Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J.

Talam, Bosanska bugarija

Prethodno priopenje Primljeno: 15.7.2007. Prihvaeno: 5.9.2007.
UDK 787.62(497.6)

JASMINA TALAM
Muzika akademija, Sarajevo

BOSANSKA BUGARIJA
lanak je posveen bugariji, kordofonom instrumentu tipa dugovratih
lutnji, koja je tijekom 20. stoljea zauzimala vano mjesto u ivotu i
obiajima bosanskohercegovakog seoskog stanovnitva. Posebna je
pozornost posveena pitanjima klasifikacije ovoga instrumenta,
terminologiji, ergologiji, tehnologiji izrade instrumenta, znaajkama
tonskih odnosa, tehnikama sviranja, repertoaru i prigodama te
rasprostranjenosti na podruju Bosne i Hercegovine. U dananje je doba
veoma mali broj sviraa i graditelja bugarije, pa je vjerojatno samo
pitanje vremena kada e ona, kao i mnogi drugi narodni instrumenti,
postati tek dijelom prolosti.
Kljune rijei: bugarija, dugovrate lutnje, kordofoni instrumenti, Bosna
i Hercegovina

U folklornoj glazbenoj tradiciji Bosne i Hercegovine susree se velik broj

kordofonih instrumenata tipa dugovrate lutnje, koji su u narodu poznati pod
zajednikim imenom tambure. Potreba za njihovim sustavnim prouavanjem
postojala je dugi niz godina. Postojea literatura, koju ine objavljeni lanci i
dijelovi pojedinih studija, posveena je samo pojedinim instrumentima, a
graom koju donosi i opsegom nije umanjila potrebu za detaljnim
istraivanjem ove skupine instrumenata. To je bio jedan od razloga zbog kojih
sam se odluila da taj tip kordofonih instrumenata obradim u svom
magistarskom radu.1 Svjesna brojnih problema i dvojbi koje se javljaju u
organolokim istraivanjima Bosne i Hercegovine, svoj sam rad doivjela kao
izazov koji me ustrajavanjem vodio do postavljenog cilja. U razdoblju od
2000. do 2005. godine intenzivno sam pronalazila, popisivala i klasificirala
postojeu arhivsku grau, muzejske instrumente, lanke, notne zapise i
snimke. Prikupljeni su podaci bili moja poetna baza podataka. Istodobno

Magistarski rad "Kordofoni instrumenti tipa dugovrate leute u narodnoj muzikoj tradiciji
Bosne i Hercegovine" izradila sam pod mentorstvom prof. dr. Vinka Krajtmajera i obranila
na Muzikolokom odsjeku Muzike akademije Univerziteta u Sarajevu 2006. godine.

185

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

sam tragala za kazivaima koji su mi mogli dati odreene informacije, kao i

za sviraima i graditeljima.
Danas je situacija na terenu veoma sloena. Posljednji rat (1992.-1995.)
koji je, po tko zna koji put, poharao Bosnu i Hercegovinu, ostavio je
nesagledive posljedice i u narodnoj glazbenoj praksi. Demografska slika je
bitno promijenjena, pa je gotovo nemogue istraivati oslanjajui se na
postojee podatke. Takoer, odreeni broj lokaliteta je i danas nedostupan, to
dodatno oteava prikupljanje podataka. S druge strane, istraivanje me
uvjerilo u blagonaklonost i prijateljstvo ljudi iz struke i ljudi s terena koji su
mi, u okviru svojih mogunosti, mnogo pomogli u radu.
U istraivanju sam primijenila metodologiju koju su 1959. predloili
Erich Stockmann i Ernst Emsheimer za europski projekt istraivanja narodnih
instrumenata i niz prirunika Handbuch der europischen Volksmusikinstrumente (Devi 1977:12). Kako bi se stekao to obuhvatniji uvid i znanje
o narodnim instrumentima, spomenuta su dvojica etnoorganologa smatrala da
je u istraivanju i obradi pojedinih instrumenata potrebno obratiti pozornost
terminologiji, ergologiji i tehnologiji izrade, tehnici sviranja i glazbenim
mogunostima, repertoaru, funkcijama, povijesti i rasprostranjenosti te
udruivanju s drugim instrumentima u ansamble (v. isto:12-19). Uz navedene
sam aspekte pri obradi kordofonih instrumenata tipa dugovrate lutnje posebnu
pozornost obratila tonskim odnosima glazbe koja se na njima izvodi jer
upravo oni utjeu na gradnju pojedinih instrumenata, odreuju njihov identitet
i presudni su za daljnje klasificiranje instrumenata iste skupine.
Naime, u klasifikaciji kordofonih instrumenata tipa dugovrate lutnje,
barem kad je u pitanju bosanskohercegovaka tradicija, javljaju se brojne
sumnje. Prema opeprihvaenoj klasifikaciji glazbenih instrumenata koju su,
polazei od konstrukcije i naina dobivanja tona, izradili i 1914. objavili
Erich Maria von Hornbostel i Curt Sachs u radu "Systematik der Musikinstrumente", svi kordofoni instrumenti tipa dugovrate lutnje oznaeni su
indeksnim brojem 321.32, s potpodjelom na dugovrate lutnje posudasta trupa
(321.321) i dugovrate lutnje s ormariem (321.322) (Hornbostel i Sachs
1961:22). Bugarija i veina drugih tambura u Bosni i Hercegovini pripadaju
istom podtipu (HS 321.321).
Klasifikacijom tambura u Bosni i Hercegovini bavio se Cvjetko
Rihtman. Ustanovio je da se
instrumenti tipa dugovratih leuta sa uskim izduenim korpusom, koje
nalazimo u Bosni i Hercegovini pod optim imenom tambure, dijele na:
a) vrstu 'pivakih' tambura (tj. tambura koje slue za pratnju 'krajinica',
muslimanskih epskih pjesama ue Krajine)
b) vrstu argija, sa veim brojem ica (4-12) ugoenih u tri glasa
(iznimno u dva ili u etiri) i sa veim brojem pominih perdeta
(Rihtman 1982:16-17).

186

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

U daljnjem tekstu objanjava da se

mnogobrojne podvrste argije razlikuju... prema obliku korpusa
(kutlae), a zatim i prema veliini instrumenta: kod sazova je korpus
dubok i zaobljen, kod ostalih instrumenata ove grupe on je plitak i
otesan 'na brid'; sazova ima veih i manjih, a ostale se podvrste razliito
nazivaju prema veliini: najmanji je karaduzen (ranije baglama),
najvei argija, a izmeu njih bugarija (isto:17).

To bi znailo da vrste argije odreuje odnos izmeu duine vrata i

rezonantnog tijela. Taj odnos bi trebao izravno utjecati na broj i raspored
prenica (perdeta), to pak izravno odreuje tonske znaajke instrumenta, a s
tim u vezi i njegove glazbene mogunosti i repertoar. Meutim, folklorna
glazbena praksa u Bosni i Hercegovini je pokazala da se razliiti instrumenti
pojavljuju u istim veliinama. Takvim su primjerima vea bugarija i argija,
kao i polusaz i saz. Zbog toga se nametnulo pitanje moe li veliina
instrumenta biti osnovnim kriterijem za klasifikaciju. Pokazalo se da ne moe
i da najznaajnije razlike meu instrumentima ove skupine ovise o poloaju
perdeta. Vinko Krajtmajer je prvi uputio na injenicu da su mjere, tj. odnosi
duljina, osnovni kriterij za klasifikaciju kordofonih instrumenata tipa
dugovrate lutnje u Bosni i Hercegovini:
Svi odnosi duina (udaljenja) su svojevrsna fizika projekcija
tradicionalnih tonalnih odnosa, pa se ovdje zanatska i muzika tradicija
i praksa neodvojivo povezuju. Izolirano prouavanje samo zanatskog ili
samo muzikog odnosa, bez uspostavljanja uzajamne veze i
pronalaenja razloga za meusobno uslovljavanje, u ovakvim
sluajevima (dakle u sluajevima uzoraka mjera) ne moe dati
zadovoljavajui rezultat. Jer, uzorci mjera iz domena materijalne
kulture u svojoj osnovnoj funkciji prerastaju isto materijalni nivo i
postaju odraz i projekcija duhovnih sfera tradicionalnog izraza
(Krajtmajer 1982:498).

Javlja se mnogo varijantnih oblika glede duljine drke (vrata) i veliine

rezonantnog tijela i nije mogue donijeti srednju vrijednost ovih odnosa.
Veliine mogu biti razliite i odraavaju se samo na veliinu razmaka
perdeta. Presudni su, naime, odnosi duljina, a ne i duljine same po sebi.
Njihovo proporcionalno smanjivanje i poveavanje ne ini razliku. Zbog toga
je najprihvatljiviji stav Vinka Krajtmajera, koji tvrdi da su odnosi duljina
osnovni kriterij za podjelu kordofonih instrumenata tipa dugovrate lutnje u
Bosni i Hercegovini.
Bugarija je jedan od kordofonih instrumenata tipa dugovrate lutnje koji
se danas rijetko moe nai u narodnoj glazbenoj praksi.2 Nekad je bila iroko

Premda ih vee isti naziv, treba napomenuti da bosanska bugarija nije slina tamburi bugariji
u Hrvatskoj i Vojvodini, koja kao noviji instrument slavonsko-vojvoanskog tipa pripada

187

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

rasprostranjena, o emu svjedoe brojni podaci iz prve polovice 20. stoljea.

Bugariju prvi spominje Ludvk Kuba, navodei da je bila omiljen instrument
za pratnju pjevanju (1985:17). Vejsil uri donosi prvi opis bugarije i
njezine funkcije:
Bugarija je zapravo naa prava najmanja tambura, jer je ona od svih
najpoznatija po naim krajevima. Ona je tako prozvana, jer je valjda porijeklom iz Bugarske, t. j. da je iz Turske preko Bugarske dospjela u nae krajeve. Ona je obino s etiri ice. Uz bugariju udara najvie mlade
kada hoda po sijelima. Bugarija je obino samica, i ona nema gotovo
nikad druge pratnje, osim to uz nju mlado mome kuca, a sitno popijeva, a to sasvim zadovoljava. Ona je u toliko zgodna, to je malena,
pa je momadija metne u rukav od gunja, koji onda prebaci preko
ramena i tako je nosi kamo hoe i nezapaeno. Bugarija je ve odavno
prela i na selo, pa i ovdje momci idui na sijelo, kucaju uz bugariju, a
nalazimo je esto i kako prati obijesno seljako kolo (1935:5).

O popularnosti bugarije u Kreevu svjedoi Augustin Kristi. Navodi da je

bugarija vea tambura od karaduzena i da ima etiri ice, a spominje i imena
brojnih sviraa i graditelja bugarije (1955:153). Detaljnije podatke
pronalazimo u radovima Cvjetka Rihtmana i Vlade Miloevia. Rihtman je
opisao tehnologiju izrade, tonski niz, tehniku sviranja i funkciju bugarije u
selima Pougarje i Dnoluke kraj Jajca, a Vlado Miloevi je detaljno prouio
bugariju Mehmeda irkia iz Bosanske Gradike (Rihtman 1953:5-8;
Miloevi 1956:20).
U dananje doba bugarija vie nije naroito popularna, ali sam za
magistarski rad uspjela uspostaviti kontakt sa sviraima i graditeljima koji su
mi dali veoma vane informacije. Kazivai na terenu bili su mi Milenko
Stevanovi (Boinji kraj Maglaja, 1953.), graditelj bugarija i argija iz
Doboja, te svirai Pero Stjepi (Gora kraj Kaknja, 1950.), Drago arevi
(abljak kraj Usore, 1954.) i Stjepan Vrdoljak (Derventa, 1927.). Osim toga,
koristila sam se i iskazima nekoliko kazivaa vanih u prethodnim
provedenim istraivanjima. Bili su to graditelji bugarija i argija Mijo Bubnji
iz Prkosca i efko Humi iz Lendia kraj Jajca, kazivai Cvjetka Rihtmana, te
graditelji dugovratih lutnji Pero Cvijeti (ro. u Husinu oko 1920.) i Ivo Pili
(Vijake kraj Varea 1870. Tuzla 1945.), kazivai Vinka Krajtmajera. Kad je
rije o Cvijetiu i Piliu, sauvani su i njihovi uzorci mjera.

podtipu dugovratih lutnji s ormariem (HS 321.322) i ponajprije se javlja u sklopu manjih ili
veih tamburakih sastava i orkestara.

188

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

Terminologija
Terminologija vezana uz bosansku bugariju je veoma sloeno pitanje. Nazivi
se najee razlikuju od jednog do drugog geografskog podruja, a mogu biti
vezani uz oblik cijeloga instrumenta ili njegovih dijelova, tehniku sviranja ili
funkciju. U sjeveroistonoj Bosni bugarija se susree i pod nazivom bulgarija
(Krajtmajer 1982:502). Vlado Miloevi je zabiljeio da se u Bosanskoj
krajini susree i pod nazivom tambura (1956:20).
Lingvisti smatraju da je naziv bugarija proistakao iz narodnog govora.
Prema Devadu Jahiu naziv potjee od rijei bugariti, to znai oplakivati
(1999:130). Augustin Kristi je takoer zabiljeio da neki Kreevljaci
smatraju da je dobila ime po tome to lijepo "bugari" (1955:155).3
Konstatirano je da novije tambure slavonsko-vojvoanskog tipa, a meu
njima i bugarija, imaju latinske i slavenske nazive (Andri 1977:543). Moda
bi ovo mogao biti jednim od razloga za pretpostavku o bugariji kao domaoj
tamburi, a ne instrumentu koji je u nae krajeve doao preko Osmanlija.
Terminoloko bogatstvo oituje se u nazivima pojedinih dijelova bugarije, pa stoga u nastavku donosim sve inaice do kojih sam dola tijekom terenskih istraivanja (Doboj, Gora, abljak i Derventa 2001.-2005.) i u pisanim izvorima (Bistrica, Kupreani, Dnoluke i Pougarje u Rihtman 1953; Kreevo u Kristi 1955; Donja Dolina u Miloevi 1962; Dubotica i Nova Kreka
u opisu instrumenata inv. br. 7963/II i 14957/II Zemaljskog muzeja u
Sarajevu).
TRUP (TIJELO) / KUTLA 4
kutla
kutljaa
korito
kusalo
kutija

Kreevo, Dubotica (Tuzla), Sarajevo, Gora (Kakanj), Derventa

Dnoluke i Pougarje (Jajce), Sarajevo, Donja Dolina (Bosanska
Gradika), abljak (Usora), Doboj
Kupreani (Jajce)
Bistrica (Jajce)
Doboj

POKROVNA DASKA (GLASNJAA) / DASKA

daska
tata-tahta
3
4

Kreevo, Dubotica i Nova Kreka (Tuzla), Doboj, abljak (Usora),

Sarajevo, Donja Dolina (Bosanska Gradika), Derventa
Dnoluke i Pougarje (Jajce)

Kristi ne daje objanjenje znaenja rijei bugariti.

Drugi naziv uvrijeen je kao termin u bosanskohercegovakim etnomuzikolokim radovima,
a prvi u hrvatskim. Zahvaljujem dr. Grozdani Maroevi, koja je u ovaj lanak uvela hrvatsku
terminologiju. Zahvaljujem joj i na pomnom itanju i korisnim primjedbama itava rada.

189

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

ZVUNI OTVORI NA GLASNJAI / RUPICE NA DASKI

glasnice
rupice

Dnoluke i Pougarje (Jajce), Sarajevo, Godua (Visoko), abljak

(Usora)
Doboj, Gora (Kakanj), Derventa

ZVUNI OTVOR NA BOKU TRUPA / RUPICA NA STRANJAI

buda
oduak
glasnica

Dnoluke i Pougarje (Jajce)

abljak (Usora), Derventa
Doboj

ODIZA ICA NA GLASNJAI (KOBILICA) / KOBILICA

kobilica
kobila
konji
konj

Kreevo, Nova Kreka (Tuzla), Doboj, Sarajevo, abljak (Usora)

Gora (Kakanj)
Dnoluke i Pougarje (Jajce), abljak (Usora)
Bistica (Jajce)

ZAPINJA(I) / ZAPINJA
zapinja
zupci

Dnoluke i Pougarje (Jajce), abljak (Usora), Doboj, Gora (Kakanj)

Doboj, Derventa

VRAT / DRKA
drka
drak
vrat
repa
rep

Dubotica (Tuzla), Dnoluke i Pougarje (Jajce), Sarajevo, Gora

(Kakanj), Godua (Visoko)
Kreevo
Sarajevo, abljak (Usora), Donja Dolina (Bosanska Gradika), Doboj
Doboj
Doboj, Derventa

ODIZA ICA NA VRATU (KONJI) / JASTUK

jastuk
ustek

190

Dnoluke i Pougarje (Jajce)

Dubotica i Nova Kreka (Tuzla)

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

PRENICE (PRAGOVI) / PERDETA

perdeta
(jedn.
perde)
peevi
krsnice

Dnoluke i Pougarje (Jajce), Dubotica i Nova Kreka (Tuzla), abljak

(Usora), Doboj, Gora (Kakanj), Kreevo, Derventa
Sarajevo
Bosanska Gradika

KLJUEVI (VIJCI) ZA UGAANJE / IVIJE

ivije

kolii

Kreevo, Sarajevo, Donja Dolina (Bosanska Gradika), Dubotica i

Nova Kreka (Tuzla), abljak (Usora), Doboj, Gora (Kakanj),
Derventa
Dnoluke i Pougarje (Jajce)

TRZALICA / TERZIJAN
terzijan

Kreevo, Dubotica i Nova Kreka (Tuzla), Godua (Visoko),

Derventa, abljak (Usora), Donja Dolina (Bosanska Gradika),
Dnoluke i Pougarje (Jajce), Gora (Kakanj), Doboj, Sarajevo, Gora

Zabiljeeni su posebni nazivi i za pojedine ice:

DONJE DVIJE ICE (g)
parice
sastavne

abljak (Usora), Doboj, Gora (Kakanj)

Kupreani i Bistrica (Jajce)

SREDNJA ICA (c)

zukavica
zukaljka
andrkavica

Kupreani (Jajce), abljak (Usora)

Doboj, Gora (Kakanj)
Lupnica (Jajce)

GORNJA ICA (f)

bas

abljak (Usora)

191

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

Ergologija
U razdoblju od 2001. do 2005. godine analizirala sam ukupno deset bugarija.
Od toga est potjee iz razdoblja 1895.-1954. i pohranjeno je u Zemaljskom
muzeju u Sarajevu,5 a jedna je pohranjena u Etnografskom muzeju u
Zagrebu.6 Osim toga sam analizirala bugarije Drage arevia iz abljaka
kraj Usore i Milenka Stevanovia iz Doboja, s kojima sam suraivala tijekom
terenskog istraivanja. Na posljetku, zahvaljujui dr. Vinku Krajtmajeru
sauvani su uzorci mjera Ive Pilia iz Vijaka i Pere Cvijetia iz Husina, prema
kojima su ti graditelji pravili bugarije u prvoj polovici 20. stoljea, to sam
takoer ukljuila u analizu.
Rezultate provedenog ergolokog istraivanja bosanske bugarije
predstavit u opisom izgleda instrumenta te crteom i fotografijama koje
prikazuju cijeli instrument ili pojedine njegove dijelove. Osnovni dijelovi
bugarije su rezonantno tijelo i vrat (drka).
Rezonantno tijelo je sastavljeno od kutle (trupa) i daske (glasnjae), a
njegove dimenzije variraju od instrumenta do instrumenta. Preko kutle se
postavlja daska na kojoj se nalaze glasnice mali otvori (rupice) koji
poboljavaju zvunost instrumenta. Broj, raspored i veliina zvunih otvora
su razliiti i uglavnom ovise o individualnoj graditeljskoj praksi. Najee ih
je od etiri do osam s promjerom oko 0,2 cm. Na gornjoj stranjai (gornjem
boku kutle) takoer se nalazi rupica promjera oko 0,3 cm i ima istu funkciju
kao i rupice na dasci. Na dasci je postavljena i kobilica napravljena od vrstog
drveta. Kobilica stoji uspravno u odnosu na dasku instrumenta. Na gornjoj
strani kobilice urezani su prorezi za ice. Na donjem dijelu rezonantnog tijela
nalazi se zapinja, koji je najee integralnim dijelom daske. On ima neto
vee proreze u odnosu na kobilicu i za njega se zapinju ice instrumenta.
Na gornju, uu stranu kutle, nadovezuje se drka (vrat). Duljina drke
varira od instrumenta do instrumenta i ne postoji nikakav konstantan odnos u
odnosu na veliinu trupa. irina drke je najvea na mjestu njezina spajanja s
kutlom, a prema vrhu se postupno suava. Na vrhu drke su etiri rupe u koje
su umetnute etiri ivije. ivije su mali komadi tvreg drveta napravljeni u
obliku slova T, a pomou njih se ice instrumenta dovode do eljene
napetosti. Ispod ivija je jastuk koji, kao i kobilica, ima funkciju da odigne
ice. Jastuk moe biti od malog komada drva ili goveeg roga. Na nekim je
primjercima napravljen od dva komada ice omotane oko drke. ice
instrumenta su provuene ispod prvog namotaja, a zatim prelaze preko drugog
5

1) Bugarija, Sarajevo, inv. broj 4445/II; 2) Bugarija, Sarajevo, inv. broj 4446/II; 3) Bugarija,
Dubotica kraj Tuzle, inv. broj 7963/II; 4) Bugarija, Nova Kreka, inv. broj 14957/II; 5) Bugarija, Sarajevo, inv. broj 13129/II,III; 6) Bugarija, Godua kraj Visokog, inv. broj
14775/II.
6 Bosna, kupljeno od Dervia auevia 10. 07. 1935., etn. broj 11214. Premda je ovaj
primjerak zaveden kao "argija", s obzirom na uzorak mjera oito je rije o bugariji.

192

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

namotaja. Cijelom duinom drke, od jastuka do kutle, postavljena su perdeta

(prenice), izmeu kojih se nalaze polja za pritiskanje ica.
Bugarija se svira terzijanom (trzalicom) napravljenim od trenjeve kore
ili odgovarajuega komada goveeg roga.

Dijelovi bugarije: 1. ice, 2. kutla (trup), 3. drka (vrat), 4. ivija (klju za ugaanje),
5. perde (prenica), 6. jastuk (odiza ica na vratu), 7. kobilica (odiza ica na
glasnjai), 8. zapinja, 9. daska (glasnjaa), 10. glasnica (zvuni otvor na glasnjai) i
11. oduak ili buda (zvuni otvor na boku trupa).

193

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

Tehnologija izrade
Kordofoni se instrumenti tipa dugovrate lutnje, u brojnim svojim lokalnim
inaicama, razlikuju s obzirom na tehnologiju izrade. Razlike se ogledaju u
tipu i vrsti instrumenta, a usto su i regionalno uvjetovane. Za vee
instrumente trebalo je vee umijee i uglavnom su ih izraivali majstori iz
gradskih sredina, dok su manje tambure izraivali majstori iz seoskih i
prigradskih naselja. Obje su se vrste izraivale runo, a tijekom izrade
graditelj je primjenjivao razliita znanja i postupke. Ponekad su graditelji bili
sami glazbenici, a ponekad i drugi obrtnici kao to su kolari, kovai, bavari,
stolari itd. Gradnja bugarije je dugotrajan posao koji se sastojao od nekoliko
faza: priprema materijala, izrada pojedinih dijelova, sastavljanje i zavrna
obrada trupa i vrata, postavljanje kobilice, jastuka i perdeta te ukraavanje i
lakiranje instrumenta. Svaki se dio izraivao zasebno i poklanjala mu se
velika pozornost. Zbog toga se moe rei da je izrada bugarije, kao i drugih
kordofonih instrumenata tipa dugovrate lutnje, umjetnikim zanatom.
Izrada bosanske bugarije poinje od trenutka odabira i pribavljanja drva
koje je pogodno za obradu. Za izradu kutle (trupa) najee se koristi meko
drvo koje ima iroke godove, premda se moe praviti i od tvreg drva koje u
procesu suenja nije sklono pucanju. Iskustva graditelja govore da su
najkvalitetniji orah, trenja, divlja trenja, joika, javor i dud. Drvo se
pribavljalo u najpogodnijem razdoblju zimskih mjeseci, kada sadri najmanji
postotak vlage. Biralo se uglavnom starije drvo jer je ire u promjeru.
Cvjetko Rihtman je zabiljeio podatak o izradi bugarije iz jednoga
komada drva: "Od trenjevog debla se odsijee komad ('suk') duine 60 cm.
Ovaj komad debla (suk) rasijee se uzdu i unakrst preko sredine na etiri
jednaka dijela. Od svake etvrtine dobie jednu bugariju" (1953:32). Graditelj
Mijo Bubnji iz Prkosca kraj Jajca pri izradi bugarije je upotrijebio sljedee
mjere: "Duina kutljae treba da iznosi jedan pedalj (oko 20 cm) i mali
priklop (duina srednjeg prsta od pregiba do vrha oko 12 cm); najvea irina
kutljae u donjem dijelu treba da iznosi jedan priklop, duina drke do jastuka
je jedan veliki pedalj (23 cm), a iznad jastuka jo 10 cm koliko treba za
kolie" (isto).
Milenko Stevanovi iz Doboja, s kojim sam razgovarala u lipnju 2004.,
svaki dio bugarije izrauje posebno i od razliitih vrsta drva. Za izradu kutle
najee uzima trenjevo drvo, koje odsijee jedan metar od zemlje. Iz donjeg
dijela oborenog stabla isijee komad (suk) dug oko 40 cm, koji potom uz
pomo drvenih klinova i sjekire razdvoji na etiri jednaka dijela. Od ta etiri
dijela nastat e etiri kutle. Od dijela koje ide prema sredini debla pravi se
vanjski dio kutle. U narodu se zove luk jer se u njemu pod pravim kutom
sastaju stranjae, dvije iste strane kutle. Kut moe biti i manji, ovisno o
gubitku drva pri izradi.

194

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

etvrt suka namijenjena za izradu kutle graditelj tee sjekirom ili bradvom, alatkom slinoj sjekiri. Tako grubo oblikuje vanjsku stranu kutle. Na
analiziranim se bugarijama primjeuju razliiti oblici. Kutle su najee otesani na brid, ali se susreu i krukoliki oblici ili nepravilne trostrane piramide
s krukolikom osnovom. Nakon to izradi konture vanjskoga dijela, graditelj
oblikuje unutranji dio kutle. Kutlu dubi ili "kopa" dubaem, a potom strue
strugaem na oko 2 cm. Oblikovanu kutlu sui nekoliko mjeseci u mekinjama
ili na mjestu s jakim strujanjem zraka. Nakon suenja slijedi posljednja faza
rada na kutli koja podrazumijeva ravnanje i precizno oblikovanje debljine
stranica. Na gornjoj stranjai graditelj pravi oduak otvor promjera oko 4
mm. Milenko Stevanovi smatra da oduak bitno poboljava zvuk bugarije.
Oduak se bui uarenom metalnom ipkom odgovarajueg promjera.

Grubo oblikovane kutle u radionici Milenka Stevanovia; Doboj, 2004.

(snimila J. Talam)

Po zavretku izrade kutle graditelj pristupa izradi daske (glasnjae). Daska se

pravi od odgovarajueg komada jelovine, omorike ili amovine. Drvo se
oblikuje tako da svojom veliinom odgovara otvoru kutle. Na dnu daske
graditelj oblikuje zapinja s uskim prorezima koji slie zupcima elja. Daska
se tanji blanjom (hobliem) do 2 mm debljine, a potom ravna brusnim
papirom. Iskustva graditelja i sviraa govore da bugarije s tanjom daskom
proizvode bolji zvuk. Na dasci se bue glasnice otvori slobodnog rasporeda

195

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

i broja. Na bugarijama koje su analizirane za ovaj rad glasnice su krune i

promjera od oko 2 do 4 mm. Kao i oduak bue se uarenom metalnom
ipkom iji promjer odgovara eljenom promjeru glasnica. Obraena daska se
lijepi za kutlu. Stari su je graditelji lijepili tutkalom, a u novije doba se lijepi
Drvofixom ili nekim drugim sintetikim ljepilom. Oko sastavljene kutle i
daske graditelji omotavaju samoljepljivu traku i tako pripremaju rezonantno
tijelo za suenje. Suenje traje oko mjesec dana i to u prostoru s propuhom,
primjerice na tavanu.

Sastavljeno rezonantno tijelo bugarije u radionici Milenka Stevanovia; Doboj, 2004.

(snimila J. Talam)

196

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

Nakon izrade rezonantnog tijela graditelj izrauje drku (vrat). Drka se pravi
od ljive, javora ili divlje trenje. Milenko Stevanovi smatra da su ove vrste
drva i vrste i lijepo izgledaju. Graditelj pripremi komad drva dug oko 50 cm.
Obradi ga tako da dobije konture eljene drke. Kutlu izmjeri u najirem
dijelu, nae sredinu koju urezuje i u nju ubacuje donji dio grubo oblikovane
drke. Njihov se spoj nituje drvenim epiima, a potom zalijepi. Drka se s
gornje strane ravna blanjom, a s donje ostaje blago zaobljena. Najira je u
dijelu u kojem se spaja s kutlom, a prema vrhu se blago suava. Na vrhu drke
se bue etiri rupice za ivije i to dvije s gornje, a dvije s prednje strane.
Rupice se bue veoma tankom metalnom ipkom. Prema gornjoj strani se
postupno ire da ivije iz njih ne bi ispadale.
Izradom rezonantnog tijela i drke bugarija poprima konaan oblik.
Slijedi rad na manjim, ali veoma vanim dijelovima. Graditelj izrauje dva
podupiraa ica (kobilicu i jastuk) te prenice ili pragove (perdeta). Kobilica
se pravi od malog komada ljivova drva. S donje strane je ravna, a prema
vrhu tesana na brid. Na gornjoj strani kobilice se oblikuju uski prorezi kroz
koje e prolaziti ice instrumenta. Kobilica se moe samo postaviti ili
zalijepiti za dasku instrumenta. U veini primjera samo se postavlja tako da je
svira i tijekom svirke moe pomaknuti 1 do 2 cm. Pomicanjem kobilice
postie se promjena registra, to omoguuje sviraima da sviraju sitnijim i
krupnijim glasom. Jastuk moe biti od tankog komadia drva ili volovskog
roga. No, umjesto da izrade jastuk, neki graditelji omotaju dva komada ice
tako da ice instrumenta prolaze ispod jednoga i preko drugoga namotaja.
Perdeta se izrauju od razliitih materijala. Na starijim instrumentima
su napravljena od kalema, tj. tankih niti bakrene ice. Nekoliko ica bi se
savijalo oko drke, a krajevi vezivali u vor. vor se postavljao s gornje
strane okrenut prema palcu sviraa da ne bi smetao pri sviranju. Kako bi se
mogla eventualno dodatno korigirati perdeta se nisu izdubljivala. Milenko
Stevanovi kae da je nekada vezivao perdeta od tankih niti bakene ice, ali
se taj nain, barem njemu, nije pokazao praktinim. esto se dogaalo da se
takva perdeta nakon odreenog vremena pomaknu, to bi sviraima stvaralo
probleme. Danas Stevanovi postavlja perdeta od debljeg komada ice, koju s
obiju strana ubada u drku.
Kobilica, jastuk i perdeta postavljaju se veoma precizno na mjesta
odreena po sluhu ili unaprijed utvrenim uzorcima mjera. Postavljanje
perdeta po sluhu (ili, kako u narodu kau, "od uha") najstariji je nain prema
kojemu su graditelji pravili uzorke mjera. Noviji nain odnosi se na
ucrtavanje ili urezivanje mjesta perdeta, kobilice i jastuka na pomonom tapu
ili letvici.
Tonski niz bosanske bugarije izravnim je rezultatom broja i rasporeda
perdeta, jer razmak izmeu susjednih perdeta uvjetuje intervalske vrijednosti
meu susjednim stupnjevima. Na bugariji, koja uglavnom ima osam ili devet

197

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

perdeta, peto perde dijeli icu na dva jednaka dijela. Brojei od strane gdje su
ivije, etvrto perde je metriki i akustiki utvreno kao kvarta.

Uzorci mjera bugarije

198

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

Nakon izrade tehnikog dijela graditelji ukraavaju instrument. Za

ukraavanje su se primjenjivale razliite tehnike, no najee tehnika
nagorijevanja. Uarenim noem ili nekim drugim otrim metalnim
predmetom nagorijevali su se razliiti motivi kao to su granice djeteline s tri
lista, crte koje se meusobno prepleu poput mree, cik-cak crte i slino.
Uglavnom se ukraavala samo daska. Tek su na malom broju primjeraka
nagorene are i na stranjaama kutle, a jo su rjei primjerci s ukraenom
drkom. Tako primjerice na bugariji koja potjee iz Nove Kreke kraj Tuzle, a
pohranjena je u depou Zemaljskog muzeja u Sarajevu (br. 14957/II), drka je
ukraena bijelim i zelenim ploicama smjetenima u poljima izmeu perdeta.
Gotova bugarija se lakira bezbojnim lakom. Nakon lakiranja graditelj
postavlja ivije i ice. ivije se prave od ljivova drva u obliku slova T i utau
u otvore napravljene na vrhu drke. Na kraju se postavljaju kupovne ice
promjera od 0,28 do 0,30 mm. Na jedan instrument postavljaju se uvijek ice
istoga promjera. ice se zapinju ili vezuju za zupce zapinjaa i pruaju do
ivija, oko kojih se omotaju i zatezanjem dovode do eljene napetosti,
odnosno tonske visine. Neki su graditelji prakticirali da oko jastuka omotaju
komad ice tako da ice instrumenta ne bi izlazile iz leita.
Uz bugariju graditelj obvezatno pravi i mali terzijan kojim se trzaju
(okidaju, kae) ice. Terzijan se nekad pravio iskljuivo od trenjeve kore ili
goveeg roga, a danas se pravi i od plastike.

Karakteristike tonskih odnosa

Prije nego zapone svirku svira ugaa ili peri ice bugarije. Njihovim
razliitim zatezanjem dobiva se eljeno suzvuje. Prema Cvjetku Rihtmanu,
bugarija se ugaala na dvije visine ili na dva avaza. Dvije donje i gornja ica
ugaale su se jednako na ton g, a srednja ica na ton c. Rihtman navodi i
primjer Mije Bubnjia iz Prkosca kraj Jajca, koji je mogao uperiti bugariju
kao argiju, tj. na tri visine prve dvije ice na ton g, srednju na c i
posljednju, gornju icu na ton f (1953:33). I Drago arevi iz abljaka kraj
Usore ugaa bugariju na tri visine g, g, c i f. Osnovni tonski niz bugarije
ovisi i o broju polja na drci instrumenta. Za izvoenje melodije uglavnom se
rabe dvije donje ice parice, dok c i f ice imaju ulogu bordunskih ica jer
uvijek zvue prazne.
Prema istraivanjima u razliitim lokalitetima Bosne i Hercegovine
(Cvjetko Rihtman u Prkoscima i Melini kraj Jajca, Vlado Miloevi u
Bosanskoj Gradici i Jasmina Talam u abljaku i Doboju), melodijska g ica
daje sljedei tonski niz:

199

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

polje

3 4 5

6 7 8

Transkripcije i analize su pokazale da se u okviru jedne izvedbe nikad ne rabe

svi tonovi. Tonski nizovi u kojima se razvija melodija manjeg su opsega i
dijatonskog tipa s polustepenom izmeu 2. i 3. stupnja iznad zavrnog tona
(tj. izmeu 1. i 2. polja na drci instrumenta). Drugim rijeima, svira se
nikad ne koristi svim poljima nego samo onima koja mu omoguuju
ostvarivanje dijatonske zvunosti.
Cvjetko Rihtman i Vlado Miloevi su pokazali da se tijekom svirke na
bosanskoj bugariji pojavljuju dva karakteristina intervala: veoma niska
velika sekunda i mala terca. Mjerenja su pokazala da velika sekunda iznosi
169 centa, a mala terca 273 centa (Rihtman 1953, Miloevi 1962).7 Ovo nije
izolirana pojava nego specifinost tonskih odnosa koji se susreu u gotovo
cijeloj Bosni i u vokalnoj i u instrumentalnoj tradiciji.

Tehnike sviranja
Najrasprostranjenija tehnika sviranja na bosanskoj bugariji je kucanje. Pod
ovim terminom svirai podrazumijevaju trzanje ica pomou terzijana koji
svira dri na pregibu kaiprsta desne ruke i pridrava ga jagodicama palca i
kaiprsta. Kaiprstom te treim i etvrtim prstom lijeve ruke pritie donje
dvije ice na poljima izmeu perdeta, a gornju icu samo povremeno
palcem.8 Vjeti svirai, kako kae Cvjetko Rihtman, prakticiraju da ne
dodiruju dvije donje ice na istome mjestu, ve ih razdvajaju tako to dodiruju
samo jednu icu, a drugu ostavljaju praznu, ili pak treim prstom dodiruju
obje ice, a etvrtim istodobno samo jednu (1953:33).
Kucanje se moe izvoditi u jednom ili u oba smjera. Ako izvodi svirku
u brzom tempu, svira kuca samo u jednom smjeru, od gornjih ica prema
donjim. Kod ovakvog naina kucanja ritam melodije i ritam pratnje se
potpuno podudaraju.

7
8

Za razliku od toga, temperirana velika sekunda iznosi 200 c, a mala terca 300 c.
Premda je u prikazu tehnike sviranja kordofonih instrumenata uobiajeno da se prsti broje od
kaiprsta, ovdje se ipak sluimo opim nazivima.

200

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

Kucanjem u oba smjera u etvrtinskoj jedinici mjere svira ostvaruje ritam u

manjim notnim vrijednostima esnaestinkama. Terzijanom prelazi preko
svih ica u smjeru dolje-gore-dolje i tako ostvaruje i melodiju i pratnju u
esnaestinkama.

Drugim nainom kucanja u oba smjera svira izvodi esnaestinke u

melodijskoj dionici i osminke u dionici pratnje. Da bi ostvario takav ritam, na
mjestu gdje su esnaestinske notne vrijednosti trzaju se samo donje dvije ice
i to prema gore.

Cvjetko Rihtman je pribiljeio da se na podruju Jajca neko javljala i tehnika

sviranja u kojoj su svirai prstima lijeve ruke dodirivali i treu icu zukavicu, nazvanu tako zbog toga to uvijek zuji prazna. Prema Rihtmanovim
navodima ovu su tehniku rabili samo vjeti svirai (1953:9). Dananji svira
Drago arevi naziva je kucanjem preko perde. Objanjava da se ovom
tehnikom tui zukaljka, odnosno da se tijekom sviranja na etvrtom polju
palcem lijeve ruke pritisne treu i etvrtu icu.
Jedna od tehnika sviranja bugarije koju prakticira Drago arevi je i
vokanje. Ova tehnika podrazumijeva da istodobno s trzanjem ica svira

201

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

voka ili prikucava zglobom desnog prsta po dasci rezonatora. Udarci po

dasci podudaraju se s dobama u taktu. U narednom primjeru vokanje je
obiljeeno kriiem ispod zapisa pratee dionice.

Repertoar, prigode i funkcije sviranja

Bugarija je nekada bila veoma omiljen instrument. esto se mogla uti u
bosanskim selima, pa je i repertoar koji se na njoj izvodio bio iznimno bogat.
Uz bugariju se pjevalo i izvodila su se kola. Pjesme uz bugariju su bile
razliite tematike: opisivale su selo i okolicu, pojedine znane pojedince ili pak
dogaaje iz vlastite sredine. Pjesme je mogao izvoditi sam svira. Ipak, ee
bi mu se pridruio jo jedan pjeva. U usorskom kraju na bugariji su se
izvodila razna kola kao to su zavrzlama, sitnica, tup-tup, ravno kolo,
osmerac i druga. Neko se mogla uti i zajednika svirka bugarije i argije.
Primjeri udruivanja bugarije i argije zabiljeeni su u okolici Jajca i Usore.

Drago arevi, svira bugarije iz abljaka (Usora), 2004. (snimila Jasmina Talam)

202

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

Nezaobilazni dio seoske kulture ivljenja bile su razliite proslave, teferii,

sijela i druge vrste zabavnih okupljanja. Vano je spomenuti da su bugariju u
Bosni svirali svi narodi bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Iz
prikupljenih izvora moe se zakljuiti da je bosanska bugarija, osobito u
prolosti, bila sastavni dio svake seoske proslave (uri 1935:3-5; Kristi
1955:153-154). U jednom selu nije nikada bio velik broj sviraa, tako da su
pojedinci bili veoma cijenjeni i pozivani na sve proslave drutvene zajednice,
kao i na proslave u krugu odreenog domainstva. Svirai bi u takvim
prigodama imali kreativnu slobodu i psihiku nesputanost. Daroviti su
pojedinci mogli sastaviti nove stihove ili svirku i predstaviti ih prisutnima.
Tako su se u narodu pojavljivale nove melodije koje su nazive dobivale
prema imenu sviraa ili prilici u kojoj su se prvi put izvele. S vremenom bi
takve melodije postajale dijelom tradicije. Moe se rei da je bugarija imala
izrazitu drutvenu funkciju. Njezin je zvuk bio svojevrsnim pozivom da se
zaplee ili zapjeva. Drago arevi i Stjepan Vrdoljak tvrde da je bugarija
nekada bila daleko popularnija od argije. Danas se rijetko moe uti, dok je
argija iz godine u godinu sve popularnija.

Brzo kolo u izvedbi Drage arevia, Usora, 2005.; transkribirala J. Talam

Rasprostranjenost
Prema prikupljenim podacima razlike u rasprostranjenosti bosanske bugarije
tijesno su povezane s razliitim vremenskim razdobljima: do Drugoga
svjetskog rata, od 1945. do 1991. te od 1995. do danas.
U razdoblju od druge polovice 19. stoljea do Drugoga svjetskog rata
bugarija se nalazila u gotovo cijeloj Bosni. Izvori nam kazuju da je bila
veoma popularna u okolici Jajca, Kreeva, Tuzle, Varea, Tenja, Doboja,

203

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

Dervente, Visokog, Kaknja i Sarajeva.9 U razdoblju poslije Drugoga

svjetskog rata uporaba bugarije je zabiljeena na podruju Jajca, Kreeva,
Tuzle, Tenja, Doboja, Dervente, Visokog i Kaknja. Dakle, kontinuitet
sviranja bugarije se dobrim dijelom prekinuo, pri emu je presudna bila
promjena u nainu ivota seoskog stanovnitva u Bosni. Industrijalizacija
zapoeta 1950-ih godina pridonijela je odumiranju starih seoskih
patrijarhalnih zajednica, a s njima i tradicionalne kulture ivljenja, ukljuujui
i narodne obiaje, pjesmu i svirku.
U to je doba bugarija ubrzano gubila svoju popularnost. Danas se
veina kazivaa sjea da se bugarija jest svirala, ali istodobno i istie da je ve
dugo nitko ne svira. Stjepan Vrdoljak kae da su svi tamburai (tj. svirai
kordofonih instrumenata) znali svirati i bugariju i argiju, ali im je argija bila
draa. To je potvrdio i Drago arevi, koji kao svira i sam prednost daje
argiji. Objasnio mi je da argija ima bolje tehnike mogunosti jer je vea i
ima vei broj ica,10 to dananji svirai veoma spretno iskoritavaju.
Do devedesetih godina 20. stoljea bugarija se mogla jo ponegdje uti
u selima sredinje i sjeveroistone Bosne. No, posljednji rat u Bosni ostavio je
nesagledive posljedice. Razaranja sela i gradova, progoni stanovnitva i sve
ostale nedae koje je rat donio, takoer su jednim od razloga zbog kojih je
bugarija, kao i niz drugih narodnih instrumenata, gotovo nestala iz narodne
glazbene prakse. U poratnim godinama veoma je mali broj sviraa i graditelja
bugarije. Nalazimo ih jedino na podruju Doboja, Usore i Kaknja. Vjerojatno
je samo pitanje vremena kada e bugarija, kao i mnogi drugi narodni
instrumenti, postati tek dijelom prolosti.

NAVEDENA LITERATURA
Andri, Josip. 1977. "Tambura." U Muzika enciklopedija, sv. 3. Kreimir Kovaevi,
ur. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 542-543.
uri, Vejsil. 1935. "Sarajevska algija." Glasilo HD "Napredak" 9/1:3-7.
Devi, Dragoslav. 1977. Uvod u osnove etnomuzikologije, sv. 3: Instrumenti.
Beograd: Univerzitet umetnosti u Beogradu.
Gazimihal, Mahmut. 1955. "Uvodni pogledi na azijsko porijeklo nekih turskih
muzikih instrumenata." Bilten Instituta za prouavanje folklora Sarajevo
3:125-132.

Podatke o bugariji u navedenim podrujima nalazimo u radovima L. Kube, A. Kristia, V.

uria, u Arhivu grada Sarajeva i Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
10 argije u Usori imaju pet ica iste duljine i jednu upola krau.

204

Nar. umjet. 44/2, 2007, str. 185-205, J. Talam, Bosanska bugarija

Gligorevi, Ljubica. 1996. Tambura tradicijsko glazbalo. Vinkovci: Gradski muzej

Vinkovci.
Hornbostel, Erich Maria, i Curt Sachs. 1961. "Classification of Musical Instruments."
The Galpin Society Journal 14:4-29.
Jahi, Devad. 1999. kolski rjenik bosanskog jezika. Sarajevo: Ljiljan. [Trilogija o
bosanskom jeziku, sv. 3].
Krajtmajer, Vinko. 1982. "Neki uzorci mjera kordofonih instrumenata tipa dugovratih
leuta na teritoriji sjeveroistone Bosne." U Rad 27. kongresa Saveza udruenja
folklorista Jugoslavija, Banja Vruica Tesli, 1980. Cvjetko Rihtman, ur.
Sarajevo: Udruenje folklorista Bosne i Hercegovine, 497-504.
Kristi, Augustin. 1955. "Alat majstora tambura iz Kreeva." Bilten Instituta za
prouavanje folklora Sarajevo 3:153-158.
Kuba, Ludvk. 1985. Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine. Priredio Cvjetko
Rihtman. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti BiH.
Miloevi, Vlado. 1956. Bosanske narodne pjesme, sv. 2. Banja Luka: Muzej
Bosanske Krajine.
Miloevi, Vlado. 1962. "Tambura i harmonika u bosanskom varokom pjevanju." U
Zbornik krajikih muzeja, sv. 1. Vlado Miloevi, ur. Banja Luka: Muzej
Bosanske Krajine, 132-134.
Rihtman, Cvjetko. 1953. "Narodna muzika tradicija jajakog sreza." Bilten Instituta
za prouavanje folklora Sarajevo 2:5-102.
Rihtman, Cvjetko. 1982. "Orijentalni uticaji u tradicionalnoj muzici Bosne i
Hercegovine." Narodno stvaralatvo Folklor 21 (82-84):10-21.

THE BOSNIAN BUGARIJA

SUMMARY
The article deals with the bugarija [bugaria], a chordophone instrument of the long-necked lute
type, which occupied an important place in the lives and customs of the Bosnia-Hercegovinian
village population throughout the 20th century. Particular attention is paid to the classification
of this instrument, the terminology, ergology, instrument building technology, characteristics of
the tone relations, playing techniques, repertoire and performance occasions, and the
instrument's diffusion on the territory of Bosnia-Herzegovina. There are very few bugarija
musicians and builders active today, so that it is probably only a question of time that the
instrument will become merely a part of the past, similarly to many other folk instruments.
Keywords: bugarija, long-necked lutes, chordophones, Bosnia-Herzegovina

205