Čvrsti zaštitni omotač je plastični sloj koji se čvrsto nanosi na svjetlovodnu nit. Ovaj tip
zaštite omogućava dosta manje radijuse savijanja svjetlovodnog kabela. Mana ovog načina
zaštite je negativni utjecaj različitog temperaturnog koeficijenta između izolacije i
svjetlovodne niti pa zbog temperaturnih promjena dolazi do mehaničkog naprezanja niti. Kod
kabela za vanjsko polaganje u pravilu se koriste kabeli za labavim zaštitnim
omotačem (Loose Tube), dok se kod kabela za unutarnje polaganje koristi čvrsti zaštitni
omotač.
Elementi za čvrstoću osiguravaju mehaničku čvrstoću kabela. Prvenstveno prilikom
instalacije pa i kod same eksploatacije na kabel djeluju razne vanjske sile koje mogu oštetiti
svjetlovodne niti. U tu svrhu se najčešće koristi kevlar, staklene niti (Fiberglass) ili čelik.
Prednost nemetalnih elemenata je da se ne istežu prilikom vlačnih opterećenja.
Vanjski omotač štiti kabel od vanjskih mehaničkih i kemijskih utjecaja kao što su:
mehanička habanja, kiseline, alkali, ulja, mehaničko oštećenje od glodavaca i dr. Najčešći
materijali koji se koriste za izradu vanjskog omotača su PVC, polyethylene, polypropylene,
nylon, teflon i dr.
Ovisno o broju svjetlovodnih niti i vrsti vanjskog omotača svjetlovodne kabele dijelimo na:
1. Kabele za unutarnje polaganje:
− kabeli s jednom niti (Simpleks)
− kabeli s dvije niti (Dupleks)
− Distribution kabeli – višenitni kabeli kod kojih je više niti omotano u isti omotač
− Break Out kabeli – višenitni kabeli kod kojih je svaka nit zaštićena svojim omotačem
− Raiser kabeli – namijenjeni za međuetažno polaganje unutar objekata, te moraju
zadovoljavati uvjet da ne proširuju požar između etaža tj. Da su negorivi ili ne podržavaju
gorenje (samogasivi)

2. Kabele za vanjsko polaganje:

− kabeli za zračno polaganje – zahtjevi za ove kabele su otpornost na vlagu, zaštita od sačme,
veliko temperaturno područje, UV zaštita i dr.
− kabeli za ukopavanje u zemlju i podvodno polaganje – zahtjevi za ove kabele su otpornost
na vlagu, zaštita od glodavaca, temperaturno područje, kabeli sa metalnim dijelovima ili
potpuno dielektrički (nemetalni) kabeli

3.1.3. "Color code" kabela

Kako bi točno znali broj pojedine niti u kabelu niti su označene određenim bojama. U
Tablici 2. vidi se redoslijed boja niti u jednoj cjevčici prema različitim standardima.
Kada kabel ima više popunjenih cjevčica sa nitima, onda brojanje niti počinje od crvene
cjevčice koja je početna cjevčica, te se prelazi na zelenu cjevčicu koja je smjerna, te se zatim
nastavi dalje u navedenom smjeru.

Tabela 2. Standardi za označavanje niti u SV kabelu

Kako bi bili 100% sigurni u redoslijed niti u kabelu, u praksi se pokazalo da je najbolje
koristiti podatke od proizvođača kabela.

3.1.4. Mehaničke karakteristike kabela

Zbog potreba za upuhivanjem velikih dužina kabela, mehaničke karakteristike
trebaju odgovarati standardima:
− IEC 60793-1
− IEC 60794-1-2
Prema tim standardima kabeli između ostalog moraju imati povećanu mehaničku
otpornost na vlačna opterećenja (tipično 2700N pa i više), te mali promjer savijanja
(tipično 15D). Ostale mehaničke karakteristike vide se u Tablici 3.
 Tabela 3. Mehaničke karakteristike kablova

Zbog velikih udaljenosti između krajnjih uređaja povezanih na svjetlovodni kabel, koriste se
veće tvorničke dužine (iznad 4km) kako bi se smanjio broj ravnih nastavaka na glavnom
kabelu, a time i ukupno vlastito prigušenje na pojedinimnitima. Standardne tvorničke dužine
isporuke optičkih kabela za glavne trase su 2000±100 i 4000m ± 100m, ali se sa
proizvođačem mogu ugovoriti i druge potrebne dužine, s obzirom na razmake između zdenaca
TK kanalizacije i krivudanje trase.
Projektirane pozicije spajanja tvorničkih dužina rade se sa početnom pretpostavko da su
tvorničke dužine nominalno 2000 ili 4000m.

3.1.5. ITU-T standardi - preporuke

Kako glavne trase optičkih mreža moraju prenositi velike količine podataka za zadovoljenje
potreba prijenosnog sustava uglavnom se odabiru jednomodni nemetalni kabeli kapaciteta 12,
24, 48, 96 ili više niti, predviđenih za rad na valnim dužinama od 1300nm do 1625nm (9/125
μm). Svojstva svjetlovodnih jednomodnih niti u glavnom svjetlovodnom kabelu trebaju
odgovarati slijedećim standardima ovisno o primjeni i željenim karakteristikama prijenosnog
sustava:

ITU-T G.652
− To je standard za jednomodni svjetlovod 9/125 μm sa stepeničastim indeksom loma koji
radi u 2. i 3. prozoru. Danas se u praksi najviše koristi, a ova je norma i najprimjenjivanija
kod nas. Optimizirano je za valnu duljinu od 1310nm i na njoj ima nultu disperziju. Može
raditi i na 1550nm, ali nije optimizirano. Tipična kromatska disperzija na 1550nm iznosi oko
17ps/nm-km. Mora se kompenzirat za aplikacije koje koriste veće brzine prijenosa. Prigušenje
je manje od 0,5dB/km na 1310nm i manje od 0,4dB/km na 1550nm. Danas je postignuto
prigušenje od 0,3 - 0,4dB/km na 1310nm i od 0,17 - 0,25 dB/km na 1550nm. Polarizacijska
disperzija manja od 0,1 ps/km.
ITU-T G.653
− To je optičko vlakno s pomaknutom disperzijom. Namijenjeno je za 3. optički prozor.
Također je jednomodno sa stepeničastim indeksom loma. Namijenjeno je za valnu dužinu od
1500nm - 1600nm. Danas se povećava trend komunikacije na 3. prozoru pa je nulta disperzija
s 2. prozora pomaknuta na 3. prozor. Gušenje ispod 0,35dB/km, a postignuto je od 0,19 -
0,25dB/km. Ovo vlakno je loše za WDM sustave
jer za njih ne smije u području od interesa biti točka nulte disperzije.
ITU-T G.654
− To je jednomodno optičko vlakno s pomaknutom cutoff vrijednošću. Imaju male gubitke u
području od 1550nm jer koriste čisti silicij u jezgri. Međutim imaju veliku kromatsku
disperziju na 1550nm.
ITU-T G.655
− To je vlakno s pomaknutom non-zero disperzijom. Mogu umanjiti nelinearna izobličenja
tako da izbacuju nultu disperziju izvan trećeg optičkog prozora. Imamo dvije familije NZD+ i
NZD- ovisno da li nulta disperzija upada prije 1550nm ili poslije te valne dužine. Gušenje oko
0,2dB/km i polarizacijska disperzija 0,1ps/km.

Danas se polažu svjetlovodni kabeli prema preporuci ITU-T G.652D, a za veće magistralne
vodove imamo slučajeve u praksi gdje se postavlja kabel sa svjetlovodnim nitima ITU-T
G.655 ili kabel koji se sastoji od dijela niti
prema ITU-TG.652D i dijela niti prema ITU-T G.655. Uglavnom se polažu kao podzemni
kabeli sa labavim zaštitnim omotačem (Loose Tube).

3.2. Optičke spojnice

Nastavljanje svjetlovodnih vlakana vrši se postupkom zavarivanja (fusion-splicing).
Svjetlovodni spoj (Splice) je trajni i nerastavljivi spoj dviju svjetlovodnih niti. Takav
"zavareni" spoj unosi jako mala prigušenja signala (oko 0,05dB) i refleksija pri prelasku
signala iz jedne niti u drugu gotovo da i nema. Ovaj tip spojeva se primjenjuje na spajanju niti
u kabelima koji se ugrađuju vani na terenu, tj. gdje nema potrebe za čestim rastavljanjem
spojeva. Kako su to spojevi koji se izvode vani na terenu, na kvalitetu i brzinu rada s optičkim
vlaknima, te na rezultate spajanja veliki utjecaj ima temperatura okoline, vjetar, kiša i ostali
klimatski uvjeti, te se zbog toga preporuča izrada nastavaka u specijalno uređenom vozilu.
Zbog toga je na svakom mjestu, gdje će se vršiti spajanje, potrebno prilikom polaganja kabela
ostaviti dovoljnu dužinu kabela (cca. 5 - 25 m sa svake strane buduće spojnice, ovisno o
uvjetima na samoj lokaciji spojnice), kako bi se kabel prilikom izrade spoja mogao uvući u
vozilo u kome se taj posao obavlja. Na svim mjestima nastavaka (spojnica) se na taj način
dobiva rezervna dužina kabela od 10 do 50 m zbog budućih potreba održavanja svjetlovodnog
kabela. Posebno treba napomenuti da kvaliteta spoja optičkog kabela ovisi o strpljivosti i
smirenosti radnika koji vrši spajanje te od uvjeta na terenu, a najviše od vibracija uslijed
vjetra te prašine koja znatno utječe na produktivnost i kvalitetu rada.
 Slika 7. Svjetlovodna spojnica

3.2.1. Vrste svjetlovodnih nastavaka

Prilikom izrade svjetlovodnih nastavaka ovisno o broju i načinu spajanja pojedinih niti kabela
razlikujemo tri vrste nastavaka:

1. Ravni nastavak
− Kod ovog nastavka se vrši nastavljanje SV kabela i spajaju se ravno sve niti kabela. Ova
vrsta nastavaka vrši se na završecima tvornički isporučenih duljina kabela.
2. Račvasti nastavak
− Kod račvastog nastavka spajaju se samo potrebne niti na spojni svjetlovodni kabel, dok se
preostale niti u svjetlovodnom kabelu ne prekidaju.
3. Ravno-račvasti nastavak
− Ravno-račvasti nastavak izvodi se na pozicijama gdje se kraj tvorničke dužine
svjetlovodnog kabela poklapa sa pozicijom gdje se spaja i uvodni svjetlovodni kabel, te se u
tom nastavku samo određene niti spajaju na uvodni kabel, dok se sve ostale niti glavnog
svjetlovodnog kabela spajaju ravno.

Slika 8. Vrste svjetlovodnih nastavaka

3.3. Svjetlovodni konektori

Za razliku od Splice-a koji je nerastavljivi spoj svjetlovodni konektori ostvaruju rastavljivi
spoj. Svjetlovodni konektor je element koji služi za spajanje svjetlovodne niti iz kabela sa
aktivnom opremom ili za prespajanja na niti u drugom svjetlovodnom kabelu. Konektori se
konstruiraju i proizvode sa dva najvažnija uvjeta, a to su da omogućuju višestruka spajanja i
raspajanja spojeva, te da je spoj dovoljno kvalitetan da se ostvari maksimalni mogući prijenos
svjetlosne energije tj. da gušenje signala bude što manje. Dodatno se od konektora očekuje da
gubici moraju biti jednaki bez obzira na mjesto gdje se koristi i da bude jeftin. Na Slici 9. vidi
se spoj dva svjetlovodna konektora kao i osnovni dijelovi konektora.
 Slika 9. Spoj dva svjetlovodna konektora

Dizajn samih konektora (spojnica) omogućava višestruko spajanje svjetlovodnih vlakana, bez
značajnijih gubitaka na spojevima. Nadalje, konektori moraju omogućiti jednostavno
spajanje, odspajanje, mjerenje gubitaka, ali trebaju biti i financijski pristupačni. Zahtijeva se
vrlo velika otpornost na vanjske utjecaje, kao što su temperatura, prašina i vlaga. Greške
uzrokovanje konektiranjima kao što su slabi spojevi, prekidi i šumovi uzrokovani refleksijama
trebaju se svesti na najmanju moguću mjeru. Ukupni gubici na optičkim konektorima moraju
biti manji od 1 dB.
Optički konektori su pozicionirani u svim točkama optičke mreže. Pružaju mogućnost
fleksibilnog prospajanja optičkog puta. Zbog svojih malih dimenzija svjetlovodne niti
zahtijevaju izuzetno preciznu tehnologiju izrade konektora, a sve to kako bi se smanjili gubici
koji se mogu javiti na konektoru.

3.3.1. Vrste svjetlovodnih konektora

Danas u upotrebi imamo puno vrsta svjetlovodnih konektora, a jedni od najčešćih su:
1. FC konektor

Slika 10. FC Konektor

Ovaj tip konektora osigurava visoku preciznost spajanja i na taj način ostvaruje siguran spoj u
teškim uvjetima okoline. Otporan je na vibracije i sl. utjecaje jer se izrađuje u metalnom
kućištu koje ima navoj kojim se pričvršćuje na spojnik. Konstruiran je za otprilike 500
prekapčanja, a gušenje je cca. 0,25dB. Postoje verzije konektora za monomodne i višemodne
svjetlovodne niti. Najčešći tip konektora u optičkom distribucijskom okviru (eng. Optical
Distribution Frame) te u laboratorijskim okruženjima. Kod navijanja konektora treba se paziti
na poravnanje "nosića" u utor na priključku.

2. LC konektor

Slika 11. LC konektor

LC konektor je mali kvadratni (eng. Small Square) konektor izveden od plastike, uži je nego
FC konektor te se priključuje "na klik" palstičnim zupcem. Ferula LC konektora je promjera
1,25 mm. Ovaj tip konektora izrađuje se u plastičnom kućištu i sadrži sve prednosti SC i
STkonektora. Kućište je malo i omogućava jednostavno i brzo spajanje. Primjenjuje se u
aplikacijama gdje imamo veliki broj priključaka. Konstruiran je za 1000 prekapčanja i ima
gušenje cca. 0,15dB. Također postoje verzije konektora za monomodne i višemodne
svjetlovodne niti. LC konektor je vrlo lomljiv pa treba paziti kod spajanja. Koristi se kao
završni konektor kod korisnika na FTTH kućnoj instalaciji. Na njega se konektira pomoću LC
adaptera te se također vrše mjerenja. Ima veliku osjetljivost na čestu upotrebu te ga je
preporučljivo koristiti sa adapterom kako bi izbjegli prečesta otkapčanja. Odlikuje ga vrlo
mala refleksija.

3. SC konektor

Slika 12. SC konektor

SC je također kvadratni konektor koji je izrađen od plastike. Priključuje se kao i FC konektor

odnosno "na klik". Ferula SC konektora je promjera 2,5 mm. Koristi se kod priključnih
panela, terminalnih uređaja. Ovaj tip konektora osigurava brzo i lako spajanje i raspajanje
spojeva, pa se još zove"push-on", "pull-off" konektor. Također se treba paziti prilikom
ukopčavanja budućida je plastika konektora vrlo lomljiva, te na poravnanje "nosića" u utor na
priključku. SC konektor odlikuje jednostavnost rukovanja. Najčešće korišteni konektor kod
spajanja na razvodnim ormarićima. Pogodan je za rad gdje je potreban dvostruki (Dupleks)
spoj. Konstruiran je za 1000 prekapčanja i ima gušenje cca. 0,25dB. Također postoje verzije
konektora za monomodne i višemodne svjetlovodne niti.

4. ST konektor

Slika 13. ST konektor

Kućište je metalno slično kao i kod FC, a izvedeno je kao bajunet pa omogućava brzo
spajanje i raspajanje spojeva. Ovaj tip konektora danas ima dosta široku primjenu, a
konstruiran je za 500 prekapčanja i ima gušenje cca. 0,4dB. Također postoje verzije konektora
za monomodne i višemodne svjetlovodne niti.
Kod nas u praksi se u pravilu svi navedeni tipovi mogu naći, s time da FC i ST tip konektora
su već sve manje u upotrebi. Danas se uglavnom koriste SC konektori, te se sve više prelazi
na LC tip konektora.

Konektor Gubici prilikom Tip vlakna Primjena

ukapčanja

FC 0,50 - 1dB SM, MM Telekomunikacije

LC 0,15 dB (SM) SM, MM Konekcije velikih gustoća

0,10 dB (MM)

SC 0,20-0,45 dB SM, MM Protok podataka

SC DUPLEX 0,20-0,45 dB SM, MM Protok podataka

ST 0,40 dB (SM) SM, MM Unutar zgrada, pomorstvo

0,50 dB (MM)

Tabela 4. Vrste konektora i primjena

U svjetlovodnoj tehnologiji i pri radu sa opremom nužno je paziti na čistoću. Čestice

nečistoće mogu uzrokovati oštećenje svjetlovodne niti ili konektora te tako privremeno ili
trajno narušiti kvalitetu signala i usluge. Najčešći uzrok svih problema jest upravo nečistoća
na kontaktnim spojevima, a ista je posljedica nepažljivog ili nespretnog rukovanja pri
instalaciji ili otklonu kvara. Pri radu sa konektorima potrebno je koristiti sredstva za čišćenje.
Za čišćenje konektora koriste se specijalizirani optički mikroskopi (eng. Fiberscope) i
mikroskopske sonde (eng. Videoscope). Mikroskop je samostalna jedinica koja djeluje kao
povećalo zbog čega se ne smije koristiti na živoj optici. Mikroskopska sonda djeluje kao
nastavak u sklopu instrumenta sa zaslonom, zbog čega je sonda sigurniji uređaj za korištenje
jer ljudsko oko nije izloženo direktno izvoru svjetla. Prije spajanja konektora je vrlo važno
provjeriti površinu niti te provjeriti njenu čistoću te ju po potrebi očistiti. Nakon čišćenja se
treba opet provjeriti površina i tako sve dok se ne postigne maksimalna moguća čistoća. Pod
nečistoću spadaju sve strane čestice koje se mogu naći između kontaktnih spojeva, na površini
staklene niti ili na priključnim površinama. Konektore je moguće čistiti posebnom opremom
za čišćenje, specijalnim štapićima ili kompresiranim zrakom. U Tablici 1. su dane neke
vrijednosti gubitaka pojedinih tipova konektora te moguća primjena.
3.4. Vrste ferula
Ferula je unutrašnji keramički dio konektora unutar kojega je smještena optička nit.
Konektori, to jest ferule, dijele se u dvije osnovne skupine. Izrađene su posebnom tehnikom
poliranja.
1. UPC (eng. Ultra Polished Connector) tip konektora
UPC jest ravno polirana ferula koja se nalazi na konektorima plave boje. Odlikuje se nešto
većom refleksijom u odnosu na APC konektore budući da se svijetlo od konektorskog sučelja
reflektira direktno nazad u izvor povećavajući tako gubitke. Najčešće služi za povezivanje
rute od centralnog poslužitelja do uređaja na strani korisnika prenoseći digitalne signale.
Gubitak ovakvog tipa konektora je oko 55 dB.

Slika 14. Ravno polirani konektor

2. APC (eng. Angled Polished Connector) tip konektora
Ferula polirana pod kutem od 8o. Najčešće su zelene boje i koriste se samo u jednomodnoj
tehnici. Na svom spoju daju manju refleksiju signala koja je bolja od 60 dB, vrlo male gubitke
koji su manji od 0,2 dB budući da se reflektirana svjetlost apsorbira u omotaču i manje
gušenje signala koje je definirano kao omjer izlazne i ulazne snage. Ovakav tip konektora se
implementira u završnim priključcima kod korisnika. Upotreba ovih konektora je češća zbog
svoje pouzdanosti i pruža brojne prednosti u vidu fleksibilnosti mreže, testiranja i otklanjanja
poteškoća. APC priključci se preferiraju tamo gdje se nalaze otvoreni priključci na korisničkoj
strani razdjelnika te za prijenos video signala.
 Slika 15. Ferula polirana pod kutem
Prolaskom svjetlosti na spoju dva konektora dolazi do malene količine refleksije to jest, dio
svjetlosti se reflektira i vraća prema izvoru. Ukoliko je ferula polirana pod kutem, refleksija je
povećavaju gušenje i refleksiju te povećavaju vjerojatnost nakupljanja nečistoće na tom
konektorskom spoju. Obavezno se moraju međusobno spajati iste vrste konektora.

Slika 16. Razlika između PC i APC konektora

Slika 17. Neispravan spoj ferula

3.5. Fuzijski kontakti

Fuzijskim kontaktima (eng. Splice-vi) se ostvaruju trajni kontakti optičkih niti na način da se
dva kraja optičke niti međusobno tale. Prije samog postupka taljenja oba se kraja niti moraju
jednako pripremiti. Vanjska izolacija mora se skinuti. Skidanje izolacije obavlja se posebnim
alatom kao na primjer klještima ili skidačem izolacije. Postupak je precizan i ponovljiv. Zatim
se priprema nova izolacija koja će zaštititi spoj, nit se čisti od nečistoća, reže se pod pravim
kutem potrebne duljine te se postavlja u ležajeve uređaja. Rezanje kraja niti na točnu duljinu
koja je otprilike 10mm, obavlja se posebnim nožem. Odrezani višak niti potrebno je ukloniti
na sigurno mjesto, budući da se može opasno ugroziti zdravlje jer se mikrometarski komadići
niti mogu vrlo lako unijeti u čovjekov organizam. Postupak i rezultate taljenja moguće je
pratiti na video zaslonu uređaja. Nakon taljenja potrebno je postupkom zagrijavanja osigurati
zaštitu spoja pripremljenom termo-skupljajućom izolacijom (cjevčicom).

Slika 18. Termo – skupljajuća cjevčica

Pripremljenu termo-skupljajuću izolacijsku cjevčicu potrebno je navući preko osjetljivog i

lako lomljivog taljenog spoja optičkih niti. Nit se postavlja napeta u pećnicu, sa cjevčicom
položenom u sredini. Cjevčica se u pećnici termički tali na spoj niti. Postupak se nadgleda
kroz prozirni poklopac te nema mogućnosti ispravka. Ako uređaj (eng. Splicer), ima pomoćne
ležajeve vodilice ili držače za fiksno držanje optičkih niti, moguće je početi postupak
stavljanjem niti na njih. Opremom za čišćenje (alkohol ili maramica) potrebno je očistiti
pripremljen kraj niti. Jednom kada je nit očišćena, potrebno je vrlo pažljivo rukovati sa njom
te se ne smije nikako čistiti sa prstima ili puhanjem u nit. Također je bitna i čistoća ležajeva
uređaja u koje se smješta nit između elektroda. Za ispravan spoj sa što manjim gušenjem
nužno je da niti, tj. jezgre niti budu poravnate i usklađene po svim osima jer neusklađenost
može drastično utjecati na ostvarivanje dobrog i kvalitetnog spoja te unosi gušenje. Niti
položene na ležajeve tale se električnim lukom koji se stvara između dvije elektrode. Prvi
slabi električni luk spaliti će moguće nečistoće i očistiti spoj. Drugi jači električni luk stalit će
niti u čvrsti spoj pri temperaturi od približno 1800oC. Taljenje traje kratkotrajno. Nakon
taljenja i ostvarenog spoja, na uređaju je vidljiva i njegova aproksimativna vrijednost gušenja
koje mora biti ispod 0,1 dB. Ukoliko je konačni spoj loše izveden (gušenje je veće od 0,1 dB,
nit se slomila ili je izolacija cjevčicom neispravno izvedena) cijeli postupak je potrebno
ponoviti dok rezultati ne budu zadovoljavajući.

Slika 19. Pravilan i nepravilan položaj niti

Dvije su osnovne vrste tajnih fuzijskih kontakata:
 Mehanički kontakt
 Kontakt ostvaren taljenim spojem
Mehanički kontakti su manje cijene, no imaju veliki gubitak ukapčanja koji iznosi 0,2 dB te
također imaju vrlo veliku refleksiju. Konvencionalni mehanički kontakti se smatraju sirovima
što se tiče svojih karakteristika, ali su vrlo jednostavni za rukovanje. U proteklih nekoliko
godina razvili su se novi materijali te načini izrade omogućavajući bolje performanse te
približavanje karakteristikama koje imaju kontakti ostvareni taljenim spojem.
Kontakti ostvareni taljenim spojem su skuplji, imaju mali gubitak ukapčanja koji iznosi 0,02
dB te praktički nema refleksije. Broj fuzijskih kontakata ovisi o dužini kabela. Tipično koriste
se dužine od 2 km ili manje, 4 km te 6 km. Različite dužine kabela pružaju drugačije
prednosti i mane. Za dužine kabela od 2 km ili manje koristi se najviše fuzijskih kontakata u
okviru drop kabela od djeljitelja do krajnjeg korisnika. Vrlo su lagani za održavanje. Kod
dužina kabela od 4 km, fuzijski kontakti se koriste kod distribucijskih kabela, relativno su
jednostavni za održavanje i zahtijevaju prosječan broj fuzijskih kontakata. Naposljetku kod
dužina od 6 km, ovakvi kontakti su teži za održavanje ali sa druge strane ima ih najmanje.

3.6. Djeljitelj
Djeljitelj (eng. Splitter) je element mreže koji dijeli jednu optičku nit na više njih čime se
dobiva konfiguracija od jednog ulaza i više izlaza. Signal na izlazu sadrži istu informaciju kao
što je na ulazu samo je snaga signala manja.
Omjer djeljenja je 1:2n gdje je n = 1,2,3 itd. Svako dijeljenje jedne niti na dvije unosi gušenje
signala od 3dB na izlaznoj niti. Teoretsko ukupno gušenje djeljitelja je n*3dB i jednako je u
oba smjera širenja signala.

Slika 20. Tok podataka u jednom i drugom smjeru

Uređaj na centrali OLT (eng. Optical Line Terminal) šalje pakete prometa prema djeljitelju
koji signal dijeli jednako prema svim korisnicima. Takav tok podataka se vrši od centrale
prema korisnicima. Kod obrnutog protoka podataka, uređaji kod korisnika ONT (eng. Optical
Network Terminal) šalju promet u vremenskim intervalima prema strani centrale koji se
raspodjeljuje po vremenskim intervalima kako ne bi došlo do preklapanja podataka i njihovog
gubitka. U praksi se većinom koristi TDMA (eng. Time Division Multiple Access) protokol.
Ovaj se protokol temelji na metodi pružanja svakom krajnjem korisniku određeni period
vremenskog intervala u kojem može slati i primati signale. U praksi se koriste djeljitelji
omjera 1:32 budući da veći omjeri djeljenja izazivaju velike gubitke u optičkoj mreži.

Djeljitelji mogu biti instalirani na jedan od tri načina:

 Zakopani pod zemljom
 Postavljeni u zrak na vodove
 Unutar distribucijskog razdjelnika

Slika 21. Primjer djeljitelja 1x32

OMJER TIPIČNA
DJELJENJA GUŠENJA

1:2 3,5 dB

1:4 7 dB

1:8 10 dB

1 : 12 14 dB

1 : 32 18 dB
Tabela 5. Gušenje djeljitelja

3.7. Pasivni optički sprežnici/rasprežnici (Coupler/Splitteri)

U počecima su se podaci prenosili preko jednog kanala u jednom optičkom vlaknu koristeći
jednu valnu dužinu. Budući da se nije koristilo nikakvo pojačanje signala, dužina optičkog
linka je bila limitirana na 100 kilometara sa značajnim gubitkom optičke snage. Pojava
multipleksera valnih dužina omogućila je prijenos mnogo kanala (svaki je sadržavao svoju
valnu duljinu) u jednom optičkom vlaknu bez opasnosti od interferencije. Tako je danas
moguće više svjetlosnih duljina moguće je spregnuti u jednu nit. Kako je valna duljina po
formuli jednaka omjeru brzine i frekvencije, svaka valna duljina čini jedan prijenosni kanal.
Multipleksiranje valnih duljina (eng. Wavelenght Division Multiplexing, WDM) je
tehnologija prijenosa po svjetlovodnim nitima koja iskorištava širokopojasna svojstva niti i
omogućava istovremeni prijenos u cijelom spektru. Boje vidljive svjetlosti su generalno
opisane pomoću svoje valne duljine. Korištenjem različitih boja u različitim signalima,
odnosno slanje različitih svjetlosnih zraka kroz optičko vlakno u isto vrijeme je definicija
multipleksiranja valnih duljina. Koriste se dvije vrste optičkih sprežnika (eng. Coupler), a to
su CWDM i DWDM. Multipleksiranje valnih dužina je iznimno korisna tehnika u optici,
budući da se uvelike povećava količina informacija koja može biti poslana kroz optičko
vlakno. Propusnost jedne svjetlosne zrake ograničena je disperzijom u samom vlaknu.
Korištenjem dvije ili više svjetlosnih zraka različite boje, omogućuje se iskorištavanje cijelog
propusnog spektra za svaku pojedinu zraku.

CWDM (eng. Coarse Wavelenght Division Multiplexing), dakle grubo multipleksiranje

valnih duljina je metoda kombiniranja više signala različitih valnih duljina za prijenos
podataka kroz optičko vlakno, tako da je broj kanala manji od broja kanala u DWDM tehnici,
a veći od standardnog multipleksiranja. CWDM tehnika omogućava rad od oko šesnaest
kanala gdje je razmak između kanala otprilike 20 nm. Svaki kanal može ponuditi veliku
brzinu prijenosa podataka kao primjerice 2,5, 4, 10 Gbit/s. Ova tehnika na valnim duljinama
od 1310 nm i 1550 nm. Energija iz lasera u CWDM tehnici je odaslana u većem rasponu
valnih duljina nego kod DWDM-a. Tolerancija lasera iznosi 3 nm dok je kod DWDM-a
tolerancija puno uža. Zbog upotrebe lasera sa nižom preciznošću, CWDM sustav je jeftiniji te
troši manje energije nego DWDM. Negativna strana grubog multipleksiranja je manja
maksimalno ostvariva udaljenost između komunikacijskih čvorova koja otprilike iznosi oko
100 kilometara.
DWDM (eng. Dense Wavelenght Division Multiplexing), odnosno gusto multipleksiranje po
valnim duljinama je tehnologija koja stavlja podatke različitih izvora u isto optičko vlakno.
Pomoću DWDM tehnologije se prenosi iznimno velika količina podataka preko velikih
udaljenosti u telekomunikacijskim mrežama. Svi signali se prenose u isto vrijeme na
različitim valnim duljinama. Korištenjem DWDM-a moguće je spregnuti oko osamdesetak ili
više kanala u jedno optičko vlakno. Svaki signal je vremenski pomaknut. Razmak između
kanala je manji od 1nm. Brzine prijenosa su od 2,5 Gbit/s pa sve do 200 Gbit/s. Budući da je
svaki kanal demultipleksiran po završetku prijenosa u svoj originalni oblik, moguće je kroz
vlakno prenositi različite formate podataka. Tako se zajedno mogu prenositi internet podaci,
ethernet podaci te ostalo. Koristi pogodnosti EDFA (eng. Erbium Doped Fibre Amplifier)
pojačala pojačavajući optičke kanale bez optičko – električno – optičke konverzije i tako
omogućava prijenos podataka na udaljenosti veće od 1500 kilometara. Budući da DWDM
tehnologija ima jako uzak razmak kanala, moraju se bolje kontrolirati valne duljine. To
zahtijeva uporabu hlađenih lasera, što znači i veću cijenu sustava.
 Slika 22. Veza između dvije točke DWDM tehnologijom

Slika 23. Pasivni optički sprežnici/rasprežnici (Coupleri/Splitteri)

WDM Splitteri se najčešće izrađuju sa omjerima sprezanja/rasprezanja 4, 8, 16, 32 i

64, s time da osim faktora dijeljenja postoji podjela po grupama valnih duljina, pa se
tako kombinacijom Splittera sa različitim grupama valnih duljina može ostvariti dijeljenje i
preko 100-tinjak valnih duljina. Optički Splitteri, osim kao na Slici 18., se izrađuju u
modularnim kućištima standardiziranih dimenzija namijenjenih za ugradnju u okvire (rack-
ove) koji se ugrađuju u standardizirane komunikacijske ormare.

3.8. Razdjelnici
Razdjelnici (eng. Distribution panel) su elementi mreže na kojima su smješteni završeci
svjetlovodnih kabela. Osnovni tipovi su veći razdjelnici unutar kojih se vrši prespajanje
unutar razdjelnika ili među razdjelnicima od nekoliko desetaka do nekoliko tisuća niti. Oni su
uglavnom smješteni na lokacijama centrale. Pod osnovne tipove spadaju i završne kutije na
kojima se spaja korisnička oprema. Osnovni elementi su ormar za smještanje polica i vodilica,
zatim police koje sadrže reglete za konektorsko spajanje te kazete za spajanje trajnim spojem.
Također i vodilice koje služe za kontrolirano vođenje završnih i prespojnih vrpci te
namotavanja viška kabela spadaju pod sastavni dio razdjelnika. Razdjelnik se montira na zid
ili u ormar. Kroz otvor za uvod kabela uvodi se očišćeni kabel i učvršćuje se na plašt ili na
centralni rasteretni element. Cjevčice sa nitima se dovode na kazetu gdje se režu na mjeru i
učvršćuju se vezicama na kazetu. Na kazetu se također učvršćuje odgovarajući broj
pripremljenih završnih vrpci kojima se konektor spaja na regletu, a slobodni kraj niti namata
se u kazetu. Potrebno je ostaviti dovoljnu duljinu kabela između točke učvršćenja na
razdjelniku kako ne bi došlo do ispadanja niti iz kazete prilikom izvlačenja kazete iz
razdjelnika. Pri ugradnji razdjelnika potrebno je paziti da se ima otvoreni i jednostavan
pristup te se sve konektora treba zaštititi sa kapicama.

Slika 24. Razdjelnik

4. KONFIGURACIJA PRISTUPNE MREŽE

Postoje različite arhitekture za spajanje korisnika na pasivnu optičku mrežu (eng. Passive
Optical Network). Ipak, svaka pasivna optička mreža zahtijeva sljedeće komponente:
1. Optički linijski terminal (eng. Optical Line Terminal)
2. Opremu za distribuiranje video, glasovnog signala na strani poslužitelja
3. Optičko vlakno za spajanje OLT-a i razdjelnika
4. Distribucijska optička vlakna te kabele za spajanje od razdjelnika do uređaja na strani
korisnika (ONT – Optical Network Terminal) tzv. drop kabele
5. Uređaj na korisničkoj strani ONT Razdjelnik, distribucijski i drop kabeli čine optičku
distribucijsku mrežu kojom se svjetlost prostire od poslužitelja do korisnika. Optički linijski
terminal je povezan sa javnom telefonskom mrežom i sa internetom. Video signali ulaze u
sustav pomoću poslužitelja digitalne televizije. Također, video signali se mogu konvertirati u
optički format pomoću optičkog video odašiljača. Takvi signali se pojačavaju te prenose dalje
pomoću optičkog sprežnika. Tok podataka je nizvodan i uzvodan (eng. Downstream and
Upstream). Nizvodan tok podataka podrazumijeva tok podataka od centralnog poslužitelja pa
do krajnjeg korisnika, dok je uzvodni tok podataka obratan.
Distribucijski kabel od centralne lokacije se prostire do razdjelnika gdje se nalaze jedan ili
više optičkih djeljitelja. Ovakvi kabeli u sebi sadrže više optičkih niti kojih obično ima
onoliko koliko ima i djeljitelja. Djeljitelji se nalaze unutar 50-100 metara od krajnjih
korisnika. Nakon razdjelnika sa drop kabelom koji u sebi sadrži samo jednu optičku nit se
nastavlja povezivanje na krajnji uređaj kod korisnika (Optical Network Terminal, ONT) gdje
se spajaju Internet, televizija, telefon i ostale usluge. Ovakvi kabeli su vrlo dobro zaštićeni od
nepovoljnih vremenskih utjecaja. Za svaki pojedini krajnji uređaj kod korisnika postoji i
odgovarajući drop kabel. Dakle, broj drop kabela odgovara broju krajnjih korisnika.
Centralni poslužitelj podržava nizvodni prijenos podataka i glasovne komunikacije na valnoj
dužini od 1490 nm, dok krajnji uređaj kod korisnika omogućuje uzvodni protok podataka i
govora na valnoj duljini od 1310 nm. Mogući je i prijenos video signala na valnoj dužini 1550
nm u oba smjera bez opasnosti od interferencije. Kao izvori koriste se dva tipa lasera. Za
nizvodni tip podataka i govora od centralnog poslužitelja prema korisniku koristi se hlađeni,
direktno modulirani laser sa raspodijeljenom povratnom vezom (eng.Distributed Feedback,
DFB) uskog spektra. Ovaj laser se temelji na Braggovoj rešetki. Rešetkasta struktura
omogućuje protok informacija u oba moda prijenosa signala (transverzalni i longitudinalni), te
je nepotrebno zračenje smanjeno za više od 50 dB. Difrakcijska rešetka se formira na gornjem
valovodu u obliku aktivne regije. Jedan kraj rešetke je antirefleksivan, dok drugi kraj ima
visoku refleksiju. Rešetka je konstruirana tako da propušta samo uski pojas valnih duljina.
S korisničke strane prema poslužitelju koristi se jeftiniji, multifrekvencionalni Fabry – Perot
laser, koji spada u grupu osnovnih poluvodičkih lasera. Ovaj laser se sastoji od aktivne regije
te od dva paralelna zrcala na svakoj strani. Zrcala se koriste kako bi se ostvarila pozitivna
povratna veza uzbuđenih fotona. Također dva zrcala tvore rezonator. Kada val stigne sa
jednog kraja zrcala na drugi kraj zrcala, on se reflektira te također mijenja fazni kut za 180°.
Ovaj tip lasera podržava samo stojeće valove određene valne duljine.
Bitno je napomenuti da opisivane optičke mreže rade na asinkronom modu prijenosa
informacija (eng. Asynchronous Transfer Mode, ATM). Ovaj princip se zasniva na
tehnologiji prijenosa podataka u paketima preko mreže. Podaci su vrlo male veličine i zbog
tog razloga mogu se emitirati video i audio signali kroz istu mrežu, bez zagušenja mreže.
Tehnologija prostiranja signala kroz pasivnu optičku mrežu dijeli se u dvije glavne skupine:
1. Point – To – Point Passive Optical Network (P2P PON)
2. Point – To – Multi Point Passive Optical Network (P2MP PON)
Topologija mreže "Od točke do točke" (eng. Point to point) povezuje jedan par kablova
optičkog vlakna putanjom od komunikacijske točke smještene izvan zgrade, do jednog
pojedinog korisnika na takav način, da je nizvodni promet generiran prema korisniku po
jednom kabelu dok je uzvodni promet generiran po drugom kabelu prema poslužitelju.
Ovakva topologija je jednostavno izvediva no skupa, zbog velikog broja implementiranih
optičkih vlakana. Također je broj sučelja na poslužiteljskoj strani dvostruko veći od broja
korisnika.
 Slika 24. Topologija od točke do točke

Topologija "Od jedne točke do više točaka" (eng. Point to Multipoint P2MP) kabliranja se
vrši tako da se optičke staze granaju od komunikacijske točke do više krajnjih korisnika ili
zgrade. Ova topologija pruža mnoge pogodnosti u odnosu na P2P topologiju. Kod P2MP
arhitekture nema aktivnih komponenti optičke mreže između centralne lokacije odnosno
poslužitelja i svakog pojedinog krajnjeg korisnika. To omogućuje korisnicima da njih
nekoliko koristi istu vezu prema centralnom poslužitelju. To je omogućeno jednog ili više
optičkih razdjelnika koji mogu povezivati do 32 korisnika po jednom optičkom vlaknu.
Optički djeljitelj se ubraja u pasivnu optičku opremu, pa mu ne treba dodatni izvor napajanja
što je svakako pozitivna činjenica. Time je također eliminiran problem napajanja optičkog
komutatora. P2MP tehnologija uvelike reducira mrežnu instalaciju i održavanje, te ima
smanjene troškove u odnosu na P2P topologiju. Upotreba optičkih kablova u odnosu na
bakrene kabele rezultirala je sa tri važne promjene:
1. Vrlo veliko povećanje kapaciteta
2. Značajno smanjenje troškova u vidu opreme i održavanja
3. Poboljšana kvaliteta usluge
Postoji nekoliko tipova pasivne optičke mreže koje su trenutno najrasprostranjenije. Svaka od
njih je bazirana na drugoj tehnologiji i standardima. Za P2P topologiju standardi specificiraju
prijenos različitih servisa (podaci i govor) preko jednog para optičkog vlakna, dok za P2MP
topologiju se specificira način prijenosa informacija sa razmaknutošću kanala većom od 50
nm koje se prenose preko samo jednog optičkog vlakna. U oba slučaja, ove specifikacije
vrijede i za nizvodni i za uzvodni tok podataka. Video signal se na valnoj dužini od 1550 nm
u oba smjera prijenosa. Ove tri usluge, dakle govor i podaci koji se prenose dvosmjerno, te
video u analognom formatu su se kategorizirali u tzv. "Triple Play" uslugu. To je danas
standardni naziv za ovu vrstu informacija koje se prenose preko ovakve vrste mreže.

5. PON I TEHNOLOŠKE IZVEDBE PON-a

5.1. Arhitektura PON mreže
Standardne mreže koje za prijenosni medij koriste svjetlovodno vlakno sastoje se od
aktivnih i pasivnih komponenti, raspoređenih po cijeloj mreži. Za razliku od takve
konvencionalne konfiguracije, koncept pasivne optičke mreže bazira se na upotrebi
pasivnih elemenata unutar same mreže dok su jedine aktivne komponente smještene
na njezinim krajnjim točkama. Na taj način izbjegnuta su optička pojačala i
preklopnici unutar same mreže, a koji za svoj rad koriste neku vrstu izvora napajanja.
Prednosti ovakve topologije su brojne, od toga da se ne moraju osiguravati posebne
dozvole za lokaciju i priključak napajanja za opremu na trasi, pa sve do činjenice da
su troškovi održavanje pasivnih elemenata i vjerojatnost njihova kvara gotovo
zanemarivi. S druge strane, upravo je kompliciranija izvedba same mreže te otežani
način detekcije prekida nastalog u njoj, glavni nedostatak ove tehnologije.

Slika 26. Arhitektura pasivne optičke mreže

Na strani centrale, nalazi se centralna terminalna oprema (eng. Optical Line Terminal - OLT)
koja je završna točka PON-a te svojevrsno sučelje između uslužnog dijela i pristupne mreže.
Na drugom kraju, kod korisnika, smještena je korisnička terminalna oprema (eng. Optical
Network Terminal - ONT), aktivni uređaj koji predstavlja zaključenje i završnu točku na toj
strani. Između te dvije lokacije nalazi se pristupna pasivna mreža. Kao što i samo ime govori,
ona se sastoji samo od pasivnih svjetlovodnih komponenti, od kojih je najzanimljiviji optički
djelitelj/sprežnik (eng. splitter). Njegova uloga, ako gledamo sa strane centrale je dijeljenje
signala na do 64 neovisne grane, odnosno jednim izlazom iz OLT-a može se opsluživati toliki
broj korisnika. U suprotnom smjeru, njegova uloga se mijenja te sada on služi kao sprežnik s
reverznom funkcijom – spajanja razdijeljenih grana u jednu. Smiještaj djelitelja i njegova
integracija sa ostatkom mreže obavlja se na spojnom mjestu koje se naziva spojnica. U njoj se
također izvodi i termičko spajanje svih ostalih veza kako bi mreža poprimila željenu
strukturu. Ona je mehanički potpuno zaštićena od atmosferskih utjecaja i prilagođena je
spomenutim funkcijama. Princip rada sustava može se objasniti promatranjem jedne veze
između aktivnih elemenata mreže (Slika 2). Naime, fizička konekcija je izvedena pomoću
samo jedne svjetlovodne niti. Prijenos podataka u silaznoj i uzlaznoj vezi obavlja se na
različitim valnim duljinama. Po valnoj duljini 1310 nm prenose se svi podaci od korisnika
prema centrali, dok se po valnoj duljini 1490 nm prenose podaci za sve korisnike koji se
nalaze na tom djelitelju. Dodatno, ova tehnologija omogućava da se na zasebnoj valnoj duljini
od 1550 nm prema korisnicima prenosi samo signal analognog video signala. Takva
koncepcija u današnje se vrijeme sve rjeđe koristi iz razloga što je puno jednostavnije i
smislenije za video signal koristiti neku od IPTV tehnologija, a valnu duljinu 1550 nm
„sačuvati“ za budućnost kada se planira povećanje silazne brzine prijenosa podataka.

Slika 27. Aktivni i pasivni elementi PON mreže / Princip rada

Kao što je vidljivo na Slici 27, od pasivne opreme osim djelitelja, u mreži se koristi WDM
sprežnik (eng. coupler), optički razdjelnik (eng. fiber management system) te svjetlovodni
kabeli i konektori. Općenito, funkcija sprežnika je spajanje više ulaznih grana u jednu izlaznu.
U našem slučaju na svakoj lokaciji imamo dva sprežnika, svaki sa po dvije grane. Njegova
specifičnost i razlika u odnosu na reverznu funkciju djelitelja je u tome što po svakoj grani
putuje svjetlost različite valne duljine. Nakon multipleksiranja, na izlazu iz sprežnika
dobijemo svijetlost koja onda sadrži obje ulazne valne duljine. Prema objašnjenom, na svakoj
lokaciji (OLT i ONT) po jedan sprežnik spaja valne duljine 1310 nm i 1490 nm dok drugi radi
dodavanje treće valne duljine, analognog video signala (ukoliko on postoji u mreži). U
suprotnom smjeru radi se reverzna operacija, demultipleksiranje. Optički razdjelnik, koji je
također čisto pasivan element, služi kao prospojna točka odnosno mjesto na kojemu se vrši
upravljanje kompletnom distribucijom svjetlovodnih kabela. Zbog što manje refleksije,
poželjno je da su sve priključne točke na njemu izvedene uz pomoć APC konektora (eng.
Angled Polished Connector) odnosno konektora čije se spajanje vrši pod kutem od 8o stepeni.
Također, ova preporuka vrijedi i općenito za svaki konektorizirani spoj duž cijele mreže. Što
se tiče aktivne opreme, ona se nalazi samo na krajnjim točkama mreže, u centrali i na lokaciji
korisnika. U centrali imamo smješten OLT koji se sastoji od optičkog predajnika valne duljine
1490 nm koji kao izvor koristi direktno moduliranu DFB (eng. Distributed-Feedback laser)
lasersku diodu te specijalno konstruiranog optičkog prijemnika za valnu duljinu 1310 nm.
Razlog zbog kojega se ne može koristiti standardna prijemna dioda leži u činjenici da je signal
koji dolazi od strane korisnika isprekidan (burst signal), a razlika u snazi signala pojedinog
korisnika može dosezati i do 15 dB. Stoga su karakteristike prijemne diode korištene za ovu
svrhu vrlo velika osjetljivost, veliki dinamički opseg te brzo vrijeme odziva. Aktivni elementi
koji se u zavisnosti od arhitekture mreže još mogu nalaziti u centrali su predajnik (DFB laser)
valne duljine 1550 nm te EDFA pojačalo koje povećava snagu RF analognog signala koji
izlazi iz predajnika. Na strani korisnika, zaključenje koje predstavlja ONT uređaj sastoji se od
dva prijemnika, jedan za valnu duljinu 1490 nm te po potrebi drugi za analogni video signal
valne duljine 1550 nm. Optički predajnik u ONT-u izveden je pomoću FP (eng. Fabry Perot)
laserske diode koja emitira svjetlost na 1310 nm.

5.2. Širokopojasna pasivna optička mreža BPON

Širokopojasna pasivna optička mreža (eng. Broadband Passive Optical Network, BPON) se
temelji na specifikacijama koje su definirane ITU – T G.983 serijama standarda. Ova pasivna
optička mreža temelji se na ATM protokolu se definira kao protokol, odnosno tehnologija
koja se bazira na prijenosu podataka u ćelijama. Ćelije imaju točne određene dužine preko
kojih se podaci šalju na zahtjev. U nizvodnom toku podataka ovaj tok podataka je konstantan,
dok je u uzvodnom toku podataka poslan u nekom određenom vremenskom kašnjenju ili kao
isprekidan. ATM je nazvan asinkoni zbog toga što vraćanje ćelija nije nužno periodično, iako
je tok podataka konstantan. Da bi se spriječila kolizija podataka od različitih uzvodnih signala
poslanih od strane korisnika, koristi se vremenska podjela višestrukog pristupa (eng. Time
Division Multiple Access, TDMA). Ova tehnologija zasniva se na ideji koja uključuje
multipleksiranje puno vremenski raspršenih podataka u skladan tok podataka. Time se podaci
koji su isprekidano poslani sa korisničke strane slažu te se tako prenose mrežom u određenom
specifičnom vremenu. Svaki prijenos podataka sa korisničke strane je odobren od centralnog
poslužitelja tako da se podaci međusobno ne sudaraju. Da bi se poslao određeni tok podataka,
koristi se postrojavanje (eng. Ranging) koje mjeri logičku udaljenost od centralne lokacije do
korisnika. Svaki uređaj kod korisnika dobiva određeni broj koji odgovara međusobnoj
udaljenosti. Tako su najniži brojevi rezervirani za uređaje koji se nalaze najbliže od
centralnog poslužitelja. Centralni poslužitelj koristi ovu informaciju te na osnovu nje odlučuje
koji uređaj će poslati podatke u određenom vremenskom periodu. Na prebacivačkoj strani,
ATM koristi inteligentnu prebacivačku tehniku koja omogućuje brzo prebacivanje medija
poput govora, podataka i multimedije općenito. Propusna moć je optimizirana kroz
razdjeljivost propusnog pojasa i sa dinamičkom alokacijom.
 Slika 28. Tipovi nizvodnog i uzvodnog prijenosa podataka

Slika 29. Osnovni izgled strukture slojeva BPON mreže

Na slici 32. vidljiva je osnovna arhitektura slojeva širokopojasne pasivne optičke mreže.
Uređaj kod korisnika sadrži jedan primjerak dostupnih komunikacijskih paketa dok na
poslužiteljskoj strani se nalaze svi primjerci koji odgovaraju broju aktivnih krajnjih uređaja
ONT-ova. Srednji fizički sloj je sloj koji komunicira sa optičkom distribucijskom mrežom.
Ovaj sloj se brine za električno – optičku konverziju, usmjeravanje signala u medij ili iz njega
na jednu od tri optičke valne duljine (1310, 1490, 1550 nm) te povezivanje na izlazna optička
vlakna u optičku distribucijsku mrežu prema korisnicima. Između srednjeg fizičkog sloja i
sučelja preko kojega su ATM ćelije dostavljene do korisnikovih okvira nalazi se prijenosno
konvergencijski sloj. Ovaj sloj je u biti funkcija za pretvaranje između 125 μs podatkovnih
protokola korisničkih okvira i ATM ćelija. Srednji fizički sloj se sastoji od hardvera, a ne od
softvera kao primjerice viši slojevi. Brzina prijenosa podataka širokopojasne pasivne optičke
mreže je u nizvodnom toku podataka 155,52 ili 622,08 Mbit/s dok je u uzvodnom toku
podataka brzina prijenosa 155,52 Mbit/s. U nizvodnom toku podataka koriste se valne duljine
od 1260 nm do 1360 nm, dok se za uzvodni tok podataka koriste valne duljine od 1480 nm do
1580 nm. Dijeljenje optičkih vlakana je ograničeno na 32 parice zbog atenuacije optičke
distribucijske mreže. Maksimalna duljina optičkog vlakna je 20 kilometara zbog prigušenja i
samih prokotola prijenosa podataka.
Prijenosno konvergencijski sloj sastoji se od dva podsloja:
1. Prijenosni podsloj
2. Adaptacijski podsloj
Prijenosni sloj se bavi isključivo ćelijama. Ulazne ćelije su izvedene od električnih signala
koji su isporučeni od srednjeg fizičkog sloja, sinkronizirani na pojasu sinkronizacije bitova i
bajtova. Utvrđuju se granice okvira skida se zaglavlje te se svaka pojedino adresirana ćelija
isporučuje prema odgovarajućim instancama viših slojeva. Kod izlaznih ćelija, proces je
suprotan. U ovom se sloju djelomično izvšava protokol svrstavanja da ne bi došlo do
preklapanja između ćelija koje dolaze sa pojedinih krajnjih uređaja kod korisnika.
Adaptacijski sloj ne održava sučelje za prijenos podataka koje se temelje na paketima poput
Etherneta i IP (eng. Internet Protocol) podataka. To je riješeno kod GPON arhitekture tako da
se uveo nestandardizirani protokol koji dopušta da se korisnički paketi razdvoje ako su duži
od standardnog telekomunikacijskog 125 μs okvira. Formati okvira za širokopojasnu pasivnu
optičku mrežu su jednostavni.

5.3. Pasivna optička mreža bazirana na ethernetu EPON

Ethernet kao tehnologija nastao je 1970. godine. Desetak godina kasnije je donesen i
dokument koji propisuje i definira prijenos podataka u pristupnoj mreži pri brzini 10 Mbit/s
po koaksijanom kabelu duljine 500 metara. Organizacija koja je propisala taj standard je
kasnije postala institut elektoničkih i električnih inžinjera (neg. Institute of Electrical and
Electronic Engineers, IEEE) . Od tada ethernet postaje jedan od najčešće korištenih svjetskih
protokola, ne samo u lokalnim, već i u gradskim te mrežama širokog raspona. Ethernet ima
mnoge prednosti kao na primjer, relativno je jeftin za implementaciju te jednostavne je
arhitekture. Također ethernet servisi zahtijevaju manje vremena za puštanje u pogon te
nadgledanja. Mnoge lokalne mreže se danas temelje na ethernet protokolu što je svakako
dodatna prednost. Fleksibilan je i to ga čini pogodnim za korištenje uz druge različite
infrastrukture. Također, prednost etherneta je što dopušta dinamičnu alokaciju propusnosti
dajući korisnicima mogućnost promjene tih vrijednosti kada god zatreba. Na primjer, korisnik
može privremeno povećati brzinu od 10 Mbit/s na 100 Mbit/s dok koristi video konferenciju.
 Slika 30. Skup slojeva za protok podataka
Na slici 35. prikazani su slojevi u EPON (eng. Ethernet Passive Optical Network) arhiteturi.
Kao i kod širokopojasne pasivne optičke mreže, svaki krajnji uređaj kod korisnika sadrži
jednu instancu svih komunikacijskih slojeva te centralni poslužitelj ima komunikacijskih
instanci isto toliko koliko je i krajnjih uređaja. Fizički sloj se dijeli na nekoliko djelova:
 PMD (eng. Physical Medium Dependent) podsloj čija je funkcija utjelovljenje i
povezivanje svih fizičkih komponenti poput lasera, pripadajućeg fotodetektora i
njegovog optičkog pojačala te konekcija na izlazima optičkih niti.
 PMA (eng. Physical Medium Attachment) podsloj koji prosljeđuje bitove prema višim
slojevima i dodaje jednostavnu formu za kontrolu pogreške po svakom bitu.
 Fizički podsloj za kodiranje (eng. Physical Coding Sublayer) čija je funkcija potpuno
isključivanje lasera između prijenosa podataka te također, po izboru ima dodatnu
funkciju ispravljanja pogrešaka
Pasivna optička mreža temeljena na ethernet protokolu ima brzinu prijenosa podataka od 1,25
Gbit/s u oba smjera. Valne duljine koje se koriste su iste kao i kod širokopojasne pasivne
optičke mreže. Dakle za prijenos podataka od centralnog poslužitelja prema korisniku koristi
se valnda dužina od 1490 nm, od korisnika prema poslužitelju koristi se valna dužina od 1310
nm. Tip podataka koji se prenosi mrežom je moguć samo u digitalnom obliku. Najveće
dopušteno gušenje u otpičkoj distribucijskoj mreži u uzvodnom prijenosu podataka je
otprilike od 10 – 24 dB pri duljini distribucijske mreže od 10 – 20 km. U nizvodnom
prijenosu podataka za istu dužinu mreže maksimalna dopuštena atenuacija je otprilike od 10 –
23,5 dB.
Sloj usklađenja ima funkciju usmjeravanja paketa unutar čvora koji može imati više odredišta
u pojedinom čvoru kao primjerice centralni poslužitelj. Kod krajnjeg uređaja može se reći da
je ovaj sloj višak budući da nema usmjeravanja paketa jer se u krajnjem uređaju nalazi samo
jedna komunikacijska točka.
U MAC (eng. Media Access Control) sloju centralni poslužitelj daje dozvole pojedinim
krajnjim uređajima te oni šalju podatke u određenom zadanom vremenskom intervalu. Nakon
isteka vremena neki drugi krajnji uređaj dobiva dozvolu prijenosa podataka. To je ujedno i
mjesto u strukturi slojeva gdje krajnji uređaj dobiva jednu ili više dozvola prema potrebi.
Nasuprot tome da postoji mnogo instanci kontrole pristupa mediju, postoji samo jedna
instanca MPMC sloja. Uz pomoć protokola svrstavanja ovaj sloj upravlja nizvodnim i
uzvodnim prijenosom podataka tako da se podaci ne preklapaju. Svakom pojedinom krajnjem
uređaju omogućava prijenos podataka otvaranjem zasebnog prozora u kojem putuju podaci,
što je analogno prijnosnim kontejnerima u širokopojasnoj pasivnoj optičkoj mreži. Kada se
veza između centralnog poslužitelja i krajnjeg uređaja prvi put ostvari stvara se unikatna veza
između MAC instanci u centralnom poslužitelju i jedne jedine instance u krajnjem uređaju.
Na nižem nivou služi kao klijent za višestruke kontrole pristupe mediju, dok na višem nivou
poslužuje instance klijenata.

5.4. Gigabitno sposobna pasivna optička mreža GPON

Gigabitno sposobna pasivna optička mreža (eng. Gigabit – capable Passive Optical Network,
GPON) je evolucijski nastavak na širokopojasnu i ethernet pasivnu optičku mrežu.
Optimizirana je na fizičkom sloju da podupire veće brzine prijenosa podataka, da se podaci
prenose na veće udaljenosti te da se niti dijele u veće omjeru. Podržava prijenos glasovnih
paketa, ethernet paketa, ATM ćelija. U tom pogledu, GPON arhitektura ima brojne prednosti
u odnosu na preostale dvije arhitekture. Ujedno je danas i najčešće korištena pasivna optička
mreža. Ima bolju podršku video servisa, ali je ujedno i najskuplja arhitektura između preostale
dvije objašnjene. Na slici 31. vidljiva je struktura toka podataka koja ima dva glavna sloja a to
su prijenosno konvergencijski sloj (eng. Transmission Convergence layer) te PMD (eng.
Physical Medium Dependent) sloj. Oni odgovaraju dvama najnižim slojevima u OSI (eng.
Open System Interconnection) modelu, a to su fizički sloj i sloj podatkovnog linka. Prijenosno
konvergencijski sloj se sastoji od dva podsloja:
 Okvirni podsloj
 Adaptacijski podsloj
Fizički sloj ovisan o mediju je sloj sastavljen od hardvera. Taj hardver je definiran ITU – T
[G. 984.] standardom prema sljedećim kriterijima:
Prijenos podataka ostvaruje se brzinama od 1,244 Gbit/s ili 2,488 Gbit/s u nizvodnom toku
podataka, te brzinama od 0,155 Gbit/s, 0,622 Gbit/s, 1,244 Gbit/s te 2,488 Gbit/s u uzvodnom
toku podataka. Valne dužine koje se koriste kao sredstvo prijenosa su iste kao i kod BPON te
EPON arhitekture te iznose od 1260 nm do 1360 nm pri uzvodnom prijenosu podataka, te od
1480 nm do 1500 nm u nizvodnom prijenosu podataka. Tip podataka koji se prenosi mrežom
je isključivo digitalnog oblika. Grananje jednog optičkog vlakna je dopušteno maksimalno na
32 korisnika zbog atenuacije optičke distribucijske mreže koje uključuje gubitke na
spojevima, optičkim vlaknima, konektorima, optičkim prigušivačima, te drugim pasivnim
uređajima poput razdjelnika. Razlika između najbližeg i najudaljenijeg krajnjeg uređaja kod
korisnika ne smije biti veća između 20 i 30 kilometara.
 Slika 31. Izgled toka podataka u GPON arhitekturi
Osjetljivost prijamnika je minimalna razina snage signala koju prijamnik može primiti,
detektirati vezu i održati ju. Svaka razina snage signala koja je manja od osjetljivosti
prijamnika neće biti detektirana. Snaga signala koja dolazi na prijamnik mora biti iznosom
veća od osjetljivosti prijamnika. Kao mjerna jedinica koristi se mjerna jedinica dBm jer se
govori o snazi koja se izražava u apsolutnom iznosu mjerenom na specifičnoj točki mreže. 0
dBm jednako je refentnoj veličini od 1 milivata (1 mW). Sa druge strane mjerna jedinica
decibel (dB) koristi se kada se govori o gušenju signala u referentnom iznosu. U praksi je
iznos od 3dB ekvivalentan gubitku 50% snage.

5.5. Tehnološke izvedbe PON-a

PTPF i AON mreže imaju jednu veliku manu, a to je loša skalabilnost sustava što znači
otežano proširivanje mreže kod naknadnog uključivanja novih korisnika u mrežu. Kod PTPF
mreže ograničeni smo zbog velikog povećanja optičkih vlakana u magistralnim vodovima, a
nerijetko nas limitira i kapacitet distributivne kabelske kanalizacije. Kod AON mreža gomila
se broj aktivnih čvornih pozicija što zbog skupe aktivne opreme ulazi u zonu
neekonomičnosti. Pasivne optičke mreže, da bi se izbjegla problematika velike "potrošnje"
optičkih niti, razvija se po principu P2MP (Point To Multi Point) mreža.

Slika 32. PON pasivna optička širokopojasna mreža

Tom idejom rasterećuje se glavna trasa PON mreže tj. bolje se iskorištavaju mogućnosti
optičkih niti. Da bi na taj način mogli realizirati optičku mrežu moramo se poslužiti
određenim metodama multipleksiranja. Na raspolaganju imamo mogućnost
vremenskog/paketnog multipleksiranja (TDM) ili multipleksiranja po valnim duljinama
(WDM). Kako se multipleksiranje po valnim duljinama može izvesti sa posebnim potpuno
pasivnim elementima koji se zovu optički sprežnici, takovo rješenje nameće se kao
prihvatljivije rješenje u praksi. Uloga optičkih sprežnika je da nam omogućuju komunikaciju
za više korisnika po jednoj optičkoj niti. Tipični omjeri sprezanja/rasprezanja su od 1:8 do
1:64, ali danas su nam na raspolaganju sprežnici koji omogućuju sprezanja u omjerima 1:4,
1:8 pa do 1:128. Ovisno o pozicijama postavljanja sprežnika u PON mreži možemo govoriti o
centraliziranom PON-u i distribuiranom PON-u. Kod centraliziranog PON-a optički sprežnici
su smješteni u centralnom čvoru pa se broj sprežnika svodi na minimum, ali i količina aktivne
opreme u centralnom čvoru. U pasivnom dijelu mreže dijagnostika kvara je brža i
jednostavnija, gušenje je manje, mogućnost kvarova je svedena na minimum, pa je
pouzdanost mreže veća. Kod distribuiranog PON-a optički sprežnici se postavljaju što bliže
lokacijama samih korisnika. Centralno čvorište je jednostavnije, smanjuje se broj uličnih
komunikacijskih kabineta, jer se najčešće koriste već postojeći komunikacijski ormari. Zbog
decentraliziranosti opreme dijagnostika kvara je otežana, te je pouzdanost mreže manja u
odnosu na centralizirani PON. Velika prednost ovakve topologije je u potrebi za manjim
brojem niti u magistralnim vodovima. Primjena pojedine topologije PON-a u praksi ovisi o
fizičkom rasporedu korisnika na određenom geografskom području, postojećoj kanalizacijskoj
mreži ako ju želimo iskoristiti i o strategiji razvoja širokopojasne mreže. Pasivne optičke
mreže, u odnosu na PTPF mreže, ipak se bore sa problemom ograničenog dometa prijenosnog
pojasa, što su osnove širokopojasnosti. Smatra se da u većini gradova u krugu radijusa 20km
od centra živi 98% građana i stoga je za takove sredine PON vrlo prihvatljivo rješenje. Za
rijetko naseljena područja ekonomičnost izgradnje PON-a se dovodi u pitanje. Za prijenos tri
do četiri video toka od kojih je jedan HDTV potrebno je
minimalna brzina od 20Mbit/s. Zahtjevi za brzinama 100Mbit/s po korisniku pa i veće
primoravaju nas na primjenu CWDM pa i DWDM tehnologija. Najvažnije prednosti PON-a
su relativno niska cijena instalacije po korisniku u odnosu na PTP sustava, te jednostavno i
jeftino održavanje uz visoku pouzdanost.

5.6. Primjena WDM tehnologija u pasivnim optičkim mrežama

WDM tehnologija omogućuje multipleks po valnim duljinama, što znači da se po jednom
optičkom vlaknu može slati više svjetlosnih zraka različitih valnih duljina. Svaka svjetlosna
zraka predstavlja zasebni komunikacijski kanal praktički neovisan o drugom kanalu tj.
svjetlosnoj zraci. Jedna od najčešćih spominjanih osobina svjetlovodnih niti je moguć prijenos
velikog kapaciteta signala. Današnja tehnologija (aktivni uređaji) primjenjiva u praksi
omogućuje bez većih problema prijenos signala 10Gbit/s po valnoj duljini. Moguće su i veće
brzine prijenosa ali na vrlo kratke udaljenosti, stoga za sad nisu primjenjive u praksi. Glavni
razlozi se nalaze u karakteristikama svjetlovodnih niti (kromatskoj disperziji i načinima njene
kompenzacije). Ako se i zaustavimo na brzini signala od 10Gbit/s po valnoj duljini, a
uzimajući u obzir da se danas realno može kroz jedno optičko vlakno prenositi 64 pa i više
valnih duljina dolazimo do moguće brzine prijenosa signala 640 Gbit/s i više po samo jednoj
optičkoj niti. Pošto znamo da se potrebna brzina za prijenos Triple Play usluga po korisniku
kreće već od 20Mbit/s, vrlo lako dolazimo do računice da prijenosne mogućnosti samo jedne
svjetlovodne niti zadovoljava potrebe nekoliko tisuća pa čak do nekoliko desetaka tisuća
korisnika. Sada se postavljaju pitanja kako raspoloživi kapacitet svjetlovodne niti u potpunosti
iskoristiti i koja topološka rješenja primijeniti da se postigne optimalan učinak. Kod
povezivanja velikih komunikacijskih čvorišta iskoristivost prijenosnog kapaciteta
svjetlovodne niti je puno veća nego je to moguće postići kod povezivanja krajnjih korisnika.
Kod povezivanja krajnjih korisnika najveći problem nam se javlja gomilanjem optičkih niti u
magistralnom kabelu, a pošto nam svjetlovodne niti pružaju veliki prijenosni kapacitet
postavlja se pitanje kojim tehnologijama dovesti signal do krajnjih korisnika upotrebom što
manjeg broja niti u magistralnom kabelu. Pošto govorimo o pasivnim optičkim mrežama
nameće nam se WDM (Wavelength Division Multiplexing) tj. multipleks po valnim
duljinama. Primjenom WDM-a osigurava se decidirana valna duljina po svakom korisniku
ako koristimo dvije niti po korisniku (jedna za prijem, a jedna za predaju signala) ili dvije
valne duljine ako koristimo samo jednu optičku nit do krajnjeg korisnika. U WDM PON-u
logički se ostvaruje "point to point" komunikacija između davatelja i primatelja usluge kao i u
PTPF mrežama, samo je bitna razlika što u ovom slučaju logički put određene valne duljine
("logical path") zamjenjuje fizičko vlakno ("physical path"). Multipleks po valnim duljinama
nudi nam dva osnovna rješenja i to CWDM i DWDM.

5.6.1. CWDM (Coarse Wavelength Division Multiplexing)

Ovaj način multipleksa omogućava nam multipleks sa rijetkim rasporedom valnih duljina.
Prema preporuci ITU-T G 694.2 CWDM nam nudi 8 kanala tj. valnih duljina sa razmakom
između kanala 20nm.
 Slika 33. Raspored valnih duljina za CWDM

Na slici je vidljivo da su kanali grupirani u dva pojasa. Valne duljine 1470nm, 1490nm,
1590nm i 1610nm (označene zelenom bojom) nalaze se u prvom ili A pojasu, dok su valne
duljine 1510nm, 1530nm, 1550nm i 1570nm (označene žutom bojom) u drugom ili B pojasu.
Zbog rijetkog rasporeda po valnim duljinama CWDM oprema je relativno jednostavna jer nije
potrebno voditi računa o razini signala pojedinih valnih duljina. Zbog jednostavnije izvedbe
CWDM oprema je i relativno jeftina u odnosu na DWDM opremu, ali to sa druge strane
"plaćamo" mogućnošću povezivanja manjeg broja korisnika po jednoj optičkoj niti, pa smo
primorani polagati magistralne kabele sa većim brojem niti. Dodatno povećanje broja kanala
po preporuci ITU-T G694.2 za CWDM moguće je postići ako se koriste kabeli sa
"dehidriranim" vlaknima, tzv. "low water peak fiber" po preporuci ITU-T G.652D koje imaju
linearnu prijenosnu karakteristiku (slabljenje svjetlovoda) u cijelom području od 1270nm do
1625nm. Upotrebom ovih vlakana i CWDM opreme moguće je koristiti i do 18 valnih duljina
tj. kanala.

5.6.2. DWDM (Dence Wavelength Division Multiplexing)

Gušći raspored valnih duljina (i preko 100), a time i veći broj kanala po svjetlovodnom
vlaknu može se postići primjenom DWDM tehnologije. Prema preporuci ITU-T G.694.1 i
primjenom optičkih vlakana ITU-T G.652 DWDM nam omogućuje 64 valne duljine po
svjetlovodnom vlaknu.

Slika 34. Raspored valnih duljina za DWDM

Prema navedenoj preporuci ovdje su 64 valne duljine raspodijeljene u 16 skupina po
4 valne duljine. Razmak između valnih duljina ili kanala je 100GHz ili 0,8nm. Valne duljine
su podijeljene po skupinama kako bi se u pojedinim uređajima omogućilo jednostavnije
izdvajanje odnosno umetanje grupe od 4 valne duljine u promet. Kod ubacivanja signala u
optičku nit kod DWDM-a je potrebno voditi računa o izjednačavanju razina signala koji se
trenutno prenose i onih koji se ubacuju u vlakno. Vidljivo iz Slike 4. skupine valnih duljina 1-
8 smještene su u C pojas (1529,55nm – 1562,42nm), dok su skupine 9-16 smještene u L pojas
(1569,59nm – 1603,17nm). Valne duljine u prostoru između C i L pojasa se namjerno ne
koriste. Kao i kod CWDM-a primjenom kabela sa optičkim nitima prema preporuci ITU-T
G.652D i niti ITU-T G.655 moguće je koristiti dosta veći broj kanala (i preko 100). Zbog
tehnološke složenosti DWDM uređaji su još dosta skuplji od CWDM uređaja, ali tu razliku u
cijeni kompenziramo jednostavnijom topološkom i kabelskom izvedbom mreže.

6. PARAMETRI I VELIČINE VAŽNE ZA PON MJERENJA

Mjerni uređaj i samo mjerenje nekada nisu u mogućnosti dati jednoznačnu informaciju o
kvaliteti i funkcionalnosti mjerenih parametara i segmenata mreže. Čovjek je taj koji na
temelju svojeg znanja, praktičnog iskustva te uvjeta koje zadaje sam sustav određuje da li je
izmjerena veličina prihvatljiva ili nije. On je taj koji će na kraju donijeti konačnu odluku oko
rezultata mjerenja. To je činjenica koju uvijek treba imati na umu. Stoga, da bi se povećalo
razumijevanje mjerenja te olakšala interpretacija rezultata, potrebno je poznavanje osnovnih
mjernih veličina, njihovog fizikalnog značenja te pripadajućih mjernih jedinica. U nastavku
slijedi kratak opis parametara i veličina bitnih za PON mjerenja.

6.1. Optička snaga

Jedna od temeljnih veličina u svjetlovodnim sistemima je optička snaga (eng. Optical Power).
Svaki laserski izvor emitira svjetlost određene jakosti ili intenziteta. Tu „jakost“ nazivamo
snaga laserskog izvora. Njezin iznos se u ovisnosti o udaljenosti koju pređe svjetlovodnim
spojnim putem i valnoj duljini izvora smanjuje. Poopćeno, optička snaga je jakost laserskog
(svjetlosnog) signala u točki mjerenja. Ona se izražava u watt-ima [W] odnosno zbog malih
iznosa u optičkim sistemima upotrebljava se tisuću puta manja jedinica mili-watt [mW]. U
praksi se ipak najčešće koristi logaritamska vrijednost, decibel po mili-wattu [dBm]. Kod tako
prikazanog rezultata valja napomenuti da vrijednost u tom slučaju može biti i negativnog
predznaka.

6.2. Optičko gušenje

Daleko najčešće korištena veličina u optičkim sistemima je optičko gušenje (eng. Optical
Loss) ili kraće, samo gušenje. Kako svjetlo putuje kroz vlakno njegov intenzitet u ovisnosti o
boji (valnoj duljini) opada zbog otpora koji pružaju čestice stakla. To je idealizirani slučaj u
kojem između dva kraja nema nikakvih drugih „smetnji“ koje mogu utjecati na jakost. U
praksi, stvar je nešto složenija te i razni drugi utjecaji doprinose smanjenju intenziteta
svjetlosti. Općenito, optičko gušenje se može podijeliti u dvije kategorije u zavisnosti od
njegova uzroka. Pod prvu spadaju prirodni (fizikalni) utjecaji koji se ni na koji način ne mogu
izbjeći. To se odnosi na raspršenje i apsorpciju svjetlosti unutar same jezgre te atmosferske
utjecaje. Gušenje uzrokovano spomenutim elementima je uvijek prisutno i ne može se
eliminirati. U drugu skupinu spadaju svi ostali faktori koji uzrokuju mehaničke promjene u
kontinuitetu niti. Pod njih spadaju konektorizirani spojevi, mehanički i termički spojevi
(splice) te makrosavijanja niti. Slikom 3 simbolički su predstavljeni uzroci gušenja u niti.

Slika 35. Uzroci gušenja na svjetlovodnom vlaknu

Matematički, optičko gušenje je razlika između jakosti svjetla na ulazu u vlakno i svjetla koje
iz njega izlazi odnosno poopćeno ono je apsolutni iznos između razlike snage signala u bilo
koje dvije točke mjerenja. Jedinica kojom se izražava iznos gušenja je decibel [dB].
6.3. Reflektanca
U svjetlovodnim sistemima postoji nekoliko vrsta spojeva kojima se mogu povezati dvije niti
kako bi činile jednu cjelinu. Kada se to izvede pomoću konektora nastaje konektorizirani spoj
koji ima karakteristiku da uz neminovno gušenje koje dolazi zbog nepoklapanja jezgri
dobivamo i reflektancu (eng. reflectance) koja nastaje zbog diskontinuiteta koji se javlja na
samom spoju dvije niti. Naime, koliko god se te niti približile jedna drugoj, između njih
uvijek postoji zračni rascjep koji predstavlja prijelaz iz medija s jednim indeksom loma u
drugi, nakon čega se javlja refleksija tj.
jedan mali dio snage se uvijek vraća prema natrag. Taj mali reflektirani signal naziva se
reflektanca spoja. Matematički on je omjer snage reflektiranog signala od promatranog
događaja i optičke snage signala na njegovom ulazu. Reflektanca je uvijek negativan broj koji
se izražava u decibelima [dB] i što je iznos manji, reflektanca je bolja. Na primjer, reflektanca
od -30dB je lošija od -50dB.

Slika 36. Grafički prikaz refleksije na konektoriziranom spoju

Treba spomenuti da, osim na konektorskom spoju, reflektanca nastaje i kod mehaničkih
varova (eng. mechanical splice), te mjestu prekida niti, bilo da se radi o kraju niti ili
slučajnom puknuću. Neke tipične vrijednosti reflektance su: prijelaz staklo - zrak oko -14 dB,
spoj dva PC konektora od -35 dB do -50 dB, dok spoj dva APC konektora može imati
reflektancu i do -65 dB.

6.4. Povratno gušenje

Kada svjetlost putuje kroz vlakno, zbog sitnih nečistoća u staklenoj jezgri u koje udaraju
fotoni dolazi do raspršenja svjetlosti u svim smjerovima. Ta pojava naziva se Rayleigh-ovo
raspršenje (eng. Rayleigh Scattering). Sva raspršena svjetlost koja je usmjerena suprotno od
smjera glavne zrake (prema natrag), naziva se povratno raspršenje (eng. Backscatter).
Prirodno, što je veća duljina niti, veći je i iznos raspršenog signala koji se vraća prema natrag.
Ako se tom raspršenom povratnom signalu pridoda suma svih reflektanci koje se pojavljuju
na toj trasi, dobiva se iznos povratnog gušenja (eng. Optical Return Loss – ORL). (Slika 5)
Matematički, povratno gušenje je logaritamski omjer optičke snage koja ulazi u svjetlovodnu
nit i kumulirane snage koja se vraća na početak niti. Ona se izražava u decibelima (dB) i
uvijek je pozitivna vrijednost. Što je vrijednost veća povratno gušenje je bolje, na primjer 55
dB je bolje od 30 dB.

Slike 37. Povratno gušenje u niti (ORL)

6.5 Makrosavijanje (Macrobending)

Standardno svjetlovodno vlakno je po svojoj mehaničkoj strukturi prilično osjetljivo. Jedno
od tih negativnih svojstava dolazi do izražaja ukoliko se vlakno kružno savije više od
dopuštenog radijusa, pri čemu dolazi do makrosavijanja. U praksi taj radijus za standardno
jednomodno vlakno iznosi oko 3 cm. Makrosavijanje kao posljedicu ima povećano gušenje na
tom mjestu, a vrijednost gušenja proporcionalna je radijusu savijanja. Što je on manji, gušenje
je veće i obratno. Ono što je također specifično za tu situaciju je nejednoliko gušenje u
zavisnosti od valnih duljina. Niže valne duljine imaju manje gušenje tj. više su otporne na
savijanje niti, dok se kod viših gušenje drastično povećava. U praksi, valna duljina 1310 nm
gotovo je neosjetljiva na makrosavijanje, dok za 1650 nm makrosavijanje gotovo da
predstavlja prekid (svjetlo ne prolazi). Slika 38 vizualizira nit koja je pod utjecajem
makrosavijanja, dok je naSlici 38 opisana ovisnost gušenja o valnoj duljini i radijusu
savijanja.
 Slike 38. Makrosavijanje niti i Gušenje niti u ovisnosti o radijusu savijanja i v. Duljinama

6.6. Optički budžet snage

Parametar optički budžet snage (eng. Optical Power Budget) često se koristi u opisivanju
svjetlovodnih sutava i mreža. On je od iznimne važnosti za pravilan rad aktivnih komponenti
sustava. Svaki sustav ima zadan minimalni budžet snage koji je potreban da bi on uopće radio
bez ometanja i prekida. Kod PON mreža taj budžet je određen njegovom klasom. Na primjer,
kod A klase PON-a standardom je definiran budžet snage od minimalno 20 dB, dok recimo
kod C klase on iznosi 30 dB. Što je u stvari optički budžet snage? Svaki laserski izvor emitira
svjetlost određene snage. Zbog tolerancije samog lasera (ili diode) ta snaga fluktuira u
vremenu. Za kalkulaciju budžeta snage važan podatak je minimalna garantirana snaga izvora,
a koju deklarira proizvođač. Kao što smo već spomenuli, jedinica koja se u praksi koristi za
označavanje snage signala je dBm. S druge strane, svaki optički prijemnik ima svoju
osjetljivost. Interesantan je podatak o maksimalnoj osjetljivosti odnosno minimalnom
intenzitetu svjetlosti koji je dovoljan da prijemnik (dioda) radi bez greške. Kada znamo ta dva
podatka, jednostavnim oduzimanjem minimalne snage izvora i minimalne prijemne snage
dobivamo iznos budžeta snage. Ovako dobiven podatak predstavlja početnu točku za
planiranje nekog sustava. Naime, za pravilno konfiguriran sustav, ukupno gušenje kompletne
trase uvijek mora biti manje od izračunatog budžeta snage.

7. MJERNA OPREMA ZA MJERENJE NA PON MREŽAMA

7.1. Instrumenti za mjerenje gušenja (OLTS Meter)
Gušenje je osnovna veličina koja se mjeri na svim vrstama svjetlovodnih sustava pa tako i u
PON mreži. Princip njegova mjerenja na svjetlovodnom spojnom putu bazira se na upotrebi
laserskog ili LED izvora koji emitira svjetlo određene jakosti na određenoj valnoj duljini te
mjerača snage koji mjeri intenzitet svjetlosti na pripadajućoj valnoj duljini. Prema
spomenutome može se zaključiti da je za ovo mjerenje potrebno imati dva zasebna uređaja
koji se zajednički nazivaju „Set za mjerenje optičkog gušenja“. U praksi se, doduše u manjem
postotku, koriste i integrirane verzije koje u jednom kućištu objedinjuju i izvor i mjerač snage.
Na tržištu se danas može pronaći veliki broj instrumenata koji pogoduju toj namjeni.
Proizvode ih mnoge kompanije, a tipične cijene za osnovne modele kreću se od 1.000 do
3.000 kuna za mjerače snage te od 4.000 do 12.000 kuna za laserske (LED) izvore. Neki od
modela su: EXFO FLS-600, FPM-600, FOT-600, JDSU OLS-6, OLP-6, OLP-55, Kingfisher
KI 3600B, KI 7300, Noyes OPM 5 itd. Laserski ili LED izvor emitira svjetlost na određenoj
valnoj duljini. One standardne, koje se najčešće koriste su: 850nm i 1300nm za višemodne
sustave te 1310 nm i 1550 nm za jednomodne. Drugi parametar koji karakterizira izvore je
izlazna snaga lasera. Tipične vrijednosti kreću se oko 0 dBm, a kod nekih instrumenata ona se
može i mijenjati u određenim granicama. Pojedini tipovi uređaja posjeduju i dvije dodatne
funkcije. Jedna je moduliranje izlazne svjetlosti tipičnim frekvencijama od 270Hz, 1kHz i
2kHz, a druga je automatsko prebacivanje valnih duljina. Koja je uloga modulirane
svijetlosti? Uzmimo za primjer da prilikom mjerenja nismo sigurni da limjerač snage uistinu
pokazuje snagu našeg izvora ili je došlo do zamjene niti pa on mjeri snagu izvora nekog
sasvim drugog sustava. Tada na našem izvoru uključimo modulirani signal čiju frekvenciju
moramo detektirati i na suprotnoj strani. Automatsko prebacivanje valnih duljina ima istu
funkciju ali s dodatnom pogodnošću potpuno automatiziranog mjerenja. Naime, izvor i mjerač
snage „komuniciraju“ sa svrhom naizmjeničnog mjerenja svih valnih duljina koje su podržane
od strane izvora. Mjerač snage služi za mjerenje apsolutnog iznosa intenziteta svjetlosti koji
se prikazuje u Watima [W] ili decibelima po miliwatu [dBm]. Sekundarna funkcija koja
dolazi do izražaja kada se on koristi u kompletu s laserskim izvorom je mjerenje gušenja tj.
relativnog iznosa snage u odnosu na zadanu referentnu vrijednost. To gušenje se prikazuje u
decibelima [dB]. Osnovne karakteristike mjerača snage su: broj valnih duljina za koje je
kalibriran (tipično od 10 do 40), opseg u kojem može mjeriti (tipično od -50 dBm do +10
dBm), da li detektira modulirane signale te ima li mogućnost „komunikacije“ s laserskim
izvorom. Kako mjeriti gušenje OLTS setom? Postupak za dobivanje vrijednosti gušenja trase
je sljedeći. Prije početka mjerenja mjerni set treba pravilno pripremiti. Prvo je poželjno na
mjeraču snage izvršiti nuliranje (eng. nulling offset). Ono je potrebno radi temperaturnog
prilagođavanja same foto diode, a posljedica je točniji rezultat. Navedeni postupak nije
potreban ukoliko je temperatura okoline oko 20o C. Nakon toga, a kako bi se poništio utjecaj
mjernih vrpci koje se koriste za mjerenje te postavila referentna vrijednost snage lasera,
izvodi se referenciranje. KORAK 1 prikazuje princip spajanja uređaja za taj postupak. Na
izvoru se odabere željena valna duljina i uključi kontinuirano zračenje (bez modulacije). Na
mjeraču snage odabere se ista valna duljina kao i na izvoru te se, nakon što se vrijednost na
ekranu stabilizira, izvrši referenciranje. Vrijednost snage koju je prikazao instrument
pohranjuje se u memoriju kao referentna tj. nulta. Isti postupak mora se ponoviti za sve valne
duljine na kojima će se vršiti mjerenje. Kada je to učinjeno sve je spremno za početak
mjerenje gušenja optičkog spojnog puta. Sada se krajevi mjernih vrpci spajaju na krajnje
mjerne točke kako je prikazano Slikom 39 – KORAK 2. Valja napomenuti kako je za što
točnije mjerenje bitno da se mjerne vrpce ne odvajaju iz instrumenata nakon referenciranja; u
protivnom je taj postupak poželjno ponoviti. Mjerač snage će nakon spajanja pokazati gušenje
spojnog puta koje je mjereno od krajnje točke A prema krajnjoj točci B. No to je samo pola
puta do dobivanja točnog rezultata. Vrijednost gušenja mjerimo li od točke B prema A, zbog
fizikalnih svojstava
vlakna, bit će nešto drugačija. Zbog toga se točan iznos gušenja dobiva kao srednja vrijednost
zbroja rezultata u oba smjera.
 Slika 39. Mjerenje gušenja pomoću laserskog izvora i mjerača snage

7.2. Instrumenti za mjerenje povratnog gušenja (ili reflektance)

U prethodnim poglavljima teorijski su obrađeni pojmovi povratnog gušenja i reflektance. Za
njihova mjerenja koriste se instrumenti koje zovemo ORL metri (ORL Meter). Tehnika
mjerenja ovim uređajima temelji se na OCWR (eng. Optical Continuous Wave Reflectometer)
metodi koja za mjerenje koristi laserski izvor, mjerač snage i sprežnika, u čiji detaljni opis
rada sada nećemo ulaziti. Mjerenje ORLa ovakvim tipom uređaja spada u kategoriju
zahtjevnijih, unatoč činjenici da se ono vrši jednostrano. Razlog tome leži u samom postupku
koji iziskuje da se i na udaljenom kraju mjerene trase također mora obaviti određena radnja.
Upravo se zbog toga u praksi ovi uređaji manje upotrebljavaju kod terenskih mjerenja, a više
kod laboratorijskih kada se i početak i kraj trase nalaze na istoj lokaciji. Još jedan razlog
malog broja ovakvih „specijaliziranih“ uređaja na tržištu leži u činjenici da se danas ORL
metar uglavnom integrira u mjerače gušenja, dok se samostalne izvedbe prestaju proizvoditi.
Najpoznatiji predstavnik uređaja ručnog tipa, koji se još može pronaći na tržištu je JDSU
ORL-55, a čija se cijena kreće oko 20.000 kuna.
Prije početka mjerenja treba imati na umu da se ovdje mjere vrlo mali iznosi signala te je od
izuzetne važnosti da konektori mjernih vrpci koje se koriste prilikom spajanja na trasu budu
očišćeni i bez oštećenja kako bi se osigurala minimalna refleksija na prespojima. Nakon
paljenja uređaj će ili sam izvršiti nuliranje (kalibraciju) ili će to trebati uraditi pritiskom na
tipku, a sve kako bi se podesila osjetljivost prijemne foto diode. Zatim se na uređaj priključi
mjerna vrpca koja se koristi za spajanje na trasu i očita vrijednost koju pokazuje instrument.
Ukoliko se koristi PC tip konektora za spajanje na trasu, na ekranu bi se trebala prikazati
vrijednost od oko -15 dB. Kako bi poništili utjecaj povratne refleksije koja se javlja na
prijelazu staklo–zrak konektora, pred sam kraj mjerne vrpce, a prije samog konektora
namotamo vrpcu na olovku (ili mandrel) približno 10 puta tako da načinimo spiralu oko nje.
Zatim pritisnemo tipku koja će ORL vrijednost poništiti na nulu (često se naziva i ORL Zero
ili ORL Value). Sada možemo odmotati mjernu vrpcu s olovke te je priključiti na trasu koju
želimo mjeriti. No vrijednost koju sada prikazuje uređaj i dalje nije prava vrijednost
povratnog gušenja. Da bi je dobili, ponovno trebamo eliminirati refleksiju koja se javlja nakon
trase ili dijela trase koji želimo mjeriti. Ukoliko se na kraju trase nalazi konektor
postupak je da se na njega spoji produžetak niti koji se odmah nakon spoja terminira
identičnim namatanjem vrpce na olovku. Kompletan postupak grafički je predočen na Slici
40. Iz njega se može primijetiti kako zbog „nespretnosti“ i kompliciranosti, ovaj postupak nije
pogodan za terenska mjerenja, niti za mjerenja većeg broja niti.

Slika 40. Mjerenje povratnog gušenja pomoću ORL metra

7.3 Multifunkcionalni tester optičkog gušenja i povratnog gušenja

Prethodna dva instrumenta potpuno zadovoljavaju zahtjeve koji se postavljaju za

mjerenje PON mreža. Unatoč tome, oni se u praksi gotovo da i ne koriste za tu
namjenu. Razlog tome leži u njihovoj neekonomičnosti u pogledu vremena koje je
potrebno za obavljanje posla. Za brzo i efikasno mjerenje gušenja i povratnog
gušenja poželjno je koristiti multifunkcionalni instrument koji automatski mjeri na svim
PON valnim duljinama, u oba smjera (A-B i B-A) i sve to u samo desetak sekundi.
S obzirom na veliki broj niti koje treba verificirati u što kraćem vremenu, ovo je
idealan alat za tu namjenu. Negativna strana ovog instrumenta je njegova relativno
visoka cijena te činjenica kako je za mjerenje potrebno imati dva uređaja, koji za
punu funkcionalnost moraju raditi u paru - što ukupni financijski izdatak još više
povećava. Trenutno na tržištu postoji samo nekoliko takvih proizvoda. Najpoznatiji su
EXFO FOT-930, zatim Anritsu CMA-50 te Kingfisher KI 7340.
Postupak mjerenja multifunkcionalniim testerom mnogo je jednostavniji od onoga koji
se koristi kod standardnog mjerača gušenja i povratnog gušenja, no postoje i
određene sličnosti. Za početak, ukoliko je temperatura okoline znatno različita od 20o
C, a kako bi mjerenje bilo što točnije, poželjno je izvršiti nuliranje uređaja (eng.
nulling offset). Nakon toga, da bi se poništio utjecaj mjernih vrpci na rezultat načini se
referenciranje. Ovdje treba napomenuti kako nije potrebno da oba uređaja budu na
istom mjestu kada se ono izvodi, već postoji mogućnost referenciranja svakog
instrumenta zasebno. To se dobiva metodom samoreferenciranja (eng. loopback
reference). Ovo je velika prednost jer se sada referenciranje može obaviti na lokaciji
gdje se mjerenje izvodi, neposredno prije samog mjerenja. Osnovni princip je da se
jedan kraj mjerne vrpce spaja na priključak laserskog izvora instrumenta, a drugi na
priključak mjerača snage. Na taj način uređaj u stvari izmjeri gušenje i povratno
gušenje mjerne vrpce te taj rezultat memorira kao referencu koju kasnije oduzima od
rezultata mjerenja. Nakon izvršenih predradnji, uređaj se spoji na trasu koju želimo
izmjeriti te nakon samo desetak sekundi mjerenja dobivamo rezultate. Slika 9
prikazuje kako to izgleda na uređaju FOT-930. Ukratko, instrumenti su izmjerili točno
gušenje trase koje se dobiva usrednjavanjem vrijednosti gušenja od strane A prema
B i obratno, zatim povratno gušenje u oba smjera te duljinu trase. Ovdje treba napomenuti da
metoda kojom je dobivena duljina trase ima toleranciju rezultata od 20 okooko } 2%. Za
uistinu precizno mjerenje duljine trase koristi se OTDR uređaj, o kojemće detaljnije biti riječi
malo kasnije.

7.4. OTDR mjerni uređaj

Kod svih do sada opisanih instrumenata za izvođenje mjerenja i interpretaciju
rezultata korisniku nisu bila potrebna velika znanja i vještine. Razlog tome leži u
samim mjernim uređajima koji su, ukoliko su se propisno odradile sve predradnje,
prikazali točan i nedvosmislen rezultat. U slučaju instrumenta koji će biti opisan u
ovom poglavlju situacija je nešto drugačija. Riječ je o optičkom reflektometru (OTDR
– Optical Time Domain Reflectometer) čija je upotreba mnogo zahtjevnija te on s
pravom nosi naziv najkompliciranijeg instrumenta za mjerenje na fizičkom optičkom
sloju. Unatoč tome OTDR je definitivno najpopularniji instrument za tu namjenu.
Takva popularnost zasigurno leži i u njegovoj svrhovitosti odnosno brojnim
mogućnostima koje pruža. Osnovna mu je namjena detaljna karakterizacija optičkog
spojnog puta, a podaci koji se mogu dobiti samo jednim mjerenjem su: ukupna
duljina trase, ukupno gušenje i povratno gušenje trase, udaljenost i gušenje između
dvije točke, prekid niti, makrosavijanje, gušenje termičkog spoja (splice), gušenje
djelitelja i reflektanca na bilo kojem mehaničkom spoju.
Mjerenje OTDR-a bazira se na principu „radarskog efekta“. Na jednom kraju niti
generira se svjetlosni signal točno određene snage. Uslijed povratnog raspršenja
same niti te Fresnel-ove refleksije konektoriziranih spojeva, jedan mali dio energije
vrati se natrag na početak. „Sakupljanjem“ i obradom tog reflektiranog signala OTDR
vizualizira izgled kompletne trase krivuljom, koja se iscrtava u koordinatnom sustavu
na ekranu uređaja. Dodatnom softverskom analizom dobiva se pregledniji, tabelarni
prikaz svih karakterističnih događaja s pripadajućim numeričkim vrijednostima.
Treba napomenuti da su u ovom procesiranju moguće pogreške. Krivulja koja se
dobiva može imati bezbroj oblika i unatoč vrlo naprednim algoritmima obrade, u
malom broju slučajeva rezultat koji će softver predstaviti bit će krivi. Upravo iz tog
razloga bitna je educiranost korisnika koji na temelju svojeg znanja, iskustva i
približnog poznavanja trase koju mjeri, može prepoznati eventualnu pogrešku
softverske obrade.
Prije početka mjerenja OTDR bi trebalo pravilno podesiti te odraditi određene
pripreme kako bi rezultat bio što je moguće točniji. Krenimo prvo od priključivanja niti
na sam uređaj. Pravilno bi bilo da se svako mjerenje OTDR-om vrši preko uvodne niti
tj. predvlakna (eng. Launch Fiber). To je najobičniji svitak na koji je namotano vlakno
određene duljine, konektorizirano na svojim krajevima. Jedan kraj se spaja na mjerni uređaj
dok se drugi kraj priključuje na trasu koju želimo testirati. Svrha je tog
predvlakna izmjeriti odnosno prikazati gušenje i reflektancu početnog konektora na
trasi. Bez njega to ne bi bilo moguće. U praksi, ako se mjere trase koje imaju srednje
velike udaljenosti (10 – 30 km), predvlakno nije neophodno i u većini slučajeva se i
ne koristi. No u slučaju PON mreža gdje pojedine udaljenosti znaju biti vrlo kratke,
poželjna je upotreba predvlakna duljine od 100 do 300 metara. Sada kad smo
pojasnili situaciju oko spajanja, možemo prijeći na podešavanje instrumenta.
Osnovna podešavanja prije početka rada uključuju odabir širine impulsa, vremena
mjerenja i duljine prikaza trase. Širina impulsa predstavlja snagu kojom OTDR šalje
svjetlosni signal u nit. Što je ona manja, manji je domet mjerenja, ali je veća
razlučivost između dva uzastopna događaja na trasi. S obzirom na to, njezin pravilni
odabir od velikog je značenja, a cilj nam je postaviti minimalnu širinu koja će biti
dovoljna za što jasniji prikaz kraja niti krivulje. Na Slici 41 grafički je prikazano kako
širina impulsa utječe na domet i razlučivost.

Slika 41. OTDR mjerenje – različita širina impulsa

Vrijeme trajanja mjerenja (akvizicije) direktno određuje broj impulsa svjetlosti koji će biti
odaslani u nit. Što je vrijeme kraće, uređaj će poslati manje impulsa i obratno. To će za
posljedicu imati manji ili veći broj prikupljenih podataka o niti, što će utjecati na kvalitetu
prikaza krivulje. Dodatno, vrijeme je u svojevrsnoj korelaciji sa širinom impulsa. Naime, što
je širina veća, potrebno vrijeme mjerenja je kraće i obratno. Posljedica prekratkog trajanja
mjerenja manifestira se kao šum krivulje koji se s udaljenošću sve više povećava. Ako sada u
ovu analizu kao parametar uključimo i razlučivost, tada zaključujemo: Za određenu duljinu
trase koju želimo izmjeriti, potrebno je odabrati najmanju širinu impulsa koja je dovoljna da u
što kraćem vremenu mjerenja dobijemo optimalnu kvalitetu krivulje (točniji rezultat).
Uzročno posljedična veza vremena trajanja mjerenja prikazana je Slikom 42.

Slika 42. OTDR mjerenje – različito vrijeme mjerenja

Posljednji parametar iz skupa osnovnih postavki koje je nužno podesiti prije svakog
mjerenja OTDR-om je duljina prikaza trase. Taj podatak mijenja iznos duljine x-osi
koordinatnog sustava na kojemu će biti iscrtana krivulja. Za primjer, postavimo li ga
na vrijednost 1 km, maksimalan iznos skale na x-osi bit će 1 km. Sve dok je ta duljina
veća od stvarne duljine trase koju mjerimo, možemo reći da je taj podatak propisno
podešen. Odnosno, ukoliko je odabrana duljina manja od duljine mjerene trase, tada
OTDR neće biti u mogućnosti prikazati kraj niti tj. kompletnu trasu. Na Slici 43 je
jedan takav primjer. Iz svega spomenutog proizlazi da duljina prikaza ne predstavlja
domet OTDR-a, kao što bi se možda na prvi pogled pomislilo.

Slika 43. OTDR mjerenje – različita duljina prikaza

Nakon što smo obradili glavne značajke i osnove rukovanja OTDR-om, preostalo
nam je ukazati na kriterije odabira optimalnog uređaja za potrebe mjerenja PON
mreža. Danas na tržištu postoje deseci raznih OTDR uređaja, no samo malen broj
njih uistinu može mjeriti PON mreže. Razlog tome je optički djelitelj (spliter) koji se
nalazi u PON mreži, a čije gušenje u najekstremnijoj varijanti iznosi oko 20 dB.
„Standardni“ OTDR-i nakon djelitelja nisu u mogućnosti prikazati nastavak trase tj. on
za njih predstavlja kraj. Zbog toga se prilikom nabavke poželjno informirati i uvjeriti
da je uređaj namijenjen i za mjerenje PON mreža tj. OTDR bi trebao biti PON
optimiziran. Na Slici 44 prikazano je mjerenje kroz spliter 1/16 kod „klasičnog“ i
PON optimiziranog OTDR-a. Na njoj je odmah vidljivo da je trasa nakon djelitelja
mjerena sa „standardnim“ OTDR-om potpuno šumovita, odnosno za njega on
predstavlja kraj. U slučaju PON optimiziranog uređaja i nakon djelitelja je vidljiva
trasa koja završava propisnom refleksijom, a koja označava kraj niti.
 Slika 44. OTDR mjerenje kroz djelitelj – PON optimizirani / standardni OTDR
Postoji još jedan poseban zahtjev koji se postavlja pred OTDR kada je u pitanju
mjerenje u PON-u, a koji „standardni“ OTDR ne mora zadovoljavati. Taj zahtjev je
mjerenje aktivnih niti. Naime, u praksi će učestala pojava biti kvar samo jednog
korisnika odnosno mogući prekid samo jedne grane izlaza djelitelja. Tada će glavno
mjerenje radi otklanjanja kvara biti OTDR uređajem na valnoj duljini 1650 nm (ili 1625
nm) s integriranim širokopojasnim filtrom. Termin koji se često koristi za to mjerenje
je „filtrirani 1650“, a niti koje njime mjerimo nazivaju se „žive niti“. Da pojasnimo!
Kako laserski signal s mjernog uređaja ne bi radio smetnje izvoru i prijemniku aktivne
opreme (OLT ili ONT), poželjno je da valna duljina na kojoj se mjeri bude što više
udaljena od „radnih“ valnih duljina PON-a. Prema ITU-T L.41 specifikacijama
preporučena duljina je 1650 nm, a u praksi se za tu namjenu još koristi i valna duljina
1625 nm. Što znači integrirani filtar? Kada bi mjerili nit na kojoj postoji neki signal
OTDR uređajem bez filtra, zbog relativno velike snage svjetlosti postojala bi
mogućnost oštećenja osjetljive prijemne foto-diode koja se nalazi u OTDR-u. No
korištenjem filtra koji propušta samo valne duljine veće od 1600 nm riješili smo tu
opasnost. Signal koji putuje po niti bit će zaustavljen (prigušen), dok će signal s
OTDR-a (valne duljine 1625/1650 nm) nesmetano prolaziti kroz njega. Na Slici 45
shematski je prikazana građa OTDR-a koji uz valne duljine 1310/1550 nm posjeduje i
„filtriranu“ od 1650 nm.

Slika 45. Shematski prikaz OTDR-a s filtriranom valnom duljinom 1650 nm

Do sada smo naveli i detaljno opisali karakteristike koje nužno mora imati OTDR namijenjen
mjerenjima u PON mreži. Bez spomenutih, nije ga moguće koristiti za tu namjenu. No postoji
i nekoliko sekundarnih elemenata na koje bi bilo dobro obratiti pažnju prilikom odabira
OTDR-a. Karakteristike o kojima će sada biti riječi vrijede općenito za sve vrste OTDR
uređaja, neovisno o aplikacijama za koje će se on koristiti. Čest pojam koji se može čuti kada
se govori o OTDR-u je njegova „mrtva zona“. U pravilu postoje dvije vrste „mrtvih zona“, no
pošto se ovdje neće ulaziti u detalje, općenito možemo reći da je to udaljenost koja se mjeri
od svakog reflektiranog događaja, unutar koje OTDR ne može prepoznati niti jedan drugi
događaj. Ona je prilično važna za PON mjerenja jer su udaljenosti koje se ovdje
mjere relativno male pa je poželjno da „mrtva zona“ bude što manja. Tipična
vrijednost kod današnjih OTDR-a dobrih performansi je oko 1 m („Event dead
zone“ za najužu širinu impulsa). Dinamika OTDR-a je još jedan od onih parametara
na koji treba pripaziti kod odabira OTDR-a. Ona je definirana maksimalnom snagom
koju instrument odašilje kada je odabran najširi impuls odnosno dinamika određuje
kolika je najveća izlazna snaga OTDR-a. S obzirom na spomenuto, zaključujemo da
njezin iznos direktno utječe na domet tj. najveću udaljenost koja se njime može
mjeriti. Kako bi bili sigurni da će OTDR moći mjeriti sve tipove PON-a bez obzira na
broj grana u njemu, poželjno je da dinamika na svim podržanim valnim duljinama ne
bude manja od 35 dB. Neke od softverskih funkcija koje još može imati OTDR, a
mogu biti korisne, su: automatska detekcija makrosavijanja, automatska provjera
kvalitete početnog konektoriziranog spoja te zaštita od aktivnih niti.

7.5. Video inspekcijska sonda (eng. Video Inspection Probe)

Jedan od najvećih problema i uzroka grešaka u svjetlovodnim sistemima su nečisti ili
oštećeni konektori. U prošlosti se taj problem detektirao uz pomoć alata koji se zvao
„optički“ mikroskop (eng. Fiber Microscope) te je on donedavno bio nezamjenjiv dio
opreme svakoga tko se bavio optikom. Radeći na principu mikroskopa povećavao je
sliku površine konektora, koja se mogla vidjeti kroz okno na njegovom kraju. Osnovni
nedostatak takvog načina rada bila je opasnost od oštećenja vida ukoliko bi se kroz
nit čiji konektor gledamo propustila laserska svjetlost. Unatoč tome što su današnji
mikroskopi na razne načine uspjeli eliminirati taj nedostatak, kao njihova zamjena
sve više se upotrebljava video inspekcijska sonda. Princip rada takve sonde bazira
se na korištenju LED osvjetljenja i mini CCD kamere koja kroz seriju leća snima
naličje konektora. Takva se uvećana slika konektora, čije povećanje iznosi 400 ili 200
puta, zatim prikazuje na LCD zaslonu. Ovdje je velika prednost što je rasprostranjenost takvih
ekrana iznimno velika te u praksi gotovo svaki mjerni uređaj za svjetlovodne sustave ima
mogućnost spajanja video sonde te prikaza slike konektora na svojem zaslonu. Ovakva
kompatibilnost uz činjenicu potpune sigurnosti od oštećenja vida, znatno je povećala njenu
rasprostranjenost i upotrebu.
Rukovanje video sondom je u principu vrlo jednostavno. Jedino na što treba obratiti
pozornost je tip konektora koji se pregledava. Naime, na vrhu sonde postoje metalni
nastavci (adapteri) koji su različiti u ovisnosti o parametrima kao što su: (U)PC ili
APC tip ferule, vrsta konektora, izvedba konektora itd. Samo za predodžbu, postoji
više od 50 vrsta spomenutih vrhova te treba biti upućen koji se upotrebljava u koje
svrhe. Nakon što smo ga pravilno odabrali i spojili, sondu priključimo na mjerni uređaj,
zasebni ekran ili PC računalo, a slika koju on snima prikazuje se na zaslonu. Istu
tada možemo spremiti kako bismo ju mogli koristiti za dokumentacijske svrhe. Danas
najnoviji uređaji posjeduju softverske programe koji uz pomoć matrica i algoritama
analiziraju sliku te u ovisnosti od rezultata prikazuju podatke o stanju konektora
(dobro/loše).Na Slici 45 dani su prikazi tri stanja konektora snimljeni video sondom: potpuno
čisti, nečisti i oštećeni.
 Slika 45. Konektori snimljeni video inspekcijskom sondom

7.6. Izvor vidljive svjetlosti (eng. Visual Fault Locator – VFL)

Još jedan predstavnik standardne opreme kada je u pitanju rad na svjetlovodnim sistemima je
i izvor vidljive svjetlosti. Ovaj alat sačinjava LED dioda koja jeintegrirana u neku vrstu
kućišta, a kao izvor koristi baterijsko napajanje. Vidljivasvjetlost je intenzivno crvene boje,
valne duljine od 635 do 650 nm. Izlazna snagaLED-a kreće se oko 1 mW što je dovoljno da
svjetlost u jednomodnim nitimadosegne udaljenost do maksimalno 5 km. Najrasprostranjenija
izvedba je u obliku„olovke“ koja na svom vrhu gdje se nalazi dioda ima univerzalan na stavak
(iliadapter) koji prihvaća sve tipove konektora. Česta je pojava da se VFL integrira i u same
optičke mjerne instrumente te na taj način uklanja potrebu za bilo kakvim vanjskim oblikom
ovog alata. Koja je svrha ovog alata odnosno vidljive svjetlosti? Ukratko, služi za brzo
pronalaženje grešaka na svjetlovodnim nitima. Njegova uloga je kvantitativna detekcija
potencijalno problematičnih lokacija na niti. Naime, kad „crvenu“ svjetlost propustimo kroz
niti, u normalnim okolnostima ona na plaštu neće uzrokovati nikakve vidljive promjene, već
će na izlazu iz niti sva svjetlost koja nije prigušena izaći van,
manifestirajući se kao crvena točka. To svojstvo koristimo kako bi provjerili da li
početak i kraj niti uistinu korespondiraju sa željenom trasom tj. da nije došlo do
zamjene niti. Ukoliko je na niti došlo do fizičkih anomalija, crvena svjetlost će kroz
plašt na toj točci izlaziti van. Ovo svojstvo koristi se kod traženja makrosavijanja na
trasi, zatim za brzu provjeru termičkog spajanja dviju niti (provjera „splicea“) te
oštećenja konektora. I na kraju napomena koja se odnosi na domet VFL-a: na
jednomodnim nitima vidljiva svjetlost doseže udaljenosti od 4 km do 7 km, dok u
multimodnim ta udaljenost iznosi od 2 km do 5 km. Slika 46. prikazuju upotrebu VFL-a.
 Slika 46. Upotreba VFL-a

7.7. Identifikator prometa u niti (eng. Live Fiber Detector ili Fiber Identifier)

Zamislimo slučaj u kojem je nit na krajevima trase konektorizirana, a nama je

zadatak odrediti prisutnost signala u njoj bez odspajanja krajeva. Takav slučaj
dešava se kada želimo na niti obaviti, na primjer karakterizaciju OTDR uređajem, a
nismo sigurni u postojanje prometa na njoj. Korištenjem bilo kojeg od prethodno
opisanih mjernih uređaja ili alata takvu dijagnozu nije moguće dati. Za tu namjenu
potreban nam je uređaj koji se zove Identifikator prometa.
On koristi negativno svojstvo vlakna - osjetljivost na makrosavijanje. Naime, uslijed
savijanja niti, ukoliko se u njoj nalazi signal, jedan mali dio zrake izlazi kroz omotač u
okolinu. Uz pomoć detektorske foto-diode na temelju sakupljenog signala uređaj
određuje da li je nit aktivna ili ne. Dodatno, većina uređaja ima mogućnost
određivanja snage signala, ukoliko on postoji, zatim modulacije koja se koristi te
smjera iz kojeg promet dolazi - mjesto izvora signala. U praksi je stvar nešto
složenija te iz tog razloga greške koje se mogu javiti, odnosno tolerancija u rezultatu
zna biti prilično velika. Razlog tome leži u činjenici što postoje razne debljine kabela
(3 mm, 1.6 mm, 900 μm), a i sam omotač može imati razne boje. Sve to utječe na
rezultat mjerenja pa to treba imati na umu prilikom očitavanja vrijednosti. Inače,
postupak rada sa samim uređajem je iznimno jednostavan, nit se umetne u posebne
„škare“ ili utor koji je namijenjen za njen prihvat te se povuče poluga koja savine nit
(ili to radi step motor ugrađen u uređaj). Nakon desetak sekundi uređaj pokaže
rezultate mjerenja.
 Slika 47. Primjeri Identifikatora niti

Na Slici 47. nalaze se neki od predstavnika Identifikatora niti koji se danas mogu naći
na tržištu (EXFO LFD-250B, JDSU FI-10, Noyes OFI 400).
Ovaj podatak se kreće u rasponu od 0.5 dB do 1.5 dB, za valnu duljinu
1550 nm. Naravno, nama je u interesu da u našu trasu unesemo što manje gušenje
tako da potencijalni sustav u slučaju rada ima što manje smetnje i minimalnu
mogućnost prekida.
7.8. Ethernet tester
Svi do sada opisani uređaji i alati imaju jednu zajedničku karakteristiku: mjerenja
izvode na fizičkom sloju – svjetlovodnoj niti. Rezultat takvih mjerenja uglavnom je bio
vezan za fizikalna svojstva same niti i kvalitetu spojnog puta. Ukoliko barem jedan od
ova dva parametra nije zadovoljio, dolazilo je do degradacije rezultata mjerenja.
Drugu skupinu uređaja čine mjerni instrumenti koji analiziraju promet koji prolazi
fizičkim medijem, u ovom slučaju svjetlovodnom niti. Ti se instrumenti zovu protokol
analizatori i mjere na višim slojevima ISO OSI modela. Upravo zbog te činjenice
rezultati mjerenja mogu i ne moraju biti podložni utjecaju raznih vrsta degradacija na
fizičkom sloju. U tu skupinu instrumenata spada i uređaj za testiranje Ethernet
prometa kojega još zovemo Ethernet tester.
Konkurencija na tržištu što se tiče takvih instrumenata je iznimno velika i slobodno
možemo reći da postoje deseci različitih uređaja koji u manjoj ili većoj mjeri obavljaju
isti posao. Zavisno od same izvedbe (kućište, ekran, dimenzije) i naravno
funkcionalnosti, cijene im se kreću od 20.000 kn do 50.000 kn, pa i više. Neki od
popularnijih modela su: JDSU HST-3000 Ethernet, JDSU SmartClass Ethernet,
EXFO AXS-850, EXFO FTB-8510B, VeEX MX1x0, Sunrise SunLite GigE itd.
Za detaljnu analizu funkcionalnosti, performansi i principa rada moglo bi se napisati
desetke stranica o ovome tipu instrumenta, no ovdje će se samo ukratko dotaknuti
one najbitnije crte koje su primarne za njegovu upotrebu u PON mrežama. Ako
krenemo od sučelja, uređaj mora imati barem jedno optičko sučelje za brzine od 1
Gbit/s (GigE Interface) te barem jedno električko sučelje za brzine do 1 Gbit/s
(10/100/1000 Base-T). Kod optičkog sučelja koriste se izmjenjivi SFP moduli (SX, LX
i ZX) dok se kod električkog koristi RJ-45 priključak. Osnovne funkcije odnosno
mjerenja koja mora podržavati su: PING ili IP povezivanje, BERT testiranje i RFC-
2544. PING je najstarija i najjednostavnija metoda kojom se može utvrditi postojanje
veze između odredišne i početne lokacije (adrese). U današnje vrijeme taj način
provjere je nedostatan i ne može nam puno reći o stanju same mreže.
BERT testiranje također potječe iz davnih dana i preuzeto je iz „SDH svijeta“, a
njegova je namjena provjera integriteta i kvalitete (performansi) uspostavljene veze.
Princip je da se u ovom slučaju u Ethernet mrežu šalju paketi s unaprijed definiranim
rasporedom bitova, koji se zatim iz mreže primaju natrag. Ono što se mjeri je broj
bitova koji su se izgubili putujući kroz mrežu. Tipična vrijednost koja zadovoljava
današnje kriterije je BER od 10-9, što znači da će mreža 99.999% vremena raditi s
gubitkom od 10-9 bita. Taj podatak je jedan od onih koji određuje kvalitetu usluge
(QoS) te bi ga operater trebao predočiti kupcu. Princip mjerenja je da se na jednom
kraju mreže postavi tester s definiranim BERT postavkama, a na drugom kraju se
postavi uređaj (Loop Back Device) koji primljene pakete vraća natrag prema testeru.
Vrijeme trajanja testa određuje sam operater proizvoljno, a preporučeno je minimalno
24 satno testiranje.
RFC-2544 je metodologija mjerenja standardizirana od strane IETF tijela koja je
namijenjena za mjerenje i uspoređivanje karakteristika mrežne opreme. U nedostatku
prikladnijeg načina validacije same mreže, ova je metoda postala standard i pojam
kada se govori o testiranju neke Ethernet mreže. Testovi obuhvaćeni RFC-2544
standardom su: propusnost (eng. throughput), back-to-back, gubitak paketa (eng.
frame loss) i latencija (eng. latency). Ukratko, propusnost se definira kao maksimalni
broj okvira u sekundi koji testirani uređaj (mreža) može prihvatiti bez njihova
odbacivanja (jedinica Mbit/s ili % od maksimalne brzine). Back-to-back test mjeri broj
okvira koje testirani uređaj (mreža) može prihvatiti bez odbacivanja, ako koristimo
maksimalnu brzinu prijenosa (jedinica je broj okvira ili % od ukupno poslanog broja).
Gubitak paketa je vrlo bitan podatak za aplikacije koje se odvijaju u realnom vremenu,
a može se predočiti kao obratna propusnost. Mjeri se na način da instrument šalje
promet s najvećom brzinom prijenosa, a prati se broj okvira koje testirani uređaj
(mreža) odbacuje. Rezultat se izražava kao postotak odbačenih okvira. Posljednje od
četiri mjerenja u RFC-2544 testu je kašnjenje (latencija) koja govori koliko je vremena
potrebno okviru da prođe put od početne do odredišne lokacije kroz mrežu. To
vrijeme je izraženo u ms ili μs. Parametar koji je bitno odrediti prije samoga početka
RFC-2544 mjerenja je širina okvira koja može biti ili definirana standardom (64, 128,
256 bytea...) ili korisnički definirana. O njihovom odabiru direktno će ovisiti vrijeme
trajanja testa koje će biti u granicama od 20 min do 4 sata.
Neke od opcija i dodatnih funkcionalnosti koje je poželjno imati podržano od strane
Ethernet testera su: Dvosmjerno / asimetrično RFC-2544 mjerenje, Fibre Channel
FCx testiranje, podržani MPLS, VLAN i Q-in-Q, podržano IPv6 adresiranje,
generiranje više paralelnih tokova podataka (Multiple Streams Generation). U detalje
gore spomenutih opcija neće se ulaziti već su one nabrojane kako bi se stekao uvid u
široki spektar funkcionalnosti koje ovakvi testeri mogu imati.
Na samom početku govora o RFC-2544 testiranju rečeno je kako u stvari ne postoji
standard koji bi definirao testove koji su prilagođeni današnjim uslugama prijenosa
podataka, govora i video sadržaja. Odnedavno se i to promijenilo. ITU-T Y.156sam
standard koji je doživio svoju početnu, neslužbenu verziju, kompletno mijenja
metodologiju i način mjerenja modernih mreža baziranih na Ethernet standardu.
EtherSAM metodologiju, kako je komercijalno zovu, počeli su već implementirati u
svoje mjerne instrumente neki od vodećih svjetskih proizvođača. Stoga budućnost
Ethernet mjerenja najvjerojatnije leži u instrumentima koji će podržavati ovaj standard.

8. IZGRADNJA PON MREŽE

8.1. Faze u izgradnji mreže i financijski aspekti
Realizacija svakog velikog projekta zavisi od bezbroj parametara koji su direktno ili
indirektno povezani s vremenom potrebnim za njegov završetak te količinom rada
odnosno novca utrošenog u njega. U našem slučaju projekt kojim se bavimo je
izgradnja optičke pasivne mreže, a parametar koji nas zanima je mjerenje mreže
tijekom njenog cijelo-životnoga vijeka. Kako bi lakše detaljizirali zadani si cilj, životni
vijek PON mreže podijelit ćemo u tri logičke cjeline. Te cjeline ili, kako ćemo ih dalje
zvati, faze su određene gledajući s aspekta mjerenja u mreži i kronološki su slijedive.
To bi značilo da se jedna nastavlja na drugu i nije moguć početak sljedeće ako
prethodna nije finalizirana. Prva od njih tri je izgradnja pasivne infrastrukture, zatim
slijedi puštanje u rad (aktivacija usluge), a posljednja je održavanje kompletne mreže.
Na Slici 48 nalazi se grafički prikaz spomenutih faza, koji će u nastavku biti detaljnije
objašnjen.

Slika 48. Financijski aspekti u fazama izgradnje mreže

Ordinatna os predstavlja vrijeme, dok apscisa predstavlja količinu posla odnosno

novca potrebnog za realizaciju. Kao što se vidi, izgradnja infrastrukture zahtijeva
najveći angažman u vidu uloženoga rada i vremena, a samim time i financijski je
najzahtjevnija. Druga faza - puštanje u rad, u idealnom slučaju trebalo bi biti
vremenski što kraće ili uz uvijek moguće probleme, malo se odužiti. To produženje
direktno je vezano uz kvalitetu obavljenog posla prethodne faze. Sredstva potrošena
za ovu fazu su manje više konstantna i čine manji dio ukupnog troška. Održavanje
mreže čini treću fazu koja traje cijelo vrijeme njene eksploatacije tj. do kraja životnog
vijeka mreže. Ono obuhvaća redovno održavanje, preventivno održavanje i
otklanjanje nastalih grešaka. Zbog strukture same PON mreže za redovno i
preventivno održavanje ne treba ulagati značajnija financijska sredstva. Potencijalno
najveći problem može se javiti kod otklanjanja grešaka. Idealan slučaj bi bio kada
grešaka u samoj eksploataciji uopće ne bi bilo. U stvarnosti to naravno da nije
moguće, no zato težimo da se one svedu na što je moguće manju mjeru.
Ako gledamo samo sa financijskog aspekta, tada sve do sada rečeno možemo svesti
u tri rečenice. Prilikom izgradnje PON mreže želje su da uz minimalnu kapitalnu
investiciju (CAPEX) imamo minimalne operativne troškove (OPEX). Rezultat s kojim
bismo bili zadovoljni bio bi da uz optimalan CAPEX, dobijemo i optimalan OPEX.
Najgora varijanta koja nam se može desiti je da uz minimalni CAPEX, imamo
ogroman OPEX. Na prvi pogled se možda ova posljednja varijanta ne čini tako loša,
no dokazano je da je ona definitivno financijski najneisplativija.
Ako sada stvari sagledamo s tehničkog aspekta, veliki OPEX znači da je mreža koju
smo sagradili loša, bilo pogreškama u projektnom smislu, bilo pogreškama u
izvođenju i realizaciji same gradnje te puštanju u rad. Najbolji način na koji ćemo
smanjiti te pogreške je pojačana kontrola. Ona će osigurati visoku kvalitetu izvedenih
radova, što ima za posljedicu mali broj grešaka, što opet povlači smanjenje
operativnih troškova. Kontrola pak u ovom projektu znači definirati što je više
kontrolnih točaka na kojima će se adekvatnom mjernom opremom vršiti provjera
trenutnog stanje mreže. Dokazano je da što je više mjerenja u fazi izgradnje i
puštanja u rad, to će potreba za operativnim održavanjem biti manja. Suprotno tome,
praksa pokazuje kako se mjerenja u većini slučajeva doživljavaju kao nepotrebni
trošak koji se pokušava svesti na minimum. Takav način razmišljanja nije dobar i
može dovesti do nesagledivih posljedica za samu mrežu. Upravo zbog toga treba
povećati svijest o mjerenju, kao o jedinom pravom načinu kontrole koji će u konačnici
značiti bolju kvalitetu mreže, smanjiti trošak održavanja, a samim time i trošak
ukupne investicije.
8.2 Izgradnja (pasivne) infrastrukture
U prethodnom poglavlju projekt pasivne optičke mreže razdijeljen je na logičke
cjeline te je načinjen financijski presjek njegove realizacije. Ovdje će biti riječi o
prvom i najopsežnijem dijelu koji pokriva kompletnu izgradnju pasivnog dijela mreže.
Jasno je da se neće ulaziti u detalje već je cilj u osnovnim crtama obuhvatiti glavnu
opremu i radnje koje su potrebne za izvođenje.
Prema tom modelu, kompletnu mrežu možemo podijeliti na tri cjeline: centrala,
mrežni dio i kućna instalacija. Centrala obuhvaća područje objekta u kojemu se
nalazi OLT aktivna i prespojna pasivna oprema. Kućna instalacija razlikuje se u
ovisnosti o broju ONT korisničkih uređaja na toj lokaciji. Tako razlikujemo kućnu
instalaciju u višekatnim objektima (zgradama) i obiteljskim kućama. Mreža sadrži svu
pasivnu opremu obuhvaćenu područjem od izlaza iz centrale do ulaza kućne
instalacije. Detaljniju analizu sa svim pripadajućim elementima pojedine cjeline
bazirati ćemo na dvije varijante koje su prikazane Slikom 49.
Slika 49. Varijante u izgradnji pasivne infrastrukture u zavisnosti od vrste objekta u kojemu se
nalazi korisnička terminalna oprema
Osnovnu razliku između „VARIJANTE 1“ i „VARIJANTE 2“ čini smještanje optičkog
djelitelja/sprežnika u arhitekturi same mreže. No krenimo redom! U centrali
započinjemo s OLT-om koji je s jedne strane Ethernet vezom spojen na sučelja za
usluge (govor, podaci, video). S druge strane može, i ne mora (zavisno od projekta)
biti spojen na optički djelitelj/sprežnik 1:2. Njegova uloga je sljedeća: Svaki izlazni
port s OLT kartice može opsluživati do 32 korisnika, no softverskom nadogradnjom
vrlo lako se taj broj može povećati na 64. Ubacivanjem djelitelja pred sam ulaz u OLT
te trenutnim zauzimanjem samo jednog njegovog izlaza, načinjena je rezerva za
budućnost s kojom će biti moguće dvostruko povećati kapacitet jedne kartice OLT
uređaja. Takovo proširenje planirano je samo za područja koja potencijalno
gravitiraju većem broju korisnika. Izlaz iz djelitelja (ili direktno s OLT kartice)
prespojnom vrpcom povezuje se na glavni optički razdjelnik (GOR) te eventualno na
međurazdjelnik. Međurazdjelnik se koristi u situaciji kada se svjetlovodni kabel koji
dolazi iz mreže u objekt centrale ne nalazi u istoj prostoriji gdje je smještena aktivna
oprema i GOR. Tada on predstavlja svojevrsno sučelje koje je sa GOR-om povezano
svjetlovodnim kabelom za unutarnju primjenu (eng. Interfacility Fiber Cable - IFC).
Svi konektorizirani spojevi u centrali izvedeni su pomoću LC/APC konektora izuzev
izlaza iz OLT-a koji ima LC/PC konektor.

9. MJERENJA NA PRISTUPNOM DIJELU OPTIČKE TELEKOMUNIKACIJSKE

MREŽE

Kao praktički dio ovog rada, imao sam priliku sudjelovati u mjerenju instalacije od centralnog
poslužitelja do krajnjeg korisnika upotrebom optičkog reflektometra u vremenskoj domeni,
OTDR (eng. Optical Time Domain Reflectometry). Optički reflektometar je uređaj koji služi
za detektiranje, lociranje i mjerenje optičke trase te pogrešaka koje na njoj nastaju. Također
mjeri prigušenje, gubitke konektora te refleksiju svjetlosti. Jedna od glavnih prednosti ovog
uređaja je ta, što vrši mjerenje u dvodimenzionalnom radarskom sistemu pružajući nam uvid u
cjelovitu strukturu optičke instalacije sa svim gubicima, i udaljenostima pojedinih elemenata
sa jednog kraja optičkog vlakna. Rezolucija mjernog uređaja je od 4 cm pa sve do 40 m.
Princip rada optičkog reflektometra se temelji na laserskoj diodi koja emitira svjetlost u
optičko vlakno. Svjetlost se odbija i vraća se nazad u mjerni uređaj. Poslana svjetlost i
odbijena svjetlost se razdvajaju pomoću sprežnika (eng. Coupler) te odbijena svjetlost se
detektira pomoću fotodiode. Optički signal se tada pretvara u električni signal, obrađuje se,
pojačava te prikazuje na ekranu. Shema našeg mjerenja prikazana je na slici 41. Dakle na
centralnom poslužitelju bio je priključen APC konektor te je dužina kabela do djeljitelja bila 5
kilometara. Na ulaz i izlaz iz djeljitelja prikopčan je bio PC konektor koji je najčešće korišteni
standardni konektor. Pri ispitivanju smo koristli djeljitelje različitog omjera djeljenja signala
kao primjerice 1:2, 1:4, 1:32. Od djeljitelja do korisnika kabel je bio dužine 50 metara gdje
smo spojili i mjerni uređaj. U praksi se koristi duljina najviše do 20 kilometara zbog gubitaka
optičke distribucijske mreže kao i zbog gubitaka samih konektora, djeljitelja, fuzijskih
kontakata i slično. Duljina između centralnog poslužitelja i djeljitelja može biti 50m ili 20 km
kao i duljina od djeljitelja do krajnjeg korisnika. Dakle nije bitno sa koje strane je dužina
optičkih niti veća, samo je bitno da duljina ne prelazi zadanu kilometražu. Provjeravali smo
optimiziranost instrumenta odnosno kvalitetu grafičkog prikaza zadane dužine te brzinu
mjerenja. Dodatno smo proučavali i kvalitetu mjerenja odnosno detekciju i tabelarni prikaz
događaja kao što su gubici na fuzijskim kontaktima, konektorima te prikaz završetka niti.
Izvodili smo mjerenja koja su uključivala različitu širinu impulsa te vrijeme trajanja samoga
testa. Mjerili smo dvije valnu duljinu od 1310 nm što je standardna valne duljina za
ispitivanja, sa širinom impulsa od 275 ns. Također se u praksi koristi i valna duljina od 1625
nm koja služi za ispitivanja bez otkapčanja korisničke strane optičke mreže. Ako se ide
ispitivati mreža sa valnim duljinama od 1310 nm ili 1550 nm dok su obje strane u pogonu
može doći do preklapanja podataka, a samim time i njihovim gubitkom. Također na strani
centralnog poslužitelja može doći čak i do nepovratnog kvara lasera. Mjerenja smo obavljali u
različitim vremenskim intervalima kao na primjer 15 ili 30 sekundi. Bitno je još napomenuti
da je indeks loma optičkih niti bio u svim mjerenjima 1,4677 što je tvornički zadani indeks
loma u postavkama OTDR uređaja. Za sva mjerenja potrebno je definirati način mjerenja i
postavke prilikom mjerenja. Za mjerenja OTDR – om možemo postaviti predloške pomoću
kojih mjerimo, primjerice:
 Valna duljina
 Duljina impulsa
 Duljina trase
 Indeks loma

Instrument može raditi u tri moda, a to su automatski, poluautomatski te ručni mod. Kod
automatskog moda ispitivač određuje valnu duljinu, indeks loma te frekvenciju uzorkovanja
niti, odnosno udaljenost između udaljenih točaka. Ostale postavke određuju se automatski.
Kod poluautomatskog mjerenja na raspolaganju imamo više opcija pri konfiguriranju i
odabiru parametara kao primjerice odabir mjernog opsega, valnih duljina, trajanje mjerenja i
ostalo. U praksi kada se radi o mjerenju poznatih trasa ili relacija optičkih kabela, postavka
mjerenja je poluautomatska ili čak ručna. Kada se radi o nepoznatoj trasi postavke mjerenja su
uvijek automatske. Tek nakon prvog mjerenja se mogu ispraviti parametri. Općenito OTDR
uređajem mogu se vršiti mjerenja na valnim dužinama od 1310 nm, 1490 nm, 1550 nm te
1625 nm.

Slika 50. OTDR

Prvi test koji smo izvodili bio je sa omjerom djeljenja 1:2. Spojili smo konektore prema shemi
prikazanoj na slici 41., odabrali smo valnu duljinu te period izvršavanja testa u sekundama.
Nakon isteka vremena dobili smo grafički prikaz PON trase prikazan na slici 43. Kao što se
može vidjeti, dužina trase je 5,05 kilometara, dok je gušenje 5,6 dB. To je u okviru granica
gušenja signala budući da je djeljitelj malog omjera.
 Slika 51. Grafički prikaz testa PON mreže sa omjerom djeljenja 1:2

U tablici evenata prikazanoj na slici 44. možemo pratiti putanju trase i točno locirati na kojoj
duljini se dogodila određena promjena odnosno slabljenje signala. Ona nam ujedno pomaže
da lociramo kvar ukoliko on postoji. Također se vidi prikaz iznosa refleksija te atenuacija
signala izraženog u decibelima po kilometru (dB/km). Pod postavkama testa i kabela vidi se
da je vrijeme testiranja 15s dok je širina impulsa 275 ns.
 Slika 52. Prikaz vrijednosti mjerenja sa omjerom djeljenja 1:2

Nakon završenog prvog testiranja povećali smo omjer djeljenja djeljitelja na 1:4. To bi u
teoriji trebalo povećati gubitak signala, što se i vidi na slici 45. gdje je iznos gubitka signala
nešto veći nasuprot prvom testiranju. Valna dužina ostala je ista kao i vremenski interval
mjerenja. Test je popraćen i odgovarajućim grafičkim prikazom gdje je na apcisi mjerna
veličina kilometar (km), dok je na ordinati mjerna veličina decibel (dB).
Slika 53. Grafički prikaz testa PON mreže sa omjerom djeljenja 1:4
 Slika 54. Prikaz vrijednosti mjerenja sa omjerom djeljenja 1:4

Kao treći test, ponovno smo promijenili omjer dijeljenja djeljitelja te je on u trećem testu
iznosio 1:32. Očekivano, gubitak signala porastao je za specifični gubitak signala kod
djeljitelja omjera djeljenja 1:32. Grafički prikaz i rezultati mjerenja prikazani su na slikama
47. i 48. Širina impulsa ostala je nepromijenjena kao i vremenski interval testiranja.
 Slika 54. Grafički prikaz testa PON mreže sa omjerom djeljenja 1:32

Slika 55. Prikaz vrijednosti mjerenja sa omjerom djeljenja 1:32

Posebnost sva tri testiranja je u tome što su testiranja izvedena od krajnjeg korisnika prema
centralnom poslužitelju. Da bi se dobio potpuni aspekt testiranja pasivne optičke mreže,
četvrto testiranje napravljeno je od centralnog poslužitelja prema krajnjem korisniku, dakle u
suprotnom smjeru od prethodna tri. Širina impulsa ostala je ista, omjer djeljitelja također, ali
vremenski interval je povećan na 30 sekundi. Rezultati ovog testiranja ukazali su na jednu
vrlo bitnu značajku. Kao što je prikazano u grafičkom prikazu na slici 49. vidi se da je duljina
trase dvostruko veća. Gubitak signala je također veći od uobičajenog. Bitno je napomenuti da
duljina trase nije fizički mijenjana već je problem u tome što OTDR ne vidi kućnu instalaciju
kod korisnika. Zbog toga je duljina na grafu i podacima mjerenja dvostruko veća. Ovo
mjerenje dovelo je do bitnog zaključka koji govori da mjerenje od centralnog poslužitelja
prema krajnjem korisniku nije preporučljivo iz navedenih razloga. Stoga se preporučuje
mjerenje od krajnjeg uređaja prema centrali, kako ne bi došlo do netočnih podataka.

Slika 56. Grafički prikaz testa PON mreže sa omjerom djeljenja 1:32 od centralnog
poslužitelja prema korisniku
 Slika 57. Prikaz vrijednosti mjerenja sa omjerom djeljenja 1:32 od centralnog poslužitelja
prema korisniku

ZAKLJUČAK

Posljednjih godina primjena optičkih telekomunikacija doživljava naglu ekspanziju. Optička

vlakna se počinju sve više implementirati u sve grane gospodarstva i uslužne djelatnosti
primjerice u pomorstvu, građevini, zbog pada cijene te zbog višestrukih prednosti u odnosu na
bakrene vodiče. U nekoliko osnovnih topologija mreža se implementiraju različite
svjetlovodne infrastrukture od davatelja usluga do krajnjeg korisnika. U to spadaju centralni
poslužitelj, optička distribucijska mreža sa pripadajućim kabelima, optički djeljitelj signala, te
na kraju krajnji korisnik sa pripadajućim terminalnim uređajem. Posebnu pozornost treba
obratiti na izvedbu i odabir konektora koji uvelike utječu na kvalitetu snage signala poslanog
prema krajnjem korisniku. Dodatno izobličenje i prigušenje signala stvaraju i fuzijski kontakti
koji nepravilno izvedeni unose distorziju i slabiji prijem signala. Ne smiju se zanemariti ni
kabeli koji moraju biti odabrani u skladu sa njihovom namjenom te moraju pružiti
maksimalnu zaštitu od vanjskih utjecaja. U hijerarhiji mreže dva su osnovna tipa, a to su
topologija mreže od točke do točke te topologija mreže od jedne točke do više točaka koja je
ujedno i najrasprostranjenija topologija uvelike zbog svoje financijski manje zahtjevne
arhitekture. U radu su prikazane tri najpoznatije konfiguracije pristupne mreže od kojih je
prva širokopojasna pasivna optička mreža definirana ITU – T G.983 serijama standarda. Ona
se temelji na protokolu prenošenja podataka u ćelijama. Ćelije imaju točne određene dužine
preko kojih se podaci šalju na zahtjev. U nizvodnom toku podataka ovaj tok podataka je
konstantan, dok je u uzvodnom toku podataka poslan u nekom određenom vremenskom
kašnjenju ili kao isprekidan. Ova hijerarhija ne podržava digitalni prijenos video signala te ju
je u potpunosti zanimjenila gigabitno sposobna pasivna optička mreža koja ima mnogostruke
prednosti, podržava prijenos podataka u ćelijama kao i prijenos podataka pomoću
enkapsulacijske metode. GPON mreža uvjerljivo ima najveće brzine prijenosa podataka što je
svakako prednost kao i veća udaljenost prijenosa podataka. Treća po redu prikazana
hijerarhija je ehternet pasivna optička mreža koja se temelji na ethernet protokolu prijenosa
podataka. Za razliku od širokopojasne pasivne optičke mreže ona podržava prijenos
digitalnog video signala te ima bolje karakteristike. Relativno je jeftina za implementaciju te
jednostavne je arhitekture. Također ethernet servisi zahtijevaju manje vremena za puštanje u
pogon. Svaka od ovih hijerarhija ima svoje prednosti i mane, no činjenica je da optičke mreže
postupno zauzimaju sve veći udio u svjetskoj telekomunikacijskoj mreži. Kao praktični dio
rada mjerila se optička trasa od krajnjeg korisnika do centralnog poslužitelja sa različitim
omjerom djeljitelja. Dobivene vrijednosti ukazuju na razlike u jačini prijama signala. Mjerila
se i trasa od centralnog poslužitelja do krajnjeg korisnika, no iz dobivenih rezultata dalo se
zaključiti kako ta metoda mjerenja nije preporučljiva zbog dvostruko veće dobivene trase
optičke instalacije. Razlog tome je taj što centralni poslužitelj ne vidi kućnu instalaciju
korisnika tako da se signal u zatvorenoj petlji vraća nazad prema centrali. Korištenjem ove
tehnologije sva se terminalna oprema ( računala, pisači, telefoni ) spajaju putem klasičnih
UTP kabela samo kod krajnjeg korisnika. Na ovaj način izvedena mreža osigurava bržu i
jednostavniju nadogradnju, odnosno povećanje kapaciteta i to samo izmjenama višeportnih
svjetlovodnih preklopnika.
Dakle, danas je prvenstveno svjetlovodnom tehnologijom moguće osigurati sve traženije i
zahtjevnije velike brzine prijenosa podataka na velike udaljenosti.
Pouzdanost, fleksibilnost sustava, jednostavna nadogradnja i daljnji razvoj uz sve niže cijene
svjetlovodnih komponenata opravdavaju upotrebu ove tehnologije kao vodeću u
telekomunikacijama. Višekanalni sustavi WDM i DWDM rješenja su kako za magistralne
veze, velike urbane sredine, ali i za manje sredine koje će dobivanjem ovakve tehnologije
zasigurno postići ubrzani napredak. Kako optička tehnologija ima višestukih prednosti u
odnosu na električne kabele sigurno će budući sustavi biti temeljeni upravo na svjetlosnoj
tehnologiji.