Milka Ivić - O zelenom konju; Novi lingvistički ogledi

U ovom eseju ću se osvrnuti na 6 radova iz knjige Milke Ivić - Novi lingvistički

ogledi, a to su: O razlikovanju ljudi po boji, O glagolima izvedenim od naziva
“ljudskih boja”, Plava boja kao lingvistički problem, O zelenom konju, O riječima
koje iskazuju ljudski stvor u najneodređenijem smislu i O gramatičkom razlikovanju
neudatih ženskih osoba od udatih.

Svojstvo boje kao razlikovna komponenta kojom se služimo da klasificiramo ljude.

Podjela ljudi na rase je slučaj kad boju nije moguće izbjeći.
Začetnik antrolopoloških studija - Friedrich Blumenbach prvi je izvršio podjelu ljudi
na rase: crni, žuti, crveni, bijeli I mrki rasni tip. Upotrebom termina kolorističke
semantike želio je upozoriti na razlikovni značaj bolje ljudske kože.
Nije opravdano davati toliku važnost obojenosti epiderma ljudi, ali njegova podjela je
i dalje vrlo učestala. Spremnost da se usvoji kolorističko razvrstavanje ljudi.
Za Japance je bijela boja puti ideal ljepote, naročito ženske; Crvenokošci - kod njih je
boja bakarna.
Crven - koji je boje krvi, ali ipak crvena boja kose se kod nas kaže riđa, a ne crvena.
Dakle, kod nas postoji leksička razlika. U engleskom jeziku to nije slučaj - red.
Semantički relativizam u riječi bijel - bijelo vino kad se odnosi na žuto vino, bijela
kafa kad se odnosi na braon kafu, bijelo lice - nije ono bukvalno bijelo. Ovdje boja
vina ili kafe stoji u suđtoj suprotnosti od druge, crne kafe i crnog vina, što nam
pokazuje da ovdje bijela boja stoji kao oznaka da je od svih nijansi u ovom slučaju
stvorila ona najsvjetlija, najbliža bijelom.
Ovo ima veze sa našim poimanjem boja crno i bijelo jer su one potpuno suprotne,
gdje se kao najviše svijetlo poima bijelo, a najviše tamno - crno. Crno nosi također
konotaciju neispravnog, lošeg, negativnog, a bijelo kao moralno ispravan, pozitivan.
U srpskoj narodnoj književnosti se spominje crni Arapin. Arap je po svojoj
fizionomiji zaista crn, ali je u pjesmi pridjevom crn predstavljen kao demonsko biće i
oznaka crn mu daje negativnu konotaciju.
Negativno psihološko doživljavanje crnog je svojstveno svim ljudima, jer su ljudi
uvijek zazirali od crnog i onog nepoznatog i mračnog što crna boja predstavlja. Tako
je zapravo i uključena konotacija negativnog, mračnog i opasnog u značenjski
potencijal leksičke oznake za crnu boju.
Kod nas se oznake za ljude koji su tamne puti po rođenju kaže da su crni, a za one
koji su pocrnili od sunca kaže se da su preplanuli ili pocrnili, što su vrlo markirane
jezičke jedinice jer će se ti ljudi, poslije nekog vremena “unormaliti”, a crna boja je
kod njih nestalna, promjenljiva.
Našem pridjevu crn kad se opisuje čovjek ubrajamo kvalificiranje po boji kože, po
boji kose i metaforično kvalificiranje negativnog karaktera.
Bjelci se razlikuju najviše po boji kose. Većina bjelaca na svijetu ima tamne oči i
kosu, a manji dio je onih riđih koji se ističu izrazitom plamenom bojom kose, dok se
biti “plav” tj. Svijetle kose, očiju i tena uvijek ističe svojom svjetlinom.
Kad se u našem jeziku kaže: ona je plava, to ima tri značenja: boja u spektru između
plave i ljubičaste (Čaša je plava), boju nalit boji žita i slame (ako je kosa u pitanju) i
kolorističnu specifičnost svih stanovnika sjeverne Evrope, npr. Šveđane, Dance i
slično (Norvežanka je plava).
U našem standardnom jeziku ljudi razlikuju 4 vrste ljudi, s pogledom na njihova
koloristička svojstva. Ipak, da li je neko smeđ ili crn u nekim se jezicima ne razdvaja
(swarthy).
U nekim jezicima se javljaju pejorativne riječi kojima se označava kolorističko
obilježje određene skupine ljudi.
Tzv. “nepovoljne boje” su modra koja označava mjesto modrice, uboja, nju viđamo i
kod mrtvaca. Također nije dobro biti žut ni siv, to znači da si bolestan I one se ne
svrstavaju u “ljudske” boje. Nasuprot njih, tu je crvenkasta boja koja je znak zdravog
tijela. Tu boju kod nas zovu rumen.
Zaključak je da se jezici međusobno razlikuju ne samo po broju leksičkih rješenja
specijalizovanih za označavanje ljudske boje unutar sve 3 kategorije, nego I po izboru
kolorističke nijanse kojoj se dodjeljuje naročito ime. Nađ jezik naprimjer nema izraze
za određenu boju očiju, dok Francuzi npr. imaju izraz kao plavo-zelene oči, itd.

Izrazi riđ, plav, crnomanjast i smeđ danas se poimaju kao leksičke oznake određenih
kolorističkih skupina ljudi. Nijedan od tih izraza nema prema sebi odgovarajuću
glagolsku izvedenicu, dok sve ostale pridjevske riječi koje označavaju čovjeka po boji
- imaju. Npr: crrn - pocrniti, rumen - porumeniti, plav - poplaviti...
Razlika u izrazima rumen i crven je ta što se glagol crveniti nikad neće upotrijebiti u
pozitivnom kontekstu već najčešće u značenju zacrveniti se od neugodnosti,
zacrveniti će mjesto od ugriza i slično.
Pridjevi bijel, rumen i crn iskazuju boju bez ikakvih konotacija o njenoj proishodnji,
dok to nije slučaj sa pridjevima blijed, sijed jer podrazumijevaju da je ta boja
naknadno nastala - kao proizvod straha, starosti itd. Ta značenjska različitost se vidi
na tvorbenom planu pa se za zube kaže da bijele se, dok se lice ne bijeli, već je bijelo.
Prvom grupom pridjeva koji daju glagolske oblike ispoljava se boja kao takva i
pokazuje vid procesa u toku.
Termin (na)vraniti znači obojati kosu, obrve, brkove i spominje se u narodnim
pjesmama. Konkurent ovom terminu je (na)garaviti kosu. Kada govorimo o bojenju
kose - farbanju, nazivi koje ljudi koriste pokazuju kako se gleda na neku boju.
Naprimjer, poznat je slučaj farbanja u riđe, pri čemu je mušterija zatražila da je
frizerka ofarba “da vrišti”, a to nam pokazuje efekat koji ostavlja ta boja. Govoreći o
plavoj, koristi se naziv dječija plava sa oznakom nježne plave ili badem plava kao
žućkasta na način kako je žućkast badem.

Ljudi su uvijek imali psihološki odnos prema bojama, svijetle su ih oraspoloživale,

tamne plašile. Pozitivan/negativan odnos prema određenoj boji javlja se kao
posljedica pozitivnog/negativnog raspoloženja prema onoj pojavi koja se odlikuje tom
nekom bojom. Tako su naprimjer stari Grci zazirali od tamnoplave boje jer je po
njihovom vjerovanju, mitski demon koji proždire mrtve bio te boje. Plavo je još na
lošem glasu jer čovjek kad se udari iskoči mu modrica koja je plava, kad promrzne
koža mu postane plava, mrtvaci su plavi, itd. Semantizacija plavog kao nečeg
zloslutnog, stekla je tek kasnije, na početku je značila more i blistave oči boginje
Atine.
Praslavenska riječ za plavo je bila sini ili modru. Sini se sinonimski povezuje sa
pridjevom crn - sinja udovica/crna udovica.

Značaj konja u prošlosti je bio mnogo veći nego danas - konji su odrađivali poslove
koje sad rade mašine. Konja je bilo u većem broju nego danas te je bilo i više vrsta
konja. U bugarskoj i srpskoj poeziji je zanimljivo to što se navodi zelen konj. Ruski
naučnik Odincov kaže da konji zaista kad ostare dobiju neku dlaku koja je bjeličasta
sa primjesom zelene. Ali, zar su narodni junaci jahali ostarjele konje? Vjerovatno je
da te dvije pojave nisu međusobno povezane pa ćemo morati razdvojiti rusku i
bugarsku interpretaciju zelenog konja.
Bugari zelenim nazivaju konja koji je svijetle boje sa tamnim mrljama. Burarska riječ
zelen podrazumijeva šire značenje - blijed, plav, sa bijelim i crnim prugama. To znači
da se pojmom zeleno označavala ne samo boja već i svaka ona koloristička stvarnost
koja se svjetlinom poistovjećuje sa bijelim. To nam objašnjava zašto se konj koji je
svijetao sa tamnim mrljama kaže da je zelen.
Ja bih dodala da se u bosanskom jeziku za takvog konja često kaže da je zekan, pa se
najčešće svi konji koji su takve boje zovu Zekani.
U turskom jeziku je zanimljiv izraz gök koji znači plav (nebesko plav), ali i svijetao
uopće. Taj izraz se primjenjuje i na ljude - na skupinu sjevernjačkih naroda. Konji se
determinišu kao svijetle dlake - gök at, što je u našem jeziku poprimilo izraz đogat.
Taj izraz ipak ne govori o zelenom konju već o svijetlom, recimo plavom konju, jer je
turska riječ za zeleno yeşil.

Na našim prostorima naziv konja kao zelenka je potvrđen kako u narodnim pjesmama
tako i u Vukovom rječniku. Boju zelenog konja odnosno zelenka oličava sivkasti ton,
a zbog tog toga mnoge životinje se nazivaju još zelenima - zelen pas, zelen vuk
naprimjer. Zelenko zauzima srednje mjesto između vranca i đogata, siv konj. Osim
konja još je važno mjesto u usmenoj poeziji zelen soko koji, kao i zelen konj
označava bogatstvo i određeni staleški status, samo su feudalci i aristokracija imali
privilegiju da imaju takve rijetke i plemenite životinje.

U našem jeziku postoje riječi koje iskazuju ljudsko biće na sasvim neodređen način,
ne precizirajući ni njegov spol. Govornik se njima služi ili kad neće da kaže (ne zna)
kojeg je spola osoba o kojoj se govori ili kad uzima jednako u obzir oba spola - kad je
stvar načelnog karaktera, kad se odnosi na sve ljudem npr. Čovjek je smrtan.

Alfed Zareba je u svom radu govorio o gramatičkom razlikovanju neudatih ženskih

osoba od udatih u nekim poljskim dijalektima. U ćešinskoj oblasti se pojavljuje
iskazivanje lica ženskih osoba u muškom i srednjem rodu. Ovakva “defeminizacija”
pogađa neudata ženska lica, a minoilazi udata lica. Ovo primjenjuju svi predstavnici
govora pa čak i neudata ženska lica kad se o njima samima govori. Zbog čega se ova
pojava ne primjenjuje na žene u braku, pitamo se.

Osobama ženskog lica koje su u braku se civilizacijski pridaje poseban značaj, kao što
se u našem jeziku razlikuje gospođica od gospođe.

Što se tiče upravo ovog dijalekta možemo zaključiti da je ovom jezičkom inovacijom
i razdvajanjem udatih od neudatih žena udovoljeno podsvjesnoj težnji sredine da se
njen ženski dio raspoznaje po obilježju udata - neudata.