POVIJESNI IZVOR

Velika gospodarska kriza – John Steinbeck, Plodovi gnjeva, Zagreb, 2003.

Američki pisac John Steinbeck u romanu Plodovi gnjeva opisao je život siromaha tijekom Velike
gospodarske krize. Kad su, uz krizu, pojavila suša i iscrpljenost zemljišta, imali su zakupnici
zemlje sa Srednjeg zapada bili prisiljeni uputiti se „trbuhom za kruhom“. Evo kako je zastupnik
zemljoposjednika objasnio jadnim ljudima da moraju otići sa zemlje koju su u zakup dobili još
njihovi djedovi:
„Znate da je zemlja sve slabija. Znate što pamuk čini sa zemljom – pljačka ju i ispija joj krvi.
(…) Čovjek može zadržati zemlju, ako može samo jesti i plaćati poreze – to može. Da, to može,
dok jednog dana žetva ne podbaci i on ne bude prisiljen uzajmiti novac kod banke. Ali, vidite,
banka ili društvo to ne može, jer ta bića ne udišu zrak i ne hrane se mesom. Oni udišu profite,
ona se hrane kamatama na novac. Ako ih ne dobiju, umiru kao što i vi umirete bez zraka, bez
mesa.“ Okupljeni ljudi tada su zatražili još jednu godinu, jer je pamuk tražena roba i sigurno će
ostvariti profit. Ali zastupnik zemljoposjednika odgovara: „Ne možemo se na to osloniti. Banka
– čudovište mora imati profite čitavo vrijeme. Ne možemo čekati. Umrijet će. Ne, porezi teku
dalje. Kad čudovište prestane rasti, ono umire. Sustav zakupa se ne može više održati. Jedan
čovjek na traktoru može zamijeniti dvanaest ili četrnaest obitelji. Plaćaj mu nadnicu i uzmi svu
žetvu. Mi to moramo činiti“. Ljudima je postao jasno kako se njih zapravo istjeruje sa zemlje na
kojoj su njihove obitelji živjele već generacijama. Pitaju: kamo će sada ? „Želimo, rekoše
zastupnici. Banka, vlasnik pedeset tisuća rali, ne može biti odgovorna. Vi ste na zemlji koja nije
vaša.
 POVIJESNI IZVOR
John K. Galbraith, Doba neizvjesnosti, Zagreb,, 1977.
„Posljednjih nekoliko dana prije toga promet na burzi bio je slab, mlitav. Tog jutra
odjednom je izbila velika, neobuzdana, neobjašnjiva, bezglava panika: svi su se htjeli
otarasiti svojih akcija, svi su ih htjeli prodati. Panika se sručila na njujoršku burzu
olujnom snagom, poput divlje, nezaustavljive bujice. Mašinerija burze naprosto joj se
nije mogla prilagoditi. Panika je bila brža od telegrafske trake kojom su se istodobno
na stotine mjesta javljale promjene burzovnih tečajeva. Ljudi uzduž i poprijeko
Amerike nisu mogli dokučiti što se zapravo zbiva u Wall Streetu. Znali su samo da su
ili već upropašteni ili će, ako ne požure, uskoro biti upropašteni, pa su zato prodavali,
bezglavno prodavali akcije koje su imali. U zgradi burze buka je bila zaglušna, napolju,
u Wall Streetu, okupila se golema masa, jer se u New Yorku proširila glasina da se ruši
kapitalizam i ljudi su došli da to vide. Za svaki slučaj pozvana je policija: možda
burzovni mešetari i bankari podivljaju, možda će ih trebati silom smiriti. Na fasadi
jedne od visokih zgradi pojavio se neki radnik da nešto popravi, a gomila na ulici
pomislila je da je to neki samoubojica i nestrpljivo čekala da vidi kako će skočiti.“