Filip Škiljan

SVAKODNEVNI ŽIVOT UKRAJINACA U LIPOVLJANIMA

I OKOLICI U DVADESETOM STOLJEĆU
Svakodnevni život Ukrajinaca u Lipovljanima i okolici u dvadesetom stoljeću Filip Škiljan

Urednički tim:
Ivan Semenjuk, Ivanka Slota

Grafičko oblikovanje:
Davor Krajnović

Lektor i korektor:
Lada Ledić

Štampa:
Gradocentar d.o.o.

Izdavač: SVAKODNEVNI ŽIVOT

Ukrajinska zajednica Republike Hrvatske, Vukovar; KPD Ukrajinaca Karpati,
Lipovljani
UKRAJINACA U LIPOVLJANIMA I OKOLICI
U DVADESETOM STOLJEĆU
Knjiga je izdana uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine Republike
Hrvatske

Fotografije su preuzete iz osobnih arhiva ukrajinskih obitelji iz Lipovljana i knjige

Boris Graljuk, 100 godina ukrajinske grkokatoličke župe Lipovljani 1909. – 2009.,
Lipovljani 2010.

Recenzenti:
prof. dr. sc. Jadranka Grbić,
prof. dr. Jevgenij Paščenko

Zagreb, 2013.
CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u
Zagrebu broj brojem 823752.

Ukrajinska zajednica Republike Hrvatske, Vukovar;

ISBN Karpati: 978-953-56215-1-5 KPD Ukrajinaca Karpati, Lipovljani
ISBN Ukrajinska zajednica RH: 978-953-56195-6-7 Zagreb, 2013.

Posebnu zahvalnost za ostvarenje ovog projekta dugujem gospođi Ivanki
Slota iz Lipovljana, ex - predsjednici KPD »Karpati«, koja je nesebično od-
vajala svoje vrijeme za traženje kazivača i organizaciju razgovora s njima i
gospodinu Ivanu Semenjuku sadašnjem predsjedniku KPD »Karpati« koji je
pomogao da se projekt objavi
SADRŽAJ
Uvod 7
Doseljavanje Ukrajinaca u Lipovljane (i u Bosnu) krajem
19. i početkom 20. stoljeća 11
Stradanje Ukrajinaca iz Lipovljana u logoru Jasenovac 20
Razlozi preseljenja Ukrajinaca iz Bosne u Hrvatsku (reemigracija) 22
Osnivanje, djelovanje i uloga u očuvanju identiteta Grkokatoličke
župe u Lipovljanima 26
Ukrajinski jezik kao faktor očuvanja identiteta Ukrajinaca
u Lipovljanima 37
Običaji lipovljanskih Ukrajinaca 43
O proslavama blagdana i o nekim prazničkim običajima . . . . . . . . 43
Običaji povodom rođenja djeteta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Običaji povodom zaruka i vjenčanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
Običaji povodom smrti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Iskaz o mješovitim brakovima 52
Odnosi Ukrajinaca i ostalih nacionalnosti 54
Kulturno-prosvjetna djelatnost lipovljanskih Ukrajinaca 57
Veze lipovljanskih Ukrajinaca s Ukrajinom 59
Zaključak 63
Literatura 64
Popis kazivača 67
Bilješka o autoru 68
Uvod
Istraživanje Ukrajinaca u Hrvatskoj znači istraživanje jedne male nacional-
ne manjine koju ubrzano prožimaju asimilacijski procesi i koja na taj način
rapidno nestaje. Osim toga, istraživati svakodnevni život ukrajinske obitelji
i njezine posebnosti znači razgovarati sa starijim osobama, koje se još sje-
ćaju specifičnosti načina života koji se vodio između dva svjetska rata, za
vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme perioda nakon Drugog svjetskog
rata. Ukrajinci u Lipovljanima su do danas uspjeli očuvati svoj jezik, svoje
pismo, svoj folklor, ali ubrzani način života modernog vremena i općenita
asimilacija manjina u Hrvatskoj, svela je njihov folklor na turističku atrak-
ciju, a poznavanje jezika i pisma na malobrojne (uglavnom starije) stanov-
nike Lipovljana i Nove Subocke u novljanskom kraju. Rad na istraživanju
Ukrajinaca u Lipovljanima zahtijevao je nekoliko odlazaka na teren gdje su
obavljeni razgovori s kazivačima, rad u arhivima i prikupljanje i obradu rele-
vantne literature. Zato da bi se dobila opća slika o Ukrajincima u Hrvatskoj
obavljeni su i razgovori s kazivačima u okolici Slavonskog Broda, odnosno u
selima Kaniža, Šumeće, Sibinj i Zbijeg te u Slavonskom Brodu. Tako je omo-
gućena komparacija svih ovih skupina koje se po svojoj povijesti u Hrvatskoj
i po osjećanju svojeg identiteta uvelike razlikuju. Ukrajinci su u Lipovljane
doselili zadnjih godina 19. stoljeća iz područja Galicije koja je u to vrijeme
bila dio Austro-Ugarske Monarhije čiji je sastavni dio bila i Hrvatska. Razlozi
njihova doseljenja u Lipovljane i okolna naselja bili su uglavnom ekonom-
skog karaktera. Doseljavanje u obližnju Bosnu bilo je organizirano od strane
austro-ugarskih vlasti, dok je doseljavanje u Lipovljane bilo druge vrste, od-
nosno Ukrajinci su doseljavali spontano, uglavnom po lančanoj reakciji. Tre-
ba također naglasiti da su Ukrajinci u Lipovljane doselili u više vremenskih
intervala, a posljednji njihov dolazak bilježi se nakon Drugog svjetskog rata
kada su doselili Ukrajinci iz Bosne reemigracijom koja nije bila samo eko-
nomskog već i političkog karaktera (budući da su nakon Drugog svjetskog
rata Ukrajinci u Bosni u nekim predjelima bili diskriminirani na nacionalnoj
osnovi). Danas broj Ukrajinaca u Hrvatskoj iznosi 1878, a od toga ih se u
Lipovljanima tako izjasnilo svega 148.
Do današnjih je dana o Ukrajincima u Lipovljanima i okolici izašlo nekoliko
monografija. O Ukrajincima prvi je puta pisano u Jubilarnom šematizmu
Križevačke eparhije iz 1962. godine kada je među ostalim grkokatoličkim
župama obrađena i župa u Lipovljanima. Prva monografija o ovoj nacional-
noj manjini izišla je u izdanju Zavičajnog muzeja u Novskoj 1973. godine
pod naslovom Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj autora Romana
Myzja, dugogodišnjeg lipovljanskog grkokatoličkog župnika. Svoju je knjigu
objavio u nekoliko varijanti. U integralnom obliku objavljena je u Ljetopisu
Saveza Rusina i Ukrajinaca Republike Hrvatske Misli s Dunava broj 4 iz 2001.
godine na hrvatskom jeziku, a sljedeće godine skraćeno na ukrajinskom je-
ziku u zborniku radova Ukrajinci u Hrvatskoj, knjiga I, koju je objavilo Kul-
turno-prosvjetno društvo Rusina i Ukrajinaca iz Zagreba. Prošireno izdanje
već spomenute knjige iz 1973. godine objavljeno je 2004. u Vukovaru pod
naslovom Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj. Knjiga sadrži infor-
macije o pradomovini Ukrajinaca iz Lipovljana i okolice, podatke o njihovu
doseljavanju, prezimena i podrijetlu doseljenih, informacije o grkokatoličkoj
župi i njezinim župnicima u Lipovljanima, podatke o kulturno-prosvjetnom
radu Ukrajinaca u Lipovljanima, nastavi na ukrajinskom jeziku u lokalnoj
školi i kronologiju događaja iz vremena Domovinskog rata. Nakon objavlji-
vanja monografije Romana Myza 1973. godine, jedna od prvih monografija
posvećena naseljima u kojima obitavaju Ukrajinci u Hrvatskoj je knjiga koju
je napisao Vojta Šubr 1982. godine. Radilo se o monografiji Nova Subocka
1857. – 1982. u kojoj je Šubr obradio i doseljavanje Ukrajinaca na novljansko
područje. »Nasljednica« ove knjige je knjiga Ivana Gračakovića koji 2010.
objavljuje knjigu Stara i Nova Subocka u kojoj u trinaestom poglavlju po-
drobno obrađuje doseljavanje Ukrajinaca, Čeha, Slovaka, Mađara i Nijemaca
na prostor Nove Subocke. Preuzima dakako niz podataka od Romana Myza,
ali donosi i nove informacije o doseljavanju, snalaženju u novoj sredini i su-
životu nabrojenih nacija na prostoru Nove Subocke. Uz ovu monografiju tre-
ba spomenuti i monografiju susjednog sela Krivaj gdje je u prošlosti također
bilo Ukrajinaca. Ovu je knjigu napisao Nikola Zeman pod naslovom Krivaj.
Kronologija stanovnika i naselja 2007. godine. Godine 2010. objavljena je
i monografija 100 godina ukrajinske grkokatoličke župe Lipovljani autora
Borisa Graljuka. U ovoj monografiji Graljuk donosi na gotovo 300 stranica
brojne informacije o prvim doseljenicima i osnivanju grkokatoličke župe.
Uz pomoć Arhiva grkokatoličke župe u Lipovljanima, Kronike grkokatoličke
župe u Lipovljanima i Arhiva KPD »Karpati« iz Lipovljana Graljuk podrob-
no prati djelovanje svakog župnika, odnosno djelovanje Kulturno-prosvjet-
nog društva »Karpati« iz Lipovljana. Ovo je, uz djelo Romana Myzja, svaka-
ko najvredniji prilog poznavanju Ukrajinaca na prostoru zapadne Slavonije.
Ovakva bogata izdavačka djelatnost upravo je jedinstvena za jednu malu na-
cionalnu manjinu kao što su Ukrajinci u Lipovljanima i okolici. Ukrajincima
u Lipovljanima bavio se i lokalni lipovljanski, prerano preminuli, grkokato-
lički župnik Jaroslav Leščyšyn koji je godinama marljivo skupljao informaci-
je o svojim vjernicima i njihovoj povijesti.
8 9
Nakon iscrpnog pisanja ovih autora o povijesnim osobitostima doseljavanja
Ukrajinaca i njihovom organiziranju grkokatoličke župe, odnosno kulturno-
prosvjetnog društva i nastave na ukrajinskom u Osnovnoj školi Josip Ko-
zarac u Lipovljanima autor ovih redaka odlučio je uz osnovne informacije
potrebne čitatelju za snalaženje u vremenu i prostoru donijeti podatke o sva-
kodnevnom životu lipovljanskih Ukrajinaca u 20. stoljeću.
Za svakodnevni život malenih ruralnih zajednica postoji sve veći interes i
u znanstvenim krugovima. Etnolozi1, sociolozi, antropolozi, demografi, a u
posljednje vrijeme i povjesničari2, bave se istraživanjima seljačke obitelji.3
Gospodarske i društvene promjene unutar jedne mikroregije odražavaju se
daleko šire na društvenim i gospodarskim procesima u svijetu i stoga nije
pogrešno kazati da povijest svih ljudi čini svjetsku povijest. »Te pojedinač-
ne priče o teškom ili lagodnom djetinjstvu, radu, vjeri, obitelji i prijateljima,
o onom malom svijetu jednako anonimnih pojedinaca, u kojem se netko
kretao, govore tek o njegovom/njenom životu.« (Leček 1996: 249) Međutim,
kada se prikupi nekoliko tih priča (uz uvjet da su ih ispričali pripadnici iste
društvene skupine iz istog zemljopisnog područja), one postaju ogledalo
društvenih procesa u određenom periodu na određenom prostoru. U svo-
jem sam istraživanju pokušao prikazati svakodnevni život naselja Lipovljana
u dvadesetom stoljeću, a posebno ukrajinske nacionalne manjine. Istraživa-
nje je najvećim dijelom zasnovano na metodi usmene povijesti4, odnosno na
razgovorima vođenim sa stanovnicima Lipovljana, Nove Subocke i Novske
ukrajinske nacionalnosti rođenim između 1923. godine i 2004. godine.5 Una-
1. Etnološka istraživanja na temu obitelji prvi je poduzeo Antun Radić u svojem tekstu programatskoga karaktera, tj. teorijsko-
metodološko-terminološki okvir koji je omogućio razvoj etnologije (Radić 1897). Na temelju Radićeve Osnove nastalo je jedanaest
monografija (Lovretić 1897: 91-459; Jajnčerova 1898: 55-139; Ardalić (reprint) 2009; Klarić 1901: 53-114; Ivanišević 1903: 183-339;
Ivanišević 1904: 23-144; Ivanišević 1904, sv. 2: 23-144; Ivanišević 1905, sv. 1: 11-111; Ivanišević 1905, sv. 2: 181-307; Rožić 1907, sv.
1: 49-134; Rožić 1907, sv. 2: 161-297; Rožić 1908, sv. 1: 16-112; Kotarski 1915, sv. 1: 53-88; Kotarski 1915, sv. 2: 226-253; Kotarski
1916, sv. 1: 46-80; Kotarski 1916, sv. 2: 179-224; Lukić 1919: 32-238; Lukić 1924, sv. 1: 105-176; Lukić 1924, sv.2: 255-349; Jardas
1957, 1-416; Lang (reprint) 1992; Žic (reprint) 2001.) krajem 19. i početkom 20. stoljeća te niz objavljenog i neobjavljenog materijala
u Odjelu za narodni život i običaje Hrvatske akademije znanosti umjetnosti. Nezaobilazna su djela (na temu obitelji) etnologinje
Jasne Čapo Žmegač (Čapo Žmegač 1996: 179-196; Čapo Žmegač 1998; Čapo Žmegač 1990: 50-61; Čapo-Žmegač 2001: 497-542),
socijalne antropologinje Vere Stein Erlich (Stein - Erlich 1971), etnologinje Dunje Rihtman Auguštin (Rihtman Auguštin 1984),
etnologinje Vesne Konstantinović-Čulinović (Konstantinović-Čulinović 1971: 423-449; Konstantinović-Čulinović 1983: 151-171;
Konstantinović-Čulinović 1972: 213-234) i etnologa M. Gavazzija (Gavazzi 1978: 80-93; Gavazzi 1982: 89-102). Od najnovije
literature treba spomenuti Lončar 2005: 223-272; Rajković 2005: 237-287; Rajković, Černelić, Rubić 2008, 2009 (sv. I-III). Ovdje je
dan samo manji izbor iz opsežne etnološke literature o obitelji. Jedan od povijesnih prikaza etnoloških istraživanja u Hrvatskoj vidi u:
Konstantinović-Čulinović 1979: 67-88.
2. Prije Suzane Leček ovom su se temom (seljačkih obitelji) bavili povjesničari koje je uglavnom zanimala pravna regulacija problema
zadruga Dragutin Pavličević (Pavličević 1989) i Igor Karaman (Karaman 1989: 2635-2652).
3. O odnosima tih znanosti vidi u: Čapo 1988: 5-16; Supek 1988: 17-23; Hammel 1984: 77-84; Gross 1996: 71-86; Čiča 1993: 47-55.
4. Metoda usmene povijesti najčešće se definira kao oblik povijesno-istraživačke prakse, tj. kao bilježenje, čuvanje i interpretacija
povijesnih informacija utemeljenih na osobnim iskustvima i mišljenjima govornika, tj. postupak smišljenog audio ili audio-vizualnog
bilježenja osobnih događanja ili iskustava. Predmet usmene povijesti su pojedinci ili grupe koji su do sada bili odsutni ili nevidljivi u
kolektivnoj povijesti, a sada postaju predmet povijesnih istraživanja te takva povijest postaje prilika za promišljanje što to zaista čini
povijesno znanje.
5. Tekst se temelji u najvećem svojem dijelu na iskazima Ukrajinaca iz Lipovljana i Nove Subocke. Iskaze su dali: Teklja Javiljak
(1926.g.), Ivan Burda (1930.g.), Mihail Klimčuk (1933.g.), Emil Ovad (1961.g.), Ivanka Slota (1961.g.), Vladimir Rudak (1929.g.),
Ferdo Ovad (1927.g.), Ana Ovad (1927.g.), Pavlo Holovčuk (1940.g.), Stjepan Filjak (1923.g.), Marija Filjak (1929.g.), Darinka
Maruški (1950.g.), Natalija Ovad (1929.g.), Ankica Holovčuk (1951.g.), Bogdan Hnatjuk (1945.g.), Ivan Semenjuk (1948.g.), Ankica
toč tome što ova metoda ima već poznate slabosti, ona je u principu nezamje-
njiva za proučavanje povijesti seoskog stanovništva, koje samo ne ostavlja
pisanog traga za sobom, a o kojemu najčešće pišu drugi, tj. pripadnici školo-
vane elite, kako navodi Suzana Leček, »često neobjektivno, tendenciozno, a
svakako nepotpuno« (Leček 1999: 284). Do današnjih dana kod nas se tom
metodom u istraživanju od povjesničara služila uglavnom spomenuta auto-
rica, pa sam stoga njezin model istraživanja i sam primijenio u svojem radu
(Leček 1999a: 231-246; Leček 2000: 25-47; Leček 2001: 149-154; Leček 2003;
Cupek-Hamill 2002: 219-226; Dukovski 2001: 155-162, 199-200).
Morao sam pritom kreirati jasna pitanja i postaviti ih u logičan sklop. Pri
ispitivanju susreo sam se s brojnim problemima, poput problema nepouzda-
nosti sjećanja, prilagođavanja onome što ispitivač očekuje, selekcije pitanja i
odgovora, ali i s problemima etičke prirode (poput zalaženja u intiman život
pojedinca).
Osim ispitivanja na području naselja Lipovljana, Nove Subocke, Novske,
Kaniže, Šumeća, Zbijega, Sibinja i Slavonskog Broda proveo sam studijsko
istraživanje i u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, Hrvatskom Obitelj Bugelj nakon doseljenja 1904

državnom arhivu i Matičnom uredu u Novskoj. Ondje sam naišao na mate-

rijal koji su prikupili istraživači tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća.
Mrkša (1966.g.), Marija Poljak (1963.g.), Maja Fedak (1984.g.), Ivan Laluš (1976.g.), Mihaela Hoško (1994.g.); Natalija Lasek
(1955.g.); Vlado Lasek (1950.g.), Pavel Ardan (2004.g.); Mira Ardan (1970.g.) i Martina Lasek (1992.g.). Osim iskaza Ukrajinaca
iz Lipovljana i Nove Subocke istraživanje je provedeno i u župi Kaniža, Sibinj i Slavonski Brod. Ondje su kazivači iz Kaniže bili Eva
Kava (1938.g.), Nikola Stupjak (1958.g.), Vaso Jurkiv (1944.g.), Stjepan Kacko (1925.g.) i Manda Čepka (1955.g.), iz Šumeća Ivan
Zarični (1957.g.), Andrija Kava (1932.g.), Mihajlo Farina (1932.g.), Ivan Maksimčuk (1934.g.), Martin Maksimčuk (1959.g.), Barba-
ra Franček (1930.g.), iz Zbjega Đuro Gogora (1933.g.), iz Sibinja Karlo Peh (1959.g.), iz Slavonskog Broda Ivan Barščevski (1941.g.),
Vlado Karešin (1960.g.), Nikola Zastrižni (1955.g.), Ana Zastrižni (1933.g.), Jesenka Miškiv (1944.g.), Jasna Bek (1955.g.), Mihajlo
Semenjuk (1962.g.) i Stjepan Petrik (1960.g.).
10
Doseljavanje Ukrajinaca u Lipovljane (i u Bosnu) kra-
jem 19. i početkom 20. stoljeća
Ukrajinci su u Lipovljane doselili iz pokrajine Galicije koja se u vrijeme nji-
hove seobe nalazila u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Najveći dio Ukraji-
naca doselio je u Lipovljane iz Lemkivščine, planinske karpatske pokrajine
koja se nalazi unutar Galicije. Galicija se nakon potpisivanja Versajskog spo-
razuma našla unutar Poljske i ostala dio te države do 1939. godine. Nakon
Drugog svjetskog rata dio Galicije pripao je Poljskoj, dio Slovačkoj, a dio
Ukrajinskoj SSR. Najveći dio oblasti Lemkivšćine našao se unutar Ukrajin-
ske SSR.
Krajem 19. stoljeća na području Lemkivšćine obitava vrlo siromašno sta-
novništvo. Zbog velikih obitelji, nemogućnosti otkupa zemlje i parcelizacije
malih imanja jedan dio toga stanovništva migrira u manje naseljene dijelove
tadašnje Austro Ugarske, ali i u prekomorske zemlje poput Brazila i Sjedinje-
nih Američkih Država. Kako piše Roman Myz’, za razliku od doseljavanja u
Bosnu, što je financirala sama država Austro-Ugarska zbog potrebe za kva-
litetnim šumarskim radnicima, doseljavanje u Lipovljane financirali su sami
doseljenici. Doseljavanje u Lipovljane započelo je iz kotareva Jaslo i Gorlice
iz Lemkivščine i kotara Sokalj iz Galicije. Evidentno je, dakle, da je doselja-
vanje potaknuto putem poznanika, prijatelja ili rođaka koji su prvi doselili.
Razloga doseljavanja prisjećaju se i moji kazivači. Budući da je dio kaziva-
11
 ča rođen u Bosni, njihova su sjeća- našnjoj Ukrajini. Kako je Austro-
nja vezana za doseljavanje njihovih Ugarska vršila kolonizaciju od Po-
predaka u Bosnu. Bez obzira na tu povače do Slavonskog Broda, a i u
činjenicu uzroci doseljavanja Ukra- Bosni, djed i baka su odlučili otići
jinaca u Lipovljane bili su slični ili na plodnu zemlju u Bosnu.« Djed
isti. Ivan Burda iz Kamenice pokraj Natalije Ovad doselio je u Zavi-
Prnjavora prisjeća se da su njegovi doviće pokraj Žepča i ondje radio
roditelji doselili iz sela Ričica (Rava kao željezničar, a odande je otišao
Rus’ka) 1901. ili 1902. godine. »Bila u Staru Kamenicu gdje se zemlja
je to Galicija, a oni su živjeli tu, blizu dijelila doseljenicima. Nakon Pr-
ruske granice. Pričali su da su čuvali vog svjetskog rata, 1934. godine,
stoku uz granicu i da su vidjeli grani- doselila se u Novu Subocku obi-
čare. Kod nas je bilo prenapučeno, a telj Teklje Javiljak, rođene Ko-
zemlje je bilo vrlo malo. Država im je stantkevič. Teklja Javiljak se, kao
obećala da je u Bosni bolji život. Oni posljednja živuća osoba rođena u
su onda u Bosnu išli organizirano u Ukrajini1926. godine, a doseljena Nepoznato dijete iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća

grupama.« Mihail Klimčuk iz Lipov-
ljana prisjeća se kako su njegovi do-
selili u Lipovljane 1906. ili 1908. go-
Petar Musij cca 1920 dine. Prema istraživanjima Romana
Myza, Vasilj Klimčuk doselio je 1909. iz sela Boratin u kotaru Sokalj. »Djed
je došao u vrijeme Austro-Ugarske. Zvali su ga bivši susjedi u Lipovljane da
vidi kako je tu. Djed je otišao vidjeti kako je u Lipovljanima. U Slavoniji su
cvale breskve, a kod nas je bila zima. I tako se djed odlučio doseliti u Lipov-
ljane.« Vladimir Rudak iz Tomašice kod Prijedora prisjeća se da je njegova
baka u Ukrajini »sijala samo raž«. »Tamo je bila kriza, pa su zbog toga došli
u Bosnu.« I Ferdo Ovad govori o doseljavanju njegova djeda u Kamenicu
kod Prnjavora. »Tata je imao godinu i po kada su doselili. On je rođen u
Ukrajini. Sve su išli pješice. Kada su došli u Bosnu dobili su sve za badava od
države.« Pavlo Holovčuk1 rođen u Devetini nedaleko Banja Luke kazuje da
se njegov djed doselio 1901. iz današnje zapadne Ukrajine. »Djed je rođen u
jednom malom selu i otišao je služiti kod župnika. Tu je timario konje, orao,
bavio se poljoprivredom. Bila je ondje jedna sluškinja Olena koja je muzla
krave. Budući da je djed imao divan glas zapazio ga je župnik i dao mu je
knjige, pa je djed sam naučio pisati i čitati. Na preporuku svećenika oženio
se Olenom, a onda im je svećenik dao stan u kojem su mogli stanovati. Djed
i baka dobili su dvoje djece Anu i Nikolu još dok su bili kod svećenika u da-
1. Pavlo Holovčuk je najznačajniji ukrajinski pisac na prostoru bivše Jugoslavije koji stvara isključivo na ukrajinskom jeziku. Do sada
je izdao pet knjiga u kojima su zastupljene poezija, novelistika, publicistika, feljtonistika i dramaturgija. Živio je u Njemačkoj i radi
toga je ondje član društva ukrajinskih književnika.
u Novu Subocku, toga preseljenja prisjeća, a kao razlog doseljavanja navodi
da su ih »Poljaci vrijeđali«2. »Znate, to Vam je bilo kao Hrvati i Srbi sada u
zadnjem ratu. To je područje bilo pod Poljskom, a moja je sestra Anka Kivko
još prije odselila u Novu Subocku pa nas je zvala da i mi dođemo. Oni su se
dobro snašli, imala je šnajderaj, pa nas je nagovorila da se doselimo. Pokoj-
ni tata je imao kuću tamo u Svjatkovoj Maloj u Lemkivščini. Došla je neka
žena iz Amerike i kupila pola kuće. A onda smo krenuli sa kolima i konjima
i do granice su nas pratila još desetora kola. Kad smo došli na granicu oni
su se vratili natrag, a mi smo prešli i krenuli prema Jugoslaviji. Nosili smo sa
sobom blazine i jastuke.«Teklja Javiljak se prisjetila i dana kada je odlazila iz
rodnog kraja, a to je sjećanje ispričala Pavlu Holovčuku koji ga je na ukrajin-
skom objavio u svojoj knjizi Naši dolji (Naše sudbine): »Između ostalih us-
pomena jedna mi se urezala u pamćenje za cijeli život. Uvijek kada se sjetim
toga trenutka na oči mi naviru suze. A bilo je to tako: mi, djeca, sjedimo na
velikim zaprežnim kolima, roditelji se opraštaju od rodbine, susjeda, mje-
štana. Imali smo nekoliko kravica, kupio ih neki kupac. On njih istjeruje iz
staje, a one počinju tako revati, kao nikada do toga vremena. Osjetile su da
se rastaju od svojih gospodara.« Ivan Hoška koji je doselio tridesetih godina
u Krivaj, naveo je Pavlu Holovčuku ovo: »U rodnom kraju osim planina i
šuma nisam vidio drugog krajolika. U Mađarskoj sve do Zagreba nigdje nije
bilo planina. Polja su zasijana raznim žitaricama i ostalim kulturama za koje
2. Teklja Javiljak dala je iskaz i Ivanu Gračakoviću koji je napisao članak »Ukrajinci u zapadnoj Slavoniji i Moslavini« u: Zbornik
Moslavine, sv. IX/X (2006/7), 38-51. U iskazu je gospođa Javiljak navela da je razlog seljenja bio i taj što su bili prisiljavani prijeći na
pravoslavnu vjeroispovijest te da se nisu mogli izjašnjavati kao Ukrajinci budući da nisu imali svoju državu.

12 13
nismo znali. Mi smo uzgajali krumpir, raž i zob. Zobi je bilo najviše i jeli smo tradicija. Naime, njihovi djedovi i očevi pričali su im o dolasku u novu ze-
najviše zobeni kruh. Raženi si nismo mogli dozvoliti. A u novom kraju bilo mlju i o teškim prilikama koje su ih ovdje dočekale. Teklja Javiljak prisjeća
je sve drugačije. Prvi put sam vidio kukuruz, pšenicu, ječam, heljdu, proso... se da su njezini doselili prvo u Lipovljane, a potom u Novu Subocku 1934.
A takvo povrće kao paradajz, krastavce, razne buče – bilo je čudo nad čudi- godine. »Tata je po dolasku u Novu Subocku kupio hausplatz i pogodio se sa
ma!«� Sasvim je sigurno da je bilo različitih priča o samom doseljavanju, a zidarima. Neko vrijeme smo bili kod sestre u Lipovljanima. Sjećam se da sam
uz ove navedene spomenut ću još dvije koje su se zbile doseljenicima na po- krenula u školu tamo i da nisam ništa razumijela. Kad me učiteljica pitala ja
dručje Slavonskog Broda. Iako nisu vezane za lipovljansko područje, sasvim sam plakala. Tek sam u školi naučila hrvatski jezik. Brat je bio stariji i služio
je sigurno da je takvih sudbina bilo i među lipovljanskim Ukrajincima. Priče je kod nekog bogataša, a sestra je radila u apoteci kod Židova u Novskoj.«
je donio sibinjski župnik Ivan Barščevski: »Jedan se Galicijan u vlaku kojim Ivanu Gračakoviću Teklja Javiljak kazala je i ovo: »Dolazak u novi kraj za nas
je putovao nakon što je u Galiciji uspio prodati svoje imanje napio rakije i u je značio još veće siromaštvo, a uz to smo se morali privikavati na ovdašnje
pijanstvu svojim suputnicima, koji su bili lopovi, otkrio gdje je sakrio novac. načine gospodarenja. U starom kraju smo, primjerice, svinje prodavali na-
Nakon nekoliko čašica Galicijan je čvrsto spavao, a njegovi suputnici su ga kupcima Židovima jer nismo znali organizirati kolinje. Tamo smo pretežito
opljačkali. Nakon što je došao u okolicu Broda gdje je trebao kupiti imanje uzgajali krumpir i raž. U Lipovljanima smo se susreli s kukuruzom i pšeni-
za koje više nije imao novac čekao ga je težak život. Sličnu je sudbinu doživio com. Imali smo malo zemlje i malo žita. Toliko malo da smo ga sami mljeli
jedan drugi Galicijan koji je poslao svoju ženu i djecu da dođu u Slavonski na ručni kameni mlin, a ne u Baratovoj vodenici u Subockoj gdje je trebalo
Brod prije njega. Žena i djeca čekala su na kolodvoru nekoliko dana i noći dati i ušur. Jeli smo uglavnom kukuruzni kruh koji sam nosila u školu gdje
oca i supruga koji je sa sobom nosio novac za kupnju imanja. Isti je nađen sam ga s prijateljicom Rozom Pereglin mijenjala za crni pšenični.« (Grača-
mrtav i opljačkan u vlaku.« (Barščevski 2002: 142-143). Barščevski navodi i ković 2007: 44) Mihail Klimčuk kazuje da je djed koji je doselio u Lipovljane
priču koju je čuo od svojih župljana: »Krenuli su ‘stari’, volovskim kolima iz kupio ondje kuću i bavio se poljoprivredom. »Imao je konje i krave.«
Galicije. Putovali prašnjavim putevima kroz Mađarsku u nepoznato. Volove
su napasali kraj puta, a sami su se hranili vrlo oskudno. Obično su se zaustav- Broj učenika u lipovljanskoj osnovnoj školi po nacionalnostima između 1905. i 1920. (Vid-
ljali kraj nekog sela, djeca bi otrčala u selo i ponešto dobila od dobrih ljudi, a marović, 1986: 48)
GODINA HRVATA ČEHA SLOVAKA UKRAJINACA
stari bi podmazivali osovine na kolima, krpali odjeću, spremali jelo. Nakon 1905. 65 77 29 3
jednog takvog odmora iz sela se nije vratio jedan sinčić. Išli su ga tražiti, nisu 1906. 48 58 48 15
se mogli sporazumijeti, ali im se činilo da ih ljudi razumiju, no nitko im nije 1907. 44 64 58 15
znao pomoći i sina nisu našli. Ostali su nekoliko dana i noći, a onda krenuli 1908. 41 57 57 19
1909. 49 65 54 21
dalje. Došli su u Hrvatsku i nastanali se u selu Antunovac (župa Gaj). Kasni- 1910. 43 66 62 34
je su se preselili u Sibinj (Završje), kupili mlin i tu nastavili živjeti i raditi.« 1911. 46 52 73 58
(Barščevski 2009: 119). Vlado Karešin iz Slavonskog Broda ispričao je kako 1912. 50 53 77 60

su njegovi preci doselili u selo Magić Malu pokraj Nove Gradiške. »Kako nisu 1913. 53 55 75 68
1914. 43 60 74 73
htjeli biti pravoslavci, a njihovo je selo u području današnje Ukrajine potpalo 1915. 52 63 76 65
pod Sovjetski Savez prešli su u Poljsku, stavili sve na konje i krenuli na put. 1916. 51 61 84 61
Djed je bio austrougarski vojnik. Putovali su oko dva mjeseca i došli su u Ma- 1917. 48 48 88 68
1918. 62 58 98 60
gić Malu gdje je već bilo Ukrajinaca. Područje oko Magić Male podsjećalo ih
1919. 62 57 88 56
je na njihovu zemlju u Galiciji gdje su imali rijeku i planinu kao i ovdje (Sava 1920. 51 67 41 21
i Motajica, op.a.).«
O tome kako su se prvi doseljenici u Lipovljane i Bosnu iz današnje zapadne
Ukrajine, tadašnje Lemkivščine i Galicije snalazili postoji kod kazivača živa

14 15
Za razliku od dolaska u Lipovljane i okolicu koji je uglavnom bio neorgani-
ziran, odnosno doseljenici iz Galicije i Lemkivšćine su dolazili uglavnom u
manjim skupinama, dolazak u Bosnu bio je potican od strane državnih vlasti,
koje su ciljano naseljavale doseljenike u potpuno pusta područja nudeći im
zemlju badava u zamjenu za radnu snagu. U Bosnu i Hercegovinu odmah
nakon austrougarske okupacije dolazi veliki broj činovnika, oficira, doselje-
nika iz Monarhije noseći sa sobom nove običaje i kulturu. To novo stanov-
ništvo bilo je uglavnom poljskog, ukrajinskog, njemačkog, češkog, talijan-
skog, mađarskog, slovačkog, slovenskog, rumunjskog i bugarskog podrijetla.
Nemali broj pridošlih, osobito Ukrajinaca (Galicijana i Lemka), pripadali su
grkokatoličkoj crkvi. U početku okupacije, oko 1890. godine, u zemlju dolaze
vojnici, činovnici i stručnjaci različitih profila. Prva kolonija koju osnivaju
Galicijani, današnji Ukrajinci, bila je Kličkovo brdo, selo između Srpca, Pr-
njavora i Banja Luke. Tu doseljavaju 72 obitelji. Već 1893. godine Ministar-
stvo financija Austro-Ugarske Monarhije daje upute zemaljskim vlastima u
Bosni i Hercegovini da stvore preduvjete za kolonizaciju. Plan se odnosio na
kolonizaciju banjalučkog kotara i svaka je doseljena obitelj trebala dobiti 10-
12 hektara neobrađene zemlje u svrhu njezina kultiviranja i obrade. Osnovni
uvjet za dobivanje zemlje bio je da je nositelj obitelji radno sposoban i da
obitelj raspolaže sa 600 florena. Zemlja se davala pod arendu na 10 godina, a
arenda nije trebala biti plaćana prve četiri godine. Doseljenici su imali pravo
na korištenje i drva iz državnih šuma za građevinske potrebe. Naseljenici su
nakon 10 godina zemlju dobivali na trajno korištenje. Razlozi ove koloni-
zacije bili su, barem zvanično, ekonomski, odnosno kultiviranje zemljišnih
kompleksa. Međutim, čini se da su austrijske vlasti željele provesti i unijaće-
nje pravoslavnog stanovništva radi srpskog utjecaja koji je pristizao iz Srbije,
ojačati poziciju Beča koji je u katoličkom stanovništvu vidio pouzdani prodr-
žavni element i razbiti teritorijalnu kompaktnost pravoslavnog stanovništva
u sjevernoj Bosni.3 Najintenzivniji dolazak Ukrajinaca (Galicijana/Lemka)
na područje Bosne bio je početkom 20. stoljeća kada nastaju brojna nova
naselja. Kroz pripovijedanja mojih sugovornika moguće je pratiti kakve su
okolnosti pratile dolazak Ukrajinaca (Galicijana/Lemka) u sjevernu Bosnu.
Ivan Burda, rođen u Kamenici kod Prnjavora prisjeća se da mu je otac pri-
čao da je odlazak u Bosnu bio organiziran. »Išlo se u grupama, a naši su bili
naseljeni u šumu. Krčili su šume i borili su se za život. Neki su se vraćali i
nazad koliko je teško bilo, a neki su selili u Ameriku.« O seljenju iz Bosne u
Ameriku govori i Vladimir Lasek: »Bile su tri skupine onih koji su selili. Jed-
ni su početkom dvadesetog stoljeća otišli u Brazil, drugi su se vratili u Polj-
3. O podacima o doseljenju Ukrajinaca (Galicijana/Lemka) u sjevernu Bosnu vidi najbolje u: Busuladžić 2003: 173-188.
16
sku, a treći su odselili iz Bosne u Vojvodinu.« Vladimir Rudak iz Tomašice
kod Prijedora prisjeća se da mu je djed, koji je doselio u nedaleku Maričku,
pričao da je kupio 25 jutara zemlje vrlo brzo nakon dolaska. »Djed i ćaća su
bili kovalji (kovači). Na taj su način sebi priskrbili sredstva za život u novom
kraju.« Otac Ferde Ovada iz Kamenice imao je godinu i pol kada se doselio
sa svojim roditeljima u Kamenicu kod Prnjavora. »Kad su doselili to je bila
šuma. Tu šumu im je dodijelila Austro-Ugarska. Tu je bilo više ukrajinskih
sela. Oni su tamo u današnjoj Ukrajini bili željni drva. Dok su drva gorila do-
tle je rodilo, a poslije se zemlja pokvarila.« I Pavlo Holovčuk iz sela Devetina
pokraj Banja Luke opisuje vrlo vjerno kako su izgledali prvi dani Ukrajinaca
u novoj, »obećanoj« zemlji. Podatke o tome crpio je iz zapisa svojeg oca koji
je informacije dobio od Pavlova djeda. »Prostor današnje Devetine, koji je
tada bio pod šumom, dodijelila je Austro Ugarska doseljenicima iz Galicije.
Djed se odlučio na put na divlji zapad. Krenuo je na put s dvoje djece pješice
do 25 kilometara udaljenog kotarskog mjesta Bučača, a odatle željeznicom
do L’vova. Na put su djed i baka ponijeli jedno drveno korito, nekoliko drev-
nih žlica i to je bilo sve. Putovali su preko Budimpešte, Zagreba i Slavonskog
Broda do Dervente. Od Dervente su išli pješice do Prnjavora i taj je cijeli put
trajao oko mjesec dana. U Prnjavoru je bio sabirni centar. Tamo se čekalo
na raspored kamo dalje. Djed je dobio u Prnjavoru broj 28 i pješice je hodao
na zapad 25 kilometara te je došao u novo selo Devetinu. Ondje je već bilo
27 kućnih brojeva. Sa ženom i dvoje djece došao je na ništa. Na zemlji pod
drvenim krovićem prespavali su prvu noć, a potom su počeli graditi prvu
pravu kuću. U tome su mu pomagali svi susjedi. Testerom su sjekli drva i
palili panjeve, a na paljevinama su sijali pšenicu. Međutim, u roku od mjesec
dana djedu je izgorjela kuća. Uz pomoć susjeda ponovo je sagradio novu.
Djed je po dolasku odmah počeo izrađivati predmete od drva i prodavati ih
po okolnim selima i na taj način preživljavati. Znate, mi smo u Bosnu do-
nijeli kulturu koja ondje nije bila poznata. U našim krajevima Srbi do tada
nisu sadili krumpir, a u Bosnu smo donijeli i perine, dok su Srbi do tada
imali samo slamnate ležajeve. U Devetini su jednu trećinu stanovništva činili
Poljaci, a dvije trećine Galicijani, kako su nas drugi zvali i kako su se tadašnji
doseljenici i sami nazivali. Nakon nekog vremena sagrađena je i crkva koja je
bila zajednička Poljacima i Galicijanima. Međutim, crkvu su nam oteli Polja-
ci, a Galicijani su morali sagraditi novu crkvu.« I djed Natalije Ovad iz Stare
Kamenice je nakon odlaska iz Zavidovića u Staru Kamenicu zarađivao kao
stolar. »Imao je stvari za hoblanje i rezanje i sve je mogao napraviti. To što je
izrađivao ljudi su kupovali i na taj je način zarađivao toliko da je imao konja
17
i mnogo druge živadi. Jedno vrijeme je otac živio s djedom, a onda je počeo
graditi kuću za nas. Bile su to kuće od nabijene zemlje i blata koje su ljeti bile
hladne, a zimi tople.« Ove dvije posljednje priče o doseljavanju Ukrajinaca,
odnosno tadašnjih Galicijana u Bosnu otkrivaju mnogo o tome u kakvim
su uvjetima novi doseljenici živjeli, odnosno kako su se snalazili u novom
ambijentu. Holovčuk kazuje kako su doseljenici donijeli neke novine u novi
prostor, ali ujedno priča i o tome kako ih domaće starosjedilačko stanovniš-
tvo nije lako prihvaćalo. »Ukrajince, odnosno Galicijane, austro-ugarske su
vlasti kao grkokatolike štitile. Dobili su šume, a Srbi su nas držali za uljeze jer
smo dobili njihovu zemlju.« To je kasnije bio i jedan od uzroka preseljenja
Ukrajinaca/Galicijana iz Bosne u Hrvatsku nakon Drugog svjetskog rata.
Dolazak Ukrajinaca u Kanižu i okolicu, kao ni u Lipovljane, nije bio organi-
ziran. Prvi doseljenici u Kanižu i okolicu pristigli su 1898. godine. Kaziva-
čica iz Kaniže Eva Kava kazuje kako su njezini doselili oko 1905. godine iz
okoline Belzeca. »Kada su doselili pisalo im je da su Poljaci.« Vaso Jurkiv iz
Kaniže kazuje kako su njegovi djed i baka rođeni u Ukrajini. »Kada su naši
ovdje dolazili bili su jako siromašni. Naši su se poznavali od tamo i dolazili su
zajedno u grupama. Obavještavali su one gore da je tu dolje, u Slavoniji život
puno bolji. Bili su siromašni, ali vrijedni i gradili su kućice od drva. Kupili bi
i jutro ili dva zemlje i tako su se snalazili.« Stjepan Kecko iz Kaniže se prisjeća
da su mu njegovi stari pripovijedali da su išli u nadnice kod lokalnog velepo-
sjednika Müllera koji je imao preko 700 jutara zemlje. Manda Čepka iz Kani-
že kazuje kako je njezin pradjed »metnio troje djece i babu na kola i došli su
ko Cigani«. »Put je trajao i po mjesec dana, a moro si imat’ novaca za put, i
masti i brašna. O ovoj su zemlji doznali kao vojnici, pa su počeli doseljavati.
Nije ova zemlja bila dobra. Trebali su isušit’ bare gdje im se nalazila zemlja.«
I Ivan Zarični iz Šumeća kazuje kako su njegovi isprva došli u Magić Malu
pokraj Nove Gradiške iz Trnopoljske oblasti u Ukrajini, pa su se odonuda
naselili u Šumeće. O tome govori i Andrija Kava čiji su preci došli kolima do
Magić Male, a odonuda doselili u Šumeće. Barbara Franček zna da su njezini
došli iz grada Zboriva vlakom do Slavonskog Broda, a odonuda do Šumeća.
Navodno je neki čovjek prezimenom Krasnopjurka služio vojsku u Brodu, pa
je Ukrajincima/Galicijanima u Zborivu rekao: ‘Nemaš što razmišljat, triba se
selit u Slavoniju. Tamo za naša dva jutra dobiješ 10 jutara.’
U Šumeću i Kaniži Ukrajinci su bili loše primljeni. Sve do Drugog svjetskog
rata njihov život u ovim naseljima bio je vrlo nepovoljan o čemu svjedoče
zapisi župnika Sigismunda Šlyza koji je svjedočio netrpeljivostima koje su
iskazivali Hrvati prema Galijcijanima/Ukrajincima što zbog grkokatoličke
18
vjeroispovijesti, što zbog zauzimanja ‘njihovih’ terena, što zbog razlike u je-
ziku i kulturi. Iz njegovih je zapisa vidljivo koliko je muke imao da dobije
odobrenje za podizanje crkve, koliko je teško bilo da Ukrajinci dobiju držav-
ljanstvo Kraljevine Jugoslavije i koliko je problema Šlyz imao zbog držanja
grkokatoličkog vjeronauka na ukrajinskom jeziku.4
I na područje Sibinja doseljavanje Ukrajinaca iz Galicije nije teklo bez po-
teškoća. O tome stoji zapis u Spomenici župe sibinjske. »Kupuju i nastanjuju
se naseljenici u kućama hrvatskih starosjedioca, koji uslijed dioba i počestih
abortusa, te jer nemaju narodnog ponosa i samosvijesti sve više propadaju,
svoga ognjišta i zemljišta tuđincima prepuštaju. Još je sreća, što su ovi zadnji
naseljenici (misli na Ukrajince i Poljake, op.a.) slavjanske krvi i narodnosti,
pa će se možda sa starosjediocima pomiješati ženidbama i udajama i staro-
sjedioce umnožiti i ojačati.« (Barščevski 2009: 118) O demografskom ojača-
vanju starosjedilaca govori i Nikola Zastrižni rođen u Kaniži 1955. godine.
»To su bila teška vremena prema pričanju starijih. U selima poput Kaniže
i Sibinja dolazilo je do izumiranja Hrvata, tzv. bijele kuge. Šokci su imali
po jednog sina jer nisu željeli dijeliti imanja. Kada su došli Ukrajinci demo-
grafski su ojačali starosjedioce.« Čini se, ipak, da su sibinjski Ukrajinci imali
bolji suživot sa lokalnim hrvatskim stanovništvom od kaniških Ukrajinaca.
Karlo Peh iz Sibinja kazuje kako »Galicijane domaći nisu voljeli, ali nije bilo
tučnjava, pa su pravoslavci, Galicijani i Šokci išli zajedno u kolo.« O tome
koliko su Ukrajinci na području Sibinja (što važi i za Kanižu i Šumeće) željeli
biti slični Šokcima, odnosno većinskom stanovništvu govori činjenica da su
vrlo brzo izgubili svoje narodne nošnje koje su bile mnogo »slobodnije« od
narodnih nošnji Šokaca. Karlo Peh iz Sibinja kazuje kako se »Šokcima nošnja
vukla po zemlji dok su Galicijanke imale kratke suknje sa čizmicama i nisu
nosile dukate«.
Lokalno hrvatsko stanovništvo vrlo je često optuživalo Ukrajince za prirod-
ne nepogode, bolesti i slično. Kada je 8. lipnja 1913. godine bila strašna tuča
na području župe u Kaniži lokalno hrvatsko stanovništvo smatralo je da je za
nju kriv »galicijanski paroh«. Ukrajince su u Brodskom posavlju optuživali
i da su prenijeli iz Galicije endemski nefritis što je kasnije u znanstvenim
radovima na tu temu opovrgnuto, budući da na području Galicije ove bolesti
nije uopće bilo, a Ukrajinci iz Lipovljana ili iz Bosne nisu bolovali od te bole-
sti koja ondje nije bila raširena. (Barščevski 2009: 123-124).
U usporedbi s lipovljanskim Ukrajincima/Galicijanima, kaniški su Ukrajin-
ci/Galicijani u prvim godinama nakon doseljenja imali mnogo više proble-
ma s lokalnim hrvatskim stanovništvom, odnosno Šokcima.
4. Vidi o tome svemu u: Stupjak 2009: 21-83.
19
Stradanje Ukrajinaca iz Lipovljana u logoru Jaseno- »Kada su ustaše odvele u Jasenovac iz sela skoro sve sposobne za rad, mi smo
vac ostali poput sirota. Naša crkva je bila prazna. U selu je zavladala tišina i tiho
U Drugom svjetskom ratu mnogobrojni Ukrajinci su sudjelovali na strani ridanje. Ostala su djeca i žene. Nije bilo kome u hramu pomagati svećeniku.
narodnooslobodilačke vojske (njih oko 4000, što je oko 10% ukupne rusin- Tu obavezu su preuzeli dječačići: sin našeg oca Bogdana – Roman, Teodor
sko-ukrajinske populacije bivše Jugoslavije)1. Na drugoj strani, uz pomoć Fricki, Mirko Vihovanec, Vladimir Kravčuk i ja. Naš dugogodišnji zvonar
talijanskih vojnih instruktora, organizirana je Ukrajinska legija koja je bro- Ivan Šteljma je obolio, a ja sam odmah kao jedanaestogodišnji dječak, počeo
jala oko 500 vojnika. U siječnju 1945. prebačena je iz u Jugoslaviju elitna zvoniti te zajedno s prijateljima pomagati svećeniku pri služenju na Bogo-
divizija Sičovih strijelaca, koja je zajedno s kozačkom divizijom generala služju.« Klimčuk je u iskazu koji je dao autoru rekao i ovo: »Hapšenje je bilo
Škura sudjelovala u borbama protiv NOV-a. Većina njih je stradala na Ble- po spisku,. Tada je otjerano više Ukrajinaca. O otjeranima nismo znali ništa.
burgu i poslije njega. Nakon završetka rata oca smo proglasili mrtvim. Za to je trebalo svjedoka,
Tijekom Drugog svjetskog rata jedan je događaj teško pogodio Lipovljane pa nam je svjedok bio komšija koji je svjedočio da je otac stradao u Jasenov-
1944 godine. U prve tri godine rata dogodilo se nekoliko pojedinačnih uboj- cu. Djed je umro kada sam ja imao 14 godina tako da sam ja ostao jedini
stava. Međutim, 1944. godine, u noći s 19. na 20. rujan 1944. ustaše su iz muškarac u kući.« Smatra se da je do toga događaja došlo zbog velikog broja
Lipovljana i Nove Subocke u koncentracioni logor Jasenovac odveli 260 muš- partizanskih akcija oko Lipovljana i zbog privrženosti Lipovljana NOB-u, ali
karaca iz Lipovljana i okolnih sela među kojima je bilo 43 Ukrajinaca i Ukra- i radi toga što je jedan veliki dio muškaraca proveo rat kod kuće bježeći od
jinki.2 O tome postoje dokumenti u fondu Zemaljske komisije za utvrđivanje svih vojski koje su prolazile kroz mjesto ili bile stacionirane u blizini naselja.
zločina okupatora i njihovih pomagača koji se nalazi u Hrvatskom državnom
arhivu. Prema tim dokumentima uhapšenima je rečeno da se spreme i da
odu na željezničku stanicu odakle su preveženi u logor Jasenovac. Budući
da rođaci, koji su poslije Drugog svjetskog rata prijavljivali ovo hapšenje
nisu prepoznali ustaše koji su izvršili hapšenja, pretpostavljeno je da se radi
o ustašama iz logora Jasenovac.3 Čini se da je dana 19. rujna 1944. godine
Domobranska vojska IV. gorskog zdruga blokirala mjesto Lipovljane. Zatim
je 20. rujna došla Ustaška vojska I. Obrambenog Zdruga Jasenovac, koja je
po nalogu Krešimira Majića izvršila hapšenje stanovništva u Lipovljanima
i okolici.4 Tih se događaja i događaja poslije toga sjeća Mihajlo Klimčuk.
1. M.S.Kameneckij, »Ukrajinci u južnoslavenskim državama« u: Rusini i Ukrajinci u Republici Hrvatskoj (1991.- 1995.), Zagreb
1995, 22. Samo u jednom danu, na Duhove potkraj svibnja 1944. iz sela Petrovci, na znak zvona otišlo je 127 Petrovčana (Rusina) u
partizane M. Kiš, »Republika Hrvatska i hrvatski Rusini i Ukrajinci i danas se bore protiv fašizma« u: Bilo je časno služiti Hrvatskoj,
njezinom narodu i nacionalnim manjinama, Vukovar 2008, 33.
2. S područja nekadašnje općine Novska stradala su 82 Ukrajinca u Drugom svjetskom ratu. Najviše je stradalo lipovljanskih (56) i
novosubočanskih Ukrajinaca (18) i to u jasenovačkom logoru. U žrtve su pobrojani i Ukrajinci koji su stradali u različitim vojnim
formacijama. (Buljan, Horvat 2005: 691-724). Uz žrtve Čeha broj žrtava Ukrajinaca najbrojnije su žrtve nacionalnih manjina na
području kotara Novska. (Cvetković 1979: 56).
3. HDA, ZKRZ-Zh, kutija 270, 14383/45.
4. HDA, ZKRZ-Zh, kutija 380, 28516/46. Prema popisu koji se nalazi u ZKRZ-Zh iz Lipovljana su odvedeni i ubijeni ovi Ukrajinci u
logoru Jasenovac: Haščič Stjepan, Kravčuk Petar, Kačmarčik Teodor, Miško Teodor, Miško Mihajlo, Miško Vasilj, Miško Ferko, Mocnij
Ivan, Starepravo Ivan, Slota Stipo (upisan kao Poljak), Slota Ivan (upisan kao Poljak), Šteljma Stjepan, Slota Vasilj, Vapenskij Petar,
Vihovanec Stjepan, Smilka Petar, Vrhovanec Vlado, Dalenjak Andrija, Dalenjak Marko, Šteljma Grga. Uz svaku su osobu popisani
oni koje su stradali trebali uzdržavati (supruga, stari roditelji, djeca) i vrijednost štete u predratnim dinarima koja je kod svakog po-
jedinca procijenjena na 50 dinara dnevno. Iz Nove Subocke i Lipovljana te noći su odvedeni ovi Ukrajinci: Mihaijlo Lozinskij, Mihail
Cvik, Petro Kravčuk, Ivan Mocnij, Dmitro Goralj, Volodimir Goralj, Ilija Paska, Andrij Simčuk, Ivan Simčuk, Mihajlo Slota, Stefan
Slota, Vasilj Slota, Antonij Fedak, Miroslav Fedak, Teodor Kačmarčik, Teodor Haščič, Stefan Haščič, Petro Smilka, Stefan Vihovanec,
Stefan Vihovanec, Volodimir Vihovanec, Petro Vapenskij, Ivan Fricki, Mihail Fricki, Ivan Starepravo, Petro Petriljak, Ivan Petriljak,
Ivan Dalenjak, Teodor Dalenjak, Nikolaj Pokladko, Ivan Sidorjak, Mihajlo Miško, Vasilj Miško, Teodor Miško, Stefan Šteljma, Pavlo
Klimčuk, Petro Musij, Petro Filipčuk, Ivan Senicja- Džaja,, Eva Uram, Amalija Uram i Rozalija Uram. (Graljuk 2010: 101-107. )

20 21
Razlozi preseljenja Ukrajinaca iz Bosne u Hrvatsku
(reemigracija)
Ukrajinci iz Bosne mahom su nakon
Drugog svjetskog rata selili u Hrvatsku i
Vojvodinu, a neki i u Sjedinjene Američ-
ke Države i Australiju. Neka su sela bila
iseljena u potpunosti, dok su iz nekih
sela Ukrajinci preselili samo djelomično.
Klica razloga njihovu preseljenju, osim
ekonomskih uzroka, leži već u trenutku i
Žetva raži u Kamenici za vrijeme Drugog svjetskog rata načinu njihova doseljenja u sjevernu Bo-
snu. Čini se da su Srbi, koji su mahom naseljavali sva sela koja su uokruža-
vala ukrajinska sela, bili već do samih početaka neraspoloženi prema novim
doseljenicima koje su smatrali uljezima doseljenim na njihovu zemlju. Toga
su svjesni i kazivači. Ivan Burda kazuje kako su »Ukrajinci bili u okruženju
srpskih sela. Srbi su smatrali da su im Ukrajinci zauzeli njihovu zemlju. Osim
toga, ekonomska situacija u Bosni je bila izuzetno loša. Bio je to brdovit te-
ren, a zemlja je bila kamenita. Za vrijeme rata četnici su nam dosta toga uni-
štili. Tako se čekalo da se rat završi, pa da možemo seliti. Ljudi su iseljavali iz
Kamenice od 1945. do 1957. « I Ferdo Ovad iz Stare Kamenice kazuje da je
zemlja bila »loša, brdovita, puna šljunka i kamena«. »Osim toga, sve je ondje
izgorjelo, nije se moglo tamo živjeti.«1
Prva obitelj koja je doselila iz Bosne
u Lipovljane nakon Drugog svjetskog
rata bila je porodica Hnatjuk. Bogdan
Hnatjuk, rođen 1945. godine u Meda-
rima pripovijeda o tome: »Ja sam s go-
dinu dana došao u Lipovljane. Otac mi
je rođen u Zavidovićima 1903. godine.
Nakon toga je odselio u Kamenicu i
onda se 1941 seli u Bosansku Gradiš-
ku.« Natalija Ovad, rođena Hnatjuk, Josip i Anastazija Hnatjuk sa zetom Josipom Ovad i djecom
objašnjava razloge seobe 1941. godine iz Kamenice. »1941. godine došli su
četnici u našu kuću. Majku su silovali, a oca su prebili bajunetom po tabani-
ma tako da više nije mogao hodati. Mi smo poslije toga sve ostavili; uzeli smo
1. Prvi je nakon rata doselio Josip Hnatjuk iz Kamenice, potom Josip Kostecki iz Kamenice, zatim Vasilj Semenjuk iz Kamenice,
Stefan Ovad iz Kamenice, Katarina Letvenčuk iz Kamenice, Miron Burda iz Kamenice, Ivan lagduza iz Kamenice, Vasilj Šarkevič iz
Kozarca kraj Prijedora, Vladimir Rudak iz Kozarca, Eugen Hodinj iz Kozarca, Vasilj Kahan iz okolice Prnjavora, Ivan Holod iz Pr-
njavora, Mihajlo Karpa iz Prnjavora, Josafat Semjaniv iz Prnjavora i Vladimir Kostjuk iz Devetine. Iz Bosne su u okolicu Slavonskog
Broda, a potom u Lipovljane preselili Mihajlo Herič, Stefan Moroz, Nikola Psalmistar i Nikola Sikorski. Mijo Kostecki je s obitelji
došao iz Popovače nakon Drugog svjetskog rata, a Stefan Lasek je doselio iz Gajeva u Bosni. Vidi više podataka u: Myz, 2004: 41-46.
samo kravu i nešto robe i krenuli smo u svijet te se više u Staru Kamenicu
nismo vraćali. Došli smo u Bosansku Gradišku gdje je tata našao zaposlenje.
Tata je u Savi vidio leševe kako plivaju od Jasenovca i Stare Gradiške, pa je
rekao da moramo krenuti dalje. Moj najmlađi brat (Bogdan Hnatjuk) rodio
se kod Nove Gradiške u Medarima, a kad smo ga htjeli krstiti, onda su nas
poslali u Lipovljane gdje postoji grkokatolički svećenik. Otac je u Lipovljani-
ma dohranio jednu staru baku i na taj način dobio kuću.« Ivan Burda kazuje
kako su Hnatjukovi i Kostecki prvi došli iz Bosne u Lipovljane. Oni su na-
vodno povukli i druge, a posebno njegove roditelje. Pavlo Holovčuk također
objašnjava razloge seobe Ukrajinaca iz Bosne u Hrvatsku i Vojvodinu. Ho-
lovčuk razloge traži i u razdoblju Drugog svjetskog rata. »Nije bilo vojske
koja nije prošla kroz našu kuću u Devetini u vrijeme rata. Znate, mi smo bili
pod zaštitom u NDH. Mi smo bili antikomunisti jer su Rusi Ukrajini donijeli
propast. Zato su nakon rata komunisti stalno progonili naše svećenstvo.« Bilo
je i onih koji su iz Bosne prvo pristigli u neko slavonsko naselje (koje nisu bili
Lipovljani) i ondje se duže vremena zadržali. Tako je otac Ankice Holovčuk
rođene Herič pristigao nakon rata u Kanižu (gdje je također grkokatolička
ukrajinska župa). Kako je u Oriovcu postojala ciglana njezin se otac preselio
s obitelji u to mjesto i tamo se 1951. godine rodila i Ankica. Kada se ciglana u
Oriovcu »rasformirala« otac se 1964. godine preselio u Lipovljane gdje je ra-
dila druga ciglana, a posto-
jala je i grkokatolička župa.
Vidljivo je dakle, da je, na-
kon prve migracije Galicija-
na/Lemka, odnosno Ukraji-
naca u Lipovljane početkom
dvadesetog stoljeća, koja je
uglavnom bila dobrovolj-
na, ova druga migracija iz
Bosne u Lipovljane bila na
neki način prisilna. Naime,
Ciglana u Lipovljanima cca pedesetih godina dvadesetog stoljeća
u Bosni su Ukrajinci živjeli
u uistinu teškim uvjetima (što ekonomskim što međunacionalnim i među-
vjerskim), pa su uslijed tih okolnosti selili na bolju zemlju i pitomije krajeve.
Zbog seljenja Ukrajinaca neka su se naselja koja su oni osnovali početkom
20. stoljeća ugasila. Tako su nestala sela Kamenica, Lepenica i Stara Dubrava,
a iz sela Rasevac, Rakovac, Lepenica, Srđevići, Sitnež, Selište, Brezovljani,
Kuonove i Čukala iseljava se čak 130 obitelji. (Jubilarni shematizam 1962:
166). Crkveni podaci pokazuju da je iz Prnjavora iselilo čak 212 ukrajinskiih

22 23
obitelji tako da je broj grkokatolika u Prnjavoru se od 1942. do 1962. smanjio
sa 2238 na 1067. (Jubilarni shematizam 1962: 170)
Na područje Kaniže i okolice doselio se znatno manji broj Ukrajinaca iz Bo-
sne. Prema Spomenici župe Kaniža pedesetih su godina doselile pojedine
obitelji iz susjedne Bosne – uglavnom iz kraja oko Dervente i Srbca, ali u
znatno manjem broju od doseljenika u Lipovljane. Vrlo je vjerojatno lipov-
ljanski kraj bio podesniji za doseljavanje Ukrajinaca iz Bosne zbog kvalitetni-
je zemlje, bolje prometne povezanosti, veće mogućnosti pronalaženja posla,
a možda i zbog bolje očuvanog ukrajinskog identiteta (u Lipovljanima) koji
je u Kaniži tih godina već pomalo zamirao. Doseljavanja Ukrajinaca iz Bosne
bilo je i na područje Sibinja i Slavonskog Broda.
Boravljenje bosanskih Ukrajinaca u novom prostoru
Dolaskom u novi prostor Ukrajinci iz Bosne ipak su i među »svojima« bili
pridošlice. Najteže je bilo onima koji
su došli u krajeve gdje je Ukrajinaca
bilo malo. Ankica Holovčuk čija je
obitelj iz Prnjavora došla u Oriovac
nedaleko Slavonskog Broda odmah
nakon Drugog svjetskog rata i koja se
1951. godine rodila u Oriovcu kazuje
kako je su ih domaći Hrvati zvali »Ga-
licijani – Cigani«. I Bogdan Hnatjuk
Tesanje duga u Lipovljanima koji je rođen 1945. godine u Medari-
ma kazuje kako se njegova obitelj preselila u Lipovljane. »U početku nismo
bili od svih dobro prihvaćeni. Poslije su ljudi vidjeli da smo vrijedni, a osim
toga bilo je mnogo udovica nakon rata u Lipovljanima, pa smo pomagali tim
obiteljima bez muškaraca. U početku su nas zvali Bosancima. Osim toga, mi
smo se razlikovali od lipovljanskih Ukrajinaca koji su bili u mnogo slučajeva
Lemki i koji su govorili svojim narječjem koje se razlikovalo od našega i koji
su imali neke svoje običaje koji su se razlikovali od naših. Stoga je ponekad
dolazilo do nerazumijevanja.« Pavlo Holovčuk kazuje za lipovljanske Ukra-
jince i bosanske Ukrajince da se radi o dvije populacije. »Jedni su Lemki
koji su bili izolirani od Ukrajine jer su se nalazili pod Poljacima i drugi su
Galicijani, koji su doselili iz današnje zapadne Ukrajine. Lemki su se zbog
različitosti u običajima i jeziku brže asimilirali od Galicijana.« Natalija Ovad
čija je obitelj u Lipovljane pristigla iz Kamenice nakon Drugog svjetskog rata
kazuje kako su »lijepo bili primljeni«. »Njima je bilo drago da nas ima više
u crkvi.« Mihail Klimčuk, lipovljanski Ukrajinac, kazuje kako su Ukrajinci
iz Bosne dolazili nakon što ih je pozvao grkokatolički svećenik iz susjednih
24
slavonskih župa gdje su se prvotno doselili. »Bilo nam je drago da su došli jer
nas je bilo više u crkvi.« Nakon Drugog svjetskog rata Ukrajinci u Lipovlja-
nima bili su u demografskom padu, posebno nakon stradanja muškaraca u
logoru Jasenovac, pa je dolazak Ukrajinaca iz Bosne »popravio« broj članova
ove zajednice i obnovio već pomalo oslabljeni identitet. Teklja Javiljak ka-
zuje: »Nakon rata došlo ih je (Ukrajinaca, op.a.) puno iz Bosne. Da oni nisu
onda došli sve bi se raspalo (misli na ukrajinsku zajednicu, op.a.).« U Kaniži
i Šumeću, gdje Ukrajinci iz Bosne nisu doselili u tolikom broju, očuvanje
nacionalnog identiteta nije potaknuto nakon rata. Grkokatolički župnik Ni-
kola Stupjak iz Kaniže objašnjava zašto su bosanski Ukrajinci imali snažniji
identitet od lipovljanskih ili kaniških Ukrajinaca. »Oni (bosanski Ukrajinci)
su došli i osnivali svoja naselja na šumskim krčevinama, pa su morali proći
i po tri kilometra da bi čuli drugi jezik od ukrajinskog, dok su kaniški i li-
povljanski Ukrajinci bili izloženi stalnoj komunikaciji s drugim narodima
u susjedstvu.« Po dolasku u Lipovljane i okolicu Ukrajinci iz Bosne radili
su različite poslove. Ivan Burda je tako kao mladić od 16 godina bio sluga u
obitelji Dijan gdje su bile tri udovice. »U
toj sam obitelji bio godinu i pol, a poslije
sam od 1948. do 1951. godine radio na
ciglani. Za to smo vrijeme svi stanovali
po tuđim kućama, a ja sam prvi sagra-
dio svoju kuću.« Ferdo Ovad došao je iz
Kamenice kao šumarski radnik. Njegova
supruga, Ana Ovad, rođena Burda, došla
je na poziv svoje tetke 1947. godine i slu-
žila u Lipovljanima kod Antuna Kopec-
kog, Čeha. »Tamo sam teško radila. Bilo Rad u šumi
je puno krava, pa sam ih vodila na pašu, a radila sam i druge poslove.« Ni
Ferdo ni Ana nisu imali ništa kada su se 1950. godine vjenčali. Imali smo
dva tanjura, dvije žlice i odijelo. Nakon vjenčanja kupili su gradilište i počeli
graditi novu kuću. Ferdo i Ana ističu kako su se bosanski Ukrajinci ženili s
bosanskim Ukrajinkama i u novom kraju. »Kameničani su se ženili Kame-
ničanima «
Ipak, čini se da su razlike između jednih i drugih vrlo brzo nestale i da su
Ukrajinci u Lipovljanima postali kompaktna zajednica čija se snaga temeljila
na očuvanju vjere i jezika.
25
Vjernici Lipovljana ispred crkve 1960
Grkokatolički vjernici na misijama 1962
Osnivanje, djelovanje i uloga u očuvanju identiteta potom dobili svojeg župnika, a temelji za grkokatoličku crkvu Svete Ane po-
Grkokatoličke župe u Lipovljanima svećeni su 1913. godine. Godine 1924. dovršena je izgradnja grkokatoličke
Jedan od glavnih elemenata identiteta Ukrajinaca u Lipovljanima jest onaj crkve. Grkokatolički župnici u Lipovljanima uglavnom su bili ukrajinskog ili
vjerski identitet. Stoga je osnivanje i djelovanje grkokatoličke župe u Lipov- rusinskog podrijetla. O tome opširno piše Roman Myz u svojem djelu.
ljanima izuzetno važan momenat koji će očuvati ukrajinsku zajednicu u Prema matičnim knjigama koje se čuvaju u Matičnom uredu u Novskoj
Lipovljanima sve do danas. O povijesnim okolnostima osnivanja ove župe vidljivo je da je prvi koji je
mnogo je pisano, ali je i ovdje nužno iznijeti nekoliko važnih informacija o upisan u Matičnu knjigu ro-
tome događaju. Ipak, veći dio ovog poglavlja odnosit će se na sagledavanje đenih bio Ivan Filipčuk ro-
važnosti djelovanja crkve među grkokatolicima, odnosno Ukrajincima na đen 4. travnja 1909. godine.
ovom području. Roditelji Ivana Filipčuka bili
U vrijeme doseljavanja Ukrajinaca na ovo područje ovdje nije bilo grkokato- su Pavao i Katarina Filipčuk,
ličke župe. Stoga je područje Lipovljana i Nove Subocke pripadalo pod župu a kumovi Petar Musij i Ma-
u Dišniku nedaleko Garešnice. Ondje su grkokatolicima postali lokalni pra- rija Semenjuk rođena Sokol.
voslavci zbog loših odnosa sa svojim Dijete je krstio župnik Tomo
Pjevački zubor Svetog Ćirila i Metoda 1934
pravoslavnim parohom sredinom Severović.1 Prva osoba koja
19. stoljeća. Dišnički paroh dolazio je preminula na području lipovljanske grkokatoličke župe bio je Ivan Fi-
je iz Dišnika držati službu po ukra- lipčuk koji je umro 10. travnja 1909. godine, (dakle, ono dijete koje je rođeno
jinskim kućama u Lipovljanima. U šest dana prije).2 Prvi vjenčani par u novouspostavljenoj župi bili su Dimitrij
Lipovljane su dolazili i zagrebački i Ožoga star 47 godina i udovac iz Nove Subocke i Teodora Duda stara 29
križevački svećenik. Godine 1909. godina iz Brestače. Vjenčani kumovi su im bili Grigiorij Meljnik iz Brestače
osnovana je grkokatolička župa u i Andrija Tinjo iz Nove Subocke. Prvi mješoviti brak (između rimokatolika
Lipovljanima koja je obuhvaćala i i grkokatolikinje) bio je sklopljen 27. studenog 1911. godine između Marka
sva moslavačka naselja u kotaru Ku- Tomašića starog 25 godina iz Jazavice i Marije Barna stare 17 godina iz Bači-
tina te grkokatolička naselja u oko- naca. Oni su vjenčani u rimokatoličkoj crkvi u Rajiću.3
lici Novske. Broj grkokatolika 1909. 1. Matični ured Novska, Matične knjige rođenih grkokatoličke župe u Lipovljanima, knjiga 117.
Grkokatolička crkva u Lipovljanima iznosio je 550. Lipovljani su odmah 2. Matični ured Novska, Matične knjige umrlih grkokatoličke župe u Lipovljanima, knjiga 118.
3. Matični ured Novska, Matične knjige vjenčanih grkokatoličke župe u Lipovljanima, knjiga 140.

26 27
Tablica I – kršteni na području grkokatoličke župe u Lipovljanima4 Tablica II. – podaci o broju umrlih u grkokatoličkoj župi u Lipovljanima5
Godina rođenja Broj krštenih 1909. 8
1909. 26 1910. 17
1910. 28 1911. 8
1911. 33 1912. 6
1913. 15
1912. 21
1914. 13
1913. 25 1915. 10
1914. 29 1916. 5
1915. 19 1917. 10
1916. 10 1918. 15
1917. 12 1919. 11
1918. 14 1920. 12
1919. 23 1921. 8
1920. 20 1922. 5
1923. 8
1921. 32
1924. 2
1922. 17
1925. 5
1923. 36 1926. 6
1924. 15 1927. 12
1925. 23 1928. 9
1926. 22 1929. 8
1927. 21 1930. 10
1928. 23 1931. 7
1929. 25 1932. 11
1933. 8
1930. 18
1934. 11
1931. 30
1935. 8
1932. 23 1936. 11
1933. 25 1937. 7
1934. 18 1938. 11
1935. 18 1939. 11
1936. 13 1940. 11
1937. 12 1941. 13
1938. 12 1942. 12
1943. 14
1939. 16
1944. 20
1940. 16
1945. 10
1941. 18 1946. 10
1942. 17 1947. 9
1948. 9
1949. 1

4. Matični ured Novska, Matične knjige rođenih grkokatoličke župe u Lipovljanima, knjiga 117. 5. Matični ured Novska, Matične knjige umrlih grkokatoličke župe u Lipovljanima, knjiga 118.

28 29
Tablica III. – podaci o broju vjenčanih u grkokatoličkoj župi Lipovljani6 Grkokatolička vjeroispovijest svakako je bio element koji je Ukrajince i Ru-
Ukupan broj sine u Hrvatskoj razlikovao od pripadnika ostalih nacija (barem u okruženju
Godina Gkt.+gkt. Gkt.+rkt. Gkt.+prav.
brakova
1909. 3 3 gdje su se nastanili). Čuvajući svoju grkokatoličku vjeroispovijest Ukrajinci u
1911. 5 4 1 Lipovljanima su čuvali i svoj identitet. Čuvanje toga identiteta na taj je način
1912. 7 3 4 bilo i lakše i teže od čuvanja identiteta kod Čeha i Slovaka koji su u Lipov-
1913. 3 3
1914. 2 2
ljanima rimokatolici. Svoju su vjeru očuvali kao posebnost, te su zbog toga
1916. 2 2 često, od strane svojih najbližih susjeda zbog nerazumijevanja, bili diskri-
1917. 1 1 minirani. Koliko je religija Ukrajincima u Lipovljanima i danas bitna kazuju
1918. 11 8 3 odgovori mojih kazivača na pitanje o povezanosti religioznosti i identiteta.
1919. 11 6 5
1920. 12 12 Ivan Burda tako kazuje kako samo starije generacije idu u crkvu, a mlađe već
1921. 15 8 6 1 manje. »Njima to nije toliko bitno.« Slično rezonira i Natalija Ovad koja sma-
1922. 12 7 5 tra da mladi »žele ugoditi« većinskom narodu (dakle Hrvatima) i da stoga ne
1923. 3 1 2 posjećuju svoju crkvu.
1924. 5 4 1
1925. 6 3 2 1
1926. 5 1 4
1927. 7 3 4
1928. 9 3 5 1
1929. 12 7 5
1930. 11 6 5
10 (1 brak
1931. evangeličko-gkt). 4 5
1932. 3 2 1
1933. 5 3 2
1934. 3 2 1
1935. 7 4 3
1936. 6 4 2
1937. 3 3
1938. 2 2
1939. 5 3 2
1940. 4 2 2
1941. 6 4 2
1942. 4 4
1943. 1 1
1945. 1 Vjenčanje Mihajla Semenjuka i Natalije Letvenčuk, kraj šezdesetih
1946. 3 1 2 Mihail Klimčuk se prisjeća kako je nekada bilo bitno da su djevojka i mladić
1947. 4 2 2
1948. 7 4 3
koji se namjeravaju vjenčati grkokatolici. Kada su se djevojke udavale za ri-
1949. 1 1 mokatolika ili pravoslavca (što je bio rjeđi slučaj) morale su tražiti otpust iz
grkokatoličke crkve. Ukoliko je mladoženja bio grkokatolik, a djevojka druge
vjeroispovijesti, onda je ona trebala tražiti otpust iz svoje crkve. I Vladimir
Rudak se prisjeća da je u stara vremena »svatko uzimao svoju vjeru« što bi
značilo da nije bilo mnogo mješovitih brakova između rimokatolika i gr-
kokatolika, što ne potvrđuju matice vjenčanih, a još manje brakova između
6. Matični ured Novska, Matične knjige vjenčanih grkokatoličke župe u Lipovljanima, knjiga 140.

30 31
 grkokatolika i pravoslavaca. Ferdo i bi opstali.« Kada je bilo
Ana Ovad smatraju da se grkokato- pitanje gdje će se graditi
lička vjeroispovijest u Lipovljanima crkva izabrani su upravo
očuvala isključivo zbog činjenice Lipovljani zbog najvećeg
da se u naselju nalazi grkokatolička broja grkokatolika. To
župa. »Kutina, Novska i Brestača je i pomoglo u očuvanju
pripadaju ovoj župi. Dok ima župa identiteta dok se u drugim
i mladih koji idu u crkvu Ukrajin- krajevima, gdje ne postoji
ci u Lipovljanima će se održati. Ali crkva, taj identitet izgu-
mladi nemaju posla, pa ni buduć- bio, odnosno ljudi su se
nosti. Kako bi onda išli u bilo koju asimilirali. Budući da su
crkvu?« - zaključuju Ferdo i Ana grkokatolici u Hrvatskoj Gabrijel Bukatko u Lipovljanima 1961

Ovad. Činjenica je da u lipovljan- 1990-tih prešli na Novi kalendar na taj su se način još više približili rimo-
skoj župi ima 306 vjernika7, odno- katolicima. Darinka Maruševski iz Lipovljana smatra da je »religija jedini
sno oko 100 obitelji, a svega 30 lju- način da se očuva ionako oslabljeni identitet«. »Novi kalendar je svima stvari
Pohađanje seminara di nedjeljom dolazi na misu – kako olakšao. Prije smo sve slavili dva puta, ali ja nisam sretna zbog toga prijelaza
kazuje Vladimir Lasek. O odnosu mladih prema religiji i instituciji Crkve na Novi kalendar. To više nije to.« Očigledno je da se prijelazom na Novi
govorili su i mlađi kazivači. Maja Fedak smatra da grkokatolička crkva malo kalendar, barem kod pojedinaca, stvorio osjećaj oslabljenosti identiteta koji
utječe na identitet mlađih generacija. Naime u crkvu mladi dolaze samo po- je do tada bio ojačan i razlikom u vremenu slavljenja pojedinih blagdana.
vodom uskršnjih i božićnih blagdana. Maja Fedak se prisjeća kako je nekada Čini se, ipak, da je većini kazivača taj prelazak u potpunosti nevažan i da
više ljudi išlo u crkvu. »Sve je ovisilo o velečasnom. Velečasni Jaroslav nas je ga u većini slučajeva čak i podržavaju zbog pojednostavljenja svakodnevnog
uspio zainteresirati, pa smo rado dolazili u crkvu. Međutim, ljudi su danas života. Ipak, činjenica da su smanjene razlike između grkokatolika i rimo-
jako liberalni, pa institucija Crkve više nije popularna.« O važnosti Crkve katolika pojedincima nije bila dovoljna, pa
kao institucije govori i Pavlo Holovčuk. Budući da je kao mladić bio u sjeme- su za vrijeme Domovinskog rata poistovje-
ništu osvijestio je svoj ukrajinski i ćivali grkokatolike s pravoslavcima. Naime,
grkokatolički identitet koji njeguje i činjenica da se krste s tri prsta pojedincima
dan danas. »Crkva je bila glavni fak- je bila dovoljna da Ukrajince proglase Srbi-
tor očuvanja identiteta i mi smo ži- ma, a njihovu crkvu »Srpskom crkvom«. U
vjeli kompaktno sa Crkvom. Ne biti vrijeme popravljanja rimokatoličke crkve
u crkvi nedjeljom za moje je bio gri- misa za rimokatolike iz Lipovljana i okolice
jeh. Držali smo se crkve.«� I Ankica služila se u lipovljanskoj grkokatoličkoj cr-
Holovčuk smatra da je religija jako kvi. Pojedinci nisu željeli ići na misu u crkvu
važna. »Tata i mama su bili jako re- u kojoj stoji ikonostas pokazujući na taj na-
ligiozni. Išli smo na sva bogosluže- čin svoje dubinsko nepoznavanje kršćanske
Pjevački zbor grkokatoličke župe - pokušaj osnivanja KPD nja. Zato što smo išli u crkvu, zato religije. U vrijeme posljednjeg rata čak je i
smo i zadržali svoj identitet i posebnost.« Isto tako smatra i Bogdan Hnatjuk lipovljanski župnik Jaroslav Leščešen doživ-
koji kaže da je »religija kao plašt koji nas štiti«. »Da nije bilo Crkve mi ne ljavao najrazličitije neugodnosti. Tako su mu
7. Ovaj podatak iznosi Aleksa Pavlešin u svojem djelu o lipovljanskim pisanicama te navodi da ga je dobio od oca Jaroslava Leščeše-
Ikonostas u crkvi u Lipovljanima pripiti pripadnici HV dolazili i prijetili zbog
na. Od 306 vjernika, njih polovica potječe iz Lemkivščine. (Pavlešin, 2009: 18).

32 33

Župljani grkokatoličke župe Lipovljani pedesetih godina
brade koju je nosio i krsta koji je posjedovao u crkvi, a pojedinci su prijetili
da će rušiti i crkvu. S druge pak strane grkokatolike, a na taj način i Ukrajince
u Hrvatskoj i Bosni, Srbi nisu priznavali kao svoje, budući da za vrhovnog
crkvenog poglavara priznaju Papu.
Činjenica da se u lipovljanskoj crkvi u posljednje vrijeme propovijeda ponaj-
više hrvatskim jezikom smeta domaće Ukrajince koji smatraju da bi barem u
crkvi trebalo njegovati ukrajinski jezik koji se više ne govori u njihovim do-
movima. Holovčuk smatra da je grkokatolička vjeroispovijest kod pojedina-
ca pospješila asimilaciju nakon
posljednjeg rata. »Slovaci i Česi
nisu imali slovačku ili češku ri-
mokatoličku crkvu. Priključili
su se hrvatskoj rimokatoličkoj
crkvi i bili prihvaćeni u Lipov-
ljanima. Naši su došli kao po-
sebni – kalendar i običaji u cr-
kvi znatno su se razlikovali od
rimokatoličkih običaja. Zbog
toga su se neki, posebno u po-
Prva pričest 1962 sljednje vrijeme, asimilirali.«
U Kaniži, gdje je nacionalni identitet od samih početaka i doseljavanja bio
slabije izražen zbog bipolarnosti stanovništva, uloga grkokatoličke crkve je
bila i jest još važnija, budući da je ona jedina spona koja vjernike veže za nji-
hovu postojbinu. Interesantan je zapis koji je donio Ivan Barščevski u svojoj
knjizi o grkokatoličkoj župi u Sibinju. Ondje opisuje razgovor koji je vodila
supruga svećenika iz Kaniže s prvim ukrajinskim doseljenicima u Kanižu.
Ondje jedan od tih prvih doseljenika opisuje kako su Ukrajinci tražili svoju
crkvu po dolasku u Kanižu: »Otišli smo u hrvatsku latinsku crkvu jer je to
34
ista vjera kao i naša te će Bog uslšiti naše molitve. Ali, došao je blagdan, i
to veliki blagdan, Božić, Uskrs, a latinska crkva zaključana. Okupili se mi i
plačemo. ... «. Potom opisuje odlazak u pravoslavnu crkvu (najvjerojatnije u
Bebrini, gdje je postojala najbliža pravoslavna crkva): »Dovezli smo se do te
crkve. Sveta misa je već počela. Ogledamo se mi po crkvi, i kao da je naša, i
ikonostas, i pjevnica, ali sve kao da nije to. Služi se liturgija, a carska vrata su
zatvorena. Kako to? I pjeva taj pjevčika nekako drugačije – Ljudi malo, a i ti
su nekako tiho. Gledam ja i slušam, slušam pa kažem svojima: Pa to ljudi nije
naša crkva, već pravoslavna, srpska. Tužni smo se vratili kući. Što ćemo sada
raditi?Kako da ovdje saznamo za našu crkvu?« (Barščevski 2009: 121-122).
Čini se da je nacionalni identitet Ukrajinaca u Kaniži bio oslabljen već dva-
desetih godina dvadesetog stoljeća. U Spomenici koju piše među ostalima
Sigismund Šlyz stoji ovako: »Utuvio si naš Rusin (u to vrijeme su se Ukrajin-
ci izjašnjavali kao Rusini, op.a.) da smo mi došli na njihovu zemlju i da sve
mora biti po njihovom i čak ne zadugo, radi svetog mira radije da se odreknu
svojeg ukrajinskog imena i svoje Crkve samo da bi mogao biti na razini svo-
jeg susjeda Šokca koji ga ne bi više mrzio i nazivao smrdljivim Rusom.« Čini
se da je interes za crkvu slabio prema sredini stoljeća, što zbog općenito osla-
bljenog nacionalnog identiteta svih narodnosti u Jugoslaviji, što zbog manjeg
interesa za Crkvu nakon Drugog svjetskog rata.
Danas su crkve u Kaniži i u Šumeću slabo posjećene. Na službu nedjeljom
dolazi između 30 i 40 ljudi, što je oko 20% grkokatoličkog stanovništva, kako
kazuje Nikola Stupjak, župnik iz Kaniže. Činjenica koju ističe i Vaso Jurkiv
jest da se danas više slavi Sveti Lovro, rimokatolički kirbaj nego Mala Gospa,
grkokatolički kirbaj. Nikola Stupjak službu drži na hrvatskom jeziku, zato da
bi je svi razumijeli, budući da najveći broj Ukrajinaca u Kaniži i Šumeću ne
govori ukrajinski. Ukrajinci u ovim selima su svjesni činjenice da jednom
»kada crkva ‘pusti’, onda je ukrajinski identitet izgubljen«, kako govori Vaso
Jurkiv.
Na području Sibinja, čija je župa obuhvaćala široko područje od Magić
Male na zapadu do sela u požeškom kraju na sjeveru i Bukovlja na istoku,
bilo je već odmah nakon osnivanja župe mnogo prijelaza na rimokatoličku
vjeroispovijest. To je bilo osobito rašireno u selima gdje je Ukrajinaca bilo
malo. Župnik iz Sibinja vrlo je teško mogao opsluživati sva sela koja su bila
u radijusu od kakvih 30 kilometara. Tako su stanovnici Magić Male prijetili
da se priključiti rimokatoličkoj župi u Novoj Kapeli, a sačuvana su i pisma
rimokatoličkog župnika iz Bučja koji odgovara na prigovore sibinjskog žu-
pnika zbog prijelaza na rimokatoličku vjeroispovijest, odnosno obavljanja
35
svih vjerskim dužnosti grkokatolika kod
rimokatoličkog svećenika. (Barščevski
2009: 128-131). O suživotu rimokatolič-
ke i grkokatoličke crkve u Gornjim An-
drijevcima govori činjenica da je do prije
petnaestak godina jedne nedjelje služe-
na misa u grkokatoličkoj crkvi, a druge
nedjelje u rimokatoličkoj crkvi za sve
vjernike Gornjih Andrijevaca. Međutim,
nakon toga je došao novi rimokatolički
svećenik koji je uveo da se svake nedje-
lje održava misa u rimokatoličkoj crkvi.
Stari grkokatolički župni dvor
Koliko su ljudi vezani za grkokatoličku
crkvu u Sibinju i okolici govori iskaz Karla Peha: »Znate, u Sibinju se svega Škola u Lipovljanima 1964
6 ljudi izjasnilo da su po nacionalnosti Ukrajinci, ali se niti jedna od 90-100 Ukrajinski jezik kao faktor očuvanja identiteta
grkokatoličkih kuća, podrijetlom Ukrajinaca, nije ispisala iz grkokatoličke Ukrajinaca u Lipovljanima
crkve.« Činjenica je da na području župe Slavonski Brod župnik Barščevski
posvećuje oko 130 kuća, a na području Gornjih Andrijevaca oko 90 kuća, Interesi za identitetska obilježja koji jačaju od kraja 20. stoljeća, prati i sve
iako je broj Ukrajinaca mnogo manji. podrobnije proučavanje jezika kao jednog od osnovnih faktora identifika-
O slabom nacionalnom, ali jakom vjerskom identitetu govori i Mihajlo Se- cija na svim razinama: lokalnoj, regionalnoj, etničkoj, nacionalnoj. Jezik se
menjuk, predstavnik ukrajinske nacionalne manjine za Brodsko-posavsku smatra jednom od bitnih sastavnica koje određuju pojam kulturnog i etnič-
županiju. »U Bosni nema nikoga od Ukrajinaca koji bi se iskazao kao Srbin, kog identiteta. Ukrajinski jezik na prostoru južnoslavenskih prostora pred-
Bošnjak ili Hrvat. Kod nas ima svega 230 osoba na nivou županije koje su se stavlja posebnu varijantu ukrajinskog koja se ne podudara sa ukrajinskim
u posljednjem popisu iskazale kao Ukrajinci, a u biti ih je između 500 i 700 standardnim govorom. Kroz jedno stoljeće od kada Ukrajinci žive u Bosni i
koji vuku ukrajinsko podrijetlo. Međutim, preko 95% onih koji imaju uklra- Hrvatskoj otuđili su se od ostalih Ukrajinaca koji žive u Ukrajini. Na novom
jinsko podrijetlo su grkokatolici.« prostoru Ukrajinci su stvorili novi način života u običajima, u gospodarstvu
O današnjem odnosu prema grkokatolicima mnogo govori i iskaz svećenika i oblačenju. Na kraju i njihov je jezik drugačiji od jezika ostalih Ukrajinaca.
Ivana Barščevskog, vikara Slavonskog i Srijmskog vikarijata i župnika župa Ukrajinci su uostalom na prostore Hrvatske i Bosne došli pod drugim ime-
Sibinj, Gornji Andrijevci i Slavonski Brod. »Znate, ako naš čovjek stisne tri nima: Galicijani i Lemki, a njihov se ukrajinski identitet u potpunosti razvio
prsta onda mu kažu da je pravoslavac. To su heroji koji održavaju vjersku i tek nakon osamostaljenja Ukrajine devedesetih godina prošloga stoljeća.
nacionalnu pripadnost.« Kako Ukrajinci u Republici Hrvatskoj imaju u svojem rječniku hrvatskih i
srpskih riječi, tako i oni koji žive u današnjoj Slovačkoj imaju podosta slovač-
kih, a u Poljskoj poljskih. Budući da se broj društvenih situacija u kojima se
ukrajinski jezik koristi smanjuje, to uzrokuje njegovu postepenu degradaciju
koja uključuje gubljenje pojedinih izraza ili riječi i gramatičko pojednostav-
ljenje. Ujedno sve rjeđa upotreba proistječe iz nemogućnosti da se jezikom
izrazi sve ono što bi govornik želio reći. Uporaba ukrajinskog jezika u Li-
povljanima, u najboljem je slučaju ograničena na privatnu domenu (obitelj,
prijatelje, slobodne aktivnosti i slično), iako se niti na privatnoj domeni ne
36 37
prakticira u svim situacijama. Naime, prodiranje hrvatskog jezika u domene
ranije rezervirane uglavnom za ukrajinski jezik, znatnije se pojačalo u raz-
doblju nakon Drugoga svjetskog rata, odnosno u vremenu prvih miješanih
brakova. Dakle, može se reći da se ukrajinski jezik kod Ukrajinaca doseljenih
u Lipovljane više ne razvija, pa u njihov jezik ulaze riječi iz drugih jezika ko-
jima su okruženi (hrvatski, slovački, češki).
Kod starijih kazivača je vidljivo da im
je važna činjenica da se sporazumije-
vaju na ukrajinskom. Teklja Javiljak
rođena u Lemikvščini, kazuje kako
njezin sin i danas s njom razgova-
ra ukrajinski. »Mi stariji međusobno
smo uvijek pričali ukrajinski, ali mlađi
više ne znaju ukrajinski. To se sve iz-
miješalo.« Ivan Burda ističe kako ima
mnogo mladih koji se stide svojeg je-
zika i koji ga zbog toga ne žele govori-
ti. Darinka Maruški se prisjeća kako
Obitelji Vovk i Lasek kraj pedesetih godina su njezini roditelji govorili isključivo
ukrajinski, a kako su ona i brat, još od malih nogu, odgovarali na hrvatskom.
Kada je upitana zašto je to tako bilo, odgovara da ne zna. Problem zaborav-
ljanja jezika javlja se kod osoba koje su odselile u velike gradove. Naime, one
nakon odlaska iz primarne zajednice gdje je na jednom mjestu bilo mnogo
Ukrajinaca nemaju više s kime razgovarati na ukrajinskom, a obično znanje
jezika ne prenose na svoje potomke. Kći Natalije Ovad koja živi u Zadru go-
vori ukrajinski jezik, ali nema s kime komunicirati. Zato na ukrajinskom raz-
govara s majkom kada dođe u Lipovljane. Pavlo Holovčuk smatra da Zagreb
nudi mogućnosti onima koji žele govoriti ukrajinski i čuvati svoj ukrajinski
identitet. »Ondje ima mnogo udruga, grkokatolička crkva, Filozofski fakultet
s odsjekom ukrajinistike i postoje mogućnosti za one koji to žele.«1
I sami Ukrajinci u Lipovljanima ne govore čisti ukrajinski jezik već kori-
ste niz hrvatskih riječi u svojem jeziku, pa Vladimir Rudak kazuje kako sa
svojom suprugom priča »pola – pola«. I Ferdo i Ana Ovad, koji su već više
od pola stoljeća u braku, kazuju kako govore »nečisti ukrajinski«. »Bolje bi
se moglo reći da mi međusobno pričamo ukrajinsko-hrvatskim jezikom.« I
Ankica Holovčuk kazuje kako govori nečisti ukrajinski. »To je miješani jezik.
1. O tome kako je jezik izgubljen kada ljudi počinju odlaziti u velike gradove govori jedan iskaz Rusina iz Mikluševaca pokraj Vuko-
vara koji može biti univerzalan za sve nacionalne manjine: »...Jezik je pregazilo vrijeme. Mi smo bili čvrsti Rusini dok smo bili u blatu
i s konjima. Sada djeca završe osam razreda i odu. Pa gdje bi onda mogli govoriti rusinski? Moj sin živi u Španskom i gdje će njegova
djeca govoriti rusinski?...« (Eugen Holik, Mikluševci, 1936.g.)
38
Kada na brzinu pričate, pa se ne možete sjetiti neke ukrajinske riječi ukrajini-
zirate hrvatsku riječ. Ja i suprug, budući da smo boravili među Ukrajincima
u Njemačkoj, znamo i nove ukrajinske riječi, a oni koji ne znaju (a takvih
je znatno više) upotrijebe hrvatsku riječ. Toga će biti sve više kako prolazi
vrijeme. Osim toga, suvremeni ukrajinski uzeo je mnogo riječi od ruskoga.
U istočnoj Ukrajini bilo je praktički zabranjeno pričati ukrajinski. Naš jezik
u Lipovljanima vam je kao jezik gradišćanskih Hrvata.« Vidljivo je, dakle,
da moji sugovornici govore nekom vrstom mješavine hrvatsko-ukrajinskog
jezika upotrebljavajući nove riječi.2 Zanimljiva je primjedba Ane i Ferde
Ovada koji kazuju kako i između Ukrajinaca, odnosno Lemka i Galicijana
postoje manje razlike u govoru. Zbog razlike u jeziku, Lemki doseljeni u Li-
povljane se iz početka nisu smatrali Ukrajincima. Tek dolaskom Galicijana,
odnosno Ukrajinaca iz Bosne, prema riječima Ferde Ovada, ta je pogreš-
ka ispravljena. »Župnik je rekao svima na službi, i Galicijanima i Lemkima,
da je naša pradomovina Ukrajina.« Pavlo Holovčuk smatra da su se Lemki
znatno brže asimilirali od Galicijana jer nisu pričali književnim ukrajinskim
jezikom. Aleksa Pavlešin u svojem djelu Lipovljanske pisanice smatra da su
se Lemki kasnije asimilirali od ostalih Ukrajinaca i ističe kako su Lemki sa-
čuvali svoje narječje u pjesmama koje još uvijek pjevaju s lemkivskim izgo-
vorom te da u narodu postoji još uvijek uzrečica »Tvrd kao Lemko« što bi se
odnosilo na sporu asimilaciju Lemka s većinskim narodom (Pavlešin 2009:
18-19). Holovčuk pravilno zaključuje da se ukrajinski identitet gubi od onog
trenutka kada se u kući više ne govori ukrajinskim jezikom. »Najbolja škola
je obitelj. Uzalud profesionalne škole. Država daje velike novce za ljetne ško-
le, a ta djeca, ukoliko kod kuće ne pričaju ukrajinski, ništa ne znaju jezik.«
Što se tiče školovanja na ukrajinskom jeziku, u Lipovljanima je u nekoliko
navrata postojalo takvo odijeljenje, a ono postoji i danas. Ukrajinski jezik je u
školi do 1979. godine bio prisutan samo na nastavi vjeronauka. Osnivanjem
Saveza Rusina i Ukrajinaca Hrvatske u školama koje su pohađali pripadnici
ukrajinske ili rusinske narodnosti uveden je izborni predmet ukrajinskog,
odnosno rusinskog jezika. U Lipovljanima je prvi nastavnik bio Mirko Javi-
2. Ljiljana Marks koja je istraživala ukrajinske priče u selu Kaniža pokraj Slavonskog Broda zabilježila je vrlo zanimljivu pojavu
koja nije samo karakteristična za Ukrajince u Hrvatskoj, već i za ostale nacionalne manjine koje nemaju direktnih doticaja sa
svojom matičnom zemljom. »Mlađa grupa mnogo bolje čuva ukrajinski jezik od starije grupe. U svojem međusobnom komuniciranju
ukrajinski govore samo najstariji ljudi, a priče od roditelja koje su slušali na ukrajinskom ili čitali u knjigama, djeci i unucima pričaju
uglavnom na hrvatskom. Zamjenjivanje ukrajinskih riječi hrvatskima može biti interpretirano kao osuvremenjivanje bajke. Kada se
upotrebljavaju hrvatski nazivi za tehničke pojmove (frižider, radio) jer kazivač ne poznaje ukrajinske pojmove. Vješto pričanje priča
zahtjeva dobro poznavanje obaju jezika: Ukrajinci ostavljaju u hrvatskom tekstu imane junaka na ukrajinskom, premda se mogu
vrlo lako prevesti na hrvatski te time čuvaju autentičnu atmosferu priče. Kazivači pričaju jezikom koji su čuli i naučili uglavnom u
kući i on se razlikuje od današnjeg književnog ukrajinskog jezika. Kako jezik čuvaju uglavnom stariji ljudi, dok mlađi idu u škole,
na fakultete i odlaze iz sela te se rijetko vraćaju i sve manje govore ukrajinski jezik, riječi koje im nedostaju uzimaju iz hrvatskog
jezika, a ne iz današnjeg ukrajinskog s kojim nemaju nikakvih dodira.« (IEF, rkp. 1162, Ljiljana Marks, Usmena kazivanja iz Kaniže
(Ukrajinci i Hrvati)).
39
ljak u školskoj godini 1979./1980. Već sljedeće školske godine jezik predaje
Bogdan Hnatjuk. Hnatjuk se prisjeća tih vremena: »Radio sam kao bravar.
Onda su me ucijenili da moram predavati ili odlazim s posla. Uzeo sam bu-
kvar i predavao povijest, zemljopis i ukrajinske običaje. Onda je na svu sre-
ću došao novi župnik i njegova supruga koja je preuzela nastavu, pa ja više
nisam morao predavati.« Nakon njega ukrajinski na školi predaje od 1981.
do 1983. godine Slavica Bilenjki, učiteljica ukrajinskog jezika i župnikova
supruga. Od 1983. do 1986. ukrajinski jezik predaje mr. sc. Dubravka Po-
ljak Makaruha sa Sveučilišta u Zagrebu.3 Potom predaje Marija Semenjuk
(1986./1987.), a od 1987. do 1989. i od 1993. do 1995. Jaroslav Leščešen, li-
povljanski grkokatolički župnik. Od 1995. jezik predaje Tatjana Lasek (Myz,
2004: 96-97). Pojedinci se prisjećaju kako im je župnik Jaroslav predavao
ukrajinski. »On nas je uspio zainteresirati« – kazuje Maja Fedak. Čini se da
su osamdesetih godina, prema pisanju Dubravke Poljak – Makaruha, ukra-
jinska djeca u Lipovljanima još uvijek dobro poznavala ukrajinski jezik koji
se u to vrijeme još uvelike govorio u kućama (Poljak-Makaruha, 1986: 78).
Prema kazivanju Natalije Lasek, čija kći Tatjana Lasek predaje ukrajinski
jezik u školi u Lipovljanima, Tatjana je završila studij Ukrajinskog jezika i
književnosti u Ukrajini u Ternopolju, a uz nastavu u Lipovljanima jednom
tjedno drži nastavu i u Vukovaru i Petrovcima gdje također postoje ukrajin-
ska odijeljenja. Pavel Ardan kazuje kako na nastavu ukrajinskog jezika ide
šestero učenika iz škole u Lipovljanima i kako svi uzrasti skupa slušaju nasta-
vu jedanput ili dvaputa tjedno. »Na nastavi učimo povijest Ukrajine, radimo
igrokaze i pjesmice, a stariji učenici uče i zemljopis Ukrajine. Povremeno
gledamo i crtiće na ukrajinskom, pa nam ih učiteljica prevodi. Stariji idu dva
puta tjedno, a ja idem jedamput.« Uz nastavu na ukrajinskom Savez Rusina i
Ukrajinaca organizirao je Ljetne škole učenja ukrajinskog i rusinskog jezika.
U razgovoru s pojedincima koji su sudjelovali na ljetnim školama vidljivo je
da su one imale vrlo veliki utjecaj na očuvanje kulture i nacionalnog iden-
titeta Ukrajinaca u Lipovljanima. »Ondje je nastava bila na ukrajinskom. U
školi smo bili zajedno s Rusinima. Oni su mnogo bolje čuvali svoj identitet,
pa su i pričali međusobno rusinski. A i Ukrajinci iz Podunavlja mnogo su
bolje poznavali ukrajinski od nas. Jedino u ljubavi prema Ukrajini i prema
kulturi nije bilo nikada razlika.« – kazuje Ivan Laluš. Ljubav prema Ukrajini
i ukrajinskom jeziku i melosu posebno se razvio kod mladih djevojaka Miha-
ele Hoško, Martine Lasek, Tihane Poljak i Maje Dam koje su snimile i CD sa
8 pjesama na ukrajinskom. Mihaela Hoško se prisjeća kako su njih četiri bile
3. U vrijeme kada je lipovljanskoj djeci predavala Marija Semenjuk u svih osam razreda u četiri grupe bilo je 47 učenika koji su učili
ukrajinski jezik po dva ili tri sata tjedno. (Poljak – Makaruha, 1986: 79).
40
članice zbora te kako su na Ljetnim školama učile pjesme na ukrajinskom.
»Nastupale smo u Kaniži, Ljubljani, Zagrebu i Vukovaru.« Njihova je skupina
djelovala između 2009. i 2011. godine.
Za usporedbu, na području Kaniže i Šumeća, Ukrajinci uglavnom više ne
poznaju svoj jezik. Kazivačica Eva Kava iz Kaniže veli kako svi govore hrvat-
ski jezik. »Ubacujemo tek neke ukrajinske riječi.« Razlog tome traže u činje-
nici da su okruženi većinskim hrvatskim stanovništvom i da su u kući jedino
mogli govoriti ukrajinski, a čim bi izišli izvan kuće bili su prisiljeni progovo-
riti hrvatskim jezikom. Čini se da su Ukrajinci u Lipovljanima bolje očuvali
svoj jezik zbog multietničke sredine u kojoj su svi na neki način čuvali svoje,
a nije bilo teško biti različit kada je u samom mjestu do prije 1991. godine
bilo 17 nacija. Razloge slabijoj očuvanosti jezika kod kaniških Ukrajinaca va-
lja potražiti i u vrlo lošim međunacionalnim i međuvjerskim odnosima koji
su postojali odmah nakon naseljavanja Ukrajinaca, odnosno Galicijana na
područje Kaniže i okolnih sela. Tradicija o međunacionalnim lošim odno-
sima sačuvana je do današnjih dana. Stariji se, prema predanju svojih starih,
kao što je spomenuto i u prethodnim poglavljima, prisjećaju kako su se novi
naseljenici imali velikih problema s domaćim Hrvatima koji su ih ismijavali,
krali im zasađeni kukuruz, vrijeđali njihova svećenika i nisu ih primali da
pjevaju božićne pjesme u hrvatskim kućama.4 Takvi su odnosi potrajali do
završetka Drugog svjetskog rata. Međutim, nakon 1945. velik broj Ukrajina-
ca prestaje se iskazivati kao Ukrajinci te se asimilraju s većinskim narodom.
Uzroke tome treba tražiti u mješovitim brakovima, marginaliziranju vjerois-
povijesti u socijalističkoj Jugoslaviji i nekadašnjim lošim međunacionalnim
odnosima uslijed kojih su pripadnici manjinskog naroda željeli postati dio
većinskog naroda tako da ih se danas oko 90% izjašnjavaju kao Hrvati. Kad
ih na popisu stanovništva pitaju da se izjasne prema nacionalnosti, većina
njih govore da su Hrvati grkokatoličke vjeroispovijesti. Jedan stariji kazivač
iz Šumeća kaže: »Ja sam se do 1965. pisao kao Ukrajinac. Bilo nas je svega
nekoliko iz Šumeća koji smo se tako pisali. Kad sam vidio da se nitko više
tako ne piše nisam se htio više pisati ni ja. Ja nisam rođen u Ukrajini pa da
budem Ukrajinac.« Interesantan je i osvrt Vasylja Jurkiva, lokalnog kaniškog
ukrajinskog učitelja koji kaže da u Slavonskom Brodu živi barem 150 ukra-
jinskih obitelji. »Oni, znate, znaju da su Ukrajinci, ali to je jedino. Ne poznaju
više ni jezik5, a za crkvu ne znaju gdje je. Slična je situacija i sa Ukrajincima u
Poljancima, Oprisavcima, Bicko Selu, Starom Petrovom Selu i Magić Maloj.«
Što se nastave na ukrajinskom tiče, u Kaniži je ona započela 1974. godine.
4. Podrobno o lošim međunacionalnim odnosima početkom dvadesetog stoljeća vidi u: Stupjak, 2009.
5. Ivan Barščevski proveo je anketu 1976. godine u Slavonskom Brodu među svojim vjernicima i otkrio da je već tada od njih 317
ukrajinski jezik poznavalo tek njih 110. (Barščevski 2009: 145).
41
Prvi predavač bio je Vasylj Jurkiv. Ovaj je učitelj predavao sve do 1987. go- Običaji lipovljanskih Ukrajinaca
dine kada ga je zamijenila Nada Ljahovič. U vrijeme posljednjeg rata nije
O proslavama blagdana i o nekim prazničkim običajima
bilo stalnog predavača ukrajinskog jezika, a od 2000. dolazila je iz Lipovljana
Božić je u ukrajinskoj obitelji bio svakako najznačajniji blagdan. Mihail
Slavica Panjkov Karpa koja je nastavu držala tri godine. Nakon nje iz Osijeka
Klimčuk se prisjeća da je njegov djed, koji je držao do ukrajinskih običaja,
dolazi Larisa Martinjuk, ali je interes za nastavu ukrajinskog relativno slab
na Badnjak održavao svetu večeru. »Donio bi sjena i slame u kuću i pod
(Stupjak, 2009: 145-147).
stoljnjak i na stolce. Božićno drvce smo kitili tvrdim bombonima, jabukama,
O jeziku na području župe Sibinj svećenik Ivan Barščevski kako su miješani
orasima i lješnjacima. Kuhalo se nekoliko jela koja su sva morala biti posna.
brakovi učinili da jezik bude istisnut. »Naši su Ukrajinci mekani. Nisu kao
Tako se kuhala juha od suhih vrganja, pšenica s medom i makom, sarma bez
Rusini koji čuvaju svoj jezik i tradiciju. Kada su Ukrajinci govorili ukrajin-
mesa (proso, kukuruz ili heljda), sušene ribe su se pekle na ulju, boršć bez
ski po doseljenju Šokci su im govorili da pričaju ciganski. Ako se sin oženio
mesa i krumpir salata s lukom. Svi smo jeli iz jedne zdjele drvenim žlicama.
za Šokicu svi u kući bi počeli govoriti hrvatski.« Jezik na području Sibinja,
Običaj je bio da se na plafon baci pšenica i koliko je pšenice ostalo gore takva
prema riječima Karla Peha, ne poznaje gotovo više nitko. »Moja baka, koja
će biti godina. Sljedeće jutro se oko 6 išlo u crkvu. Božićni doručak je bio
je umrla 2002. godine, bila je posljednja koja je znala ukrajinski jezik. Sada
mesni.«
ga još zna samo svećenik.« Jasna Bek, rođena u Banjoj Luci, od 1982. godine
Podroban opis božićnih običaja kod Ukrajinaca dala je Marusja Jurista u
u Slavonskom Brodu, čiji je suprug također bio Ukrajinac odgajala je svoju
knjizi Svjatij večir – Badnjak u tradiciji Ukrajinaca. »Pripreme za slavljenje i
djecu da njeguju ukrajinski jezik i kulturu. Ona kazuje: »Bilo je perioda kada
svečanost Svjat Večira – Badnjaka je kod Ukrajinaca jedan od najljepših do-
sam osjećala teret toga što sam Ukrajinka. Osjećala sam obavezu da moja
gađaja u godini. Nekoliko dana prije Badnjaka započinjalo se s pripremama
djeca nauče ukrajinski i kada sam se ocu Barščevskom žalila na to to da moja
uređivanja kuće, gospodarskih zgrada i dvorišta. Na sam dan već od ranog
djeca ne govore ukrajinski jezik on mi je odgovorio: Neće ukrajinski jezik
jutra počinjalo se pečenjem, kuhanjem i pripremom 12 različitih vrsta jela
propasti. Velika je Ukrajina. Nakon toga mi je bilo mnogo lakše.«
za večeru. ... Dvanaest jela je bilo u čast 12 kristovih apostola ili svako jelo
za svaki mjesec u godini, kako bi nadolazeća godina bila rodna usjevima a
domaćinstvo očuvala od bolesti i zla. Jela su sva bila posna: bez jaja, mlijeka,
sira, maslaca, mesa i masti, a ta se tradicija održala sve do danas. Kuhalo se
na suncokretovom ulju, začinjavalo uljem od konoplje, a maslinovim uljem
kod imućnijih domaćinstava. Sva ta skuhana jela trebaju u sebi objediniti
darove zemlje, vode i zraka – plodove polja, vrta, voćnjaka i šuma, te njima
slaviti Boga i zahvaliti Bogu. Po tradiciji, kod nekih obitelji i ukoliko su bili
siromašni, nije bilo obavezno napraviti 12 jela, ali su jela morala sadržavati
12 sastojaka od plodova: pšenica, mak, grah, bob, heljdina kaša, cikla, kupus,
krumpir, luk, češnjak, riba, orasi, lješnjaci, sušeno voće (jabuke, kruške, bo-
rovnice, višnje i šljive), a također i med i suhi vrganji. ... Na sam dan večere
nije se smjelo ništa jesti. Izuzetak su bila mala djeca. Majka je uz pomoć
odraslih kćeri sve spremala i kuhala, dok bi manja djeca sjedila u kuhinji,
sve znatiželjno promatrala i pjevala božićne pjesme. ... Padanjem sumraka
počinjalo se spremati. Svi se trebaju svečano obući. Za stol se mora sjesti čist
i čisto obučen – to je sveta večer. Domaćin kuće sam ili s najstarijim sinom
odlazio je u štalu napojiti stoku i to toplom vodom, i dati posebno pripre-
mljeno sijeno, a pritom je svetom vodom baloslivljao životinje. I pas i mačka
42 43
su dobivali za jelo poseban komad kruha i malo mesa. Istovremeno je majka i nudila se ženi i djeci, a potom i stoci u štali, a kap ili dvije su se stavljale u
uređivala stol. ... Pojavom prve zvijezde na nebu (vedro nebo je značilo da će bunar i na sijeno. Taj običaj je bio važan zato da godina bude plodna. Poslije
godina biti rodna), trebalo je biti sve spremno i započeti s večerom slavlje- Tri Kralja svećenik je išao s pojcem i zvonarom blagosloviti kuće. Ljudi su mu
nja Svjat – Večira - Badnjaka. Domaćin kuće u kuću donosi Diduh – snop davali lukno ili godišnju plaću.« - kazuje Emil Ovad.
slame. .. Diduh stavlja u ugao sobe gdje je sveta slika, ikona, a malo sjena
stavlja pod stolnjak. (Uz sve to govori na ukrajinskom uobičajenu formulu
koju Jurista u svojem tekstu donosi u cijelosti, op.a.). Diduh – snop slame i
sijena simbolizira raj, mjesto gdje prebivaju umrle duše predaka koji su čuva-
ri cijele obitelji i roda. Unošenjeme Diduha u kuću ulaze i svi čuvari kuće. ...
Domaćica iznosi jela na stol. Domaćin kuće pali svijeću. Obavezno se stoji za
stolom sve dok se ne izmoli molitva zahvale, Oče naš i zapjeva himna Božiću
Boh predvičnyj. Tada započinje večera. Domaćica daje zdjelu domaćinu u
kojoj je za Ukrajince ritualno sveto jelo kutja. ... Domaćin žlicu kutje baca
na strop (uz formulu koja znači da bi godina trebala biti rodna)... Najstariji
član obitelji počinjao je s večerom i to redom: boršć (z vuuškamy), holubci
(sarmice od heljdine kaše i suhih vrganja), riba, grah (kuhan ili na salatu),
kupus, krumpir (kao salata ili pečeni), varenyky (punjeni kiselim kupusom),
umak od vrganja, bobaljky s makom, koržyky (korži) s makom, uzvar – var-
varenja (kompot od suhog voća, jabuka, krušaka, višanja, borovnica i šljiva).
... Tu večer pjevale su se koljady, koljadky - kolede i nije se običavalo odlaziti
bilo gdje izvan doma. Na Božić poslije bogoslužja u crkvi ide se čestitati rod- Posvećivanje jela za Uskrs 1973
bini, susjedima, prijateljima i to uvijek pjesmama – koljadama. Djeci se daju
slatkiši i voće. Stariji su išli po kućama i koljaduvaly za novac koji je bio za Uskršnji običaji su također bili vrlo važni. Prema kazivanju Emila Ovada za
dobrotvorne svrhe, kako je svećenik u crkvi oglasio. Posebno su išli mladići, Uskrs se na Veliki četvrtak vrše pripreme. »Na Veliki četvrtak su se vezala
a posebno djevojke. Tradicija kićenja bora došla je u Ukrajinu sa zapada. .... zvona u crkvi i nije se zvonilo do Uskrsa. Na Veliki petak počinje šaranje
Prikarpatska Ukrajina ima od davnina običaj da vršak bora, mali borić koji pisanica, a ornamenti ukrajinskih pisanica bili su vrlo specifični. To su bile
se zove Derevce, na badnju večer bude unesen od najstarijeg člana obitelji, četverobojne pisanice. Bojki i Huculi (dva ukrajinska plemena) koristili su
djeda ili oca u kuću. Stavlja se na stol u božićni kruh – kalač. Kiti se jabuka- najviše zelenu i crvenu, a u Galiciji su najčešće upotrebljavane crvena, bijela i
ma, orasima, suhim cvijećem, klasovima zobi i češerima. ....« (Jurista, 2010: crna boja. Ornamentika jaja je bila različita. Toga se dana odlazilo i na grob,
8-17) a Ukrajinci su kupovali svijećice za svoje najbliže. Prihod od svijećica je išao
Uz blagdan Božića vezana su i neka interesanta vjerovanja koja navodi Vla- za crkvu. Na Uskrs je bila služba. Tek kada svećenik otpjeva Hristos voskrese
dimir Lasek: »Djevojka zvecka sa žlicama na dvorištu i iz kojeg se dvorišta onda se zvonilo i nosi se plaštenica. Tada svećenik posvećuje hranu. Donosio
oglasi pas u tu će se kuću djevojka udati. Iz slame se vukla slamka. Tko bi se poseban kruh – pasha. Vjerovalo se da tko napravi veći kruh da će taj imati
izvukao dužu slamku taj će imati bolji lan. Ako bi tko prosuo hranu po stolu više sreće.U kruh se stavljao novčić, pa tko bi našao novčić u dijelu koji je
to je značilo da će ga muhe jesti cijele godine. Tko se naslanjao na stol toga dobio, taj će biti najbogatiji. Taj dan se nosilo i sve ostalo što se proizvodilo
će boliti križa cijele godine.« u kući u crkvu. Iz košara koje su ljudi donosili u crkvu na posvetu davalo se
»Blagdan Sveta Tri Kralja (21./22. siječnja) ili Jordan bio je veliki post. Ujutro dva ili tri jaja za svećenika i njegovu obitelj ili za sjemeništarce koji bi došli
se išlo na misu i ondje se svetila voda. Tako posvećena voda nosila se kući na ispomoć za tu nedjelju u crkvu.«

44 45
 Običaji povodom rođenja djeteta
Žene su u prvoj polovici dvadesetog
stoljeća rađale stojeći, klečeći, čučeći,
sjedeći između dvaju stolaca ili ležeći,
većinom uz pomoć starije suseljan-
ke (babice), ali i same. Vrlo rijetko je
samom porodu prisustvovao djetetov
otac. Rodilju poslije poroda posjećuje
kuma i druge žene, noseći joj hranu
(Čapo Žmegač, 1998: 153-154). Prema
kazivanju Vladimira Laseka »kada bi
majka osjetila trudove, slala je dijete
Posvećivanje jela 1970
koje je bilo dovoljno staro u selo da
O lipovljanskim pisanicama pisao je Aleksa Pavlešin te on ističe kako se pi- zove babice«. »Babice se brinu da po-
sanice lipovljanskih Ukrajinaca po kombinaciji boja, tehnici ukrašavanja i rod dobro prođe, a otac za to vrijeme
motivima bitno razlikuju od pisanica koje su u tradiciji njihovog okruženja. nije prisutan u sobi. Tek kada se dijete
Pavlešin posebno ističe lemkivsku tradiciju oslikavanja pisanica koja se sa- rodi, ukoliko je muško, otac mu bira
stoji od oslikavanja razvučenim kapljicama rastaljenog voska. Lipovljansko zanat kojim će se baviti. Onda donosi
se oslikavanja pisanica može podijeliti na plošno i reljefno oslikavanje kaplji- pilu, stolarski alat ili knjigu koje stavlja
cama, koje mogu biti i šire, ako se nanose malim kistom ili plosnatim štapi- uz krevet. Već drugi dan otac odlazi u
ćem, te jednobojne i višebojne, kako navodi Pavlešin (Pavlešin, 2009: 19). matični ured ili u staro vrijeme župni- Musij Antun, Emilija rođena Cejpek, Ivanka i Zdenka cca 1965
Za kram crkve, Svetu Anu, dolazilo je mnogo svećenika iz svih susjednih gr- ku da upiše dijete. Za krštenje se nije čekalo kao danas. Dijete je trebalo što
kokatoličkih župa, ali i iz udaljenijih krajeva (Vojvodina i Bosna), a ponekad je moguće prije krstitida ne bi otišao na drugi svijet bez krštenja. Takvu se
dođe i vladika. Prema kazivanju Natalije Ovad taj se dan ispovijedi i pričesti djecu nazivalo čortek (vražić). Ako bi dijete umrlo prije krštenja pokapalo ga
mnogo ljudi. »Taj dan dolazi i rodbina, pa se svatko diči da ima više gosti- se izvan groblja.« Obred krštenja obavlja se odmah sljedeći dan, a ime djetetu
ju. 2010. nam je došao vladika i 12 svećenika. Domaći svećenik taj dan ima određuju roditelji. Ime se daje po svecu, ukoliko se dijete rodilo na praznik.
ostale svećenike na ručku. Svećeniku se taj dan nose kokoši, meso, kruh, jaja Kum i kuma se, prema riječima Pavla Holovčuka, nikada nisu smjeli oženiti,
zato da ima više toga za ponuditi. I mi na kramove idemo u Šumeće, Kanižu, osim uz posebnu dozvolu župnika, a također kum nije mogao oženiti svo-
u Petrovce, Mikluševce, u Devetinu i u Prnjavor.« Emil Ovad dodaje da je na je kumče. Rijetki su slučajevi da su Ukrajinci u prvoj polovici dvadesetog
kram u Lipovljane znalo koji put doći i do trideset crkvenih službenika. Uz stoljeća za kumove imali pripadnike
svećenike su znali dolaziti i ekonomi i časne sestre. Emil se prisjeća da je u druge nacije. Natalija Ovad opisala
ratno vrijeme (1991. – 1995.) znalo biti skromnije. Kako se može zaključiti je proces krštenja djeteta: »Kada se
kramovi se nisu propuštali. Do željenog cilja putovalo se na bilo koji način – dijete nosi na krst kumovi su mo-
pješice, kolima i vlakom. Bile su to, osim toga, i prilike za razmjenu informa- gli biti vjenčani kumovi roditelja ili
cija o društvenim i gospodarskim promjenama u zemlji i svijetu. Bili su isto neki drugi. Nakon ulaska u crkvu ne
tako, na neki način, izlazi iz pomalo ritualne svakodnevice seoskog života ide se skroz do oltara. Svećenik vodi
obično ograničenog malim radijusom kretanja. kumove i roditelje do oltara. Potom
Važan blagdan su Duhovi kada se čita evanđelje na grobovima, a poslije se ih pita da li se odriču nekrsta. Zatim
odlazi u crkvu koja je okićena zelenilom, perunikama i ljiljanima. Vasilj Semenjuk, Ivan Semenjuk, Melanija Semenjuk, Ankica i
Niko

46 47
mole Vjerovanje i onda svećenik dijete uzme na ruke i svetom vodom krsti
ruke, noge i čelo te ga nosi oko oltara i vrati kumovima. Onda im kaže da
se moraju brinuti za to dijete, odnosno othraniti ga i odškolovati ga, kao da
je njihovo ako roditelji negdje nastradaju. Oni to uvijek obećaju i to je kraj
krštenja.« Ukoliko bi dijete umrlo govorilo se: »Bog dao, Bog uzeo.«, kako
kazuje Natalija Lasek.
Običaji povodom zaruka i vjenčanja
Uz rođenje djeteta i smrt, vjenčanja i običaji oko vjenčanja bili su najvaž-
niji dio svakodnevice seljaka. Običaji Ukrajinaca u Lipovljanima i okolici
su odgovarali uobičajenom redoslijedu koji se sastojao od zagleda (ogleda),
prošnje, obilježja, zaruka (tj. prstenovanja), svadbe i pohoda (prvića).1 Dob
sklapanja braka uglavnom je bila do dvadeset i četiri godine za muškarce, a
do dvadeset godina za žene (Čapo Žmegač, 1998: 257-258). Običaji su se kod
Ukrajinaca ponešto razlikovali od običaja kod rimokatolika ili pravoslavaca.
Pavlo Holovčuk ističe da su mladenci dolazili kod svećenika u crkvu prije
vjenčanja »gdje im je on ukazivao na važnost i neraskidivost braka«. Roditelji
buduće mladenke posjećivali su obitrelj budućeg zeta. Ovaj se obred nazivao
‘ohljadyny’, tj. neka vrsta ogleda da se uvjere kakav je status njegove obitelji.
Nakon toga se obavljala vjeridba
u djevojčinoj kući. Sedam do de-
set dana prije svadbe mladoženja
i njegova dva prijatelja – djevera,
okićeni, noseći flašu rakije , išli
su od kuće do kućče i pozivali
svatove na vjenčanje. Klanjali su
se pred svim članovima obitelji
i pozivali svatove na vjenčanje.
Julijana Ovad i Karpa Mihajlo cca 1949 To isto je, prema riječima Pavla
Holovčuka, činila i mladenka zajedno sa svoje dvije prijateljice – djeveruše
(druška i bidruška), ali bez rakije. Ferdo i Ana Ovad kazuju da kod rimo-
katolika mladoženja i mlada idu zajedno zvati goste na vjenčanje, dok kod
Ukrajinaca mlada ide sama zvati svoje goste, a mladoženja svoje. »Mlada se
morala tri puta klanjati s vijencem na glavi kada bi došla u nećiju kuću zvati
u svatove.« »Vijenac su joj pridržavale druška i bidruška, a buduća mlada je
izgovarala formulu: ‘Mama i tata su vas zamolili da dođete toga i toga dana
i u toliko sati na vjenčanje.’« - kazuje Vladimir Lasek. Dva dana prije svad-
be kod buduće mladenke skupljala se omladina, djevojke su plele svadbene
1. Svaki od ovih elemenata pomno je obrađen u : Čapo Žmegač, 1998: 163-183. Moji kazivači nisu opisivali svaki dio svadbe, pa su
stoga opisi nepotpuni.
48
vijence, plesalo se i pjevalo. Bio
je to ujedno oproštaj djevojke od
njezinih prijateljica, kako kazuje
Pavlo Holovčuk. Na dan svadbe
mladoženja sa svojim društvom
ide da isprosi mladu. U mladinoj
kući svatovi se dočekuju veselo.
Mladu oblače sestre, a majka joj
stavlja šnalice na glavu. Svatovi
kupuju mladu i domaćin nekoli-
ko puta izvodi lažnu mladu. Na
kraju izvodi mladu. Mladenci
kleknu pred mladine roditelje i
izmole blagoslov od njih. Rodite-
lji drže korovaj – svadbeni kruh Vjenčanje Natalije Lasek i Vlade Laseka
na krilu. Mladenci im se tri puta poklanjaju i ljube kruh. Prije toga mladože-
nja dobiva blagoslov od svojih roditelja. Nakon toga svatovi koji su došli po
mladu, mlada i njeni prijatelji idu u crkvu gdje se obavlja sam čin vjenčanja.
U djevojačkoj kući ostaju roditelji i njihovi gosti koji tu večer ispraćaju mla-
denku u njezin novi dom. Vjenčanje se obavlja u crkvi kojoj mlada pripada,
ako je mlada Ukrajinka, a ako nije vjenčanje je u crkvi kojoj pripada mlado-
ženja. Nakon vjenčanja ide se u kuću mladoženje gdje se pravi svadbeno ve-
selje. Prije darivanja, prema riječima Vladimira Laseka, »mlada i mladoženja
jedu iz jednog lonca sa zajedničkom žlicom. Potom družba (djever) pleše
ples s velikim korolajom (kolačom) i stavlja kolač pred mladence. Nakon
toga slijedi darivanje, a novac se stavlja u posudu prekrivenu ručnikom. Ne
zna se koliko je tko novaca stavio u posudu. Prvi daruje mladenkin otac.
On se izljubi sa zetom, a za to vrijeme tzv. bapski zbor pjeva vivade (šaljive
pjesme). Onaj koji daruje dobiva dio kolača, a donja korica od kolača čuva
se za kumove. To im je plaća za njihov posao i hrana za put.« Svatovi plešu s
mladom i gledaju tko će je prevariti i staviti mladoženji u krilo. Kad se to desi
(najčešće oko ponoći) mladoženja je preko kućnog praga nosi u kuću gdje se
mlada presvlači. Tom prilikom kuma djevojci skida veo sa glave i stavlja joj
se marama, jer je ona od tada žena. Sljedeći dan mlada mora počistiti cijelu
kuću, a svekrva ništa ne radi već gleda kakva će joj biti snaha. Dan nakon
svadbe dolaze mladenkini roditelji u kćerkin novi dom na miridbu. Obično
su u starija vremena tada dovodili kćerki kravicu, posteljinu i odjeću.2
2. Najveći dio informacija o vjenčanjima i sahranama dao je u pismenom obliku gospodin Pavčlo Holovčuk autoru 4. ožujka 2013.
godine. Na tome mu se najljepše i ovom prilikom zahvaljujem.
49
Običaji povodom smrti
Smrt je bila jedan od najvažnijih događaja u životu seljaka, baš kao i rođe-
nje i vjenčanje. U seljačkom društvu i kulturi još u nedavnoj prošlosti smrt
je bila sastavnicom života, i čovjek je umirao dostojanstvenije i ljudskije. U
etnološkoj literaturi nalazimo opise posljednjih čovjekovih dana. Čovjek je
svjestan svojeg stanja, i njemu se ne taji istina te on uz pomoć obitelji svodi
račune sa životom, oprašta se od obitelji i prijatelja i miri se s onima s kojima
je u zavadi.3 Bolesti koje su dovodile do smrti bile su zastupljene u čitavoj
tadašnjoj Europi. Moderna medicina još nije postojala, a težak seljački život
nije dopuštao bolovanja i poštedu od poslova. Tako su bolesti poput tuberku-
loze u seljačkoj svakodnevici značili gotovo sigurnu smrt bolesnika. Kolera,
difterija i tifus znali su isto tako odnijeti brojne živote u kratkom vremenu
budući da su se javljali kao epidemije.
Mihail Klimčuk, Emil Ovad i Pavlo Holovčuk opisali su koji su bili običaji
kada je netko umro: »Prije nego li je netko umro stavljala bi mu se svijeća u
ruke. Ta je svijeća trebala biti s krštenja i sa Svijećnice. Onda bi u kuću došao
svećenik koji bi ispovijedio dotičnu osobu. Ukoliko svećenik nije stigao još
za života umirućega i ukoliko je pokojnik bio stanovao blizu crkve došao
bi predvečer do pokojnikove kuće i ondje obavio molitvu nad njim te polio
njega i trumnu – lijes svetom vodom. Ako je umrla žena pokojnicu bi oprale
žene, a ukoliko je umro muškarac pokojnika bi oprali muškarci. Na odru je
pokojnik morao prenoćiti, a ponekad bi bio i dva dana u kući. i rodbina da
bdiju pokraj pokojnika. Bilo je poželj-
no da mjesni pojac i njegov pomoćnik
pročitaju cijelu Knjigu Psalama, a u
pauzama žene su molile krunicu. U
lijes su se stavljale uporabne stvari po-
kojnika kao što su lula, upaljač, sitni
novac, svete sličice (posebno su bile
cijenjene svete sličice kada se netko
zaređivao). Iz sela se svi obavještavaju Sahrana Nikole Semenjuka 1957
najčešće bilo na raskršćima ili na mjestima gdje stoji krst i čita se evanđelje.
Potom je svećenik čitao parastas. Zatim se dotiče lijes, poškropi ga se svetom
vodom i poljubi križ i križ se spusti na lijes. Zvono je zvonilo do ulaza u gro-
blje.Na groblju je svećenik rekao i koju riječ o pokojniku. Prilikom spuštanja
u raku, na lijes se stavi malo zemlje i prosipa se žar iz kadionice nad njim.
Poslije zatrpavanja grob se pečati, tako da se na sve četiri strane lopatom
stavlja križ, da pokojnik ukoliko je bio problematičan ne može izaći iz groba
do drugog izlaska Isusovog. Poslije sahrane se ide pokojnikovoj kući gdje
je trizna – karmine, na kojoj se spomene pokojnik uz molitvu. Sutradan se
služi misa za pokojnika, ide se na grob i ponovo ide njegovoj kući. Obilježava
se još i 40 dana od smrti te godišnjica (tzv. pomenki). Međutim, danas kada
rodbina dolazi iz udaljenijih područja misa se služi odmah. Nakon mise se
odlazi na karmine u kuću ili Ukrajinski dom. Na karminama glave obitelji
vode molitvu Oče naš. Blagoslovilo se jelo i piće u spomen na pokojnika. U
pravilu se kada se došlo sa groblja opralo ruke u vodi s ljeskovim ugljenom.
Na taj način su se tjerali zli duhovi s groblja i oprale su se ruke od grijeha
prema pokojniku. Sat bi se zaustavio, pokrilo bi se ogledalo, stoka se zavezala
u štali i nije se išlo na pašu, a voda se bacala na bašću, na neplodni dio. U
pokojnikovoj kući neko se vrijeme nosila crna traka debljine 3-4 centimetra
ili crno dugme. Postojao je običaj da kada se muškarci spremaju za rat žene
su šlingale nošnje crnim i crvenim koncem. Nekada su svećenici nosili crnu
halju za sprovod, a sada nose ljubičastu ili roza pelerinu.«

o smrti. Iz kuće se iznosilo lijes van, a oni koji su nosili lijes pokleknuli bi
na pragu i stali bi oko lijesa u obliku križa. Prilikom iznošenja pokojnika iz
kuće pazilo se da prvo idu noge, pa onda glava. Lijes se tri puta diže i spušta
na kućni prag. Stavlja se pred kuću tako da gleda prema istoku. Trumna i svi
prisutni se okade. Lijes se postavljalo na kola ili na četiri stolca. Nakon toga
kretala je procesija. Zvonilo se čitavo vrijeme dok je procesija išla od pokoj-
nikove kuće do groblja. Stajalo se četiri puta na putu do groblja. Stajanje je
3. O tome vidi podrobno u Čapo Žmegač, 1998: 184-190.

50 51
Iskaz o mješovitim brakovima sina da je Mađar, a sin je to prekrižio i upisao je za sebe da je Hrvat. Poslije je
Pri izboru partnera postojala su nepisana pravila o tome odakle se, odnosno pitao majku što je on. Kada mu je majka odgovorila da je dijete, on je ponovo
iz koje zajednice ili seoske skupine, se bira partner. Naime, u prošlosti je bilo postavio pitanje na koje mu je majka odgovorila: »Ti si sine gemišt. Ja sam
uobičajeno da ukrajinska (galicijanska) etnička skupina bira muža, odnosno Ukrajinka, tata ti je po mami Slovak, a po tati Mađar, pa si ti gemišt.«
ženu iz svoje skupine, pri čemu je prvenstvo imala osoba iz vlastite seoske Karlo Peh iz Sibinja ističe kako su se Galicijani prvo ženili između sebe. »Tu
zajednice, a zatim iz najbliže susjedne zajednice (Nova Subocka, Brestača, nije bilo bitno da li su rimokatolici, odnosno Poljaci ili grkokatolici, odnosno
Popovača), a onda tek iz udaljenijih zajednica (Bosna, Brodsko Posavlje). Ukrajinci kada su govorili istim jezikom. Bilo je i vjenčanja između pravo-
Unatoč čvrstoj granici prema drugim selima, ženidbene veze su se počele slavnih i grkokatolika, ali ih svećenici nisu željeli ispisati iz njihove vjere.«
prije sklapati s njima nego s pripadnicima drugih etničkih skupina unutar Ana Zastrižni iz Kaniže kazuje kako se još njezina generacija (1933.g.) ženila
vlastitog naselja. Razlog tome su bile razlika u vjeroispovijesti i razlika u je- između sebe, ali kako su mlađe generacije počele ulaziti u miješane brakove.
ziku. Teklja Javiljak kazuje kako u njezinoj mladosti, dakle i poslije Drugog Ovdje valja svakako navesti i iskaz jednog Rusina iz Mikluševaca pokraj Vu-
svjetskog rata, nije bilo mješovitih brakova. »Bilo nas je pet sestara i sve smo kovara, sela koje je i danas nastanjeno većinski rusinskim stanovništvom, a
se poudavale za Ukrajince.« Ipak, vrlo vjerojatno zbog konzervativnih od- koji vrijedi univerzalno za sve nacionalne manjine koje su u demografskom
nosa u obitelji, muškarci iz Tekljine obitelji su sami birali svoje partnerice, padu: “...Za deset godina doći će do potpune asimilacije. Još dok ima nas sta-
pa su izabrali Hrvatice. Bogdan Hnatjuk kazuje kako su svi »Galicijani bili rih, mi se malo držimo, ali poslije ništa. Pojest će nas ti mešani brakovi. Neće
međusobno kumovi u crkvi«. Međutim, kratko nakon Drugog svjetskog rata ni preko biti puno bolje (misli na Rusine u Ruskom Krsturu, op.a.). Mladi su
to više nije bio slučaj. »Tada se više nije govorilo ta je naša, pa je treba ože- se raselili, a stari će pomrijeti. Nekada smo se upoznavali na prelima i me-
niti« - kazuje Hnatjuk. Ivan Burda koji je nakon rata doselio u Lipovljane iz đusobno ženili, a sada mladi odu u grad i tamo se ožene. Uvek većina pojede
Bosne kazuje kako su se njegove dvije sestre uspjele udati u Veliku Britaniju manjinu...” (Eugen Holik, Mikluševci, 1936.g.)
za Ukrajince. »Znate, oni su ondje tražili djevojke koje su bile Ukrajinke jer
su se toliko razlikovali od Engleskinja.« Ankica Holovčuk, koja je dio svojeg
života provela među Ukrajincima u Njemačkoj, kazuje kako ondje u mješo-
vitim brakovima djeca uče ukrajinski jezik. Burda kazuje da su se u vrijeme
njegove mladosti još uvijek »podešavali brakovi«. »U Bosni se više pazilo
da se međusobno žene Ukrajinci i Ukrajinke, a ovdje je već bilo nakon na-
šeg doseljavanja mnogo mješovitih brakova.« Mihail Klimčuk kazuje da su
njegovi dopuštali da se njegove sestre udaju za Hrvate. »Bilo je važno da su
katolici. Međutim, morale su tražiti otpust iz grkokatoličke vjere. Isto tako su
rimokatolikinje morale tražiti otpust iz rimokatoličke vjere ako su se udavale
za Ukarjinca. Sada to više nije tako.« Klimčuk se oženio za rimokatolikinju
iz Gornje Jelenske kraj Popovače. »Tražio sam našu curu, ali niti jedna me
nije htjela radi bolesne noge.« I Pavlo Holovčuk kazuje kako u mješovitim
brakovima nestaje ukrajinski identitet. Međutim, postoje i Hrvatice udane
za Ukrajince koje odlaze u grkokatoličku crkvu. O tome svjedoči Mira Ar-
dan, koja je udajom za grkokatolika prešla na grokaktoličku vjeroispovijest.
Posebno je interesantan slučaj iz Novske. Ukrajinka je udana za Mađara, a
njezin se sin izjašnjavao kao Hrvat. Početkom devedesetih sin je donio for-
mular iz škole na kojem je stajala rubrika nacionalnost. Otac je ispunio za
52 53
Odnosi Ukrajinaca i ostalih nacionalnosti dje naučio slovački jezik. I Ferdo
Ukrajinci su doselili u Lipovljane i Novu Subocku, u moslavačka naselja i Ana Ovad kazuju kako pozna-
Popovaču, Veliku Ludinu, Vlahiničku, Voloder, Grabov Potok, Kutinu i Mi- ju češke i slovačke pjesme i kako
kulanicu i u zapadnoslavonska naselja Medare, Brestaču, Antunovac i Krivaj razumiju oba jezika. Burda sma-
nešto kasnije od Mađara, Slovaka, Čeha i Nijemaca, a istovremeno kada i tra da su međunacionalni odnosi
Talijani. Dakako da su međunacionalni i međuvjerski odnosi u takvoj mul- do posljednjeg rata bili bolji, ali u
tinacionalnoj sredini polako formirani. Ipak, lipovljanskim Ukrajincima tome ne vidi problem na nacio-
bilo je lakše nego kaniškim Ukrajincima ili bosanskim Ukrajincima koji su nalnoj osnovi. »Sada se ljudi ma-
u svojim, uglavnom bipolarnim sredinama, doživljavali razne neugodnosti. nje druže zbog televizije, kompju-
Zanimljiv je stav Đure Vidmarovića koji iznosi da »u vrijeme dolaska u ovaj tera.« Kvalitetne međunacionalne
kraj ukrajinski imigranti nisu bili nacionalno izdiferencirani, kao što su to odnose lipovljanski Ukrajinci do-
bili npr. Česi, Mađari ili Nijemci. Oni često mijenjaju lokalizirane etnoni- kazuju mješovitim brakovima. U
me i regionalizme s ukrajinskim etničkim određenjem. Tako su npr. prisutni vrijeme posljednjeg rata Ukrajinci Ukrajinska omladina se zabavalja cca 1970

pojmovi: Galicijani, Lemci, Ukrajinci, pa i Poljaci.« (Vidmarović, 1986: 45) kazuju da nije bilo većih problema, ali navode neke manje poteškoće s koji-
To bi, dakle, značilo da su se Ukrajinci tek kasnije počeli osjećati Ukrajin- ma su se susretali. Kazivačica iz Lipovljana smatra da u ratu »nije bilo sigur-
cima, a da su isprva sami sebe smatrali Lemkima ili Galicijanima, kako su no nešto reći«. »Znate, bilo je onih Hrvata koji su bili protiv drugih nacio-
ih uostalom nazivali i njihovi susjedi1. Tu su mi činjenicu potvrdili i moji nalnosti. Neki su tako govorili kako Čehe treba istjerati u Češku, a Ukrajince
kazivači. Marija Poljak kazuje kako sada lipovljanski Ukrajinci sami sebe na- u Ukrajinu. Ali takvih je bilo malo.« Jedan od kazivača kazuje kako postoji
zivaju Ukrajincima, a »prije smo govorili da smo Galicijani«. »Tek poslije veliko neznanje kod pojedinaca, pa »smatraju da si ukoliko se krstiš sa tri
posljednjeg rata (1991. – 1995.) smo počeli govoriti da smo Ukrajinci, a za to prsta automatski Srbin«.2 Budući da se neko vrijeme renovirala rimokato-
je posebno zaslužan naš pokojni svećenik Jaroslav. « Neki kazivači (Vladimir lička crkva u Lipovljanima rimokatolici su dolazili na misu u grkokatoličku
i Natalija Lasek) smatraju da je za to zaslužna činjenica da postoji Ukrajinska crkvu. »Našle su se neke budale, pa su rekle da je to srpska crkva.« Jedan
grkokatolička crkva, pa se tako kazivač smatra da je problem u Hrvatskoj to što »ljudi ne razlikuju pojmove
lipovljanski Ukrajinci nisu više nacionalnost, vjeroispovijest i državljanstvo«. Činjenica je da za vrijeme po-
osjećali pripadnicima nekog sljednjeg rata nije bilo poželjno biti pripadnik nacionalne manjine, a poseb-
teritorija, već države. Međuna- no nacionalne manjine koja se po vjeroispovijesti razlikuje od rimokatolika.
cionalni odnosi, kako ističu svi Veliko nerazumijevanje kod većine hrvatskog stanovništva zbog neupućeno-
kazivači, bili su u Lipovljanima sti stvaralo je određene probleme i hrvatskim Ukrajincima. Jedan kazivač iz
oduvijek dobri. Mihail Klimčuk Lipovljana smatra da su se »ljudi počeli pisati kao Hrvati, iako su Ukrajinci
kazuje kako je »suživot morao jer nisu željeli biti izuzeci u ovom društvu«. »Stvorili su se kompleksi. Znate,
biti«. »U mojoj ulici ima Čeha nekada mu je netko nešto predbacio, pa kad živim u Hrvatskoj onda je naj-
i Slovaka, pa smo si svi morali bolje da budem Hrvat.« Isti kazivač smatra da je Slovacima i Česima bilo
biti dobri.« U takvoj multinaci- lakše. »Oni nisu imali svoju crkvu (barem ne u Lipovljanima, jer Slovaka
onalnoj sredini svi su poznava- i Čeha ima evangelika, op.a.), pa su se priključili hrvatskoj, rimokatoličkoj
li barem riječi iz drugih jezika. crkvi i na taj način bili lakše prihvaćeni. Mi smo već došli kao posebni, s
Ivan Burda kazuje kako je služio posebnom crkvom, običajima i kalendarom. Zato je asimilacija kod nas uče-
DVD u Lipovljanima neko vrijeme kod Slovaka i on- stalija nego kod Čeha i Slovaka. Netko će reći: ‘Moj je otac bio Ukrajinac, ali
1. Galicijani su za stanovnike okolice Slavonskog Broda bili i Poljaci i Ukrajinci. Među sobom su se Poljaci i Ukrajinci u vrijeme dose- ja sam Hrvat’.«
ljavanja razlikovali po vjeroispovijesti. Poljaci su bili rimokatolici, a Ukrajinci grkokatolici. Čest je slučaj, da su unutar jedne obitelji
muški članovi obitelji bili Poljaci, budući da su kršteni u rimokatoličkoj crkvi, a ženski bile Ukrajinke, budući da su bile krštene u 2. Slične su neugodnosti doživljavali i Rusini u izbjeglištvu: “...Za vrijeme rata bio sam u Bregani. Tamo su mi govorili da sam Srbin
grkokatoličkoj crkvi. Ta podjela unutar obitelji događala se u Zakarpaću gdje su Poljaci imali politički utjecaj. Naziv Galicijani za jer se krstim sa tri prsta. Oni nisu znali da su to tri osobe u Boga, a katolici se krste s pet prstiju, a to je pet rana Isusovih...” (Eugen
doseljenike u Slavoniju uglavnom je bio uvredljivog karaktera. Ukrajinci (Galicijani) su u prošlosti sve rimokatolike Hrvate nazivali Holik, Mikluševci, 1936.g)
Šokcima.

54 55
Za posljednjega rata nije bilo lako ni kaniškim Ukrajincima. O tome piše i Kulturno-prosvjetna
svećenik Nikola Stupjak. »Proces dobivanja domovinica je za ovo podneblje djelatnost lipovljanskih
imalo za Ukrajince katastrofalne posljedice. Naime, u tom postupku nestali Ukrajinaca
su skoro svi Ukrajinci. I sam sam bio među onima koji su trebali dobiti do-
movnicu, jer bez toga nema ni posla, ni dokumenata, ni prava, ni dužnosti. Čini se da je već u vrijeme socijalzma
... Za skraćivanje postupka i smanjenje troškova, svi su prešutjeli svoju naci- nacionalni identitet kod lipovljan-
onalnost. Kada sam se prilikom popisa stanovništva pobunio da se ne izjaš- skih Ukrajinaca bio oslabljen uslijed
njavaju dobro, moji su me okrivili da radim protiv njih.« Stupjak iznosi i či- nepostojanja nekog kulturno-pro-
njenicu da su pojedinci iznosili teorije o iseljavanju Ukrajinaca iz Kaniže, ali svjetnog društva koje bi njegovalo
da te »kavanske priče« nisu nikada ozbiljno shvaćane. Prema popisu iz 2001. običaje . O tome svjedoči jedan rad
godine na području općine Bebrina živjelo je 107 Ukrajinaca.(www.dzs.hr). Dubravke Poljak Makaruha iz 1985.
Brodski Ukrajinci ističu kako su svi sudjelovali u Domovinskom ratu i kako godine koja piše kako je »ostala zbu-
ih je veliki broj (u odnosu na ukupan broj Ukrajinaca u Hrvatskoj) poginuo njena dojmovima«. »Naime, s jedne
braneći Hrvatsku. Međutim, karakteristična je priča Nikole Zastrižnog koji strane želja društveno-politčkih rad-
kazuje kako su ga u vojsci pitali koje je nacionalnosti na što je on odgvorio da nika, paroha i njegove supruge da se
je Ukrajinac. Kada ga je referent koji je upisivao nacionalnost upitao ‘što mu što više radi na njegovanju ukrajin-
je to’ njegovi suborci su ga obranili rekavši: »Piši da je naš!«. ske kulturne i folklorne baštine, uz
realne mogućnosti i pružene slobode
rada, kao da se sukobila s inertnošću
i nezainteresiranošću mlađih nara-
štaja ukrajinske narodnosti u Lipov- Musij Petar i Musij Ana rođena Tesar cca 1930

ljanima.« I Poljak - Makaruha zaključuje da je ta nezainteresiranost samo

»plod još jednog trčanja za standardom i blagodatima suvremene kulturno
– civilizacijske atmosfere«. Činjenica je da su članovi Kulturno-prosvjetnog
društva Ukrajinaca »Karpati« spasili ukrajinski identitet u Lipovljanima u
trenutku kada je, uslijed ratnih prilika, prijetila njihova potpuna asimilacija.
Iako Ukrajinci nisu bili organizirani u vlastitim kulturno-umjetničkim druš-
tvima, od 1970. do 1990. su sa svojim pjevačkim zborom i kao plesači su-
djelovali u radu KUD Lipa koje je osnovano 1923. godine.1 Tijekom perioda
socijalističke Jugoslavije osnovan je Savez Rusina i Ukrajinaca , ali u Lipov-
ljanima nije osnovano niti jedno ukrajinsko kulturno-umjetničko društvo,
klub ili sekcija iako je broj Ukrajinaca u selu bio velik. Ukrajinska nacionalna
manjina je, nastojeći sačuvati od zaborava svoju kulturu donesenu iz stare
domovine, 1992. godine osnovala Kulturno – prosvjetno društvo Ukrajinaca
»Karpati«. Nakon njih Slovaci su 1996. osnovali Maticu slovačku, a Česi Če-
sku besedu 2004. godine.
1 Mirko Fedak ističe kako je KUD Lipa plesao sve plesove nacionalnih manjina u lipovljanskom kraju i kako nije bilo dijeljenja sve
do 1990. godine. Fedak se prisjeća da je za ukrajinske narodne plesove prve koreografije u Lipi postavio koreograf Joakim Olear iz
Novog Sada djelujući u Lipi od 1977. do 1978. godine. Ukrajinci iz Lipovljana sudjelovali su na Lipovljanskim susretima. Posljednji
Lipovljanski susreti održani su 1990. godine. Godine 2002. pokrenuta je manifestacija FEST – NAM koju je pokrenulo KPD Karpati.
FEST NAM se održavao do 2005. godine, da bi od 2006. bila pokrenuta manifestacija Lipovljansko ljeto, unutar koje je KPD Karpati
organiziralo Večer pjesama i plesova Ukrajinaca i Rusina. Godine 2010. ponovo su održani Lipovljanski susreti.

56 57
Kulturno- prosvjetno društvo Ukrajinaca »Karpati« je osnovano 19. prosinca
1992.2 Dodatni razlog za osnivanje ovog društva, kako je ističe Fedak, bio je u
dolasku Ukrajinaca u Lipovljane prognanih tijekom rata iz okolice Vukovara
i drugih naselja istočne Hrvatske. O samom osnivanju Društva kazivači se
prisjećaju s oduševljenjem svjesni trenutka u kojem je Društvo počelo djelo-
vati. Maja Fedak kazuje da je to »bio bum«. »Interes mladih bio je izuzetno
velik. Mi smo se 1992. usudili osnovati Društvo.« Ivan Semenjuk se prisjeća
da je 1992. godine bilo »riskantno osnivati manjinsko Društvo«. »Želja je po-
stojala od prije. Sada ili nikada, smatrali su lipovljanski Ukrajinci.« I uistinu,
bio je to vrlo vjerojatno posljednji trenutak za buđenje nacionalnog identi-
teta i njegovo očuvanje. Iako Semenjuk kazuje da je sada došlo do smjene
generacija i da je smanjen interes za folklor i zbor, činjenica da postoji ma-
njinsko Društvo ukazuje na to da postoje i pojedinci koji su zainteresirani za
čuvanje nacionalnog identiteta i koji taj osjećaj prenose i na svoje potomke.
2 Do 2010. godine društvo je imalo preko 200 nastupa od Iloka do Preloga i na moru. Najveći uspjeh smatraju nastup u Nacionalnoj
operi u Kijevu 2004. godine. Djelatnost KPD Karpati odvija se u četiri sekcije: mlađoj i starijoj folklornoj skupini, pjevačkoj skupini
i literarnoj skupini. U plesnoj skupini danas dolazi do osipanja članstva. Od 1999. godine u Lipovljanima se održava tzv. Ukrajinska
večer, tj. bal. Na početku djelovanja društva bila je pokrenuta nastava na ukrajinskom jeziku i utemljena dječja plesna skupina radi
spašavanja od zaborava kulture, pisma, jezika, običaja, pjesme i plesa. Potom je angažiran koreograf iz Ukrajine Tadej Refjak iz La-
vova koji je oformio skupinu od desetero djece i počeo ih podučavati ukrajinskim plesovima. Nakon njega kao koreograf djeluje Zvon-
ko Kostelnik kojeg Savez Rusina i Ukrajinaca šalje na školovanje i specijalizaciju u Kijev. Kostelnik je, stekavši 1997. titulu koreografa
na Državnom institutu kulture u Kijevu, postao zaposlenikom Saveza Rusina i Ukrajinaca Hrvatske te od tada postavlja koreografije
za sva rusinska i ukrajinska društva u Hrvatskoj. Tako je postavio i za KPD Karpati 24 atraktivne koreografije. Na plesnom repetoaru
KPD Karpati nalaze se ovi plesovi: kozačok, zakarpatska polka, dibrobvčanka, bukovinski tanec, povuzunec, oprički tanec, veševanka
i hopak. Pjevačka skupina djelovala je od samih početaka kao dio folklornog plesnog ansamla. Danas broji dvadesetak članova.
Iz početka su djelovale samo četiri pjevačice, a potom su se uključila i dva muška glasa. (IEF, rkp. 1978, Jelena Butina, Ukrajinska
folklorna scena u Lipovljanima, Zagreb 2009., završni rad preddilpomskog studija, 1- 40).
58
Veze lipovljanskih Ukrajinaca s Ukrajinom
Nakon odlaska iz Ukrajine, odnosno Galicije, Lemkivščine i Potkarpaća
Ukrajinci su uglavnom prekinuli svoje odnose s rodbinom ili su ti odnosi po-
stojali dok nije umrla generacija doseljenika iz Ukrajine. Stariji kazivači koji
su rođeni prije Drugog svjetskog rata ili neposredno nakon Drugog svjet-
skog rata u većini slučajeva nisu ni bili u Ukrajini (iako imajiu veliku želju
da odu), dok su oni mlađi preko Ljetnih škola ili sudjelujući u radu folklora
bili bar jedanput u Ukrajini. Kazivač Ferdo Ovad iz Lipovljana kazuje da je
bio u selu u kojem je njegov otac rođen. Pavlo Holovčuk bio je prvi put 1969.
godine u Ukarjini. Veći dio njih Ukrajinu ne doživljavaju kao svoju domovi-
nu. Kazivač Ivan Burda iz Lipovljana kazuje kako je rođen kao »Jugoslaven
u Bosni«. »Nakon rata sam preselio u Hrvatsku. Hrvatska mi je domovina,
a Ukrajina je domovina mojih roditelja i poštujem je.« Vladimir Rudak iz
Lipovljana kaže da mu je »najdraže tamo gdje živi«, a da u »Ukrajinu nikada
ne bi išao živjeti«. Holovčuk kazuje kako je mogao ići »u Kanadu i u Ukraji-
nu, ali nisam htio jer sam ipak ja tu u Hrvatskoj doma, a ni do Bosne mi nije
daleko«. Za Ukrajinu Holovčuk zanimljivo kazuje: »Moja pradomovina je
Ukrajina. To Vam je kao crncima u Americi Afrika. Dok je bila Jugoslavija,
govorio sam da sam jugoslavenski Ukrajinac, a sada mi je domovina Hrvat-
ska, a ja sam hrvatski Ukrajinac.« Natalija Ovad konstatira da je »Ukrajina
moja domovina, Bosna je mjesto gdje sam rođena, a Hrvatska je mjesto gdje
živim«. Emil Ovad svoju dvojnost identiteta ističe kada gleda utakmiice koje
igraju reprezentacije Ukrajine i Hrvatske. Onda u šali kaže: »Moji će pobije-
diti.« Kazivači srednje dobi Ivan Semenjuk i Bogdan Hnatjuk smatraju da im
je matična zemlja Hrvatska budući da su u toj zemlji rođeni. I mlađi kazivači
Maja Fedak, Ivan Laluš i Mihaela Hoško smatraju Ukrajinu matičnom ze-
mljom, a za slabe kontakte s Ukrajinom tijekom 20. stoljeća krive udaljenost
i zatvorenost granica. Dakle, iz svih je iskaza vidljivo da su kazivači na neki
način vezani za Ukrajinu i da je smatraju svojom pradomovinom, ali da je
manji broj njih bio u Ukrajini.
59
Statistički podaci o lipovljanskim Ukrajincima1 Iz službenih popisa koji su objavljeni teško je izvući neke podrobnije infor-
Naselje 1910. 1921. 1931. 1948. 1971. 1981. 1991. 2001. 2011. macije osim broja onih koji su se izjasnili kao Ukrajinci. Međutim, u Hrvat-
Lipovljani 275 2901a 302 286 244 257 1772 1483 skom državnom arhivu nalazi se fond Zavoda za statistiku u kojem su saču-
Krivaj4 0 3 6 5 vani popisi stanovništva od 1880. do 1948. godine. Ondje se nalaze i različite
Nova Su-
bocka5
110 86 49 32 kombinacije popisa koje nikada nisu objavljene u službenoj statistici. Tako na
Novska 2 198 6
24 10 20 37 primjer za 1900. godinu na području općine Novska (koja je obuhvaćala po-
Brestača 26 175 6 5 2 dručje današnjeg grada Novske) bilo 158 grkokatolika, na području općine
Donja Vla-
86 13 10 5 Lipovljani 280 grkokatolika, na području Kutine 66, u općini Popovača 70, a
hinička7
Gornja Vla- na području Velike Ludine 112 grkokatolika.2 Evidentno je da su ti grkoka-
0 19 2 2 0
hinička tolici doseljenici iz današnje Ukrajine, iako se nitko od njih tada nije izjasnio
Grabov
14 0 0 0 kao Ukrajinac. Prema popisu iz 1910. rusinski jezik kao materinji (budući da
Potok8
Kutina 11 9
21 17 24 25 se ukrajinski jezik tada nije popisivao) na području kotara Novska govorile
Popovača 10 6610 38 2 1 3 12 3 su 424 osobe. Od njih 424, bilo ih je 147 koji su samo znali rusinski (znači
Velika
21 71 11
39 4 1 1 nisu poznavali hravtski jezik). Na području kotara Kutina bile su 194 osobe
Ludina
Voloder 63 13 0 0 1 koje su govorile rusinski kao materinji jezik, a od njih je 26 bilo onih koji su
Općina
213 15912 153 52 41 42 23 25 znali samo rusinski.3 U popisu iz 1921. vidljivo je da je na području kotara
Kutina Novska bilo 443 osobe kojima je rusinski bio materinji jezik. od toga ih je
Općina
430 48413 505 412 336 344 54 45
Novska svega 295 bilo pismeno i znali su čitati, 4 ih je samo čitalo, a 87 su bili nepi-
smeni. 4U popisu koji je proveden 1931. godine a koji je bio posljednji prije
Drugog svjetskog rata, rusinski kao materinji jezik na području kotara Nov-
ska iskazala je 231 osoba (od toga 228 u općini Lipovljani i 3 u općini Nov-
ska). Uspoređujući s vjerskom strukturom iste godine moguće je ustanoviti
da je bilo mnogo više grkokatolika. Na području kotara Novska bila su 484
grkokatolika, od čega su kao materinji jezik hrvatski iskazale 22 osobe, češki
4 osobe, ruski 172 osobe, ukrajinski 224 osobe, poljski 55 osoba i mađarski
jedna osoba. Na području kotara Kutina bilo je svega 25 osoba koje su iska-
zale rusinski kao materinji jezik (od toga 5 na području općine Popovača i 20
na području općine Velika Ludina) dok je grkokatolika bilo 159 (od toga ih
je 16 iskazalo materinji jezik srpsko-hrvatski, 10 češki, 1 ruski, 25 ukrajinski,
105 poljski i 1 mađarski).5 Prema nacionalnosti godine 1931. na području
1. Dio podatak preuzet je iz: J. Gelo et. al. , Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po naseljima, Zagreb
1998, 1938-1957.
općine Lipovljani bilo je 228 pripadnika poljske nacionalnosti (od čega ih
1a. U ovu su brojku uključeni svi grkokatolici općine Lipovljani (Lipovljani, Krivaj) je 185 govorilo ukrajinski kao materinji jezik, 23 poljski, 6 češki, 1 slovački
2. Podaci za 2001. nisu dani po naseljima već po općinama.
3. Podaci za 2011. nisu dani po naseljima već po općinama. i 3 srpsko-hrvatski) i 15 ukrajinske nacionalnosti (od čega ih je 14 govorilo
4. 1948. godine naselje je iskazano zajedno s naseljem Lipovljani.
5. 1948. je u Brestaču uključeno i naselje Nova Subocka.
ukrajinski i 1 češki kao materinji jezik). Na području općine Novska vanj-
6. U ovu su brojku uključeni svi grkokatolici tadašnje općine Novska (Brestača, Nva Subocka, Novska). ska (Nova Subocka, Brestača) bilo je 138 pripadnika ruske nacionalnosti, 34
7. 1948. naselje Donja Vlahinička je iskazana zajedno s Popovačom
8. 1948. iskazano je zajedno s naseljem Velika Ludina 2. HDA, Državni zavod za statistiku, kutija 21, Stanovništvo prema rodnom kraju vjeroispovijesti i materinjem jeziku za 1900.
9. Broj grkokatolika na području općine Kutina. godinu.
10. Broj grkokatolika na području općine Popovača. 3. HDA, Državni zavod za statistiku, kutija 33, Stanovništvo prema materinjem jeziku za 1910. godinu.
11. Broj grkokatolika na području općine Velika Ludina. 4. HDA, Državni zavod za statistiku, kutija 43, Stanovništvo prema bračnom stanju vjeroispovijesti u kombinaciji s dobi i mate-
12. Broj grkokatolika na području kotara Kutina. rinjim jezikom za 1921. godinu
13. Broj grkokatolika na području kotara Novska. 5. HDA, Državni zavod za statistiku, kutija 55, Prisutno stanovništvo prema vjeroispovijesti i materinjem jeziku za 1931. godinu

60 61
ukrajinske i 39 poljske, dok je na području grada Novske bio 1 Ukrajinac i 21
Poljak. Istovremeno na području Kutine bilo je 25 pripadnika poljske naci-
onalnosti, 3 ruske, na području Ludine 12 pripadnika ruske nacionalnosti, a
173 poljske, dok je na području Popovače 13 pripadnika ruske, 113 poljske i
1 ukrajinske nacionalnosti.6 Treba napomenuti da se radilo u najvećem broju
slučajeva o Ukrajincima koji su se zbog teritorijalne disperziranosti, vjerske
pripadnosti te eventualno političkih opredjeljenja iskazivali kao pripadnici
poljske, ruske ili ukrajinske nacionalnosti.
6 HDA, Državni zavod za statistiku, kutija 56, Stanovništvo prema narodnosti za 1931. godinu.
62
Zaključak
Identitet nacionalne zajednice postoji, kao i identitet seoske zajednice, radi
stvaranja besmrtnosti te zajednice. Sjećajući se svojih predaka i prenoseći to
znanje na svoju djecu stvara se temelj za osiguravanje budućnosti te zajedni-
ce. Stanovnici etničke zajednice imaju osjećaj dostojanstva jer joj pripadaju,
a taj im osjećaj otvara stalnu mogućnost vlastite obnove. Obnavljanje odnosa
prema zajednici moguće je u svakom trenutku jer se stalno ponavlja slavna
prošlost te skupine i postoje živa sjećanja na njezino doseljavanje i staru do-
movinu koja se prenose s koljena na koljeno. Od istinitosti sadržaja bitnija je
uvjerljivost načina na koji se taj sadržaj tumači. Ceremonije, jezik i simboli
ključni su za trajnost identiteta etničke zajednice jer povezuju individualni
identitet s kolektivnim. U etničkoj skupini Ukrajinaca uočljivo je sjećanje na
prošlost kada su ljudi bili složniji nego što su danas. Kroz razgovore s kazi-
vačima, literaturu i arhivske izvore moguće je bilo rekonstruirati tu tešku, ali
lijepu prošlost.
Opstanak Ukrajinaca u Lipovljanima povezan je s održanjem svijesti o vjer-
skoj različitosti, poznavanju ukrajinskog jezika i svjesnosti o ukrajinskom
podrijetlu. Vidljivo je da grkokatolici u Lipovljanima, kao uostalom i u dru-
gim slavonskim mjestima, od samih početaka , odnosno od svojeg doselja-
vanja, nailaze na nerazumijevanja kod susjeda Hrvata (u Lipovljanima je
to znatno manje zastupljeno nego u Kaniži i Sibinju). Za jedan dio Hrvata
grkokatolički Ukrajinci su Rusi i pravoslavci što pokazuje njihovo potpuno
nepoznavanje kršćanske religije i nacionalnih odnosa u Europi. Vanjska obi-
lježja poput križanja s tri prsta, ikonostas u crkvi, oženjeni svećenici, obred i
svećenikova odjeća neupućenim rimokatolicima sliče na pravoslavlje, a to u
vremenu nakon posljednjeg rata dovodi do negativnog odnosa prema Ukra-
jincima. Jedan dio Ukrajinaca je zbog toga pribjegao etnomimikriji, odno-
sno oni su svoj ukrajinski identitet zamijenili sa htrvatskim, a jedan dio njih
su uslijed miješanih brakova postali rimokatolici. Zamiranje grkokatoličan-
stva (a samim time i ukrajinske nacionalne svijesti) posebno je prisutno u
naseljima gdje ukrajinska zajednica više nije brojna, odnosno gdje nikada
nije bila brojna. Tako je ukrajinski nacionalni duh znatno slabiji u Novoj Su-
bockoj, Krivaju, Brestači i Novskoj od identiteta u Lipovljanima, a gotovo se
u potpunosti izgubio u moslavačkim naseljima oko Velike Ludine, Popovače
i Kutine. Ipak, broj vjernika grkokatoličke crkve još je uvijek mnogo veći
od broja onih koji se izjašnjavaju kao Ukrajinci budući da se doticaj s pra-
domovinom kod srednjih i mlađih generacija gotovo u potpunosti izgubio.
Zahvaljujući KPD Karpati jedan dio lipovljanskih Ukrajinaca sačuvao je svoj
vjerski i nacionalni identitet.
63
Literatura
Ardalić, Vladimir. (2009) Bukovica. Narodni život i običaji (reprint), Zagreb.
Barščevski, Ivan. (2002) »Ukrajinci u Hrvatskoj – Brodsko – posavska županija« u: Misli s
Dunava, br. 5, Vukovar, 135-148.
Barščevski, Ivan, Baršćevski Olja, Peh Željko (2009). Jubilej 100. godišnjice osnivanja gr-
kokatoličkih župa Sibinj, Gornji Andrijevci, Slavonski Brod 1908. – 2008., Slavonski Brod.
Buljan, Alojz, Horvat, Franjo. (2005). Žrtve Drugog svjetskog rata i poraća na području
Novske, Jasenovca, Lipovljana, Banove Jaruge i Lonje, Novska.
Busuladžić, Adnan. (2003). »Pojava grkokatoličkog stanovništva u Bosni i Hercegovini (od
1879. do najnovijeg doba)« u: Časopis za suvremenu povijest, god. 35, br. 1 , 173-188.
Cupek Hamill, Mirijana. (2002). »Arhivistika i usmena povijest«. Arhivski vjesnik, 45, 219-
226.
Cvetković, Tomo (1979). »Narodi i narodnosti bivšeg kotara Novska u NOB-i« u: Lipovljan-
ski susreti ‘78, Lipovljani.
Čapo, Jasna (1988) »Etnologija između demografije i socijalne historije« u: Etnološka tribi-
na, 11, 5-16.
Čapo - Žmegač, Jasna i sur.. (1998) Etnografija, svagdan i blagdan hrvatskog puka, Zagreb.
Čapo - Žmegač, Jasna. (1990). »Pogled etnologa na proučavanje kvantitativne građe o ku-
ćanstvima« u: Narodna umjetnost, 27, 50-61
Čapo - Žmegač, Jasna. (1996) »Konstrukcija modela obitelji u Europi i povijest obitelji u
Hrvatskoj« u: Narodna umjetnost, sv. 33, 2, 179-196.
Čiča, Zoran (1993). »Etnologija, antropologije« u: Etnološka tribina, 16, 47-55.
Dukovski, Darko. (2001). »Povijest mentaliteta, metoda oral history i teorija kaosa«. Časo-
pis za suvremenu povijest, 33 /1, 155-162 i 199-200.
Gavazzi, Milovan (1982). »The Extended family in South eastern Europe« u: Journal of Fa-
mily History, 7, 89-102.
Gavazzi, Milovan. (1978). »Sudbina obiteljskih zadruga jugoistočne Europe« u: Vrela i sud-
bine narodnih tradicija, Zagreb, 80-93.
Gračaković, Ivan (2006/7). »Ukrajinci u zapadnoj Slavoniji i Moslavini« u: Zbornik Mosla-
vine, sv. IX/X, 38-51.
Graljuk, Boris. (2010). 100 godina ukrajinske grkokatoličke župe Lipovljani, Zagreb – Li-
povljani.
Gross, Mirjana (1996). „Susret historije i antropologije“ u: Narodna umjetnost, 33/2, 71-86.
Hammel, Eugene A. (1984). „Odnosi među etnografijom, etnologijom, povijesti i demogra-
fijom“ u: Narodna umjetnost, 21, 77-84.
Hrvatska tradicijska kultura: na razmeđu svjetova i epoha, Zagreb, 2001.
Ivanišević, Frano (1903). »Poljica. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i
običaje, knjiga 8, sv. 2, 183-339
Ivanišević, Frano (1904). »Poljica. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i
običaje, knjiga 9, sv. 1: 23-144;
Ivanišević, Frano (1904). »Poljica. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i
običaje, knjiga 9, sv. 2: 191-326;
Ivanišević, Frano (1905). »Poljica. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i
običaje, knjiga 10, sv. 1: 11-111;
Ivanišević, Frano (1905). »Poljica. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i
običaje, knjiga 10, sv. 2: 181-307
64
Jajnčerova, Kata. (1898). »Trebarjevo. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i
običaje, sv.3 (prva pol.), 55-139.
Jardas, Ivo. (1957). »Kastavština, građa o narodnom životu i običajima u kastavskom govo-
ru« u: Zbornik za narodni život i običaje, sv. 39, 1-416.
Jubilarni šematizam križevačke eparhije, (1962). Zagreb.
Jurista, Marija (2010). Svjatij večir, Badnjak u tradiciji Ukrajinaca, Zagreb.
Karaman, Igor (1989). »Tradicionalne seoske institucije u procesima modernizacije« u: Naše
teme, 33(10), 2635-2652.
Klarić, Ivan (1901). »Krale (u Turskoj Hrvatskoj): narodni život i običaji“ u: Zbornik za na-
rodni život i običaje, sv. 6, 53-114.
Konstantinović-Čulinović, Vesna. (1971). »Posljednje porodične zajednice u Hrvatskom za-
gorju« u: Zbornik za narodni život i običaje, sv. 45, 423-449.
Konstantinović-Čulinović, Vesna. (1972). »Etno-sociološke karakteristike narodnog života
na Petrovoj gori i oko nje« u: Simpozij o Petrovoj gori, Zagreb, 213-234
Konstantinović-Čulinović, Vesna (1979). »Historijski prikaz etnoloških istraživanja i intere-
sa za narodnu kulturu u Hrvatskoj« u: Etnološka tribina, sv. 2, 67- 88.
Konstantinović-Čulinović, Vesna. (1983). »Procesi društevnog razvoja u selu Zaile na Papu-
ku« u: Zbornik za narodni život i običaje, sv. 49, 151-171.
Kotarski, Josip (1915). »Lobor. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i običaje,
knjiga 20, sv. 1, 53-88.
Kotarski, Josip (1915). »Lobor. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i običaje,
knjiga 20, sv. 2: 226-253
Kotarski, Josip (1916). »Lobor. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i običaje,
knjiga 21, sv. 1: 46-80.
Kotarski, Josip (1916). »Lobor. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i običaje,
knjiga 21, sv. 2: 179-224.
Lang, Milan (1992). Samobor: narodni život i običaji (reprint), Samobor-Zagreb.
Leček, Suzana. (1996). »Seljačka obitelj u Hrvatskoj 1918. – 1960. Metoda usmene povijesti
(oral history)«. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 29,
249-265.
Leček, Suzana. (1999). »Struktura seljačke obitelji Prigorja i Hrvatskog zagorja (1918. –
1941.)«. Časopis za suvremenu povijest, 31/2, 279-305.
Leček, Suzana. (1999a). »’A mi smo kak su stari rekli’: mladi u seljačkim obiteljima Prigorja
i Hrvatskog zagorja između dva svjetska rata«. Etnološka tribina, 29/23, 231-246.
Leček, Suzana. (2000). »’Nisu dali gospodaru ‘z ruk...’: starost u prigorskim i zagorskim
selima između dva svjetska rata«. Etnološka tribina, 30/23, 25-47.
Leček, Suzana. (2001). »Usmena povijest – povijest ili etnologija? Mogućnosti suradnje po-
vjesničara i etnologa«. Časopis za suvremenu povijest, 33/1, 149-154.
Leček, Suzana. (2003). Seljačka obitelj u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Zagreb.
Lončar, Sanja (2005). »Propitivanje pristupa istraživanju nerodovnih oblika predbračnog i
bračnog života na primjeru Krivog Puta« u: Senjski zbornik, sv. 32, 223-272.
Lovretić, Josip (i Jurić, Bartol). (1897). »Otok. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni
život i običaje, knjiga. 2, 91-459.
Lukić, Luka (1919). »Varoš. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i običaje,
knjiga 24, 32-238.
Lukić, Luka (1924). »Varoš. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i običaje,
65
knjiga 25, sv. 1: 105-176. Popis kazivača
Lukić, Luka (1924). »Varoš. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i običaje,
Teklja Javiljak (1926.g.), Nova Subocka
knjiga 25,sv.2: 255-349.
Ivan Burda (1930.g.), Lipovljani
Myz, Roman (2004). Ukrajinci u Lipovljanima i Novoj Subockoj, Vukovar. Mihail Klimčuk (1933.g.), Lipovljani
Gelo, Jakov et al. (1998). Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po Emil Ovad (1961.g.), Lipovljani
naseljima, Zagreb. Ivanka Slota (1961.g.), Lipovljani
Pavlešin, Aleksa (2009). Lipovljanske pisanice, Zagreb. Vladimir Rudak (1929.g.), Lipovljani
Pavličević, Dragutin (1989). Hrvatske kućne zadruge I, Zagreb. Ferdo Ovad (1927.g.), Lipovljani
Poljak – Makaruha, Dubravka (1986). »Uloga tradicionalnog u folkloru i kulturi lipovljan- Ana Ovad (1927.g.), Lipovljani
skih Ukrajinaca« u: Lipovljanski susreti 85, Lipovljani, 77-89. . Pavlo Holovčuk (1940.g.), Lipovljani
Radić, Antun. (1897). »Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu« u: Stjepan Filjak (1923.g.), Novska
Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 2, 1-88. Marija Filjak (1929.g.), Novska
Rajković, Marijeta (2005). »Višestruki identitet Čeha u Jazveniku« u: Etnološka tribina, sv. Darinka Maruški (1950.g.), Novska
Natalija Ovad (1929.g.), Lipovljani
34/35, 237-288.
Ankica Holovčuk (1951.g.), Lipovljani
Rajković, Marijeta, Černelić, Milana, Rubić Tihana (ur.)(2008). Živjeti na Krivom Putu, sv. Bogdan Hnatjuk (1945.g.), Lipovljani
I. Zagreb. Ivan Semenjuk (1948.g.), Lipovljani
Rajković, Marijeta, Černelić, Milana, Rubić Tihana (ur.)(2009). Živjeti na Krivom Putu, sv. Ankica Mrkša (1966.g.), Lipovljani
II. Zagreb. Marija Poljak (1963.g.), Lipovljani
Rajković, Marijeta, Černelić, Milana, Rubić Tihana (ur.)(2009). Živjeti na Krivom Putu, sv. Maja Fedak (1984.g.), Lipovljani
III. Zagreb. Ivan Laluš (1976.g.), Lipovljani
Rožić, Vatroslav. (1907). »Prigorje. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i Mihaela Hoško (1994.g.), Lipovljani
običaje, knjiga 12, sv. 1: 49-134; Natalija Lasek (1955.g.), Lipovljani
Rožić, Vatroslav. (1907). »Prigorje. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i Vlado Lasek (1950.g.), Lipovljani
običaje, knjiga 12, sv. 2: 161-297; Pavel Ardan (2004.g.), Lipovljani
Mira Ardan (1970.g.), Lipovljani
Rožić, Vatroslav. (1908). »Prigorje. Narodni život i običaji« u: Zbornik za narodni život i
Martina Lasek (1992.g.), Lipovljani
običaje, knjiga 13,, sv. 1: 16-112; Eva Kava (1938.g.), Kaniža
Rihtman Auguštin, Dunja. (1984). Struktura tradicijskog mišljenja, Zagreb. Nikola Stupjak (1958.g.), Kaniža
Stein Erlich, Vera. (1971). Jugoslavenska porodica u transformaciji, studija o tri stotine sela, Vaso Jurkiv (1944.g.), Kaniža
Zagreb. Stjepan Kacko (1925.g.), Kaniža
Stupjak, Nikola. (2009). Naše stoljeće – župa Kaniža od 1908. do 2008. godine, Slavonski Manda Čepka (1955.g.), Kaniža
Brod. Ivan Zarični (1957.g.), Šumeće
Supek, Olga (1988). »Kulturna antropologija i socijalna historiografija« u: Etnološka tribina, Andrija Kava (1932.g.), Šumeće
11, 17-23. Mihajlo Farina (1932.g.), Šumeće
Vidmarović, Đuro. (1986). »Formiranje narodnosnih kolektiviteta na teritoriju bivše općine Ivan Maksimčuk (1934.g.), Šumeće
Lipovljani« u: Lipovljanski susreti ‘85, Lipovljani, 34-58. Martin Maksimčuk (1959.g.), Šumeće
Barbara Franček (1930.g.), Šumeće
Žic, Ivan (2001). Vrbnik na otoku Krku, narodni život i običaji (reprint), Rijeka – Zagreb-
Đuro Gogora (1933.g.), Zbijeg
Krk. Karlo Peh (1959.g.), Sibinj
Ivan Barščevski (1941.g.), Slavonski Brod
Vlado Karešin (1960.g.), Slavonski Brod
Nikola Zastrižni (1955.g.), Slavonski Brod
Ana Zastrižni (1933.g.), Slavonski Brod
Jesenka Miškiv (1944.g.), Slavonski Brod
Jasna Bek (1955.g.), Slavonski Brod
Mihajlo Semenjuk (1962.g.), Slavonski Brod
Stjepan Petrik (1960.g.), Slavonski Brod

66 67
Bilješka o autoru

Rođen u Zagrebu 1980. godine. Nakon završenog dodiplomskog studija po-

vijesti i arheologije upisao je poslijediplomski studij Hrvatske povijesti 20.
stoljeća. Magistrirao je na temi Politički zatvorenici u logorima Stara Gradiš-
ka i Jasenovac 2006. godine. Iste godine upisuje izvandoktorski studij Hrvat-
ske povijesti 20. stoljeća i doktorira 2009. godine na temi Politička opredjelji-
vanja u Hrvatskom zagorju 1941. – 1945. Između 2003. i 2006. godine radio
je u Spomen-području Jasenovac kao kustos zbirke fotografija, video-mate-
rijala i digitalnih zapisa, a od 2008. godine predaje kao predavač – suradnik
na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu predmet Balkanske zemlje u
20. stoljeću i predmet Hrvatska povijest u dvadesetom stoljeću. Od 2006.
do 2010. radi kao voditelj Arhiva Srba u Hrvatskoj pri Srpskom narodnom
vijeću. Od 2010. godine zaposlen je u Institutu za migracije i narodnosti kao
znanstveni suradnik. 2011. je izabran u zvanje docenta na Hrvatskim studi-
jima Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se Drugim svjetskim ratom i nacionalnim
manjinama u Hrvatskoj. Autor je devet monografija i više izvornih znanstve-
nih radova, stručnih članaka i preglednih radova.

68