Price o Bosanskim Zenama

PRIČE O BOSANSKIM ŽENAMA 3_Layout 1 1.9.2023.
14:07 Page 1
Dragana Tomašević
PRIČE O BOSANSKIM ŽENAMA

ŽenSKa čiTanKa
Sarajevo, 2023. g.
1
PRIČE O BOSANSKIM ŽENAMA 3_Layout 1 1.9.2023. 14:07 Page 2
SPKD “PROSVJeTa” Sarajevo i

BZK “PRePOROD”, Sarajevo
edicija: Ženska lica Bosne
Urednici:
Dragana Tomašević
Sanjin Kodrić
-------------------------------------------------------------------------------
CiP - Katalogizacija u publikaciji
nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
929-053.2(497.6)
TOMaŠeViĆ, Dragana
Priče o bosanskim ženama : ženska čitanka / Dragana Tomašević.
- 2. izd. - Sarajevo : SPKD Prosvjeta : BZK Preporod, 2023. - 287 str. :
ilustr. ; 21 cm. - (edicija Ženska lica Bosne)
iSBn 978-9958-821-60-8 (SPKD Prosvjeta)

iSBn 978-9958-815-41-6 (BZK Preporod)
COBiSS.BH-iD 56113670
--------------------------------------------------------------------------------
2
Raznolikost njihovih djela

i ideala-raznolikost je Bosne
Razmišljajući o 22 priče u ovom rukopisu, najprije

sam potražila odgovor šta je to što ovo raznoliko žensko
društvo okuplja u jednom djelu kao intelektualnom i du-
hovnom domu njegova autora (autorice), Dragane Toma-
šević. Dvadeset i dvije žene s kojim nas upoznaje (ili nas,
koji smo rasli s uspomenama na njih, s njihovim slikama i
pjesmama, podsjeća) Tomašević raspršene su na vremen-
skoj crti od Kraljice Katarine Kosače do nasihe Kapidžić-
Hadžić, njihovo porijeklo – od Kraljice (Katarine), preko
vojvotkinje (Sophie), engleske plemkinje irby, seoske
djeve Dive Grabovčeve, do robinje Šahdidar koju je oslo-
bodio i svojom ženom učinio bosanski namjesnik Husrev-
beg, njihova djela: od poezije Umihane čuvidine, anke
Topić, nasihe Kapidžić-Hadžić, preko akademskih slika-
rica adele Behr Vukić, Lujze Kuzmić i Mice Todorović, ki-
parice ivane Despić-Simonović, književnica Laure Papo
Bohorete, nafije Sarajlić i Milene Mrazović, liječnice Teo-
dore Krajewske, operne dive Bahrije nuri-Hadžić, lega-
torke Šahdidar, prosvjetiteljki Stake Skenderove i Miss
irby, katoličke redovnice Luke i muslimanske propovjed-
nice (vaize i bule) site nefe ili pastirice Dive... na razini
ideje vjere, od redovnice Luke i hadžinice Stake Skende-
rove, pa do komunistkinje, partizanke Marije Bursać. Ka-
tolkinje, protestantkinje, pravoslavke, muslimanke i
3
Jevrejka. Po rođenju, iz engleske, Poljske, bosanskih gra-

dova, kasaba i sela, pa do austrijskih palača. Po smrti, u iz-
gnanstvu, u posjeti, u zavičaju koji se nakon Bosne
pretvorio u tuđinu. Vjerne žene, nesretno zaljubljene, za-
vještane na djevičanstvo ili na vjernost poginulom dra-
gom, majke koje su ostale bez djeteta, majke koje su
nakratko ostavile djecu, vjenčane za svoj ideal, posao, pro-
svjetiteljstvo. Bosanke, po rođenju, djelovanju, izboru ili
smrti. Pa šta je to što ih ovoliko različite okuplja u jednom
rukopisu? njihova potpuna predanost i uvjerenost u ono
što su smatrali svetim, smislom života. Obitelj, vjera, lju-
bav, umjetnost, pomaganje bolesnim i nemoćnim, domo-
vina, borba... ideal iznad i ispred kojeg ne postoji ništa,
kojemu su predane životom i u smrti. a sva raznolikost
njihovih priča, vremena u kojim su živjele, krajeva iz kojih
su potekle, raznolikost njihovih djela i ideala – raznolikost
je Bosne. Ono što Bosnu čini lijepom.
Ove bi priče, možda, zaslužile biti objavljene i da ih je
neko drugi sakupio i zapisao. Međutim, kada se radi o ru-
kopisu koji pred nas donosi Dragana Tomašević, objaviti
ove priče je obaveza bosanskohercegovačke kulturne i
književne zajednice. Tomašević se u ovom rukopisu iska-
zuje kao savršen domaćin. Ona svaku od gošći svoga ru-
kopisa prihvata s golemim poštovanjem, toplinom i
prisnošću, i svim koji su do njenog vremena doveli gošće
njenog intelektualnog doma (autorima koji su ranije pisali
o ovim ženama) ukazuje zasluženo poštovanje, ne name-
ćući se svojim komentarima, ne stavljajući autorsku pozi-
ciju u prvi plan; ona sa svim manirima dobro odgojene
Bosanke – vodi razgovor sa svojim junakinjama, promišlja
njihove životne priče, i sasvim nenametljivo, ali time i zor-
nije, podučava nas o tome kako živjeti, boriti se, kako vo-
4
ljeti, kako pisati, pjevati, darovati, pomagati, kako se žr-

tvovati, biti vjeran, kako tugovati, i u svemu tome kako za-
držati golemo dostojanstvo i ostati damom. U ovom domu
Dragane Tomašević, baš kao i u Bosni koju volimo i želimo
sačuvati, ima dovoljno prostora za različitosti.
Otuda moja iskrena želja da ovu knjigu svi imamo u
svojim kućama. ne kao raspršene priče u raspršenom vre-
menu, nego kao knjigu koja okuplja nas, u vremenu i pro-
storima, u različitim identitetima i s različitim iskustvima,
u istrajnoj borbi za svetost ideala.
amina Šiljak-Jesenković
5
kraljica Katarina
6
BLaŽena KaTaRina KOSača KOTROManiĆ

DOBRA I POBOŽNA KRALJICA
Prošlo je više od 500 godina od njene smrti, a Bosna

još uvijek pamti svoju kraljicu Katarinu. Mnoge priče i le-
gende „čuvaju istinu“ o našoj kraljici, a jedna od njih kaže:
Kad je postala bosanskom kraljicom, dobra i pobožna Ka-
tarina Kosača-Tomaš najviše vremena provodila je u
Kraljevoj Sutjesci. Svoja je znanja dijelila s narodom, pou-
čavajući mlade (pogotovo djevojke) pisanju i lijepom po-
našanju. Priča se da je upravo ona u bobovački i sutješki
kraj donijela preslicu i učila žene pletenju i vezu, kao i dru-
gim umijećima. Zato sutješke žene i danas nose crne ma-
rame u znak žalosti za svojom dobrom kraljicom.
Već nakon smrti, 25. oktobra 1478.godine, kraljica Ka-
tarina postaje zanimljiva tema mnogim autorima i taj inte-
res ne prestaje sve do danas. Bosanska kraljica zanimljiva
je i savremenim autorima. Među najzanimljivijim je si-
gurno balet „Katarina, bosanska kraljica“, postavljen u na-
rodnom pozorištu Sarajevo (praizvedba je bila 31. juna
2003; kompozitor je Đelo Jusić, libreto je napisao Gradi-
mir Gojer, koreografiju i režiju uradila je edina Papo),
zatim spomen-pjesma koja govori o Katarini kao majci.
napisao ju je fra Ladislav Fišić, a uglazbio fra Slavko Topić.
ne treba zaboraviti ni roman ibrahima Kajana „Katarina,
kraljica bosanska“(koji je imao čak 5 izdanja) i njegovu
radio dramu „Katarina Kosača-posljednja večera“ s dvije
veoma zapažene scenske postavke. Mladi autori regije ba-
vili su se ovom temom 2011. godine kada je Peti Festival
fantastične književnosti „Zecon“ (održan u prostorijama
7
edicija:ŽenSKa LiCa BOSne
Muzeja grada) objavio zbornik priča „Bosanska kraljica

Katarina“. Objavljeni su najuspješniji radovi pristigli na
konkurs „Posljednja bosanska kraljica“, koji je bio raspisan
za priče iz domena fantastike inspirisane kraljicom Kata-
rinom. Prijavljeno je četrdeset priča, a za objavljivanje iza-
brano petnaest.
iako je često nazivaju posljednjom bosanskom kralji-
com, ona to nije bila. Bila je pretposljednja, a kasnije je do-
bila titulu kraljice majke. inače, posljednja bosanska
kraljica je Mara, supruga Stjepana Tomaševića, poslje-
dnjeg bosanskog kralja.
Katarina Kosača je rođena 1424. ili 1426. godine u
Blagaju kod Mostara, u zemlji Humskoj (današnja Herce-
govina). Majka joj je bila Jelena, kćerka Balše Baošića iii,
kralja Zete (današnja Crna Gora) i praunuka srpskog
kneza Lazara Hrebljanovića, a otac Stjepan Vukčić Kosača,
tada najugledniji bosanski velikaš. Osim Katarine, imali su
još dva sina, Vladislava i Stjepana. Lukavi i poduzetni Stje-
pan Vukčić Kosača uspio je raširiti svoje posjede na čitavu
današnju Hercegovinu, južne dijelove Bosne, neke pred-
jele Srbije i Crne Gore, srednju Dalmaciju i mjesta od Du-
brovnika do Kotora. U Povelji Fridrika iii, cara Svetog
Rimskog Carstva, 20. januara 1448. godine nazvan je „her-
zog“( što na njemačkom jeziku znači „vojvoda“). iako je i
prije te povelje imao titulu vojvode Humske zemlje, nje-
mački mu se naziv više sviđao pa ga je prilagodio u „herceg“
i koristio u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji
i dekretima. Vjerovatno otuda potiče i novi naziv za nje-
gov posjed-Hercegovina.
Djetinjstvo i mladost Katarina Kosača provodi na dvo-
rovima u Humskoj zemlji, ponajviše na tvrđavi u Blagaju,
8
Blažena Katarina Kosača Kotromanić
te u gradu-tvrđavi Sokol na rijeci Pivi. Vrijeme Katarininog

odrastanja i mladosti bilo je veoma burno vrijeme bosan-
ske historije u kome snažnu ulogu počinju imati Osman-
lije. Već poslije 1415. godine u Bosni Osmanlije imaju
veoma važnu ulogu, što je doprinijelo političkim nesugla-
sicama među bosanskim plemstvom. Bili su nepovjerljivi
jedni prema drugima i nerijetko su pokušavali doći u
dodir s Turcima, u nadi da će time umanjiti oštrinu turskih
napada na njihova područja i spasiti se ako Turci odluče
osvojiti bosansko kraljevstvo. Godine 1443. umro je Tvr-
tko ii, posljednji kralj iz loze Kotromanića. Po njegovoj
želji, na prijestolju ga je naslijedio Stjepan Tomaš, iako je
na to imao pravo stariji nezakoniti sin Stjepana Ostoje Ra-
divoj.
Stjepan Tomaš bio je nezakoniti sin Stjepana Ostoje,
koji je umro 1418. godine. Priča kaže da je Stjepan Tomaš
sve do svoga izbora za kralja tajio svoje porijeklo radi si-
gurnosti. Živio je sa pučankom patarenkom Vojačom, kojoj
je obećao da će je oženiti ako bude dobra, vjerna i ako
bude dobro služila. Vojača mu jeste bila dobra i vjerna,
dobro mu je služila i rodila mu je najvjerovatnije tri sina i
dvije kćerke.Međutim, kad je postao kralj, velikaši su mu
savjetovali, a on odmah prihvatio, da otpusti Vojaču, jer
ona radi niskog roda nije dostojna biti kraljica. Pošto kralj
ipak ne može tek tako zaboraviti svoje obećanje, Stjepan
Tomaš, koji je postao katolik, riješio je problem tako što
se obratio papi eugenu iV sa molbom da ga razriješi obe-
ćanja i dozvoli mu (novu) ženidbu. Papa ga je 29. maja
1445. godine razriješio obećanja datog patarenki Vojači i
odobrio novu ženidbu. Pošto je bio nezakoniti sin, novi je
kralj od pape zatražio i da mu prizna sva prava zakonitih
sinova. Papa je udovoljio i toj molbi, i to isti dan.
9
izbor nove žene za novog kralja bio je veoma mudar

politički potez. njegovi velikaši i(li) on izabrali su kćerku
hercega Stjepana Vukčića Kosače. Brak sa Katarinom Ko-
sačom trebao je ojačati bosansko kraljevstvo, jer će pove-
zati kralja s njegovim najuglednijim velikašem. inače,
Stjepan Vukčić Kosača vjerovao je da se mala Bosna ne
može oduprijeti turskoj premoći i da zato treba doći u
dodir s Turcima. Zbog tog svog uvjerenja bio je protiv toga
da novi kralj Bosne bude Stjepan Tomaš. On je bio za Ra-
divoja, također nezakonitog sina Stjepana Ostoje, koji je
zapravo služio Turcima i već desetak godina sebe nazivao
bosanskim kraljem pod okriljem Turaka. Međutim, među
bosanskim velikašima bila je jača struja koja se oslanjala
na kršćanski Zapad, pogotovo na papu. a kad je papa eu-
gen iV pozvao prvog januara 1443. godine čitav kršćanski
svijet u borbu protiv Turaka, budućnost Bosne bila je za-
pravo riješena. Stjepan Tomaš postao je kralj, a Katarina
Kosača, kćerka Stjepana Vukčića Kosače, postaje kraljica
Bosne.
Katarina Kosača je odgojena kao patarenka i prije
vjenčanja prešla je na katoličku vjeru. Vjenčanje je obav-
ljeno po katoličkom obredu, najvjerovatnije 26. maja
1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Za vjerski odgoj
kraljice Katarine brinuli su se franjevci. navodi se da je
kratko nakon vjenčanja papa eugen iV dopustio Katarini
da sama po svojoj želji izabere dva kapelana da budu njeni
duhovnici. Odmah nakon vjenčanja započela je izgradnju
velike crkve na Bobovcu. Crkva svete Katarine u Jajcu za-
vršena je 1458. godine, a poslije je zajedno s mužem sa-
gradila po Bosni mnoge crkve. U braku se rodilo troje
djece: dijete nepoznatog imena koje je umrlo 1460. go-
dine, zatim sin Sigismund i kćerka Katarina.
10
iako je u početku izgledalo da će ovaj brak učvrstiti

savezništvo između kralja i njegovog velikaša, to se nije
dogodilo. Oni su uskoro zaratili, a hercegova proosmanska
strana dovela je Osmanlije u centar političkog odlučivanja
kao svoje saveznike. nazirao se definitivni pad Bosne pod
njihovom vlašću. Kao pomoćnici Osmanlijama, pojavljuju
se i Katarinin otac herceg Stjepan i sin mu Vladislav. Go-
dine 1461. bosanski kralj Stjepan Tomaš umro je pod ne-
jasnim okolnostima. Jedna od verzija događaja kaže da ga
je ubio posljednji bosanski kralj, njegov sin Stjepan Toma-
šević s prvom ženom Vojačom. nakon smrti Stjepana To-
maša, Katarina je ostala s dvoje male djece, a kralj je
postao Stjepan Tomašević, prvi bosanski kralj okrunjen
krunom iz Rima. i njemu je bilo izuzetno važno imati
dobre odnose s hercegom Stjepanom Vukčićem Kosačom,
pa je još prije krunidbe svojoj maćehi Katarini priznao sva
prava kraljice majke.
kraljica Katarina
11
Katarina Kosača Tomaš ostala je na dvoru sve do

1463. godine, kada je turski sultan Mehmed ii osvojio
Bosnu. Tom prilikom zarobljen je i ubijen kralj Stjepan To-
mašević, a Katarinina djeca odvedena su u zarobljeništvo.
neki izvori tvrde da je djecu u istanbul odveo njihov ujak,
Katarinin mlađi polubrat Stjepan, koji je primio islam i po-
stao poznat kao ahmed-paša Hercegović. U to se vrijeme
Katarina zatekla u Kozogradu iznad Fojnice. iako je grad
bio opsjednut, uspjela je pobjeći i povukla se na Kupres.a
pobjegla je , kako kaže legenda, „tako što je naredila da
konje potkuju naopako“. Priča dalje kaže da je iz Fojnice
pobjegla u Konjic, odatle je pješice stigla u Ston, a onda se
lađom prevezla u Dubrovnik. Tu je provela neko vrijeme,
a potom prešla u Rim. istorija pak bilježi da je kraljica Ka-
tarina već u julu 1463. godine bila na Lopudu, u području
Dubrovačke Republike. iako joj je Dubrovački senat dopu-
stio dolazak u Dubrovnik, prema kraljici Katarini nisu bili
previše blagonakloni jer su se bojali turske osvete. U Du-
brovniku ona nastupa kao zakoniti predstavnik bosanskog
kraljevstva i čeka oslobođenje Bosne.
Kako su bosanski vladari imali posjede i nekretnine
u Dubrovniku koje su izdavali, Katarina je prihode od toga
zatražila za sebe i svoju pratnju, ali su Dubrovčani to od-
bili. nakon tri godine uzaludnog čekanja da se Bosna oslo-
bodi, napušta Dubrovnik i odlazi u Rim. U Dubrovniku je
pohranila mač svog pokojnog muža uz zavjet „da se dadne
njenom sinu Sigismundu kad se oslobodi turskog ropstva
kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje“. Utočište je
našla kod pape Pavla ii, koji je odredio da joj se daje stalna
pomoć iz papinske riznice. imala je uza se i mali dvor bo-
sanskih velikaša (svi su bili rođeni u okolici Mostara) i
ostali su s njom do njene smrti. Društvo joj je pravila još
12
jedna bivša kraljica, svrgnuta kiparska kraljica Karlota. U

Rimu je postala franjevka Trećeg reda i živjela je veoma
pobožno i skromno. Posljednjih desetak godina svoga ži-
vota živjela u blizini crkve svetog Marka. Znala je da su joj
djeca u Carigradu na sultanovom dvoru i da su prešla na
islam. a pošto je znala i da se ponekad događalo da Turci
za dobar novac vrate djecu, u tu je svrhu tražila novčanu
pomoć od raznih talijanskih vladara. Tako je godine 1470.
poslala svoja dva dvorjanina nikolu Žubranića i abrahama
Radića u Mantovu i Milano, da u njeno ime zamole pomoć.
iako pomoć nije dobila, zabilježeno je da se godine 1474.
spremala otići na granicu Turske jer je čula da je sultan
obećao osloboditi joj djecu. ali, sve su to bile prazne priče
i pusti snovi. Svoju djecu nikad više nije vidjela. Priča kaže
da je nakon toga vrijeme provodila u molitvi i suzama za
djecom.
U jesen 1478. godine Katarina je oboljela. Da je smrt
ne bi iznenadila, pozvala je carskog notara, sveštenika
antu iz Splita, koji je bio na službi u crkvi svetog Petra u
Rimu, da sastavi oporuku. Za svjedoke je pozvala rapskog
arhiđakona na službi u Rimu i 6 franjevaca. U svojoj opo-
ruci „imenovala je papu Siksta iV i njegove zakonite na-
sljednike baštinicima bosanskog kraljevstva i zamolila ih
da ga u potpunosti predadu njezinu sinu Sigismundu ako
se vrati na kršćanstvo, a ako Sigismund ne bi ponovo po-
stao kršćaninom, da kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Ka-
tarini, bude li se ona ponovno vratila na kršćansku vjeru.
ako bi, pak, oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta
Stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva i o njemu
može odlučivati prema svojoj uviđavnosti.“nije poznato
da li je Katarinin sin Sigismund ikada saznao za majčinu
oporuku. Poznato je međutim, da se nikad nije vratio u kr-
13
šćanstvo. Prelaskom na islam uzeo je ime ishak, ali je

nakon toga po ocu nazivan „Kraloglu“, što na turskom je-
ziku znači kraljević. U Osmanskom carstvu napravio je ve-
liku karijeru, dobio titulu sandžak-bega od Karasija i bio
veoma drag sultanu. Podatke o ishak-begu Kraljeviću na-
lazimo u različitim izvorima, kao naprimjer kod Mlečanina
Donalda de Lezze u Historia Turchesca. O Katarini prin-
cezi pisalo se također, ali pouzdanih podataka o njenoj
sudbini nema. Sudeći po predanju, umrla je na putu za
istanbul i njeno turbe nalazi se negdje kod Skopja.
U oporuci kraljica nije zaboravila ni manje važne
stvari od bosanskog kraljevstva: naredila je da je pokopaju
u crkvi aracoeli i u tu je svrhu ostavila 200 dukata. Toj
crkvi ostavila je svoj kraljevski plašt sačinjen od zlata i
svile i jedan svileni oltarnik; Crkvi svetog Jeronima osta-
vila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posuđe i misna
odijela. Crkvi svete Katarine u Jajcu, koju je dala sagraditi
još dok je bila bosanska kraljica Katarina Kosača-Tomaš,
ostavila je sve svoje relikvije, a ostatak novca, nakita i
odjeće podijelila je svojoj pratnji.Oporuku je, po naredbi
pape, podkancelar prepisao u knjigu papinske riznice Ca-
merario Cenci.
Pet dana nakon sastavljanja oporuke (25. oktobra
1478.) Katarina, kraljica bez kraljevstva je umrla. Poko-
pana je u crkvi araceoli pred glavnim oltarom. nadgrobna
ploča bila je ukrašena reljefnim kipom u prirodnoj veličini
(1,78 cm) s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave
urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski grb i grb po-
rodice Kosača. ispod nadgrobne ploče bio je postavljen i
natpis bosančicom. na tom mjestu ostao je Katarinin grob
više od 100 godina. Oko 1590. godine odlučili su franjevci
14
popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed, kako bi kor oltara

bio viši. Zbog toga je kraljičin grob morao biti premješten,
a nadgrobna ploča skinuta je i stavljena na desni stup pred
velikim oltarom, gdje se i danas nalazi. Vjerovatno je tada
zamijenjen i natpis na nadgrobnoj ploči i stavljen novi s
latinskim natpisom umjesto bosančice, ali s greškom.
naime, novi natpis nazvao ju je sestrom umjesto kćerkom
hercega Stjepana. i na novoj nadgrobnoj ploči kraljica je
prikazana u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljev-
skim plaštom preko ramena.
Od tada pa sve do danas pričaju se priče i pjevaju pje-
sme o tužnoj sudbini dobre i pobožne bosanske kraljice
Katarine.
nadgrobna ploča kraljice Katarine
15
16
ŠaHDiDaR-HanUMa
BAJKA O JEDNOJ LJUBAVI
Postoje stvari koje se mogu saznati jedino pričom: šta

je sreća ne možemo nikako reći, ali ako pročitamo Pepe-
ljugu saznamo, to nam je Pepeljuga objasnila. ne znamo
ni šta je ljubav, ali onima koji su čitali Goetheovog Fausta
to je jasno. Postoje stvari koje možemo saznati jedino pri-
čom. Bajke nam često objašnjavaju upravo te i takve stvari
i vjerovatno je to razlog njihove popularnosti. Postoje de-
setine tumačenja bajki, a postoje i racionalisti koji nas
uporno pokušavaju uvjeriti da su bajke izmišljene, nemo-
guće priče koje čitamo samo zato što nam obećavaju ispu-
njenje snova i želja, tako da je bajka postala sinonim za
nešto nemoguće, neostvarivo, nešto čega nema.
Ljudima koji čitaju bajke i poznaju život jasno je da to
nije istina jer se veoma često bajke događaju i u životu.
Jedna od takvih bajki iz života jeste i priča o lijepoj robinji
u koju se zaljubio i njome se oženio najznamenitiji bosan-
ski namjesnik, najveći vakif Sarajeva i veliki vojskovođa
Gazi Husrev-beg.
Legenda kaže da „i sada stare Sarajlije znaju mnoga
predanja o Gazi Husrev-begu, stvarnom dobročinitelju i
graditelju Sarajeva. Od davnina se znalo da je Husrev-beg
ostavio čitav svoj imetak za gradnju i izdržavanje svojih
zadužbina u starom Sarajevu.
Pričalo se kako je jednom došao Gazi Husrev-beg na
sud, da pred sudijom prepiše i ostavi sve svoje imanje u
dobrotvorne svrhe. Kažu da je dao sve, čak i odijelo sa
sebe, te da je ostao samo u košulji. ipak, sud mu pokloni
17
edicija: ŽenSKa LiCa BOSne
odjeću i kuću da u njoj stanuje dok je živ. Tom prilikom

ostavio je za održavanje svojih zadužbina i jedan skupo-
cjeni tespih (brojanica) koji može – ako zatreba – da na-
doknadi sav novac od njegova imanja. (Vlajko Palavestra:
Legende iz starog Sarajeva, Zemun, 2000.)
Prema drugoj predaji, uvakufio je opet cijelo imanje,
ali je prije toga rođacima u novcu isplatio vrijednost onih
dijelova posjeda koje bi oni nakon njegove smrti naslije-
dili. Predaje sadrže i sjećanja na neke druge pojedinosti iz
njegovog života – mjesto na kojem je živio, džamiju u koju
je išao i njegovo prijateljstvo s Murat-begom Tardićem,
Dalmatincem koji je primio islam, upraviteljem njegovog
vakufa. (esma Smailbegović: narodna predaja o Sarajevu,
Sarajevo, 1986.)
Legenda nam dalje pripovijeda da je „ Husrev-beg sta-
novao u Ćurčića mahali i vele da su se sve donedavno vi-
djeli temelji njegovih dvora u jednoj bašti. a kadgod bi se
poveo razgovor o tome da se u Sarajevu može dobro trgo-
vati i lijepo zaraditi, stari su ljudi znali reći da je to zbog
toga što je na Sarajevu Gazi Husrev-begov blagoslov! Ko
god je u Sarajevo u opancima došao, iz njega je u čizmama
otišao. U to se tvrdo vjerovalo.“ (Vlajko Palavestra: Le-
gende iz starog Sarajeva, Zemun, 2000.)
iz istorije znamo da se Gazi Husrev-beg rodio oko
1480. godine u Serezu u Grčkoj, od majke sultanije Seldžu-
ke, kćerke sultana Bajazida i, i oca Ferhat-bega, porijeklom
iz Trebinja. Već od ranog djetinjstva imao je priliku da se
obrazuje i vrlo brzo napreduje u službi. Pod njegovim vođ-
stvom osvojena su velika područja u jugozapadnoj Bosni,
Hrvatskoj i Slavoniji. Ti ratni uspjesi donosili su ogromne
materijalne prihode koje je uglavnom potrošio na izgra-
18
Šahdidar hanuma
dnju svojih zadužbina. Upravu nad bosanskim sandžakom

preuzeo je 1521. godine.
Prvo njegovo namjesnikovanje trajalo je od 15. sep-
tembra 1521. do juna 1525, druga uprava u Bosni trajala
je od januara 1526. godine do proljeća 1534, a treća od
maja 1536. pa do smrti 18. juna 1541. godine. njegova
uprava u Bosni ostavila je snažan pečat, pogotovo u Sara-
jevu, gdje je svojim zadužbinama i ogromnim bogatstvom
svoga vakufa, znatno doprinio razvoju grada. ili, kako nam
on sam govori u narodnoj pjesmi: „Ja načinih od kasabe
šeher Saraj`vo…“ (Puče puška)
U maju 1529. godine Gazi Husrev-beg zatražio je od
Dubrovčana da mu pošalju majstore za gradnju njegovih
zadužbina. Vijeće umoljenih odobrilo je 10. jula 1529. da
mu pošalje kovače, zidare i tesare i tom je odlukom zapo-
čela decenija izgradnje Gazi Husrev-begovih zadužbina u
Sarajevu. Za ove zadužbine uvakufio je ogroman imetak,
razne nekretnine, dućane i imanja (npr. „šezdeset dućana
koji su međusobno povezani i koji se nalaze u ulicama za-
štićenog grada Sarajeva, u blizini karavanseraja rahmetli
Gazi isa-bega i jedan drugi prostrani dućan koji je pri-
premljen za trgovce koji se bave prodajom svile i ječma“).
Osim toga, uvakufio je veliku sumu gotovog novca,
razno zlatno i srebreno posuđe, skupocjeni zlatni nakit
ukrašen biserima i raznim dragim kamenjem, sablje ukra-
šene dragim kamenjem, zlatne noževe optočene dragu-
ljima, nekoliko konaka i kuća. izgradio je džamiju,
hanikah, imaret, mekteb, Kuršumli medresu, bezistan, Ta-
šlihan (kameni han), biblioteku, sahat-kulu i hamam.
O lijepoj robinji po imenu Šahdidar ne znamo mnogo.
Spominje se da je rodom iz Sarajeva i da je bila robinja
19
kod Gazi Husrev-begove sestre neslišah. Zaljubljeni beg

oslobodio je robinju i oženio se njome. Udajom je postala
kaduna (hatun), a kasnije i vakifa, jer je sagradila jednu
džamiju i mekteb uz tu džamiju. Sigurno je da nisu imali
djece, da mu je Šahdidar bila jedina žena i da je živjela još
dugo nakon muževe smrti (1541. godine).
iako se u nekim djelima spominje da je Gazi Husrev-
beg imao sina po imenu Mahmud, naša poznata istori-
čarka Behija Zlatar utvrdila je da to nije tačno: „naime, u
defteru Bosanskog sandžaka iz 1541. godine zapisano je
decidno da su neki čifluci koje je Gazi Husrev-beg posje-
dovao u Bosni, pošto nema muških potomaka, prema car-
skom zakonu dati pod tapiju. Da je imao sina, onda ne bi
desetina sa njegovih čifluka svake godine išla za carsku
blagajnu, a prema defteru iz 948. (1540), ti čifluci su dati
velikom veziru Rustem-paši“. (Behija Zlatar: Gazi Husrev-
beg, Sarajevo, 2010.)
Za svoje zadužbine Šahdidar je ostavila gotov novac,
kao i jednu kuću u Jahja-pašinoj mahali, poznatijoj kao
Ćurčića mahala. Pretpostavlja se da su Gazi Husrev-beg i
Šahdidar hanuma i stanovali u toj kući, odakle se pružao
lijep pogled na njegove zadužbine. nažalost, nije moguće
utvrditi gdje se tačno nalazila ta kuća. Prema vakufnami,
to je bio kompleks od više kuća s dvorištem. U kući je bo-
ravila do kraja života, a poslije njene smrti namijenila je
da se proda za 15.000 dirhema. Uvakufila je još jednu kuću
uz mesdžid i odredila da u njoj stanuje onaj ko bude učitelj
u školi i imam u mesdžidu.
Šahdidar je svoju džamiju i mekteb uz džamiju izgra-
dila između 1540. i 1556. godine, sjeveroistočno od Gazi
Husrev-begovog hamama, pa je džamija u narodu postala
20
Šahdidar hanuma
poznata kao džamija „Za banjom“. U koncepciji islamskog

grada mesdžidi su predstavljali središte oko kojeg se raz-
vijalo naselje. Mahala koja se formirala oko džamije Šah-
didar hanume u zvaničnim dokumentima nazivala se
Mahala mesdžida Gazi Husrev-begove supruge Haseći ha-
tun.
Legenda kaže da je Šahdidar hanuma lično nadgledala

izgradnju džamije i da je to bila jedna od ljepših džamija
u Sarajevu – drvena, srednje veličine, s vitkom munarom.
izgorjela je u pohodu eugena Savojskog 1697. godine, ali
je ubrzo obnovljena. izgorjela je ponovo u velikom požaru
koji je zahvatio Sarajevo 1879. godine i nije više nikad ob-
novljena. Uz džamiju bilo je i malo groblje u kojem je uko-
pana i Šahdidar, ali je ekshumirano 1950. godine, a nišani
uklonjeni. Danas je na tom mjestu velika stambena zgrada.
Zapis s njenog nišana prepisan je i sačuvan, a u zabilje-
škama prepisivača stoji da se na nišanu nije moglo razaz-
nati je li muški ili ženski. Bio je sedmougaone osnove i
visok tridesetak centimetara.
21
Mi danas možemo samo nagađati kako je mala robinja

zadobila toliku ljubav velikog junaka i dobročinitelja.
nema nikakvih tragova o njihovom zajedničkom životu i
očito velikoj ljubavi. na pitanja kako je izgledala ta njihova
bajka nema odgovora. Rijetki su oni koji znaju da se u Sa-
rajevu početkom 16. stoljeća dogodila jedna prava bajka,
da je robinja Šahdidar postala supruga bogatog i slavnog
namjesnika, a potom i vakifa. nije joj se ispunila želja da
njena „djela traju dok je vremena (svijeta i vijeka)“, ali je
zato otkrivena njena vakufnama (koja, nadajmo se, neće
gorjeti kao džamija koju je napravila), pa tako ipak znamo
ponešto o njoj preko tog teksta.
Znamo, naprimjer, da je „spoznala da je ovaj svijet
izvor obmane, a ne mjesto radosti, da je to mjesto propa-
sti, a ne kuća postojanosti, čije su blagodati sjenke koje
prolaze, onaj koji boravi u njemu je gost koji dođe i prođe,
njegove odjeće obmanjuju, a njegovi su ciljevi povezani s
uništenjem, sretnik je onaj ko ga učini da mu bude popud-
bina za povratak (na onaj svijet) i ko ga utroši za (stvara-
nje) zalihe (za budući život). Kod vakufa obnavljaju se
njegove koristi i u slučaju (čovjekove) prolaznosti i za ži-
vota, kao i u periodu njegovog postojanja i (momenta)
smrti, u smislu riječi Vjerovjesnika i Predvodnika bogobo-
jaznih – neka se na njega spusti Božiji blagoslov na dan
davanja nagrade ili kazne – kada umre čovjek, prestaju
njegova djela, osim u tri slučaja, nauka kojom se (ljudi) ko-
riste, dobro dijete koje se moli za njega i trajno dobro djelo
(op.a. hadis), neka je allah uputi da učini dobra djela i da
zaradi dobročinstva.“
Ovu priču o oslobođenoj robinji Šahdidar i najslavni-
jem bosanskom namjesniku Gazi Husrev-begu ne možemo
22
Šahdidar hanuma
završiti onako kako se završavaju prave bajke jer je ovo

stvarna priča o jednoj ljubavi u Sarajevu s početka 16. sto-
ljeća. ali možemo podsjetiti na ženu koja je imala veliko
srce i bila tako mudra da ništa nije zaboravila niti prepu-
stila slučaju pa je u vakufnami dala precizne upute kako
se i šta treba uraditi u njenom vakufu: za upravitelja je
imenovala Sinanudina Jusufa-vojvodu, odredila da nakon
njegove smrti službu preuzme upravitelj Husrev-begove
zadužbine. Zatim je odredila da upravitelj, kad daje na
zajam novac iz njene zadužbine, to ima učiniti uz znanje
nadzornika, što navodi na zaključak da je ona kao na-
dzornik aktivno učestvovala u poslovanju svoga vakufa.
U Sarajevu više nema njenih zadužbina, preselile su
se u priče i legende, zajedno s pričama i legendama o mno-
gim drugim slavnim i sjajnim Sarajkama.
staro Sarajevo
23
VAKUFNAMA ŠAHDIDAR,
SUPRUGE GAZI HUSREV-BEGA
Prepis:
Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu, Sidžil sarajev-
skog kadije br. i, str. 38-42.
Opis:
Vakufnama je na arapskom jeziku, postoji priličan broj gre-
šaka u prepisivanju, na nekoliko mjesta ispušten tekst. Kraj va-
kufname ne postoji, pa se stoga ne vidi datum.
izdanja:
Vakufnama nije do sada objavljivana.
Prevod ovjere vakufname:
1. Ono što je uključeno i što je ušlo u sastav ovog vakufa i
obuhvaćeno uvjetima i što je ušlo u ovo zavještanje i njegova
pravila, potvrđeno je preda mnom i utvrđeno je kod mene1
...
obrativši pažnju na ono što je potrebno po šerijatu.
Presudom sam ustanovio da je uvakufljenje ispravno pro-
vedeno i da su valjane odredbe o obavezama u osnovi i u poje-
dinostima, temeljeći to na različitim stavovima koji postoje
među ranijim najvećim znalcima šerijatsko-pravnih učenja, po-
stupajući prema uzvišenim prethodnicima.
napisao ga je najponizniji sluga iz Muhammedovog roda,
sluga vjernikovog časnog šerijata Muhamed, sin abdullahov,
prvi kadija u kući uzvišene vlasti, u zaštićenom Carigradu –
neka mu allah uredi život i neka mu olakša kraj, amin!
2. Ovo je prepis vakufname preuzet iz originala, bez ikakvih
dodavanja i nedostataka, prepisao ga je siromah Kasim, sin Mu-
1
nečitko
24
Vakufnama Šahdidar
saov, kadija u Carigradu.

Prevod vakufname:
U ime allaha, Onoga koga treba zaista obožavati, kojem se
klanjaju poglavari, čijem imenu ne može niko naškoditi ni na
zemlji ni na nebesima; On podaruje potpune blagodati i na
ovom i na budućem svijetu i dostojan je da se od njega traži
pomoć u svim stvarima.
Hvala allahu, koji je razasuo širom zemlje džamije u koje
dolaze bogobojazni, koji je podučio adema imenima u školi nje-
gove naklonosti, koji je sa nebesa objavio Kur’an svojim rije-
čima, koji je poslao Svoje ovozemaljske blagodati onima koji se
žrtvuju2... na njemu (ovom svijetu) na njegovom putu3 ... i ob-
dario je one svoje robove koje je htio tako što podižu dobrot-
vorne ustanove i čine razna dobra djela, koji udvostručuje
nagradu za dobročinstva proistekla iz velike brige i čiste po-
bude (i oni liče na onoga koji posije) zrno iz koga nikne sedam
klasova i u svakom klasu po stotinu zrna.4
neka se blagoslov spusti na Muhammeda, predvodnika bo-
gobojaznih, učitelja vjere, otkrivača prave istine, kao i na njegov
čestiti i plemeniti rod i na njegove časne i dobre drugove i na
one koji ih slijede koji se klanjaju i padaju ničice (pred Bogom)
dok se smije vatra plačem goriva.5
a potom: pošto je spoznala da je ovaj svijet izvor obmane,
a ne mjesto radosti, da je to mjesto propasti, a ne kuća postoja-
nosti, čije su blagodati sjenke koje prolaze, onaj koji boravi u
njemu je gost koji dođe i prođe, njegove odjeće obmanjuju, a
njegovi su ciljevi povezani s uništenjem, sretnik je onaj ko ga
učini da mu bude popudbina za povratak (na onaj svijet) i ko
ga utroši za (stvaranje) zalihe (za budući život). Kod vakufa ob-
2
U prepisu nedostaje dio teksta
3
isto
4
Kura’an, ii,261
5
U prepisu stoji na ovom mjestu riječ al-qud vjerovatno pogrešno, umjesto
al-wukud, pa je u tom smislu i prevedeno.
25
navljaju se njegove koristi i u slučaju (čovjekove) prolaznosti i

za života, kao i u periodu njegovog postojanja i (momenta)
smrti, u smislu riječi vjerovjesnika i predvodnika bogobojaznih
– neka se na njega spusti Božiji blagoslov na dan davanja na-
grade ili kazne – kada umre čovjek, prestaju njegova djela, osim
u tri slučaja, nauka kojom se (ljudi) koriste, dobro dijete koje
se moli za njega i trajno dobro djelo6, neka je allah uputi da
učini dobra djela i da zaradi dobročinstva. 7
Željela je da njena djela traju dok je vremena (svijeta i vi-
jeka), pa je uvakufila, zavještala i odredila za dobrotvorne
svrhe, pri čistoj svijesti i u stanju kada važe njene izjave i djela
i kada je sposobna da nešto izvrši i izjavi, trudeći se da pridobije
6
nečitko
7
U tekstu ove vakufname nigdje se ne navodi ime zavještača, jedino se vidi
da se radi o ženi (vakifa). Stoga je bilo potrebno utvrditi čija je to vakufnama
i o kojem se objektu radi. U literaturi je poznato da je Gazi Husrev-beg bio
oženjen. Kako se u ovoj vakufnami određuje da mutevelija i nazir bude ona
ličnost koja bude mutevelija i Gazi Husrev-begovog vakufa, pošlo se od pret-
postavke da bi to mogla biti vakufnama Gazi Husrev-begove žene. na tu mo-
gućnost, tj. da se ovdje radi o vakufnami supruge Gazi Husrev-bega, upozorio
me i ing. arhit. alija Bejtić, na čemu mu se zahvaljujem. Krenuvši od te pret-
postavke, vršena su dalja istraživanja, jer nije nikakav dokaz to što se odre-
đuje da mutevelija u oba vakufa bude jedna ličnost. U knjizi a. Bejtića Ulice i
trgovi Sarajeva (Muzej grada Sarajeva, Sarajevo 1973, str. 415) navodi se ma-
hala Haseći-hatun, a kao osnivač džamije i mahale navodi se Gazi Husrev-be-
gova žena Šahdidar. istu mahalu s navedenim podacima spominje i M.
Mujezinović (M. Mujezinović, islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga
i, Veselin Masleša, Sarajevo 1974, str. 333). ali, Mujezinović navodi i jedan
drugi podatak kad govori o mahali Sinan-vojvode-hatun. On kaže da je žena
nekog Sinan-vojvode, koja je bila robinja Gazi Husrev-begove sestre neslišah,
podigla džamiju u toj mahali na Vratniku. To na prvi pogled nema nikakve
veze s ovim naprijed izloženim, ali on kaže da je sačuvana vakufnama za tu
džamiju, iz koje navodi podatke koji se potpuno podudaraju s podacima iz
ove naše vakufname, tj. da je vakifa sagradila turbe za sebe uz džamiju, a pred-
vidjela je i 3.000 dirhema za podizanje mekteba (up. Mujezinović, isto, str.
372 i ovdje prevod vakufname), pa je očito da je Mujezinović mislio upravo
na ovu vakufnamu. iz toga bi se lahko moglo zaključiti da se ovdje radi o va-
kufnami Sinan-vojvode-hatun za njenu džamiju na Vratniku koja postoji i
danas. ali, kako se radi o različitim podacima, to
26
Vakufnama Šahdidar
milost Onoga kome pripada veličina i uzvišenost onog dana

kada neće koristiti imetak ni djeca, od onoga što je njeno i što
je njen posjed sve dotle dok ova djela ne postanu punovažna i
nakon što ga je (imetak) izdvojila od svog najčistijeg imetka, a
to je cijeli mesdžid kojeg je podigla i sagradila u jednoj od ma-
hala Sarajeva,8 kuće gazija, Bog ga sačuvao od nevolje i štete i
obasuo njegovo stanovništvo blagodatima i radošću9... (vakifa)
je dozvolila (vršenje) molitve u njemu u ime Boga, pa se u
njemu obavljala molitva u džematu s ezanom i ikametom. Su-
višno je (položaj mesdžida) pobliže određivati, jer je to poznato
u njegovoj mahali s obzirom na to da se zna ko ga je podigao; i
uvakufila ga je za one muslimane i muslimanke koji obavljaju
molitvu10... kao što je uvakufio Božiji prijatelj (ibrahim) Kabu –
neka bude blagoslovljen i spasen, budući da vjeruje u Boga i Su-
dnji dan, kao što je rekao Bog vjerujući u Boga i Sudnji dan, kao
što je rekao Bog allahov hram održavaju oni koji u allaha i onaj
svijet vjeruju11, a to je zaista mesdžid koji se temelji na bogo-
bojaznosti onoga koji slijedi pravi put, a ne na zabludi niti onom
je izazvalo sumnju, pa smo pokušali tačno utvrditi čija je vakufnama na
osnovu drugih izvora. U opširnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1604. go-
dine (Tapu ve Kadastro, ankara, TD no 477, fotokopije Orijentalni institut,
Sarajevo, br. 203) u popisu Sarajeva navodi se i mahala mesdžida supruge
Gazi Husrev-bega (Mahalle-i i mesgid-i zevge-i Gazi Husrev-beg, OiS, fo
203/8). na kraju popisa mahale popisan je i vakuf spomenutog mesdžida.
Kako se podaci u tom popisu (gotovina vakufskog novca, plaće svih službe-
nika i drugi troškovi) potpuno podudaraju s podacima iz vakufname, više nije
bilo dileme da se ovdje radi o vakufnami supruge Gazi Husrev-bega. Prema
tome, ovdje treba upozoriti da je vakufnama koju Mujezinović pripisuje kao
vakufnamu Sinan-vojvoda-hatuni ustvari vakufnama Šahdidar, supruge Gazi
Husrev-bega, o čemu jasan dokaz daje navedeni defter.
8
Mesdžid se nalazio u mahali Haseći-hatun i imao je isti takav naziv. Džamija
i mahala mogle su nastati poslije 1540. godine, a prije 1556. Usljed blizine
Gazi Husrev-begove banje, bio je poznat kao mesdžid ili “Džamija
za banjom”. Mahala s džamijom bila je locirana u Ulici Svetozara Markovića,
u blizini Muzičke akademije (M. Mujezinović, nav. dj. str. 333).
9
U prepisu stoje još dvije riječi koje nismo pročitali.
10
nedostaje dio teksta.
11
Kur’an, iX, 18.
27
što je pokuđeno od prvog dana. neka Bog primi njena dobra

djela i neka je nagradi, kao što se nagrađuju dobra djela u raju,
kao što je rekao (Bog). Zar oni ne znaju da jedino allah prima
pokajanje od robova svojih i da samo on prima milostinje.12 (Va-
kifa je uvakufila) i cijeli iznos od 100.00013 srebrnih dirhema
koji su u opticaju od njenog čistog imetka, izdvojenih od njene
ostale imovine, koji je predala muteveliji svojih vakufa14... šeri-
jatskim vakufom i valjanim zavještanjem.
Zatim je spomenuta vakifa, dobrotvorka – neka allah primi
njena dobročinstva – odredila da se sagradi mekteb u blizini
spomenutog mesdžida, u njegovom dvorištu, za 3.000 dirhema
od navedenog iznosa da se (tu) podučavaju lijepom odgoju i
Kur’anu djeca siromaha i siromašna djeca, i to ona djeca koja
još nisu sazrela.
Odredila je da mutevelija daje pod interes (ribh), uz znanje
nazira, navedeni iznos koji preostane, uz jakog jemca i siguran
zalog, tako da njegova vrijednost bude jednaka dvostrukoj vri-
jednosti duga i svake godine da se ubilježi imetak, jamac i zalog,
a prema računu da svakih deset dirhema od toga postane jeda-
naest dirhema za jednu godinu. U ovom treba postupati po
skladnim šerijatskim propisima i na zadovoljavajući i pouzdan
način, kako se ne bi uvukla kamata i kako (taj imetak) ne bi pro-
pao ili se oštetio. neka se radi s trgovcima, zanatlijama, poljo-
privrednicima15 i s ljudima posjednicima, poznatim po bogatstvu,
s ljudima na kojima se vide znaci povjerenja i obilježja ispra-
vnosti. Ovi treba da su poznati među svijetom po lijepim po-
stupcima, a ne po lažljivosti, zavlačenju ili zatezanju (u plaćanju).
12
Kur’an, iX, 104.
13
U spomenutom popisu Bosanskog sandžaka navedena je gotovina ovog va-
kufa u iznosu od 115.000 dirhema. Ovih 15.000 dobiveno je od prodaje kuće
koju je vakifa također uvakufila i odredila da se proda za iznos od 15.000 dir-
hema, što će se vidjeti iz kasnijeg teksta vakufname.
14
nedostaje dio teksta.
15
U prepisu nedostaje ovaj tekst, pa smo ga preveli prema Gazi Husrev- be-
govoj vakufnami za medresu gdje postoji istovjetan tekst.
28
Vakufnama Šahdidar
Za prihode koji se budu ostvarili od spomenutog novca na-

vedena plemenita vakifa ustanovila je zakon na koji se treba
obraćati i pravila na koja se treba oslanjati (tako da) niko ne
može promijeniti ovaj zakon niti ga preinačiti niti iko ima pravo
da iskrivi ova pravila niti da ih preinači, sve dotle dok prihodi
mogu pokriti troškove i dok je dohodak dovoljan za trošenje.
Odredila je da (u ovom vakufu) bude mutevelija pouzdana,
pametna i staložena (ličnost) koja će biti revnosna u (ubiranju)
prihoda na temelju jasnih propisa, koja će trošiti prema moguć-
nostima prihoda čuvajući ljetinu, sigurna u povjerenju i koja
neće biti nemarna niti varalica.
U spomenutom mesdžidu imam treba da bude dobar, da
poznaje šerijat, da bude pobožan, učen, skroman, da poznaje
temelje molitve, njene vadžibe (wagib), sunnete (sunnat) i mu-
stehabe (mustahab), da bude imam onima koji prisustvuju
svim pet dnevnih molitvi, propisanih i određenih.
Mujezin treba da ima lijep i prijatan glas i da zna kada je
vrijeme ezana.
Mualim u mektebu treba da bude pouzdan, pobožan, vedra
lica, blag. On treba da odgaja djecu i da ih podučava Kur’anu.
Halifa, također, treba da se odlikuje navedenim svojstvima i
spomenutim vrlinama.
U spomenutom mesdžidu treba da bude osam poznavalaca
Kur’ana od kojih će svaki učiti po jedan džuz Uzvišenog i časnog
Kur’ana – Furkana, pravilno i lijepo (tagwidan wa tartilan), a
ne nabrzinu.
Odredila je da mutevelija kupi za vakuf jedan posjed od
kojeg će proisticati dobit na svakih 10 dirhema pola dirhema,
a da to bude ili dućan ili mlin ili nešto drugo...
Zatim je odredila da se mogu početi trošiti prispjeli prihodi
i od obnovljenih spomenutih vakufa i upotpunjenog navedenog
novca, ako bi se u bilo kojem slučaju pojavio manjak u njemu.
Zatim je spomenuta vakifa – neka allah primi njena pobožna
29
djela – odredila za muteveliju njenih vakufa svaki dan po tri dir-

hema; za njihovog nazira svaki dan po jedan dirhem; za imama
svaki dan po četiri dirhema; za mujezina svaki dan po dva dir-
hema; za mualima svaki dan po tri dirhema; za halifu svaki dan
po jedan dirhem; za svakog onog koji bude učio po jedan džuz
od osam džuzova svaki dan po jedan dirhem; za svijeće i hasure
svaki dan po jedan dirhem; za onoga koji bude učio suru Jasin
poslije jutarnje molitve svaki dan po pola dirhema, a i za (onoga
ko bude učio) suru al-Mulk poslije noćne molitve svaki dan, ta-
kođer, pola dirhema; za njegovo (vakufa) obnavljanje i upotpu-
njavanje po jedan dirhem.16 ako preostane nešto od toga i
poslije podmirenja svih ovih navedenih troškova, to treba da se
čuva kod mutevelije.
Zatim je odredila mutevelijsku službu za uzora sebi ravnih
i sličnih, Sinanuddina Jusuf-vojvodu, sina ibrahimovog, timar-
nika, dotle dok on bude u životu i dok mu na vrata ne zakuca
zavjesa smrti, pa kad on umre, neka mutevelijska služba njenih
vakufa pripadne onome ko bude mutevelija vakufa umrlog Hu-
srev-bega, kome je oprošteno – neka mu je lahka zemlja i neka
raj bude njegovo prebivalište.
Odredila je službu nazira za svoju vrijednu osobu, dok je u
cijenjenom životu – poživio je uzvišeni Bog i dao joj lijep život
– a zatim da onome ko bude nazir vakufa navedenog umrlog
(Husrev-bega), bude oprošteno.
ako se dogodi manjak u dohotku ili okrnjenje u glavnici u
bilo kojoj prilici i iz bilo kakvih iznenadnih neprilika, neka se
smanji u svim troškovima u omjeru o kojem neće biti pristra-
snosti niti bojazni (da će se pogrešno postupiti).
Zatim je odredila da jedan džuz uči imam spomenutog
mesdžida, drugi džuz mujezin, a ostale za koga ona nađe za sho-
16
Svi ovi istovjetni podaci nalaze se u navedenom popisu Bosanskog san-
džaka (OiS, fo 203). To je upravo dokaz da je ovo vakufnama supruge Gazi
Husrev-bega, jer je u naslovu popisa rečeno popis vakufa mesdžida supruge
Gazi Husrev-bega.
30
Vakufnama Šahdidar
dno dok je u životu, a zatim za onoga koga kadija tog vremena

smatra (prikladnim).
Također je odredila da onaj ko bude imam u njemu (mes-
džidu) bude i mualim u spomenutom mektebu, a onaj ko bude
mujezin, neka bude halifa u njemu.
Ovaj zakon treba poštovati za sva vremena, sve dok postoji
sunce i mjesec i na ove odredbe treba se oslanjati sve dok se
mijenjaju dan i noć.
Ona je, također, uvakufila, zavještala i odredila u dobrot-
vorne svrhe za druge svoje vakufe dio onoga što je njeno i što
je u njenom posjedu, a to je jedan dom koji se nalazi u spome-
nutom zaštićenom gradu u mahali džamije umrlog Jahja-paše.17
(Ovaj dom) graniči s istočne strane imanjem Muhameda, sina
alije, sarača, i imanjem Dudije, kćeri alije, sa zapadne strane
imanjem Hamze, sina abdullaha, obućara, i imanjem Mehmed-
šaha, sina Dauda, atara,18 a s južne strane i sjeverne strane ja-
vnim putem, sa svim granicama i potpunim pravima, sa svim
svojim zgradama, prostorom i dvorištem, bilo spomenuto ili ne
bilo. Odredila je da u njemu ona stanuje kao osoba koja vrši
službu nazira sve dok je u životu, a kada umre i sretne svog Go-
spodara, neka se taj dom proda za 15.000 dirhema koji budu u
opticaju u to vrijeme.19
Odredila je da se svaki dan uče po četiri džuza Uzvišenog

Kur’ana s već spomenutim džuzovima.20
17
Jahja-pašina mahala nazivala se još i Ćurčića mahala, a nalazila se oko ulica
alije Hodžića i Hrgića. Po pričanju ing. alije Bejtića, u toj mahali upravo se
nalazila kuća u kojoj je stanovao Gazi Husrev-beg.
18
atar (ar. ‘attar) je pojam za čovjeka koji prodaje lijekove, travara.
19
Kako se vidi iz popisa Bosanskog sandžaka 1604. godine (OiS, fo 203/8),
tada je ova kuća bila prodata jer je zajedno sa svotom od 100.000 dirhema
koje je uvakufljeno kao gotovina iskazana i svota od 15.000 dirhema,
dakle, ukupno 115.000 (up. ovdje bilj. 13).
31
Odredila je da se taj spomenuti novac, kojim raspolaže mu-

tevelija, izdaje pod interes (ribh) i da se koristi po šerijatskim
propisima na navedeni način.
Od spomenutog iznosa koji allah dadne da iz tog proi-
stekne neka se daje svakom onom koji bude učio te džuzove
svakog dana po jedan dirhem. Odredila je da se ti džuzovi uče
s već ranije spominjanim džuzovima u svako doba dana i da se
svi ti džuzovi i ranije spominjani i ovi sada uče poslije obavlja-
nja molitve petkom (džuma) pokraj grobnice21 spomenute va-
kife nakon što je u nju sahrane. Tih mjesta treba se pridržavati
za sva vremena, izuzev u vrijeme jake zime ili kad pada snijeg
ili kiša tako da džuzovi ne mogu biti otvoreni. Tada neka se
prouče u njenom uzvišenom mesdžidu.
Ukoliko ne bude pogodno vrijeme za prodaju navedenog
uvakufljenog i opisanog doma, spomenuta vakifa odredila je da
se proda za manje od te cijene i da se daje pod interes (ribh) i
da se iskorištava dok ovaj iznos ne postane potpun, to znači
15.000 dirhema koje onda treba davati pod interes (ribh), pa
kad spomenuti (iznos) bude potpun na objašnjeni način, odre-
dit će se za učenje spomenuta četiri džuza, a ako se proda za
taj iznos, neka se višak priključi s dobiti vakufa.
Spomenuta vakifa odredila je da bude džabija njenih va-
kufa onaj ko bude džabija u vakufima umrlog Husrev-bega i
propisala je da navedenom džabiji od prihoda njenih vakufa
pripada svakog dana po jedan dirhem za vršenje džabijske
20
i za učenje ova četiri džuza postoji podatak u navedenom defteru (OiS, fo
203/8). Tamo se, pored navedenih 8 džuzova, spominje još da po dva džuza
uče imam i mujezin ove džamije.
21
U prepisu je upotrijebljen izraz turbe. ali, kako se iz daljeg teksta vidi, nije
se radilo o zatvorenom turbetu jer je vakifa odredila da se prilikom vremen-
skih nepogoda (kiša, zima) džuzovi uče u džamiji.
Ovdje treba upozoriti da je Mujezinović, zbog pogrešnog pripisivanja ove
vakufname Sinan-vojvoda-hatuni, pripisao da je ona podigla i turbe uz svoju
džamiju. Kako se vidi iz vakufname, turbe je bilo podignuto
uz džamiju supruge Gazi Husrev-bega (up. M. Mujezinović, nav. dj., str. 372).
32
Vakufnama Šahdidar
službe.
Spomenuta vakifa također je uvakufila od onoga što je
njeno i što je u njenom posjedu do izvršenja ovog vakufa jedan
cijeli dom koji se nalazi uz njen spomenuti mesdžid. Suvišno je
opisivati mu granice zbog toga što je dobro poznat, sa svim gra-
nicama i pravima, sa svim zgradama i prostorom. Odredila je

da tu stanuje onaj ko bude imam u spomenutom mesdžidu.
Kada postojeća zgrada propadne i sruši se, neka je popravlja
onaj ko u njoj bude stanovao svojim sredstvima, a ne sred-
stvima vakufa.
Zatim, pošto je spomenuta vakifa uvakufila ono što je na-
vedeno i predala spomenutom muteveliji i odredila uvjete koji
su opisani, htjela je da odustane od tog uvakufljenja i da povrati
ono što je uvakufila, (oslanjajući se) na riječi onih koji ne po-
tvrđuju takvo uvakufljenje, a to su najveći znalci šerijatsko-pra-
vnih nauka koji samostalno tumače izvore islama (mugtahid)
– neka je milost Božija na njih sviju. Opunomoćila je čovjeka po
imenu Šudža, sina čelebverdijevog (da je zastupa) u tom. Utvr-
33
đeno je punomoćstvo za odustajanje i povraćanje uz svjedočen

je Sulejmana, sina abdullahovog i Mesiha, sina abdullahovog.
Onda je pokrenula parnicu s mutevelijom pred kadijom čiji se
potpis nalazi na početku ovog dokumenta – neka ga allah uputi
u samostalno i pravilno tumačenje izvora islama (igtihad). On
je ispravnim šerijatskim rješenjem potvrdio valjanost i obaveze
takvog uvakufljenja, u osnovi i pojedinostima, temeljeći to na
riječima onih koji tako misle, znajući da postoje različita miš-
ljenja među najvećim poznavaocima šerijatsko-pravnih učenja.
Onda ovo postade vječnim, ispravnim, šerijatskim i regi-
striranim vakufom, ne može se ni prodati ni pokloniti, sve dotle
dok allah ne ostane jedini Gospodar na zemlji i svega što je na-
njoj On je najbolji nasljednik.
Ovo što je ona uvakufila za svog života i o čijoj je valjanosti
doneseno rješenje, a kad spomenuta vakifa umre, navedeni
vakuf prenosi se na uzora uglednih žena, na ukras plemenitih
gospođa, neslišah Sultan, kći Seldžuk Sultana, nakon njenog
zahtjeva koji bi došao putem zastupanja, jer je navedena vakifa
njena robinja, njeno vlasništvo i njeno pravo, kod kadije u kući
vlasti u Carigradu, koji je presudio da je njeno vlasništvo nakon
provjeravanja vjerodostojnosti spomenutih svjedoka...
Fehim Dž. Spaho: „Vakufnama Šahdidar, supruge Gazi Hu-

srev-bega“, Vakufname iz Bosne i Hercegovine
(XV i XVi vijek), Sarajevo, 1985.
34
35
K. Kovačić: Diva Grabovčeva
36
DiVa GRaBOVčeVa
UMRLA BRANEĆI SVOJE DJEVIČANSTVO
Poput crvenog konca, kroz ovaj ciklus priča o bosan-

skim ženama provlače se nesretne ljubavi i grobovi. U
Bosni bi se mogle skupiti desetine legendi o nesretnim
ljubavima i tajnama koje kriju ženski grobovi. Jedna od ta-
kvih priča jeste i legenda o djevojačkom grobu. „Tamo ne-
gdje u visokoj planini, u kraškoj, divljim škrapovima
izbrazdanoj pustinji stoji samotan djevojački grob, a dje-
vojke sa svih strana, često iz velike daljine, hodočaste k
njemu, da se pomole Bogu i da se molitvom utješene vrate
kući. niti zna povijest svetaca, niti koja legenda, niti fra-
njevačka kronika išta o toj bezimenoj djevojci, kojoj hrle i
katoličke a koji put i muslimanske djevojke kao na prošte-
nje, te ju je narod zaodjenuo svetačkim nimbusom.“ (Ćiro
Truhelka: „Djevojački grob“, Zagreb,1923.)
Ovako počinje priča o Divi Grabovčevoj koju je zapisao
Ćiro Truhelka, arheolog, istoričar, istoričar umjetnosti, ne-
kadašnji kustos i direktor Zemaljskog muzeja za Bosnu i
Hercegovinu (Osijek,1865-Zagreb,1942).
Šćitski fratri pozvali su Truhelku 1909. godine da pre-
traži grob na planini Vran i ustanovi šta se u njemu krije,
da im razjasni jesu li oni, slijedeći tradiciju i pobožnost
svog naroda, zalutali u krivovjerje ili su nasjeli na podvalu
pa misu služe na grobu u kojem su pohranjene kosti neke
životinje. Još i prije iskopavanja „pionir“ Truhelka (kako
sebe naziva u knjizi „Uspomene jednog pionira“, Zagreb,
1942.) je na samom grobu na Vranu otkrio čudo: na jed-
nostavnom grobu, ograđenom prostom drvenom ogra-
37
dom da stoka ne prilazi, cvjetala je zečija stopa (Geum coc-

cineum), što je pravo botaničko čudo. Domovina ovoga
cvijeta je Mala azija. U evropi ga ima samo na Balkanu, i
to u Rodopi i na Šarganu, a „na cijelom pet stotina kilome-
tara širokom prostoru odanle do Dinarskog gorja nije
nađen ni jedan komad toga cvijeta, osim jedan na Bjela-
šnici, gdje ga botaničari, pretražujući pomno svu planinu,
ne mogoše više naći, a eto tu na Djevinu grobu mogla bi
ga se cijela kita nabrati (…) Da je na svom putu dospjela i
do Djevina groba, nije do sada niko slutio i tu je kao svje-
dok davne geološke prošlosti doista malo čudo, ma da mu
znanost znade tumača.“ (Ćiro Truhelka).
zečja stopa
iskopavanja su pokazala da su u grobu ostaci djevojke

od 16-17 godina. i to je bilo otprilike sve što je Ćiro Tru-
helka mogao saznati o zagonetnoj djevi, iako se po njoj već
38
Diva Grabovčeva
tada zvao planinski do, planinski obronak između Gvozda

i čvrsnice, te gorski potok što se ispod njih ulijeva u ne-
retvu. narod je vjerovao da je ova planinska djeva pomoć-
nica djevojaka koje drže do svog djevičanstva i da molitva
na njenom grobu svakoga (uključujući i muškarce) okre-
pljuje i u tuzi tješi. Vraćajući se kući, Truhelka je, kaže,
upoznao starca arslanagu, koji mu je otkrio tajnu djevina
groba u planini i ispričao ono što „nikom kazivao nije“.
Dalje tvrdi da mu je stari arslanaga pričao ono što je
pouzdano znao jer je i sam bio jedan od sudionika u životu
mrtve djeve kojoj narod hodočasti. naime, bio je kum dje-
vojčine familije i svjedok njenog stradanja. Prema starče-
vom svjedočenju,Truhelka je napisao priču. Objavio ju je
prvo u podliscima jednog zagrebačkog lista i posvetio svo-
joj preminuloj unučici Tanji, a kasnije je to objavio i kao
knjigu „Djevojački grob“ (Zagreb, 1923.).
naravno, priča počinje od početka, u vremena stara,
kad je posljednji bosanski kralj izgubio vlast i život, uve-
like zahvaljujući izdaji. i kao što često biva u životu i priči,
dva brata rođena izabrala su suprotne strane. Jedan je pre-
šao na islam i služio u carevoj vojsci protiv svoga kralja, a
drugi je ostao u svojoj vjeri i na svojoj zemlji. Taj prvi uh-
vatio je kralja na prevaru i za to bio bogato nagrađen –
dobio je toliko zemlje koliko može za dan jednim konjem
objahati. Mlađi brat ostade vjeran domovini i pradjedov-
skoj vjeri. Borio se pod kraljevim barjakom, a nakon kra-
ljevog pogubljena zajedno sa mnogom bosanskom
vlastelom otišao u Dubrovnik tražeći pomoć za Bosnu.
Kad je shvatio da tamo ne može dobiti nikakve pomoći,
vratio se u Bosnu da bude sa svojim narodom i možda mu
pomogne bolje se snaći pod novim gospodarom. Dvorac
mu bio usred zelena grabova gaja pa ga prozvaše Grabo-
39
vac i tako se braća podijeliše i po prezimenu. Stariji Ka-

sumbeg ostade Kopčić, a mlađi brat Braja posta Grabovac.
Kopčići su bili bogati, a Grabovci preseliše u selo i posta-
doše seljaci, premda prvi i glavni u selu i okolici.
Stoljeća koja su došla prekrila su zaboravom kralja i
prošlost, pa i priču o dvojici braće. njihovi potomci su i
dalje živjeli na istim prostorima. Kopčići su bivali sve bo-
gatiji i silniji pamteći Kasumbega kao mudrog i sposob-
nog osnivača svoje bogate loze i zaklinjali se pred
njegovim turbetom koje i danas još stoji. Grabovci su bili
pošteni i marljivi. nisu imali mnogo, ali bili su Bogu zah-
valni na svemu što im daje i pamtili priču o svojoj lozi.
nekada, za vrijeme turske vladavine (prema Truhelki,
u vrijeme mladosti njegovog pripovjedača arslanage), po-
šteno, marljivo i bogobojazno živio je Luka Grabovac sa
svojom ženom Lucom, a nedaleko od njega bogato i ba-
hato živjeli su Kopčići. Luka Grabovac i žena mu Luca bili
su već u poodmakloj dobi kad se dogodilo čudo i kad je
Luca rodila. U silnoj radosti izabrali su pomalo neobično
ime i kasnorođenu kćerku nazvali Dijeva, tj. Diva kako se
izgovaralo u njihovom ikavskom kraju. „istina, stari fra
Marijan na Šćitu, koji je kraj ruševina pogorjele crkve sje-
dio u maloj kućici i čuvao tradicije nekog slavnog ramskog
manastira, sjećajući se epistola fra Grge Varešanina, pro-
povjednika protiv mnogih narodnih običaja, zazirao je
malo od tog imena, što ga roditelji djetetu odabrali, pa je
za veću sigurnost uz narodno ime Diva zapisao u matri-
kulu u zaporci i kalendarsko „Virginija“. U kući i oko kuće
sve je malu zvalo Divom i kao Diva je odrasla.“ (Ćiro Tru-
helka)
40
Diva Grabovčeva
iako je, prema Truhelki, fra Marijan zazirao od narod-

nog imena Diva (jer u narodnom vjerovanju ime određuje
sudbinu, što bi trebalo značiti da se djevojka iz nekog raz-
loga nikad neće udati) i on sam joj daje to ime: Virginia u
prevodu znači djevica. Pošto to ne može biti fratrova gre-
ška ili neznanje, znači da nam već sami početak ove „pri-
povijesti“, zapravo legende otkriva mnogo o sudbini male
Dive.
grob Dive Grabovčeve na Kedžari
Ostarjelim roditeljima djevojčica je velika radost i za

njih je ona najljepša, najpametnija, najbolja. ali, i za sve
druge koji su je ikad vidjeli Diva je bila lijepa, pametna,
draga, vrijedna, poštena, humana, plemenita, uvijek
spremna pomoći kome pomoć treba, a iznad svega se uz-
dizala njena velika i čista ljubav prema Bogu. Ta ljubav
prema Bogu i vjera u njega davale su joj snagu i neki mir
41
kojim je zračila i razumjela svijet oko sebe uprkos tome

što životnih iskustava nije imala. Još od djetinjstva bila je
toliko posebna da joj se momci iz sela nisu udvarali iako
je bila prelijepa, djevojke bi prekidale ogovaranje kad bi
im ona prilazila, imala je blagost i milosrdno srce, koje je kao
neka magična sila djelovala na svakoga, samo njeno pri-
sustvo i blagi osmjeh pružali su utjehu i donosili mir, „bila
je radost očinje kuće, utjeha siromaka i ponos čitavog sela.“
S obzirom na to da je samo njeno rođenje bilo čudo
(zbog majčinih poznih godina, što je inače čest motiv u le-
gendama i predajama, čime se naglašava da su te osobe
odabrane), mala Diva nije mogla biti obično dijete. To čudo
joj je nametnulo neku posebnu sudbinu, nagoviještenu u
imenu.
i jednog dana dogodi se ono što se moralo dogoditi:
prvo iskušenje i opasnost za mladu djevu stiglo je sa lije-
pim, mladim i bezobzirnim Tahir-begom, kojeg je „pozna-
vala sva okolica od kupreških vrata pa do Rame pod
imenom bijesna Tahirbega kao djevojačkog napasnika i
bezobzirna čovjeka, čijem se jogunluku nitko nije mogao
oteti“. Sreli su se na izvoru dok je Diva, zajedno s ostalim
djevojkama iz sela došla po vodu. Beg je ostao zatečen Di-
vinom ljepotom: „Ta, Bože, to je lijepo kao sunce! Tko li je
ta ljepotica? (…) Tako ti očiju, djevojko, reci mi, tko si, čija
li si? – upita beg ponovno te pruži ruku, da i nju prihvati
za podbradak, ali čim to Diva zapazi, uspravi se ponosno,
ošinu ga okom, iz kojega sijevahu strijele te snažnom kret-
njom desnice odbaci drzovito ruku, koja je mladiću klo-
nula niz bok. Beg namršti čelo, a drugarice gledajući taj
prizor opkolile, kao da su se dogovorile, Divu, da je zaštite,
a ako treba, i obrane.“
42
Diva Grabovčeva
iako se ništa nije dogodilo, taj prvi susret bio je sud-

binski. nakon susreta sa Divom, Tahir-beg se potpuno pro-
mjenio. Sam pogled Divinih tamnomodrih očiju učinio je
čudo: „živahni, jogunasti mladić, otkako je ugledao Gra-
bovčevu Divu promijenio se u mirna,, zamišljena, koji put
upravo nujna čovjeka, tako, da je stari abdurrahmanbeg
znao u šali zapitati, na što li je „bijesni“ Tahirbeg nagraj-
sao, te se tako upitomio“.
Sreli su se još nekoliko puta. Tahir-beg je bivao sve za-
ljubljeniji i nije više mogao zamisliti život bez lijepe „se-
ljančice“. nekada momak „koji je na daleko bio na glasu
zbog svojih ljubavnih doživljaja, koji je ašikovao jednako
s muslimanskim kao i s kršćanskim curama i za koga se
govorilo, da mu se nijedna cura ne može oteti kao ni janje
gorskom vuku, a kada bi se koje nasitio, okrenuo bi joj leđa
i tražio drugu“, bolovao je za lijepom kršćankom. Zbog lju-
bavi prema Divi shvatio je koliko se puta „ogriješio o lju-
bav igrajući se iz obijesti srcima djevojačkim“ i sada se
Divi zaklinjao u pravu ljubav. Diva je bila mirna i sigurna
u svoju vjeru: „ne kuni se, beže, jer nismo jedno prema
drugom: ti beg, a ja sirota seoska djevojka, ja se molim
krstu, a ti se klanjaš Ćabi. naši putevi od starine drugim
pravcem teku i nek znadeš, ništa ih sastaviti neće, pa ni
ono, što ti ljubavlju zoveš.“
Tahir-beg nije odustajao. nije mogao više zamisliti
život bez prelijepe Dive, a niti je mogao pristati na odbi-
janje. Odlučio je da je isprosi, znajući da se to protivi svim
vjerskim i društvenim nazorima bosanskog begovstva i da
će se sva rodbina zgražati jer „bezi Kopčići vodili su od sta-
rine samo djevojke iz begovskih kuća a i tu bi probirali
stare sojlije i zazirali od kuća, koje su u novije vrijeme svo-
43
jatale naslov bega, a da niko ne zna, tko ih je zapravo za-

bilježio i da, otkad stoji Ćaba, nije bilo, da je Turčin uzimao
ćafirske djevojke“. Međutim, nakon što je vidio Divu i njena
dobrota prodrla i do njegovog srca, Tahir-beg je znao i to
da „ne pita srce ni za vjeru, ni za rod, ni soj, nego pita, što
je njemu drago“. a njemu je bila draga samo Diva i htio joj
je dokazati ljubav i poštene namjere. Otac Džafer-beg u
početku se protivio, ali uz mačinu pomoć sin jedinac po-
slao je oca u prosidbu. ne sumnjajući baš nimalo u poziti-
van odgovor, stari beg otišao je u Grabovčevu kuću i
zaprosio Divu. na njegovo veliko iznenađenje, Diva je od-
bila ponudu, a Luka Grabovac podržao je kćerkinu od-
luku: „nije kršteno čeljade za nekršteno, pa makar i bilo
najstarijeg soja, a što se loze tiče, neka znadeš Džaferbeže,
moja loza ni za dlaku nije mlađa od tvoje…“ Odlazeći, uvri-
jeđeni beg je zaprijetio: „Zapamtićeš Džaferbega Kopčića,
ti seljačino – ćen-ćafire (pasji nevjerniče)!“
Znajući kakvu je sramotu Divina odluka donijela bo-
gatoj begovskoj kući, roditelji su je sklonili na planinu, u
katun kuma arslanage. Tahir-begu je ostala još samo ot-
mica i on ide do kraja. U staro vrijeme otmice djevojaka u
Bosni bile su česte; uglavnom bi bile dogovorene s djevoj-
kom kojoj bi otac branio udaju. „Drugačije je bivalo, ako
ni otac ni djevojka nisu pristali na prošnju. Onda otmica
nije bila namještena, nego ozbiljna i često povodom krva-
voj drami. (…) često se onda dešavalo, da bi svatovi-oti-
mači, ako su bili brojem slabiji, podlegli i svi mrtvi ostali
na krvavu razbojištu. Takovih svatovskih groblja znade
narod u Bosni još danas i priča o mrtvim svatovima…“
Pošto je naumio otimati seljanku, Tahir-beg nije mogao ra-
čunati na pomoć od svojih pa se sjetio svoga kmeta Riste
Furtule, najlukavijeg i najodvažnijeg u svome selu.Obećao
44
Diva Grabovčeva
mu je pokloniti čifluk na kojem je kmetovao i Risto je rado

pristao.
Kmet se dobro potrudio i otkrio gdje se Diva skrivala.
Kad su krenuli u otmicu ponio je bocu rakije da joj silom
salije u grlo i opije je, te sohu: „ako se djevojka nikojom
silom ne može prisiliti da ide, provuče joj se soha iza leđa
kroz oba rukava gunjca, da joj ruke stoje raskrštene, te
njim ni maknuti ne može a kamo li se obraniti. Cura je
onda tvoja, ti s njome radi po svom ćejifu i ne boj se, da će
ti odoljeti. Kad je oženiš bez nikjaha (vjenčanja), da vidiš,
kako će svojevoljno poći za tobom i bježati pred ostalima,
samo da joj se ne sazna sramota. eto ova ista soha natje-
rala je po gdjekoju prkosnu i ponosnu djevojku, da je pošla,
za kim nije htjela, ko što ide pitomo janje za ovcom!...“
Risto je ubio Divinog psa čuvara, boca s rakijom se
prolila, provukao je djevojci sohu kroz rukave i da bude
tvrđe svezao joj obje ruke uz njene krajeve. i kao starokr-
šćanska mučenica, koju razapinju na križ, stajala je Diva
nijema i nepomična, pogleda uprtog u nebo. Risto i brat
mu sklonili su se da Tahir-beg uradi „šta treba“. a on ju je
molio da pođe za njega dobre volje i sačuva ga nasilja
kojeg bi se sav svoj vijek stidio; obećavao da će joj „zemlju
u raj pretvoriti“… jer bez nje život mu je pakao….
Svejedno, Diva ga nije htjela, i u tim strašnim trenu-
cima vjera i djevojački obraz bijahu joj najvažniji: „Diva
klonu korak natrag, pogleda opet u nebo i zavapi: - Sveta
Gospo, pomozi mi jadnici očuvati obraz! – i uto se dogodi
čudo: slabo, jedva doraslo djevojče, osjeti, kako su joj od
jednoć ojačale mišice, kao da je njima čelik mjesto krvi za-
strujao. Trgnu rukama, a ona jaka grabova soha, koja je
podnosila toliko tereta, prebi se na pola kao slamka. Jedna
45
pola osta djevojci u ruci……“

ipak, Diva Grabovčeva, djevojka-mučenica bila je
uskoro mrtva. nož u grudi zario joj je Tahir-beg, a ona se,
prije nego što je pala na zemlju i umrla, na trenutak zau-
stavila na koljenima s pogledom prema nebu. Time je po-
svjedočila svoj temeljni stav. Posljednje riječi upućene
kumu arslanagi Zukiću iz Varvare koji je kasno stigao bi-
jahu: „nego jedan ću ti amanet ostaviti: pozdravi mi oca i
majku i sve na domu i kazuj im, da lako umirem i da Bogu
hvalim, što me je pomilovao, te sam svojom krvi mogla da
obranim djevojaštvo svoje. Kazuj im to i nek se Bogu mole
za me i zahvaljuju na milosti!“
Kum arslanaga Zukić ubio je Tahir-bega i osvetio Divu
Grabovčevu, a ljeto iza Divine smrti, na godišnjicu, kre-
nula je povorka djevojaka na grob da se na njemu pomole
i taj grob u planini prešutno je postao svetim mjestom. i
to traje sve do naših dana. Svake godine prve nedjelje u
julu slavi se spomendan njenog mučeništva, kada se služi
sveta Misa i hodočasti na Divin grob. i cvijet po imenu „ze-
čija stopa“ i dalje cvjeta ne šireći se dalje od ograde groba.
Sudbina Dive Grabovčeve bila je inspiracija mnogim
piscima, publicistima, slikarima, vajarima, kompozito-
rima, redateljima: Fra Blago Karačić: „Diva Grabovčeva“
(pučka tragedija, Duvno,1978; ivan aralica: „Graditelj
svratišta“, Zagreb, 1987.;Dubravko Horvatić: „Diva Grabo-
vica“ (Pripovijest za djecu), Zagreb, 1987.; Mirko Jozić:
Simbol identiteta i uporište nade; fra Mijo Džolan: „Poruka
mučenice Dive Grabovčeve“; 1998. godine postavljen je
brončani spomenik, rad kipara Kuzme Kovačića. Miljenko
Karačić napravio je film pod naslovom „Divin krik s Vrana“
koji je na 15. iTF CRO 2012 – Međunarodnom festivalu tu-
46
Diva Grabovčeva
rističkog filma osvojio posebno priznanje za „iznimno kva-

litetnu te dojmljivu redateljsku i scenarističku priču o da-
vnim zbivanjima na ovom lokalitetu, u funkciji očuvanja
baštine i daljnjeg razvoja hodočasničkog turizma“.
iako se to na prvi pogled ne bi reklo, priča o Divi Gra-
bovčevoj istovremeno je priča o zajedničkom životu raz-
ličitih religija i kultura na ovim prostorima tokom mnogih
stoljeća. Taj zajednički život temeljio se na poštivanju uni-
verzalnih i elementarnih etičkih vrijednosti kao što jasno
pokazuje i ova priča. ne služi dobru i istini onaj ko je „naš“
nego onaj ko poštuje istinu i temeljne ljudske vrijednosti
pa zato poštovanje ne dugujemo „našem“ zločincu nego
čestitom čovjeku bez obzira na to je li „naš ili „njihov“. U
zločinu protiv Dive Grabovčeve sudjeluju i kršćani, a štiti
je koliko je mogao njezin kum musliman koji je na kraju i
osveti. naime, treba podsjetiti da Divinu porodicu veže
kumstvo i dugogodišnje iskreno prijateljstvo sa muslima-
nom arslanagom. Svjesni opasnosti koja joj prijeti nakon
odbijanja Tahir-begove prosidbe, Divu sklanjaju u njegov
katun na planini. i pošto je otac nije smio posjećivati jer
bi se otkrilo gdje je, u posjetu joj dolazi kum arslanaga.
Kad je vidio četiri konja bez jahača naslutio je zlo, požurio
i nažalost, kasno stigao. Upravo na njegovim rukama Diva
je izdahnula, a on je i osvetio smrt nevine djevojke. Pošto
je otac star, a nema brata najbliži rod je kum. Dakle, živjelo
se poštujući razlike i prijateljujući sa onim drugim, a
Tahir-beg je siledžija i za svoje; ali on kao pripadnik više
klase osjeća da može i mora imati sve što poželi što je oso-
bina svih neobuzdanih bogataša.
47
48
UMiHana čUViDina
ČAMDŽI MUJO I LIJEPA UMA /
VJEKOVNA SUDBINA BOSANSKE ŽENE
Sudbina Umihane čuvidine, jedine bosanske alhami-

jado pjesnikinje o kojoj su sačuvani podaci, tipična je,
bolno karakteristična sudbina bosanske žene. Ona s jedne
strane impresionira dubinom i intenzitetom svoje ljubavi,
uliva duboko poštovanje svojom vitalnom snagom i spo-
sobnošću da kreativno živi, ali je s druge strane primjer
tragike i osujećenosti, jer ju je historija kao tolike bosan-
ske žene osudila na to da svoju veličanstvenu ljubav opla-
kuje umjesto da u njoj uživa. naime, kad je u julu 1813.
godine zloglasni (istom prispjeli) bosanski namjesnik De-
rendeli ali-paša pokupio vojsku po Krajini, Hercegovini i
Bosni te krenuo protiv srpskih ustanika, među zastavni-
cima bosanske vojske bio je i Umihanin zaručnik čamdži
Mujo (iz sarajevskog naselja Bistrik). Prema istoriogra-
fima Kemuri i dr. Ćoroviću, ovaj zastavnik poginuo je u
boju pod Loznicom. iz žalosti za njim, Umihana je do smrti
ostala neudata.
Za vjerenikovu pogibiju saznala je u oktobru ili no-
vembru 1813. godine, kad se Derendeli ali-paša vratio s
vojne u Srbiji. Odlučila je ostatak života provesti kao vje-
renica junaka čamdži Muje, čuvajući uspomenu na njega.
njemu u čast spjevala je pjesmu „Sarajlije iđu na vojsku
protiv Srbije“. To je duža epska pjesma od 79 stihova (sa
52 stiha u desetercu tipa bliskog narodnoj pjesmi), pisana
arapskim pismom u bosanskom jeziku. Ujedno, to je njena
najpoznatija i jedina u originalu sačuvana pjesma. Muha-
49
med Hadžijahić kaže da se „spjev o vojni Sarajlija sačuvao

među muslimanima do danas u usmenom predanju, jer je
merhum ibrahim aga Musakadija (umro 24.juna 1935)
znao ovu pjesmu napamet“. Značajno je da su se sačuvale
dvije varijante ove Umihanine pjesme, a potječu iz Tra-
vnika i Mostara. Prvu je pjesmu zabilježio Kamilo Blagajić
od Velibega Hasanpašića iz Travnika, a nastala je između
1827. i 1850. Pjesmu iz Mostara zabilježio je Mehmed Dže-
laluddin Kurt u svojoj klasičnoj zbirci prema kazivanju
majke nazife.
Umihana nije dopustila da život pobijedi i donese za-
borav, tako da je čitav život pjesmama oplakivala „najboljeg
junaka-stjegonošu“, svoga dragog Muju. Zbog besprimjer-
nog sevdaha prozvala se Sevdom, pa je u narodu mnogo
poznatija pod tim imenom.U pjesmi „čamdži Mujo i lijepa
Uma“ Umihana nam otkriva svoju bol za izgubljenim vje-
renikom govoreći da ga je žalila tri godine dana, za godinu
lica ne umila, za drugu ne nasmijala se, a za treću kosu ne
oplela. Kad je nastala četvrta godina odrezala je kosu
(možda najvažniji ženski ukras) i “poslala daji na kapiju,
ko prohodi da joj kosu žali”, dakle, da svi saznaju za njenu
bol i odricanje od života jer je „izgubila svog suđenika, što
ga neće steći dovijeka.“
Odricanje od svog ženskog bića i „normalnog“ života
njenim je sugrađanima pokazalo da je lijepa djevojka iz si-
romašne, ali čestite sarajevske porodice zaista nešto izu-
zetno. Taj je postupak izazvao istovremeno divljenje i
sažaljenje, pa se o Umihaninoj ljubavi počelo pričati još za
njenog života. Mnogi su njenu odluku da se nikad ne udaje
smatrali ludošću jer je „smrću zaručnika djevojka oslobo-
đena svih obaveza i može tražiti sebi muža“. Međutim,
50
Umihana čuvidina
Umihanina ljubav bila je zaista nešto posebno. Ta ogromna

ljubav i bol zbog zaručnikove smrti probudili su u njoj
književni dar i Bosna je dobila prvu muslimansku pjesni-
kinju o kojoj postoje podaci koji to potvrđuju. inspirisana
narodnom pjesmom, Umihana je pisala lijepim i već do-
voljno izgrađenim narodnim jezikom posežući rijetko za
turcizmima, jedino u slučajevima gdje joj nije bila pri ruci
narodna, za poeziju pogodna riječ. inspiracija narodnom
pjesmom bila je razumljiva. Sjetimo se da je tzv. anonimna
ili narodna pjesma u svim književnostima korijen iz kojeg
izrastaju individualni talenti i autori.
njene pjesme bile su toliko popularne da su se po ma-

halama pjevale kao narodne. neki autori navodili su da se
u starom Sarajevu (u vrijeme prije Drugog svjetskog rata)
još mogla čuti izreka „Voli kò Sevda“. Književni istoričari
pretpostavljaju da se Umihanine pjesme danas smatraju
narodnim ali tvrde da se svega tri pjesme sa sigurnošću
51
mogu smatrati njenim.To su „Sarajlije iđu na vojsku protiv

Srbije“, „Pogibija aga Sarajlija pod Loznicom 1813.“ i „čam-
dži Mujo i lijepa Uma“.
Umihana Sevda čuvidina (prije se pisalo čujdina, ali
se ustanovilo da to nije tačno) rodila se oko 1794. godine.
Prema istoriografu Sejfudinu Kemuri, rođena je u sarajev-
skom naselju Hrid. Kuća joj je bila na uglu Mujezinova so-
kaka, a po jednoj usmenoj verziji, nešto niže od Hrida, u
Hrvatinu. Zvanični podaci o njoj ne postoje ni u jednom si-
džilu šerijatskog suda u Sarajeva, jer nije ispunjavala ni-
jedan od četiri obavezna uslova da bude upisana: kad bi
se pred sudom obavilo vjenčanje; kad bi umrla žena osta-
vila spornu oporuku ili kad bi njena ostavština bila pred-
metom nasljednog postupka; u slučaju da je žena postala
vakif, te ako bi žena umrla kao šehid. Umihana čuvidina
nije bila ništa od toga, pa službenih zapisa o njenom po-
stojanju nema. Po jednoj verziji, u neka bolja vremena,
njena porodica pripadala je aščijskom esnafu. a prema
nekim pričama, posljednji je od Ćujda živio u Sarajevu,
bavio se kulukčijskim obrtom (izradom mačeva) i umro u
vrijeme Husein-kapetanovog ustanka (1830-1832). Vre-
menom je, kaže se, porodično ime Ćujda zamijenjeno iz-
govorivim čuvide.
Kako je stvarno Umihana čuvidina živjela, kad je
umrla i gdje je tačno sahranjena, nemoguće je ustanoviti.
Kemura (u knjizi objavljenoj 1912. godine ) piše da je od
svoje nane slušao priče o pjesnikinji Umihani. Pamtila ju
je kao staru djevojku koja je stanovala na lijevoj obali Mi-
ljacke na Hridu. Smatra se da je umrla oko 1850. godine i
da je sahranjena „pod Gajem“ na Hridu, vjerovatno bez na-
tpisa na nišanu jer se u to vrijeme siromašnijim ženama,
52
Umihana čuvidina
uz to još neudatim i prostijeg roda, nije običavalo stavljati

natpis na nišan.Međutim, Umihana je dobila spomenik
druge vrste, svakoj pjesnikinji sigurno draži od onoga
„pravog“ kamenog. Džemila Hanumica Zekić, bosanska
pjesnikinja koja je ponovila Umihaninu tužnu sudbinu da
svoju ljubav oplakuje umjesto da u njoj uživa (i njoj je rat
oteo vjerenika, a ona odlučila ne udavati se), napisala je
pjesmu „Umrloj pjesnikinji Bosne“ (Umihani Ćujdinoj):
„….Za grob ti se ne zna, lijepa Umihano,

Zato ti se spomen podići ne može,
Da se znade da si pjesnikinja bila,
U doba staro, teško i ratno,
Kad i djeve znaše za krvave nože.“
Važno je naglasiti da je izvor njezinih pjesama stvarni

ženski, ako hoćete erotski doživljaj, a ne religijski ili pa-
triotski osjećaji, koji su do tada prevladavali u poeziji, od-
nosno individualn iskustvo i osjećanje, a ne zajedničko
iskustvo i pripadanje kolektivu tako da slobodno možemo
reći da s njom počinje individualizam. i pored velikog
duševnog bola, Umihana u svojoj pjesmi „Sarajlije iđu na
vojsku protiv Srbije“ ne spominje smrt voljenog, ali još ne-
vjenčanog muškarca. na kraju pjesme opjevava povratak
junaka Sarajlija iz boja među kojima nema više njenog
Muje, i tad se jasno ocrtava njena bol, suptilni lirski motiv
ove epske pjesme. iz naročitog poštovanja i ljubavi, pjesni-
kinja zaručnikovoj junačkoj sjeni posvećuje svoje stihove,
ali, iz obzira prema tadašnjim profinjenim društvenim
konvencionalnostima muslimanskog života, ne spominje
53
svoju ljubav prema njemu niti njegov tragični završetak.

Mnoge Umihanine pjesme smatrale su se dugo narod-
nim i još se ne zna tačno šta je sve napisala. istraživači se
slažu kod samo tri pjesme, a pretpostavlja se da ih je
mnogo više. Prije svega bi to mogle biti one pjesme u ko-
jima se hvali ljepota i junaštvo Muje bajraktara, koji možda
u stvarnom životu nikome, osim svojoj Umihani nije bio
nešto posebno ni po ljepoti ni junaštvu, ni po nekoj drugoj
osobini, ali je u pjesmi sačuvano ono što ga je njegovoj
Umihani činilo jedinstvenim, tako da je danas, preko dvije
stotine godina nakon njegove smrti, on upravo onakav
kakvim ga je vidjela i doživjela njegova draga. a zar bi i
mogao biti drugačiji čovjek kojeg je jedna sjajna pjesniki-
nja tako i toliko voljela?!
54
55
hadži Staka Skenderova
56
HaDŽi STaKa SKenDeROVa

FEMINIZAM U OSMANSKOM SARAJEVU
Dok je otprilike u isto vrijeme George Sand (1804-

1876) svojim muškim odijelom sablažnjavala Pariz, Hadži
Staka Skenderova (1828-1891) nosila je u „nekoj dalekoj
zemlji, u srcu Balkana“ i to „usred Sarajeva, gdje bujno
raste porok divljaštva“ mušku odjeću, pušila duhan, zala-
zila u kafane i otvorila školu za žensku djecu. Ogovarali
su je, ali sablažnjavala nije nikoga, barem ne zbog muške
odjeće. i ona je, kao i George Sand, mnogo čitala i pisala,
objavila je i knjigu – prvi ruski konzul u Sarajevu aleksan-
dar Fjodorovič Giljferding (1831-1872) preveo je i pripo-
jio svojoj knjizi putopisnih bilješki njen „Ljetopis“. Obje su
još kao djevojčice nosile mušku odjeću: George Sand samo
povremeno, a Staka stalno (u to vrijeme u Bosni nije bilo
nezamislivo da i kršćani i muslimani svojoj ženskoj djeci
oblače mušku odjeću). i obje su veoma dobro shvatile važ-
nost muške odjeće u patrijarhalnom društvu. Staku Sken-
derovu „muško odijelo oslobađalo je zatvaranja u krug
domaćinstva, omogućavalo joj slobodan pristup u krug
muškaraca i – čudno je to reći – u crkve (jer u Bosni dje-
vojke i mlade žene posjećuju bogosluženje samo za vri-
jeme posta i ponekad za vrijeme najvećih praznika, a
odlazak u crkvu u druge dane smatra se za njih već nepri-
ličnim), no u isto doba ono je stavljalo pred nju obaveze u
odnosima prema crkvi i narodu, koje nema obična bosan-
ska žena.“
naravno, prerušavanje George Sand potrajalo je krat-
ko, prepoznali su je i ubrzo je počela sablažnjavati kao od-
57
rasla žena koja se u javnosti pojavljuje odjevena kao mu-

škarac. Osim slobode kretanja i praktičnosti, time je tražila
i „muška“ prava: da sama raspolaže svojom zaradom i
sama odlučuje o svojoj sudbini. nosila je hlače i muški se
izborila da živi „po svom“. U Stakinom slučaju izbor muške
odjeće značio je još, kao što kaže Giljferding, i odricanje
od udaje. Osvajanje mjesta rezervisanih samo za mu-
škarce, kao što su kafane i crkva za tadašnje patrijarhalno
Sarajevo bilo je nezamislivo. Muško odijelo na ženi bio je
očigledno jedan od načina da se osvoji sloboda kretanja i
živi drugačije od propisanog. Staka Skenderova išla je
svaki dan u crkvu, zalazila u kafane, pila rakiju i pušila
duhan. ali, to je bio samo mali dio ravnopravnosti za koju
se izborila, najvažniji je bio njen društveni angažman.
Pošto je dobro znala turski, često je na sudovima zastu-
pala siromašne, pisala pisma,molbe, žalbe, borila se kod
vlasti da se neke stvari u gradu promjene (npr. zahvalju-
jući njoj prvi put su podignuta zvona na crkvama, a pra-
voslavni kršćani sahranjivani javno, „uz pratnju s pojanjem
kroz varoš“, što je do tada bilo zabranjeno), obilazila je zat-
vore, hrabrila i pomagala zatvorenike, u svoju kuću pri-
mala sirotinju tako da je uvijek imala po 2-3 siromašne
djevojčice koje su kod nje živjele. Pazarnim danom u njenu
kuću dolazile su seoske žene i djevojke da pitaju za savjet
o kakvoj bolesti ili lijeku. Upućivala ih je u osnove zdrav-
stvene i higijenske zaštite pa su tako, zahvaljujući njoj,
mnoge žene po prvi put ušle u liječničku ordinaciju.
najveća životna želja i glavni cilj života Stake Skende-
rove bilo je osnivanje djevojačke škole u Sarajevu. Ta želja
postignuta je uz pomoć jedne dobrotvorke.
Usporedba George Sand i Stake Skenderove zanimljiva
58
Hadži Staka Skenderova
je jer pokazuje kako su dvije savremenice iz 19. stoljeća

na potpuno različite načine osvojile svoju slobodu. George
Sand je morala prekinuti veze s tradicijom, s neumjetni-
čkim, građanskim, konzervativnim krugovima društva.
George Sand u rušenju ide stalno sve dalje, mijenja ljuba-
vnike, voli bez vjenčanog lista, ruši tabue upoznajući lez-
bijsku ljubav i javno govori o tome. Za razliku od nje, Staka
Skenderova ne kida ništa, ona živi svoj život. Kao religio-
zna pravoslavka ide sama u Jeruzalem na hadžiluk, (puto-
vanje traje godinu dana i tamo se vjerovatno i zaredila, ali
pošto u Bosni nije bilo ženskih pravoslavnih manastira,
nastavila je živjeti „kod svoje kuće“), komunicira i živi sa
svojim komšijama druge vjere. George Sand svoju slobodu
osvaja kidajući veze sa tradicijom, Staka Skenderova svoju
slobodu osvaja čuvajući sve veze. Ona je bila slobodna ne
prekinuvši niti jednu jedinu vezu s prošlošću i društvom.
naravno, ja ne želim vrednovati njihove odluke i po-
našanje, samo konstatujem da se može osvojiti sloboda ne
razarajući i ne prekidajući duhovni kontinuitet. Zapravo,
ja samo pričam o dvjema sudbinama, pokazujući kako
žena može uvijek i svugdje osvojiti slobodu.
Ovu priču o ženskom osvajanju slobode u 19. stoljeću
možemo smjestiti i u feministički okvir. Dakle, krajem 19.
stoljeća, jedna žena na Balkanu, u društvu skrojenom po
tipično patrijarhalnim aršinima, živjela je ono što mi
danas nazivamo vrijednostima modernog društva – izbo-
rila se za spolnu ravnopravnost, uspostavila je saradnju i
dijalog poštujući svoj identitet jednako kao i identitet Dru-
gog, pokazala naglašenu socijalnu osjetljivost i borila se
za ublažavanje razlika između bogatih i siromašnih. Staka
Skenderova je djelovala na promociji vrijednosti za koje
59
se zalagao prvi talas feminizma u Velikoj Britaniji, s kraja

18. stoljeća. Po svemu što znamo o njoj, vjerujem da ona
sama sebe ne bi odredila kao feministicu, ali njeno djelo-
vanje u Bosni, reakcije sredine na njeno djelovanje i do-
minantne kulturne i političke vrijednosti tadašnje Bosne
i Hercegovine mogu se povezati s prvim talasom femin-
izma, zahtjevima žena i reakcijom sredine na zahtjeve i
aktivnosti žena.
Porodica se doselila iz Prijepolja u Sarajevo, gdje je
Staka rođena, najvjerovatnije 1828. godine. Matične knjige
srpske crkvene opštine u Sarajevu sačuvane su samo od
sredine 19. stoljeća pa ne možemo znati tačnu godinu ro-
đenja. Međutim, u smrtovnici (1891.godine) piše da je
umrla u 63. godini života. inače, u matičnim se knjigama
Staka Skenderović prvi put spominje 1856. godine kao
kuma Georgiju Šećeroviću. Oko porodičnog prezimena i
rodbinskih veza imamo različite podatke pa nije baš sve
najjasnije. naprimjer, Dr. Josef Koetschet, dobar poznava-
lac prilika u Bosni i Sarajevu u drugoj polovini 19. stolje-
ća, Staku pominje kao Hadžidamjanović, dok Mitar Papić
navodi da je „dobio podatke od Mile Krpovića, prosvjetnog
savjetnika iz Prijepolja koji kaže da u tom kraju nije bilo
porodice Skenderovića. Poznato mu je, međutim, da su po-
rodicu Tomašević doskora nazivali Skenderijama“.
Uz brata ćurćiju naučila je turski jezik, što joj je pomo-
glo da svojim zahtjevima lakše dolazi do turske uprave.
njeni savremenici pišu da je „njena riječ važila više nego
ijednog Srbina Sarajlije“, toliko da je na njenu molbu Veli-
udin paša dozvolio sahranjivanje pravoslavaca „uz
najsjajniju pratnju s pojanjem kroz varoš“, a u nekrologu
objavljenom u „Bosansko-hercegovačkom istočniku“ na-
60
Jevanđelje za Staku Skenderovu-poklon carice

Marije aleksandrovne (05.02.1860.)
glašava se da je pomagala utamničenim Srbima, a „neke i
ispod vješala spašavala.“ imala je vlastitu kulturnu ori-
jentaciju i nije slijedila revolucionarne ideje, koje je u njeno
vrijeme propovijedao Vaso Pelagić. Također je nije zahva-
tio nijedan oblik nacionalne propagande. ničega se svoga
nije odricala, ali je sve to doživljavala drugačije od svojih
savremenika. Pravoslavlje je za nju predstavljalo iskreno
i duboko utemeljeno određenje koje je značilo da „ siro-
mašni, jadni i bolesni“ u njenoj kući mogu pronaći pomoć
i utjehu, kao i to da se u njenoj kući živi po svim pravilima
religije kojoj je pripadala. čak i kad je osiromašila, nije
prestala tražiti načina da pomogne drugima. Kad joj je iz-
gorjela kuća, prihvatila ju je Miss irby, a osim stare majke
i sestre, povela je i nekoliko siročadi koje je odgajala.
Prema istraživanjima dr. ibrahima Tepića, Staka Sken-
derova otvorila je u oktobru 1858. godine školu za djevo-
čice (Djevojačka škola Stake Skenderove). Ferman (dozvolu)
61
za rad izdao je Topal Osman paša koji je i svoje 2 kćerke

upisao u školu, a „za njim pristadoše i ostali viši savjetnici
kao teftedar, mektubdžija, muhasebedžija i drugi viši i
manji činovnici“. Školarinu su plaćala samo djeca bogatijih
roditelja, dok je za ostale školovanje (uključujući sav ma-
terijal potreban za razne vrste ručnih radova i udžbenike)
bio besplatan. najbogatiji trgovci bojkotovali su školu i
nisu slali svoju djecu, prije svega „jer to nije za žensku djecu“.
To je nije zaustavilo, uporno je prikupljala materijalna
sredstva za školu i organizovala njen rad ostajući vjerna
svome konceptu multikonfesionalne škole i ideji važnosti
obrazovanja za žene. Rad škole pomagali su turska uprava,
francuska vlada, a povremeno i ruska carica. Škola je u po-
četku imala tri, a kasnije pet razreda. na kraju školske go-
dine polagali su se i godišnji ispiti, kojima su, pored
roditelja, prisustvovali i predstavnici vlasti i konzuli. iz ove
su škole izašle i prve bosanskohercegovačke učiteljice.
U gotovo avanturističkom poduhvatu otvaranja škole
za djevojčice u tada nepismenoj Bosni najviše joj je pomo-
gao Giljferding, ruski konzul i naučnik, tada dopisni član
Ruske akademije nauka. Već je tada bio jedan od najpoz-
natijih slovenofilskih ideologa 19. stoljeća. između osta-
log, napisao je i „opštu slovensku gramatiku“, a u ovom
slučaju važan je i zato što je nagovorio Staku da napiše
„Ljetopis Bosne“, tako da smo dobili prvu bosansku knji-
ževnicu.
Giljferding je rukopis ponio sa sobom u Rusiju i uz
predgovor ga objavio kao dodatak svojoj knjizi o Bosni:
„U „Ljetopisu“ ćete naći epski karakter koji je svoj-
stven sredini u kojoj pisac živi. Kako on brzo prelazi od
opisa neke epohe ka priči o događajima, epska pjesma se
i nesvjesno izliva iz njegovog pera. Rukopis koji prevodim
62
napisan je kao proza, neprekidno, čak bez znakova inter-

punkcije, i njegov autor, u ostalom, nema pojma o razli-
kama između proze i stiha, ali gdje on priča tamo se svuda
njegova riječ produžuje u pravilni narodni desetosložni
srpski stih…“
Staka je „Ljetopis Bosne, od 1825-1856“ ispisala
veoma emotivno, navodeći konkretna imena bogatih pra-
voslavnih trgovaca „gulikoža“, što joj je donijelo mnogo
problema. Međutim, to nije nimalo promijenilo njene sta-
vove i ponašanje.
Bila je prva žena koja je putovala u Jeruzalem na hadž.
Putovanje je trajalo godinu dana, a u istanbulu ju je, na
preporuku Topal Osman paše, primio sultan aziz (kod
njega je ostala mjesec dana u gostima). na povratku joj je
poklonio 10.000 groša za školu. Škola u Sarajevu je za to
vrijeme radila jer je ostavila dvije učiteljice da vode na-
stavu umjesto nje. U Jeruzalemu se vjerovatno zaredila i
pokrila crnom maramom. Putem poruka i pisama, Sara-
jevo je bilo informisano o Stakinom putu i nikada niko
prije nje nije bio tako dočekan.
Od tada je za sve postala hadži Staka ili još češće hadži
gospoja, a ostalo je zabilježeno da je upravo ona među pr-
vima s toga puta donijela dijelove nakita, krstove i ikone,
rađene isključivo od sedefa ili sa sedefom. Po ugledu na te
predmete, naše kujundžije počele su izrađivati nakit s plit-
kim reljefom (posebno neke kujundžije u Mostaru), no to,
zbog veoma visoke cijene, nikad nije imalo širu primjenu.
Svoj način oblačenja nije mjenjala sve do smrti: „Još iz
mladosti, pa do same smrti, nosila je uvijek crno kaluđer-
sko odijelo, a pobuljivala se crnom šamijom.“ (aleksa J. Po-
pović)
63
Život je okončala tragično i iznenada:

„Mladi konji ovdašnjeg ekonoma M.Mališevića upre-
gnuti u laka kola, koja su stajala na raskršću teste kod
banje, odjednom zazru od nečega u mraku i – pojure bez
kočijaša testom prema hanu i velikoj ćupriji. Tom testom
išao je i jedan dio publike za stanicu. Konji nasrnu na pu-
bliku, obore nekolicinu na zemlju i teško ih ozlijede. (…)
Hadži Staki su prešla kola i konji preko tijela.(…) Prijatelji
su je smjestili u vagon i dopratili do kuće u Žabljaku, gdje
joj je dr. Pavlikov, iz susjedstva pritekao u pomoć i svu noć
ostao kod nje. njezino stanje je odmah okrenulo na gore,
povreda je bila iznutra u prsima i trbuhu, pa je starica u
bolovima svu noć i jučer do po dana provela skoro neprekid-
no u nesvjestici, a u 8 sah. po p. baš kad su je posjetile go-
spogje odbornice Gospoj. Društva – Hadži Staka je ispustila
svoju dobru, plemenitu dušu na opštu velju žalost u Sara-
jevu. Ona je prva platila glavom ovu nesreću na ilidži……“
Miss irby preuzela je brigu i platila sahranu na kojoj
je prisustvovalo brojno građanstvo Sarajeva. i kao što to
često biva na ovim prostorima, prvi nekrolozi su bili i prvi
afirmativni tekstovi o Hadži Staki Skenderovoj. S vreme-
nom se sve više pisalo o njenim zaslugama i značaju, a kad
je„Bosanska vila“ 1913. godine objavila pjesmu u dese-
tercu iz zbirke svoga dugogodišnjeg urednika nikole Ka-
šikovića činilo se da Staka Skenderova ulazi u legendu. U
pjesmi se govori o prilikama u Sarajevu sedamdesetih go-
dina 19. stoljeća i najveći dio teksta posvećen je ugledu i
utjecaju Stake Skenderove. Po „prvoj ženi na Balkanu“
(kako su je nazivali razni putopisci) nazvana je jedna ulica
u Sarajevu 1931. godine. U Drugom svjetskom ratu ulica
je preimenovana u svoj prvobitni naziv - Buka, da bi po
oslobođenju ulica u centru grada ponovo nazvana po Staki
64
Skenderovoj. Tokom
posljednjeg rata u BiH
(1992-1995) Ulica
Stake Skenderove
dobila je opet svoj
stari naziv Buka. nje-
no ime nosilo je i
Društvo za prosvjeći-
vanje žena u Saraje-
vu, osnovano poslije
Drugog svjetskog ra-
ta. To društvo oda-
vno više ne postoji, a
neka nova (ženska)
društva nose neka
druga imena. Za Staku
Skenderovu, njenu
školu, „Ljetopis“, so-
cijalni i društveni an-
gažman danas u
Bosni, znaju samo
stručnjaci i poneka
feministkinja. Smrtni list Hadži Stake Skenderove
Međutim, Staka Skenderova nije jedina koja je izbri-
sana iz istorije. Odsustvo ženskih likova iz istorijskog dis-
kursa grada Sarajeva je očito. Zašto su žene nevidljivi
istorijski subjekt unutar priče o gradu Sarajevu? Treba li
čekati nekog novog Giljferdinga da nam ponovo „otkrije“
sve naše stake skenderove koje su se svojim životom i ra-
dom ugradile u žensku kulturnu istoriju Sarajeva i Bos-
ne i Hercegovine?
65
adeline Paulina irby
66
aDeLine PaULina iRBY

MAJKA BOSANSKE SIROTINJE
ne događa se često da smrt jedne strankinje izazove

toliko žalosti i suza kao što je bilo u Sarajevu u septembru
1911. godine kad je umrla engleskinja adelina Paulina
irby. njena smrt bila je „narodna žalost“, a sahrana „na-
cionalna manifestacija“. Zastave su bile spuštene na pola
koplja, a narod je na prozore i balkone izvjesio crne za-
stave i platna. na sahrani kakvu Sarajevo nikada prije toga
nije vidjelo, ispratila ju je „nepregledna masa svijeta iz
gradova i sela“, a sa svih strana su stizali telegrami sauče-
šća i delegacije sa vijencima cvijeća. U pogrebnoj povorci
koja je krenula ispred njene škole bili su učenici iz njene
ali i iz svih ostalih sarajevskih škola, engleski konzul sa su-
prugom, predstavnici engleske zajednice, vladini službe-
nici, strane delegacije i građani Sarajeva. Kada su stigli do
saborne pravoslavne crkve tu je održana služba, a jedini
govornik bio je predsjednik protestantske crkve u Bosni.
Svi su osjećali da je otišla jedna posebna osoba čija je so-
lidarnost i svijest o odgovornosti za drugoga bila izrazito
visoko na njenoj ljestvici etičkih vrijednosti. Sahranjena
je na protestantskom groblju, a kad je ono razoreno grob
je preseljen. engleska protestantkinja, „ne samo plemićka
po krvi nego i plemićka po srcu“ svoj vječni mir pronašla
je na pravoslavnom groblju u Sarajevu, nedaleko od svoje
prijateljice, prve bosanske učiteljice Stake Skenderove. Pi-
sali su se nekrolozi, pjesnici su joj posvećivali pjesme, a
narod je plakao. „ni hiljade voštanica, Što ih Herceg-Bosna
pali, ni sva zvona, ni svi venci, Što su ljudi darovali: ne bi
67
mogli tumač biti Što narodna duša plače. (...)“, zapisao je

tada nepoznati pjesnik.
iako rođena miljama daleko od Sarajeva, ova stranki-
nja, engleskinja adeline Paulina irby (u Bosni poznata kao
Miss irby) svojim životom i radom upisala se u istoriju
ovoga grada i odavno već postala naša. Jedna ulica u sa-
mom centru grada od 10. januara 1919. godine nosi njeno
ime. Jedino za vrijeme okupacije u periodu od 1941. do
1945. godine ova „velika dobrotvorka srpskog življa u
Bosni, Hercegovini i Dalmaciji“ nije imala svoju ulicu.
U Sarajevo je došla 1866. godine i uprkos mnogim
problemima odmah otvorila žensku školu koja se često
pogrešno predstavlja kao prva škola za žensku djecu u
Bosni i Hercegovini. Ta škola je bila druga, prvu je otvorila
Bosanka Hadži Staka Skenderova 1858. godine. Miss irby
je svoju školu vodila sve do 1875. godine kada je buknuo
ustanak u Bosni. Ona tada dva puta odlazi u englesku, pri-
kuplja tamo veliku pomoć i s njom se vraća u Bosnu te po-
maže raštrkane izbjegličke kolonije. Uz sve to i dalje radi
na svom osnovnom zadatku – prosvjećivanju. Otvorila je
škole i za srpske izbjeglice - izdržavala jednu školu u Pa-
kracu, 19 u okolini toga mjesta te po 4 u Bosansko-petro-
vačkom srezu i u kninskom kraju. iz ustanka je izašla sa
atributima „plemenita“ i „majka bosanske sirotinje“, koji
su uz njeno ime ostali do kraja života. Poslije se opet vra-
tila u Sarajevo i nastavila da vodi svoj stari zavod sve do
smrti 1911. godine.
Život i djelo adeline Pauline irby bili su inspiracija
mnogim umjetnicima, a još za njenog života objavljivane
su knjige i tekstovi o njoj npr.: Vladimir Krasić: Uspomene
u Bosni 1875-1878.god. Građa za noviju Srpsku istoriju
68
rata za oslobođenje, novi Sad, 1884.; Petar Mirković: Mis

adelina Pavlija irbi – Srpska dobrotvorka – Sarajevo,
1921.; artur evans je jedno poglavlje u „ilirskim pismima“
(Sarajevo, 1976.) posvetio školama za izbjeglice.
Osim sjećanja na veliku hrabrost i plemenitost, osta-
vila je neizbrisiv trag i u generacijama djevojaka školova-
nih u Zavodu Miss irby koje su stečeno znanje vrijedno
prenosile i tako krčile puteve današnjoj ženskoj ravno-
pravnosti.“Ona je svoje učenice učinila učiteljicama drugih
i stvarala svoju vojsku prosvjećivanja“. Ostale su i zgrade
u Sarajevu koje se još uvijek koriste, iako je sve manje onih
koji znaju ko ih je, kada i zašto napravio.
Miss adelina Paulina irby, bogata engleskinja, došla je
u Bosnu i probleme tih stranih i dalekih ljudi osjetila kao
svoje. Opisala je to ovako: „Kad sam došla u Bosnu, upoz-
nala sam divan i dobroćudan narod, čija je bijeda u meni
probudila saosjećanje, te sam im stoga odlučila posvetiti
cijeli svoj život kako bih liječila njihove patnje i umanjila
im bijedu“.
Rođena je 18. decembra 1833. godine u engleskoj
(Boyland-Hally), gdje se i školovala. njezin otac, mlađi sin
lorda Bostona, Frederik Pol irby, se kao komandant bri-
tanskih pomorskih snaga u morima južne afrike istakao
u suzbijanju trgovine robljem, zbog čega ga je kraljica Vik-
torija unaprijedila u admirala britanske flote. Umro je kad
joj je bilo 12 godina. Majku je izgubila kao 20-ogodišnja
djevojka i od tada je živjela kod sestre Frances i njenog
muža. Dio godine provodili su u u gradu na sjevernom
rubu Hyde Parka, a dio na seoskom imanju od 623 hektara
u kući sa 19 spavaćih soba na Monks Hillu. U Londonu je
pohađala časove klasike, različitih jezika i nauke. Prvo su
69
je zanimali strani jezici, da bi je nešto kasnije privuklo pi-

tanje obrazovanja žena, koje će joj postati glavno životno
zanimanje. U Londonu je upoznala i Georginu Muir Ma-
ckenzie (1833-1874), koja se iz Škotske, nakon smrti oca,
s majkom preselila u London. Počele su zajedno putovati:
prvo po evropskom kontinentu, po švicarskim banjama ,
zatim su zajedno sa Georgininom majkom obilazile turi-
stičke atrakcije italije i Holandije. Kad im je sve to dosa-
dilo, počele su otkrivati manje poznata mjesta i sanjariti
o nekoj pravoj avanturi. Po završetku studija dvije prija-
teljice kreću na putovanje po evropi kako bi upotpunile
svoje obrazovanje i vidjele malo svijeta. Međutim, nisu
krenule na Jug, kako je to bilo uobičajeno za engleske put-
nike toga vremena, nego na Sjever s namjerom da posjete
germansko i slavensko carstvo. Da umire familiju, obja-
snile su da putuju u toplije krajeve zbog zdravlja jer je
Georgina poboljevala na plućima, a i zbog problema s
očima trebala joj je promjena klime i bijeg od oštre engle-
ske zime, magle i vlage.
Osim o skrivenoj ljepoti nepoznatih predjela koje će
upravo njih dvije uskoro otkriti i opisati, sanjale su i o
tome da objave knjigu o svome putovanju. iako mlade i ne-
iskusne, znale su da skrivene ljepote nekih predjela mogu
otkriti jedino ako pronađu put koji je malo kome poznat,
što je značilo da uobičajeno putovanje željeznicom ne do-
lazi u obzir. Odlučne u namjeri da ostvare svoje snove,
dugo su se potajno pripremale a onda hrabro krenule u
avanturu koja će u slučaju Miss irby potrajati čitav život.
na put su krenule u junu 1859. iz Beča u Krakow nisu
putovale željeznicom nego su krenule zaprežnim kolima,
zaobilazno, preko Karpata, kroz visoke i vrletne planinske
70
vijence (npr. u predjelu Visokih Tatri vrhovi sežu i preko

8.000 stopa) . Oslobodile su se svih nepotrebnih stvari,
ostavile samo malo hrane, veliki zeleni pamučni kišobran
da ih štiti od sunca i kiše i dva priručnika za putovanje.
Odustale su i od sluškinje (ili sluge), uvjerene da su do-
voljno snažne i snalažljive da se mogu same nositi sa svim
opasnostima i neugodnostima koje se pojave na putu. U
prtljagu su se našla i dva standardna priručnika za puto-
vanje: Murrayev „Handbook for Travellers in Turkey“
(„Vodič za putnike u Tursku“) i Bradshaw-ov „Continental
Guide“ („Vodič po Kontinentu“). Djevojke željne avanture
smatrale su ih dosadnim zaboravljajući pri tom da njihova
namjera nije ni bila da zabavljaju nego da zapadnim ev-
ropljanima daju obavještenja o uslovima putovanja u Tur-
skoj i upoznaju ih sa istočnjačkim običajima. Takve knjige
često odražavaju englesku kulturu i kao usput provlače tr-
govačke i političke interese. Zanimljivo je napomenuti da
je Bradshaw-ov Vodič u svoju kartu ucrtao projektovanu
željezničku prugu preko Balkana i dalje na istok koja
nikad nije bila završena. Miss irby pominje tu prugu kao
važnu saobraćajnicu koja će „možda jednog dana postati
naš glavni put za indiju“. U priručnicima je pisalo da je pri-
roda divlja, klima hladna, vrijeme ćudljivo, ljudi siromašni
i negostoljubivi, krčme neudobne sa prljavom posteljinom
natopljenom teškim mirisom duhana i bijelog luka. Mnogo
toga što su priručnici „obećavali“ bilo je tačno. Sve je ličilo
na avanturu ali ništa dramatično se nije dogodilo, a za uz-
budljivu knjigu morale su imati nešto takvo, makar neku
romantičnu legendu. Zato su se počele raspitivati za pro-
šlost ovih prostora, pogotovo za predanja i legende. Sve
što su čule i doživjele pažljivo su zapisivale i dalje sanjajući
o svojoj knjizi koja će promjeniti svijet.
71
Misleći valjda samo na knjigu koju će napisati i slavu

koju će njom steći nisu obraćale dovoljno pažnje na poli-
tička zbivanja u Monarhiji. naime, austrija je ratovala sa
Francuskom i trpjela poraze. Dvojna monarhija je već tada
bila iznutra dobro uzdrmana nemirima i pokretima slo-
venskih zemalja, koji su tražili svoja nacionalna prava.
Zbog toga se na sve strance gledalo kao na moguće nepri-
jatelje i špijune. Već sama činjenica da dvije mlade žene
putuju „same“ (što znači bez muškaraca) izazivala je sum-
nju. Kad se tome doda njihovo neprekidno raspitivanje o
svemu i svačemu i sklapanje prijateljstava s raznim „sum-
njivcima“ nije čudno što su uhapšene. Optužene su kao
„francuske špijunke“ i osobe koje šire „panslovenske ideje
i namjere“. na saslušanju su saznale da ih austrougarska
policija smatra opasnim špijunkama i prati još od dolaska
u Beč. Zahvaljujući intervenciji britanske ambasade ubrzo
su puštene iz pritvora, ali policijski agenti su ih zaveli u
„Registar za prismotru“ i nastavili pratiti.
Rezultat ovog putovanja je knjiga putopisa „across the
Carpathians“ („Preko Karpata“) koju su objavile anonimno
u Cambridgu 1862.godine; ispostavlja se da je neimeno-
vani autor žena koja kaže da putuje sa svojom tetkom. Ta-
kođer anonimno, njih dvije su u zbirci „Vacation Tourists
and notes of Travels in 1861, 1862“ („Putnici i zapisi s pu-
tovanja 1861, 1862. godine“) objavile članak o Crnoj Gori.
Potpisale su se inicijalima „i.M“. autorica je i tom prilikom
putovala u „pratnji svoje tetke“.
Putovanja po „divljim“ predjelima donosila su mnogo
više uzbuđenja od sjedenja kod kuće, boravaka po ba-
njama ili obilaska spomenika u italiji, tj. svega onoga što
su radile djevojke njihovih godina i njihovog socijalnog
72
statusa. One su željele avanturu i nezavisnost i otkrile su

način kako da to postignu.
i dalje u brizi za Georginino zdravlje, za novo putova-
nje su se dobro opremile i pripremile za duga, naporna i
često vrlo opasna putovanja. između ostalog, morale su
sate i sate provoditi u sedlu po svakakvom vremenu. Po-
sredstvom engleske vlade i uticajnih prijatelja imale su
carski ferman pa su ih štitile zaptije. Bile su snabdjevene
i raznim pismima-preporukama za hrišćanske porodice u
mjestima u koja su putovale, tako da su uvijek mogle ra-
čunati na najbolji mogući smještaj. Osim surove prirode,
opasnost su predstavljali i razne skitnice i razbojnici. na
putovanjima ih je pratio čitav karavan sa hranom, sanitet-
skim materijalom, lijekovima, knjigama i ponekim „žen-
skim luksuzom“ kao što je bila npr. pocinčana kada koja
se mogla koristiti i kao stol. Sa sobom su nosile svoju po-
steljinu i uglavnom su tražile da se iz soba u kojima su od-
sjedale iznesu svi jastuci, ćilimi i prostirke. često su
noćivale u planinskim bespućima pod otvorenim nebom,
u prljavim i zapuštenim hanovima (ako je bilo baš previše
prljavo, znale su razapeti šator u hanu), trgovale s lukavim
i primitivnim ljudima, znale da ne smiju imati povjerenja
u pratnju, dolazile u sukob s „normalnim“ putnicima. Zah-
valjujući tome što su bile žene, i uz to engleskinje, istovre-
meno su osjećale i pokazivale izvjesnu nadmoćnost i
hrabrost koje su im uvelike pomogle da prebrode sve opa-
snosti putovanja u to vrijeme. Putujući dobro su naučile
naš jezik, upoznale se sa istorijom i geografijom, etnolo-
gijom i arheologijom.
Cilj novog zajedničkog putovanja bila je Grčka. ali,
kako su same pisale, „igrom slučaja ili predodređenošću
73
sudbine, posjetile smo prijestonicu češke – Prag. Tu smo

se susrele s vođama češke narodne stranke i poznatim lič-
nostima pokreta panslavizma, među kojima je bio i pošto-
vanja dostojan istoričar František Palacky, poznato ime u
evropi. Kad im rekosmo da namjeravamo da idemo u
atinu, predložiše nam da se nakon obilaska Grčke kući
vratimo preko evropskog dijela Turske, kako bismo im
mogli nešto reći o njihovoj braći Južnim slovenima koji još
robuju pod Turcima...“ („Putovanje po slovenskim zem-
ljama Turske u evropi“, Uvod).
Od 1863. do 1866. godine proputovale su južnu Sr-
biju, staru Srbiju i dio albanije. novo putovanje donijelo
je i novu knjigu objavljenu u Londonu 1866. godine. Ovoga
puta više nije bilo nikakve tetke s kojom neka žena putuje,
potpisale su se punim imenom i prezimenom, a naslov
knjige je „Travels in the Slavonic provinces of Turkey-in-
europe“ („Putovanje po slovenskim zemljama Turske u
evropi“). Knjiga je izazvala veliki interes ne samo u engle-
skoj već i u drugim zemljama evrope i amerike. iste go-
dine štampana je i u new Yorku. Ovo zaista nije bio
nikakav dosadni priručnik nego knjiga koja je razbila
mnoštvo predrasuda o „divljim Slovenima na Balkanu“, na-
rodu o kojem većina engleskih čitalaca nije baš mnogo
znala.
Samo dvije godine kasnije, uz materijalnu pomoć
kneza Mihajla Obrenovića, književnik i kasniji diplomat
čedomilj Mijatović preveo je ovaj putopis i objavio ga u
Beogradu (Državna štamparija, Beograd, 1868.). napisao
je i pregovor u kojem, između ostalog, kaže: „Većina put-
nika koji su do sada dolazili u naše krajeve pisala je isklju-
čivo o zemlji i ljudima-muškarcima, a ove dve putnice su
74
uspele da suštinski proniknu i u lik srpske žene, i da pišu

i o tome. One su osvestile njene karakterne osobine, ista-
kle njenu ulogu i značaj, ne samo u porodici, već i u pro-
cesu narodnog prosvećivanja i nastupajućeg pokreta za
oslobođenje.“
Godine 1877. u Londonu se pojavilo 2. prošireno iz-
danje, dopunjeno novim kartama i ilustracijama poznatog
umjetnika Felixa Kanisa i sa još 3 nova poglavlja o Bosni.
autor ovih dodatnih poglavlja o Bosni je Paulina irby.
Predgovor je napisao W. e. Gladstone, poznati engleski po-
litičar i diplomata, predsjednik britanske vlade u nekoliko
navrata između 1868. i 1894. naravno, ovaj izbor nije bio
nimalo slučajan. „Viktorijanske gospođice“ ili „viktorijan-
ske guske u magli“ kako su ih u engleskoj štampi često na-
zivali ovim predgovorom dobile su pečat muškog
odobravanja i dragocjenog saradnika koji će kasnije mno-
gostruko pomagati njihovu misiju u Bosni. Gladstone je
ovoj knjizi poklanjao puno povjerenje, odlomke iz nje ci-
tirao je u svojim predavanjima i političkim govorima u
Parlamentu tvrdeći da „knjiga koju je napisala Miss irby
uz poglavlja koja je dodala, proširuje naše vidike. (…) Man-
čester Gardian je posredstvom svojih novinara odigrao
važnu ulogu u javnosti u vezi s napaćenom regijom. ali
Miss irby, nakon svojih dugih i požrtvovanih iskustava, go-
vori nepristrasno, pred čime ni ja, niti jedan novinar ja-
vnih glasila ne možemo ostati ravnodušni. Ona nam, do
dana današnjeg, objelodanjuje događaje za koje zna da su
vjerodostojni. To je nagomilana ljudska bijeda koju je
proizvela turska vladavina, čak i veća od one koja je opi-
sana u bugarskim masakrima iz 1876. godine.“ Kao pose-
bnu vrijednost knjige Gladstone je naglašavao „ženski
pogled viktorijanskih gospođica“, njihovo tačno i dirljivo
75
opisivanje hrišćanki na Balkanu, „života u kojem su žene i

kćeri, nesumnjivi izvori najslađe utjehe, stalno izložene
najvećoj strepnji, a to je nešto prilično novo i jako zanim-
ljivo“.
i mnogi drugi naglašavaju taj „ženski pogled“ pa tako
npr. Dorothy anderson u knjizi o Miss irby i njenim prija-
teljim („Miss irby and Her Friends“, London, 1966.) nagla-
šava da“ taj „ženski pogled“ boji, prirodno, njihovo
cjelokupno djelo, kao što obilježava i njihove neposredne
dodire s južnoslovenskim narodima i turskim zvanični-
cima dok su se bavile tako „muževnim“ poslom kao što su
putovanje po Balkanu sredinom 19. stoljeća, kada su ceste
bile prava rijetkost i gdje se često, posebno u Bosni, puto-
valo uglavnom na konju ili pješke. (...) na takvom putova-
nju one su mogle biti nezavisnije i mogle su nešto da
ostvare. Tu su stekle ugled, čak i izvjesnu slavu. Uspješno
su se nosile s opasnostima i teškoćama svih vrsta i uživale
su u njihovom savladavanju.“
Taj „ženski pogled“ bio je zapravo dio njihovog pro-
grama jer su obje bile posebno zainteresovane za položaj
žene u slavenskim provincijama pod Turskom, dobro zna-
jući da je žena temelj jednog društva i da u društvu u
kojem su žene nepismene i ponižene ne može biti napre-
tka. Zato su odlučile da opismenjavanjem i obrazovanjem
pomažu ženama. Svjesne da to nije nimalo lagan posao,
prvo su pokušale za svoje ideje zainteresovati ljude od
ugleda, moći i bogatstva da osiguraju materijalna sredstva
i prodru u javnost. U tome im je mnogo pomogao ernest
Hawkins, sekretar Društva za propagiranje Biblije koji je
organizovao niz sastanaka sa uglednim ljudima tako da
se 1865. godine osniva Društvo za unapređivanje školo-
76
vanja među južnim Slavenima hrišćanima u Bosni i Her-

cegovini (association for the Promotion of education
among the South Slavonic Christians in Bosna in Herze-
govina). Pokrovitelji Društva, između ostalih, bili su na-
dbiskupi iz Canterberya i Yorka.
Uz pomoć brojnih prijatelja, Miss irby i Miss Macken-
zie su uspjele od turskih vlasti dobiti dozvolu za otvaranje
ženske škole u Sarajevu, tako da je 1866. godine u Sara-
jevu otvorena škola za hrišćanske djevojčice. naime, škola
je bila otvorena za sve, ali samo hrišćanske djevojčice su
se upisale. istraživači se ne slažu oko godine otvaranja
škole, ali sama Miss irby u svom referatu koji je održala u
new Yorku 1895. godine navodi tu godinu kao početak
rada škole. Dobijanjem dozvole za rad škole, riješila je
samo prvi problem u projektu opismenjavanja i školova-
nja djevojčica u Bosni i Hercegovini.
Kakve su prilike vladale u zemlji u kojoj se spremalo
otvaranje škole za djevojčice piše arthur evans: „Bosna je
spadala u one zemlje gdje je unošenje knjiga strogo zabra-
njivano, a njeno posjedovanje bilo isključiva privilegija
povlaštenih slojeva društva. Bez naročite dozvole bosan-
skih paša i vezira nije se smjela unijeti u zemlju ni najma-
nja knjižica, a kamoli opismenjavati raja. Ovo objašnjava
što se u Sarajevu – gradu od 50-60.000 duša, jedva nađe
po koja knjiga, ili pismen čovjek.“
Zgrada Zavoda podignuta je 1869. godine uz veliku
pomoć pruskog konzula. Konzul Otto Blau je u Carigradu
preko poslanstva svoje države dobio ferman za gradnju,
dok je projekt zgrade besplatno uradio njegov brat. Dok
je trajala gradnja zgrade Miss irby je, da bi se osposobila
za pedagoški rad, neko vrijeme provela proučavajući rad
77
instituta u Kaiserwerthu upoznajući sistem rada i pro-

bleme edukacije.
Kad je škola počela sa radom, skoro čitav grad je bio
protiv Miss irby, objašnjavajući to činjenicom da je ona
strankinja, protestantkinja i da radi na tome da djevojčice
prevede „na svoje“. najglasniji je bio fra Grga Martić, koji
je u crkvi govorio protiv ove škole, nakon čega se ispisalo
devet učenica katoličke vjere, koliko ih je i bilo u školi. ni
pravoslavni sveštenici u početku nisu mnogo zaostajali u
propagandi protiv ove škole, tako da je npr. srpska cr-
kvena opština u jednom dokumentu školu nazvala „novom
protestantskom školom“. Jedina podrška koju je dobila od
domaćeg stanovništva došla je od Stake Skenderove. Sta-
kina škola je već bila prestala s radom tako da je u novoj
ženskoj školi bila potpuno angažovana. Miss irby i Staka
Skenderova su postale bliske prijateljice i saradnice, a
kada je izgorila Stakina kuća Miss irby ju je primila kod
sebe zajedno sa sestrom, bolesnom majkom i nekoliko
djevojčica-siročadi koje je Staka prihvatila i odgajala. Ka-
snije je kupila „jednu tursku kuću“ i smjestila ih tamo.
Sjećajući se osnivanja Zavoda, Miss irby je ovako go-
vorila: „Stvarni početak među sirotom rajom, za koju je
ova škola i osnovana, bio je neznatan i postupan. Sa tur-
skom upravom, zaista, nismo imale nikakvog problema.
Osmanlijski službenici su se već uveliko bili privikli na en-
gleske i američke misionarke na istoku i mislim da su na
našu malu žensku školu gledali kao na bezazlenu ludost i
da je nisu ni primjećivali. ali je trebalo dugo vremena da
pokažemo Srbima u Bosni da naš cilj nije da od njihove
djece napravimo pristalice protestanizma, niti da ugušimo
njihovo nacionalno osjećanje.“
78
Ta „sirota raja za koju je ova škola i osnovana“ počela

joj je pomalo vjerovati vjerovatno tek 1871. godine kad
je Miss irby iz svoje škole otpustila „đakonice“ koje je do-
vela sa sobom, angažovala Saru Panić, učiteljicu iz Beo-
grada i sa Sarajlijom Simeonom čajkanovićem (koji je
završio bogosloviju u Beogradu) sklopila ugovor da tri go-
dine bude učitelj u njenoj školi. Osim toga, krajem te go-
dine sa krova škole skinula je zlatni krst koji su „đakonice“
tamo postavile, a potom je sa učiteljicom Sarom Panić
odvela preostale pravoslavne učenice u staru pravoslavnu
crkvu na molitvu.
Josip Lešić tu situaciju oko škole vidi ovako: „Pa ipak,
ma koliko to paradoksalno izgedalo, i pored svih nepravdi,
nerazumijevanja i pretjerivanja, otpor prema „engleskoj
protestantskoj propagandi“ dao je, na planu unapređiva-
nja školstva, i svoje pozitivne rezultate. Ruska vlada se do-
jedanput sjetila svojih interesa za pravoslavnu mladež, pa
je preko pravoslavnog svećenstva počela raditi na osniva-
nju jedne djevojačke škole, koja je „na Spasov dan 1870.
sa velikom pompom posvećena“. Fra Grga Martić, para-
lelno sa napadima na „irbyevu školu“, u dogovoru sa za-
grebačkim nadbiskupom Mihajlovićem, doveo je u
Sarajevo šest časnih sestara, našao im kvartir, dok je au-
strijski konzulat preuzeo „da ih hrani davajući im na mje-
sec po 40 forinti“, i 1871. godine otvorio je „po svim
pravilima pedagoškim“ školu za katoličku omladinu. isto-
vremeno, i turske vlasti su 1870. organizovale prvu zana-
tlijsku školu, o čijem su izdržavanju brinuli svi građani
Sarajeva bez obzira na konfesionalnu pripadnost, i koju
su pohađala djeca svih vjera.“ (Josip Lešić: „anđeli milo-
srđa“, Sarajevo, 1990.)
79
Tek poslije nekoliko godina nesebičnog, napornog i mu-

drog rada narod je stekao neko povjerenje u školu koju su
otvorile dvije engleskinje, protestantkinje. iako su školu
mogla posjećivati sva djeca bez razlike na vjersku pripad-
nost, u njoj su ipak ostala samo djeca iz pravoslavnih po-
rodica sve do kraja njenog rada. Zato se ova škola u svim
dokumentima naziva srpskom ženskom školom. Škola je
u javnosti bila poznata pod nazivom „Mis irbijev zavod“ ili
„Ženski institut plemenite Mis irbijeve u Sarajevu“. Kad se
stabilizirala, škola se okreće najsiromašnijim, tako da je
već od ustanka 1875. godine okupljala veći broj djece bez
roditelja, pružajući im, pored učenja, smještaj, hranu i
odjeću. Godine 1871. Miss Mackenzie je zbog ljubavi na-
pustila Sarajevo i otputovala na Krf. Brigu o Zavodu u pot-
punosti je preuzela Miss irby, a njena prijateljica iz
mladosti i bliska saradnica nije zaboravila Zavod i godine
provedene u Bosni. Testamentom je, između ostalog, odre-
dila da se jedan dio imovine uputi u dobrotvorne svrhe u
Srbiju, odnosno Bosnu. Umrla je na Krfu 1874. godine.
Početak ustanka 1875. godine donio je veliki preokret
i u životu Miss irby i potpuno je vezao sa sudbinom našeg
naroda. Vijest o ustanku zatekla ju je u engleskoj i ona je,
zajedno sa svojom novom saradnicom Priscilom John-
stone (1840-1912), požurila u Bosnu. Odmah po dolasku
u Sarajevo Zavod je stavila pod zaštitu engleskog konzula,
a šest najboljih i najsiromašnijih učenica odvela u Prag i
smjestila u Višu djevojačku školu. Djevojčice koje su ostale
u Zavodu povjerila je učitelju Simi čajkanoviću. Od 1875.
pa do kraja 1878. godine je period najplodnijeg prosvjet-
nog i socijalnog rada. njena humana misija među izbje-
glim srpskim stanovništvom iz Bosne u Slavoniju i
Dalmaciju izgleda potpuno nevjerovatno. Godine 1876. u
80
Londonu je osnovan Odbor za pomoć bosanskim izbjegli-

cama. Miss irby je tamo otputovala i vratila se kao pred-
stavnik tog Odbora.
„nakon dva mjeseca apsolutne nemoći, razočarenja i
lutanja, trošeći sredstva Fonda isključivo na hranu i odjeću
i brinući se jedino za gladne i gole, Miss irby i Miss John-
ston, zahvaljujući upravitelju pakračke preparandije Di-
mitriju Josiću i njegovim kolegama profesorima, iskrenim
srpskim rodoljubima i izuzetnim pedagoškim radnicima,
uspjele su napokon ostvariti obrazovno-vaspitnu misiju,
kako su to od njih zahtijevali članovi Fonda u engleskoj.
nezadovoljna prenaglašenim političkim angažova-
njem Miss irbyeve, njena „najdraža sestra Florence“ čitavu
godinu dana nije odgovarala na njena pisma, smatrajući
da su odviše emotivna, prepuna osjećanja a bez činjenica
i argumenata, i da članovi humanitarnih misija moraju u
svojoj djelatnosti ostati politički neutralni. Međutim, Miss
irby se još od osnivanja Zavoda u Sarajevu, pa i ranije, pu-
tujući po slavenskim provincijama Turske u evropi, sve
više vezala za probleme i nevolje srpskog stanovništva u
Bosni, da bi sa ustankom 1875. godine ovo njeno opredje-
ljenje bilo sve otvorenije i borbenije“. (Josip Lešić: „anđeli
milosrđa“, Sarajevo, 1990.)
iako previše emotivna za jednu „Lady“, Miss irby je
ipak ostala prava engleskinja, na što podsjeća Omer Ha-
džiselimović: „Zagovarajući slobodu i nezavisnost Južnih
Slovena, ona se razlikovala od većine svojih sunarodnika,
kao i od zvanične britanske politike prema „evropskoj
Turskoj“. no kultura zemlje koju je Paulina učinila svojom
ogromno je odudarala od kulture iz koje je potekla i en-
gleskinja u njoj ispoljavala se često i na razne načine.
81
Bosna je za nju „neuljuđena zemlja“, najbarbarskija od

svih provincija Turske u evropi“, u kojoj se čovjek osjeća
kao u „divljinama azije“. (Ovo podsjeća na tvrdnju Geor-
gine MacKenzie iz „Bilježaka“ da su slovenske zemlje isto
tako daleko od svijesti engleza kao da se nalaze u „dubi-
nama Tatarske ili u središtu afrike“. Cijela pokrajina, piše
Paulina, nema ni jedne knjižare, „izuzev skladišta Britan-
skog i stranog biblijskog društva u Sarajevu, koje je osno-
vano prije osam ili deset godina“ . (Omer Hadžiselimović:
Dvije viktorijanke u Bosni, 1862-1875:G.M.MacKenzie and
a.P.irby. „Spirit of Bosnia Svezak 7 Br.2 (2012):april
Otvorila je 19 škola u okolini Pakraca, a njezin prijatelj
i sunarodnjak arthur evans, impresioniran organizacijom
škola i uspjehom učenika, u „ilirskim pismima“ (artur Dž.
evans: „ilirska pisma“, Sarajevo, 1967.) tu djecu naziva
„nadom Bosne“. U okolini Knina radile su 4 škole za izbje-
gličku djecu, i ovdje su učitelji bili Bosanci. Petar Mirković,
koji je pratio Mis irby i napisao knjigu o njoj („Mis adelina
Pavlija irbi – srpska dobrotvorka“, Sarajevo, 1921) navodi
imena 19 učitelja koji su predavali u ovim školama za bo-
sanske izbjeglice. U okolini Knina radile su četiri škole za
izbjegličku djecu. i u njima su učitelji bili Bosanci. Mitar
Papić piše „da je Mis irbijeva starije dječake zapošljavala
ili ih je slala na doškolovanje u Zagreb i druga mjesta. ne-
koliko takvih našlo se i u Švajcarskoj, koji se posredstvom
ilije Guteše, tamo uputiše na školovanje. Guteša je bio poz-
nati politički radnik u Zagrebu, zaštitnik izbjeglog stano-
vništva iz Bosne i saradnik ustanka. Mis irbijeva je stupila
u lični kontakt s Gutešom prije nego što je došla u okolinu
Pakraca.“ (Mitar Papić: „Kulturna misija jedne engleskinje
u Bosni“- Tragom kulturnog nasljeđa, Sarajevo, 1976.)
82
Osim prosvjetnog rada, Miss irby je izbjeglicama pru-

žala pomoć i u hrani, odjeći, ogrevu, lijekovima, pravila ko-
libe, dijelila novac – njeni saradnici pišu da je oko 20.000
izbjeglica dobilo neku vrstu pomoći.
Uvijek je svugdje stizala, bez obzira na vremenske
(ne)prilike. i naravno, pomoć su dobijali svi kojima je bila
potrebna, bez obzira na religijsku pripadnost, spol, godine
starosti… Za Miss irby su svi oni bili naprosto ljudi u ne-
volji, sirotinja kojoj treba pomoć. Pisala je u britanskoj li-
beralnoj štampi o uzrocima i ciljevima pobune, prikupljala
novac za pomoć i sama nadzirala transport i podjelu po-
moći. Međutim, takvu jednu osobu je teško pratiti pa je
njena nova saradnica ubrzo odustala od svega i već 1855.
godine se vratila u englesku. U uspomenama savremenika
ostala je upamćena tek kao sjenka „velike srpske dobrot-
vorke“ i „vjerna pratilja Pauline adeline irby“.
Miss irby je iz ustanka izašla s atributima „plemenita“
i „majka bosanske sirotinje“ koji su uz njeno ime ostali do
smrti i s kojima je ušla u kulturnu prošlost srpskog naroda
u Bosni. Stišavanjem ustanka i ulaskom austrougarske u
BiH, vratila se u Sarajevo i period od 1879. do 1911. je
novi period u kojem se posvećuje školovanju siromašnih
djevojčica. iz Dalmacije je povela 40 siročadi, u Sarajevu
uzela još toliko i ponovo počela s nastavom. njene škole u
okolini Knina radile su nekoliko godina i poslije njenog
napuštanja Dalmacije. U godini 1879. osnovala je četiri
škole u okolini Bosanskog Petrovca (Unac, Kolenac, Vođe-
nica i Bjelaj). imala je namjeru da u ovom dijelu Bosne, u
koji se vraćalo izbjeglo stanovništvo, otvori veći broj škola.
To, međutim, nije odgovaralo okupacionoj vlasti. Vaso ču-
brilović je zabilježio da je Mis-irbijeva za vrijeme ustanka
83
od 1875. do 1879. godine uložila 3 955 566 kruna za rje-

šavanje prosvjetnih i socijalnih pitanja Bosanske krajine.
(Vaso čubrilović: „Pregled“, Sarajevo, 1933.)
Zavod Miss irbi
Vremenom se Zavod Miss irbijeve, prema tadašnjoj

nomenklaturi, razvio u srednju školu. Školovanje je trajalo
8 godina, prva 4 razreda su bila redovna osnovna škola,
peti razred djevojačka škola, a zadnja 3 razreda su bila uči-
teljska škola. i u ovom periodu je na razne načine poma-
gala sirotinji.
Savremenici je opisuju kao izrazito skromnu osobu,
kako u hrani, tako i u oblačenju. Govorila je više jezika: ta-
lijanski, francuski, njemački, razumjela je ruski, čitala je
grčke, latinske i starojevrejske knjige i spise. Kažu da je
stizala i da čita i piše.
Kako je starila, sve rjeđe je putovala u domovinu.
Bosna je postajala njenom pravom kućom. Kao što je nje-
zin zemljak pjesnik Bayron pronašao Grčku da u njoj
84
umre, tako je i Miss irby pronašla Bosnu, kojoj će prije

nego što u njoj umre posvetiti svu svoju snagu i ispuniti
djelić velikog sna da pomogne tim ljudima liječeći njihove
patnje i umanjujući bijedu.
ne znamo da li su Miss irby i Miss McKenzie prvi put
došle u Bosnu „igrom slučaja ili preodređenošću sudbine“,
ali sasvim sigurno znamo da je misija Miss irby i život po-
svećen Bosni, bila njena odluka. Kao prilično bogata osoba
mogla je svoj život provesti sasvim udobno i (ponekad)
pateći što je toliko ljudi u svijetu siromašno i nesretno.
Umjesto toga, ona je došla u neku daleku, nepoznatu zem-
lju i ostala tu da gradi škole, dijeli pomoć sirotinji i pokaže
da se čovjeka nikad, ni u jednom vremenu ne može svesti
na njegove pripadnosti – etničke, religijske, jezičke. Svojim
životom pokazala je da sve stvari koje nas neraskidivo ve-
zuju za druge ljude možemo imati jedino ako ih dijelimo
s drugim ljudima. nažalost, u životu je malo onih koji to
razumiju i još manje onih koji se tako ponašaju tako da je
Miss irby (i) u svojoj domovini i svojoj porodici smatrana
toliko ekscentričnom da su mnogi prekinuli kontakt s
njom. Uprkos mnogim problemima, sumnjama i nedou-
micama, napornim putovanjima i iscrpljujućem fizičkom
naporu ustrajala je na svom „zadatku“ i nije „hladnu i gla-
dnu“ Bosnu zamijenila udobnošću neke lijepe kuće u svo-
joj domovini.
Prije smrti sredila je testament, spalila svoju ličnu
prepisku i raspodijelila imovinu. iz testamenta saznajemo
da je najveći dio svoje ogromne imovine ostavila SPKD
„Prosvjeta“ i Dobrotvornoj zadruzi Srpkinja (koja je ka-
snije nazvana „Kolo srpskih sestara“ ) „za pomoć i školo-
vanje sirote srpske djece“. U testamentu, između ostalog
85
piše: „određujem da se papiri i pisma pažljivo, oprezno i

savjesno spale, nepročitani, da moja odjeća bude data
emmi Brooks, moj namještaj Petru Vekiću, a britanski
konzul može probrati moje knjige, slike i fotografije, koje
bi želio imati, a ostatak da bude dat Prosveti.“
U Zapisniku od 17. ii 1913. o preuzimanju knjiga i
slika iz stana Miss irby u Franje Josipa ulici br. 65 kaže se
da je knjige i slike preuzeo konzul Velike Britanije u Sara-
jevu. Zapisničar je konstatovao da knjige nisu brojane jer
bi za to trebalo mnogo vremena. „Knjiga imade najmanje
dvoja dobra teretna kola“.
Zatražila je „ako bi to okolnosti dozvolile, da bude
moje tijelo na jeftin način spaljeno i da sahrana bude
skromna, bez posmrtnih ceremonija i govora“.
Sarajevska „Prosvjeta“ nije zaboravila svoju dobrot-

vorku: godine 1934. objavljena je „Spomenica proslave
stogodišnjice rođenja Mis adeline Pauline irbi, velike do-
86
brotvorke srpskog naroda – izdanje društva Prosvjete-Sa-

rajevo. Godine 2014. godine sarajevska SKPD „Prosvjeta“
po prvi put integralno u našem jeziku objavljuje tri po-
glavlja o Bosni iz knjige „Travels in the Slavonic provinces
of Turkey-in-europa“ („Putovanja u slovenske provincije
Turske u evropi“), London, 1877. izvanredan prevod ura-
dila je prof. Milica Kajević, a na kraju knjige objavljen je
originalni testament Miss irby i dodatak sa crtežima i fo-
tografijama.
Osim podsjećanja na jednu izuzetnu ženu, ova knjiga
je i dragocjen materijal za kulturološko izučavanje naše
prošlosti jer nam pokazuje i pogled izvana i to pogled
znanca koji nas uvelike razumije i trudi se da ne ostane
stranac.
M i S i R B i J eVa
Stupila si nama ... Usred noći tavne
Mučenika zemlju, koja nema zore,
Privila si duši, gdje planete gore,
O, velika ženo Britanije slavne!
Preko naših polja, gdje kupine stoje,
neumorno, kao sijač bogom dani,
Sijala si ispod magla neprestani`
Sve zvijezde srca i ljubavi svoje.
i svuda gdje pade tvoje zrnje čisto -
Plod obilan, zlatan suzom je zablisto,
na slavu i hvalu tebi, naša mati! ...
i vjekova mnogih kada konac bude,
Ovdje na oltaru ove srpske grude,
Pred tvojim likom kandilo će sjati!
aLeKSa ŠanTiĆ
87
88
89
Milena Mrazović-Preindlsberger
90
BOSANKA PO IZBORU
Okupacijom Bosne i Hercegovine austro-Ugarska Mo-

narhija dobija teritorijalno jedno novo i potpuno drugačije
područje koje se označava i kao „nova austrija“. Vrstan
poznavalac toga perioda dr. Jozo Džambo piše: „Ta „nova
austrija“ kao pojam iz perspektive habsburške admini-
stracije sadržavao je u sebi elemente stabilnosti i dinamič-
nosti. Proširenje Monarhije na dvije nove pokrajine
shvaćen je, između ostaloga, i kao znak da je kruna unatoč
svim problemima u stanju prihvatiti nove zadaće i ekspan-
dirati i politički i geografski. na različite načine pokušalo
se činovništvu iz raznih dijelova Monarhije Bosnu i Her-
cegovinu učiniti primamljivom: novčanim nagradama, iz-
gledima za brže napredovanje na službeničkoj ljestvici, a
konačno i patriotskom retorikom s frazeologijom o „civili-
zatorskom poslanju“, „otadžbinskom dugu“ itd. Bez sum-
nje, nekim vojnim i civilnim službenicima bosansko-
hercegovački segment u njihovoj karijeri bio je od velike
koristi, nekima se boravak u ovoj zemlji činio kao egzil“.
(Forum Bosnae, br. 18, Sarajevo, 2002.)
Doseljene činovnike u Bosni su nazivali „kuferašima.
Bez razlike na zanimanje, to su bili svi oni koji su se izdr-
žavali službom kod države i njihova uža familija koja je
došla s njima u Bosnu.
„Za kuferaše se govorilo da su bez korijena u Bosni.
Biti bez korijena u nekom kraju znači taj kraj ne izdvajati,
ne razlikovati od ostalih krajeva koje se poznaje, ne sma-
trati ga po nečemu svojim. Biti bez korijena u Bosni zna-
91
čilo je u ona vremena ne imati tu nepokretni posjed, uspo-

mene, svoje mrtve, značilo je dakle ni po čemu ne razliko-
vati Bosnu od ostalih pokrajina ogromne Carevine u
kojima se služilo ili će se služiti. Kuferaši su ljudi koji sav
svoj posjed i sve svoje uspomene mogu smjestiti u kufere
jer su oni ljudi u najmu, ljudi na raspolaganju ili kako se
to već kaže. Oni su odnekud došli u Bosnu, noseći u kufe-
rima sjećanja, posjed i sve drugo što imaju osim svoje
radne sposobnosti, a kad poslodavcu zatrebaju na dru-
gome mjestu, u nekoj drugoj pokrajini, oni će sve svoje po-
trpati u kufere i otići tamo gdje ih služba ovaj put vodi. (...)
S tim ljudima je počela modernizacija bosanskog društva,
ti su ljudi i njihov život prvi susret Bosne s modernim svi-
jetom i životom u njemu, preko njih je bosanska kultura
upoznavala moderno doba. i prepoznala je to doba u ku-
feru, temeljne osobine modernog doba, života i čovjeko-
vog prisustva u modernom svijetu prepoznala je bosanska
kultura u metafori kufera“. (Dževad Karahasan: „Sara i Se-
rafina“)
Samo nekoliko sedmica nakon austro-ugarske okupa-
cije u Banju Luku je došla i činovnička familija andrije
(andreasa) Mrazovića sa 15-ogodišnjom kćerkom Mile-
nom. njoj Bosna neće bitu usputna stanica i još jedan
„kufer pun uspomena“ kao većini „kuferaša“. iako u Banjoj
Luci nisu dugo živjeli, Milena Mrazović je svoje ime trajno
upisala u hroniku ovoga grada.Pošto je odlično svirala kla-
vir, 1881. godine muzicirala je na koncertu klasične mu-
zike označenom kao prvi koncert u BiH. „Bosansko-
hercegovačke novine“, koje su izlazile u Sarajevu, objavile
su da je 31. maja 1881. u Banjoj Luci održan prvi koncert
ozbiljne muzike. U uvodu opširnog članka naglašeno je da
„bijaše održavan COnCeRaT – Prvi u Bosni-pod pokrovi-
92
teljstvom njeg. Preuzvišenosti fzm. Kriša. Koncert je odr-

žan pred mlogobrojnom i vrlo odabranom publikom u
čast dana rođenja prejasne prijestolonasljednice“.
čitaocima su u izvještaju date sve tačke programa:
1. „Svatovski pohod“ od Mendelsona (svirao orkestar

78. pješačke pukovnije)
2. Uvertira „Rienzi“ od R. Wagnera za glasovir 4 ruke
(gospođica M. Mrazović i g. nadporučnik Woda)
Mrazovići nisu dugo ostali u Banjoj Luci, uskoro su
preselili u Sarajevo i tu počinje Milenin veoma zanimljiv
životni put. Veoma brzo joj postaje jasno da ona svoje ku-
fere neće pakovati i putovati negdje dalje, jer je u Bosni
„kod kuće“. U Sarajevu je živjela punih 40 godina: od 1879.
pa do početka 1919. na djevojačkoj školi milosrdnih se-
stara u Sarajevu predavala je francuski jezik školske
1894/1895. godine i to „posve bezplatno od ljubavi prema
sestram i njihovim učenicam,te se uspjeh pokaza izvrstan“
(Srce isusovo, ii/1885, br. 2). Kad je dr. Makanec 1884. go-
dine osnovao dnevni list „Bosnische Post“, postala je stalni
saradnik lista, primljena najprije kao učenica i već rano
prikazivana publici kao „vrlo cijenjen saradnik“, odnosno
„omiljeni feljtonista“. na početku je njezin književni rad i
u Bosni bio primjećen. Milenine početničke pripovijetke
među prvima je primjetio urednik „Bosanske vile“ nikola
Šumonja. Smatrao je da „iako dobivaju neki izvjestan,
malo neprirodan kolorit, svakako su lijep početak“ i naj-
avio da će objaviti prevod neke od njih „još ove godine“
(Bosanska vila, i, 1886, br. 10, str. 159). Međutim, do ob-
javljivanja nije došlo. nastavila je raditi za „Bosnische
93
Post“ i pisala isključivo na njemačkom iako je odlično poz-

navala naš jezik.
neočekivano, dr. Makanec je nakon dvije i po godine
odstupio i novine sa svim pravima prodao dotadašnjem
odgovornom uredniku eugenu pl. Tepferu. Zajedničko mi-
nistarstvo finansija odobrilo je prenos koncesije i novine
su nastavile izlaziti kao da nije bilo nikakvih promjena. Za-
nimljivo je da se odgovorni urednik prije svoga izleta u no-
vinarstvo bavio glumom i pozorišnom režijom. Kako
saznajemo od Todora Kruševca: „Tepfer je došao u Sara-
jevo godine 1881. kao reditelj nemačkog pozorišta Hajn-
riha Spire, i na tom mestu proveo do pred kraj 1883.
godine, kad mu je dr. Makanec poverio mesto odgovornog
urednika u listu „Bosnische Post“, koji je upravo osnivan.
nemac, rodom iz poznate bečke porodice, on je s nekih
nepovoljnih prilika ostao bez imanja i dospeo u vojnike.
Učestvovao je kao vojnik 1866. godine u bici na Kraljevom
Grazu i tom prilikom dopao rana. Postao je zatim glumac,
u tom pozivu prošao i upoznao gotovo celu nemačku i naj-
posle u svojstvu reditelja dospeo u Sarajevo. Tepfer je pri-
stupio ozbiljno novinarskom poslu i u njemu pokazao
veliko pregalaštvo, dosta veštine i snalažljivosti, što se vi-
delo po rezultatima koje je za kratko vreme postigao.
Pošto je kupovinom postao vlasnik lista, on je uskoro, već
u decembru 1886. uspeo da u ortakluku s Milenom Mra-
zović, stalnim saradnikom lista, nabavi novu modernu
štampariju, koja će pod imenom „Bosnische Post“, kasnije
„Bosanska pošta“, raditi u Sarajevu sve do godine 1945.
(Od 1920. godine ima, prva u Bosni i Hercegovini, i rota-
cionu mašinu.) List će se odsad pa kroz celo vreme štam-
pati u ovoj štampariji. ni Tepfer ni Mrazovićka nisu imali
vlastitog imetka. Stoga se može s pravom pretpostaviti da
94
su za nabavku štamparije bili u znatnom iznosu subven-

cionirani s neke naročite strane, koju nisam uspio otkriti“.
(Todor Kruševac: „Bosansko-hercegovački listovi u XiX
veku“, Sarajevo, 1978.)
Poznato je da je Tepfer u to vrijeme već bio teško bo-
lestan. neposredno pred smrt svojoj saradnici i u među-
vremenu i zaručnici Mileni Mrazović testamentarno je
ostavio list i štampariju „Bosnische Post“. O naslijeđu i uni-
verzalnoj nasljednici data je u listu obznana koju je i zva-
nični list prenio ističući „da će list i štamparija pod
njezinom upravom i dalje izlaziti odnosno postojati“ (Sa-
rajevski list, Xii/1889, br. 90, juli 31, 19). Već početkom
septembra (1889. godine Zemaljska vlada daje dozvolu za
dalje izdavanje lista „Bosnische Post“ Mileni Mrazović kao
nasljednici pokojnog izdavača i urednika eugena viteza
Tepfera „koja će listom upravljati u dojakošnjem pravcu“.
Milena Mrazović uskoro postaje dopisnik Biroa za te-
legrafsku korespondenciju; bila je i urednica austrijskog
radija, te sarađivala sa gotovo svim novinama koje su iz-
lazile na njemačkom jeziku. naprimjer, „Reichspost“ joj je
bio posebno zahvalan za iscrpne i izvanredne informacije
i članke koje je objavljivala pod pseudonimom Milan.
Treba napomenuti da Milena Mrazović počinje pisati
kad je u cijeloj evropi zavladao veliki interes za Bosnu. na
Bosnu se često gledalo kao na Orijent, neki potpuno dru-
gačiji svijet, čudan i lijep „kao iz neke istočnjačke priče“.
Dolazili su mnogi putnici, turisti, vojnici, činovnici ili no-
vinari i svi su svoje tekstove o zemlji napisali za vrijeme,
nakon boravka, neposredno nakon boravka ili s većom
vremenskom distancom od toga. Jozo Džambo ističe važ-
nost činjenice da „svi oni spadaju u kategoriju „očevidaca“,
95
što ne znači da su i njihova zapažanja takve vrste“. Zahva-

ljujući tome velikom interesu danas imamo mnogo razli-
čitih tekstova (i knjiga) o Bosni iz kojih tek djelimično
saznajemo nešto o životu u Bosni toga vremena. Mnogo
više saznajemo o predrasudama i očekivanjima od „nove
austrije“ te vrsti literature koju su putnici-pisci čitali. Opi-
sivali su ono što vide ili ipak samo „vide“, slušali ili sami
izmišljali razne priče iz prošlosti i vraćali se u svoj stari
život objavljujući tekstove o Bosni. Kolika su bila očekiva-
nja najbolje govori zapis Roberta Michela iz 1912. godine
nastao za vrijeme jednog putovanja grupe mladih oficira
u Bosnu: „Mnogi od onih drugova koji su Bosnu vidjeli po
prvi put bili su prilično razočarani; osim nošnje nekih sta-
novnika za njih tu nije bilo ničega čega ne bi bilo i u nekim
brežuljkastim dijelovima Donje austrije ili češke“. (Robert
Michel: Fahrten in den Reichslanden Bilder und Skizzen
aus Bosnien und Herzegowina, Wien und Leipzig, 1912.)
Tadašnja čitalačka publika izuzetno je cijenila poziciju
„očevidaca“ i „istinitog izvještaja“ iz Bosne. a Milena Mra-
zović je bila mnogo više od „očevidca“, ona je u Bosni živje-
la, Bosnu je mnogo bolje razumjela od ovih putnika jer je
znala jezik „domaćih“, imala stvarnog interesa i vremena
da je istražuje. i tu možemo naći dio odgovora za veliki in-
teres s kojim su dočekivani njeni tekstovi, a kasnije i knjige
o Bosni. Bila je autor kojem se vjeruje kad je Bosna u pitanju.
i moglo joj se vjerovati. Zaista je mnogo znala o istoriji
i kulturi Bosne i dobro poznavala zemlju. Uglavnom na
konju, proputovala ju je uzduž i poprijeko i dospjela i u
najzabitija mjesta. Putovala je zajedno sa slikarkom au-
gustom Bock, sestrom direktora sarajevske filijale Union-
banke. Slikarka Bock je pravila svoju mapu izvornih
96
motiva iz ovih krajeva pripremajući se za saradnju u no-

vopokrenutom časopisu “nada”, a Milena je bilježila legen-
de, bajke, zagonetke, narodne običaje, recepte, poslovice
i zapažanja koja će koristiti u feljtonima i pripovijetkama.
nažalost, o augusti Bock nemamo mnogo podataka, samo
to da je bila slikarka iz Hannovera koja je umrla 1917. go-
dine u tom gradu. na ovim putovanjima Milena je otku-
pljivala i tradicionalnu žensku odjeću. Sve je brižljivo
klasificirala i sačuvala, a nakon Drugog svjetskog rata nje-
zin sin je tu dragocjenu zbirku, po želji svoje majke, donio
u Sarajevo i poklonio Zemaljskom muzeju. Treba napome-
nuti da to nije bio slučajan izbor. Kad je 1888. osnivan Ze-
maljski muzej u Sarajevu, Milena Preindlsberger-Mrazović
je bila među prvim osnivačima i sve do odlaska iz Bosne
brinula se o njegovom napretku. Javnosti je zbirka pred-
stavljena 1982. izložbom koju je postavila etnografkinja
Ljiljana Beljkašić-Hadžidedić.
Teško je utvrditi je li Milena i unatoč svemu tome
stvarno upoznala Bosnu? U svakom slučaju, njezin pogled
nije ostao tek pogled stranca samim tim što ona i nije bila
pravi stranac. no, nije bila ni potpuno domaća jer u mnoge
kuće nije mogla ući, a ako i jeste, nije mogla vidjeti i saz-
nati ništa o stvarnom životu tih ljudi, njihovim svakodne-
vnim problemima i prirodi odnosa jer ništa od toga se ne
otkriva nepoznatim ljudima pa makar oni i češće dolazili
i bili dragi gosti. Pogotovo to važi za razumijevanje polo-
žaja žene u tadašnjem bosanskom društvu i njenoj nemo-
gućnosti da ga razumije, jer Milenin i taj svijet se nigdje
ne dodiruju tako da ne može biti ni razumijevanja.
Strast s kojom je prikupljala i čuvala sve što je vezano
za Bosnu upućuje na to da je Bosna za Milenu zaista bila
97
“zemlja prepuna čari, trepeta šuma i bljeska vode”.

U svakom slučaju Milena Mrazović je „svoju“ Bosnu
veoma vješto uklopila u tada uobičajene šablone i orijen-
talni sjaj tako da su sve njene knjige bile veoma zapažene
i prevođene na druge jezike. a napisala ih je pet, i sve su o
Bosni.
Prva knjiga novela pod naslovom “Selam” izašla je
1893. godine i tematski je posvećena bosansko-musliman-
skom životu. Knjiga je dobila odlične recenzije i ubrzo je
prevedena na engleski i ruski. i tamo je dobila odlične kri-
tike, a Milena Mrazović je iste godine napravila “pravi
izdavački poduhvat” – o vlastitom trošku (u svojoj štam-
pariji) izdala je pjesnička djela fra Grge Martića. Kao prvu
knjigu Pjesničkih djela objavila je svih sedam dijelova
Martićevih “Osvetnika”, a 1895. i “Posvetnike” kao drugu
knjigu. Pošto su knjige štampane u njenoj štampariji,
mnogi su tada ovo izdanje pripisivali “Bosanskoj pošti”, na
šta se ona često žalila.
na poziv etnografskog društva Habsburške mona-
rhije, u februaru 1896. održala je opsežno i informativno
predavanje u velikoj sali stare vijećnice u Beču i izazvala
veliku pažnju bečke javnosti – mnoge novine su donijele
izvatke iz predavanja. Bilo je to prvo predavanje o Bosni i
Hercegovini u Beču.
iste godine udaje se za ljekara Zemaljske bolnice u Sa-
rajevu dr. Josefa Preindlsbergera (Beč,1863. – Beč, 1938),
napušta redakciju “Bosnische Post” i okreće se pisanju
knjiga i tekstova za razne evropske novine. Pisala je o svim
važnim događajima kakvi su aneksija Bosne i Hercego-
vine, ubistvo prijestolonasljedničkog para u Sarajevu, su-
đenje Gavrilu Principu itd.
98
Godine 1889. postala je prvi ženski član antropolo-

škog društva Habsburške monarhije u Beču.
iduće, 1900. godine izašla joj je u innsbrucku knjiga
“Bosnisches Skizzenbuch”, a 1905., također u innsbrucku,
“Bosnische Volksmaerchen” (“Bosanske bajke”), 15 narod-
nih pripovijedaka koje je izabrala kao najljepše iz svoje
velike zbirke. ilustracije za knjigu uradio je tada slavni
ewald arndt. naredne godine ista ekipa objavljuje novu
knjigu: Milena Preindlsberger-Mrazović je napisala za-
nimljivu pripovijest iz prvih dana okupacije Sarajeva pod
naslovom “Grabesfenster”, ewald arndt je uradio ilustra-
cije, a izdavačka kuća a. edlingers Verlag iz innsbrucka se
potpisuje kao izdavač.
nova knjiga bila je odlično napisani vodič “Bosnische
Ostbahn” (Wien und Leipzig,1908) i na kraju ponovo “Bo-
snisches Skizzenbuch” (Dresden, 1909). Roman iz života
derviša bektašijskog reda ostao je nedovršen kao i rukopis
koji je počela pisati u bolesničkoj postelji ‒ roman iz al-
banskog miljea ispričan kroz ratne uspomene.
Milenina umjetnička djelatnost obuhvatala je i kom-
pozitorsko stvaralaštvo koje se kretalo u okvirima malih
formi namijenjenih klaviru. njene kompozicije su najraniji
dostupni tragovi o kompozitorskoj praksi u Bosni i Her-
cegovini. “Württemberg Marsch op. 10” za klavir posvećen
je Wilhelmu Herzogu von Württembergu, vojnom zapo-
vjedniku i poglavaru Zemaljske vlade u prvim godinama
okupacije. Marš je nastao između 1879. i 1882, a objavljen
je u Beču u ediciji Doblingera. “Osmanisch Mazurka op.
11” i “Bosnia-Polka Francaize” za klavir štampane su
1882. u Beču u ediciji Jos. eberla.
U Prvom svjetskom ratu, kao bolničarka, slijedila je
99
svoga muža hirurga po Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, al-

baniji i italiji. Prevrat nakon Prvog svjetskog rata značio
je i slom svih životnih ostvarenja Milene Preindlsberger-
Mrazović. Jugoslavenska država ju je zajedno s mužem de-
portovala u Beč, odnosno u tuđinu, kako je govorila i
osjećala. Bosnu je ostavila, ali je nije nikad zaboravila i sve
do posljednjeg dana održavala je veze sa svojim izabranim
zavičajem, pomažući naprimjer naše đake i bolesnike koji
su dolazili u Beč. U svome bečkom stanu uredila je bosan-
sku sobu u kojoj je, kažu, najradije boravila.
Već teško bolesna, u maju 1926. u bečkoj Uraniji odr-
žala je svoje posljednje predavanje. naravno, o ljepotama
Bosne i Hercegovine i to pred prepunom salom.
Datum i mjesto smrti su nam poznati, ali o datumu ro-
đenja imamo sasvim različite podatke, tako da se pojav-
ljuju godine 1860, 1863. i čak 1866.Većina ipak smatra da
je to bila 1863. godina. isto je i s mjestom rođenja: najčešće
se navodi Bjelovar, u kojem je rođen njezin otac andrija
(andreas) Mrazović; neki drugi spominju neimenovano
selo u turskoj Hrvatskoj. naš poznati historičar Hamdija
Kreševljaković kaže da Milena “potiče iz stare plemićke
(obitelji) Mrazovića od Mrazovca koji se spominju već u
12. vijeku. Za vrijeme ratova protiv Turaka Mrazovići do-
laze u bosansku Krajinu, o čemu i danas svjedoči ime sela
Mrazovac na Uni. Djed avram Mrazović izdao je 1874. go-
dine prvu hrvatsku gramatiku na naučnoj osnovi i prvi
preveo Goethea na hrvatski jezik. Jedan drugi predak,
Mate Mrazović, dugogodišnji načelnik Zagreba, bio je pri-
jatelj i bliski saradnik Ljudevita Gaja”.
Umrla je u tuđini početkom naredne godine, 20. ja-
nuara 1927. u bečkom sanatoriju Löw, gdje je 1911. umro
100
i Gustav Maler. i pokopana je također u tuđini, a gotovo

sve austrijske novine su još istoga dana objavile vijest o
njenoj smrti. Ugledni austrijski dnevni list “Wiener Stim-
men” obavijestio je svoje čitaoce da je umrla “slavna
bosanska spisateljica” (“Wiener Stimmen”, anonim: Heim-
gang der beruehmten bosnischen Schriftstellerin / Povra-
tak kući slavne bosanske spisateljice – 20. januara 1927,
str.2). i mnogi drugi su pisali o “slavnoj bosanskoj spisa-
teljici”.
Zvuči pomalo nevjerovatno, ali „slavna bosanska spi-
sateljica“ je u to vrijeme bila nepoznata u Bosni. ni danas,
skoro 100 godina nakon njene smrti nije puno bolje, tek
rijetki znaju za nju. ipak, objašnjenje takve situacije kraj-
nje je jednostavno: Milena Mrazović-Preindlsberger je pi-
sala na njemačkom jeziku (svega nekoliko tekstova je
objavila na našem jeziku) i tokom života je bila slavna u
njemačkom govornom području. U “svojoj domovini
Bosni” bila je i ostala nepoznata.
a knjige o Bosni po kojima je bila slavna savremena
književna kritika ne ocjenjuje baš previše dobro. npr. knji-
ževni istoričar Zdenko Lešić za Milenine priče kaže: “neke
od tih priča pokazuju da je ona imala pripovjedačkog dara
i da je znala ne samo da priča već i da oblikuje priču. ali je
ona u tim bosanskim pričama ostajala daleko od Bosne i
njene prave stvarnosti. navikla da se obraća čitaocima
lista “Bosnische Post”, koji su u Bosni vodili svoj život i išli
za svojim interesima, ona ih ni u pripovijetkama nije op-
terećivala stvarnim problemima bosanskog čovjeka, već
ih je vodila u jedan nestvarni svijet egzotike i slatkih uži-
taka, koji je samo uslovno nazivala Bosnom.” (Pripovjeda-
čka Bosna ii, Sarajevo, 1990)
101
na prvi pogled Milenina slika Bosne zaista se ne raz-

likuje mnogo od onoga što su vidjeli (ili vidjeli) i zapisali
svi ostali stranci koji su tada putovali Bosnom. U tadašnjoj
literaturi kreirana je slika Bosne i Hercegovine kao zemlje
Orijenta, ali prije svega estetske prirode i mnogo manje
političke ili ideološke. nema sumnje da je u svojoj prozi
Bosni dodavala pomalo orijentalnog sjaja iz “Hiljadu i
jedne noći”, da je u toj prozi Bosna bila “neoromantički
Orijent, u kojem ljudi još strasno ljube i ginu od ljubavi i
nad kojim se nadvija tajanstveni dah istočnjačke mistike”
(kako kaže Zdenko Lešić), ali jednako tako nema sumnje
da je znala vidjeti i onu skrivenu ljepotu Bosne koja si-
gurno postoji ali se ne otkriva baš svakom oku. Ozarena
ljepotom koja joj se otkrila, mogla je i znala pisati o toj
Bosni i njenim stanovnicima. To nije velika književnost,
ali nije ni puko podilaženje njemački govorećoj publici.
Ona je dobra publicistkinja koju je zanimalo mnogo razli-
čitih oblasti: od folklora i arheologije do njoj savremenih
društveno-političkih tema. naprosto se priklonila trenut-
noj književnoj modi prikazivanja Bosne kao Orijenta. na-
primjer, Robert Michel, pisac Bosne (austrougarski oficir
i pisac, Chaberitz/češka,1876.‒Beč,1957) prelaz preko
Save označava kao “prelaz iz evropske austrije u orijen-
talnu austriju”. Možda najbolji primjer toga orijentalisti-
čkog doživljaja Bosne nalazimo baš u njegovom romanu
“Die Wila” u kojem glumica Rinka koja u Bosnu putuje
avionom čak i iz te perspektive vidi orijentalnu zemlju:
“Rinka je gledala kroz prozor i uskoro dolje u jednom mje-
stu na rijeci Bosni zamijetila prvu džamiju s tankom ka-
menom munarom, malom kao igračka (…) S dvogledom je
prepoznavala figure ljudi, fesove i turbane na glavama,
ugledala pokrivene žene, karavane s natovarenim ko-
102
njima, stada ovaca; orijentalni svijet, njoj odavno poznat

iz priča i pisama, prerastao je iz ove daleke dubine sve više
u stvarnost.” (Robert Michel, Die Wila,1949)
Milena Mrazović-Prein-
dlsberger u sebi spaja dvije
kulture: istovremeno je Bo-
sanka i austrijanka. Sasvim
sigurno je austrija za nju bila
emotivni, kulturni i politički
zavičaj. ali, isto tako znamo
da u Bosni ostavila je svoje
srce, jer kad je 1919. s mužem
morala napustiti Bosnu i
otići u Beč, govorila je o pro- Milena Mrazović-Preindlsberger
tjerivanju u tuđinu. Bosnu je
ostavila, ali je nikad nije zaboravila i sve do posljednjeg
časa održavala je veze sa svojim izabranim zavičajem.
Milena Preindlsberger-Mrazović, “publicistkinja iz-
među folklora i moderniteta”, svojim radom se upisala u
kulturnu istoriju Bosne i Hercegovine i u mnogo čemu kr-
čila put bosanskim ženama koje u to vrijeme nisu imale
baš previše mogućnosti za školovanje i stjecanje znanja
koja nisu vezana za vođenje domaćinstva i odgoj djece.
Kad je list “Bosnische Post“ 1894. godine slavio desetogo-
dišnjicu postojanja, cjelokupna svjetska javnost pisala je
o tome da se baš u Bosni, u kojoj žene ne mogu igrati ni
najmanju ulogu u javnosti, dogodilo da jedna žena bude
zastupnikom najslobodnije profesije. Milena Preindlsber-
ger-Mrazović je prva žena novinar u BiH, prva žena ured-
nik i prva žena izdavač u BiH. Dakle, za žensku kulturnu
istoriju BiH i žensko pitanje Milena Preindlsberger-Mra-
zović je izuzetno važna.
103
Kod nas je prevedena samo jedna knjiga: odlično na-

pisani vodič pod naslovom “Bosanska istočna željeznica”
(SPKD „Prosvjeta“, Sarajevo, 2017, prevod Vahidin Prelje-
vić). Moglo bi se reći da i u ovoj knjizi ima pomalo orijen-
talne pozlate Bosne, ali je prije svega zanimljivo napisano
štivo koje čitaoca vodi na uzbudljivo putovanje željezni-
com kroz Bosnu i kroz njenu istoriju. Glavni lik knjige je
istočna pruga koja je ujedno i metafora za sve reforme
koje austro-Ugarska poduzima u Bosni i koje će njenim
stanovnicima donijeti sreću i blagostanje. Pruga je simbol
za sve moderno i “prvi korak u stvarnu novu zemlju”.
Putujući s autoricom kroz čudesne predjele od Sara-

jeva do Uvca i od Međeđe do Vardišta, otkrivamo prelijepu
prirodu s mnogo geografsko-geoloških podataka, saznaj-
emo kako ljudi žive u kasabicama koje su nekada davno
104
bile bogate i slavne, upoznajemo istorijske i legendarne li-

kove zajedno s njihovim najskrivenijim snovima i tajnama,
neispunjenim ili prekasno ispunjenim željama, saznajemo
gdje i zašto raste cvijeće koje niko ne sadi, šta je sve radila
prokleta Jerina i još mnogo drugih zanimljivih i važnih
stvari.
autorica, ushićena poduhvatom gradnje istočne že-
ljeznice kaže: “Do sada je stranac ovamo uvijek dolazio
kao rušitelj; sad prvi put dolazi kao neko ko daje. na
nekom drugom mjestu se izgradnja željeznice možda
može smatrati suhoparnim poslovnim događajem; ovdje
u istočnoj Bosni ona je djelo poravnavajuće pravednosti u
istoriji čovjeka.”
Međutim, istovremeno s divljenjem za tehniku i sve
novo, ona osjeća žal što staro nestaje jer razumije i te ljude
kojima će pruga potpuno promijeniti živote, nekima
možda i uništiti, jer još ne mogu čak ni razumjeti, a kamoli
uživati prednosti novog vremena i moderne kulture. To će
moći tek njihova djeca kojoj će pruga donijeti bolji život.
Duboke i sveobuhvatne promjene će donijeti napredak, ali
trenutno nestaju mnogi običaji, pjesme, igre, narodne no-
šnje, način života…
Bila je to do tada najskuplja pruga na svijetu: kad se
uračuna i radna snaga, koštala je ukupno 75 miliona zlat-
nih kruna ili 450.000 zlatnih kruna po kilometru. ili, jed-
nostavnije rečeno, koštala je kilogram zlata po jednom
metru.
Prvog augusta 1978. godine ukinute su sve željezničke
uzane pruge u BiH pa i slavna istočna pruga. i tako “nesta
narodne hraniteljice i dobrotvorke”. Živi još samo u sjeća-
njima, pjesmama i starim knjigama.
105
Jelica Belović-Bernardžikovska
106
JeLiCa BeLOViĆ-BeRnaDŽiKOVSKa
ŽIVOT ZA FILM I DJELO ZA MUZEJ
Život Jelice Belović-Bernardžikovski bio je zaista film-

ski. Bio je to život o kojem bi se moglo napraviti 2-3 uzbu-
dljiva filma, život žene kojoj je očito bilo suđeno da se sve
u vezi s njom preokrene u nešto nepredvidljivo. Živjela je
u dvije monarhije (austro-Ugarska i Kraljevina Jugosla-
vija) i preživjela dva svjetska rata. Bila je veoma obrazo-
vana, govorila 9 stranih jezika, objavila preko 50 knjiga i
preko 800 tekstova iz raznih oblasti te u mnogo čemu važ-
nom bila prva na ovim prostorima; smatra se začetnicom
moderne etnologije na prostorima Južnih Slovena i prvim
pedagoškim piscem kod nas. Uradila je više nego 2-3 in-
stituta zajedno, na raznim jezicima se dopisivala sa svojim
čitaocima i urednicima, istraživačima i poznavaocima na-
rodnog blaga te sa vodećim evropskim i svjetskim etnolo-
zima, slavistima i pedagozima (ukupno sa 442 osobe), bila
ugledna i cijenjena učiteljica, pedagoški pisac, etnografki-
nja, književna i muzička kritičarka i prevoditeljica koja se
nije bavila politikom, a ipak je „zbog političkog djelovanja“
uhapšena u razredu tokom nastave i prijevremeno pen-
zionisana a nacisti su 1933. godine palili njene knjige.
Jedno vrijeme živjela je u Sarajevu u vili „Jelena“, a onda
ostala bez svega i umrla u samoći i oskudici.
Uzbudljiva životna priča i gotovo nevjerovatno bogata
bibliografija Jelice Belović-Bernadžikovski malo je poz-
nata današnjoj široj kulturnoj javnosti.Sve što je radila i
za šta se borila čitavog svog života, mnogima bi danas iz-
gledalo zastarilo i nezanimljivo. Međutim, njezin život bi
107
trebalo ispričati već i zato što je tako dobra „priča“ puna

peripetija za koje ona sama uglavnom nije odgovorna.
Kako se dogodilo da „tiha i po prirodi skromna“ učiteljica
(kako su je opisivale njene učenice i kolege), uz to još su-
pruga i majka uspije napisati i uraditi sve to što je ona ura-
dila; iako je za sebe govorila da nije feministkinja, njezin
doprinos feminizmu je veliki jer je između ostalog, bila
prva koja je upotrijebila termin „žensko pismo“; kako to
da u Sarajevu posjeduje vilu u centru grada koja nosi
njeno ime; kako objasniti to da može putovati i otkuplji-
vati narodne vezove za svoju zbirku; godinama silno želi
dijete i kad ga rodi, on postaje njezina najveća sreća da bi
kasnije najvjerovatnije prekinula kontakte sa voljenim
sinom Vladom... a kao vrhunac svih peripetija dolazi su-
luda odluka nacista da njezine knjige stave na index za-
branjenih knjiga. Ova apsurdna odluka samo dodatno
osvjetljava dramu tog života. Logično je da se zabranjuju
ideološki nepodobne knjige. naravno da to ne odobravam,
ali mogu razumjeti. Međutim, zabranjivati knjige koje izu-
čavaju vez, tkanje i mustru teško da iko može razumjeti.
a njoj se eto dogodilo. nacisti su zabranili i spalili 3 njene
opširne studije (Pojas, Razboj, Muzika) i čitav tiraž „Der
Kuss im Leben der Völker“ sa slikama. Valjda joj je bilo
suđeno da se sve u vezi s njom preokrene u nešto nepred-
vidljivo. Osim toga, život Jelice Belović-Bernadžikovski
treba ispričati i zato jer se kroz njenu sudbinu može sa-
svim dobro upoznati jedna epoha i to na način na koji se
ne piše u knjigama. i može se shvatiti koliko smo mi ljudi
mali i bespomoćni kad nam se „događa historija“, bez ob-
zira na kojem mjestu, u kojem društveno-političkom ure-
đenju i u kojem stoljeću nas je to „događanje historije“
zadesilo.
108
ne znam šta bi aristotel rekao za ovoliko peripetija u

samo jednom životu, ali vjerujem da ovu „priču“ jedne izu-
zetne osobe, „intelektualke evropskog kulturnog kruga“
treba ispričati i podsjetiti na ženu koja je najveći dio života
i svoje, u pogledu pisanja najplodnije godine provela u
Bosni i Hercegovini i mnogo toga započela.
Rođena je u obrazovanoj porodici u Osijeku 1870. go-
dine. Majka je bila njemačkog porijekla, a otac, porijeklom
Crnogorac, gimnazijski profesor. Primjetio je da je njegova
djevojčica izuzetno bistra pa joj je bio prvi učitelj. naža-
lost, nastava u toj maloj privatnoj školi kratko je trajala jer
je otac rano umro. nikad nije zaboravila te sretne dane
ispunjene očevom ljubavlju i podukom i svoje uzbuđenje
prvim napisanim slovima „dok je sjedeći u krilu ponosnog
oca, držala očevo pero u neukoj ručici, koju je otac opre-
zno vodio po listu, kako bi obradovao daleku baku ili
kumu“. Divila se „tim prvim svjedocima svoje individualne
znamenitosti i sposobnosti“ , ne zaboravljajući napome-
nuti kako tada nije znala da nam vlastiti listovi često mogu
biti najveći neprijatelji. (Opisala je to u tekstu pod naslo-
vom „Prvi list“ , Školski vjesnik, Sarajevo, 1897). Očevom
smrću završilo se Jelicino bezbrižno djetinjstvo i već tada
se morala suočiti sa bolnim saznanjem da je rođena majka
ne voli i to joj jasno pokazuje. Tim odnosom se često u ži-
votu bavila, uzalud pokušavajući razumjeti zašto je majka
voljela njenu sestru i brata, a ne i nju. Bez voljenog oca bila
je zaista sama na svijetu u kojem su joj knjige postale naj-
bolji prijatelji i jedini izvor radosti, a njeni listovi se pret-
varali u brojne autorske tekstove i knjige.
Osnovnu školu je završila u Osijeku, a onda je majka
odvodi u Đakovo pa nižu gimnaziju završava u katoličkom
109
samostanu u Đakovu, u zavodu „neumrlog Strossmayera“,

gdje joj je usađena „u srce klica za sve one lijepe vrline“ i
od kojega je naučila kako ljubiti „narodnu poeziju i slogu
Srba i Hrvata“, kako kaže Josip a. Kljajić u predgovoru
knjige „Hrvatske jelice“ (Pula, 1908.). Osim svega toga, u
Zavodu je upoznala tehnike ručnog rada i bogatstvo narod-
ne nošnje Đakovštine, te sama počela skupljati narodne
vezove i stvarati vlastitu zbirku, koju je obogaćivala čita-
vog života.Zapravo, svoj život je uvelike i posvetila izuča-
vanju i „čitanju“ ručnog rada pa je napravila i kapitalno,
prema riječima stručnjaka do danas neprevaziđeno djelo
u toj oblasti „Građa za tehnološki rječnik ženskog ručnog
rada“ (po nalogu Zemaljske Vlade za BiH, Sarajevo, 1906).
Učiteljsku školu završava u Zagrebu kod sestara milo-
srdnica (1885-1891). Veliku podršku imala je od svojih
profesora, budućih biskupa, dr. Maurovića i dr. Langa koji
su je nagovorili da počne pisati pjesme tako da je prvu ob-
javila još kao učenica, 1885. godine, u „Glasniku sv. Josipa“.
Kao učiteljica radila je u Zagrebu, Osijeku, Rumi, Mostaru
. Prinudni odlazak u penziju „zbog političkog djelovanja“
iskoristila je za školovanje na višim pedagoškim školama
u Beču i Parizu (1889-1891).
U školi je radila savjesno i puno, van škole je prevodila
i pisala, istraživala, postala ugledna. Međutim, „izvana,
pred svijetom – bijah vazda vesela, nasmijana, bezbrižna,
lijepo odjevena dama, dok je u duši često gorio pakao...“
Sama, bez podrške i pomoći od bilo koga vjerovala je da
će se udajom riješiti svi problemi i nesporazumi kojih je
u životu obrazovane ali naivne mlade učiteljice bilo napre-
tek: „Udati se, to je značilo taj čas za me imati koga tko će
te možda braniti od prostote i požude muškaraca, od pre-
110
vara gazdarice i od zlobe kolegica. imat ćeš s kime ići še-

tati i govoriti, imat ćeš bar jedno mjesto, gdje ćeš i ti već
jedared biti „kod kuće“... (Memoari, rukopis, arhiv grada
Sarajeva, BJ-17).
a to se dogodilo nakon što ju je Ljubomir Dlustuš, ta-
dašnji glavni tajnik prosvjete u Sarajevu „namamio“ da
dođe u Bosnu jer je primjetio njezin rad i angažman. Došla
je 1895. godine u Mostar, u to vrijeme razvijen kulturni i
pogotovo literarni centar gdje je upoznala Šantića, Dučića,
Šolu i ostale iz kruga oko časopisa „Zora“, u kojem je i sama
uskoro postala saradnik. U Mostaru je upoznala i budućeg
muža, sudskog činovnika, poljskog grofa Janka Bernadži-
kovskog (čija se porodica iselila u ameriku) i udala se za
njega 1896. godine (o čemu je izvjestio “Školski vjesnik”,
Sarajevo, 1896): „Vjenčasmo se bez pređašnjeg ljubakanja,
šetanja, dopisivanja i sl. Vjenčasmo se u Metkoviću u Dal-
maciji, jer u Bosni za strance bijaše onda još suviše pisanja
i čekanja. nitko ni od moga (a hvala Bogu) ni od njegovoga
roda nit mi je došao, nit mi je pisao. Sestra je samo kratko
brzojavila: Kao da sam bez familije, stajah sama u tuđem
svijetu na taj važni dan. (...) Osjetila sam ja dobro ljuto po-
niženje, koje mi je i taj put majka nanijela, želeći mi poka-
zati, da me od mojih „nitko ne trpi“, ovo je bila jedna od
njezinih najmilijih fraza. (...) Dakako da sam i plakala. O,
kako se ne ću sjetiti svega što sam već pretrpjela od svojih
po krvi najbližih, a samo za to, jer im nijesam mogla dati
onoliko novaca, koliko su si u beskrajnoj sebičnosti svojoj
željeli...? (Memoari, rukopis, arhiv grada Sarajeva, BJ-17)
iz Mostara je premještena u Sarajevo i radila kao pro-
fesorica Trgovačke škole, a onda je 1907. godine krenula
„u nov odsjek svoga života, u najcrnje dane tužne mladosti
111
svoje! U Banjaluku! na vrhuncu službene karijere, o kome

sam jasno slutila, da će to biti moja Terpejska pećina.“ (Me-
moari, rukopis, arhiv grada Sarajeva, BJ-17) U Banja Luci
je postavljena za upraviteljicu Više djevojačke škole. inače,
prva upraviteljica i predavačica bila je Jelka Matić, a nakon
Jelice na to mjesto postavljena je učiteljica i književnica
Jagoda Truhelka, također iz Osijeka koja je službovala po
Bosni.
Kao upraviteljica mogla je raditi i samostalno te davati
inicijativu u školskom vaspitnom radu da se unaprijedi
nastava. između ostalog, po uzoru na njemačke krugove,
pokušavala je uvesti evropske klasične pisce u obaveznu
školsku lektiru (kao npr. Rasina, Voltera, Flobera, Bal-
zaka). inače, ona rad u školi naziva poezijom života, djecu
uspoređuje sa cvijećem, a učiteljicu sa vrtlarom: („Poezija
školskog života“, Školski vjesnik, Sarajevo, 1896).
na poziv Zemaljske vlade u Zagrebu tokom1907/8.
godine uredila je etnografske zbirke u etnografskom mu-
zeju i Obrtničko-umjetničkom muzeju i izradila njihove
kataloge. U to vrijeme je već izuzetan znalac etnologije
(sama je napravila sistematizaciju naših vezova i formirala
terminologiju), narodne usmene književnosti, obrednih
igara, slikanja na drvetu. U više centara izvan Bosne i Her-
cegovine priređivala je izložbe i držala predavanja o na-
rodnom vezu u Bosni. Upravo njoj pripadaju velike zasluge
što je bosanski narodni vez postao predmet interesovanja
većeg broja istraživača. Bila je poznata i u evropskim okvi-
rima – počasna je članica Bečkog folklornog društva, a sa-
rađivala je i s poznatim bečkim etnologom i slavistom F.
Krausom, koji je objavio mnoge njene radove.
Uskoro su se njene crne slutnje obistinile. Godine
112
1909. prijevremeno je penzionisana „zbog nacionalnog

djelovanja“ i odbačena od društva. imala je tada 39 godina
i bila bolesna. Međutim, u stvarnosti nije bilo nikakvog na-
cionalizma i to službeno objašnjenje je još jedan u nizu ap-
surda jer je Jelica Belović-Bernadžikovska bila poznata po
tome što nije priznavala zatvaranja u nacionalne ili vjerske
okvire. Za vrijeme austrougarske okupacije Bosne i Her-
cegovine veoma angažovano je radila na širenju i produb-
ljivanju bratskih odnosa između Srba, Hrvata i Muslimana
u Bosni i Hercegovini. Birajući teme za svoj rad bila je jed-
nako okrenuta kulturnim tekovinama u Bosni i Hercego-
vini, bez obzira na to u kojoj su sredini nastale. „naime,
Jelica širokih vidika nije pravila razliku prema nacionalnoj
pripadnosti, a kako se bližio Sv. Sava htjela je da to obilježi
u školi svečano, da se deli koljivo nakićeno bonbonima,
svakoj učenici zasebno na tanjir i pored toga što su pro-
slave takve vrste zabranjivane od austrougarskih vlasti“
(D.Jelkić: Četrdeset godina književnog rada Jelice Belović-
Bernadžikovske, Sarajevo, 1925). Uspjela je da joj šef na-
stave Dlustuš odobri ovu želju i „od Zemaljske Vlade
stigne pismena naredba sa 120 Kruna, da se za taj novac
kupe pisanice, bonbone, krst, tanjiri i ostalo što treba.
Upraviteljka sva sretna, kuva, kiti, uči devojčice deklama-
cijama i pesmama...“ (D.Jelkić: Četrdeset godina književnog
rada Jelice Belović-Bernadžikovske, Sarajevo, 1925) Među-
tim, radost je kratko trajala i upraviteljicu je čekala nova
peripetija u životu. U pola deset uveče ondašnji okružni
školski nadzornik donio joj je „zabranu proslave Sv. Save,
poziv okružnom načelniku i prijavu da je pod disciplin-
skom istragom... Ostade Sv. Sava bez slave na ruglo celom
gradu, a na taj svečani dan učenice su gledale svoju direk-
torku gde je policajac vodio sreskom načelstvu“. (D.Jelkić:
113
Četrdeset godina književnog rada Jelice Belović-Bernadži-

kovski, Sarajevo, 1925). Cijeli ovaj slučaj zapravo ima veze
sa izvjesnim piscem po imenu Vlado Borota čiji je otac bio
šef Prosvjetnog odjeljenja u Sarajevu. „On je najoštrije
istupao protiv jadne Jelice, osobito kad je zbog neke afere
bio tužen sudu, a sudac Berandžikovski muž Jeličin, nije
htio da sudi ni po babu ni po stričevima.“ Od tada pa na-
dalje su joj zagorčavali život na različite načine: „svake ne-
djelje imala je istrage, nadzornik joj je dolazio u svako doba
dana, u rano jutro i slično, a sve se odrazilo na njeno zdrav-
lje te se teško razboljela pa su je krajem 1908. penzioni-
sali...Kad je već 6 mjeseci bila u mirovini, stiže zvanični
spis, s kojim ju skidaju sa časti upraviteljice...U spisu pri-
jete joj, da i kao penzionerka nipošto ne smije ništa više
pisati...“ naravno, i muž je bio kažnjen tako da „njega pre-
meste u Ključ, 68 kilometara daleko od poslednje železni-
čke stanice, u jedno zabito sresko mesto. no Jelica nije ni
ovde klonula duhom. njena ustrajnost i izdržljivost u radu
koju je nasledila od matere Germanke nije je ni ovde
ostavljala. Pero nije ispuštala iz ruku.“ (D.Jelkić: Četrdeset
godina književnog rada Jelice Belović-Bernadžikovske, Sa-
rajevo, 1925). Zabranu objavljivanja riješila je tako da je
koristila pseudonime, inicijale i šifre. neki od pseudonima
su Jela, Jelica, Jasna, Hele, teta Jelica, mlada gospoja ana i
Ljuba T. Daničić.
Oporavivši se od teške bolesti još više radi – u Beču i
Parizu studira, u Pragu je priredila izložbu „Srpska žena“
i uz muževljevu pomoć putuje po svijetu obilazeći velike
etnografske muzeje u austriji, Mađarskoj, njemačkoj, Polj-
skoj, italiji i Francuskoj. izložba je dobila brojne pohvale i
zainteresovala i srpsku i češku javnost i tako se rodila
ideja da napravi jednu žensku knjigu koja bi možda po-
114
mogla ženama, a u svakom slučaju pokazala da i među že-

nama ima mnogo pametnih i obrazovanih. Ponovo se
vraća u Sarajevo i kao glavna urednica na čelu redakcije
srpskih književnica 1913.godine priređuje i potpisuje al-
manah „Srpkinja, njezin život i rad, njezin kulturni razvi-
tak i njezina narodna umjetnost do danas“. Bio je to
ogroman posao i važan dokument za istoriju ženskog po-
kreta i „ženskog pitanja“ kod nas jer su predstavljena
skoro sva dostignuća ženskog rada i to kroz portrete više
od 60 učiteljica, književnica, dobrotvorki i intelektualki.
Uvodni tekst, nepotpisan ali nesumnjivo iz njenog pera
„Žene i književnost“, bavi se razlozima za odsustvo žene u
književnosti i postavlja pitanja koja će Virdžinija Wulf
obraditi 1929. godine u svom slavnom eseju „Vlastita
soba“. „ideja je bila da se, slijedeći primjer „većih i kultur-
nijih naroda“, pokaže stvarno mjerilo rada srpskih žena iz
svih regija, uključujući, pored žena iz Srbije, i žene koje su
živjele u okviru austrougarske monarhije. Zato ne iznena-
đuje činjenica da je almanah štampan u Sarajevu. „Srpki-
nja“ sadrži kolekciju informativnih članaka, prozne
tekstove i poeziju, kao i spisak od preko 145 imena žena
pisaca. Bogato je ilustrovana fotografijama mnogih žena
o kojima se govorilo, a sadržavala je i ilustracije narodnog
veza i narodnih nošnji, za koje su izdavači smatrali da
predstavljaju reprezentativne uzorke ženske radinosti.“
(Sarita Vujković: U građanskom ogledalu:identiteti žena
bosanskohercegovačke građanske kulture: 1878-1941,
Banja Luka, Beograd, 2009) ilustracije obuhvataju ukupno
118 skica ornamenata o kojima Jelica Belović-Bernadži-
kovska govori u tekstu „Srpska maramica“, objavljenom u
ovom almanahu. Prikazani su vezovi iz Dalmacije, Bosne i
Hercegovine, Srbije, Vojvodine i Crne Gore. Osim toga, u
115
knjizi se nalaze 44 fotografije književnica, 42 fotografije

žena u nošnjama i 7 zajedničkih slika ženskih društava što
je dragocjen materijal za istraživanje jednog vremena i
uloge i položaja žene u tom vremenu. „Takođe, u sadržaju
knjige mogu se naći i stavovi o ravnopravnosti žena, žen-
skoj emancipaciji, zatim informacije o fondovima za ško-
lovanje i udaju djevojaka, o umnom radu i tjelesnoj ljepoti,
ženskim školama i drugim temama koje doprinose rekon-
strukciji položaja žena u društvu i porodici toga doba. evi-
dentni su napori uredništva koje je pokušavalo da se
potčinjeni položaj žena popravi.“ (Sarita Vujković: U gra-
đanskom ogledalu:identiteti žena bosanskohercegovačke
građanske kulture:1878-1941, Banja Luka, Beograd, 2009)
Objavljivanje knjige donosi joj nove nove nevolje (pe-
ripetije) zbog kojih se morala skloniti u Osijek. U Sarajevo
se vratila 1917. godine postavši urednicom srpskog lista
„narodna snaga“. Godine 1918. među prvima je reaktivi-
rana i nakon 16 godina ponovo predaje u Trgovačkoj školi.
Tridesetih godina odlazi u novi Sad i predaje na Mešovitoj
građanskoj školi do 1936. godine kada je ponovo penzio-
nisana.
Za Jelicu tekstilna industrija i vez nisu aktivnosti za
slobodno vrijeme, nego umjetničko izražavanje i važan
privredni resurs jer dobra vezilja može i dobro zarađivati.
Jelicino bavljenje vezom Biljana Dojčinović vidi ovako: „Da
li je vez takođe i način pisanja? Da li su motivi na tekstilu
uporedivi sa motivima u prozi? Da li je to neka vrsta tajnog
pisma, oblik magijskog teksta? Bernadžikovska postavlja
ova pitanja i nesumnjivo izjednačava vez i pisanje. „Srpska
i hrvatska žena ispisala je obilne stranice slovenske kul-
turne istorije ... sitnom biljur-iglom po prefinu svome pla-
116
tnu.“ Prema njenom mišljenju, u istoriji srpskog veza bilo

je 5 faza: mitološka, hrišćanska, turska, klasična i moder-
na. Zlatno doba je bilo 11-12. vek i dok je turski period
donio nove, orijentalne motive, oni nisu nikada bili zaista
prihvaćeni. Vez je zadržao svoj slovenski identitet tokom
otomanske vladavine, i pojavio se u modernim vremenima
kao jedinstvenost, autonomnost. U svakom slučaju, tek-
stilna umetnost, njeni oblici, boje, tehnike i kombinacije
ovih elemenata po njoj su izrazi određenih prirodnih, dru-
štvenih i istorijskih uslova i okolnosti. i uvek su izrađeni
ženskim rukama.“ (Knjiženstvo)
Ornamenti (stilizovani i apstraktni, pa ipak prepozna-
tljivi) i boje, su instrumenti magije, umjetničke i praktične.
Simbolička značenja šara poput paukova i svetih buba ili
drugih zaštitnih motiva, osnažena su bojama: bijela ozna-
čava nevinost, crvena nosi snagu ljekovitosti, plava je za
zavođenje...; boje treba znati kombinovati da bi imale
svoje značenje i autentičnu ljepotu. U svojim tekstovima
o vezu Jelica nam zapravo ispreda uzbudljive priče o vezu
kao ženskoj primjenjenoj umjetnosti i otkriva kako i mi
možemo „čitati“ vezove, po izboru starih mustratorki, sa-
čuvane da nam ispričaju istoriju južnih Slovena.
Zanimljiva je i priča o feminizmu Jelice Belović-Ber-
nadžikovski. Kao što smo već rekli, prva je na ovim pro-
storima upotrijebila termin „žensko pismo“ tvrdeći da
„drugačije žena gleda na svijet i život, drugačije muškarac
i ta osobenost je velika vrijednost od koje se ne smije od-
stupiti.“ Ukazivala je na mijenjanje ženskih uloga u javnoj
i privatnoj sferi, vjerovala je da žene moraju biti načitane
i obrazovane i da moderna žena nije ograničena ulogom
žene i majke te da mora učestvovati u socijalnim i kultur-
117
nim dešavanjima svoga naroda. Smatrala je da kao žena

ima obavezu govoriti i o prostituciji širom evrope i ame-
rike pa je napisala roman „Bijelo roblje“ (Koprivnica,
1923). Objavila je dosta tekstova koji se danas svrstavaju
u umjereno liberalni feminizam. ipak, i pored svega toga,
sebe nije smatrala feministkinjom pa u tekstu pod naslo-
vom: „Ja nisam za ravnopravnost žena“ kaže: „Da! nisam.
i nisam nikada ni bila i ne vidim u tome nikakav progres i
nikakav blagoslov Božji... neka me „napredne“ žene pro-
glase nesavremenom, nemodernom, pa ako hoće i „ludom“.
Meni za njihovu ocenu nije stalo. na sve ovo ja ću im po-
kazati – varjaču, najljupkiji simbol ženstvenosti. (...)Borba
protiv prostitucije, one malko finije i one najgrublje, to je
što nama danas treba.“
Zapravo, radi se o tome da su feministkinje za nju bile
„salonski ušuškane žene“, dok je ona bila stvarno angažo-
vana. To možda najbolje definiše edina Kamenica: „no, to
nije nikad bio feminizam elitnog kroja kojim se i danas u
hladovini mnogi zaklanjaju, to su bili istinski životni pro-
blemi svake žene, od kojih Jelica Belović-Bernadžikovska
nije bježala. naprotiv.“
Bila je saradnica većine školskih listova u Zagrebu, Sa-
rajevu, Somboru, Sremskim Karlovcima. Objavljivala je an-
gažovane tekstove u „Ženskom svetu“, „Frankfurter
Zeitung“, „Frauenzeitung“, „Revue des Deux Mondes“, „The
Gipsy lore“; bila je urednica „narodne snage“ i lista
„Frauenwelt“. Teme o kojima je pisala su: književnost, pe-
dagogija, dječija psihologija i sociologija, etnologija, zatim
muzička i teatarska kritika. Prevodila je literarne i peda-
goške radove na naš jezik, a na francuski jezik je prevela
naše narodne pripovijetke i kosovske pjesme. Proučavala
118
je narodnu poeziju, narodnu frazeologiju, narodnu isto-

riju, narodnu erotiku, narodne melodije i narodnu muziku.
Da bi bolje razumjela kulturni život naših starih, prouča-
vala je stara pisma, oporuke, inventare, ugovore, oglase,
pozivnice..... Popularizirala je naše narodne nošnje i naro-
dne pripovijetke u inostranstvu pišući u mnogim stručnim
časopisima i uređivala izložbe vezova i narodnih nošnji u
Beču, Berlinu, Minhenu, Drezdenu i Parizu.
Svojim radom i angažovanjem doprinosila je širenju i
produbljivanju bratskih odnosa između Srba, Hrvata i Mu-
slimana i govorila da „kultura našeg naroda nikad neće
biti velika, dok bude ograničena na jednu manjinu, na imi-
taciju druge kulture, nego istom onda kad to bude jedna
originalna nacionalna kultura, po kojoj će nas poznati i za-
voljeti ostali kulturni narodi. ne u nivelisanju, nego u di-
ferenciranju moramo tražiti našu narodnu kulturu. nijesu
ta polja rada manje važna od drugih.“
Peripetije nisu zaobišle ni zaostavštinu Jelice Belović-
Bernadžikovski. Dragocjena tekstilna kolekcija koju je sa
puno strasti sakupljala čitavog života, također ima zanim-
ljivu „priču“. Još za života ponudila je da kolekciju pokloni
gradu Osijeku.nisu joj nikad odgovorili. 1925. godine Ma-
tici srpskoj je ponudila na poklon svoju tekstilnu zbirku i
ličnu biblioteku, pod uslovom da u novoosnovanom mu-
zeju bude zaposlena kao doživotni kustos koji će voditi
brigu o etnografskoj zbirci. Zbirka je sadržavala 650 uzo-
raka veza, 1.200 etnoloških knjiga, te 360 crteža i slika na-
rodnog života i dogovor je formalno postignut. Međutim,
pošto nije mogao ispuniti sve zahtjeve, Književni odbor
Matice srpske je 1928. godine odustao od formiranja et-
nografskog muzeja.
119
Danas se jedan dio njene cjelokupne ostavštine nalazi

u Muzeju Vojvodine i u Rukopisnom odeljenju Matice Sr-
pske. Muzejsko-arhivska zbirka čuva se u etnološkom ode-
ljenju Muzeja Vojvodine kao zasebna cjelina i sastoji se iz
dijelova lične prepiske, nekoliko dnevnika, porodičnih fo-
tografija, razglednica i čestitki, te manjeg broja ličnih
predmeta i pisane građe o običajima južnih Slovena koju
je priređivala za emisije Radio Beograda 30-ih godina pro-
šlog stoljeća.Veliki dio ostavštine čini i lična biblioteka-
jedan dio je u fondu Biblioteke Muzeja Vojvodine, a drugi
dio u okviru njene zbirke. Tekstilnu zbirku čini bogata ko-
lekcija uzoraka veza, ukupno 470 inventarnih brojeva, a
veći dio te građe potiče iz Bosne, Slavonije i Dalmacije.
„Tekstilna kolekcija Jelice Belović-Bernađikovske
našla se u Muzeju Matice srpske nakon njene smrti 1946.
godine. Ova poznata učiteljica i kulturna radnica želela je
da bude prvi kustos budućeg „etnografskog muzeja Ma-
tice srpske“, ali ta ideja nije realizovana, uglavnom zbog
nedostatka materijalnih sredstava u samoj Matici! Mo-
žemo pretpostaviti da je ova ideja bila i jedan od motiva
zbog kojih se ona preselila u novi Sad. nedugo nakon
smrti Jelice Belović-Bernađikovske, Muzej Matice srpske
tražio je od gradske administrativno-pravne sekcije sta-
rateljstvo nad njenom imovinom: „iste godine odobrila je
(administrativno-pravna sekcija,prim. K.R.) da se povere
na čuvanje predmeti pokojne Jelice Bernazikovske-Belović
tadašnjem Muzeju Matice srpske u novom Sadu. Ti pred-
meti popisani su u prisustvu referenta spomenutog stara-
teljstva 30, jula 1946. i deponovani kod Matičinog muzeja.
Međutim, članovi Matice nisu znali da postoji testamen-
tarni naslednik njene imovine – Zavod za slepe u Zemunu.
(...) Dogovori oko zaostavštine trajali su do 1954. godine,
120
kada se Zavod za slepe odre-

kao nasledstva, svestan da je
ono od izuzetnog kulturnog
značaja. U međuvremenu je
zaostavština čuvana u Matici,
a zatim je, zajedno sa ostalim
muzejskim zbirkama, preneta
u Vojvođanski muzej.“ (Kata-
rina Radisavljević: Muzejsko-
arhivska zbirka Jelice Belović-
Bernađikovske (1870-1946),
novi Sad, 2017)
Historijski arhiv grada Sa- Jelica Belović-
rajeva čuva autobiografski ru- Bernardžikovska
kopis pod naslovom Memoari
na kojem nije pisalo Jelica Belović-Bernadžikovski nego
Ljuba Daničić.Rukopis je arhivu prodao Jelicin rođak Leo
Sielski. Prodaja je završena 15. novembra 1957. godine.
Zadnje godine života provela je veoma osamljena, go-
tovo zaboravljena i u materijalnoj oskudici, jer svu goto-
vinu koju joj je ostavio pokojni suprug Sud u Sarajevu je
zapisao u ratni zajam austrije, a da je niko nije ni pitao.
izgubila je i godine staža iz Bosne i Hercegovine, a time i
pravo na penziju za te godine. Ostalo je nepoznato šta se
dogodilo sa sinom jedincem, ona ga nije spominjala.Umrla
je u novom Sadu 1946.godine i sahranjena na Uspenskom
groblju, a vezove o kojima je pisala prekriva prašina i
nema ko da ih čita.
121
Dr. Teodora Krajewska
122
Dr. TeODORa KRaJeWSKa

USPOMENE JEDNE OD PRVIH LIJEČNICA U BiH
Kada je početkom 1892.godine u Bosnu došla prva li-

ječnica bio je to veliki događaj o kojem se još dugo pričalo.
Odjevena u uniformu austrougarske vojske sa činom ka-
petana u Sarajevo je stigla čehinja anna Bayer (1853-
1924). Odmah po dolasku položila je zakletvu i nakon
četiri dana otišla na svoj „prvi raspored“ u Tuzlu.U to vri-
jeme u cijeloj evropi bilo je malo žena koje su radile taj
težak i odgovoran posao. imajući u vidu tadašnji način ži-
vota i stroga konzervativna pravila ponašanja za žene u
Bosni (pogotovo muslimanke), bečki dermatolog i profe-
sor i. neumann, glavni savjetnik ministra finansija za pita-
nja zdravstva u Bosni i Hercegovini 1891. godine predložio
je da se u Bosnu pošalju liječnice. Tada žene u austro-
Ugarskoj Monarhiji nisu imale pravo studiranja na medi-
cinskim fakultetima niti su im priznavane diplome stečene
u inostranstvu. Tek 1895. godine u ugarskom, a 1900. go-
dine u austrijskom dijelu Dvojne monarhije ženama je do-
pušten studij medicine.
Postavljanje žene za liječnika u Bosni bila je veoma
mudra odluka koja je znatno doprinijela poboljšanju
zdravstvenih prilika. naime, bilo je nezamislivo da se neka
žena skine pred stranim muškarcem pa makar on bio i
liječnik koji je treba pregledati da bi je mogao (iz)liječiti.
ako se baš moralo i ako su uspjeli naći liječnika koji bi pri-
stao na takav „pregled“, žene su dolazile kod liječnika
(uglavnom u pratnji muževa), na pristojnoj udaljenosti od
njega ispričale šta ih boli i vraćale se kući sa lijekovima
123
koji uglavnom nisu imali nikakve veze sa njihovom bole-

šću pa nisu ni mogli pomoći. Žene su često umirale i od
bezazlenih bolesti ili godinama vukle bolest koja se sa-
svim jednostavno mogla spriječiti ili izliječiti.
Kad je došla u Bosnu dok-
torica Bayer nije bila potpuno
neiskusna. Diplomirala je 1881.
godine u Bernu i zbog problema
sa nostrifikacijom diplome u
tadašnjoj austro-Ugarskoj slje-
dećih deset godina provela je
radeći kao asistentica u raznim
ordinacijama u Švicarskoj i
njemačkoj. Možda i zato što je
to bilo eksperimentalno radno
mjesto, vlasti joj nisu osigurale
smještaj niti ordinaciju, a plata je
anna Bayerová
bila nikakva. Za sve se morala
sama pobrinuti i uz to mnogo i naporno raditi. U zemlji je
bilo mnogo epidemija zaraznih bolesti, mnogo sirotinje
koja nije imala mogućnosti za bolje održavanje higijene,
bolju ishranu i uslove stanovanja. Prema njezinom služ-
benom izvještaju, od januara do marta 1892. godine dok-
torica Bayer je liječila 118 pacijentkinja te je lično
posjetila 213 žena u okolnim selima. U ove posjete išla je
uglavnom sama, jašući na konju natovarenom medicinskim
instrumentima. neki izvori kažu da je prijateljima pisala
kako je oduševljena radom u Bosni. Međutim, sa nadređe-
nima je od početka imala problema u vezi sa organizaci-
jom posla i male plate od koje je često plaćala lijekove
siromašnim ženama. Teško je izlazila na kraj sa tolikim
poslom i oštrom klimom. Bojala se da će premorena i
124
iscrpljena od dvije preležane gripe i difterije dobiti još i

tuberkulozu pa je tražila premještaj u Sarajevo. Zahtjev
je odobren u augustu 1892. godine i Bayerova seli u Sara-
jevo gdje neko vrijeme stanuje kod Miss irby koju je poz-
navala iz vremena školovanja u Pragu. Upoznale su se u
tada veoma popularnom društvenom centru, poznatom
kao američki ženski klub. Sarajevo je bio grad u kojem joj
je sve bilo lakše i ljepše. imala je prijateljice, uključila se u
rad ženskog društva i imala puno ideja za razne kurseve
kao npr. kurs kuhanja i održavanja higijene. a onda je
usred svega toga dobila nalog da radi u administraciji. Od-
bila je baviti se administrativnim poslovima, zbog toga je
dobila ukor i dala ostavku. Ukor je povučen, ali ostavka
nije. Krajem januara 1893. godine prvoj bosanskoj liječnici
prestaje radni odnos i ona se vraća u češku. Kasnije je mi-
nistar Kallay zabranio da liječnice rade administrativne
poslove. Za prvu bosansku liječnicu ta odredba je stigla
prekasno tako da je završetak „bosanske priče“ značio i
kraj liječničke karijere doktorice anne Bayer. Po povratku
kući, neko vrijeme je držala predavanja o svojoj službi i
pisala feljtone o Bosni, a onda se zaposlila kao učiteljica i
zaboravila i Bosnu i diplomu liječnice. Do kraja života bila
je učiteljica u češkoj. Umrla je 1924.godine u Pragu.
iako je samo godinu dana radila kao liječnica u Bosni,
anna Bayer je uradila mnogo u edukaciji i liječenju žena i
to sa sasvim malim sredstvima od Vlade. i kad je otišla po-
stalo je jasno koliko je taj posao važan i obiman pa je Vi-
soka Vlada odlučila zaposliti 2 liječnice na njeno mjesto.
Jedna je bila čehinja Bohuslawa Keck (1854-1911), a druga
je Poljakinja Teodora Krajewska rođena Kosmowskich
(1854-1935) koja je punih 35 godina provela liječeći žene
u Bosni.
125
Bohuslawa Keck, prva

čehinja sa diplomom medi-
cinskog fakulteta diplomirala
je 1880. godine u Zürichu i
vratila se u rodni Prag. Di-
plomu nije mogla nostrifici-
rati, a pošto nije željela
napustiti Prag radila je kao
asistentica u ginekološkoj
klinici. Prvu priliku da radi
kao liječnica dobila je prija-
vivši se na konkurs u Beču za
rad u Bosni. Početkom 1893.
Bohuslawa Keck
godine imenovana je privre-
menom oblasnom liječnicom u Mostaru. Dolaskom u Mo-
star počeo je veliki i uspješan profesionalni angažman
doktorice Keck. Zbog pokazanog znanja i neumornog rada
već 1896. godine dobija stalno zaposlenje. Od 1900./
1901. radi kao profesor na Višoj djevojačkoj školi u Mo-
staru; između 1905. i 1907. napisala je za mostarski
„Osvit“ seriju od 40 tekstova o zdravstvenoj problematici,
zatim seriju priloga pod naslovom „O tuberkulozi pluća te
o načinu kako se ima ista suzbiti“, pomagala na opisme-
njavanju i neumorno se borila da vlasti promjene neke
stvari koje ometaju razvoj i primjenu moderne medicine.
nakon 18 godina rada u Mostaru, vratila se u rodnu
češku. Umrla je 1911. godine.
Poljakinja Teodora Krajewska službeno je imenovana
vladinim liječnikom u Bosni 28.11.1892, a stigla je tek po-
četkom 1893. U martu te godine daje službenu zakletvu i
započinje, 35 godina dugu misiju u Bosni.
126
O svome bosanskom periodu Krajewska je pisala

„Dnevnik („Uspomene“)“ pa o njoj znamo najviše. Osim
toga, njezin „Dnevnik“ (iako potpuno ličan) dobar je izvor
informacija o socijalnim i zdravstvenim prilikama u Bosni
toga vremena, prije svega o životu bosanskih žena o čemu
se nije govorilo ni pisalo. Stranci o tome nisu mogli ništa
znati, a domaći služeni izvještaji su se svodili na nekoliko
usputnih rečenica. „Dnevnik“ je vodila od 1893. do 1932.
i bilo je ukupno 16 ispisanih sveski. Mnoge od njih su uni-
štene, vjerovatno tokom Drugog svjetskog rata tako da sa-
čuvani rukopis završava 1909. godinom. Sa sređivanjem
„Dnevnika“ Krajewska je počela 1930. godine i često se ža-
lila što se kasno počela baviti svojim uspomenama, vjeru-
jući da ih neće stići završiti.
U starosti je brigu o svojim rukopisima prepustila pri-
jateljici Zofiji Grabowskoj koja je sačuvala dnevnike. Teo-
dorin sestrić Zbigniew Danielak sredio je njene bilješke,
prekucao rukopis i našao izdavača u Poljskoj. „Dnevnik“
je objavljen 1989. godine, a dijelove toga za Bosnu važnog
svjedočanstva prevela je naša poznata spisateljica i pre-
voditeljica Marina Trumić (Beograd,1939 - Sarajevo,
2011). nažalost, prerana smrt spriječila ju je da završi za-
početi posao. Dijelovi koji se odnose na Sarajevo objavljeni
su u knjizi „Sve bih zemlje za Saraj`vo dala“ (Sarajevo,
2010.).inače, original rukopisa čuva se u arhivi narodne
biblioteke Ossolinskich u Poljskoj.
nakon objavljivanja „Dnevnika“ u Poljskoj 1989. go-
dine, Krajewskom i njenim radom u Bosni se niko više nije
bavio iako su bosanski, poljski i hrvatski arhivi čuvali
mnoštvo građe po pitanju početaka rada liječnica na ovim
prostorima i značaja njihovog djelovanja. Toga važnog, ali
127
ogromnog posla poduhvatili su se dr. sc. Zdravka Zlodi i

dr. sc. Tomek J. Lis. Kao rezultat njihovog rada dobili smo
važnu knjigu: Zdravka Zlodi, Tomek J. Lis: Bosna u uspo-
menama poljske liječnice Teodore Krajewske z Kosmow-
skich (1854.-1935.), Hrvatski institut za povijest, Zagreb,
2015. (prijevod s poljskog: dr.sc. Zdravka Zlodi)
„iako je rukopis „Dnevnika“ Teodore Krajewske objav-
ljen (transliteriran) na poljskom jeziku pod uredništvom
B. Czajewske (Krakov, 1989.), on je sadržajno i jezično
ostao nepročišćen i nekritički obrađen. Jednako tako, u
spomenutom poljskom izvorniku („Dnevnika“), u potpu-
nosti je izostavljena njegova povijesna kontekstualizacija,
odnosno stručna i znanstvena analiza navedenog izvora,
bez koje iščitavanje i razumijevanje samog rukopisa te sa-
držaja na koji se odnosi, ne bi bili u potpunosti mogući.“ –
kaže dr. Sc. Zdravka Zlodi u svome uvodu.
istorijska kontekstualizacija u ovoj knjizi sigurno po-
maže boljem razumijevanju svjedočanstva koje nam je
ostavila doktorica Krajewska i daje nam širi pregled dru-
štveno-političkih prilika u tadašnjem društvu. Moglo bi se
reći da je to dragocjen dodatak „Dnevniku“ Teodore Kra-
jewske, žene koja se svojim predanim radom upisala u
istoriju Bosne i Hercegovine.
Dr. Teodora Krajewska (djevojačko prezime Kosmow-
ska) rođena je u Varšavi 1854. godine u profesorskoj obi-
telji sa mnogo djece. Završila je gimnaziju u Varšavi, nakon
toga položila učiteljski ispit i počela raditi kao nastavnica
aritmetike u nižim razredima tzv. njemačke gimnazije. Go-
dine 1876. udala se za profesora klasične filologije na iii.
Muškoj gimnaziji u Varšavi i napustila posao. Kuća mladog
bračnog para uvijek je bila puna dragih gostiju, između
128
ostalih dolazili su im urednik „Prawde“ i autor nekoliko

drama aleksandar Swientochowski i Teodor Jež, te bračni
par Sklodowsky (roditelji nobelovke Marie Curie). Uvelike
zahvaljujući tim dugim razgovorima o književnosti, sretna
mlada žena počinje se baviti književnim radom. Pisala je
pjesme, novele, kritičke studije o književnosti i prevodila
(uglavnom sa ruskog jer je to od 4. razreda bio obavezni
nastavni jezik u školama pa ga je odlično znala). nažalost,
sreća je kratko potrajala. Muževa smrt 1881. godine pot-
puno joj je promijenila život. Jedno vrijeme je radila u pri-
vatnoj gimnaziji koju su vodile očeve sestre Leokadija i
Bronislawa Kosmowska i nastavila pisati. napisala je stu-
diju o ivanu Turgenjevu, koja je objavljena u „Prawdy“, a
već 1882. njezina nagrađena novela „anka“ objavljena je
u „Kurier Codzienny“. Takvim životom nije bila zadovoljna.
Odlučila je sve prekinuti i započeti neki novi život sa ne-
punih 30 godina.
„nakon smrti muža ostala sam kao na raskrižju. Rodi-
teljima se nisam htjela vraćati. Željela sam se (dalje) obra-
zovati. Mirovine po mužu, nisam dobila nikakve. nije radio
niti deset godina. Odlučila sam se obratiti Swietochow-
skom i zamoliti(ga) za savjet. inače, nisam bila smjela. (...)
Savjetovao mi je da napišem članak o Turgenjevu, te da
otputujem u Ženevu. (...)“ – iz “Dnevnika”.
Ostavljajući brojnu obitelj i bolne uspomene na volje-
nog muža i sretne dane, napustila je Varšavu 1883. godine.
Prvo je upisala studij fizike i prirodnih nauka u Ženevi, a
nakon diplomiranja 1895. godine upisuje studij medicine.
Još prije završetka studija fizike njezin ozbiljan i savjestan
rad nagrađen je mjestom asistentice i to je bilo prvi put u
istoriji fakulteta da je jedna žena postavljena na takav po-
129
ložaj. Zadnje ispite na studiju medicine položila je 1891.

godine a već iduće godine je za svoju doktorsku disertaciju
dobila prvu nagradu. nedugo nakon toga, kako u svojim
uspomenama piše jedna druga liječnica iz Bosne „izlazeći
iz instituta opazila je na ploči oglas Zemaljske vlade u Sa-
rajevu o natječaju za mjesto službene liječnice za žene u
Bosni. (…) nije mnogo razmišljala i javila se u Sarajevo.“
(Bronislava Prašek-Calczynska: „Memoari jedne liječnice
i drugi spisi“, Zagreb, 1997.)
Kao da je čitala ono što je, pišući o njoj, nekoliko go-
dina kasnije u bosanskoj „nadi“ (15.05.1895.) napisala
Vilma pl. Kallay: „Lijep li je to zadatak pritjecati u pomoć
bolnima, lijepo osobito za ženu! Blažiti bolove, zavijati
ljute rane, ta može li biti uzvišenijeg poziva?“
Dekretom od 28.11.1892. imenovana je vladinom li-
ječnicom u Bosni za region Tuzlanskog okruga. Da bi
mogla raditi porodiljno-ginekološke zahvate koji su je če-
kali u Bosni, otišla je na 6 mjeseci u Beč i radila na klinici
profesora Shautea kao hospitant. U martu 1893. otputo-
vala je iz Beča u Tuzlu da preuzme službu i tako postala
jedna od prvih liječnica u Bosni. Uz radno mjesto dobila
je i austrougarsko državljanstvo.
Odmah nakon polaganja službene zakletve, stigla je u
Tuzlu (Donja Tuzla), gdje je ostala 6 godina. Zbog zasluga
u borbi s epidemijom tifusa koja je u to vrijeme harala Tu-
zlanskim okrugom prebačena je 1899. u Sarajevo-glavni
grad provincije. Osim posla liječnice, Krajewska je u Sara-
jevu započela i prosvjetni rad jer je preuzela mjesto pre-
davača u ženskim stručnim školama i u tamošnjoj
gimnaziji, a u slobodno vrijeme bila je među najaktivnijim
članovima „Poljskog kola“, organizacije koja je okupljala
poljsku dijasporu Sarajeva i okolice.
130
U to vrijeme ni u evropi nije bilo mnogo liječnica, iako

su bile potrebne ženama i u zemljama manje konzervativ-
nim od tadašnje Bosne. austrijska publicistkinja Betty
Brod nakon posjete Dr. Krajewskoj u Sarajevu napisala je:
„Mi također trebamo žene kao liječnike. ne jednu i ne
dvije, nego toliko mnogo koliko odgovara potrebama. Žen-
ski osjećaj stida nije nikakva specifično muslimanska oso-
bina. Žene svih zemalja imaju pravo zahtijevati da se taj
osjećaj stida štiti. Provedivost je sasvim moguća i na že-
nama je odgovornost da ne ostane sve kod zahtjeva.“
(Betty Brod: „Posjeta gđi Dr. Theodori Krajewskoj u Sara-
jevu – Dokumente der Frauen, B.D.5. nr. 8, Wien, 1901.,
prevod Mile Babić);
Vijest o dolasku liječnice koja će „pružati besplatnu li-
ječničku pomoć i savjet bilo rodilji, bilo bolesnici i u njenoj
kući i u vlastitoj ordinaciji“ u Tuzli su prenijeli telali. Us-
koro je ambulanta bila puna bolesnih žena i djece. Time
je započeo dugogodišnji humani i požrtvovani rad dokto-
rice Krajewske u Bosni. Odaziv žena bio je jako veliki.
Dr. Krajewska je dosta brzo savladala jezik i potpuno
se posvetila svome poslu. „Budući da je kao žena imala pri-
stup u svaku kuću, posjećivala je bolesnice ne samo u oko-
lici Tuzle nego i u raznim selima i gradićima. Pristup
mnogim zaseocima često je bio jako težak, pogotovo zimi,
kad su strmi i uski putevi bili smrznuti i nije bilo koristi
ni od malog bosanskog konjića, jer bi i on polomio noge.
U takvim slučajevima odlazila je na te ekspedicije pove-
zavši prije toga noge krpama kako se ne bi poskliznula.
Obično bi je tada pratio muž bolesnice. Siromašni vanjski
izgled koliba s malim prozorima s rešetkama nije pokazi-
vao da u njima netko stanuje…“ (Bronislava Prašek-Calczyn-
131
ska: „Memoari jedne liječnice i drugi spisi“, Zagreb, 1997.)

Liječeći bolesne Bosanke, upoznavala je najsiroma-
šniji dio stanovništva i tajni svijet žena koje su od stranog
svijeta krile lice, a od svojih muževa bolesti i strahove.
Osim bolesti koje su joj bile poznate, Krajewska je naišla
na do tada nepoznatu bolest od koje su patile uglavnom
muslimanske žene iz kuća sa sjevernih padina u koje ni-
kada nije dopiralo sunce a one nisu izlazile iz kuće. Ova
bolest, pisala je, počinje za vrijeme prve trudnoće, pogor-
šava se u svakoj narednoj trudnoći i vodi na kraju do pot-
pune invalidnosti i smrti od iscrpljenosti. Zbog bolova
trudna žena je jedva hodala i kako bi smanjila pritisak ti-
jela na bedra, saginjala bi se naprijed oslanjajući ruke na
štapove duge 25 do 50 cm. Veći dio dana provodila je sje-
deći na zemlji i mičući se s mjesta na mjesto. Te bolove u
kostima su slijedili s vremenom bolovi u donjim ekstre-
mitetima što je otežavalo spolne odnose, čega se nesretna
žena najviše bojala. Zadnje godine svojeg života provodila
je nepomična na podu, a na pitanje kako je odgovarala da
„ne živi i ne umire“. Doktorica je dobro znala da je osteo-
malacija socijalna bolest i svojim čestim i opširnim izvje-
štajima pokušavala je pokrenuti državne organe u
Sarajevu i Beču naglašavajući da jedino velike socijalne re-
forme mogu promijeniti sudbine tih nesretnih žena.
Osteomalacija je ostala njena najveća briga i nakon što je
premještena u Sarajevo. na njezino mjesto u Tuzlu došla
je Poljakinja Dr. Jadwiga Olszewska (1855-1932).
„napuštala sam Tuzlu sa svakojakim osjećajem. Bila
sam zadovoljna rezultatima višegodišnje prakse i zbog za-
dobivanja simpatija lokalnog stanovništva, posebno među
muslimankama. neke muslimanske obitelji, literarno su
132
oplakivale moj odlazak. (…) Razmišljajući o svojoj odluci i

promjenama dosadašnjeg namještanja, osjećala sam da će
moje novo radno mjesto biti kompliciranije, a posao teži,
ali ako u tom poslu uspijem, moja će zasluga biti veća.
(…) Promjenom mjesta, upoznati ću novi dio zemlje,
te tako zanimljive mi bosanske zemlje i imat ću mogućnost
traženja i savladavanja novih gnijezda endemskih bolesti.
izbor društva biti će veći, jer poljska kolonija u Sarajevu
mora biti brojna i u njoj ću naći odgovarajuće društvo za
sebe. U Donjoj Tuzli uopće nisam simpatizirala došljačko
žensko društvo. Stoga ih šutnjom zaobilazim.“ – iz “Dne-
vnika”.
Dolazak u Sarajevo uvelike je promjenio život dokto-
rici Krajewskoj. Osim liječenja bolesnih žena i djece (što
je uključivalo liječenje bolesnika u svim kotarskim gradi-
ćima i selima čitavog okruga, istraživanje higijenskih us-
lova u tim mjestima i vakcinisanje protiv zaraznih bolesti),
imenovana je za nastavnicu higijene u srednjoj državnoj
školi i u učiteljskom zavodu za djevojke, zatim u školi pri
samostanu sv. Josipa. Kad su muslimanske djevojačke
škole reformirane i dobile više razrede srednjih škola, kao
i tri razreda učiteljskog seminarija imenovana je za nasta-
vnicu higijene i u tim školama. Zahvaljujući tome novom
angažmanu upoznala je Jagodu Truhelku, učiteljicu i tada
već priznatu književnicu. Zajednička ljubav prema knjiže-
vnosti dvije žene je povezala doživotnim čvrstim prijatelj-
stvom. Osim toga, u to vrijeme je u Sarajevu radilo mnogo
liječnika Poljaka s kojima je mogla govoriti poljski i raz-
govarati o svojoj domovini i voljenoj Varšavi.“Strašno mi
nedostaje moj rodni grad, Varšava. Tko nije dugo bio izvan
domovine, nema pojma šta je to čežnja za domovinom.“
133
U svojim dnevničkim zapisima ovako je opisala Sara-

jevo: „Kuće u tom kraju ili se hvataju kakve stijene poput
ptičijeg gnijezda, ili se utiskuju u planinska udubljenja,
koja predstavljaju leđni zid kuće. Taj fantastični labirint
vrlo je uzbudljiv za turiste koji razgledaju grad, ali je ne-
izmjerno težak za stanovnike ove četvrti, a posebice za li-
ječnika. Bolesnih u tom dijelu ne nedostaje: zdravstveni
uvjeti su ovdje loši. (…) Odmah po dolasku u Sarajevo, raz-
gledajući grad i okolicu, mislila sam i nisam se prevarila,
kako će mojim najtežim problemom biti liječničke vizite
u južnom dijelu grada, u podnožju Trebevića. Uskoro sam
se u to uvjerila.“ (prevod Marina Trumić)
Ma koliko bile naporne, liječničke vizite u južnom di-
jelu grada nisu bile ni upola teške kao njene redovne oba-
veze izvan Sarajeva. Obilazila je Visoko, Fojnicu, Vareš,
Foču, Goražde… i putovanja su često trajala po 10-15 sati
u jednom pravcu. Putovala je kočijama, na konju a često i
pješice probijajući se uskim, strmim stazama kroz blato,
led i snijeg. Ponekad je putovala i vozom, tako da je npr. u
Višegrad putovala novom, tek izgrađenom istočnom pru-
gom o kojoj je njena sugrađanka Milena Mrazović-Prein-
dlsberger (1863-1927) napisala knjigu.
„Sutra, dakle, idem u Rudo i Višegrad željeznicom, iz-
građenom prošle godine, ali još jako malo korištenom, bu-
dući da će se na proljeće raditi razna poboljšanja, koja se
tiču tunela, uređenja stanica itd. – za slučaj rata.
Ta pruga, koja je ustrojena uzduž klisura nad obalama
potoka, dosta je uznemirujuća, zbog brojnih tunela i ne-
vremena, (npr.) danas ponovo pada snijeg kao na kraju
prosinca, a sada je 10. ožujka.“ – iz “Dnevnika”.
134
aktivno je radila na suzbijanju mnogih zaraznih bole-

sti kao tuberkuloze, endemskog sifilisa i gube, o čemu je
iscrpno pisala u svojim izvješta-
jima Zemaljskoj vladi. Usprkos
velikim otporima vakcinisala je
žene i djecu protiv boginja a broj
vakcinisanih u jednom danu ili
mjesecu naprosto je zapanju-
jući: „Prilično otežano bilo je ci-
jepljenje u fojničkom kotaru. U
selu Ostružnica cijepila sam u
predvorju džamije. Došlo je 80
seoskih žena. (…) Poslije cije-
pljenja tih 80 žena i razumije se
dezinficiranja prije toga svakog Dr. Teodora Krajewska
ramena, bila sam potpuno iscr-
pljena. U Fojnici je taj posao bio znatno olakšan jer sam
cijepljenje obavljala u školi i bilo je moguće puštati samo
po nekoliko žena, te tako izbjeći viku i gužvu. (…) U slje-
dećem selu srela sam dra Pollačeka, toga dana cijepila sam
236 osoba…“ (iz „Dnevnika“)
Prvi svjetski rat, osim svih užasa koje ratovi nose sa
sobom, Krajewskoj je donio i probleme sa slabljenjem
vida pa je otišla u Prag na operaciju mrene. Operacija nije
uspjela pa je „gospoja“, kako su je najčešće oslovljavali u
Bosni uskoro morala predati molbu za penziju. Odjednom
je ostala bez obaveza i svoga napornog posla kojem se pot-
puno predavala; sama u stanu, sa voljenim mačkom,
brdom ispisanih izvještaja gdje je svaka brojka značila
jednu sudbinu, napisanim pričama i pjesmama i skicama
za neke nove tekstove za koje je sada imala dovoljno vre-
mena, ali ne i razloga da im se posveti. Bili su tu i stručni
135
tekstovi objavljeni u uglednim medicinskim časopisima,

fotografije sa liječničkih kongresa na koje je povremeno
odlazila da osvježi svoje znanje i sretne se sa kolegama
koji rade u potpuno drugačijim uslovima i bave se nekim
drugim bolestima; zatim fotografije sestara i njihove djece...
čitav jedan život spremljen u nekoliko velikih kutija.
Da se vrati u svoju voljenu Varšavu odlučila je 1927.
godine. napustila je zemlju i narod koje je tako „dobro
poznavala i voljela“. Htjela je „umrijeti kod kuće“. Kad je
stigla u Varšavu, to više nije bilo njeno „kod kuće“. Mnogo
toga upućuje na to da je sjedeći „kod kuće u Varšavi“ tu-
govala za Sarajevom s kojim je nije povezivalo ništa. U Var-
šavi u koju je došla kao starica, ništa više je nije poznavalo
ni pamtilo. čak ni sretne dane iz mladosti nije uspjevala
dozvati. a u Sarajevu su je voljele i poštovale siromašne
žene i njihova djeca koje je liječila, poznavale su je mahale
koje je obilazila i vrletne staze kojim je stizala do pacijen-
tica u dalekim selima sarajevskog okruga. na kraju su to
bile samo bolne uspomene umorne starice koja je nakon
života ispunjenog napornim radom „živjela bijedno s ra-
strgnutim srcem između sjeverne i južne domovine“.
čeznula je za Sarajevom i prije smrti još jednom, stara,
nemoćna i gotovo slijepa krenula na naporno putovanje u
Sarajevo. Još jednom (posljednji put, znala je to) došla je
u taj „fantastični labirint, vrlo uzbudljiv za turiste koji raz-
gledaju grad“. Da li je i ona tada bila samo jedan od turista
ili se vratila svome zavičaju u Sarajevo?
Umrla je u Varšavi 1935. godine.
136
137
Laura Papo Bohoreta
138
LaURa PaPO BOHOReTa

SARAJEVSKA SEFARTKINJA UKOPANA
JE TAJNO NA NEOBILJEŽENOM MJESTU
U svoje vrijeme veoma poznata i priznata književnica,

pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljka Laura Papo,
danas je malo poznata široj bosanskohercegovačkoj ja-
vnosti. čak ni za grob joj se ne zna, iako znamo da je sa-
hranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu 1942.
godine. izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku istoriju
Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostala je gotovo nepoznata
čak i u svom Saraju (kako je nazivala Sarajevo) prije svega
zato što je pisala na ladinu, tj. sefardskom jeziku Bosne.
Laura, pravim imenom Luna, rodila se 15. marta 1891.
godine. Kao prvorođena dobila je nadimak Bohoreta (sva
prvorođena sefardska ženska djeca dobijala su taj nadi-
mak), što je ostalo njenim drugim imenom, a često funk-
cioniše i kao zamjena za ime i prezime. imala je pet sestara
i tri brata (sestra i dva brata su stradali od fašista). Otac
je bio mali trgovac, skromnih materijalnih mogućnosti,
tako da je odlučio „pronaći sreću“ negdje drugo pa se s ci-
jelom familijom odselio u Carigrad. Bohoreta je tamo zavr-
šila francusko-jevrejsku školu“ alliance israeliti“. Cari-
gradski period trajao je od 1900. do 1908. godine i tada
su se vratili u Sarajevo. Osim ove škole, Laura Papo je u
Parizu završila šestomjesečni „Cours de vacances“ i nakon
položenih ispita dobila diplomu s kojom može poučavati
francuski jezik i književnost. Godine 1911. udala se u Sa-
rajevu za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu si-
nova. iste godine njezin otac je u Sarajevu otvorio salon
139
za šešire i cvijeće „Chic Parisien“, u kojem su radile Laurine

sestre nina, Klara i Blanka. Mnogo godina kasnije (u
martu 1936. godine) Laura Papo je napisala pjesmu po-
svećenu 25-ogodišnjici rada ovog salona.
Sestre Levi
Poznavala je nekoliko jezika: španski (jevrejsko-špan-

ski), francuski i njemački te pasivno turski, grčki i engle-
ski. Pisala je priče, pjesme,pozorišne komade, prevodila,
sakupljala stare sefardske romanse, a „dvije studije o radu
i o sefardskoj ženi, samo su nastavak njene djelatnosti kao
učiteljice svoga naroda i poznavaoca sefardskog folklora.“
U mladosti je bila strastveni sakupljač sefardskih romansi
iz Bosne. Još 1911. godine upoznala je u Sarajevu Manuela
Manrique de Laru. Bilo joj je devetnaest godina i sama je
kazivala sarajevske romanse ovom španskom istraživaču.
140
Laura Papo Bohoreta
O toj saradnji je zapisala: „Don Manuel Manrique de Lara

je govorio da su te romanse tako stare i tako kod nas sa-
čuvane da mu naliče na buket jorgovana i ružica u nekom
polju korova. Koliko može začuditi pjesma koja je u majci
domovini već nestala? Tom gospodinu De Lari manjkale
su riječi da izrazi čuđenje zbog starih riječi sačuvanih u
našim romansama.“njena ljubav prema sefardskom blagu
i potreba da ga sačuva nisu prestajali s godinama i obave-
zama koje su slijedile. Godine 1917. zabilježila je deset se-
fardskih romansi koje su joj kazivale četiri žene (uredno
je zabilježila imena i starosnu dob kazivačica). Od deset
zapisanih romansi Kalmi Baruh je izabrao šest i objavio
ih 1933. godine. Mnogo godina nakon Bohoretine smrti,
otkrilo se da je zapisala još šest romansi, od kojih su neke
veoma rijetke. Međutim, „postoje i druge romanse koje je
ona, ne izdvajajući ih posebno, uplela poput fine žice u
svoja književna ostvarenja, gdje one služe da ukažu na to
kakvo je bilo ponašanje sefardske žene u pojedinim situa-
cijama ili, jednostavno, da razonode“ , napisao je dr. Muha-
med nezirović, vrsni poznavalac sefardske kulture i
prevodilac s jevrejsko-španskog jezika.
Kao prozni pisac, javila se dosta rano. Već od 1924. go-
dine objavljuje više pripovjedaka u jevrejskim sedmični-
cima – u „Jevrejskom životu“ i u „Jevrejskom glasu“.
napisala je više pripovjedaka:“Madres“(Majke),Jevrejski
život,br.34,1924; „Morena“,duža pripovijetka, izlazila u
devet nastavaka u sedmičniku „Jevrejski život“ tokom
1924 i 1925; „Linda-Rikordo de Orijente“(Linda-uspo-
mene sa Levanta),Jevrejski glas,br.19,1928; „Poe esto akea
vieža no se kižo morir“ (Zbog toga ova starica nije željela
umrijeti), Jevrejski glas, br. 54, 1929; „Dulse de rosas“(Sla-
tko od ruža), Jevrejski glas, br.31, 1932
141
Pjesnički opus Laure Papo nije veliki kao prozni, ali je

ostalo nekoliko vrijednih pjesama. neke su pohranjene u
njenoj ostavštini u arhivu grada Sarajeva, a druge rasute
u sefardskim sarajevskim sedmičnicima koji su prije
2.svj.rata izlazili u Sarajevu: „Violetas“ (Ljubičice), “Hua-
nita“ (pjesma o nesretnoj ljubavi Huanita i Huanite), “Ma-
dres (Majke)“– nježne pjesme o ljubavi majke; pjesma „al
ocasion del jubileo de combate, lavoro i succeso“ – el 12
marso 1936(U povodu jubileja borbe, rada i uspjeha –
12.marta 1936) – posvećeno je 25-ogodišnjici rada salona
za šešire i cvijeće „Chic Parisien“ u Sarajevu, koji su držale
Laurine sestre. Osim što je pisala ona je i prevodila poe-
ziju,tako da je, naprimjer, na jevrejsko-španski jezik pre-
vela pjesmu Jovana Jovanovića Zmaja (Lem edin) i pjesmu
Gustava Krkleca „Uveli cvijetak“(Flor amurčada).
Bila je plodan i uspješan dramski pisac. U scensku
istoriju upisala se kao jedna od prvih Bosanki koja je pi-
sala scenarije i režirala brojna pozorišna djela. Prvi dram-
ski pokušaji dogodili su se kratko nakon Prvog svjetskog
rata. U Visokom je postavljen na scenu jedan njezin kraći
komad („Spremanje za Pesah“) s pjesmom i plesom koje
su izvodile njene dvije sestre. Desetak godina poslije na-
pisala je prigodan komad pod naslovom „Pomozimo izgra-
dnju Velikog hrama“, o kojem ne znamo mnogo jer rukopis
nije sačuvan. Svoje vjerovatno najvažnije i najvrijednije
dramsko djelo „esterka, društvena slika iz našeg doba” u
tri čina napisala je krajem 1929. i početkom 1930. godine.
Ovaj komad posvetila je majci esterki: „Misli posvećene
mojoj miloj majci, mojoj mamici, koju su zvali esterka dok
je bila mlada”. i dramu „Svekrva nije dobra pa makar da je
i od gline – Slika društva iz našeg doba u tri čina“ kritika
je ocijenila kao izuzetno važno i vrijedno djelo.Ovaj komad
142
Laura Papo Bohoreta
posvećen je Šalomu Danitiju, prvaku amaterske pozori-

šne sekcije društva „Matatje“, veoma darovitom glumcu,
koji se pojavljivao u većini Bohoretinih komada: „Šalomu
Danitiju koji umije da zasmije i da rasplače sarajevsku pu-
bliku i kojeg mnogo volim. Bohoreta, 1933. godine.“
Svojim radom potpuno se priklonila jevrejskoj radni-
čkoj zajednici „Matatja“, a u popularnim predavanjima na-
glašavala je da je radnička klasa nosilac progresa. Sve
njene pozorišne komade izvodili su članovi dramske sek-
cije „Matatje“. U dramama Bohoreta prikazuje svakodne-
vni život tzv. malih ljudi u teškim vremenima velike
ekonomske krize i odnose u porodici, tretira socijalne pro-
bleme svoga vremena, ruga se malograđanskom društvu
i apelira na mlade da završavaju zanate. Gledaocima je sve
to bilo poznato i blisko, a večeri provedene na sijelu kod
„Matatje“ bile su im prave svečanosti, tako da su i poruke
Bohoretinih drama prihvatali gotovo bez rezerve. a
glumci- amateri radili su na predstavama sa velikim en-
tuzijazmom i predanošću.
Pozorišni komadi nađeni u materijalima-izbor: „ester-
ca“ (esterka-socijalna slika naših dana u tri čina), jedini
rad kucan mašinom, svi ostali su pisani rukom – komad je
izvođen u Sarajevu 08.10.1930. i 04.01.1931. i u Beogradu
15.03.1931.; „avia de ser“(“nekad bilo”-scena iz života sa
romansama u jednom činu) – komad je završen
25.02.1930., izveden u Jevrejskom klubu Sarajevo,
22.03.1930, priredba je najavljena kao „Veče sefardskog
folklora“, uvodna riječ Kalmi Baruh, sastavila i muziku pri-
redila Laura Papo.; „Ožos mios“ (“Oči moje”-prikazuje
život u sefardskoj kući)), komad je završen 17.08.1931.,
izveden u narodnom pozorištu Sarajevo 04.10.1931.;
143
„Shuegra ni de baro buena“ (Svekrva nije dobra pa makar

da je i od gline-slika društva toga doba” u 3 čina), komad
je završen 07.07.1933., izveden u narodnom pozorištu u
Sarajevu 07.10.1933. i u Kolarčevoj zadužbini u Beogradu,
maja 1934.; „La Pasensia vale mučo“ (Strpljenje mnogo
vrijedi-jednočinka, folklorna slika iz turskog doba”) – iz-
vođenje: Beograd, Jevrejski dom, 12.05.1934.
najvažniji rad Laure Papo Bohoreta je njena studija
„La Mužer Sefardi de Bosna“ (Sefardska žena u Bosni”),
prva kulturografska i etnografska knjiga o sefardskoj ženi.
Vrsni poznavalac sefardske kulture i prevodilac sa ladina,
profesor M.nezirović o ovome tekstu kaže: „Laura Papo-
Bohoreta je ostavila jedno djelo po kojem bi, i da nije ništa
drugo napisala, ostala zapamćena.“
Studiju je pisala 1917. godine kao odgovor na tekst Je-
lice Belović o sefardskoj ženi i najprije je napisala na nje-
mačkom jeziku. Tek kasnije, na nagovor dr. Vite Kajona
(„koji želi da se govori i piše o sefardskom folkloru na špa-
njolskom jeziku, našem idiomu, kako ga govorimo u našim
mjestima“), Bohoreta ovu studiju prevodi na španski jezik
. Dana 18.12.1931. godine tekst je posvetila kulturnom
društvu „La Benevolencija“ : „“Benevolenciji“, hrabroj pri-
jateljici napretka“ – Laura Papo Bohoreta.
Sačuvane su dvije obimom različite verzije ovoga
eseja: duža verzija od 99 stranica krupnog rukopisa, za-
početoj u Sarajevu 18.12.1931. i završenog također u Sa-
rajevu, na Tešabeaf godine 5692. ili 11.08.1932.; druga,
kraća verzija sastoji se od jedne sveske školskog formata
i ima ukupno 66 stranica. Ova verzija započeta je u Sara-
jevu 03. 07.1931. i očito je da je to bila radna verzija za
prvi, duži tekst.
144
Laura Papo Bohoreta
U uvodu autorica kaže: „Želim opisati sefardsku ženu,

onu iz jednog prošlog vremena, nepoznatu, nepoštovanu
prema svojoj zasluzi. Govorit ćemo, pričat ćemo o njoj i
opisivati je sve do žene našeg doba.
(…) Pišući o ovome nemam nikakvih pretenzija. Želim
biti nalik na onu majku što sakuplja krušne mrve koje
njena djeca bacaju na pod, koja s ljubavlju i poštovanjem
diže te malehne mrvice. Stoga ja sakupljam sve što se već
nekamo zabacilo, kako se to kaže među nama, a to odba-
čeno ima svoju vrijednost, ne toliko kod nas, koliko kod
drugih naroda. Pišem, govorim o onome što sam malo vi-
djela, o čemu sam mnogo slušala i što sam voljela s mnogo
razumijevanja i mada je – ovo žena nekadašnjeg doba, ra-
njiva, pobuljena, izmučena i nepoznata – ona je sefardska
žena, koju ću vam upravo predstaviti.“
Tekst je autorica pisala, kako sama bilježi na njegovim
stranicama, bar djelimično, u maloj kafani na Vratniku
pored Višegradske kapije, kao i u kafani na Darivi, punoj
udobnosti i blagog mira.
esej je podijeljen na više dijelova: Sefardska žena;
Dom, njena kuća; Susjedstvo; Jelo; Mogućnost da zaradi
svoj kruh; Sefardska žena i njen odnos prema sluškinji;
Sefardska žena i njen odnos prema prosjakinji; njeno do-
bročinstvo; Godišnji blagdani; Roš hodeš; čistoća, domaća
medicina; Porod; Podizanje djece; Svekrve; Punoljetstvo
sina; Kćerka, ruho u starinsko doba; Udaja; Bračni život,
udovice; Starost; Krojenje mrtvačkih haljina i Žalovanje.
čitajući ovu studiju upoznamo sefardsku ženu koja je
živjela u Sarajevu krajem 19. i početkom 20. stoljeća , ot-
krijemo sva njena svakodnevna „lukavstva“, snove, nade i
zebnje, prepoznamo ponešto iz priča ili uspomena naših
145
baka i nana, čudimo se njihovoj snazi i mudrosti – upoz-

najemo Bosnu iz nekih davnih dana. a Bohoreta svoju
priču o sefardskoj ženi završava na dan Tešabeafa, „kada
se u svakoj Jevrejki ponovo oživljavaju stare rane, kada im
je dozvoljeno da plaču za svojim mrtvim. Smrt, na koju bi
trebalo, naročito mi žene, da mislimo više. (…) Smrt je je-
dina stvar koja izjednačava sve, čini nas sve istim i jedino
pod zemljom svi smo mi braća i sestre, a ne na ovome svi-
jetu, mada je to želja na vijeki vjekova“.
integralni tekst Bohoretinog dragocjenog eseja objav-
ljen je tek 2005. godine (Connectum, Sarajevo). Preveo ga
je prof. Muhamed nezirović ,koji je time zapravo nastavio
posao započet knjigom „Jevrejsko-španjolska književnost“
(Sarajevo, Svjetlost, 1992), za koju slobodno možemo reći
da je najvažniji prilog sistematskom proučavanju jevrejske
književnosti nastale na tlu Bosne i Hercegovine. iako je do
tada bilo prevedeno svega nekoliko pasusa, ovaj esej nam
nije bio nepoznat. Znali smo za njega od autora koji su se
bavili Bohoretinim životom i radom.
Osim knjige prof. nezirovića, važno je spomenuti i
dramu Rikice Ovadije „Bohoreta i njeni“. Leksema „njeni“
odnosi se na glumce, jer, kako piše u sinopsisu, „drama
govori ne samo o našoj književnosti nego i o glumcima
njenog pozorišta koji su i scene folklornih porodičnih ko-
mada, kao i s poprišta života, nestali pred naletom rasisti-
čkog istrebljenja Jevreja u Drugom svjetskom ratu“.Dramu
su majstorski realizovali Mladen Ovadija i Mirsad Tukić
u okviru dramskog programa Radio Sarajeva u seriji pod
naslovom „Tragom dokumenata-žene prosvjetitelji u
Bosni i Hercegovini“, godine 1986. U dramu su ukompo-
novani i dijelovi iz Bohoretinih drama „esterka“ i „avia di
146
Laura Papo Bohoreta
ser“, izvedeni u emisiji onako kako je to radila amaterska

sekcija „Matatja“ – o čemu saznajemo iz svjedočenja gla-
vne glumice Boncike Papo. Za ovu priliku Bohoretine tek-
stove sa ladina na naš jezik prevela je Rikica Ovadija, a
korišteni su i dijelovi TV emisije Jana Berana o roman-
sama bosanskohercegovačkih Sefarda, kao i snimci s kon-
certa koji je Flory Jagoda (amerikanka rodom iz Bosne)
priredila u sarajevskoj Jevrejskoj opštini baš u vrijeme sni-
manja ove emisije.
Laura Papo sa sinovima
U julu 1941. godine, Bohoretini sinovi Leon i Koki su,

zajedno sa 4.000 sarajevskih Jevreja deportovani u logore.
njih dvojica su ubijena na putu za Jasenovac, što njihova
majka nikad nije saznala. Slomljena tugom i crnim slut-
njama, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna
1942. godine. Sahranjena je tajno, a do danas joj nije po-
dignut spomenik.
147
sestra Luka
148
SeSTRa LUKa
UMRLA ŽRTVUJUĆI SE ZA GLADNE
Grobovi su oduvijek ljude fascinirali pa su im ljudi po-

često pripisivali posebne moći. Svaka zajednica, između
ostalih svetinja oko kojih se okupljala, imala je barem
jedan grob koji je bio mjesto hodočašća: grob junaka, grob
velikog učenjaka ili umjetnika, grob svetog čovjeka ili pra-
vednika. Do izabranih grobova se išlo da se obnovi snaga,
da se napoji hrabrošću, da se pronađe mir ili prizove
zdravlje i sreća. izabrani grobovi su u pravilu jedno od sre-
dišta oko kojih se zajednica okuplja, uspostavlja se kao za-
jednica, prepoznaje sebe. Koji to bosanski grad nema
turbe i(li) grob oko kojeg se grad okuplja, po kojem se pre-
poznaje?
Mnogo je grobova oko kojih se Sarajevo uspostavlja
kao zajednica. najpoznatiji su svakako Jedileri ili Turbe
sedam braće, grob djeteta u Staroj pravoslavnoj crkvi,
grob site nefe i grob sestre Luke. Druga vrsta slave među
grobovima pripada grobu poznatog hrvatskog pjesnika
Silvija Strahimira Kranjčevića (Senj,1865. – Sarajevo,
1908), za književne kritičare, najznačajnijeg hrvatskog
pjesnika u doba realizma. njegov grob je postao kultno
mjesto pjesničkih okupljanja. Mnogi pjesnici započeli su
svoje pjesničke karijere okupljanjem na Kranjčevićevom
grobu recitujući svoje pjesme.
Gotovo da nema onih što su barem jednom bili u Sa-
rajevu, a da nisu čuli za Turbe sedam braće na Bistriku.
Uglavnom se vjeruje da su u turbetu ukopana braća po
krvi, no, riječ je o nevino pogubljenim ljudima koji nisu
149
bili u krvnom srodstvu. Prema jednoj predaji, nad meza-

rima se počela pojavljivati svjetlost pa je tadašnji namjes-
nik Sulejman-paša Skopljak naredio da se tu napravi turbe
sa sedam prozora. napravljena je i kuća za turbedara (u
njoj je kasnije nastala tekija), a bili su postavljeni i čuvari
turbeta. iznad svakog je mezara prozor, a pored svjetiljka.
Običaj je da se na prvim vratima i na svakom prozoru
prouči „Fatiha“, rukama dodirne prozor i kroz sedam ot-
vora ubaci isti iznos novca. ne treba se vraćati istim putem
i treba osluškivati koje će prve riječi izgovoriti slučajni
prolaznici. Dolaze domaći i turisti, pripadnici raznih reli-
gija, stari i mladi, bogati i siromašni podjednako. Po pre-
poruci, najbolje je doći utorkom ili petkom prije dvanaest
sati i obavezno udijeliti nešto brojnim prosjacima koji
okružuju turbe.
Veoma je popularan i poznat grob djeteta u Staroj pra-
voslavnoj crkvi u Sarajevu. U lijevom uglu galerije nalazi
se drveni kovčeg odignut na postolje. Postoji nekoliko
priča o tome kada, kako je i zašto taj sanduk dospio u
crkvu. Jedna priča kaže da su to ostaci nekog djeteta koje
je poginulo, dok druga priča “zna” da je u pitanju djevoj-
čica ana. Prema istraživanjima etnografkinje Radmile Fi-
lipović-Fabijanić, to su ostaci nekog teško bolesnog djeteta
koje je umrlo u ovoj crkvi dok je sveštenik nad njim čitao
molitvu za ozdravljenje. Dijete, “bolesno od velike glavo-
bolje”, navodno je bilo u nesvijesti kad su ga roditelji do-
nijeli. njegovo tijelo, po pričanju, ne trune te je stoga kao
posvećeno moglo ostati u crkvi. Dolaze mnogi iz Sarajeva
i okoline, najviše oni koji pate od glavobolje i žene koje ne
mogu roditi. Pomole se na grobu djeteta, obiđu ga (nerot-
kinje se tri puta provuku ispod njega) te daruju novcem i
peškirima, što onda ostaje crkvi.
150
Sestra Luka
nekada nadaleko poznato, a danas potpuno zaborav-

ljeno mjesto jeste grob site nefe (bula nefisa kaduna, poz-
nata vaizkinja). Vlajko Palavestra u svojoj knjizi “Legende
iz starog Sarajeva” zapisao je: “U groblju iza Bakija nalazi
se jedan zaravnjen i zapušten grob, u kome je, po pričanju,
sahranjena 'sita' nefa (nefisa). Taj su grob obilazile one
Sarajlije koje su željele da im se 'gladne oči' i pohlepa za-
dovolje onim što im je sudbina dodijelila. Pravo su stari
ljudi govorili da nije jadan onaj ko malo ima, već onaj koji
traži više.”
Zaravnjen i zapušten mezar site nefe (zajedno sa svo-
jim čarobnim moćima) nestao je iz života Sarajlija, baš kao
što su, prema riječima kaligrafa Hazima numanagića, u
posljednje vrijeme nestali mnogi vrijedni nišani sa sara-
jevskih mezarja.
Grob sestre Luke nije ni zatravnjen ni zapušten, a ni
narod ga nije zaboravio. Ljudi ga posjećuju, pale svijeće,
ostavljaju ceduljice s ispisanim željama ili riječima zahval-
nosti za pomoć. izgovara se molitva, i to “svako po svome
zakonu”. Legendu o sestri Luki zapisala je ovako etnograf-
kinja Radmila Filipović-Fabijanić: “Grob svete Luke nalazi
se na Slatini, u groblju časnih sestara, koje su tu imale
svoju ekonomiju. Luka Liengitz bila je sestra predstojnica.
Umrla je 1890. Ovo groblje je zatvoreno 1948. i kasnije
preuređeno. Svi su grobovi potpuno jednaki. Jedino je
grob Luke veći, viši i drukčiji od ostalih. i krst je veći i iza
njega se nalazi natkriven prostor za paljenje sveća. U
samom krstu je kasa za novčane priloge. Luka je bila
veoma poznata po svojoj pravednosti. između ostalog,
priča se, nikad nije merila ono što bi joj seljaci iz okoline
doneli na prodaju, svakome je verovala, a niko je nije
151
varao. Posle smrti njen grob je postao mesto na koje se do-

lazi u nevolji. Dolazi se iz Sarajeva i najbliže okoline: sa
Stupa i ilidže. Dolaze najčešće žene bolesne od bilo čega,
mole se, obilaze grob (ne svaka), pale sveće i daruju grob
novcem.“ (Verovanje u kurativnu moć kultnih grobova Srba
i Hrvata u BiH; Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, et-
nologija, sveska XXXiii/1978, Sarajevo, 1979. godine)
istorijski podaci kažu da je sestra Luka stvarna osoba.
Pravo ime bilo joj je elizabet Liengitz i rođena je 9. januara
1861. godine u austrijskoj Koruškoj, u selu Lindhof. Bila
je najstarija od sedmero djece u porodici poljoprivred-
nika. U seoskoj kući s mnogo djece bilo je uvijek puno
posla, a elizabet je svojoj mlađoj braći i sestrama bila više
majka nego sestra. Voljela je svoju porodicu i svoje selo.
nije sanjala o nekom drugačijem životu, odlasku u veliki
grad ili u neke nepoznate daleke tuđine. Dok je bila mala,
s roditeljima je odlazila u obližnji gradić Sankt andrae.
Kad je odrasla, tamo je sama odlazila u nabavku potrep-
ština za njihovo domaćinstvo. Odlaske u grad koristila je
obavezno da posjeti isusovačku crkvu i obavi pobožnosti
na čast Srcu isusovu. U 19. stoljeću ta pobožnost doživ-
ljava svoj preporod i predstavlja najznačajniji katolički du-
hovni pokret toga vremena. Poštovanje Srca isusova širilo
se u to doba ne samo po ženskim i muškim samostanima
nego i u katoličkim porodicama i kod pojedinaca kojima
je trebao dublji duhovni život, a elizabet je sigurno bila
jedna od njih. Prilikom jedne molitve, u njoj se rodila želja
da svoj život posveti Bogu kao redovnica. S vremenom je
želja postajala sve jača pa se povjerila svom ispovjedniku
u crkvi Srca isusova, a on ju je ohrabrio, smatrajući da bi
bila dobra redovnica. Preporučio joj je da stupi u Družbu
Kćeri Božje ljubavi. Roditelji su odobravali tu odluku, a
152
Sestra Luka
mlađoj braći i sestrama bilo je žao što ih ostavlja. elizabet

se radosno odazvala Božijem pozivu i u Beču stupila u
Kuću maticu Družbe Kćeri Božje ljubavi. Bilo je to na blag-
dan Svih svetih 1. novembra 1881. godine. U idućih 9 mje-
seci kao kandidatkinja upoznala je dobro svrhu i život
Družbe Kćeri Božje ljubavi. U novicijat je stupila 1. augusta
1882. godine, obukla redovničko odijelo i dobila ime se-
stra M. Luka. Za vrijeme boravka u novicijatu djevojka eli-
zabet postala je zaista sestra Luka: počela je živjeti po
evanđeoskim zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti.
Život u roditeljskoj kući sve je više postajao samo lijepo
sjećanje. Pred njom se otvarao novi život s drugačijim oba-
vezama i ciljevima. Prve svete zavjete sestra Luka položila
je 20. augusta 1883. godine, a već dva dana kasnije, po
odluci poglavara, bila je na putu za Bosnu. Sestre Kćeri
Božje ljubavi došle su u Sarajevo 16 mjeseci prije toga, na
poziv nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je za njih kupio
kuću s baštom na Banjskom brijegu br. 8.
Družba je bila veoma mlada, osnovana je 1868. go-
dine, na blagdan Marijina prikazanja. Utemeteljica majka
Franciska Lechner (1833–1894), iz malog mjesta edling
kod Minhena, školovala se za učiteljicu, ali je uskoro “osje-
tila da Bog od nje nešto drugo traži. nakon dugog razmi-
šljanja, molitve i savjetovanja s iskusnim duhovnim
vođom otišla je u Beč da uradi nešto veliko”. Uspjela je doći
do carice elisabethe koja je preuzela pokroviteljstvo i osi-
gurala početna finansijska sredstva.
Svrha Družbe bili su odgoj i školovanje ženske mladeži
iz siromašnih i građanskih porodica te svestrana briga za
kućne pomoćnice i radnice. Papa Leon Xiii pohvalio je po-
sebno svrhu Družbe i u kratkim razmacima tri puta po-
153
tvrdio Družbu Kćeri Božje ljubavi i njezine konstitucije

(1884., 1891. i 1899. godine). nakon Prvog svjetskog rata
i raspada austro Ugarske došlo je do preuređenja Družbe
Kćeri Božje ljubavi. Matica je ostala u Beču, a 1919. godine
osnovane su provincije: češka, madžarska, jugoslavenska
i poljska. Prema smjernicama Drugog vatikanskog sabora,
Družba Kćeri Božje ljubavi obnovila je svoje konstitucije,
a potvrdila ih je Kongregacija za redovnike 1979. godine.
Moglo bi se reći da je ljubav Majke Franciske za potrebe
svete Crkve i svakog brata čovjeka sažeta u njenoj prepo-
ruci: “Prihvatite svaku priliku da pomognete drugima.”
na poziv nadbiskupa Stadlera, Majka Franciska upu-
tila se u aprilu 1882. godine u Bosnu, njoj nepoznatu zem-
lju u kojoj se govori drugim jezikom. Povela je dvije sestre:
predstojnicu i učiteljicu ručnog rada da im bude prevodi-
lac i tumač.
Kad je sestra Luka stigla u Sarajevo, Družba je bila već
solidno organizovana. U život i djelovanje sestrinske zajed-
nice sestru Luku uvela je predstojnica augustina i dodije-
lila joj službu vratarice. Sestra Luka ostala je u Sarajevu
na ovoj službi ukupno šest i po godina, sve do kraja svog
kratkog života. U to vrijeme služba vratarice bila je izra-
zito teška: nije bilo električne rasvjete ni električnog
zvona na ulazu pa je vratarica usmeno prenosila svaku po-
ruku ili nalog. Bezbroj puta dnevno trčala je na sprat i
nazad na ulaz, uz to još nije znala jezik nove domovine pa
su i nesporazumi bili brojni, a glavna sestra je bila stroga
i nije priznavala nikakve objektivne razloge za naprav-
ljenu grešku. Dijelila je i hranu siromašnim koji su dolazili
u njihovu kuhinju, vagala i preuzimala namirnice koje su
seljaci donosili na prodaju, rano ujutro brinula se o djeci.
154
Sestra Luka
Zavod sv. Josipa s crkvom Kraljice sv. krunice podignutom 1911.
nepoznavanje jezika sestri Luki nije bila prepreka da ko-

municira sa sirotinjom, sporazumijevali su se rukama i
srcem. ali, osjećala je da je glavna sestra prema njoj ne-
pravedna i to ju je boljelo. Snovi o službi Bogu naišli su na
prve velike prepreke i osjetljiva mlada djevojka nije znala
kako dalje. Odlučila je napustiti Sarajevo i Družbu i vratiti
se u topli roditeljski dom u kojem je svi vole. Rekla je to i
svom ispovjedniku antonu Jegliču (vrhbosanski kanonik
i tokom 16 godina direktor i profesor Ženske učiteljske
škole u Zavodu Sv. Josipa), a on joj je savjetovao neka se
smiri i sačeka da obavi duhovne vježbe koje će uskoro biti.
Poslušala je svoje proviđenje i ostala. nije ni slutila da
je to zauvijek. nikad više nije vidjela topli roditeljski dom,
ni roditelje ni braću ni sestre koji su joj tako nedostajali.
njeno je mjesto bilo u Sarajevu i sudbina je to jasno poka-
zala. Jedne večeri, kad više nikog nije bilo u kućnoj kape-
lici, sestra Luka govorila je kipu Srca isusova o svojoj
odluci za povratkom kući. Govorila je i plakala, a onda se
dogodilo čudo: u maloj, tamnoj kapeli, kip je progovorio.
isus se obratio mladoj, nesretnoj redovnici i rekao joj da
155
ostane u samostanu pa će je uskoro usrećiti. S radošću je

nastavila raditi i služiti, trpjela je i žrtvovala se za siroma-
šne, mirno podnosila sve neugodnosti i “izgarala kao žrtva
za Boga i bližnjega”. Uz svoju ionako tešku službu vratarice
nametnula je sebi pravi pokornički život: spavala je na
dasci, odricala se hrane u korist siromašnih, trpjela hlad-
noću. Snagu da sve to izdrži davalo joj je ono isusovo obe-
ćanje da će je uskoro usrećiti.
kip Srca isusova pred kojim je sestra Luka doživjela posebnu milost
Krhko tijelo nije dugo izdržalo. Teška upala pluća raz-

vila se u naglu tuberkulozu i uskoro se ispunilo obećanje
Srca isusovog da će je usrećiti. iz doline suza odveo ju je u
carstvo nebesko. Sestra Luka umrla je 30. marta 1890. go-
dine, na predzadnji dan mjeseca posvećenog sv. Josipu, za-
štitniku sretne smrti. Te godine 30. marta bila je nedjelja
Cvjetnica, liturgijski spomen-dan isusova svečanog ulaska
u Jeruzalem uoči njegove muke i smrti.
156
Sestra Luka
Sahranjena je na sestrinskom groblju na Betaniji u Sa-

rajevu i činilo se godinama da je zaboravljena. a onda su
sestre primjetile cvijeće, ceduljice i zapaljene svijeće na
grobu sestre Luke. Sarajevska sirotinja pamtila je svoju
dobru sestru Luku i dolazila da je obiđe, daruje cvijetak,
zapali svijeću i napiše želju, a neki su tvrdili da su vidjeli
svjetlost iznad groba i počeli pričati o njoj kao o “sarajev-
skoj svetici”.
Od 1910. godine u hronici Provincije postoje bilješke
o sestri Luki. Hodočašće na grob sestre Luke ne prestaje.
Dolazi se iz svih krajeva BiH i susjednih zemalja. Jedni do-
laze u osvit dana, drugi čak i noću, možda i zato da uhvate
trenutak kada se iznad groba pojavljuje svjetlost. neki u
znak pokore i poniznosti dolaze bosonogi. Svi se mole da
im ona svojim zagovorom kod Boga izmoli pomoć i zaštitu.
Mnogi od njih ne znaju mnogo o životu stvarne redovnice,
ali vjeruju da će dobra sestra Luka “prihvatiti svaku priliku
da pomogne drugima” pa makar to bilo i s onoga svijeta.
157
iva Despić Simonović, autoportret
158
iVana (iVa) DeSPiĆ-SiMOnOViĆ

ŽIVOT U KOJEM SE OGLEDA STOLJEĆE
nakon njene smrti ostale su tek priče o „usamljenom

dvorcu umjetnice i majke“, čudesno lijepoj vili-ateljeu na
Vasinom hanu u kojoj je živjela sa svojom djecom i dese-
tljećima neumorno radila. Priča kaže da je u gradnji vile i
sama učestvovala: mnogo toga sama je uradila ili „samo“
nacrtala (npr. mozaike na podovima od cigle je sama radila),
a za uređenje velikog vrta sa nekoliko izvora od jugosla-
venske kraljice Marije Karađorđević dobila je na poklon
cijeli vagon cvijeća i sadnica. Taj posjed nadomak Sarajeva
bio je za kiparicu ivu Despić-Simonović pravi raj na zemlji.
Kad je umrla sve je zapušteno i počelo propadati, „nekako
prebrzo, valjda od tuge za ivom“. iako oronula, kuća je kažu,
i dalje čuvala duh svoje vlasnice i bila „nešto posebno“.
Jedna od takvih priča došla je i do inovatora i podu-
zetnika elvira čauševića koji je poželio živjeti baš u toj
kući i kupio je. Prilikom renoviranja otkriven je i nepoz-
nati dio podruma u koji je kiparica sakrivala svoja djela
(vjerovatno tokom 2. svjetskog rata): „Radovi su trajali
skoro šest mjeseci, a mi jedna vrata koja vode u podrum,
nikada nismo vidjeli. Sve je bilo zaraslo i nismo ni slutili
da tu nešto ima. Kad smo raščistili otkrili smo ulaz u po-
drum i tamo je stajao veliki broj gipsanih bisti koje su nas
veoma iznenadile.“ (Una Lazin, vlasnikova saradnica an-
gažovana oko renoviranja kuće, u razgovoru za „Slobodnu
Bosnu“, 17.09.2009.)
ivana Simonović, zvana iva rođena je u Zagrebu 1890.
godine u dobrostojećoj porodici austrougarskog generala
159
koji je prepoznao kćerkin dar i omogućio joj umjetničko

školovanje. Prvo je pohađala Ženski tečaj za umjetničke
radnje pri Obrtnoj školi, a zatim nastavila školovanje na
Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt. Profesori su joj bili
ugledni kipari toga vremena Rudolf Valdec i Robert Fran-
geš Mihanović. Prvi put je izlagala još kao studentica na
otvorenju salona „Ullrich“ u okviru prve samostalne iz-
ložbe svoga kolege i vršnjaka Ljube Babića (Jastrebarsko,
1890. – Zagreb, 1974.), koji ju je i ovjekovječio na jednoj
slici. Oboje su se dalje školovali u Minhenu i Parizu, ona je
tamo izučavala plaketarstvo i medaljarstvo. Prije nego je,
krajem Prvog svjetskog rata u Zagrebu upoznala acu Des-
pića iz bogate sarajevske porodice i udala se za njega, iva
Simonović je već bila poznato ime u svijetu umjetnosti. Za-
nimljivo je npr. da je 1914. godine odluku za prijem njenih
plaketa na Salon des Beaux-arts potpisao lično Roden.
1920. godine udala se za acu Despića iz poznate trgo-
vačke porodice koja je voljela umjetnost (npr. u njihovoj
kući su održavane prve pozorišne predstave u Sarajevu) i
došla živjeti u Sarajevo. izgleda da se lijepa, uspješna i slo-
bodoumna kiparica nikad nije potpuno uklopila u svoju
novu, bogatu i izrazito patrijarhalnu porodicu. naravno
da se o eventualnim porodičnim nesporazumima nije pri-
čalo izvan „svoja četiri zida“, a sarajevskoj čaršiji je ostala
sakrivena i činjenica da je lijepa Despića snaha već bila
udavana (prema podacima zagrebačkog matičnog ureda
bila je razvedena od aleksandra Zarevskog). Kako joj je
bilo u Sarajevu, ona sama je „ispričala“ svojim autoportre-
tom, bistom kojoj je dala ime „Sputana“ . Bista je danas dio
fundusa u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. O sa-
rajevskom periodu ive Despić-Simonović nešto više zna
viši kustos u penziji Miloš Radić, uvaženi stručnjak za bo-
160
ivana Despić-Simonović
sanskohercegovačku umjetnost između dva rata: „Htjela

je da se osamostali, da se izmakne od te jake porodice.
Trebala joj je sloboda za stvaranje i na njenu molbu 1931.
godine sagrađen joj je ljetnikovac sa ateljeom nadomak
Sarajeva, u Vasinom Hanu. Godila joj je ta osama, jedva je
čekala da tamo useli, ali je stradala zbog svog nestrpljenja.
Zanoćila je u tek dovršenom, vlažnom ateljeu i navukla
zdravstvene tegobe koje su je kasnije pratile godinama.
(…) iva je dobrim dijelom mogla sama finansirati izgra-
dnju kuće jer je u to doba bila već prilično tražena i poz-
nata kiparica.“ („Slobodna Bosna“,17.09.2009.)
imala je dvije samostalne izložbe, u Londonu i Beo-
gradu 1927. godine izloživši u tim prilikama preko 100
eksponata. O ovim, organizacijski i finansijski veoma zah-
tjevnim izložbama kritika se izrazila veoma pohvalno. U
Sarajevu nije imala samostalnu izložbu, ali izlaže na ko-
lektivnim izložbama umjetnika u Londonu, Beogradu,
Barceloni, Zagrebu, Ljubljani, Pragu, Brnu i Bratislavi…
Takav uspjeh na međunarodnoj umjetničkoj sceni donio
joj je ugled „i kod kuće“ pa je između ostalog, bila veoma
cijenjena na kraljevskom dvoru, gdje joj je dodijeljeno izu-
zetno ugledno mjesto dvorske kiparice i savjetnice za ki-
parstvo jugoslavenske kraljice Marije Karađorđević s
kojom je bila veoma bliska. Kraljica je i sama bila kiparica
tako da su njih dvije često zajedno i radile. na kraljevskom
dvoru je imala i svoj atelje, poznato je da je portretisala
kralja i kraljicu, mnoge članove kraljevske porodice, zatim
predstavnike elite, rumunskog princa, generale Hadžića i
Vukotića i mnoge druge. Veliki ugled i povjerenje koje je
uživala na dvoru Karađorđevićevih, iva Despić-Simonović
je objasnila ovako: „Moj uspjeh na dvoru desio se tako da
sam radila skulpturu generala Hadžića i naišao je prijesto-
161
lonasljednik Petar, tada dječak od dvije-tri godine. Skulp-

tura nije bila ni dovršena a on je odmah prepoznao koga
prikazuje. To se prepričavalo po dvoru, priča je stigla do
kralja i tako…“
Zanimljivo je kako,
tada veoma ugledni
pjesnik i kritičar
Jovan Dučić piše o
jednako uglednoj i
uspješnoj ivi Despić,
ženi-kiparici: „Skul-
ptura ive Despić za-
dovoljava apsolut-
iva Despić: Teferič,
iz privatne kolekcije John Despic no jednu potrebu
našeg savremenog
društva – društva koje nije ni dovoljno snob ni dovoljno
presićen manijak da prati neke naše artiste u njihovim
eksperimentima i vrtoglavim skokovima iz pustog u pra-
zno. Mesto da bude modernista, što znači zarobljenik koji
nosi o vratu uže samo poslednje škole i poslednje mode,
gđa iva Despić je akademski vajar, što znači sledbenik
stare i večne škole, sigurnih i dokumentovanih vrednosti,
tradicije koja je imala za sebe i bolja vremena i više du-
hova nego što ih daje današnja umetnička priroda. Ona
nema ni drskosti ni volje da začuđava, obmanjuje i na-
meće. Otmeni potpuno ženski talenat, ona radi s jednom
jedinom željom: da pruži svoje delo bez ikakvog šarlatan-
stva, i čedno i čisto čak i od svake pomisli da se odveć
istakne. To je umetnost koja ne zadivljuje, nego zabavlja.
Koja ne zaprepašćuje, nego očarava gracijom: koja ima
puno umetničkog poštenja i ženske milošte i koju bi po-
vredila krupna pohvala kao što bi je zabolila drska indife-
162
rentnost. Ona mi je sama govorila da žena može stvoriti

nešto novo na svetu, što je naravno dosta tačno. a ja sam
uveren da žena može da svojim ukusom i svojom gracijom
dostigne u društvu i umetnosti visinu onoga što čovek po-
stigne snagom i talentom. Ja sam siguran da to može i gđa
iva Despić. (...) Ona pravi dečje skulpture lepše nego iko.
Bista od mramora našeg prestolonaslednika, koja se nalazi
već u Dvoru, to je najgracioznija pesma koja je ispevana
jednom detetu. ali njene biste (Kralja Petra, pesnika Mil.
Jovanovića, atanasija Šole, generala Vukotića, grofa Bom-
belesa) pokazuju veliku veštinu u modeliranju i vanrednu
sposobnost za sličnost. Slučaj što su sva njena lica mi-
saona, ozbiljna, čak zabrinuta, to su plod samoće i melan-
holije ove umetnice koja i ako živi u jednoj od najotmenijih
sarajevskih porodica, ona živi u ubistvenoj sredini u kojoj
je stanovništvo heterogeno toliko da je Sarajevo najnena-
cionalniji naš grad. njena izložba ovo proleće biće izvesno
jedna bešumna ali vrlo dostojanstvena manifestacija jed-
nog talenta koji je produkt osame i čežnje za višim i lep-
šim, i jednog otmenog ženskog duha koji sam ja upoznao
kao najproturečniji i najnespokojniji.“ (Reč i SLiKa, Beo-
grad, februar 1926., str. 34-39)
U vrijeme između dva svjetska rata, kada su žene u pa-
trijarhalnoj Bosni bile uglavnom nepismene i „zarobljene“
kod kuće, iva Despić-Simonović je živjela neki posve drugi
život. imala je umjetnički i društveni ugled, kao tražena
kiparica sasvim dobro je zarađivala, ostvarila se kao majka
i supruga i živjela i radila u svojoj kući, smještenoj u pre-
lijepoj prirodi. Uspješno je spojila privatno i profesiona-
lno, zapravo ona je tada ostvarila san današnjih žena
kojima podjednako treba i jedno i drugo. Za sve to se sama
izborila, a u jednom od malobrojnih intervjua koje je dala,
163
ovako je govorila: „…imam impresiju da muškarci ne priz-

naju umjetnički rad žena. Lako njima. istina, žena nema
toliko snage kao muškarac. ima ona i drugih briga. Kad je
recimo kojem umjetniku dijete bolesno, on svejedno radi
svoj posao. Kad je moja kćerka imala tifus, nije mi na kraj
pameti bilo modeliranje. Kakva skulptura.“ (M.K.: „Razgo-
vor sa kiparicom ivom Despić Simonović“, novosti, Zagreb,
25.novembar 1937.)
Punu deceniju, sve do početka 2. svjetskog rata život
kiparice ive Despić-Simonović bio je izvana gledano, pot-
puno sretan. Živjela je bezbrižno, radila u tišini svoga ve-
likog ateljea, iz prelijepe prirode crpila inspiraciju i s
ljubavlju odgajala svoju djecu (kćerku i sina ) i njihovo
odrastanje bilježila raznim likovnim tehnikama. Bila je
predana majka i o tome je u „Ženskom listu“ 1937. godine
pisano: „Umjetnica iva Despić je majka dvoje dražesne
djece, koja s njom stanuju u usamljenom dvorcu nad Mo-
šćanicom. Veliku pažnju posvećuje majka-umjetnica od-
goju djece, pa je umjetnost nije ni najmanje udaljila od
materinskog poziva…“ (R.R.Progonski: „U osamljenom
dvorcu umjetnice i majke“, Ženski list, Zagreb, mart 1934,13.)
ivu Despić umjetnost zaista nije ni najmanje udaljila
od materinskog poziva, ali je ni majčinstvo nije ni najma-
nje udaljilo od umjetnosti. Ona je to dvoje sjajno spojila.
njena djeca su joj bili modeli za slike i skulpture, „poma-
gali“ su joj u ateljeu i učili od nje razne (ne)potrebne stvari
o umjetnosti. Da je majčinstvo za nju ipak bilo nešto po-
sebno, pokazuje i njezina opsesivna želja da napravi mo-
numentalni spomenik majkama. Po cijelom svijetu postoje
spomenici neznanom junaku a svi „zaboravljaju“ da je
svaki taj neznani junak imao majku tako da spomenik za-
164
služuju i neznane majke koje

su rodile te junake. Spomenik
majkama i ideja za kosturnicu
na Krfu u domenu monumen-
talne plastike ostali su samo
pokušaji i kiparica je zbog toga
bila razočarana i ljuta pa je u
jednom intervjuu tvrdila da su
joj ideju za ovaj rad, o kome se
pisalo i u zemlji i u inostran-
stvu, nakon što je bio izložen u
Sarajevu, ukrali i realizovali u
iva Despić sa djecom
americi i to na više mjesta.
(M.K.: „Razgovor sa kiparicom ivom Despić Simonović“,
novosti, Zagreb, 25. novembar 1937.)
Drugi svjetski rat dočekala je i preživjela u svojoj kući.
nakon oslobođenja Sarajeva, kao simpatizerka kraljevske
porodice iva Despić-Simonović, već u junu 1945. godine
je uhapšena i dospijeva i u istražni zatvor Suda narodne
časti. Zajedno s njom u zatvoru je bio i ante Franjković
zvani Dalmata, popularni sarajevski glumac toga vremena
i iva je nacrtala njegov portret koji je ostao sačuvan.
U zatvoru nije dugo ostala, ali život u novoj državi nije
bio ni nalik životu prije 2. svjetskog rata. imala je veoma
malo narudžbi pa se živjelo prilično oskudno. Sve više je
slikala i crtala, sve rjeđe vajala. Od većih poslova uradila
je samo biste Šantića, Ćorovića i Đikića za grad Mostar. Lu-
ksuzna kuća je propadala jer nije bilo novca za održavanje,
a nekada ugledna i bogata umjetnica tonula je u zaborav i
siromaštvo.
Umrla je u svom ateljeu 1961. godine
165
anka Topić
166
anKa TOPiĆ
IZGUBLJENA I ZABORAVLJENA ZVIJEZDA
M. Ćazim Ćatić:
NOX. a ……..Topićevoj
Po ulicama zaspaloga grada

Svilenim krokom povlače se sjene
Krvavi plamen s lampiona pada
U mrak ko uzdah zaljubljene žene –
Po ulicama zaspaloga grada.
U nijemom zvuku zamišljene noći

Svetog se bola veličanstvo širi –
Zv`jezdice plaču u plavoj samoći
i njima suza kao tamjan miri
U njemom zvuku zamišljene noći …
ah! Šta to šumi sa dalekih sfera?

D l` oblakovi pahuljasti plove,
Vrh uzdrhtalih skrovitih jezera,
Prosipljuć bjele i pamučne snove? –
Šta li to šumi sa dalekih sfera?...
il naga Venus tajnu čežnju zbori?

il sa cimbala angjeoskih zvuci
Šapuću ljubav? il kevser žubori?
il Luna maše s lepezom u ruci?
il naga Venus tajnu čežnju zbori?
167
Trenuci to su ekstaze i raja,

časovi sveti, kad pjesničke grudi
Slatko se šire s mekih osjećaja,
Što `no ih Sevdah cjelovima budi –
Trenuci to su ekstaze i raja! …
O noći, ženo neznanih daljina,

Kojoj u oku dršću priče sjajne!
Tvojega duha i tamnih dubina
Meni su mile, tako mile tajne –
O noći, ženo neznanih daljina!
Po odajama samotnog života

etirna sad mi tvoja noga stupa;
Pod njenom stopom svud cvjeta ljepota –
i sve u tvome mlijeku mi se kupa
Po odajama samotnog života.
Moj duh sa tvojim duhom se cjeliva,

na tvojoj usni moja pjesma spava i sva mi tuga
u tvoj mrak se sliva –
O noći, ženo spokojna i plava,
Pjesnik te evo grli i cjeliva! - - -
(Biser, Mostar, br. 4, 1912.)
Jedna lijepa ljubavna pjesma Muse Ćazima Ćatića po-

svećena je učiteljici i pjesnikinji anki Topić. Mnogo puta
sam čula da nam ta pjesma zapravo otvara „priču o lju-
bavi“ ovo dvoje pjesnika. neki autori tek daju naslutiti
takvu mogućnost, a ima istraživača koji tvrde da su se njih
dvoje voljeli. Da li je ta ljubav stvarno postojala, kakva je
168
anka Topić
bila, kako se završila? Pronaći neke činjenice o njihovoj

zaljubljenosti ili nekoj ljubavnoj vezi zahtijevalo bi
ogromno biografsko istraživanje koje ionako ne može do-
vesti do sasvim pouzdanog podatka. Osim toga, danas to
nikome više nije ni važno. O Musi Ćazimu Ćatiću znamo
sve što trebamo znati da bi razumjeli poeziju koju je pisao.
Koga je sve u životu ljubio, varao ili sanjao, neka ostane
barem djelimično nepoznato, jer i pjesnici imaju pravo na
malo privatnosti.
O anki Topić i njenoj poeziji znamo mnogo manje.
Uglavnom se zna da je bila učiteljica i prva žena u Bosni i
Hercegovini koja je objavila samostalnu zbirku poezije.
Knjiga je objavljena u vlastitom izdanju pod naslovom „iz-
gubljena zvijezda“.
Ostale su nam njihove pjesme da u njima, a ne u usput-
nim bilješkama savremenika, pokušavamo sklopiti nji-
hovu (zabranjenu) ljubavnu priču. ako su njene ljubavne
pjesme upućene baš Ćatiću, možemo govoriti o pjesničkoj
ljubavi. Oni su pjesnički komunicirali, bili jedno drugom
bliski, pjevali su ljubav i o ljubavi i to ih povezuje. „Spo-
kojna i plava“ pjesnikinja odgovarala je ovako:
„O, kako si krasan,

Ko jutarnja zora,
Pramaljetno cvijeće,
Kad procvjetat mora. (…)
Pojava je cijela
Remek onog gori,
Jer najljepšeg tebe
na svijetu stvori…. (…)
O kako te ljubim,
169
Srećo, nad sve sreće!

Miso moja tebi
neprestano kreće. (…)
Dva su tijela, jedna duša,
Srce jedno, jedna ljubav;
na jutarnjem suncu maja
Ogrija se cvijet taj ubav. (…)“
anka Topić je rođena u Žepču 1882. godine. nije imala

ni punu godinu kad joj je umro otac i majka je s malom
ankom u naručju preselila u Sarajevo. Upućene jedna na
drugu, bile su veoma vezane, i anka je svoje prve stihove
posvetila majci - za nju najvažnijoj osobi na svijetu. i prva
objavljena pjesma zvala se „Majci“, časopis „Pobratim“
1900. godine. Završila je učiteljsku školu u Sarajevu i ra-
dila u Kreševu, Sarajevu, Humcu, Stocu i na Šćitu. Osim
poezije, pisala je i objavljivala i priče, a 1908. godine izašla
je „izgubljena zvijezda“, prva zbirka pjesama anke Topi-
ćeve, objavljena u vlastitom izdanju. Knjiga nije prošla ne-
zapaženo, a kritika je naglasila da „pjesnikinja ove zbirke
nije kao literarna pojava nepoznata našoj publici.(…) Pje-
sme ove zbirke dokazuju da doista nije početnica na pje-
sničkom polju…Ove pjesme glatčinom stiha i rime odaju
autora, u kojeg već ima rutine pa i dara stihovima izrazi-
vati svoje misli i osjećaje. Tom svojom spremom stvorila
je pjesnikinja u ovoj zbirci niz lirskih pjesama, koje će
iskrenošću osjećaja i čuvstva naći odziva u srodnim joj du-
šama. (…) Preporučamo u ostalom tu zbirku naše mlade
pjesnikinje, u koje ima nesumnjivo pjesničkog dara.“ (Lju-
devit Dvorniković – Behar, br. 15, 15. decembar 1908. go-
dine)
170
anka Topić
„izgubljena zvijezda“ obuhvata dvije vječne teme mla-

dih poetičkih duša: domovinu i ljubav. Knjiga je podije-
ljena na „Otadžbinke“ (14 pjesama) i „Ljubovanke“,
sastavljene od tri dijela: i. Tebi pjevam (14 pjesama); ii.
Rob tvoj (9 pjesama) i iii. Uvenuli jasmin (20 pjesama).
izrazito emotivne i iskrene pjesme našle su odziv u srod-
nim dušama toga vremena, ali je pjesnikinja sve manje ob-
javljivala pa je uskoro zaboravljena. nije bilo nove knjige
poezije ili proze da podsjeti na talentiranu učiteljicu. ne
znamo zašto je anka Topić odustala od objavljivanja, iako
je njena prva knjiga dobro primljena. a možda se i ona, za-
jedno s nama pitala:
„Zvijezdo,- zvijezdo,
- sreće moje zvijezdo,
Što si mi se za oblake skrila?!“
Penzionisana je oko 1920. godine, a od 1937. godine
pa sve do smrti 1956. godine živjela je u Vitezu kod Tra-
vnika, u kojem je zajedno s prijateljicom Marijom Lam-
precht napravila kuću.
Godine 1991. žepački „napredak“ podsjeća na ovu
pjesnikinju, a 1998. godine podružnice Vitez i Žepče ob-
javile su reprint prve zbirke pjesama anke Topićeve,
knjigu „izgubljena zvijezda“. Utemeljenjem književne na-
grade „anka Topić“, pjesnikinja je „spašena od zaborava“.
nagrada se dodjeljuje za prvu knjigu poezije bosansko-
hercegovačkih pjesnikinja objavljenu u posljednjih šest
godina, odnosno u trima posljednjim bienalnim ciklu-
sima. Jedna ulica u Žepču nosi ime pjesnikinje anke Topić.
171
anKa TOPiĆ
Otadžbini
Lijepa Bosno, ti kolijevko sreće,

Tebi moje duše miso kreće!
Za te srce silovito bije,
Crljenom se nebu molba vije:
Da te čuva, da te štiti, brani
i da minu svi preteški dani.
Hrabri rode, iz Bosne mi drage,

Koji nikad ne izgubi snage,
Ja te ljubim i brat si mi mio,
Ma ti vjere ove, one bio;
Klanjao se, klečo ili stao,
Bog je jedan domak nama dao!
Svi pridošli iz susjednog kraja,

Kojim`jedna s nama je domaja,
Koji slogom za slogu se bore,
Da narodu sreću njome stvore;
Ja sam vaša, u jedinstvu s vama,
Jer bez sloge nam je, braćo, tama.
Stog vojujmo odvažno i smjelo,

Jer mnogome odavna se htjelo
Prisvojiti nas i naše blago;
Drugome je vazda tugje drago.
ne će uspjet, - ta sloga nas prati,
Svi ćemo se vjernom braćom zvati.
172
anka Topić
173
adela Behr-Vukić
174
aDeLa (aTKa, aDiKa, JeLena) Be(H)R-VUKiĆ

BOSNA KAO INSPIRACIJA I IZAZOV
ima ljudskih sudbina u kojima se jedna epoha sažima,

sabire kao svjetlosne zrake u optičkoj prizmi. Sudbina
prve školovane bosanskohercegovačke slikarice adele
Behr-Vukić primjer je takvih sudbina. Reklo bi se da su se
u njezinoj sudbini sabrali svi negativni utjecaji koji su pri-
jetili ženi u epohi u kojoj je ona živjela: parijarhalna poro-
dica koja odlučuje o tome šta će dijete učiti i šta će u životu
postati; zanemarenost žene i na kraju ratovi koji su uvijek
funkcionisali kao cezure u njenom razvoju.
Rođena je u Tuzli 1888. godine; otac Franjo Behr bio
je državni činovnik koji je oko 1880. u Bosnu došao iz Su-
deta, oženio se Livanjkom agnezom Vujanović i nakon če-
stih seljakanja po Bosni, porodica se skrasila u Sarajevu.
U to vrijeme većina stanovništva u Bosni i Hercegovini
bila je nepismena i izrazito konzervativna tako da su se
ženska djeca rijetko školovala. a i onda kad su ih slali u
školu, bilo je to uglavnom školovanje za učiteljice. Upravo
tako su razmišljali i roditelji, zapravo otac adele Behr. Po
njegovoj želji završila je Višu djevojačku školu kod Sestara
milosrdnica i upisala se u Učiteljsku školu u Sarajevu. Bilo
je to sigurno i ugledno zanimanje i san mnogih djevojčica
pa ni adela nije imala ništa protiv. Međutim, nakon što je
nastavnica crtanja prepoznala njezin izuzetan slikarski
dar i počela joj pomagati da ga razvije, njeni snovi o bu-
dućnosti su se vezali za slikarstvo. nije razmišljala o pre-
prekama koje su stajale na tom putu, željela je postati
slikarica i bila je spremna sve u životu podrediti svome ve-
175
likom snu. nakon završenog prvog razreda Učiteljske

škole roditelji su popustili i nesuđena učiteljica pohađala
je kurs u privatnoj školi poljskog slikara Jana Karela Jane-
vskog, formiranoj 1906. godine pri zanatskoj školi u Sara-
jevu. On im je pored slikarskog podučavanja i praktičnog
rada na modelu ili prirodi davao dragocjene informacije
za akademije u Beču i Minhenu. Osim adele Behr, učenici
su mu bili Jovan Bijelić, Petar Tiješić, Karlo Mijić, Lujza Ku-
zmić.
U jesen 1908. godine našla u Beču sa ciljem da se upi-
še na akademiju. Bez materijalnih sredstava, zajedno sa
jednom malom grupom Bosanaca koji su jednako kao i
ona bili više gladni nego siti primljena je u privatnu Pri-
premnu školu Roberta Scheffera. nekoliko časova privatne
nastave koje je davala omogućavalo joj je da ostane u
Beču, da kupi slikarski pribor i poslije dvije godine kon-
kuriše za akademiju. nije primljena jer su muškarci imali
prednost i sva mjesta su popunjena tako da se upisala u
Umjetničku školu za žene i djevojke (1910-1914). Ohra-
brena uspjehom na prijemnom ispitu dolazi u Bosnu da,
poput svojih muških kolega, traži stipendiju i ponovo se
suočava sa neravnopravnošću žene u epohi kojoj pripada.
Stipendiju nije dobila, a kako je godinama kasnije zapisala
u svojim sjećanjima, u Zemaljskoj vladi su joj još objasnili
da „muškarci treba da uče visoke škole i imaju zvanje, a
žena će se ionako udati i pasti na teret čovjeku i takva sti-
pendija bila bi bačen novac.“
neimaština i nerazumijevanje okoline nisu je obeshra-
brili. Vratila se u Beč i redovno pohađala predavanja. na-
poran rad („može po 8 i više dana intenzivno raditi na
kojoj radnji po 6 i više sati na dan“) privukao je pažnju na-
176
adela (atka, adika, Jelena) Be(h)r-Vukić
stavnika i uskoro je profesorski kolegij odlučio da adeli

Behr odobri besplatno školovanje oslobađajući je svih
taksi tako da je uspjela završiti školovanje.
U to vrijeme je puno radila, štampa bilježi školske iz-
ložbe na kojima se spominje i njeno ime. Međutim, već
tada joj se prigovara za nesigurnost i manjak samopouz-
danja: „inteligentna je i silna, duboka osjećaja, tako da ta
dubljina graniči sa historičnošću. U svom umjetničkom
radu je marljiva, ali nije stalna, ravna se prema inspiraciji
i raspoloženju. (…) nema pouzdanja u se, boluje od neke
bolesne čednosti. (…) Jak je talent i marljiva je, ali baš ta
nesamostalnost i nepouzdanje može joj biti smrt na
umjetničkom putu. Razlog tomu je taj, jer je karakteristika
njezina bića neka slabonjavost, neka boležljivost fizička i
psihička, i kad se u tom smjeru potpuno ojači, moći će
mirno koracati putem, kojim je pošla.“
iako je sve bilo protiv nje, prva školovana BH slikarica,
pionirka ženske emancipacije i pripadnica generacije
prvih značajnijih slikara kod nas, uporno je koračala
putem kojim je pošla. Vratila se u Bosnu neposredno pred
izbijanje Prvog svjetskog rata i odmah krenula u akciju.
Krajem maja 1914.u „Sarajevskom listu“ objavila je oglas
o početku slikarskog kursa: „Slikarica a.Behr, koja je svr-
šila nauke na prvoj umjetničkoj školi u Beču započinje sli-
karski kurs polovicom juna. Podučavaće u slikanju po
prirodi, pejsažu i drvorezu. Dalje upute upraviti od 1. juna
na Sarajevo, Bakarević Turbe 2.“ Sarajevo toga vremena
nije bilo ni nalik na Beč gdje se praktično izdržavala po-
dukama. ideja o slikarskom kursu propala je jer nije bilo
dovoljno prijavljenih, a uskoro je izbio Prvi svjetski rat i
svijet je brinuo sasvim druge brige, koje nisu imale nika-
kve veze sa slikarstvom i podukom u slikanju.
177
iz Bosne nikad više nije otišla, a Bosna joj je bila i ne-

prekidna umjetnička inspiracija. Bila je prva slikarka čiji
se kompletan slikarski opus vezuje za Bosnu. Prvi saču-
vani radovi datiraju iz 1910. godine kad je imala 22 go-
dine. „Teme njenih radova uglavnom su portreti, mrtve
prirode ili pejsaži, pokatkad sumorni, neveseli, u literaturi
okarakterisani kao intimne ispovijesti, svijet žena sa pe-
riferije, njihovi domovi, golišava djeca, tihi večernji razgo-
vori na pragu ispred kuće“(Sarita Vujković). Slikarskom
četkicom je prikazivala ljepote Bosne i Hercegovine, među
kojima se ističu akvareli sa motivima Drvara, Zenice, Jajca.
na svim tim akvarelima vidljiva je autoričina zaljubljenost
u Bosnu. istovremeno njezin opus daje i jasan pogled na
tadašnju siromašnu i umjetnički nerazvijenu sredinu.
Mnogi kritičari su naglašavali da njena umjetnost „pred-
stavlja divljenje prema predjelima i žiteljima sopstvene
zemlje“. Bosna je za nju bila inspiracija i izazov, zapravo je
„prevela „u slike i grafike ono što je Hamdija Kreševljako-
vić zapisao: „Rijetke su zemlje u evropi gdje slikar nalazi
za sebe toliko građe kao u Bosni i Hercegovini. i baš je u
ovome razlog da su ovamo dolazili brojni slikari na kraće
ili duže vrijeme. Početkom ovoga stoljeća (20.st.) dadoše
se i neki domaći sinovi na ovu granu umjetnosti (Jurkić,
Mijić, Tiješić, Popović, Švrakić, Mazalić, Ber, Bocarić i
drugi). (…) Veći broj slikara zadržavao se ovdje dok je iz-
lazila „nada“. Godine 1896. proputovala je s Milenom Mra-
zović cijelu zemlju akademska slikarica augusta Bok, a
proputovali su i mnogi drugi, kao L.Kuba i Leo arndt…“
(Hamdija Kreševljaković: „Sarajevo za vrijeme austrougra-
ske uprave (1878-1918)“ Sarajevo, 1969.)
Slikarski se formirala radeći sa kolegama okupljenim
oko „Blažujske grupe“. Prema pisanju sarajevske „Večernje
178
pošte“ od 05. jula 1921. likovna kolonija pod nazivom

„Blažujska grupa“ bila je prva umjetnička kolonija formi-
rana u Kraljevini nakon Prvog svjetskog rata. nastala je
spontanim okupljanjem umjetnika oko umjetničkog ate-
ljea slikara Vladimira Becića. naime, pored njegovog ate-
ljea u Blažuju slikar Karlo Mijić je u julu 1921. godine
napravio svoj atelje-brvnaru, a Vilko Šeferov atelje-da-
ščaru pa je bilo mjesta za brojne slikare-goste koji su često
dolazili, radili i razgovarali o umjetnosti. Svi umjetnici te
grupe u to su vrijeme bili pod jakim utjecajem Sezana.
adelina veza sa Sezanom vidi se i po tome što u svojoj
zreloj fazi određuje čas u kojem počinje rad na slici. Poz-
nato je naime da je Sezan bio doslovno opsjednut odno-
som vremena i slike, da je htio naslikati brijeg u toliko i
toliko sati toga i toga dana jer već tri sata kasnije, ili u isti
sat drugoga dana svjetlo na njega drugačije pada i ono iz-
gleda drugačije.
Drugi svjetski rat adela Ber (nije više Behr) provela
je u Sarajevu i pokušavala raditi. Te slike rađene tokom
rata mnogo govore o načinu rada i shvatanju umjetnosti
kod slikarice. naime, „ona na pejsažima iz `42. ili `43.go-
dine ispod piše, te godine se kod nas krila ta i ta osoba
koju su tražili i proganjali. To su kao cijeli mali dnevnički
zapisi. Ponekad je na svojim slikama pisala čak i vrijeme
kada je počinjala da radi. naprimjer, postoje bilješke, po-
čela da radi autoportret u toliko i toliko sati poslije podne.
To su neki elementi koji se javljaju tek kod konceptualnih
umjetnika, a ona je prije osamdeset godina imala svijest
o tome da i vrijeme kada je nešto počela da radi ima neki
značaj za sliku.“ (Sarita Vujković, kustosica izložbe o adeli
Ber-Vukić u Banjoj Luci „Slobodna Bosna“, Sarajevo,
179
18.02.2010.) Te njezine tekstualne dodatke slikama mo-

žemo shvatiti kao najavu konceptualizma. Otkrio ih je
sedamdesetih godina prošlog stoljeća slikar Mevludin ek-
mečić, tadašnji direktor tuzlanske Galerije portreta.
Zimski pejzaž, ulje na platnu, 50x52
Uz mnogo problema, adela Behr je svoju prvu samo-

stalnu izložbu priredila 1919. godine u Sarajevu, zatim
1939. godine i u Zagrebu. Od 1921. do 1934. živi u Drvaru
i ovaj period je značajan po mnoštvu realizovanih pejsaža.
U pejsažima se pokazala najzrelijom i oni su ujedno bili
„dokument kompleksne umjetničke ličnosti, potvrda
umjetničkog potencijala Vukićeve“. U akvarelima nešto ka-
snijeg datuma ispoljena je ona mukla i pomalo dramatična
180
obojenost njenih pejsaža, što naravno pokazuje i njenu ži-

votnu situaciju. „Kod svih realizovanih pejsaža u akvarelu
Berova se zaustavila na granici realizma koji je bio prožet
elementima impresionističke i postimpresionističke obo-
jenosti.“(Ćazim Sarajlić) U Drvaru izlaže nekoliko puta i
redovno sa sarajevskom „Cvijetom Zuzorić“. na poziv
kluba likovnih umjetnica iz Zagreba izlaže i u Zagrebu,
Beogradu, novom Sadu. Posljednje izložbe na kojima je
učestvovala priređene su 1939. i 1953. godine. Godine
1919. postala je jedan od osnivača Udruženja umjetnika
SHS. nakon Drugog svjetskog rata nije bila članica Udru-
ženja likovnih umjetnika iako je pisala molbe i ispunjavala
kriterije. nakon brojnih dopisa priznaje joj se status
umjetnika od 1919. godine, a 1956. stiče i pravo na pen-
ziju od koje je živjela do smrti 1966. godine.
adela Behr je bila i prva grafičarka u Bosni i Hercego-
vini i njene grafike kritičari svrstavaju u sami vrh ex-yu
grafike. Grafici je adela Behr posvetila punih pet decenija
stvaranja, a teme grafičkih listova također su se ticale lje-
pota Bosne. Prvi vrijedniji grafički listovi signirani su oko
1919. godine. Grafike je pravila bez adekvatne grafičke
prese, na malim formatima papira, radeći često s obje
strane papira, kako bi uštedjela prostor.
Dok su njene vršnjakinje u BiH tek počinjale da se opi-
smenjavaju ona je hrabro zakoračila u muški svijet slikar-
stva, čitav život se borila sa predrasudama i omalovaža-
vanjem zato što je „samo“ žena, neumorno radila i uvijek
bila negdje na rubu društva, nepriznata i u materijalnoj
oskudici,nikad nije imala atelje, a nakon 2. Svjetskog rata
nije čak primljena ni u Udruženje slikara BiH. Tiha i povu-
čena, nije se znala nametnuti, a podrške nije bilo. čak i ro-
181
đeni brat Ferdo Behr je povodom izložbe napisao: „Mada

mi je rođena sestra, moram reći, da me njena umjetnost u
svemu ne zadovoljava. neću reći, da nije ozbiljno shvatila
svoj umjetnički poziv, ne, ona ga je i preveć ozbiljno shva-
tila, ali kao da se boji čvrstom nogom stati jedanput na tle
i reći:-Ovako i u ovom pravcu idem.-(…) Manjka joj ene-
rgija, kojom se odlikuju njeni muški kolege i onda pouz-
danje u svoju snagu i stvaralačku moć…“ (Večernja pošta,
Sarajevo, 28. oktobar 1921.)
Bila je u zrelim godinama kad je „pala na teret čo-
vjeku“ (između 1919. i 1921.) i tada se potpisuje kao Je-
lena Vukić što bi moglo značiti da je barem formalno
promjenila vjeru. U materijalnom smislu (tj. u smislu ku-
povine dobrih boja i finog papira) nije se mnogo promje-
nilo, oskudica se nastavila jednako kao i dok je bila adela
Behr. nakon razvoda ponovo se potpisuje kao adela i sta-
rost provodi „u jednom od strmih i uskih sokaka Bistrika,
u maloj bosanskoj kući sa doksatom“ radeći bez pre-
stanka, „na drvetu ili sa uljem kad uspije da kupi koju tubu
boje. Platno ne kupuje nikako. Premazuje jednu od svojih
ranijih slika i na njoj radi … „ U razgovoru sa Sidom Mar-
janović pričala je o sebi ovako: „Moram da radim, osjećam
potrebu. Dan mi je prazan ako ne slikam. Zato i premazu-
jem jedne da bih naslikala druge slike, jer naš poziv je
skup … navikla sam na to premazivanje i ne boli me više
…“
Rekla je to i glas joj je uzdrhtao. Ravnodušnosti tu nije
bilo mjesta, zato je odmah dodala : „Teže mi je što moji
mali modeli s Bistrika nemaju strpljenja da dođu kad mi
obećaju. Zaborave se pa odu da pecaju ribe po Miljackoj!
Pokušala je da se smije, ali mjesto osmjeha val sjete
182
prešao je licem. U toj sjeti bilo je toliko toga kazanog – sve

one godine u kojima se taložila gorka istina, sva ona stra-
danja, patnje žene-slikara zbog neshvatanja sredine. Vo-
ljeti slikarstvo i patiti zbog nemanja uslova za rad – to je
refren koji se stalno ponavlja u životu ove tihe radne žene.
(…) Voljeti slikarstvo i stalno maštati o velikim platnima,
novim dobrim bojama, japanskom papiru za drvorez, o re-
začkom alatu i nikad nemati toga dovoljno ispunjava život
ove tihe sijede žene, čiji je duh tako svjež i pored skoro 50
godina slikarstva.“ („nova Žena“, Sarajevo, br. 8-9, august-
septembar 1956.)
Te, 1956. godine kad je vođen ovaj razgovor, kuća
adele Behr bila je zatrpana njenim radovima: „ u sandu-
cima, po zidovima, na ormarima i pod krevetom stoje
danas pažljivo složeni brojni radovi Berove – najviše akva-
rela i drvoreza na nježnom, kao paučina providnom japan-
skom papiru – oni rađeni prije – i na debelom, žutom,
običnom kancelariskom – rađeni sad … „
njeno djelo i životni put govore o žestokoj borbi protiv
duhovnog i materijalnog siromaštva i borbi za ravnoprav-
nost sa muškim kolegama. Slikarstvo je za nju ostalo jedini
mogući način komunikacije sa svijetom, „da se iz mračne
svakodnevnice uzdigne do blistavih predjela duhovne
svjetlosti.“ ipak, nikad se nije žalila. i inače je rijetko go-
vorila o sebi, tako da smo tek iz nekoliko tekstova njenog
nećaka Bore Mihačevića (legendarnog profesora u sara-
jevskoj klasičnoj gimnaziji) saznali da se prisno družila sa
Oskarom Kokoschkom i Maksom erntom. Spominjao je i
njezinu prepisku sa Kokoschkom koja je vjerovatno za-
gubljena i tako ostala samo neprovjerena priča jednog
profesora historije umjetnosti. a ono što je provjereno i
183
svima poznato bilo je dugogodišnje prisno prijateljstvo sa

kolegicom slikaricom Lujzom Kuzmić-Mijić, započeto u
Beču za vrijeme studija.
Godine 1977. Galerija
jugoslovenskog portreta u
Tuzli “odužila joj se nekom
vrstom retrospektive (autor
Ćazim Sarajlić), sa 102 izlo-
žena eksponata (ulja, akva-
reli, crteži i grafike) iz
raznih perioda. U ovoj gale-
riji čuvaju se njeni plaviča-
stosmeđi zimski krajolici,
sa žućkastim fasadama bo-
sanske arhitekture, bez
prolaznika i bez ijednog
adela Behr-Vukić živog stvora, prožeti nekom
Autoportret, 1933. vrstom metafizičke jeze. S
druge strane, adelini dal-
matinski pejzaži znatno su topliji od bosanskih, slikani su
dobro, ali ne dostižu osebujnost njenih najboljih grafika.“
(azra Begić: Prve likovne umjetnice Bosne i Hercegovine,
časopis izraz,broj 24-25, Sarajevo,april-septembar 2004.)
Povodom stote godišnjice rođenja slikarice (godine
1988.) u Međunarodnoj galeriji portreta Tuzla održana je
velika izložba sa oko 80 njenih djela. Radi se o porodičnoj
zaostavštini, čuvanoj kod rođaka u Dubrovniku od kojih
je Galerija portreta u Tuzli otkupila te slike sedamdesetih
godina prošlog stoljeća. Tadašnji direktor Galerije slikar
Mevludin ekmečić se sjeća da su „slike bile u jako lošem
stanju, na tavanu sa golubovima. Otkupljeno je preko 150
184
djela – crteža, ulja, grafika, pa je unutar Galerije formirana

postavka koja se povremeno izlaže“. Ta postavka je po-
novo izložena u Muzeju savremene umjetnosti RS-a u Ba-
njoj Luci u februaru 2010. godine.
U Tuzli jedna ulica nosi ime po adeli Ber.
185
nafija Sarajlić
186
naFiJa SaRaJLiĆ
BOL ZA DJETETOM UGASILA KNJIŽEVNI DAR
Svaki čovjek sklon čitanju bar nekoliko puta u životu

se zapitao šta bi neki autor još napisao da je poživio duže
ili da mu se u životu nije dogodilo nešto što ga je omelo.
Desetine kritičara i književnih istoričara u svojim teksto-
vima otvoreno su se pitali šta bi još napisao njemački dra-
matičar Georg Büchner (Karl Georg Büchner, pisac,
medicinar, naučnik i revolucionar, 1813 – 1837) da nije
umro u 24. godini. Za hrvatskog pisca Janka Polića Ka-
mova (pjesnik, pripovjedač i dramatičar, 1886 – 1910)
istoričari književnosti tvrdili su da bi bio drugi Krleža da
nije, kao i Büchner umro sa 24 godine. Šta bi sve uradio
pjesnik Musa Ćazim Ćatić (1878 – 1915) da nije bilo alko-
holizma i rane smrti?
Slično pitanje meni se nametnulo zbog nafije Sarajlić.
Šta bi bilo s njom da je živjela u nekom, za žene sretnijem
vremenu, u sredini koja bi podržala njezin dar i želju za
pisanjem, tako da bi nastavila pisati ne smatrajući to vri-
jeme ukradenim od porodice? Da li bi postala ozbiljan
pisac, da li bi se njene nesumnjivo vrijedne crtice razvile
do ozbiljnih pripovijedaka da je njihova autorica nastavila
pisati u kasnijim godinama? Bi li ljudska zrelost pomogla
i književnom daru da se razvije?a, možda bi pisanje bilo i
dobra terapija za njenu bol zbog gubitka djeteta? na sva
ova pitanja odgovora nema. Možemo govoriti samo o
onome što je uradila kao jedina predstavnica bosansko-
hercegovačke književnosti austrougarskog perioda i prva
prozna književnica kod Bošnjaka.
187
nafija Hadžikarić (udata Sarajlić) rođena je u Sarajevu

1893. godine. njezin otac avdaga Hadžikarić bio je među
prvima koji je svoju djecu poslao u školu. avdaginih pet
kćeri završile su najprije muslimansku žensku osnovnu
školu (takozvanu „Hermanovice ruždiju“), a zatim i uči-
teljsku školu pa su četiri sestre Hadžikarić radile kao uči-
teljice u Sarajevu.
„Današnje mlade generacije ne mogu ni shvatiti kakav
je to bio smion potez – dati i žensku djecu u školu kad je
zazorno bilo školovati i mušku djecu, makar da su imali i
vjeronauku kao potpuno ravnopravan predmet sa svim
drugim školskim predmetima. čak je vjeronauka imala i
prednost pred svim drugim školskim predmetima. U gim-
nazijama i drugim srednjim školama bile su i posebne
sobe u kojima su muslimani đaci mogli obavljati namaz
(najviše ikindiju), ako su imali nastavu i poslije podne, da
im ne bi izašla iz vakta dok dođu kući. (…)
Roditelje koji su davali djecu u „švapske“škole mrzili
su neuki i zagriženi ljudi, tzv. barutovci, koji su sebi doz-
voljavali i ono što je vjerom zabranjeno, pljuvali za njima,
vrijeđali i njih i djecu im, govoreći da će se u „vlaškoj školi
djeca povlašiti“. eto, u takvoj društvenoj situaciji avdaga
se nije obazirao na čaršijske barutovce. Kad je upisao prvu
kćer Sejdu u Hermanovice školu, tvorno su ga napali u čar-
šiji, pa nije za petnaest dana smio iz kuće izići, ali nije doz-
volio da mu kći izostane od škole. Školovao je djecu i za
svoje vrijeme i za vrijeme koje je dolazilo. Školovao je svih
pet svojih kćeri, a jedna od njih, nafija, nakon školovanja
je napisala i nekoliko kraćih, zgusnutih pripovijesti, crtica,
pod zajedničkim imenom „Teme“. To su u stvari dijelom
kratki eseji koji tretiraju izvjesne pojave muslimanskog
188
nafija Sarajlić
društva kako grada tako i sela, a dijelom su beletristika.

nekada su to prave pjesme u prozi i stilom pomalo podsje-
ćaju na slične sastave u „Lišću“ Frana Mažuranića.“ (ano-
nim: Merhuma nafija Sarajlić, Glasnik ViS-a, 1970,7-8)
Oko 1910. godine nafija Hadžikarić udala se za već
afirmisanog bošnjačkog književnika i „ideologa musliman-
skog kulturno-prosvjetnog pokreta“ književnika Šemsu-
dina Sarajlića, koji joj uskoro postaje uzor, učitelj i prvi
kritičar. Svoje prve književne „Teme“objavila je u „Ze-
manu“ (1912), zatim nastavila objavljivati u mostarskom
časopisu „Biser“, koji je tada uređivao pjesnik Musa Ćazim
Ćatić. Ćatićeva modernistička orijentacija u književnosti
bila je glavni razlog da se „pojavi takav biser u njegovom
„Biseru“ , kao što je književnost nafije Sarajlić. Objavljivala
je u drugom (1913-1915) te u trećem godištu (1918),
kada je časopisu nedostajalo književnih tekstova. nakon
rata nije više objavljivala.
„Teme“ su trebale biti štampane i kao knjiga. Vlasnik
mostarskog „Bisera“ Muhamed Bekir Kalajdžić imao je
praksu da pojedina književna djela objavljena u časopisu
„presloži“ u format knjige i štampa posebno čim se skupi
materijala dovoljno za 16 štampanih strana knjige. Tako
je uradio i s tekstovima nafije Sarajlić. Ostao je jedan je-
dini štampani arak „Tema“, pravi raritet i potvrda da se
prva muslimanska književnica-prozni pisac trebala pred-
staviti čitalačkoj publici i kao autorica knjige. Knjiga je
stvarno objavljena 1986. godine (Zadrugar,Sarajevo).)
Svojim književnim temama nafija Sarajlić daje prozni
uvod tako da saznajemo kako su nastajale. Zanimljiv je,
naprimjer, njezin opis početka pisanja i kako je mužu knji-
ževniku (u priči mu je dala ime Muhamed) rekla da i ona
189
piše i kakva je bila njegova reakcija i njeno učenje zanata:

„- Ja ih i nemam mnogo, tek nekoliko tema za pokušaj
– prihvatih ja par papirića i podigoh ih u ruci.
a on se osmjehnu, nekako čudnovato se osmjehnu
pa će reći:
- Dobro. Kad baš toliko navaljuješ, hajde da čujem,
pročitaj ih…ili…bolje će biti: postavi mi ih na sto pa ću ja
pročitati.
Poslušala sam. a onda sam svaki dan pazila, čim bi on
otišao od kuće, je li čitao. i opazila sam, kako se svaki dan
množe pročitani papirići. Lahko sam ih poznavala, jer su
se na njima mjestimice vidjeli ispravci na moje slabe izra-
žaje. i konačno ocjene: „dobro je“ ili „valja“. Ovo me vese-
lilo. Samo bih se ljutila kad bih gdje opazila po koji redak
precrtan, za koji ja držah da je trebao ostati napisan ili kad
bih opazila konačnu ocjenu „dovoljno“ ili „makar“. negdje
su – što bih vam krila – bile i opomene kako bih preradila
koji odlomak. Šta ću – i početak je, i ne jedini moj posao.
Kad je jednog dana svršio čitanje, jedva sam čekala šta će
skupno reći. a on mi istom treći dan pružio papire s onim
čudnim osmijehom na licu.
- Pročitao sam – kaže – a ponešto i crtao.
- Valja li?
- To neka početnici ne pitaju. ako se čovjek osjeća duž-
nim da radi za dobro, neka radi bez obzira na moguće
priznanje.
Ja sam ipak razumjela, da on odobraje. Stoga ovdje na-
nizah nekoliko tema koje bi se u kakvoj višoj, za me nera-
spoloživoj dokolici možda mogle i na šire obraditi.“
(„Teme“)
190
nafija Sarajlić
iako nesigurna u svoj dar i pripovjedačko umijeće, na-

fija Sarajlić je osjećala da pišući radi za dobro jer svojim
angažovanim pisanjem pomaže u borbi protiv zaostalih
shvatanja, praznovjerja i predrasuda. Vjerovala je da knji-
ževnik ne smije šutjeti, da ima obavezu govoriti o ljudima
i svemu onome što vidi oko sebe, pogotovo o lošim stva-
rima; treba se osloboditi zanosa starim vremenom, ško-
lovati se i prosvjećivati pa znanjem pobijediti sve ono „što
dokoni svijet izmišlja i pokušava podići na zakon vjere“.
Teme njenih „Tema“ uvijek su iz života i sa snažnom poen-
tom. iskrena i plemenita, njena borba perom potrajala je
svega pet godina. Lična tragedija sve je promijenila, pa je
i ona pristala na tradicionalnu ulogu žene u patrijarhal-
nom društvu. Teško je podnijela smrt djeteta i, osjećajući
se glavnim krivcem za tu smrt, prestala je pisati. Učiteljica
i angažirana književnica postale su za nju prošlost, ostale
su supruga, majka i domaćica. Posvetila se kući i djeci, pri-
gušivši u sebi svaku potrebu za pisanjem. U ostavštini je
pronađena tek jedna pjesma nafije Sarajlić posvećena
ženi, pod naslovom „Ustaj,ženo“.
Poslije pet godina bavljenja književnošću nije ostalo
mnogo ispisanih stranica, svega dvadesetak crtica, „me-
daljona života“( kako ih naziva Minka Memija), ali kritika
je u njenom radu prepoznala originalnost i posebnost u
odnosu na tradicionalne tokove književnosti i najavu mo-
dernije poetike i pripovjedačke tehnike. Mnogi bosansko-
hercegovački kritičari i istoričari književnosti (nametak,
Rizvić, isaković, Duraković, Memija) izricali su joj pohvale,
pa tako npr. Minka Memija crtice nafije Sarajlić vezuje za
alhamijado tradiciju naše književnosti i tvrdi da je „nafija
Sarajlić donijela nešto novo u bošnjačku književnost, a ovi
suptilni medaljoni, na neki način su preteča kratkoj priči
191
modernog izraza“. a alija isaković je izdvaja kao origina-

lnog stvaraoca i stavlja je ispred mnogih njenih savreme-
nika, prozaista, među koje spada čak i njezin uzor, učitelj
i prvi kritičar Šemsudin Sarajlić.
Po obimu skroman književni opus nafije Sarajlić
možda je najbolje opisao Muris idrizović: „istančanim
smislom i ukusom u odabiranju tema i sižea funkcionalno
komponuje svoju misao i postepeno je razlaže u ideju, stav
i pogled. nafija Sarajlić započinje psihološki portret i jez-
grovitim riječima ga vaja jezikom koji ima sve odlike na-
rodnog govora: sažetost, lakoničnost, romantičnost i
erotičnost. ali, nafija Sarajlić je odviše malo ostavila za
sobom da bi se mogao obilježiti jači trag, mada njeno
djelo, torzično nedovršeno i u nagovještaju, bez sumnje
ima svoje mjesto u književnoj i kulturnoj baštini Bosne i
Hercegovine.“
nafija Sarajlić umrla je u Sarajevu 1970. godine, a tek
rijetki su znali da je udovica književnika Šemsudina Saraj-
lića i sama nekad pisala i objavljivala. Jedna osnovna škola
u Sarajevu nosi njeno ime.
USTAJ, ŽENO
Ustaj, ženo,
iz zakutka, iz zavitka
čuješ onaj zvučni glas
gdje te zove svjetska žena
da se dižeš, da se boriš
za slobodu ljudskog roda i za spas.
Ti si majka roda svoga:

poštivati i slušati
svak te mora
192
nafija Sarajlić
nije lahko majka biti

Svoju djecu odgojiti.
Zato, ženo, idi smjelo

čeg` se plašiš, kud se skrivaš,
što da bježiš?
Pametne te žene vode.
naprijed, naprijed, samo idi
vedra čela, oka smjela
brzo kroči, čas izmiče
da te dušman ne preteče.
Svuda bukti, svuda plamti,

svim silama nastoj i ti nafija Sarajlić
čovječanstvu i narodu
mir i slogu, ženo, dati.
Tvoja ruka nek je jaka,

ne daj naprijed dušmaninu
da ti bombom zemlju ruši
iz ognjišta vatru gasi
da ti djecu ratom hara
i tvoj narod uništava.
Ti si temelj i osnova
čovječanstvu i narodu
poštivati i slušati
svak te mora, jer si majka
svoga roda – svih naroda.
(Pjesma je nastala u razdoblju između 1914. i 1918. godine.

Rukopis se čuva u porodici Sarajlić. Prvi put je objavljena u:
„nafija Sarajlić“, priredio alija Pirić, Dobra knjiga, Sarajevo,
2010.)
193
vojvotkinja Sofija
194
VOJVOTKinJa SOFiJa
SARAJKA PO SMRTI
Ljudski život omeđen je rođenjem i smrću. Rođenje sa

svim onim što uključuje (porodica, mjesto, epoha i td.)
bitno određuje tok života jednog čovjeka. njegova smrt ta-
kođer bitno određuje razumijevanje tog života, ono što će
potomci i buduće generacije o tom čovjeku i njegovom ži-
votu misliti, kako će ga razumijevati, tumačiti, šta će u nje-
mu prepoznavati. Jedan od boljih primjera za ovu tvrdnju
svakako je život i smrt Sophie Chotek, u istoriji poznate
kao supruge prijestolonasljednika Franza Ferdinanda.
Sophie Chotek von Chotkowa (od 1909. vojvotkinja od
Hohenberga) rođena je 1868. u Stuttgartu kao kćerka če-
škog diplomate, grofa iz prastare porodice nižeg plem-
stva sa mnogo djece (sedam kćerki i jedan sin). Kad joj je
umrla majka, u kući su ostale četiri neudate kćerke i Sop-
hie je preuzela vođenje domaćinstva, u čemu je bila veoma
spretna s obzirom na to da novca nije bilo u izobilju.
Franza Ferdinanda upoznala je u Pragu na nekom balu (ne
zna se tačno koje godine) i odmah su se zaljubili. njihova
veza bila je tajna sve do 1899. godine, a tada je počeo dra-
matičan period u njihovim životima. Franz Ferdinand
odmah je tražio prijem kod cara i molio ga da mu dopusti
brak sa Sophie. Stari car, inače potpuno odan tradiciji i
strogim pravilima dvora, odgovorio je da „nikad neće dati
pristanak za taj brak koji bi naškodio dinastiji“ i dao mu
godinu dana vremena da o svemu dobro razmisli. Franz
Ferdinand je naglasio da je „dao riječ i da će ispuniti obe-
ćanje bez obzira na sve“, a u jednom pismu Sophie on piše
195
„da je spreman i abdicirati, ali se neće odreći ljubavi, što

drži svojim pravom“. Skoro svi su bili protiv njih i pravdali
to naravno „višim interesima“ dinastije. Jedino je Maria
Theresa, maćeha Franza Ferdinanda koja ga je odgojila i s
kojom je do kraja života bio u veoma emotivnom odnosu,
bila na njegovoj strani (kao i nebrojeno puta do tada). čini
se da je upravo ona imala ključnu ulogu u kasnijem care-
vom pristanku na ovaj brak. (Franz Ferdinand jedva da je
upamtio majku, dobila je tuberkulozu kad je on bio sasvim
mali i djecu su odvojili od nje da ih ne zarazi, a ubrzo je i
umrla tako da je se samo mutno sjećao.)
na kraju se car „prisjetio“ da ima 70 godina te bi mo-
gao brzo umrijeti, a u tom slučaju za ovaj brak (i to bez
ikakvih ograničenja) ne bi bilo prepreka. Osim toga, mini-
star vanjskih poslova grof Goluchowski upozorio ga je da
bi se mogao dogoditi drugi Mayerling (Mayerling je mjesto
gdje je u noći 29./30. januara 1889.godine jedini sin, princ
Rudolf od austro-Ugarske, najvjerovatnije ubio svoju se-
damnaestogodišnju ljubavnicu barunicu Mary Vetseru, a
potom se ubio pucavši sebi u glavu). Da je znao da će ži-
vjeti još punih 16 godina, car vjerovatno nikad ne bi dao
dozvolu za ovaj brak. Ovako, stari monarh „čelične ruke“
osmog aprila 1900. godine dao je dozvolu za morganatski
brak, što je značilo da Sophie neće postati nadvojvotkinja,
neće biti član dinastije Habsburg, neće uživati carske i kra-
ljevske privilegije i njena djeca neće imati pravo na očeve
titule ni pravo nasljeđivanja trona.
Franz Ferdinand i Sophie vjenčali su se 01. jula 1900.
godine, a na vjenčanju nije bilo njegove braće ni sestre,
samo maćeha sa svojim dvjema kćerkama. Car je poslao
skupocjenu dijademu kao vjenčani poklon neželjenoj
snahi, ženi kojoj je ukinuo sva prava što ih je trebala dobiti
196
Vojvotkinja Sofija
udajom, tako da npr. u teatru nije smjela sjediti u dvorskoj

loži niti sjediti pored muža na prijemima, čak ni u njegovoj
kočiji itd. Danas sve to izgleda prilično nevjerovatno, ali
u vrijeme kada su Franz Ferdinand i Sophie Chotek živjeli
i voljeli se, dvorska pravila su bila nemilosrdna i dosljedno
su se provodila. Careva dozvola i za ovakav morganatski
brak bila je zapravo velika milost (ili slabost) ostarjelog
monarha. činjenica da je Sophie Chotek pripadala „tek
nižem plemstvu“, po važećim zakonima te epohe, određi-
vala je njezin budući društveni status. Zbog toga nije
mogla postati carica, zbog toga je njezin brak sa prijesto-
lonasljednikom smatran nepriličnim i bio nepoželjan, iako
ima mnogo dokaza da su se oni voljeli i bili sretni zajedno.
Po vjenčanju Sophie Chotek je dobila titulu kneginje
Hohenberga sa oslovljavanjem „njena Svjetlost“. novine
su danima pisale o ovome vjenčanju i trijumfu jedne
ljubavi, ne zaboravljajući proreći i mnoge probleme s ko-
jima će se bračni par suočiti u životu. Tako da su bečke
„neue Freie Presse“ napisale: „Grofica Chotek nikad neće
staviti krunu u svoju kosu, ali trnja će u njenom životu biti
dovoljno i ništa joj neće biti strano što pogodi njenog
muža (…).“
Medeni mjesec proveli su u dvorcu (danas bismo rekli
u vili) Konopischt, nedaleko od Praga, omiljenom mjestu
za oboje. Poznato je da je Franz Ferdinand ovo imanje
kupio 1887. godine za 6 miliona guldena, da je mnogo vre-
mena i novca potrošio da ga uredi po svojim željama, pa-
zeći na svaku sitnicu. Dvorac je renoviran i moderniziran,
a njegov ružičnjak sa hiljadama različitih sadnica ruža bio
je slavan i izazivao divljenje širom evrope. nadvojvoda je
svoje cvijeće volio iznad svega i u 300 hektara velikom
parku poznavao je svaki cvjetak i svako stablo. Dr. eisen-
197
menger (koji ga je liječio od tuberkuloze, naslijeđene od

majke) opisao je u svojim uspomenama ovaj čudesni park,
napominjući da održavanje guta astronomske sume novca.
Konopischt je bio krcat raznim zbirkama: stotine pre-
pariranih životinja i uramljenih fotografija sa putovanja
ispunjavale su hodnike zamka (njegova streljačka vještina
je bila legendarna, a svaku ubijenu životinju je uredno za-
pisao); dopremljena je skupocjena zbrika oružja u kojoj
su mnogi vrhunski primjerci bili poklon bogatog rođaka
vojvode od Modene; slavna zbirka umjetničkih predmeta
(pod imenom „Sveti Đorđe“, s 3.750 skupocjenih ekspona-
ta, i vrijedni komadi namještaja.) Osim raznog oružja, voj-
voda od Madene mu je ostavio toliko novca da je postao
jedan od najbogatijih ljudi evrope.
najviše vremena provodili su upravo tamo, uživajući
u samoći i „praveći svoj mali, za druge ljude zatvoreni, pri-
vatni svijet sreće“. iako su bili stalni predmet ogovaranja,
svi su se slagali u tome da su oni zajedno sretni i da su
njihova djeca najbolje odgojena od svih ostalih pripadnika
visokog društva.
Danas je ovaj dvorac pretvoren u Muzej Franza Ferdi-
nanda, a nedavno su arhivari u dvorcu pronašli jedan „zid“
sa zalijepljenim razglednicama i tako otkrili da je Franz
Ferdinand bio i strastveni kolekcionar. Sakupljao je raz-
glednice koje je dobijao i lijepio ih na taj zid. Restauracija
je trajala punu godinu dana i nakon toga su razglednice
prikazane na izložbi u Pragu. Ukupno ih je 337 i potiču iz
perioda od 1896. do 1904. godine. Stizale su na njegovo
pravo ime, ali i na ime Grof od artstettena (što mu je bio
pseudonim).
Tek 1909. godine Ferdinandova supruga je predstav-
ljena caru i iste godine je po prvi put pratila svog muža u
198
Vojvotkinja Sofija
zvaničnu posjetu kralju Carlosu od Rumunije i njegovoj

supruzi. Da bi smanjio protokolarne komplikacije, kralj
je Sophie po hitnom postupku dodijelio titulu vojvotkinje
i oslovljavanje „njena Visost“. nakon toga su stigli brojni
telegrami-čestitke s najljepšim željama, između ostalih i
od kralja Wilhelma ii, koji je godinama prijateljevao sa
Franzom Ferdinandom.
imali su troje djece: Sophie od Honeberga, udata gro-
fica od nostitz-Rieneck (1901-1990), Maximilian od Ho-
henberga (1902-1962), ernst od Hohenberga (1904-
1954) i mrtvorođeni sin (1908). Hitler je njihove sinove
stavio u zatvor ubrzo nakon što je austrija pripojena, a
kćerkino dvoje djece je poginulo boreći se na strani Trećeg
rajha.
vojvotkinja Sofija sa porodicom
199
Sofija je važila za „ne baš lijepu ženu“, prilično zatvo-

renu i nije uživala simpatije u narodu „jer je hladna i pro-
računata ulovila takvog muža“. Kasnije se govorilo o njenoj
škrtosti, a istina je da je u svome domaćinstvu kontrolisala
poslugu, kuhara i troškove. Svaki dan je posjećivala kapelu
i molila se Bogu. Djeca su bila centar njihovog svijeta, ali
su ih odgajali tako da znaju kako nisu nešto posebno (što
im je kasnije u brojnim životnim nedaćama veoma pomo-
glo). Savremenici su je opisivali kao „idealnu saputnicu
koja ipak ostaje vjerna sebi“, voljela je i razumjela svoga
supruga tako dobro da je znala jednim zagrljajem ili njež-
nim izgovaranjem njegovog imena ublažiti napade bi-
jesa…
O atentatu u Sarajevu kod nas se zna sve ili gotovo sve,
a imamo i razne interpretacije. U svakom slučaju ostaju
činjenice: austro-Ugarski prijestolonasljednik nadvojvoda
Franz Ferdinad doputovao je u Bosnu i Hercegovinu da bi
prisustvovao vojnim manevrima koji su se održavali u
okolini Sarajeva. na ilidžu je stigao u popodnevnim satima
25.06.1914. godine i tu ga je čekala supruga koja je iz Beča
doputovala dvorskim vozom. Odsjeli u u hotelu „Bosna“
na ilidži. Prijestolonasljednik je 26. i 27. juna prisustvo-
vao vojnim manevrima i uveče se vratio u hotel. Za 28.
juni planiran je obilazak Sarajeva i prilikom tog obilaska
grada, dok je krov automobila bio spušten kako bi oku-
pljena gomila imala što bolji pogled na ugledne goste, iz-
vedena su 2 atentata.
Prvi je bio pokušaj nedeljka čabrinovića, koji je bacio
bombe na automobile i tom prilikom su ranjene dvije
osobe u automobilu iza nadvojvodinog, a šrapneli bombe
su pogodili i desetak posmatrača. nakon što je bacio
bombu, čabrinović je progutao cijanid i skočio u Miljacku,
200
Vojvotkinja Sofija
ali je uhvaćen i priveden u policijsku stanicu. Otrov nije

djelovao, tj. ono što su mu dali uopšte nije bio cijanid. Po-
slije prijema u Vijećnici nadvojvoda je želio posjetiti
ranjene u bolnici. General Oskar Potoriek, guverner pro-
vincije BiH, odlučio je zaobići gradsko središte, ali je za-
boravio (ili po nekim tvrdnjama „zaboravio“) reći vozaču.
Zbog te zabune, dugo je trajalo dok se automobil okrenuo
i to vrijeme iskoristio je drugi atentator Gavrilo Princip.
Pucao je iz pištolja i ubio vojvotkinju i nadvojvodu. Metak
je presjekao Ferdinandovu vratnu žilu, ali, prije nego što
će izgubiti svijest, uspio je povikati: „“Sopherl, draga moja!
Sopherl, draga moja!nemoj mi umrijeti! Preživi zbog naše
djece!“ Vojvotkinja je pogođena u stomak. Oboje su bili još
živi kad su ih dovezli u „Konak“, guvernerovu rezidenciju.
Ona je umrla odmah po dolasku, a njezin je muž umro ne-
koliko minuta kasnije. Zanimljivo je da su zadnji trenuci
bračnog para bili istog datuma i sata u kojem je 14 godina
prije Franz Ferinand potpisao da se njegova buduća su-
pruga i njihova zajednička djeca odriču svih prava koja
imaju članovi dinastije. Za to vrijeme Gavrilo Princip je
uhapšen (bio je uperio pištolj u sebe da se ubije, ali je spri-
ječen). Tokom saslušanja i on i čabrinović odali su svoje
drugove u zavjeri i svi su, osim Muhameda Mehmedbašića
(koji je uspio pobjeći u Srbiju), pohapšeni i osuđeni. Pred
sud je izvedeno 25 osoba, a Gavrilo Princip je kao malo-
ljetnik izbjegao smrtnu kaznu pa je osuđen na 20 godina
robije. Umro je u zatvoru tvrđave Theresianstadt
28.04.1918. Hici koje je ispalio 28. juna 1914. nisu ubili
samo Franza Ferdinanda i njegovu suprugu, označili su i
kraj jednog carstva i dinastije koja je vladala skoro 700
godina i konačno, kraj cijele stare evrope.
201
na ulicama Sarajeva okupili su se ubrzo „caru vjerni

Hrvati i Bosanci koji su nosili slike monarha i prijestolo-
nasljednika, čula se kraljeva himna“, a kako je 30. juna
pisao „Reichspost“, ljudi su na mjestu atentata klečali i
molili za mrtvi bračni par, pri tom glasno plačući…“ Sta-
novi i radnje lokalnih Srba su uništavani. Uništen je i hotel
„evropa“ jer je vlasnik bio Srbin. Slične demonstracije do-
gađale su se u Mostaru i agramu (današnji Zagreb) pa je
vojska intervenisala da uvede red. Beogradska štampa je
otklonila svaku sukrivnju Srbije u atentatu. Cijela evropa
čekala je reakciju Monarhije, koja je uskoro objavila rat Sr-
biji.
nakon atentata posljednju pomast prijestolonasljed-
niku i njegovoj supruzi podijelio je O.anton Puntigam
(1859-1926), austrijski isusovac koji je dugo vremena dje-
lovao u Bosni (1896-1918) i za vrijeme toga boravka u
Bosni osnovao „Vojsku Srca isusova“, pokret protiv psovke
i časopis „Stimmen aus Bosnien“(„Glasovi iz Bosne“), ka-
snije preimenovan u „Balkanstimmen“.
Za snimanje nadvojvodinog boravka u Sarajevu isklju-
čivo pravo dobila je madžarska firma „Kinoriport“, dok je
smotru trupa kod Sarajeva snimala bečka firma „ana Kri-
stensen“. Već nekoliko dana nakon atentata pušten je u
distribuciju film pod nazivom „O sarajevskim crnim da-
nima“. Film je bio dug 160 metara, a dijelovi filma čuvaju
se u nekoliko zemalja. O atentatu je napravljen i film u ko-
produkciji „Pate Frer“, „Gomon“ i „ekler“, a reklamiran je
pod naslovom „Tužne svečanosti i pogreb nadvojvode pre-
stolonasljednika Franje Ferdinanda“. Preduzeće „Pate
Frer“ ima i kraći film o tom događaju pod naslovom “ne-
miri u Sarajevu“. a kad smo već kod snimanja, treba sva-
kako podsjetiti i na domaćeg filmskog snimatelja antuna
202
Vojvotkinja Sofija
Valića, koji je, također, snimao atentat, i to svojom kame-

rom. antun Valić, prvi bosanskohercegovački filmski sni-
matelj, radio je kao upravnik stalnih sarajevskih kino-
dvorana „apolo kino“ i „imperijal kino“. Snimio je ukupno
pet filmova i umro u Zagrebu 1977. godine, potpuno ano-
niman.
Svojom posjetom Sarajevu vojvotkinja Sofija je ušla u
istoriju. naime, ubistvo vojvotkinje i nadvojvode zvanično
je uzeto kao povod za početak Prvog svjetskog rata. nara-
vno, svi znamo da su razlozi bili mnogo dublji. neki autori
čak ne isključuju mogućnost ni da je bečki dvor namjestio
ovo ubistvo da se riješi tvrdoglavog i samovoljnog prije-
stolonasljednika, ali ostaje činjenica da je dolaskom u
Bosnu završio jedan sretni brak, da je troje djece ostalo
bez roditelja i da je to bio početak jednog strašnog perioda
smrti i patnje. Znamo da je vojvotkinja bila svjesna opa-
snosti kad je odlučila pratiti svog supruga na putovanju,
poznato je i da ga je pokušala odgovoriti od puta. i on je
znao da je to opasno, a čini se da je imao i neke crne slut-
nje. Mnogi autori su taj njihov put opisali kao „poziv sud-
bine“. Sarajevo im je očito bila sudbina i oni su kao veliki
vjernici toj sudbini krenuli u susret. Bili su zajedno do za-
dnjeg daha. Rastavila ih je smrt, a Franz Ferdinand se na
vrijeme pobrinuo da ih u smrti ne razdvoje (ponovo zbog
strogih dvorskih pravila znao je da njegova žena ne može
biti sahranjena u habsburškoj grobnici u Kapucinskoj
crkvi pa je ostavio upute da i njega sahrane u arstetenu).
ipak, mrtvi bračni par „ u Beču su odmah ubacili u jedan
takav otmen i komlikovan vrtlog poruge i mržnje koji su
zapanjili čitav svet, čak i njihov svet naviknut na gadosti“
(Rebeca West). a ta zadnja poruka izgledala je ovako: na
Ferdinandov kovčeg bio je postavljen nadvojvodski grb, a
203
na kovčeg njegove supruge samo bijele rukavice i crna le-

peza kao simboli bivše dvorske dame. njezin kovčeg je
postavljen na niže postolje, što je označavalo njezin niži
društveni rang. Od cvijeća je bio samo krst od bijelih ruža
koja su poslala djeca pokojnika, kao i nekoliko vijenaca
stranih suverena. Car je prisustvovao službi, ali je kapela
poslije službe bila odmah zatvorena kako niko ne bi
mogao odati poštu pokojnicima. Htjeli su ih još jednom
poniziti, ali za njih su već važila neka druga pravila i valjda
više nije bila važna količina „plave krvi“ u njihovim ve-
nama. Bili su ravnodušni na ovozemaljska (pa čak i dvor-
ska) pravila. Konačno su valjda barem u smrti mogli biti
samo Franz i Sofija, ljudi koji imaju pravo na ljubav.
njihovim dolaskom u Bosnu ispisane su važne i kr-
vave stranice istorije Bosne i evrope. ne znajući i ne htijući
to, Sofija je postala jedna od žena koje su ispisale istoriju
Bosne i Hercegovine. njena Visost, vojvotkinja Sofija od
Hohenberga postala je Sarajka po smrti i prva žrtva stra-
šnog Velikog rata.
U posljednjih nekoliko godina u Sarajevu postoji čaj-
džinica „Franz&Sophie“. nakon skoro 100 godina njih
dvoje su se „vratili“ u grad gdje ih je čekala smrt i „završili“
u mirisnoj čajdžinici koja možda malo podsjeća na njihov
park u Konopischtu kad su cvjetale one hiljade ruža.
204
205
Mica Todorović, fotografija iz studentskih dana
206
MiCa TODOROViĆ
SLIKE GOVORE UMJESTO NJE
Poznato je da naša slikarica Mileva Mica Todorović

nije voljela pričati sa novinarima i nije voljela da je slikaju
fotoaparatom, pogotovo kamerama. njezin životni kredo
bio je: moje slike govore umjesto mene. Zato je dovoljno
pročitati samo jedan intervju s njom da bismo saznali sve
što nam je htjela otkriti o sebi – glavne činjenice izgovo-
rene bez emocija, kao da priča o nekom neznancu ili dav-
nom pretku. Za sve što želimo znati o njoj izvan tih
činjenica (ili objašnjenja tih činjenica) moramo „pitati“
njene slike. Živjela je tiho i povučeno, bez mnogo prijatelja,
bez muževa i djece, bez ljubavnih afera i obilazaka kafana.
Svu svoju energiju, emocije i vrijeme Mica Todorović ut-
kala je u svoje slike. a koliko su joj te slike bile važne go-
vori i podatak koji je otkrio njezin kolega slikar edo
numankadić - da nikad nije prodavala slike ljudima koji
joj se ne bi dopali.
Krhka slikarica bila je zapravo veoma jaka osoba, uvi-
jek je tražila svoj put i znala se izboriti da ide baš tim, svo-
jim putem. Tačno je znala šta u životu neće: nije htjela biti
član nijedne organizacije niti partije, čak i onda kad je uče-
stvovala u njihovom radu i dijelila jednaka uvjerenja. U ži-
votu kao ni u slikarstvu nije pristajala na mode niti
društveno poželjne teme. i na kraju, nije htjela da bude
žena iz prošlog stoljeća pa je godinu dana prije smrti na-
tjerala likovnu kritičarku azru Begić da joj u katalogu ve-
like retrospektivne izložbe promjeni godinu rođenja. Od
žene iz prošlog stoljeća postala je žena sa razmeđa stoljeća
207
(umjesto 1897. godine stavila je 1900.). i nakon slikarkine

smrti ta nova godina njenog rođenja češće se navodi kao
prava. Kao da su svi razumjeli i poštovali tu posljednju
odluku o onome što Mica Todorović neće.
Mileva Mica Todorović, slikarica koju vodeći likovni
kritičari stavljaju u same vrhove bosanskohercegovačkog
i ex-jugoslavenskog slikarstva, rođena je u Sarajevu 1897.
godine kao drugo dijete od oca Petra Todorovića iz okoline
Pančeva i majke Jelke iz stare bosanske građanske poro-
dice Savić. U maticu rođenih Srpsko-pravoslavne crkve
upisana je pod imenom Mileva, a otac je u Bosnu doselio
kao austrougarski činovnik sa odgovornom funkcijom ko-
tarskog predstojnika. Dar za crtanje naslijedila je od oca,
koji je uvijek nešto crtao i sjećao se da je tokom školovanja
sjedio u klupi sa srpskim slikarom Urošem Predićem i da su
im obojici sve knjige i teke bile išarane, tj. iscrtane. Petar
Pančevac je u život krenuo posve drugim putem, ali je svoju
malu crtačicu, kćerku Milevu rado poslao na studij slikar-
stva u Zagreb iako je to tada bila veoma neobična odluka
i nije obećavala sigurnu budućnost ženskom djetetu.
nakon završetka Više djevojačke škole u Sarajevu,
morala je izabrati između dvije, podjednako velike ljubavi
– književnosti i slikarstva. na odluku da se odluči za sli-
karstvo najviše je utjecalo prijateljstvo sa slikarom Roma-
nom Petrovićem koji je tih godina završio školovanje u
Krakovu, Zagrebu i Budimpešti. Vjerovao je u Micin slikar-
ski dar i pomogao joj da se pripremi za prijemni ispit na
Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, koja će
ubrzo potom dobiti status i ime akademije, jedine u tada-
šnjoj Jugoslaviji. Promjena naziva škole dogodila se 1922.
godine zaslugom ivana Meštrovića.
208
Mica Todorović
akademija je trajala šest godina, prve dvije su bile pri-

pravničke, a ostale četiri su specijalke. nakon četvrtog se-
mestra pohađa specijalku za slikarstvo kod Bele Cikoša da
bi kraj studija završila u klasi sjajnog slikara i likovnog pe-
dagoga Ljube Babića.
Mica Todorović, autoportret
Bila je jedina djevojka na klasi, a kolege su joj bili

Krsto Hegedušić, Leo Junek, Kamilo Tolpa, Oton Postruž-
nik, ivan Tabaković, Omer Mujadžić, Marijan Detoni,
antun Motika , te Sarajlije Hinko Laas, Danilus Kabiljo i
Sigo Summerecker. Uporedo studiraju i kipari antun au-
gustinčić i Vanja Radauš. Tada je Meštrović bio dekan, a
predavala je grupa velikih umjetnika: Ljubo Babić, Frane
Kršinić, Jozo Kljaković... Mici je najdraži bio Babić: „Veoma
je zadužio mnoge generacije slikara. Bio je izuzetno obra-
zovan čovjek, inteligentan predavač, lijepo je govorio i
209
volio je da govori otvoreno, kao da je uvijek htio da stvori

podlogu za polemiku. Mi studenti kao studenti – vječito
smo bili u nekoj opoziciji prema svemu i svima, ali smo
njegova izlaganja veoma cijenili. najviše smo s njim dis-
kutovali i imali najviše dodirnih tačaka. Babić nije mnogo
hvalio. Bio je škrt i to je imalo svoja preimućstva. a kad bi
se rješio da nekog pohvali, onda bi to i odjeknulo! (...) Po-
sebno je cijenio Cezannea, pa nas je preko njega uvodio u
srž moderne umjetnosti.“ (D.adamović:“U harmoniji boja“,
Politika, Beograd, 29.12.1974.)
Bila je jedina žena i na redovnim sastancima u zagre-
bačkoj „esplanadi“ gdje je sa kolegama (kasnije poznatim
slikarima-Krsto Hegedušić, Marijan Detoni, ismet Mujezi-
nović, Frano Kršinić, anton augustinčić) raspravljala o
modernoj umjetnosti, socijalnim pokretima i političkim
događajima. Željeli su se baviti umjetnošću ali i mijenjati
svijet pa su svoja socijalna i politička određenja jasno de-
finisali u „Manifestu“progresivne umjetničke grupe koju
su osnovali 1929. godine pod nazivom „Zemlja“. Cilj i
svrha kasnije slavne grupe „Zemlja“ bili su borba za neza-
visnost likovnog izraza koji mora odražavati milje i odgo-
varati savremenim vitalnim potrebama. U periodu „Zemlje“
Mica Todorović je izradila čitav niz crteža koje je nazvala
„groteske“, a koje, kako kaže Ljubica Mladenović „pred-
stavljaju, fantasmagoričnu, bošovsku kritiku društva, ko-
loplet nakaznih, grotesknih, čudovišnih, tragikomičnih
prilika, u kome se prepliću sve poluge kapitalističkog po-
retka, od visoke politike i crkveno malih lažnih intelektua-
laca i velikih aferaša“. (Ljubica Mladenović: „Svjetlosti
Mice Todorović“, Glas, Banja Luka, 30.05.1977.) nije bila
član grupe, ali je redovno izlagala kao gost na izložbama
koje je priređivala „Zemlja“, kao npr.1930. godine u Ljub-
210
Mica Todorović
ljani gdje je izložila antimalograđanske karikature. iste

godine učestvovala je na reprezentativnoj izložbi jugoslo-
venskog slikarstva i kiparstva u engleskoj, koju je dugo
pripremao dr. Milan Ćurčin, urednik „nove evrope“.
na Hegedušićev poziv da se pridruži „Zemlji“ rekla je
da će, eventualno postati član grupe kada napravi samo-
stalnu izložbu i vidi gdje se nalazi. članica grupe nije nikad
postala, a prvu samostalnu izložbu napravila je (tek)
1954. godine u Beogradu. Tada je izložila 30 ulja i tempera
i 10 crteža iz svih perioda svog dotadašnjeg stvaralaštva.
Posljednji školski rad kojim je učestvovala na završnoj
izložbi akademije bio je „Mrtva priroda“ (Umjetnička ga-
lerija Sarajevo). Diplomirala je 1926. godine, a u završnom
svjedočanstvu profesor Babić je napisao: „Odlična u radu.
Velika marljivost i talentovano svladavanje slikarskih za-
dataka. Ozbiljna crtačka sprema pokazuje da gđica Mica
Todorović ima sve uvjete za samostalan umjetnički rad.“
nakon diplomiranja vratila se u Sarajevo, ali je ponovo
najviše vremena provodila u Zagrebu tako da je “zagreba-
čki period“ trajao sve do 1937., ali bitno drugačije nego
dok je bila student. naime, oko 1930., dok je još bila u Za-
grebu, prestala je slikati i ta njena slikarska šutnja potra-
jaće 5-6 godina. U to vrijeme intenzivno posmatra ljude i
događaje oko sebe, to je period samoispitivanja, slikarske
tišine i izbora između načela buntovničkog društva s aka-
demije i sasvim ličnog, intimnog shvaćanja umjetnosti.
Opredijelila se za ovo drugo.
Kad se 1932. godine vratila iz Zagreba, u Sarajevu je
zatekla Romana Petrovića, Đoku Mazalića, Petra Tiješića i
još nekoliko mlađih kolega. Pridružuje se progresivno ori-
jentisanim mladima (ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević,
211
Danijel Ozmo). Radili su mnogo na organizovanju kru-

žoka, predavanja i izložbi tako da je bila veoma živa kul-
turna klima. U to vrijeme se pridružuje Grupi sarajevskih
književnika (zajedno sa Romanom Petrovićem i Karlom
Mijićem) i aktivno učestvuje u radu likovnih umjetnika
Drinske banovine i Društva prijatelja umjetnosti „Cvijeta
Zuzorić“.
„Skoro punu deceniju poslije završenog studija Mica
je usko sarađivala sa svojim kolegama sa akademije. Mo-
ralo je proći nekoliko godina da se oslobodi pritiska Za-
greba u kome je toliko naučila i kome je toliko dugovala:
da iziđe iz sjenke i, najprije bojažljivo, a onda sve odluč-
nije, krene svojim putem: u svijet boje, svoju obećanu
zemlju.“ (azra Begić)
Sudeći po eseju koji je objavila 1939. godine slikarica
je svoj „svijet boje, svoju obećanu zemlju“ pronašla u Bosni:
„Bosna nije vrlo vedra, ali je zanimljiva zemlja. Sa
mnogo kontrasta, starinskim pjesmama „sevdahom“, te-
škim tradicijama, bijedom i vjerovanjem u sudbinu. Tvr-
doglavo je sačuvala konzervativnost u načinu života i
originalnost pejzaža. nikad nije u čemu umjerena, a često
i od skoro svih zapostavljena, prirodno je da nije mogla
normalno da se razvija. (...) Bijeda se u Bosni podnosi kao
fatalnost, sirotinja je skrušena, bez protesta, krovovi su
crni i vlažni, ceste blatnjave, a po njima se vuku mršave
mačke i zamišljeni ljudi. Tamna brda sa vrhovima vječito
u maglama i oblacima što se povlače. Pa kiša i vlaga. To je
Bosna, - samo jedna. U suncu začas se pretvori u treperavu
sliku svjetla, sjaja i boja, čudnog šarenila, naročito u rano
proljeće. Tamni kutevi netragom iščeznu, jedan pejzaž u
kome vazduh titra od lakoće. (...)
212
Mica Todorović
Bosna je zemlja gdje se izmjenjuje „londonska magla“

sa intenzivnim plavilom orijenta, stuštene šume mraka i
vlage sa Koro-ovskom lakoćom proljeća, tupa, ravnodušna
lica siromaštva i indolencija sa nasmijanim šarenilom di-
mija i jemenija (sa i bez Matis-a). Polako napreduje, puna
mogućnosti. Tepsije, lica, vazduh, sve čeka i daće svoj
izraz. Jer nije zemlja slikarske prošlosti nego budućnosti
– divlja i pitoma u isti mah.“ (Mica Todorović: „Jedan po-
gled na Bosnu i slikarstvo“, Žena danas, Beograd, br. 24,
1939.)
Tih godina naslikala je „Proljeće“. Kritičari se slažu da
ta slika iz 1935. godine označava novu fazu, nagovještava
buđenje života i nove radosti.
U to vrijeme interesuje se za pripadnike donjih dru-
štvenih slojeva koje prikazuje sa velikom sposobnošću
psihološke karakterizacije, ali i najljepšim bojama svoje
palete. Boja sada dobija dominantnu ulogu i ostaje to do
kraja.) U aprilu 1937., na izložbi „Cvijete Zuzorić“ pred-
stavlja se sa novim slikama koje nas uvode u sarajevski
period od svega nekoliko godina, tj. do početka rata. iako
kratak, ovaj period je veoma značajan.
na neke događaje na svjetskoj političkoj sceni daje
svoj satirični komentar ciklusom od 11 crteža olovkom.
Druži se i izlaže sa umjetnicima orijentisanim u duhu Ko-
munističke partije Jugoslavije čiji uticaj u Sarajevu sve
više raste (Roman Petrović, Vojo Dimitrijević, ismet Mu-
jezinović, Danijel Ozmo). Okupljeni su oko tek osnovane
grupe „Collegium artisticum“ u čiji se rad uključuju svi na-
predni intelektualci koji su bili u gradu. Osim likovne, ak-
tivnosti ovog društva obuhvataju scenske, muzičke i
baletne umjetnosti.Za kulturnu atmosferu grada, djelova-
213
nje ovih naprednih ljudi značilo je jako mnogo. Javna pre-

davanja, dobra publicistika, tematske izložbe bile su pro-
žete progresivnim idejama i upisale Sarajevo na mapu
velikih jugoslovenskih centara.
„Ja lično nisam bila član „Collegium artisticuma“ ali
sam kao gost učestvovala na njegovim izložbama. Poslje-
dnju izložbu pred rat imali smo 1941. godine u tadašnjem
Fiskulturnom domu. izlagali smo Roman Petrović, ismet
Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Danijel Ozmo i ja. Posebnu
grupu izlagača na ovoj izložbi činili su arhitekti, članovi
„Collegiuma“. izložba je bila odlična, pa mi se ponekad čini
da niko od nas kasnije nije napravio tako dobre slike. Sje-
ćam se slika ismeta Mujezinovića. Sjećam se Voje Dimitri-
jevića koji se tek bio vratio iz Pariza i donio „Hamalina“ i
„Krovove“...“ Povodom te izložbe Kršić je posljednji put na-
pisao za Micu Todorović, tog afirmisanog umjetnika, da je
„rijetko rafinirane likovne senzibilnosti“.
„Period između 1932. i 1942. godine, kada se konačno
vezuje za Sarajevo, je vrijeme u kojem umjetnica samo-
stalno i izolovano pronalazi put svojoj individualnosti i
svojoj skrivenoj intimi. Bile su to vrijednosti i lični dopri-
nos umjetnosti jednog vremena, u kome su opšte tenden-
cije odnosile prevagu nad vlastitim i intimnim. iako se
među njenim likovima još uvijek nalaze pripadnici donjih
slojeva društva, Cigani, Cigančice ili siromašna dječica „iz
njenog rejona“, slika u socijalnom smislu nema više onu
ubojitu snagu, ali otvara pitanje konceptualizacije pred-
stava na osnovu njihovog položaja i njihove društvene
uloge kao Drugih u kulturi kroz koju su najčešće proiz-
voljno viđeni“: (Sarita Vujković: U građanskom ogledalu,
Banja Luka/Beograd, 2009.)
214
Mica Todorović
Zapažena je od umjetničke kritike u Sarajevu i Beo-

gradu: o njoj pišu pohvalno, a ponekad i sa oduševljenjem
Jovan Kršić, Đoko Mazalić, Hamza Humo, Borivoje Jevtić,
Hamid Dizdar, Todor Manojlović, Pjer Križanić i mnogi
drugi. Potpuno negativne ocjene iznosi jedino Pavle Vasić.
U osvit Drugog svjetskog rata pomagala je svojim pri-
jateljima mladim komunistima i tako što je u svojoj kući
sakrivala mnoge, između ostalih avdu Humu i Svetozara
Vukmanovića Tempa. Rat je prekinuo svaki dalji rad. Po-
slije nekoliko mjeseci Kršić je ubijen, mnogi iz Sarajevskog
kruga su otišli u partizane ili se našli iza bodljikave žice.
Micu je komšinica prijavila ustaškim vlastima kao Srpki-
nju. Uhapšena je u aprilu 1942, dok je (po vlastitom kazi-
215
vanju) radila ilustracije za Goetheovog Fausta. iz sarajev-

skog zatvora prebačena je u koncentracioni logor Stara
Gradiška. Vjerovatno zbog znanja njemačkog jezika iz
koncentracionog logora odlazi na prisilni rad u njemačku,
zatim u austriju. Zahvaljujući pomoći svoga nećaka
Branka Babića razmijenjena je i prebačena u Beograd
1943.godine. U Beogradu ostaje godinu dana, zatim se
sklonila u Šabac odakle će se vratiti svojoj kući u Sarajevo.
U maju 1945. jedini je slikar u oslobođenom Beogradu
koji se odazvao pozivu Državne komisije za utvrđivanje
ratnih zločina da svojim slikarskim umijećem svjedoči o
zadnjim žrtvama Jasenovca i Gradiške, čiji iznakaženi le-
ševi plove Savom. Crtala je na licu mjesta, na ušću Save u
Dunav leševe logoraša, svojih sapatnika, koje je matica no-
sila. „Ti njeni crteži iskidane linije, ta rasporena, naduvena
tijela, ti skeleti bez mesa koje su ribe pojele, te šuplje glave
bez očiju, to je pravo lice fašizma, izobličeno sigurnom
rukom velikog očevica." (Ljubica Mladenović: "Svjetlosti
Mice Todorović", Glas, Banja Luka, 30.05.1977.) Tako je
nastao ciklus „Posljednje žrtve Jasenovca i Gradiške“ od
10 izvanrednih crteža – jedan od najpotresnijih u čitavoj
bosanskohercegovačkoj umjetnosti, gdje je „sa ogromnom
prisebnošću i koncentracijom, svojim majstorskim perom
i kistom, preciznošću skalpela, predočila zgrčena, raspo-
rena i svakojako unakažena tijela zadnjih žrtava fašisti-
čkog terora, njen prvi i jedini „Jàccuse“. (azra Begić)
Tim ciklusom potresnih crteža i jednako dobrim tek-
stom pod naslovom „Kroz zatvore i logore“ (nova žena,
Sarajevo, br.7,oktobar,1945.) Mica Todorović zatvara svoju
ratnu priču i nikad joj se više nije vratila ni kao čovjek ni
kao umjetnik. Odbijala je i govoriti o tome periodu svoga
života nazivajući ga „uobičajenim“ ratnim peripetijama.
216
Mica Todorović
ispisala je i iscrtala sav užas, bol i tugu preživljenog rata i

nastavila živjeti svoj život posvećen „čistom slikarstvu“,
kako je govorila.
Zanimljivo je da je za vrijeme boravka u koncentracio-
nom logoru napravila nekoliko skica alpskih pejzaža i
jedan mali ženski akt bujne ljepote. Bježeći od teške i
ružne stvarnosti, pokušavala je sačuvati bar sjećanje na
ono što je bila u normalnom životu, prije nego je postala
jedna od bezimenih, izmučenih „brojeva“ u koncentracio-
nom logoru. „Bio je to njen način da iskaže svoj ljudski i
umjetnički prkos, da kaže "ne" rugobi, da ostane to što
jest, a to joj nisu mogli oduzeti sve dok joj ne uzmu život.“
(azra Begić: Stručni vodič kroz TV emisiju o Mici Todoro-
vić))
Krajem 1945. konačno se vraća u Sarajevo i u svojoj
kući na Gorici ostaje do kraja života. Već prvih dana po po-
vratku srela je ženu koja ju je potkazala. Zbog straha da u
novom „Micinom“ režimu ne nastrada zbog svojih ratnih
postupaka žena je plakala i trudila se da pokaže kajanje.
Mica joj ništa nije rekla, samo je klimnula glavom kao znak
oproštaja.
Ratni ciklus završen je slikom „Ruševina“.
Za razliku od mnogih svojih kolega i prijatelja koji su
još dugo tematski bili vezani za rat i ratne strahote, Mica
Todorović bježi od rata tragajući za novim temama tako
da je 1949. godine bila prva koja je izložila ženski akt, sa-
blaznivši time tadašnju kulturnu javnost. izgleda da se i
od ove nove stvarnosti branila jednako kao i u logoru - sli-
kajući (golu) žensku ljepotu, zapravo ženskim aktom je
pokušavala podsjetiti svijet na prapočetak, na ženu od
koje nastaje život i svijet.
217
Jedno vrijeme, zanesena vrijednostima i idealima vre-

mena,u duhu zadatih tema, slika ode radu sagledane kroz
prizmu žena-radnica.
Bila je jedan od 10 članova osnivača ULUBiH-a (1945)
i jedan od prvih profesora na novoosnovanoj Državnoj
školi za slikarstvo i umjetne zanate (kasnije Škola za pri-
mjenjene umjetnosti) gdje će ostati do odlaska u penziju
1968. godine.
Šezdesetih godina oslonac traži u slikarstvu svoje
predratne, sarajevske faze. Temu rada zamjenjuje tema
dokolice, dokonog i čulnog uživanja u životu. Tada zapo-
činje umjetnički i životno najplodnije razdoblje koje će po-
trajati sve do smrti. U tih 40-ak godina naslikala je većinu
od svojih 300 slika (što se, uz 100-tinjak crteža procjenju-
je kao njezin opus). Slika ono što vidi oko sebe, svoju pri-
vatnost izražava kroz mrtve prirode, prazna dvorišta, prazne
kafane i ulice. Za taj period znamo da je počeo fatalnim
susretom u Parizu 1962. godine. Bio je to slikarkin susret
sa uljanim pastelom. Jedno naizgled obično putovanje u
Pariz dovelo je do dugotrajnog „zlatnog perioda“, kako su
ga ocijenili kritičari. naime, u Parizu je tada kupila uljane
pastele i jedan mali album koji je odmah počela puniti vi-
zuelnim zabilješkama u pastelu, očišćenim od svega ne-
bitnog. Takve vizuelne zabilješke gradova radila je kasnije
u Veneciji, Dubrovniku, Počitelju i Sarajevu. Sa Sarajevom
je završila svoju slikarsku priču o gradovima. Kasnije je
uljani pastel prodro i u ostale njene slike, pa joj je u kom-
binaciji s uljem postao omiljena tehnika- „ona koja umjet-
nici omogućuje da izvodi čudesne bravure dajući njenim
slikama pečat najveće dragocjenosti: sjaj dragog kamenja,
svjetlucanje sedefa i bisera – praha s leptirovih krila“.
218
Mica Todorović
Mica Todorović uvijek polazi od konkretnog, od pred-

meta, ali se ne brine gdje će je to odvesti – to može da bude
čak i u blizinu apstrakcije. „Tokom svog bavljenja slikar-
stvom, nisam nikada sebi stavljala u zadatak da svakoga
dana moram da napravim makar jedan potez. Slikala sam
samo onda kad sam se osjećala spremnom, kad smo moj
motiv i ja bili sasvim bliski, kad sam bila sigurna u svoje
oko i svoju opservaciju, uvjerena da je igra boja pod ki-
stom baš ono što vidim i osjećam. Moje slike su moja osje-
ćanja, moja raspoloženja. nema u njima teme. Moje
slikarstvo je eksperimentisanje bojama. Boja je za mene
postala ne samo slikarski izraz, već na neki način oznaka
osjećanja svijeta i poimanje života.“ (n.Đ.: „Zaljubljenik
boja“, Bazar, Beograd, 08.10.1981.)
Ona sama je o svojim vlastitim slikarskim putevima
govorila ovako: „Mode su dolazile i prolazile, kao tramvaji.
Ponešto sam radila pod uticajem dadaizma, nihilizma i ne-
gacije realnog, ali sam opet ostajala svoja i pod presom
vlastitih izama...Pa i mladi Berber je imao pravo kada kaže
da je, vidjevši Pariz, izgubio sve komplekse. To je i za
mene tačno.“ (...) Možda neko u mojim slikama nađe obi-
lježja neke škole, ali to je, sigurno, sasvim slučajno. Uvijek
sam se držala svog puta i svojih osjećaja. Mene, prije
svega, zanima boja. (...) Tema? Šta je tema u slikarstvu?
Tema je za literaturu, možda i za grafiku, ali u slikarstvu
ne podnosim nikakve priče. Moje su slike moji osjećaji,
one nastaju u mom oku. Svidi mi se neka boja, i eto slike.
( neđo Šipovac: „Mladost koja se vraća“,, Svijet, Sarajevo,
05.01.1968.) a razvojni put, „zagrebački period“, „sara-
jevski period“, „žuta faza“ pa „bijela faza“...nisam vam ja ni-
kada o tome razmišljala, niti me je ijedan pravac posebno
privlačio. Možda u nekim mojim slikama ima nekih pra-
219
vaca, ali to je puka slučajnost. (...) Držala sam se svog puta

i svojih osjećanja, a prije svega i iznad svega me je zani-
mala boja, harmonija boja. Boja je za mene postala ne
samo slikarski izraz, već na neki način oznaka osjećanja
svijeta i poimanje života. ako je nešto od onoga što sam
uradila vrijedilo, vidjeće se.“ (n.Đ.: „Zaljubljenik boja“,
Bazar, Beograd, 08.10. 1981.)
a pri kraju slikarkinog životnog i umjetničkog puta,
povodom velike retrospektive 1980. godine, kustosica te
izložbe azra Begić je rekla: „ Shvatila sam u čemu je veli-
čina primjera Mice Todorović: ona je uradila nešto jedin-
stveno, dostojno svakog divljenja i poštovanja – pokazala
nam je šta je moguće postići kada čovjek ne robuje nikak-
vim ponudama ni prinudama – ni tržišta, ni kritike, kada
ima hrabrosti da ide svojim putem ne pitajući se kakav će
biti rezultat i kako će ga drugi primiti. Ta njena vjernost
sebi, to njeno „otkačenje“ od tekućih zahtjeva i mode ispo-
ljeno je najsnažnije u posljednjem periodu: uzela je naj-
običnije predmete i pretvorila ih u blještavo obojenu
svjetlost, čulnost se izdigla u predjele čistog duha, shvatili
smo da nema malih tema, već samo malih slikara.“ (Mla-
den Dakić: „Slike na plećima“, Sarajevske novine,
03.10.1980.)
„Već je poodavno uočeno i od strane kritike a i dijela
publike da je slikarstvo koje njeguje ova umjetnica dobrim
svojim dijelom prošlost, da je ono negdje po strani ili tek
na rubu istorijskog zbivanja umjetnosti. Primjereno valjda
osobitoj psihološkoj strukturi ličnosti umjetnice, ono se i
ne može drugačije prihvatiti doli kao njen krajnje subjek-
tivizirani pristup fenomenu svijeta i života. Kult intimnog
i naivno-sjetnog, atmosfera enterijerske monotonije, pri-
220
Mica Todorović
rodni ugođaji sa svojim vedrim ili turobnim akordima, koji

su najneposredniji izraz krhke, nježne, bolećivo tople in-
dividualnosti, jesu elementi od kojih je sagrađeno ovo sli-
karstvo samodopadno, egzaltirano – jednom riječju
umjetnost bez šire (i dublje) komunikacije sa svijetom, i
suvremenošću. (nihad agić: „Dnevnik vlastite duše“ – iz-
ložba slika i crteža Mice Todorović u Domu kulture u Ba-
njaluci, Oslobođenje, Sarajevo, 01.06.1977.)
„Pa ipak, ona je najviše slikar unutrašnjih stanja i si-
tuacija – psihološka karakterizacija i osjećanje za prikri-
veno, za „drugi plan“, za ono što se ne vidi, već samo
naslućuje, ishodište su svakog njenog poriva da priđe boji
i štafelaju.(...) MicaTodorović je slikar čovjeka, pejzaža i
enterijera. Ona je slikar divnih dječijih očiju i prikrivenih
osmijeha; slikar eterične igre svjetlosti i sjene, otvorenih,
vedrih trenutaka dana ili harmoničnih zatomljivanja što
ih otkrivaju boje sumračja, lelujavih površina što se nalaze
u stalnom kretanju i preplitanju, tek naznačenih formi
realnih predmeta smještenih u irealne situacije prizora
što se često doimaju kao snoviđenje. (Planinka aleksijev-
Mikulić: „Prozračne igre svjetlosti i sjenke“,Svijet, Sarajevo,
17.12.1976.)
Mnogi likovni kritičari (kao i ona sama) isticali su važ-
nost boje na njenim slikama. a prijatelj i kolega slikar
ismet Mujezinović je i pisao o „slavnoj Micinoj“ žutoj boji,
usput napominjući da ona zapravo slika Bosnu: „Ona na-
stavlja da slika Bosnu: šindru, bijele duvare, zelene livade,
čajire, bašče i avlije, gajeve i šumarke – izbjegava oblačno
pa rađe bira plavo i vedro nebo i sve rjeđe crnicu i ilovaču.
nekada pečeni, tamni oker smjenjuje svijetli i najednom,
sve više navaljuje, cinkovo žuto, kadmijum svjetliji, sre-
221
dnji, tamniji i kadmijum crveno – kao podsvjesno neodo-

ljiva želja da se nad Bosnom rastjera vjekovni oblak pa da
sunce ogrije, ožari njene prostore, lice, ozrije plodove“.
nisu je zanimali politika, društveni angažman ni kari-
jera.Granice njenog svijeta bile su granice slikarstva. Cijeli
život posvetila je isključivo slikarstvu, odričući se svega
onog što podrazumijeva uobičajeni građanski život. Ži-
vjela je sa sestrom Dragicom Babić u porodičnoj kući na
Gorici, pored velikog naselja Roma i to je bio pravi „rudnik
čudesnih, pitoresknih i uzbudljivih modela“. Družila se sa
malim krugom prijatelja, od kojih su skoro svi imali neke
veze sa likovnom umjetnošću. često je putovala, pogotovo
u Dubrovnik, te u Veneciju na bijenale.
Mnogi (pogotovo Sarajlije) posebno vole Micinu sliku
kafane na Babića bašti i dobro znani Jekovac:
„To su nekada bili biseri Sarajeva: Odavno nisam bila
tamo. Kažu mi da se mnogo toga promijenilo, pa i nemam
želju da ih ponovo posjećujem. Da, da, mnogo toga se u
gradu promijenilo. Možda je moralo, možda je trebalo. ali,
žao mi je što je pod udarom i strogi centar. nemojte me
krivo shvatiti, svjesna sam da udžerice moraju ustupiti
mjesto novim zdanjima. ali, ja mnogo toga pamtim. Volim
i dobro poznajem grad u kome sam rođena u kome sam
provela decenije svog života. Ponekad me obuzme sjeta.
Zamjerim neimarima, ali im istog trenutka i praštam, jer
su od Sarajeva napravili lijep, atraktivan grad. (...)Dok sam
bila mlađa i pokretljivija, krstarila sam cijelim gradom.
Sada su se moje šetnje svele na manji krug. (...) Uvijek
nađem razlog da prošetam i kroz mali cvijetni sarajevski
park. Svakodnevno navratim i u svoj granap. ali, kada zah-
ladni, pogotovo kada je poledica, onda danima ne izlazim
222
Mica Todorović
iz kuće. To mi međutim ne smeta. Sa svojih prozora ja i

tada, zimi, osluškujem kako živi moje Sarajevo“. (Mirjana
Bulić: Posjeta s razlogom Mici Todorović-Jesenja elegija,
Svijet, Sarajevo, 17.10.1980.)
iako su kritičari najviše pisali o bojama i emocijama
na slikama Mice Todorović, Sida Marjanović otkriva sjene
na tim slikama: „U slikama Mice Todorović nema ni velike
priče ni mnogo detalja, ali ima jedan fenomen, neupadljiv
ali prisutan. To su sjene. U velikom broju slika Mice Todo-
rović protuteža, pandan predmetima su one fino bojene
sjene. Kao u kineskom pozorištu, na njenim platnima sje-
nama su povjereni monolozi. najčešće upravo oni suge-
rišu, govore o promašenim susretima, o radosti življenja
ili o zaboravljenim stvarima“. ( Zapisi i suočavanja: O sli-
karstvu Mice Todorović, izraz, Sarajevo, juli 1968.)
ispoljila je veliki afinitet za dječiji crtež – bila član niza
stručnih komisija za izložbe dječijih crteža u zemlji i ino-
stranstvu.
Velika retrospektivna izložba koju je priredila likovna
kritičarka azra Begić održana je u ljeto 1980. godine u
Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine, a potom prene-
sena u Beograd. i sarajevska i beogradska izložba postigle
su veliki uspjeh. Publika je bila oduševljena, a novinski
stupci prepuni komplimenata za slikaricu.
Ovako je govorila o svojoj retrospektivi: „Vidite, kada
su mi predložili da organizujem izložbu, za mnogim sli-
kama sam tragala. neke sam pronašla u privatnim kolek-
cijama, i one su izložene, ali mnogima se izgubio svaki
trag. Kustos azra Begić, posebno se angažovala oko mno-
gih eksponata. Pronalazila ih, tragala, željela je da se na
izložbama nađe doista ono najbolje. (...) nikada, čini mi se,
223
nisam doživjela tako veliko interesovanje za moje slike

kao nakon sarajevske i beogradske izložbe. Mnogi znanci,
a i neznanci, zivkaju me svakodnevno telefonom i raspi-
tuju se kada ću, i da li ću, prodavati svoje slike. Svima od-
govaram: najsrećnija ću biti kada se 15. septembra sve
moje slike ponovo „nastane“ u ovim mojim odajama. a o
eventualnoj prodaji tek treba da razmislim. ne, nemojte
misliti da sam sebična starica. Ja sam mnoge slike pokla-
njala. ima ih u privatnim kolekcijama. Darovala sam ih i
društveno-političkim organizacijama. Tu, kraj mene, u
mom stanu, ostalo ih je relativno malo, malo koliko sam
ih uradila. Godinama sam ih čuvala, gledala, u njima sam
na svoj način uživala. neka, neka ih još kod mene...“ (Mir-
jana Bulić: Posjeta s razlogom – Jesenja elegija, Svijet, Sa-
rajevo, 17.09.1980)
Kustosica izložbe azra Begić kaže: „Bili smo sigurni da
će Beograd otvorena srca primiti našu izložbu, ali je njen
uspjeh prevazišao sva naša očekivanja: pisma, telegrami i
izrazi zahvalnosti koji stižu Mici Todorović i našoj galeriji
ne prestaju. Kritike i napisi u dnevnoj i periodičnoj štampi
svjedoče koliko je bilo važno da ova izložba bude organi-
zovana u Beogradu. Ovakve studijske retrospektive su naj-
bolja prilika da se eventualne istorijske zablude koriguju,
da se izvrši revalorizacija uloge i mjesta pojedinih umjet-
nika u istoriji jugoslovenske umjetnosti.“ (Mladen Dakić:
„Slike na plećima“, Sarajevske novine, 03.10.1980.)
Dobitnica je brojnih priznanja i nagrada, između osta-
lih nagrade ZaVnOBiH-a, Šestoaprilske nagrade Grada Sa-
rajeva za 1959. godinu, Ordena rada sa crvenom zastavom,
Ordena zasluga za narod sa zlatnim vijencem.
224
Mica Todorović
Bila je dopisni član SanU, prva je žena u Bosni i Her-

cegovini koja je postala redovni član akademije nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Mica Todorović je umrla u Sarajevu 1981. godine,
ubrzo nakon zatvaranja velike retrospektivne izložbe (Sa-
rajevo, Beograd) koju je radila zajedno sa likovnom isto-
ričarkom i kritičarkom azrom Begić. na štafelaju je ostala
nezavršena slika. Ostao je i svježe odštampani katalog po-
sljednje retrospektive sa (po Micinoj želji) prepravljenom
godinom rođenja.
12.10.1981. sahranjena je na Gradskom groblju Bare,
a 1988. u istu grobnicu sahranjena je njena sestra Dragica.
Ove godine je 40 godina od smrti slikarice koja je de-
cenijama slikala Bosnu“. Grob je oštećen, troškovi održa-
vanja nisu plaćeni godinama, a na spomeniku ne stoji ni
ime.
Jedna ulica u Sarajevu, na Gorici nosi njeno ime.
225
Marija Bursać
226
MaRiJa BURSaĆ
DJEVOJKA IZ PJESME
Marija Bursać, partizanka i službeno prva žena heroj,

proglašena je za narodnog heroja 15.10.1943. godine, ne-
punih mjesec dana nakon smrti. inače, Orden narodnog
heroja ustanovljen je u toku Drugog svjetskog rata, uka-
zom Josipa Broza Tita, a dodjeljivan je onima koji su po-
kazali nesvakidašnju hrabrost u bitkama. U sačuvanom
dokumentu kojim je štab petog udarnog korpusa nOVJ,
oktobra 1943. godine, predložio vrhovnom štabu da se
Marija Bursać proglasi za narodnog heroja Jugoslavije,
piše: „DRUGaRiCa MaRiJa BURSaĆ, kao bombaš, juriša-
jući na rovove, razoružala je četiri nijemca i tom prilikom
je, iako teško ranjena, iznijela i četiri puške. Prenešena je
u bolnicu, podlegla je ranama – sa pjesmom na usnama.“
Dokument su potpisali komandant Slavko Rodić i politički
komesar Veljo Stojnić, a na kraju dokumenta se kaže da je
smrt Marije Bursać „težak gubitak, ali je ostala ponos svih
boraca Desete krajiške brigade i naroda drvarske doline.“
Drug Tito se odmah složio sa prijedlogom. Međutim,
zamjerio je na načinu na koji je izvedena operacija na Pr-
kosima: „Bitka na Prkosima je primjer kako se ne smije ra-
tovati.Po broju i veličini žrtava ona je, i pored sve hrabrosti
koju su pokazali borci Desete brigade, ravna porazu...“
Marija je ušla u narodnu pjesmu i predanja, u zvani-
čnu istoriju nOB-a, u stvaralaštvo pjesnika revolucije.
Ostala je upamćena kao Marija na Prkosima, kojoj je Branko
Ćopić (Hašani, 1915 – Beograd, 1984) posvetio pjesmu
„Marija na Prkosima“, napisanu 1945. godine. Djevojka iz
227
pjesme, što je „pod titovku svila pletenice i srcem krenula

protivu betona“ rođena je 1920. godine u selu Kamenica
kod Drvara. Roditelji nikola i Joka Bursać imali su šestero
djece, dvije kćeri i četiri sina, petero su bili u borbi, a dvoje
je junački poginulo (Marija i 3 godine mlađi brat Duško).
Marija i Duško Bursać
Kao najstarije dijete u siromašnoj seljačkoj porodici

Marija nije išla u školu (ne samo zato što je škola bila da-
leko) i odgajana je da vodi kuću i sprema se za udaju. Kad
je 1938. godine u Kamenici otvorena osnovna škola, Ma-
rija je uz najmlađeg brata pomalo učila čitati i pisati. Uči-
telj u školi bio je Velimir Stojnić, učitelj-pripravnik i
komunista-ilegalac. U ovom zabačenom selu on je iste go-
dine, uporedo sa radom škole organizovao narodnu bi-
blioteku sa čitaonicom, kulturno-umjetničku grupu,
sportski klub i dječiju kuhinju. Mladi učitelj i komunista
228
Marija Bursać
zapravo je sprovodio osnovne zadatke partije – mlade

ljude, radnike i seljake vezao je za SKOJ i KPJ i pripremao
ih za dizanje narodnog ustanka i izvođenje revolucije. Uve-
like zahvaljujući njegovom radu Drvarska dolina je
spremna dočekala početak ustanka 1941. godine. U svo-
jim aktivnostima nije zaboravljao ni stav Komunističke
partije Jugoslavije koja je od samog početka imala u vidu
značaj uključivanja žena u različite revolucionarne aktiv-
nosti i njihovo pripremanje za ulazak u Partiju smatrala
važnim pitanjem partijske politike, tako da je već iduće
(1939. godine) godine vodio i domaćički kurs gdje su se
djevojke opismenjavale i podučavale u održavanju higi-
jene,kuhanju, krojenju i šivanju. Mnoge od njih, među ko-
jima je bila i Marija Bursać završile su taj kurs i nastavile
svoje školovanje na Singerovom šestomjesečnom kursu
krojenja i šivanja. Kupovinom šivaće mašine ispunile su
san svake tadašnje seoske djevojke. Dakle, bila je spremna
za udaju, a imala je i momka s kojim je planirala buduć-
nost. Po svjedočenju njenih roditelja i mnogobrojnih dru-
gova bio je to u selu ugledni i omiljeni Vid Bodroža, zvani
Vicuka, rođen u Kamenici 1919. godine.
nažalost, njihove snove o zajedničkoj budućnosti uni-
štio je rat. Tih godina mladi iz njihovog kraja nisu mogli
ni misliti na ljubav i brak. Sadašnjost je bila teška, a bu-
dućnost mračna. Kad je sredinom aprila 1941. godine ka-
pitulirala bivša kraljevska vojska i proglašena „nezavisna
Država Hrvatska“, poglavnik ante Pavelić brzo uvodi usta-
šku strahovladu. i u drvarskom kraju počinju pljačke, mal-
tretiranja i odvođenja nedužnih ljudi. Znalo se da im je
prva „stanica“ policijsko-žandarmerijsko mučilište, zatim
strijeljanje ili bacanje u jame. Znao se i redoslijed „krivaca“
– prvo komunisti i skojevci, zatim Srbi, Židovi, Romi...ali,
229
već u to vrijeme Komunistička partija ima brojnu i jaku

organizaciju i veliki broj saradnika i simpatizera. To je re-
zultat djelovanja prve partijske ćelije i prvog skojevskog
aktiva u drvarskoj dolini – formiranim na Kamenici. inače,
ta Marijina i Vicukina mala i zabačena „kamenita Kame-
nica“ vrlo je važna za partizanski pokret: u noći 26/27.
jula, u šumi kod Kamenice donijeta je odluka o dizanju op-
štenarodnog ustanka u Bosni i Hercegovini. Ubrzo nakon
dizanja narodnog ustanka, Kamenica postaje „zasebno
selo“, na glasu kao partizansko i borbeno. na Kamenici je
21. augusta 1941. godine održana konferencija žena, na
kojoj su, pored žena i djevojaka sa Kamenice i iz okoline,
učestvovale i Muslimanke i Hrvatice iz šire okoline Drvara,
te žene iz Slovenije, koje su se za vrijeme ustanka zatekle
na ovoj teritoriji. Stigle su tu nakon što su ih nijemci pro-
tjerali iz okoline Maribora i drugih krajeva Slovenije.
Kad se saznalo za ustaške pokolje tokom ljeta u Bo-
sanskoj krajini postalo je jasno da svi djevojački snovi o
udaji, braku i sretnom životu, zajedno sa njihovim „singe-
ricama“ postaju besmisleni. Djevojke su shvatile da ne
mogu više sjediti kod kuće i spremati se za udaju. U Ka-
menici je organizovana prva partizanska četa i djevojke
su pomagale. U svim tim događajima Marija Bursać i Vid
Bodroža imaju zapažene uloge. Marija je bila među najak-
tivnijim: sakupljala je hranu i odjeću i bila prva koja je
svoje djevojačko ruho poslala partizanskim borcima. na
početku ustanka okupljala je žene i omladinu u svom selu
i bližoj okolini i zajedno s njima nabavljala odjeću i hranu
za partizane, dočekivala umorne i ranjene borce i brinula
se za njih. neko vrijeme je bila kurir koji održava veze
između prvih ustaničkih četa i odreda u Drvaru i drvarskoj
kotlini, zatim je postala bolničarka pa borac. Vicuka, hra-
230
Marija Bursać
bri aktivista i fizički radnik u fabrici celuloze imao je važnu

ulogu u omasovljenju ustanka, bio prvoborac i isticao se
u mnogim borbama. ne znamo da li je Marija znala za Vi-
cukine podvige i jesu li kuriri smjeli nositi i ljubavna pisma
i poruke. Znamo samo za njihovu veliku hrabrost i posve-
ćenost borbi protiv neprijatelja. Sve svoje želje i snove
ostavili su za neku, vjerovatno daleku budućnost, kad više
ne bude rata i kad se ponovo bude normalno živjelo. Sada
je najvažnija borba za ponižene i potlačene, borba za slo-
bodu i neko bolje sutra u kojem će ljubavni par graditi
svoju kuću i porodicu. Ljubav im je obasjavala mračne
noći po vrletima bosanskih planina i grijala ih dok su se
smrzavali, gladovali i strahovali iščekujući napad brojni-
jeg i dobro naoružanog neprijatelja. Sanjali su slobodu i
svoju sreću u slobodi. Ljubav im je davala snagu i hrabrost
kojoj su se mnogi saborci često čudili kao npr. u aprilu
1941. godine kada je došlo do rasula bivše jugoslovenske
vojske. Vicuka je tada, u Drvaru i okolini, po direktivi KPJ
prikupljao oružje i vojničku opremu pa je došao i do mi-
traljeza. S tim mitraljezom učestvovao je i istakao se u ju-
rišu na Drvar 27. jula te godine.
Poslije oslobađanja Drvara od italijanske okupacije u
julu 1942. godine, u Kamenici je organizovana omladinska
radna četa, koja je ušla u sastav omladinskog radnog ba-
taljona, a kasnije u sastav Prve krajiške omladinske radne
brigade. U jesen te godine Marija Bursać postaje zamje-
nica komesara iii čete omladinske radne brigade Drvara.
Brigada je radila na prikupljanju usjeva u saničkoj dolini i
rušenju pruga i puteva. Uskoro je izabrana u opštinsko i
sresko rukovodstvo antifašističkog fronta žena, a krajem
godine stiglo je veliko priznanje - primljena je u Komuni-
stičku partiju Jugoslavije. Time se ispunila Marijina velika
231
želja. Međutim, mlada djevojka je željela u borbu, zajedno

sa svojim drugovima. U početku nije bilo predviđeno mo-
bilisanje žena u borbenim jedinicama, već je njihovo uklju-
čivanje bilo zamišljeno kao ilegalni rad u okupiranim
oblastima. Do mobilizacije žena u borbene jedinice dolazi
zbog potrebe za osobljem u sanitetskim službama, što je
smatrano ženskim poslom. Međutim, žene nisu pristale
na tu tradicionalnu podjelu poslova i masovno su se pri-
javljivale za borbu. nisu htjele biti „samo“ bolničarke, ku-
harice, tješiteljice i sve ostalo što je bilo „žensko“. Tražile
su da zajedno sa svojim drugovima ravnopravno uče-
stvuju u borbama protiv neprijatelja . Uključivanje žena u
borbene jedinice značilo je i početak borbe sa tradiciona-
lnim predrasudama o mjestu i ulozi žene u društvu. Borba
za ravnopravnost spolova bila je jedan od segmenata šire
narodnooslobodilačke borbe za slobodu. Međutim, žene
u borbu nisu ušle zbog ravnopravnosti.“nije tome u tom
trenutku bilo mjesta, niti je to bilo najvažnije, niti su se
preko toga mogle pokrenuti žene u velikom broju. a ra-
vnopravnost je tu došla brže nego što se dalo očekivati.
Došla je, stekla se kako se jedino i može steći, kroz zajed-
ničku borbu s narodom, za zajedničku slobodu.“ (Mitra Mi-
trović, referat izložen na Prvoj zemaljskoj konferenciji).
Tokom četvrte neprijateljske ofanzive , formirana je
Deseta krajiška brigada, poznata i pod imenom „Brkata
brigada“ jer je većina vojnika imala brkove. Prilikom for-
miranja brigade Marija je, na vlastiti zahtjev primljena u
borbenu partizansku jedinicu. Prvo je bila bolničarka, a
onda je postala borac. iako je bila određena za referenta
saniteta u bataljonu, tražila je da postane borac. neki au-
tori smatraju da je upravo ona razbila stereotip partizan-
ske bolničarke poginuvši u izravnoj borbi s neprijateljem.
232
Marija Bursać
U svim borbama Marija je pokazala nevjerovatnu hra-

brost. njeni drugovi su se sjećali da je ubijala neprijatelj-
ske vojnike i zarobljavala oružje; u borbama oko Livna
1943. godine upala je u bunker, ubila trojicu ustaša i za-
plijenila puškomitraljez. Prvi put je ranjena kod Knina u
ljeto 1943. godine, nakon toga je oboljela od tifusa i liječila
se kod kuće u Kamenici. Drugarice i drugovi su joj savje-
tovali da se ne vraća u borbu, ali nije ih poslušala. čim je
malo prizdravila, vratila se u svoju jedinicu.
Početkom septembra 1943. godine smrtno je ranjena
u napadu na jako neprijateljsko uporište u selu Prkosi,
koje je branilo nekoliko stotina njemačkih vojnika. Ona je
sa svojom jedinicom jurišala na neprijateljske rovove i
bunkere.Pripasala je oko sebe dva reda bombi i počela pri-
trčavati najbližim neprijateljskim bunkerima. Uništila je
posadu tri neprijateljska bunkera i tada je primjetila da je
jedan od njenih drugova bombaša pao, teško ranjen.Prišla
je da mu pomogne i u tom trenutku je pored nje eksplodi-
rala minobacačka granata.Ranjena je u obje noge, zapravo
stopalo desne noge je raznijeto. Uspjela je dopuzati do
nekog zaklona i pala. na ranjenu Mariju naišao je njen
drug s Kamenice, omladinski rukovodilac Trećeg bata-
ljona, nikola Bodroža i izvukao je na malo sigurnije mje-
sto. S Marijom je bila i Zora Danić koja je poginula pred
jednim bunkerom. Zora Danić, nosilac „Partizanske spo-
menice 1941.“ rođena je u selu Šipovljani kraj Drvara, do-
brovoljno se javila u borbene redove i kao borac i
bolničarka prošla mnoge bitke. Sve do ove na
Prkosima.Teška borba trajala je oko četiri sata, neki bun-
keri su osvajani po dva puta, a onda je neprijatelj dobio
pojačanje i partizani su se povukli.
233
Saborci i omladina sa terena nosili su Mariju do par-

tizanske bolnice u Vidovo selo kod Drvara, udaljeno oko
40 kilometara. Priča kaže da je na tom putu, teško ranjena
i iscrpljena partizanka Marija pjevala.Prkoseći smrtnim
ranama i i boreći se pjesmom protiv bolova, bivala je sve
slabija i tiša.
Bolnica je bila smještena u jednoj štali i kući u zaseoku
Bajići, na Vidovu Selu. Ljekari su bili dr Kišicki, šef bolnice
rodom iza Zagreba i dr Đuro Gopčević. iskusni partizanski
hirurg jedinu nadu je vidio u amputaciji Marijine, gangre-
nom zahvaćene noge. Operaciju nije izdržala. Umrla je
pred zalazak sunca 22. septembra 1943. godine.
Sahranjena je na brežuljku Spasovine, podno njene i
Vicukine rodne Kamenice. na seoskom groblju, pored
male crkve na Spasovini okupio se narod i vojska, svjedoci
govore o nekoliko stotina ljudi. Sahranjena je uz najveće
partizanske počasti, a kulturna ekipa je otpjevala Lenjinov
posmrtni marš. Po starom običaju, preko drvenog krsta
prebačen je vezeni peškir od bijelog domaćeg tkanja.Bio
je to jedini preostali peškir iz Marijinog ruha i na njemu
je bilo izvezeno „Mara Bursać“ i „Sretni svatovi“.
Od mrtve heroine posljednji se oprostio brat Duško:
„Draga sestro Marija, od tebe se opraštam kao od sestre,
člana SKOJ-a i Partije i hrabro pale partizanke...Ti si bila
primjer naše herojske borbe, kako u pozadini, tako i na
frontu...nisi žalila svoje mladosti. ni mi nećemo žaliti svoje
živote da istrajemo do konačne pobjede nad fašizmom. i
sloboda će nam doći!...Teško mi je , sestro, što se moramo
rastati. Mi, tvoji ratni drugovi, osvetićemo tvoju smrt i do-
vršiti početo djelo.Tvojim primjerom poći će hiljade mla-
dića i djevojaka naše domovine...“
234
Marija Bursać
Dok je masa stajala na groblju, njemački avioni su dva

puta nadlijetali, ali niko se nije ni pomjerio.
Vicuka nije bio na Spasovini
toga dana. Borio se za slobodu
„koja će sigurno doći“. Bio je tako
hrabar da je 1943. godine dobio i
posebnu pohvalu štaba Prvog bo-
sanskog korpusa. Tada je zajedno
sa svojim borcima, u borbama iz-
među Sanskog Mosta i Prijedora
uništio bataljon nijemaca, a u jed-
noj bici između Bihaća i Bosan- Vicuka Bodroža
skog Petrovca potukao je dvije
čete nijemaca. U maju 1943., zajedno sa komesarom svoga
bataljona, jašući na konjima upali su u selo čečavu i rast-
jerali preko 200 četnika.....Postao je komandant četvrte
krajiške udarne brigade. Poginuo je na Sremskom frontu
17. januara 1945. godine u blizini sela Tompojevci kod Vu-
kovara i sahranjen na seoskom groblju u zajedničkoj grob-
nici boraca, daleko od svoje Marije i rodne Kamenice. Za
narodnog heroja proglašen je 05.07.1951. godine.
Ta njihova mala Kamenica dala je 235 boraca nOVJ,
među njima 34 žene. Od preživjelih boraca 43 su nosioci
„Spomenice 1941“, a selo je imalo 63 žrtve fašističkog te-
rora. Tragična ljubavna priča heroine Mare i heroja Vicuke
završila je prije nego je i počela. nisu dočekali sanjanu slo-
bodu u kojoj će praviti svoju kuću, rađati djecu i unucima
pričati o svim onim strašnim borbama kroz koje su prošli
i još strašnijoj razdvojenosti kad nisu znali šta je s onim
drugim. Umjesto svega toga ostao je samo drveni krst ovi-
jen svadbenim peškirom i mrazovci koji su prekrili grob.
Oboje su ostali živjeti u pjesmama. Pjesnik i borac Branko
235
Ćopić napisao je pjesmu „Marija na Prkosima“, a Vicuka

je našao mjesto u pjesmi „Dva heroja bratstvo kuju i kroz
borbu učvršćuju“ koja je posvećena njemu i anti Rukavini,
također narodnom heroju (Žegar kraj Bihaća, 1922 – Vi-
jaćani kod Prnjavora, 1943).
Marijin brat Duško Bursać poginuo je 25. maja 1944.
godine za vrijeme njemačkog desanta na Drvar, kao poli-
tički sekretar Okružnog komiteta SKOJ-a za Drvar, zajedno
sa svih sedam članova Okružnog komiteta SKOJ-a. Braneći
rodni Drvar i druga Tita, svi su herojski izginuli. Zbog toga
je taj Okružni komitet SKOJ-a za Drvar kolektivno odliko-
van Ordenom narodnog heroja.
Hrabra Marija Bursać nije jedina heroina iz toga kraja.
Druga žena drvarske doline koja je dobila najviše odliko-
vanje-Orden narodnog heroja bila je Danica Materić . Ro-
đena je 1921. u Trninić-Brijegu kraj Drvara. nakon očeve
smrti 1927. godine ostalo je šestero djece pa je Danica
uskoro otišla u Slavoniju u najam. Vratila se pred drugi
svjetski rat i odmah se uključila u revolucionarni rad.
Ubrzo nakon ustanka primljena je u SKOJ, a početkom
1942. postaje član KPJ. Bila je borac-bombaš i komunista-
komesar čete. njena zadnja bitka dogodila se 05. aprila
1943. godine u selu Vrpolji kod Knina protiv četnika i ta-
lijanskih vojnika. Štiteći odstupnicu svojim borcima teško
je ranjena i, neki kažu, zarobljena i odvedena u Knin gdje
su je mučili, a potom ošišali i golu proveli kroz Knin pa tek
onda ubili. Prema svjedočenju nekih saboraca izdahnula
je na bojištu. ni poslijeratna istraživanja nisu pomogla da
se sazna istina o njenoj smrti. Sigurno je samo da se hra-
bro borila i da su posmrtni ostaci 1956. godine prenijeti
u zajedničku partizansku grobnicu u Kninu. Za narodnog
236
Marija Bursać
heroja proglašena je 27. novembra 1953. godine.

Posljednja među njima i posljednji proglašeni narodni
heroj Jugoslavije je hrabra Drvarčanka Mika Bosnić.Ro-
đena je 1928. godine u selu Vrtoče kod Drvara u porodici
sa sedmero djece.Kad je počeo ustanak imala je samo 12
godina, ali je zajedno sa ostalim ukućanima pomagala u
raznim akcijama. U proljeće 1944. primljena je u SKOJ i
postala kurir pri komandi mjesta Drvar. Odlikovana je za
nevjerovatnu hrabrost: vidjevši da su nijemci bacili deku
na partizanski tenk, iskočila je iz kolone zarobljenika, pri-
trčala tenku i zbacila deku. Ranjenom vozaču ponovo se
otvorio vidik, pokrenuo je tenk i nastavio borbu. nijemci
su je sasjekli bajunetama. imala je svega 16 godina. Odli-
kovana je 17. maja 1974. godine, povodom proslave jubi-
leja operacije Desanta na Drvar.
Ženska statistika Drugog svjetskog rata izgleda ovako:
u narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije (uključujući i
one iz pozadine) borilo se oko pola miliona žena, pogi-
nulo ih je oko 25.000, ranjeno je oko 40.000, preko 3.000
su ostale teški invalidi. Partizansku spomenicu 1941. do-
bile su 3.344 žene, više od 2.000 žena postali su oficiri na-
rodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Tokom Drugog
svjetskog rata stradalo je oko 1.700.000 ljudi, od toga oko
620.000 žena. U logorima je stradalo više od 282.000
žena. Ukupno 91 žena je proglašena narodnim herojima,
73 su poginule tokom rata, a samo 17 je odlikovano za ži-
vota. Prva žena koja je za života odlikovana Ordenom na-
rodnog heroja je Spasenija Cana Babović, odlikovana
05.jula 1952. godine.
Bosna i Hercegovina imala je 10 narodnih heroja-že-
na: Marija Bursać (1920-1943), Danica Materić (1921-
237
1943), Lepa Radić (1925-1943), Milka Bosnić (1928-1944),

Rada Vranješević (1918-1944), Radojka Lakić (1917-
1941), Ravijojla Rava Janković (1919-1944), Vahida Ma-
glajlić (1907-1943), Dragica Pravica (1919-1942) i
Đorđina-Đina Vrbica (1913-1943), rođena u Crnoj Gori, a
poginula u BiH.
Ulice sa imenom prve žene narodnog heroja Jugosla-
vije u Sarajevu više nema, a prije rata je postojala. Uspo-
menu na hrabru partizanku odlučila je sačuvati grupa
nekadašnjih mještana sela Prkosi gdje je Marija Bursać ra-
njena. Podigli su joj spomenik 2016. godine. Tom prilikom
načelnik Bosanskog Petrovca Dejan Prošić rekao je za al
jazeeru: „Ovo selo nije elektrificirano, nema riješeno vo-
dosnabdijevanje, a putna komunikacija je makadamski
put izložen bujicama. i pored toga, oni su odvojili od svojih
usta i napravili spomen-obilježje besmrtnoj Mariji“.
a u „kamenitoj Kamenici“ vjetrovi još uvijek svakom
putniku namjerniku pričaju priču o velikoj, nesuđenoj lju-
bavi dvoje mladih koji su se obećali jedno drugom, o he-
roini Mariji i heroju Vicuki.
238
239
Milena Šotra
240
MiLena ŠOTRa
SLIKARICA I REVOLUCIONARKA
Porodična priča kaže da su djevojčici koja je rođena

1909. godine u trgovačkoj familiji Danila i Bože Šotra (u
selu Pješivac kod Stoca) dali ime Milena, po crnogorskoj
kraljici Mileni koja je osnovala institut za djevojke na Ce-
tinju i u koji su je roditelji htjeli poslati na školovanje. Bila
je to prilično neobična želja za to vrijeme jer ženska djeca
se nisu slala u škole. nažalost, i oni su vrlo brzo zaboravili
na tu želju jer je očeva trgovina propala i to nekoliko puta.
nije pomoglo ni to što je mala Milena „više nego za bilo
čim čeznula za učenjem, čeznula za školom i vjerovala da
nema stvari koju ne bi mogla naučiti samo kad bi joj se
omogućilo da se školuje“. Dok su brat Branko, stric Gojko
i ostali muški članovi porodice po selima i gradu obilazili
rodbinu i razgledali kulturno-istorijske znamenitosti ko-
jima je bogat ovaj kraj, njoj ni to nije bilo dozvoljeno – jer
je žensko! Završila je svega tri razreda ženske zanatske
škole.
Skoro svi iz familije imali su poneku „umjetničku žicu“.
Milenin djed Jovo bio je čuveni majstor-rezbar, a otac Da-
nilo je usavršio te rezbarije i pravio male portrete umjesto
fotografija. Rezbario je u drvetu, pravio raznovrsne škri-
nje, „čekmedže“ i popravljao seljacima razne alatke. Ljudi
su za njega govorili: „što očima vidi rukama stvara“. Milena
se sjeća da je prvi u njihovom kraju nabavio bicikl, radio
aparat i slične novitete, te da se aktivno bavio politikom i
pratio sva zbivanja u zemlji i svijetu. Osim toga, mnogo je
čitao i pisao, te sarađivao u tadašnjim mostarskim i sara-
241
jevskim listovima i časopisima koji su u anektiranoj Bosni

i Hercegovini izlazili na našem jeziku. U humorističkom
listu „Vrač-pogađač“ imao je i svoju stalnu rubriku gdje se
potpisivao kao Mahmut Tica iz Kozica. Kad su ga austrou-
garske vlasti uhapsile, iz zatvora je nekoliko puta kući slao
lijepe crteže, tj. autoportrete koje je crtao na austrijskim
dopisnicama, a koji su ličili na njega kao da su fotografije.
Pošto ga nisu vidjeli sve vrijeme rata, djeca željna oca
često su uzimala te slike i ljubila ih sve dok im majka ne
bi otela bojeći se da će ih razmazati. iz zatvora su ga otje-
rali u austrijsku vojsku. Tada je Branko kao najstariji naj-
više brinuo za hranu: zajedno sa majkom brao je razno
zelje po livadama i po cijenu života zalijetao se na austrij-
ske vojne kamione natovarene repom, obarao glavice i
nosio ih kući da im majka napravi ručak.
iako još mlađa od njega, Milena je tada morala raditi
sve kućne poslove „pošto je mama bila preopterećena bor-
bom, strahom, brigom i radom da nas opskrbi i sačuva“.
Očev dar naslijedila su i djeca, prije svega sin Branko
i kćerka Milena. Branko Šotra postao je čuveni grafičar, sli-
kar, komunista i partizan. (Do 1992. godine u Stocu se na-
lazio njegov memorijalni muzej.) Majka Boža svoju
kreativnost je iskazivala u „ženskim“ poslovima: lijepo je
tkala, sama smišljala mustre i dobro slagala boje na svo-
jim serdžadama. Od raznog lišća i korijenja pravila je ori-
ginalne, do tada nepoznate boje kojim je bojila vunu i
zatim tkala raznovrsne tkanine i ćilime. njenim stopama
krenula je Milenina sestra Rajka Borojević, „heroina jed-
nog vremena“ koja je okupila dragačevske tkalje i njihovo
arhaično, tradicionalno tkanje umjetnički oblikovala i pri-
lagodila savremenom načinu života i tržišta. Te kolekcije
242
Milena Šotra
iz Dragačeva proputovale su svijet i svugdje izazivale div-

ljenje. Od zarade njene tkalje su sagradile moderan za-
družni dom i dale mu ime svoje učiteljice. Kasnije je Rajka
Borojević objavila i knjigu o njihovom radu (Rajka Boro-
jević: „iz Dupca u svet“, etnografski muzej, Beograd, 1964.;
2006.)
Milena je svoju želju za umjetničkim ispoljavanjem u
djetinjstvu izražavala vezom, nad kojim je ostajala satima
zgurena, izbodenih jagodica od igle, često do žestokog
bola.a kada je brat Branko, kao gimnazijalac postao „Tol-
stojevac“ ona mu je šila i vezla ruske rubaške. nikad nije
ni pomislila da bi mogla nešto više od toga.
a onda se dogodilo jedno sudbonosno putovanje i dje-
vojčica željna znanja zakoračila je u novi život pun velikih
događaja i važnih ljudi koji su stvarali istoriju, a ni ona
sama u svemu tome nije bila puki posmatrač, niti „kofer
svoga muža“. naime, kao članica sokolskog društva iz ča-
pljine posjetila je Sarajevo, „prvi put vidjela zelenu Bosnu
i ovaj neobični grad, ne sluteći da će to ubrzo promjeniti
moj život“.
Tom prilikom upoznala je bratovog prijatelja Voji-
slava Gaćinovića (brata poznatog revolucionara Vladimira
Gaćinovića), tadašnjeg urednika sarajevske „Prosvjete“.
Uskoro je dobila pismo u kojem je Gaćinović prosi. nara-
vno, odluku je donosila porodica koja je prva i obavije-
štena o prosidbi. a porodica je smatrala da je prilika
dobra.Budući mladenci se nisu ni poznavali, ali Milena je
znala da treba pristati kako se to od nje i očekivalo jer „za
žensko dijete, u mojim uslovima, svi putevi osim udaje bili
su zatvoreni“.
Pošto je bila maloljetna trebalo je dobiti dozvolu od
243
nadležnog vladike, a kad je i to sređeno njeno djetinjstvo

sa propalim snovima o školovanju i mnoštvom zabrana
završeno je majčinim riječima: „Moja Milena, bog ti sreću
dao, i hoće, ti si moje dobro dijete, slušaj muža i radi samo
ono što ti on rekne. Ti si sada metnula vijenac na glavu,
njegova si, i sve da te tuče, ti se pokori, radi kako on odlu-
či“.
novi život započeo je na periferiji Beograda, u stan-
čiću opremljenom jednim gvozdenim krevetom, stolom i
dvije stolice.Uskoro im se pridružio i Milenin brat Branko,
koji se „odmetnuo“ i upisao slikarsku školu u Beogradu.
Pošto nije imao stipendiju ni pomoć roditelja za školske i
druge troškove zarađivao je kao razvodnik u narodnom
pozorištu. Muž je Mileni dozvoljavao da sa bratom ide u
pozorište gdje je mogla ulaziti besplatno. Gledajući operu
i balet otkrila je posve novi svijet za koji nije ni znala da
postoji. Uživala je u predstavama i puno čitala jer su ih po-
sjećivali obrazovani prijatelji njenog muža. Dolazili su i
Brankovi prijatelji slikari pa je kroz taj mali stan prošlo
mnoštvo skica, crteža, slika... čitav život pamtila je svoju
tadašnju želju da se i ona okuša u tome, ali „to je tada za
mene bilo nešto nedokučivo što je sahranjeno prije nego
što se moglo i roditi.“
Zanimljivi beogradski period prekinut je ukidanjem
lista „novosti“ u kojem je Vojislav Gaćinović radio.Pošto
nije uspio naći neki drugi posao odlučio je da uzme sve-
štenički čin i da njih dvoje, kao mnogi drugi mladi parovi
toga vremena svoju sreću potraže u americi. Milena je
vratila svoje ruho u Hercegovinu i spakovala samo najpo-
trebnije stvari.U novi period života zakoračili su u ljeto
1926. godine, sa „tiketom“ u džepu za koji su pozajmili
244
Milena Šotra
novac od beogradskog trgovca Laze Milićevića nevesinjca

koji je na sličan način pomogao mnogim Hercegovcima.
Mrtva priroda - šipci, ulje na platnu 48x63, 1980g.
nakon napornog putovanja stigli su u new York i Mi-

lena je „osjetila neljubav na prvi pogled“. Grad je vidjela
kao bučan, tuđ, siv i prljav. njegovi oblakoderi djelovali su
joj kao jednolične kartonske kutije, naslagane do neba,
koje se svakog časa mogu srušiti.“Prvo što sam rekla kad
sam stupila na njegovo tlo bilo je: „Hoću li ikada dočekati
da se odavde živa vratim u svoju zemlju?“ iskrcali su se
bez prebijene pare, a kad su stigli na svoje odredište u Bjut
Montana ispostavilo se da je neki drugi sveštenik na pre-
varu uzeo to mjesto.Dok se ne snađu, na stan i hranu ih je
primio Hercegovac iz Ljubinja, Milan Dutina, „jedan od
najkulturnijih iseljenika koje sam tada u SaD upoznala“.
245
Tamo je Milena bila veoma aktivna: učila je našu djecu

maternjem jeziku, nacionalnoj istoriji, organizovala pri-
redbe u kojima je istovremeno bila režiser, glumac, sceno-
graf, kostimograf i muzičar.Učeći djecu našem jeziku i
istoriji, postepeno je pravila i dječji hor. U početku je bio
samo sa djevojčicama da bi zatim nastao mješoviti omla-
dinski hor. Kad bi djeca nastupala roditelji su često plakali
od radosti što su njihova djeca, rođena tako daleko od
zemlje svojih roditelja pjevala kao njihovi preci u starom
kraju. Sve ovo radila je besplatno jer su to zapravo bile
obaveze njenog muža sveštenika.
Upoznala je mnogo naših ljudi i naslušala se svakakvih
priča o njihovom životu i radu. U početku joj je smetalo
što su iskvarili svoj maternji jezik, ali kad ih je bolje upoz-
nala i razumjela svu njihovu bol i tugu za ostavljenom po-
rodicom i zavičajem, shvatila je da je to „posljedica
njihovog života i tamo i ovamo i da se tome nije čuditi“. U
to vrijeme, naši ljudi sa sela iseljavali su se u ameriku vrlo
mladi.Odlazili su sa namjerom da nešto zarade pa da se
vrate kući.Kako je vrijeme prolazilo, a ušteđevina nije bila
dovoljna za povratak vezivali su se za novu zemlju i stari
plan o povratku kući prepravljali u plan da dovedu sebi
ženu iz rodne zemlje jer su imali jak otpor prema ženidbi
sa strankinjama.ako bi se i dogodilo da se ožene, djevojku
im je birala familija ili su se ženili po fotografiji koju su im
poslali. Dešavalo se da se ljudi u godinama ožene kćer-
kama svojih zemljaka-vršnjaka .neki su neoženjeni doče-
kali duboku starost i smrt u tuđini, ne prestajući sanjati
povratak kući. a životi žena koje su dolazile u ameriku da
se udaju i svojim zemljacima donesu komadić domovine i
malo radosti bili su jako teški.Tužne, gotovo tragične bile
su njihove sudbine u iseljeništvu. Uglavnom su udavane
246
Milena Šotra
za ljude koje nisu poznavale, teško su se adaptirale na tu-

đinu, nisu učile jezik i nisu se micale iz tih iseljeničkih sre-
dina.Rađale su djecu i vodile kuću i nisu naučile ništa o
novoj sredini u koju su došle. izdržljivije žene držale su
tzv. „burtove“, tj. na stanu i hrani imale po nekoliko zem-
ljaka, neženja, teških kulučara.Od teškog rada njihova ti-
jela su se deformisala, a duše ostale prazne, bez radosti i
izazova.čak i bez želja.
Još tužnije od sudbina naših žena u SaD, bila su umi-
ranja iseljenika u tuđini i ona su zauvijek označila Milenin
doživljaj SaD:
„U svom životu vidjela sam mnogo umiranja. ali, ni-
gdje toliko koliko u vrijeme boravka u iseljeništvu u SaD.
Kako se u početku uobičajilo da s mužem prisustvujem
bolestima, agonijama, umiranjima i sahranama naših ljudi,
tako je ostalo do kraja.Zato vjerujem da čovjek nigdje teže
ne umire nego kada je daleko od rodne zemlje.
Prilikom umiranja iseljenika kao da u njegovoj svijesti
nema ničega između njegovog početka i kraja.Tada, na
kraju života, on se sjeća i pominje samo njegov početak.
Kao da je sve ostalo izbrisano, sjeća se najviše svog rodnog
mjesta, roditelja, majke.Tada želi da vidi svoj kraj, da se
napije vode sa onog svog izvora, da sjedne pod hladovinu
drveta pred rodnom kućom, najede se one zdrave staro-
krajske hrane, vjerujući da bi pobjedio smrt.Zbog toga
često zavještaju svoju mukom zarađenu ušteđevinu za
nešto ili nekoga u rodnoj zemlji.nostalgija je i jedan od gla-
vnih izvora brige i rodoljublja iseljenika za rodnu grudu.
Sahrane u iseljeništvu su posebni rituali.Tu se, bez ob-
zira na međusobne odnose, najčešće okupi čitava kolonija,
a često dođu rodbina i prijatelji iz drugih mjesta.Pokojnik
247
se zasipa vijencima i cvijećem. (...) Pokojnici se redovno

balzamuju i ostavljaju „vječno kao živi“ u sjedećem ili le-
žećem stavu.Karakteristično je i to da sve od najbogatijih
do najsiromašnijih pokojnika pogrebnici našminkaju tako
da izgledaju nestvarno lijepi, kako nikada u životu nijesu
izgledali.“ (Milena Šotra Gaćinović: Viđenja iz iseljeničkog
života u americi, Beograd, 1990)
i Milena je bolovala od nostalgije pa je bez prestanka
jadikovala i nagovarala muža na povratak vjerujući da
„obećana“ zemlja nije pravo mjesto za njih. nakon šest go-
dina u dalekom svijetu ( „dugih kao šest vijekova“) vratili
su se u Jugoslaviju 1932. godine, prvo u tada zapušteno,
prljavo i konzervativno Skopje u kojem je sveštenički
posao bio posve drugačiji nego u americi, sa mnogo više
rada i još više ograničenja i zabrana.ipak, u Skopju je
upoznala nekoliko izuzetnih intelektualaca, između osta-
lih i pisca i filozofa anicu Savić-Rebac, ženu koja je tada
važila za jednu od najobrazovanijih žena u Jugoslaviji.
anica je izučavala i prevodila Tomasa Manna, dopisivala
se s njim i o tome rado pričala. O „Pretplatonskoj erotolo-
giji“, grčkim bogovima i mitsko-poetskom znala je govoriti
opširno, na svoj, laiku teško shvatljiv način.
nakon dvije godine boravka u Skopju Vojislav Gaćino-
vić je izabran za narodnog poslanika u narodnoj skupštini
i porodica se preselila u Beograd. Taj kratkotrajni povra-
tak u Beograd povezao ih je sa revolucionarnim komuni-
stičkim pokretom i odredio budućnost. Milenina tri brata,
kao i muževljev brat već su bili komunisti pa kuća bračnog
para Gaćinović postaje sastajalište mladih komunista i in-
telektualaca, a u dostupnoj literaturi Milena je „odjednom
našla put i odušak za sve gdje je dotad kao žena iz patri-
248
Milena Šotra
jarhalnog svijeta bila potiskivana.“ Milenin muž dovodi

kući i školovane slikare i njihov utjecaj će biti presudan na
slikarsko opredjeljenje njegove supruge. Bili su to Jovan
Bijelić i Petar Dobrović koji su već tada u Beogradu imali
svoje škole-kurseve. Milena je pohađala onaj Dobrovićev,
na Kolarčevom univerzitetu. „Pozivao me je i Bijelić i čitao
svoje stihove. On je i pesme pisao! ali, meni se više dopa-
dalo Dobrovićevo slikarstvo. On mi je u slikanju ljudske fi-
gure pružio najbolji temelj. ipak, intimno mislim da je
Bijelić nesebičnije prenosio svoja znanja na učenike, a Do-
brović je, pored svega, bio malo na odstojanju.“ (R.Toma-
šević: „Portreti, pejzaži i sećanja“, TV novosti, Beograd,
25.07.1975)
Slikanje kod Dobrovića nije izučila do kraja jer je po
nalogu Partije trebalo da ode u ameriku i među našim ise-
ljenicima širi napredne ideje. Prvo je otišao muž, a Milena
sa dvoje male djece i izrazito skromnim materijalnim sred-
stvima u septembru 1938. godine stigla u Pariz. Radila je
u Udruženju jugoslovenskih studenata koje je u neku ruku
predstavljalo protutežu tamošnjim fašističkim organiza-
cijama.Kad se malo snašla nastavlja svoje studije slikar-
stva i zajedno sa Vojom Dimitrijevićem, pohađa časove
slikanja kod izvanrednog pedagoga slikara andre Lhota.
Doživjela ga je kao neiscrpnu riznicu znanja. Po cijeli dan
radila je kod njega u školi, a uveče odlazila da crta u školu
Gran Sumije, gde se radilo bez instruktora. Uvijek je govo-
rila da je od Lhote-a mnogo naučila i još godinama kasnije
žalila što nije mogla duže ostati u njegovoj školi. iako u iz-
razito teškim materijalnim uslovima, sa crvenim žigom na
dozvoli za boravak u Parizu zbog političke angažovanosti
u antifašističkim akcijama uspjela je završiti tu školsku go-
dinu nastojeći da ne propusti ni jedan jedini dan.
249
U Parizu su tada boravili Lubarda, Peđa Milosavljević,

Danica antić, Milena Barili-Pavlović, Rajka Merčep, Mirko
Kujačić, Sabahudin Hodžić, Stevo Bodnarov… Osim slikara
upoznala je i mnoge nove drugove-komuniste koji su tu
živjeli ilegalno. Jedan od njih bio je Mustafa Golubić (Sto-
lac, 1889 - Beograd, 1941), čovjek nevjerovatne biografije,
između ostalog bivši apisovac, poznati revolucionar, so-
vjetski obavještajac (1944. godine proglašen za narodnog
heroja Sovjetskog Saveza), u to vrijeme funkcioner Komu-
nističke internacionale.
„Ranije se nismo poznavali. Hteo je da me vidi, jer smo
zemljaci, rođeni u susednim selima. Mislio je da sam skoro
bila u Hercegovini, pa je mislio da će od mene nešto čuti i
o svojoj porodici – Kako mi je majka?- bilo je prvo što me
upitao. i u njegovom oku se zablistala suza. Ja nisam ni
znala njegovu majku, nisam znala ni da li je živa. i bilo mu
je mnogo teško što ne mogu ništa da mu kažem. Videla
sam koliko pati za svojima. Mustafa je poznavao mog oca
i to je bio jedan od razloga što je hteo da me vidi. – Otac ti
je pošten čovek.- rekao je – znam da je spasio glavu Mu-
hamedu Mehmedbašiću. nemoj da obrukaš svoga oca.-“
(R.Tomašević: „Portreti, pejzaži isećanja“, TV novosti, Beo-
grad, 25.07.1975.)
i Milena Šotra-Gaćinović nije obrukala svoga oca. Ra-
zumjela je bol i čežnju neustrašivog Mustafe Golubića za
majkom i nošena onom Mustafinom suzom zaputila se u
Hercegovinu da nađe nanu nuru.“Kad sam krenula za Ju-
goslaviju dao mi je svoju najnoviju fotografiju, iako je vrlo
dobro znao koliko bi ona bila dragocjena francuskoj, ju-
goslovenskoj i i drugim policijama.Međutim, bio je siguran
da je neću zloupotrijebiti.na njoj je ćirilicom napisao „Sin
250
Milena Šotra
svojoj dobroj, miloj i nežnoj majci“.

Osim te fotografije, koju sam stavila između dva lista
džepnog francusko-srpskog rječnika i slijepila ih, Mustafa
je skinuo svoj sat sa ruke, da ga predam Mehi, sinu njego-
vog brata ahmeta koji je u zatvoru ubijen.Taj sat Meho i
danas nosi.Meho je živio sa Mustafinom majkom, kojoj je
on, po starom običaju, poslao kafe, šećera i nešto para.
Mustafina majka je stoički, bez suza koje su joj presu-
šile od životnih nedaća, sa dostojanstvenim mirom čekala
da joj saopštim najgore.Staložena je bila i kada sam joj
prenijela njegove pozdrave.najposlije sam je fotografisala
samu, pa sa Mehom i sa mnom, da ponesem Mustafi.Ona
je samo ponekad pomilovala sat na Mehinoj ruci, koji je
Mustafa poslao, govoreći: - i veliš ovo je sa njegove ruke?“
(Milena Šotra Gaćinović: Viđenja iz iseljeničkog života u
americi, Beograd, 1990)
Po povratku u Pariz srela se sa Mustafom na jednom
groblju i tada ga je vidjela posljednji put:.„Golubić je bio
duboko potresen kad sam mu pružila fotografiju majke.
Taj čovek od čelika, kojeg su kasnije gestapovci u Beogra-
du mučili i ubili, a da nisu doznali ni njegovo ime, a kamoli
šta drugo, zaplakao je tada kao dete.“ (R.Tomašević: „Por-
treti, pejzaži, sećanja“, TV novosti, Beograd, 25.07.1975.)
Mustafa Golubić je taj događaj ispričao ovako: „Milena
je fascinantna! – i pomen te dame izlečilački bi me razne-
žio. – Sa porodicom se zaputila u ameriku planirajući da
izvesno vreme provede u Parizu i okonča započete studije
slikarstva. Uspostavila je kontakte sa mnogim našim stu-
dentima, kada sam rešio da je potražim. (Odvajkada sam
bio dobar sa njenim ocem, a muž, Vojislav, rođeni je brat
mog velikog druga i saborca Vladimira Gaćinovića.) ne
251
znam šta mi je naspelo pa sam je, iz čista mira, odmah po

upoznavanju, upitao kako mi je majka, našta je mi je ona,
gotovo se izvinjavajući, rekla da mi majku nije upoznala,
niti je čula kakvu novost o njoj. Uočivši mi suze u očima
neš`mi verovati, ostavila je decu samu u Parisu, i otputo-
vala vozom za čapljinu! Pronašla mi je majku, i fotografi-
sala je onako ponosnu, u dimijama, i ja sam se na tim
fotografijama sit isplakao kad sam ih video! Sreća u ne-
sreći je da je Milena iz Hercegovine donela po bocu raki-
štine od košćele iliti bostana i likera od smokava i murava,
da vratim prisustvo i daha i duha! ih, da nam je sada, go-
dinu ti ljubim, koji gutljaj, žgaravicu da speremo! (…)
(Milan Janković: Dosije Golubić, /Mustafa Golubić- PRi-
LOZi Za (H)iSTORiJU anaRHiZMa/, novi Sad, 2016.)
Pasoš Milene Šotre-Gaćinović već tada je bio ispunjen
crvenim mastilom, što je značilo da je „crvena“ i da policija
na nju obrati pažnju. i pored opasnosti od hapšenja, dru-
žila se sa ilegalcima tako da iz tog vremena potiču i onaj
slavni i vjerni portret Veljka Vlahovića i portret ive Lole
Ribara. inače, „grad svjetlosti“ pamtila je po tome što se
tamo „nagladovala za čitav život“.
nakon dugog čekanja izlazne vize, krenula je za SaD
u oktobru 1939. godine.U americi su po partijskom zada-
tku, a pod plaštom crkve koristili veze i ugled stečen pri-
likom ranijeg boravka u SaD pa su uspjeli prodrijeti u
prave crkve koje su bile tvrđave. Znalo se, ko je imao
crkvu, imao je čitavu koloniju, tako da su te crkve pred-
stavljale prave bunkere za odbranu svega reakcionarnog,
bile su uporišta u borbi protiv napretka i demokratije.
Poznati komunisti u iseljeništvu tu nisu smjeli ni priviriti,
a kamoli nešto raditi.
252
Milena Šotra
Hercegovačka avlija, ulje na platnu 61,7x48, 1979 g.
Radila je na osnivanju mnogih naprednih klubova i

društava, bila potpredsjednik Matice iseljenika, član Sa-
veza za iseljenička pitanja, publicista, član redakcije naših
novina, pisala za brojne listove u SaD i Kanadi, nekad pod
pseudonimom, nekad pod punim imenom, a sarađivala je
i sa istaknutim revolucionarima. Uz gotovo bezbrojne po-
litičke i privatne obaveze ipak nije zapostavila svoju naj-
veću ljubav – slikarstvo. Druži se sa ukrajinskim
avangardnim vajarom aleksandrom arhipenkom koji joj
je puno pomogao u slikarskom radu i doprinio razvoju ko-
lorističkog osjećanja. na njegovoj slikarskoj školi u Wood-
stoku provela je dvije godine, a to prijateljstvo je porodici
pomoglo u najtežim trenucima. naime, u new Yorku, u
svojoj parohiji bračni par Gaćinović diže glas protiv faš-
253
izma i jugoslovenskih izdajnika pa Fotićevi ljudi usred

zime zakivaju vrata crkve i „crvenog sveštenika“ i„crvenu
popadiju“ zajedno sa djecom izbacuju na ulicu. Mužu Vo-
jislavu oduzeta je ne samo parohija nego i sveštenički čin
tako da porodica ostaje bez sredstava za život. Osim toga,
oboje su ih optužili kao komunističke agente te tražili od
američkih vlasti da ih deportuju u Jugoslaviju. Poslije su-
đenja u new Yorku, raspop Vojislav Gaćinović preuzima
crkvu Sv. Đurđa u Pitsburgu koja je smatrana nelegalnom
i uskoro prozvana Titovom crkvom. Fašistički agenti, dou-
šnici i propagandisti napadaju „crvene suknje“, Milenu na-
zivaju „Popadija Staljinovna“, pokušavaju onemogućiti
proslave Prvog maja i Dana žena. Milena se dalje bori,
crkva je pretvorena u trezor, u skladište lijekova, hrane,
obuće. i kad je i „Titova crkva“ bila pred zatvaranjem ar-
hipenko uspijeva isposlovati da Milena dobije stipendiju
za školu primijenjenih umjetnosti na odsjeku za studije
kostima na akademiji u new Yorku. Bila je dobra studen-
tica i često izlagala, ali ubrzo je morala prekinuti školova-
nje jer je počeo Drugi svjetski rat. Saznala je da su joj
roditelji ubijeni već prvih dana okupacije, dom razoren,
sestra i braća su u šumi. čim je čula da je osnovan aFŽ u
Jugoslaviji pokrenula je osnivanje Udruženja demokrat-
skih Srpkinja u americi. Program ovog udruženja zasno-
van je na istim principima kao i aFŽ. Godinama je kao
sekretar rukovodila radom „Demokratskih Srpkinja ame-
rike“ i putovala po SaD i Kanadi; uređivala je glasnik ovog
odbora i sarađivala slikom i rječju u mnogim naprednim
listovima širom amerike i Kanade, a u propagandni rad je
uključila i znatan dio naših umjetnika koji su u to vrijeme
živjeli i stvarali u americi. Od radnica koje su radile teške
poslove u fabrikama napravila je prvi ženski hor koji je
254
Milena Šotra
pjevao partizanske i ruske pjesme. nekoliko dana poslije

zasjedanja antifašističkog zasjedanja žena u Jajcu 1943.
godine hor je radnicima čeličane u Pitsburgu otpjevao:
„na Kordunu grob do groba…“ Bio je to početak velike ak-
cije za prikupljanje pomoći koja će biti upućena narod-
nooslobodilačkoj vojsci i narodu.
Bila je jedan od osnivača Matice iseljenika Srbije, njen
prvi dvogodišnji sekretar i član redakcije njenog časopisa,
član Glavnog odbora i redakcije publikacija Matice iselje-
nika BiH, saradnik Matice iseljenika Hrvatske, saradnik
enciklopedije Jugoslavije za srpsko iseljeništvo u SaD,
član KPJ od 1939. godine, sarađivala u naprednoj štampi
jugoslovenskih iseljenika u SaD i Kanadi i uređivala „Vjes-
nik“, organ američkih Srba za pomoć Jugoslaviji.
Vrijeme posvećeno slikarstvu osjećala je tada kao
ukradeno, oteto od vremena potrebnog za važnije stvari i
obaveze. Slikala je ulja, uglavnom portrete i pejsaže, a naj-
više je radila crteže, ilustracije, opreme knjige, čestitke,
plakate i drugi propagandni materijal za potrebe radni-
čkog pokreta. U Somersetu je imala i jednu izložbu, prvu i
zadnju u SaD. Kritika je pisala da je „slikajući te predjele
imala na umu svoju zemlju jer pejzaži izgledaju kao da su
rađeni u Bosni.“
Sa prvom grupom iseljenika-povratnika iz SaD i Ka-
nade vratila se u oslobođeni Beograd, gdje se aktivno
uključila u javni i politički život. Radila je u TanJUG-u, pa
u Sekretarijatu za inostrane poslove. Penzionisala se
1960. godine i tek tada se potpuno posvetila slikarstvu.
Osnovala je grupu „8.mart“ i s njom često izlagala; bila je
član Udruženja likovnih umjetnika Srbije.
Likovni kritičari ističu da „slikarstvo Milene Šotre pri-
255
pada dubokoj i istančanoj čulnosti, jednoj prefinjenoj di-

namici boja, gdje je, zna se, dominantna zelena – boja ne-
retve. (…) na njenim platnima, inače, dosta je oslikana
voda zbog, kako sama kaže, neugašene žeđi koju je poni-
jela iz Hercegovine, pa tako i sve rijeke, i Dnjepar, i Sena, i
mora i jezera imaju boju neretve.
„iako je moj brat Branko sebe našao u grafici, ja ništa
ne mogu da zamislim bez boje. Vuče me neodoljivo rodna
Hercegovina, Radimlja sa svojim stećcima, rascvjetali
šipci… U nju navraćam često i želim da je likovno iskažem.
Tamo se vraćam po djetinjstvo, po nešto što sam prije
mnogo godina ostavila. S njime sam, često, u mislima ži-
vjela u americi. Zato su, vjerovatno, i moja platna vedra
kao nebo hercegovačko.“ („Oslobođenje“, Sarajevo, 17.05.
1969. u razgovoru sa Cicom arnautovićem)
Rascvjetali šipci su i česta tema Mileninih slika. Sjećala
se da je Skender Kulenović odnio svježu sliku procvjetalog
šipka i, za uzvrat, obećao poslati „Sonete“.
Penzionerske dane provela je neumorno slikajući, kao
da je htjela nadoknaditi sve one godine u kojima to nije
mogla. Putovala je i slikala, četkicom „zapisivala“ predjele
kroz koje je prolazila, družila se sa starim i novim prijate-
ljima koje je portretisala pa im poklanjala te portrete. a
neki od njih imali su i slikarskog talenta kao npr. Mak Diz-
dar za kojeg tvrdi da je imao mnogo talenta za slikanje pa
je i njoj otimao četkicu iz ruke; Veljko Vlahović, „kome nije
dostiglo vremena da se iskaže“, također je imao dara za
crtanje i nekoliko puta joj je rekao da će se posvetiti crta-
nju kad ode u penziju.
Kad se umori od slikanja, uzimala je olovku u ruke i u
256
Milena Šotra
male (kao neretva zelene) školske tekice ispisivala svoje

godine iz amerike. nije pisala uspomene nego je radila na
knjizi o naprednom radničkom pokretu među našim ise-
ljenicima u americi.Zapisivala je sve što je znala i preži-
vjela jer je smatrala da je malo knjiga o tome napisano, a
u nekim napisanim ima mnogo neistina ili su mnoge istine
zatajene. „Koristeći sačuvanu obimnu dokumentaciju, u
ovoj knjizi dajem svoja viđenja naših ljudi i vremena samo
kao prilog istoriji našeg rodoljubivog iseljeništva u ame-
rici, neraskidivo vezanog za rodnu zemlju. Kao prilog, da
se sazna gde se ne zna i otrgne od zaborava bar nešto od
djelatnosti tih naših ljudi i njihovih organizacija, o napo-
rima da iz dalekog svijeta pomognu svoju otadžbinu. Sma-
tram, ako to ne bih učinila da bih se ogriješila i da bi bilo
kao kad je Branko Ćopić korio mog zemljaka Simu Radića
što ne piše o ratnim strahotama u Hercegovini:
„Jer, druškane moj, ne zapisalo se – ne desilo se“. Od
toga ogromnog materijala nastala je knjiga „Viđenja iz ise-
ljeničkog života u americi“, Vojnoizdavački i novinski cen-
tar, Beograd, 1990 (knjiga 381 – Ratna prošlost naroda i
narodnosti Jugoslavije).
Rodnu kuću u Pješivcu, braća i sestre Šotra davno su
obnovili i poklonili za školu. Početkom osamdesetih pi-
sala je Galeriji ULUBiH, pod čijim se patronatom nalazila
galerija Branka Šotre sa ponudom da Stocu pokloni svoju
zaostavštinu od 50 slika i sve što bude stvorila dok je živa
(to su mahom slikarski putopisi sa tri kontinenta), ali od-
govor nikad nije dobila.
„…čujem da od Galerije nije ostao ni kamen na ka-
menu!? i, nakon tri decenije, to doživljavam kao Brankovu
drugu smrt. Jer, sve smo rodnom Stocu dali što je iza njega
257
ostalo. čula sam da je samo ikonostas iz čapljinske crkve,

koji je radio tridesetih godina, sačuvan i odnesen u Zagreb.
inače, Branko je umro 1960. u Švajcarskoj. Poluživog sam
ga odvela tamo, na operaciju. a, ubrzo se i vratila, noseći
tek urnu s njegovim pepelom. nakon toga sam se penzio-
nisala, nisam više mogla…“ (Milena Šotra – ram za sliku
šarma, autor: Minja Bojanić – STOLaClook; 18.09.2012-
arhiva)
Tokom ratnih godina u Bosni i Hercegovini 40 svojih
slika prodala je na aukciji i svaku paru poslala tačno na
adrese prijatelja, poznanika, unesrećenih i obezdomljenih
u Bosni i Hercegovini.
Prva slikarka Hercegovine umrla je 2003. godine.
Uspomenu na Milenu i Branka Šotra danas čuva Gale-
rija legata Milene Šotre u Muzeju Hercegovine u Trebinju.
Galerija sadrži 24 umjetničke slike sa motivima Hercego-
vine i „Putopis po Rusiji“ te 15 grafika slikarkinog brata,
čuvenog grafičara Branka Šotre.
258
259
nasiha Kapidžić-Hadžić
260
naSiHa KaPiDŽiĆ-HaDŽiĆ
PJESNIKINJA RIJEKE, CVIJEĆA I TRAVE
U predvečerje Drugog svjetskog rata, jedna djevojčica

provodila je svoje dane u bašči lijepe roditeljske kuće uz
obalu Vrbasa i „razgovarala“ sa biljkama i pticama. Braći i
sestrama opisivala je šumu koju oni nisu vidjeli, a bila im
je pred očima i „prevodila“ priče koje su joj ispričale živo-
tinje iz te šume…. Zbog bolesti nije se mogla igrati s dje-
com pa je iz svoje avlije gledala „most vezan žicom svilenom,
tankom, u sedam boja tkan…“, pronalazila „skrivenu priču“,
prisustvovala predstavi „Maskenbal u šumi“, divila se kako
„lete,lete laste“ itd. Još prije škole naučila je čitati i pisati
te je, prema sjećanjima njene sestre Bebe Kapidžić, već
tada tvrdila da piše pjesme. Ta djevojčica iz bašče je na-
siha Kapidžić, kasnije pjesnikinja, prozni pisac i urednik.
nasiha Kapidžić, „pjesnikinja rijeke, cvijeća i trave“ ro-
đena ju Banjoj Luci 1931. godine. Do studija je živjela u
rodnom gradu, u Beogradu je završila studij književnosti
i neko vrijeme predavala u banjalučkoj gimnaziji. Udajom
za Bracu hadži Osmanića, profesora ruskog jezika, postala
je nasiha Kapidžić-Hadžić. Šezdesetih godina prošlog sto-
ljeća preselila je u Sarajevo i radila kao urednik u Obra-
zovnom i Dječijem programu Radio Sarajeva. Potom je
prešla u izdavačko preduzeće „Veselin Masleša“, u kojem
je sve do penzije bila urednik edicije za djecu i omladinu.
Vodila je sada već legendarnu dječiju biblioteku „Lasta-
vica“, koju je 1954. godine osnovao „bosanskohercegova-
čki andersen“ – ahmet Hromadžić (Bosanski Petrovac,
1923 – Sarajevo, 2003).
261
Pjesnikinja čije stihove poznaju i vole mnoge genera-

cije bosanskohercegovačkih đaka pisala je poeziju za
djecu, poetsko prozne zapise, dramske tekstove, kritike i
eseje o dječijoj književnosti. Pjesme i priče nasihe Kapi-
džić-Hadžić objavljuju se u mnogim literarnim izborima,
domaćim i stranim antologijama,zastupljene su u čitan-
kama i školskoj lektiri, prevedene na mnoge jezike. njeni
dramski tekstovi izvođeni su na radiju i u pozorištu.
Ljubavi prema svojim gradovima, rodnoj Banjoj Luci
i izabranom Sarajevu nasiha Kapidžić-Hadžić ovjekovje-
čila je pjesmama o njihovim mostovima. Banja Luka je do-
bila „Vezeni most“, a Sarajevo pjesmu „Kozja ćuprija“.
„Kada prelaziš preko ovog vitkog, visoko do svjetlosti iz-
vijenog mosta, mosta koji je „vezan žicom svilenom, tan-
kom, u sedam boja tkan“, da što čistije i ljepše, što lakše i
snovitije dođeš do svoje sunčane obale odakle ti se uka-
zuje čitav svijet, svi putevi, i novi blistavi mostovi kojima
ćeš prelaziti, kao i sve stanputice koje mogu da te zavedu
i hod ti zatamne. (…)“ a kad stignemo do pjesme „Kozja
ćuprija“, čini nam se da i sada vidimo one dvije divokoze
koje su na tom mjestu splele rogove i tako se okamenile.
To je“ Kozja ćuprija, to je mostić kriv, za koji se priča da je
bio živ“. To je malo remek-djelo pjesničko, pjesma-slika, ili
slika koja je stihovima islikana tako da može da bude i sli-
karsko djelo.To je slika toliko živa da nam se čini da se još
događa njeno dramatično nastajanje: „U koštac se hvatale,
napregle svu moć, iskrama iz rogova, zapalile noć.“(Veli-
mir Milošević: „Poezija slika, zvukova i boja“-predgovor za
knjigu: nasiha Kapidžić-Hadžić: „Vezeni most“, priredio
Velimir Milošević, Sarajevo, 1996.)
262
Za svoj rad dobila je niz nagrada i priznanja, između

ostalih: Dvadesetsedmojulsku nagradu, Šestoaprilsku na-
gradu grada Sarajeva, nagradu Zmajevih dječijih igara, na-
gradu „Veselin Masleša“ koju dodjeljuje grad Banja Luka,
dvije godišnje nagrade izdavačkog preduzeća Svjetlost.
Umrla je u Sarajevu
1995. godine. Godinu
dana nakon smrti pjesni-
kinje, BH Pošta je štam-
pala poštansku marku s
njenim likom.
U Sarajevu postoji ulica
s imenom nasihe Kapi-
džić-Hadžić.
Rodna kuća nasihe
Kapidžić-Hadžić,zajedno s
avlijom i baščom, progla-
šena je nacionalnim spo-
menikom Bosne i Herce- Poštanska marka sa
likom nasihe Kapidžić-Hadžić
govine. Kuća je izgrađena
u 18. ili početkom 19. stoljeća, a nasihin otac kupio ju je
od Muhamed bega Kulenovića, 1920. godine. U kući se na-
lazi spomen soba pjesnikinje s očevom i njenom bibliote-
kom, njenim knjigama i književnim nagradama. U avliji
Kapidžića kuće od 2003. godine održavaju se susreti Ba-
njalučana „Vezeni most“. U čast pjesnikinje i njene poznate
pjesme ova manifestacija okuplja pjesnike iz Bosne i Her-
cegovine i regije, njegujući lijepu riječ i okupljajući prija-
telje rasute po svijetu. Manifestacija uvijek počinje u
dvorištu rodne kuće pjesnikinje. Stihovi iz pjesme „Vezeni
most“ ispisani su na tabli rodne kuće nasihe Kapidžić-Ha-
263
džić, postavljene „u povodu stogodišnjice bošnjačke

zajednice kulture „Preporod“, 4. decembra 2003. godine.
Postavljanje spomen-ploče organizovala je Zajednica
udruženja građana Banja Luka, koja je 2009. godine po-
krenula i književnu nagradu za autore poezije za djecu.
Da pjesnikinja i njena poezija ne budu zaboravljene,
pobrinuo se i Šimo ešić, pjesnik za djecu, pripovjedač,
dramski pisac, novinar i izdavač koji je osnovao Među-
narodni dječiji festival „Vezeni most“ . Festival se od 2003.
godine održava u Tuzli i na njemu se dodjeljuje nagrada
„Mali princ“ za najbolju dječiju knjigu u regiji i istoimena
nagrada za stvaralački doprinos razvoju dječije književno-
sti u Bosni i Hercegovini. Odnedavno Festival ima i svoju
himnu „Vezeni most“ koju je komponovao zenički kan-
tautor Haris abdagić.
264
KOZJA ĆUPRIJA
Kroz duboki klanac
mala rijeka protiče;
bučno se oglašava,
o kamenje spotiče.
na njoj samo jedan most;

čudno propet, kriv.
Priča kaže: - nekada,
on je bio živ.
Priča kaže: - nekada,

u vremena stara,
divokoze dvije
sišle s kamenjara.
a kada su plitku
rijeku preći htjele,
na istom se mjestu
rogovima splele.
U koštac se hvatale,
napregle svu moć;
iskrama iz rogova
zapalile noć.
Godinama tako
na rijeci se borile,
a jednog se dana
u kamen pretvorile.
To je Kozja ćuprija,
to je mostić kriv,
za koji se priča
da je bio živ.
265
Bahrija nuri-Hadžić
266
BaHRiJa nURi-HaDŽiĆ
NAŠA PRVA OPERNA DIVA
„Sjećam se jednog proljeća u Mostaru. Grad obasjan

divnom sunčevom svjetlošću, zelenkasto-plava neretva,
aleje pune zelenila i behara…Ljudi vedri, razdragani, du-
hoviti… Ja izlazim iz kuće, a gospođa almasa sa svoje tri
kćeri, sve elegantne i dotjerane, šetaju alejom. njihova je
majka bila, sjećam se, u plisiranoj haljini od bijelog žor-
žeta, pa su mnogi pitali: Je li ono primadona?“ (prof. Lju-
bica Tuta-Ljubojević).
Žena u plisiranoj haljini nije bila primadona, ali jeste
bila majka buduće, svjetski slavne primadone Bahrije
nuri Hadžić. Bahrija je najstarija od četiriju kćerki
Osmana i almase nuri-Hadžić, rođene Sokolović. Otac
Osman, čuveni mostarski književnik i istoričar (Mostar,
1869 – Beograd, 1937), studirao je u Zagrebu, Beču i
Rimu. Školovao je sve svoje kćerke: nadžida je završila
pravo i bila dugogodišnji sudija u Mostaru, Rabija je stu-
dirala njemački jezik u Beču i Beogradu te radila kao pro-
fesor njemačkog jezika u mostarskoj gimnaziji, a poslije
kao prevodilac u preduzeću „Soko“. Osim toga, Rabija je
sakupila naše narodne izreke i poslovice koje su objav-
ljene u Zagrebu. Šemsa je mlada umrla .
Bahrija je rođena 1904. godine u Sarajevu, u kojem je
pohađala školu sve do 6. razreda, a ljeta provodila u Mo-
staru. Sve sestre učile su svirati klavir, a Bahrija i violinu:
„imala sam prekrasno djetinjstvo, vrlo srećno! Zato sam
valjda uvek vedra!? (…) Da, sve 4 smo učile klavir, već sa
6,7 godina. To su naši roditelji forsirali. a ja još i violinu.
267
Međutim, verovatno sam bila netalentovana, pa sam vio-

linu posle nekoliko godina ostavila, a u klaviru sam napre-
dovala i upisala se u Pragu na Konzervatorij.“
Poslije Prvog svjetskog
rata, otac je imenovan viso-
kim činovnikom u Ministar-
stvu vjera tadašnje kraljevske
vlade i porodica seli u Beo-
grad. Svojim ugledom, kultu-
rom i položajem odmah ulazi
u „visoko društvo“ što je tada
značilo da su mu bila otvo-
rena vrata i u najviše krugove.
Jedan neprovjeren podatak
navodi da je majka almasa
bila dvorska dama. U Beo-
gradu Bahrija pohađa muzi-
čku školu“Stanković“ i pjeva u ženskom učeničkom horu.
Tamo ju je čula i profesorica pjevanja ivanka Milojević,
koja je „prepoznala glas za opernu scenu“. nagovorila ju
je da, umjesto klavira, počne učiti pjevanje i uzela je u
svoju klasu. nakon godinu dana Bahrija je dobila stipen-
diju Ministarstva prosvete i otišla u Beč, na akademiju za
muziku i scensku umjetnost.
„Tako, vidite, roditelji su plaćali časove francuskog i
nemačkog, računajući da ću biti nastavnica, i dok smo ži-
veli u Sarajevu, nisam nikada zapevala. a u Beogradu
otkriše u meni pevačicu“, objašnjavala je Bahrija nuri-Ha-
džić.
iako u Sarajevu nije nikad zapjevala (tj. pjevala je ka-
snije kao slavna primadona), ovaj grad je na neki čudan
268
način obilježio profesionalnu karijeru Bahrije nuri-Ha-

džić. Kao djevojčica od desetak godina, prvi put u životu
slušala je „Tosku“. Gostovala je zagrebačka opera u Sara-
jevu i stric ju je odveo u narodno pozorište . Bila je impre-
sionirana onim što se događalo na sceni. Jedino što je
djevojčici kvarilo užitak bilo je to što stalno pjevaju. „ Pi-
tala sam: hoće li prestati da pevaju? Volela bih da govore.
Više bih razumela.“ U vrijeme svoga prvog susreta sa ope-
rom Bahrija je pohađala renomiranu muzičku školu Ma-
ćejovskog, ali je učila klavir i nije ni pomišljala na pjevanje.
i onda se ta opera u kojoj nije valjalo samo to što pjevaju
provlačila kroz cijelu njenu karijeru: na audiciji je pjevala
„Tosku“, debitirala u Beču s „Toskom“ 1929. godine i na
kraju, odlazeći iz Švicarske 1932. godine, opet je pjevala
„Tosku“.
na akademiji u Beču studirala je u klasi poznatog pe-
dagoga Lierhammera i ostala pet godina. na završnim
ispitima (a to su bile predstave koje su se davale u teatru
akademije, na kojima je bila prisutna i bečka kritika) pje-
vala je drugi čin „Toske“ i „Djevojke sa zapada“ od Pucci-
nija. nakon svega nekoliko dana dobila je ponudu za
Bernsku operu i potpisala ugovor na 3 godine za melo-
dramski fah. Osim „Toske“ u Bernu je pjevala „aidu“, „Fi-
garovu ženidbu“, Donu anu u „Don Huanu“, Salomu, elzu
u „Lengrinu“, evu u „Meistersingerima“… Bern nije bio
samo početak jedne sjajne profesionalne karijere, bio je
to početak i jedne velike ljubavi. U Bernu je Bahrija upoz-
nala dirigenta Waltera Herberta, čovjeka ogromne kulture,
koji je po mnogim mišljenjima, najzaslužniji za izgrađiva-
nje njene operske ličnosti i repertoara. njihova saradnja i
zajednički život zapravo su vrijeme njenog najvećeg
umjetničkog uspona. njegovo pravo ime bilo je zapravo
269
Walter Seeligmann i poticao je iz bogate, bankarske poro-

dice Jevreja iz Frankfurta. Zbog progona Jevreja u njema-
čkoj otišao je u ameriku krajem tridesetih godina 20.
stoljeća. iako je i njoj osigurao put i nagovarao je da odu
zajedno, Bahrija je odlučila ostati. i svi njegovi kasniji po-
kušaji da je dozove ostali su bezuspješni. On je u americi
produžio vrlo uspješnu karijeru kao dirigent u San Fran-
cisku i kasnije direktor Houston Opere u Texasu. Cijeli
život su ostali u kontaktu, a u jednom intervjuu za „Sued-
deutsche Zeitung“ (09.11.1990.), tada već osamdesetgo-
dišnjao primadona ispričala je: „Kad sam ga vidjela, ostala
sam bez teksta. Pozdravio me je, a i njegov pogled je sve
govorio. (…)Ja sam njega zvala „Walt`r“, on mene „moje di-
jete“. Bio je 5 godina stariji, miran (…), uvijek je za mene
bio tu, i onda kad smo se razišli. Moram vam reći, do nje-
gove smrti i do moje smrti on ostaje moja ljubav.“
Dok su bili zajedno svaki dan joj je pisao pisma, ana-
grame, ljubavne ceduljice i sve to je „nezaboravna Salome
i neprevaziđena Lulu“ čuvala u ladici svoje biedermeier
komode u malom stanu u Beogradu. nakon razlaza vidjela
ga je samo još jedanput i to najvjerovatnije tajno.
Walt`r je umro 1975. godine u americi.
Tokom studija u Beču i angažmana u Bernu, Bahrija
nuri-Hadžić bila je u stalnom kontaktu sa kompozitorom
i dirigentom Stevanom Hristićem (1885-1958), direkto-
rom Beogradske opere i odmah po isteku ugovora sa Ber-
nom, Hristić ju je doveo u Beogradsku operu. novi
beogradski početak bio je veoma buran. Debitirala je u
„Salomi“ Richarda Straussa, ali je već zakazana premijera
odgođena za dva mjeseca zbog pritiska javnosti. U to vri-
jeme na Terazijama je trebao biti postavljen Meštrovićev
270
kip „Golog mladića“ i konzervativni krugovi su započeli

kampanju protiv „golotinje usred Beograda“. Usred kam-
panje procurila je vijest da je rad na operi „Saloma“ već
dobro odmakao. Problem je bio u tome što se u „Salomi“
igra „Ples sedam velova“ i što poslije sedmog vela Saloma
ostaje gola na pozornici. Odmah je zaboravljen „Goli mla-
dić“ i konzervativni krugovi ojačani crkvom bavili su se
„Salomom, objašnjavajući da ta opera sa libretom Oscara
Wildea (1854-1900) vrijeđa dostojanstvo crkve, iskriv-
ljuje biblijsku legendu o svetom Jovanu i vrijeđa beograd-
sku javnost. na optužbe su uskoro odgovorili muzički
kritičari, kulturni radnici, književnici i novinari pa se sve
nekako umirilo. Rezultat ove burne polemike jeste za dva
mjeseca odgođena premijera i ogroman interes javnosti
za predstavu, tako da se za kartu stajalo u redovima po
nekoliko sati. Kritike su bile sjajne i predstava je još dugo
ostala na repertoaru. inače, na vlastiti zahtjev, u svakoj
svojoj „Salomi“, čuveni je „Ples sedam velova“ Bahrija uvi-
jek igrala sama, bez dublera, što je publiku i kritiku pose-
bno oduševljavalo. Samo taj ples bio je sasvim dovoljan da
se dođe na predstavu i uživa u „glasu i stasu“ slavne Bo-
sanke Bahrije nuri-Hadžić.
Dok je još bila vezana ugovorom s Beogradskom ope-
rom, menadžer Lasarsky iz Beča poslao joj je telegram
pitajući je da li bi pjevala „Lulu“. Tražila je da joj pošalju
klavirski izvod da bi vidjela šta bi pjevala i kakva je mu-
zika. „Muzika je bila …. strašna, moderna, strana meni.
Uloga je bila teška i složena, jedan težak lik, ali sam imala
osećaj da će mi taj lik odgovarati. Pregledala sam note,
propevala malo i – rešila. Uhvatiću se u koštac i pevaću. To
je odlika mladosti. Prekinula sam angažman u Beograd-
skoj operi i prihvatila ponudu.“
271
O tom periodu Oskar Danon je zapisao:„Da bi ulogu i

ličnost Wedekindove junakinje potpuno shvatila, zamolila
je beogradskog pisca i poznatog eruditu enciklopedijskog
znanja Stanislava Vinavera da porazgovara s njom o We-
dekindu i Bergu, kao i o ličnostima u operi „Lulu“. Vinaver
se, kako je kazala Bahra, potrudio i zajedno sa suprugom
njemicom i dobrom pijanisticom, osvijetlio ne samo djelo
Wedekinda nego i objasnio i približio joj muziku albana
Berga. Gospođa Vinaver nije samo vodila brigu o pravil-
nom izgovoru njemačkog jezika nego joj je, svirajući kla-
virske izvode „Wojzeka“ i „Lulu“, pomogla da se u potpunosti
preda detaljnom studiranju Bergove opere.“ (Oskar Da-
non: “Ritmovi nemira“, Sarajevo, 2005.)
nakon toga otišla je u Beč i tamo radila, „ceo jedan
mesec, iz dana u dan. Radila, radila…“ nakon napornog
rada u Beču, otputovala je u Zuerich gdje su već počele or-
kestarske probe. Još jedan mjesec svakodnevnog napor-
nog rada do kasno u noć.
„Lulu“ je jedna od prvih modernih opera. Libreto je
uradio slavni austrijski kompozitor alban Berg (1885-
1935) od dviju tragedija njemačkog književnika Franka
Wedekinda (1864-1918) – „Duh zemlje“ (1883) i „Pando-
rina kutija“ (1901). Lulu je tip fatalne žene koja razara sve
i svakoga, jer su i nju razorili. Ubistvo, ucjena, seksualna
perverzija, hapšenja - dijelovi su priče koji vode od Ber-
lina do kockarskih jazbina Pariza, a završava u mračnim
ulicama londonskog Sohoa. Prema operskoj literaturi mo-
dernog vremena, uloga Lulu izrazito je teška jer zahtijeva
veliku transformaciju lika, od naivne i nevine seoske dje-
vojke do fatalne žene bez ikakvih moralnih skrupula koja
na kraju završava kao ostarjela prostitutka. na ovu je
272
operu Berg potrošio zadnjih sedam godina života i nije je

završio jer je često prekidao rad da bi uzeo dodatne po-
slove. naime, nakon procjene Trećeg Reicha da je njegova
muzika degenerisana zapao je u materijalnu krizu. Umro
je 1935. godine od posljedica trovanja, a smrt ga je zatekla
dok je radio na 3. Stavku. Srećom, ostavio je detaljne skice
pa je „Lulu“ završio austrijski kompozitor, violinist i diri-
gent Friedrich Cerha 1979. godine. interes muzičke javno-
sti za ovu operu bio je izuzetno veliki jer je prva Bergova
opera Woizek bila odlično primljena.
Svjetska premijera (nedovršene) opere „Lulu“ izve-
dena je u Zuerichu 02. juna 1937. godine i bila je među-
narodni kulturni događaj. aplauz nakon predstave trajao
je punih 15 minuta, a Bahrija nuri- Hadžić u ulozi Lulu
pozdravljena je frenetično i zatrpana cvijećem. njemačke
kritike uspoređivale su je sa najvećim pjevačicama toga
vremena, a veliki francuski kompozitor Darius Milhaud je
u naslovu svoje kritike napisao „nurihadžić je bila božan-
stvena“. Tu je govorio o čudesnoj moći transformacije koju
je nosila u sebi i pokazala u ulozi Lulu i da se to rijetko
viđa na operskim scenama. Tada je iz novina saznala da ju
je alban Berg slušao u Beču i izabrao kao Lulu dok je još
radio na tekstu. Premijeri su prisustvovali najpoznatiji
umjetnici toga vremena iz cijelog svijeta: Thomas Mann,
Conrad Beck, Pietro Mascagni, udovice Wedekinda i
Berga...
Bahrija nuri Hadžić pjevala je „Lulu“ samo četiri puta.
Bilo je to vrijeme pred Drugi svjetski rat i opera je u nje-
mačkoj bila zabranjena. Sa Parizom i amerikom se prego-
varalo o gostovanju, ali sve je zaustavio rat. neposredno
pred napad nijemaca bila je u Varšavi i stigla je u Beč, u
273
kojem je otpjevala nekoliko predstava „Travijate“. Vratila

se u Beograd s čvrstom odlukom da više nikad ne pjeva.
najvećim uspjehom u karijeri smatrala je nastup pod
dirigentskom palicom Richarda Straussa. Dogodilo se to
1939. godine u Zuerichu na proslavi njegovog 75. rođen-
dana:“To je moj najveći doživljaj. iako je bilo mnogo peva-
čica u svetu koje su pevale „Salomu“, eto ja sam imala čast
da pevam pod dirigentskom palicom Richarda Straussa.
Sećam se da sam bila strahovito uzbuđena, uzrujana, sa
crnim mislima i zlim slutnjama i osećanjem ogromne od-
govornosti. Međutim, kad sam na probi došla u kontakt sa
njim, prvi stisak ruke, prvi pozdrav sa Straussom mene je
smirio. On je ulivao neki mir. neki olimpijski mir zračio je
iz njega. On nije pravio mnogo primedaba na moju kon-
cepciju „Salome“, ni pevačku ni glumačku i tako sam ušla
u predstavu potpuno sigurna i smirena. Predstava je tekla
izvanredno dobro, a on mi je davao „ajnzace“ samo glavom
i očima. Samo me je gledao. a kada se spustila zavesa, to
je bilo kao neki san. nastala je jedna strašna tišina koja
nas je frapirala. Za trenutak smo se sledili. a onda – fre-
netičan aplauz. Osvestila sam se tek u garderobi kad sam
prestala biti judejska princeza. Tada sam ukupno otpevala
četiri „Salome“: jednu sa Straussom, a tri sa Hansom Swa-
rovskym.“
Maestro Strauss je o toj izvedbi rekao: „Ovo je glaso-
vna, famozna Saloma, to je Saloma koju sam čekao 35 go-
dina, od njenog stvaranja do danas.“ Poklonio joj je sliku
s posvetom ( „Mojoj najboljoj i najljepšoj Salomi, R.
Strauss) i savjet: „na probi ste pjevali sve snažno, puno
preglasno. Treba da štedite vaš predivni glas, a ne da ga
neštedimice rasipate.“
274
Do kraja te godine Bahrija nuri-Hadžić otpjevala je još

nekoliko predstava „Travijate“ u Beču, nakon kojih se vra-
tila u Beograd s odlukom da nikad više ne pjeva. Pauza u
njenoj pjevačkoj karijeri trajala je sve do završetka Drugog
svjetskog rata, punih šest godina. Tokom Drugog svjetskog
rata udala se za hirurga Kuralta, bivšeg dvorskog hirurga,
a kasnije i Titovog doktora. Po njegovoj želji, prekinula je
karijeru te desetak godina provela kao domaćica koja uz-
gaja piliće i karta sa prijateljicama. Toliko (pre)dugo trajao
je i njihov brak. na nagovor kolega i prijatelja, vraća se po-
četkom pedesetih na pozornicu. Vratila se ulogom grofice
u „Figarovoj ženidbi“, postavljenom na sceni Beogradske
opere. članicom Beogradske opere ostala je sve do 1960.
godine kada se povukla ulogom Madlene u operi „andre
Schenie“. Publika je za tu njenu odluku saznala iz novina.
Mnogi kritičari se slažu da je Bahrija nuri-Hadžić svo-
jim talentom obilježila epohu, a neko je zapisao i ovo: „Mu-
slimanka po rođenju, evropljanka po emancipaciji, duhu
i kulturi, žena po ženstvenosti, a umetnica po talentu.“ Ova
sjajna žena jeste bila i lijepa i talentovana, ali karijeru je
napravila zahvaljujući tome što je svemu tome dodala i
puno rada: „ne treba zaboraviti da Bahrija nuri-Hadžić
nije bila samo veliki umetnik, već je bila i veliki radnik: ra-
dila je i po 10 sati dnevno, pa su se u toku dana smenjivali
nekada po tri i četiri korepetitora. Bila je veoma ambicio-
zna da do savršenstva dovede svaku ulogu, uz stalni napor
da je sve više doteruje. Pored svog profesora, sa kojim se
godinama konsultovala, radila je povremeno i sa drugim
poznatim pedagozima. Uloge je produbljivala na osnovu
literature koja je bila u osnovi pojedinih opera. (…) a da
ne govorimo da je godinama bila upućivana od strane iz-
vanrednog muzičara Waltera Herberta. Zbog njene upor-
275
nosti u radu, bilo je kolega koji su čak smatrali da je „bu-

balica“. a njeno mišljenje je bilo da je talent ravno 1, sam
rad da je ravan 0, ali da zajedno čine 10.““ (Mirka Pavlović:
Veličina iz Beograda-Bahrija nuri Hadžić)
Kako je „nosila“ svoje uloge, govori i to da je još po-
četkom 80-ih dobijala pisma od nepoznatih koji su je još
pamtili i molbe da zapiše svoja sjećanja. To je i uradila po-
vodom obilježavanja 150 godina teatra u Zuerichu (pod
naslovom: Bahrija nuri Hadžić: Prva Lulu) što je objav-
ljeno u Godišnjaku Zuerischske opere za 184/5. godinu.
U jednom intrevjuu za „Politiku“ iz 1988. godine rekla
je da je sretna, možda i zato što se još od djetinjstva ne
odvaja od svoje hamajlije: neki hodža joj je davno poklo-
nio mali Kuràn u zlatnim koricama i rekao: „neka ti to do-
nese sreću.“
U svojoj blistavoj karijeri Bahrija nuri-Hadži imala je
oko 40 pripremljenih uloga i pjevala u stotinama pred-
stava. iza nje je ostalo nekoliko debelih knjiga ispunjenih
izrescima iz kritika na raznim jezicima (osim našeg, na en-
gleskom, njemačkom, francuskom, češkom, čak i na arap-
skom jer je gostovala u Kairu), nekoliko jednako debelih
albuma sa fotografijama u kostimima iz uloga koje je pje-
vala. Uloga Salome donijela joj je slavu, ulogom Lulu ušla
je u istoriju opere, a najradije je pjevala Wagnera i Mozarta.
nažalost, nije ostao nijedan tonski zapis neke od broj-
nih, velikih, pjevački i glumački veoma složenih i zahtje-
vnih uloga. iako su u vrijeme njene slave gramofonske
ploče bile već sasvim obična pojava, zvučni zapisi glasa
Bahrije nuri Hadžić ne postoje.
276
Za izvanredna umjetnička dostignuća dobila je nacio-

nalnu penziju, a godine 1988. nagrađena je Dvadesetsed-
mojulskom nagradom.
Kao omaž Bahriji nuri-
Hadžić, prvoj opernoj divi iz
Bosne i Hercegovine, mostar-
sko narodno pozorište posta-
vilo je „Lulu“ na svoj repertoar
1990. godine (premijera
22.11.1990.) u režiji Branka
Brezovca, a izvedeno je kao
Total Recall uz saradnju sa
mostarskim Simfonijskim or-
kestrom, horom „abrašević“ i
Pozorištem lutaka.
Poštanska marka sa
Umrla je u Beogradu likom Bahrije nuri-Hadžić
1993. godine i sahranjena u
Beogradu u aleji velikana sa svim počastima. BH pošta je
1996. godine štampala poštansku markicu sa likom Ba-
hrije nuri-Hadžić, rad slikara nedžada čmajčanina.
277
Safikada, ilustracija
278
SaFiKaDa
LEGENDA O NAJLJEPŠOJ BOSANKI
Oduvijek „znamo“ da je ženama ljubav značila više

nego muškarcima. Zanimljivo je pitanje da li stvarno
znamo ili je naša kultura htjela vjerovati u to, a mi prihva-
tili i usvojili. U svakom slučaju, bosanska narodna kultura
obiluje legendama koje pripovijedaju o tragičnim ljuba-
vima: o ljubavima koje su spriječili ratovi (toga u Bosni,
nažalost, nikad ne manjka), o ljubavima koje je spriječila
bolest (tako da najčešće djevojka umire od neke nedefi-
nisane, ali strašne bolesti, i to uglavnom dan prije svadbe,
da se naglasi tragična sudbina), zatim o ljubavima koje su
ostale neostvarene zbog socijalnih razlika (jer se npr. be-
govska kćer ne može udati za nosača) ili zbog razlike u re-
ligijskoj pripadnosti zaljubljenih. Možda tim legendama
kao uzor nisu služile istinite priče ili stvarne osobe, ali one
sigurno pripovijedaju bolnu istinu ženskog života na bo-
sanskoj vjetrometini.
Zahvaljujući pjesničkom daru, Umihana čuvidina
mogla je sama opjevati svoju sudbinu. Mnoge druge bo-
sanske žene to nisu mogle, tako da je narod „preuzeo za-
datak“ da opjeva i opriča njihove sudbine. i zapravo je
svejedno da li su sve te nesretne žene stvarno postojale,
legenda pripovijeda sudbinu mnogih. Moglo bi se reći da
su legende uvijek istinite jer pripovijedaju tipične sud-
bine. Mi bismo u Bosni mogli skupiti desetine legendi o
ženama, o tragičnim ženskim sudbinama koje su postale
tragične zbog ljubavi. Uglavnom se velika ljubav završava
nesretno i gotovo nikad ne dodje do braka, tj. ne ostvari
279
se tako da se može idealizirati (zamišljati i izmišljati).

Time se naglašava i jedna od temeljnih razlika između lju-
bavi i braka. naime, ljubav je potpuno individualan osjećaj
dviju duša sposobnih da se vole. Brak je pak nešto drugo,
brak je nešto što se tiče i porodice dvoje zaljubljenih, širih
zajednica kojim oni pripadaju, brak je društveni ugovor ili
dogovor. Mnogi (nesretno) zaljubljeni „sretno“ riješe svoje
probleme ulazeći u brak sa nevoljenim ljudima. ali, šta se
događa kad je ljubav jača od razuma i spremnosti da se
pristane na razumske, socijalne, religijske ili porodične ar-
gumente? Kad se religija ili socijalne razlike ispriječe
ostvarenju jedne ljubavi ili kad bitke i ratovi koji u Bosni
kao da ne prestaju ženi oduzmu voljenog muškarca - do-
bijemo legendu. Opričana ili opjevana, ta legenda nastavlja
svoj život generacijama mladih i starih koji joj uvijek po
nešto dodaju, oduzimaju, mijenjaju i tuguju što je tako ve-
lika ljubav propala. Zamišlja se neki drugi, ljepši kraj i
često se posjećuje mjesto „nesretnog stradanja“, pale se
svijeće, ostavljaju ceduljice sa željama. na tim mjestima
brišu se sve religijske i socijalne razlike, vjeruje se da će
izgovorene molitve (bez obzira na to što ne pripadaju ni-
jednoj zvaničnoj religiji) doprijeti do davnašnjih, nesret-
nih ljubavnika i da će oni nekako pomoći da naša ljubav
bude sretna. Valjda su svojom patnjom zaslužili tu moć
čuvanja tuđih ljubavi. Ljubav funkcioniše kao kosmička
sila koja izjednačava ljude i štiti zaljubljene na ovome svi-
jetu.
Po mnogima najljepša bosanska legenda je priča o
„najljepšoj Bosanki“, djevojci iz Banje Luke po imenu Safi-
kada ili Safikaduna. Postoji nekoliko varijanti ove priče, a
jedna od njih kaže da je mlada ljepotica bila zaljubljena u
vojnika koji je služio u tvrđavi Kastel. Ljubav je bila obo-
280
Safikada
strana. Međutim, njega je vojnička služba odvela na daleki

front i poginuo je među prvima. Kad su to javili njegovoj
dragoj, ona je iz djevojačke sehare izvadila svoje svadbeno
ruho i odjevena u prelijepu vjenčanicu odšetala na Kastel,
sačekala da se upali fitilj topa koji je svaki dan označavao
podne, zagrlila top misleći na svog dragog i topovsko đule
ju je raznijelo. Umrla je sa zakletvom u ljubav na usnama.
nije mogla podnijeti život bez njega, otišla je u svadbenom
ruhu da se nađu tamo i vječno ostanu zajedno. nježna dje-
vojka pokazala je neviđenu hrabrost braneći svoju ljubav
i vjeru da ljubav kao univerzalna vrijednost može biti jača
od svih prepreka ovoga svijeta. Priča dalje kaže da je po-
kopana u haremu Ferhadije džamije. Druga priča nam ot-
kriva da joj je mezar nadomak mjesta na kojem je umrla i
na tom mjestu (jedna vrsta paganskog oltara) mnoge ge-
neracije zaljubljenih parova pale svijeće i ostavljaju cvijeće
i ceduljice sa ispisanim ljubavnim željama nadajući se da
će im hrabra Safikada pomoći u njihovom ostvarenju.
U proteklom ratu džamija Ferhadija je srušena, a za-
jedno s njom i Safikadino turbe. Mezar, na uglu ulice koja
od Ferhadije vodi prema tvrđavi Kastel, ostao je da i novim
generacijama „ priča“ priču o velikoj ljubavi, ostavljajući
im da odgonetaju ko je ustvari bila lijepa Safikada. Da li
je bila turska djevojka zaljubljena u vojnika vezirske voj-
ske (što znači da je živjela u periodu između kraja 16. sto-
ljeća ili možda u 17. ili 18. stoljeću)? ili je bila kćerka
ugledne banjalučke porodice zaljubljena u austrougarskog
vojnika pa su njeni roditelji bili protiv te ljubavi?! Po
nekim varijantama legende, Safikadin izabranik srca nije
poginuo ni na kakvom dalekom frontu, nego je otišao za
njom u vječnost, tj. izvršio samoubistvo kad je saznao da
je njegova draga izabrala smrt kao svoj odgovor na rodi-
281
teljsku zabranu njihove ljubavi. Možda je bila unuka Fer-

hat-paše Sokolovića ili kćerka Hadži-Kejze Kahrimano-
vića?
U svakom slučaju, pravu istinu o banjalučkom nesret-
nom ljubavnom paru ne možemo potpuno otkriti uprkos
svim pokušajima. naime, pri rekonstrukciji pravog ili na-
vodnog Safikadinog groba 1987. godine utvrđeno je „da
na dubini od jednog metra, ispod donje ivice spomen-
groba, postoji ljudski kostur položen u smeru zapad-istok.
Prema strukturi kamena, upotrebi klamfi i obradi, kao i
monumentalnosti nadgrobne ploče, grob se može smestiti
na kraj 16. veka“, pisalo je u izvještaju arheologa Borisa
Graljuka.
Potpuno je nemoguće utvrditi da li je to kostur lijepe
Safikade ili neke nepoznate „obične“ djevojke. i najmoder-
nije tehnike ostaju bespomoćne pred pričama i legenda-
ma. Materijalnih dokaza nema, ali generacije i generacije
Bosanaca (prije svega Banjalučana) znaju da je Safikada
postojala, da je bila prelijepa, hrabra, zaljubljena, s
ogromnim povjerenjem u moć ljubavi. Pa, zar bi postala
simbol bezgranične ljubavi i vjernosti da nije bila takva?
Osim bezbrojnih zapisa i usmenih predaja, Safikada je
uspješno oživjela i na pozorišnim daskama. Opera „Safi-
kada“ pripremana je šest godina, a premijera je održana
22. decembra 2011. godine na Velikoj sceni narodnog po-
zorišta Republike Srpske. na sceni se pojavljuje osamde-
set umjetnika, a Safikadu tumači prvakinja Frankfurtske
opere Dunja Simić. Važnije uloge povjerene su Jasminu Ba-
šiću, tenoru Opere narodnog pozorišta iz Sarajeva, Leo-
nardu Šariću, solisti iz Sarajeva, te primadoni beogradske
opere Jeleni Vlahović. Kompozitor opere je Muharem in-
282
Safikada
sanić. Libreto, napisan u tipično romantičarskom maniru

(u stihovima koji se rimuju), uradio je banjalučki novinar
i publicista Slavko Podgorelec, orkestraciju opere potpi-
suje Svetozar Saša Kovačević, profesor muzike iz novog
Sada, a dirigent je Ognjen Bomoštar. Reditelj nenad Bojić
je libreto „upakovao u vanvremensko metaforičko-univer-
zalno scensko prikazanje“. U februaru 2009. godine uver-
tirom Safikade Sarajevska filharmonija otvorila je
jubilarni 25. festival „Sarajevska zima“, a u martu te godine
na Safikadinom grobu zapalio je svijeću i Martin Luter
King iii.
ne znam šta je Martin Luter King iii poželio tom pri-
likom i da li je razumio priču o bosanskoj ženi sa istorijske
vjetrometine, ali znam da je priča o Safikadi priča o mno-
gim bosanskim ženama koje su se na razne načine i u raz-
nim vremenima borile za svoju ljubav i pravo da same
odlučuju o svojoj sudbini, pa makar to značilo i odlazak u
smrt.
283
284
SADRŽAJ
amina Šiljak-Jesenković:
Raznolikost njihovih djela i ideala-raznolikost je Bosne .......... 3
– Blažena Katarina Kosača Kotromanić:
Dobra i pobožna kraljica .................................................................. 7
– Šahdidar-hanuma: Bajka o jednoj ljubavi ............................... 17
– Diva Grabovčeva: Umrla braneći svoje djevičanstvo ......... 37
– Umihana čuvidina: čamdži Mujo i lijepa Uma / Vjekovna
sudbina bosanske žene .................................................................. 49
– Hadži Staka Skenderova: Feminizam u osmanskom
Sarajevu ................................................................................................ 57
– adeline Paulina irby: Majka bosanske sirotinje .................. 67
– Milena Mrazović-Preindlsberger: Bosanka po izboru ...... 91
– Jelica Belović-Bernardžikovska:
Život za film i djelo za muzej ..................................................... 107
– Teodora Krajewska: Uspomene jedne od prvih
liječnica u BiH .................................................................................. 123
– Laura Papo Bohoreta: Sarajevska Sefardkinja ukopana
je tajno na neobilježenom mjestu ........................................... 139
– Sestra Luka:Umrla žrtvujući se za gladne ........................... 149
– ivana (iva) Despić-Simonović: Život u kojem se ogleda
stoljeće ................................................................................................ 159
– anka Topić: izgubljena i zaboravljena zvijezda ................ 167
– adela (atka, adika, Jelena) Behr-Vukić: Bosna kao
inspiracija i izazov ......................................................................... 175
– nafija Sarajlić: Bol za djetetom ugasila književni dar .... 187
285
– Vojvotkinja Sofija: Sarajka po smrti ...................................... 195

– Mica Todorović: Slike govore umjesto nje ........................... 207
– Marija Bursać: Djevojka iz pjesme .......................................... 227
– Milena Šotra: Slikarica i revolucionarka .............................. 241
– nasiha Kapidžić-Hadžić: Pjesnikinja rijeke,
cvijeća i trave ................................................................................... 261
– Bahrija nuri Hadžić: naša prva operna diva ...................... 267
– Safikada: Legenda o najljepšoj Bosanki ............................... 279
286
Dragana Tomašević
PRIČE O BOSANSKIM ŽENAMA
2. izdanje
Izdavači:
SPKD “PROSVJeTa” Sarajevo i BZK “PRePOROD”, Sarajevo
Edicija:
Ženska lica Bosne
Za izdavača:
Dejan Garić, nedeljko Masleša, Prof. dr. Sanjin Kodrić
Urednici:
Dragana Tomašević, Sanjin Kodrić
Grafička priprema:
Print Studio, Sarajevo
Štampa:
Dobra knjiga doo, Sarajevo
Tiraž:
250 komada
287

Price o Bosanskim Zenama

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Price o Bosanskim Zenama

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PRIČE O BOSANSKIM ŽENAMA 3_Layout 1 1.9.2023.

PRIČE O BOSANSKIM ŽENAMA

SPKD “PROSVJeTa” Sarajevo i

edicija: Ženska lica Bosne

iSBn 978-9958-821-60-8 (SPKD Prosvjeta)

Raznolikost njihovih djela

Razmišljajući o 22 priče u ovom rukopisu, najprije

Jevrejka. Po rođenju, iz engleske, Poljske, bosanskih gra-

ljeti, kako pisati, pjevati, darovati, pomagati, kako se žr-

BLaŽena KaTaRina KOSača KOTROManiĆ

Prošlo je više od 500 godina od njene smrti, a Bosna

edicija:ŽenSKa LiCa BOSne

Muzeja grada) objavio zbornik priča „Bosanska kraljica

Blažena Katarina Kosača Kotromanić

te u gradu-tvrđavi Sokol na rijeci Pivi. Vrijeme Katarininog

edicija:ŽenSKa LiCa BOSne

izbor nove žene za novog kralja bio je veoma mudar

Blažena Katarina Kosača Kotromanić

iako je u početku izgledalo da će ovaj brak učvrstiti

edicija:ŽenSKa LiCa BOSne

Katarina Kosača Tomaš ostala je na dvoru sve do

Blažena Katarina Kosača Kotromanić

jedna bivša kraljica, svrgnuta kiparska kraljica Karlota. U

edicija:ŽenSKa LiCa BOSne

šćanstvo. Prelaskom na islam uzeo je ime ishak, ali je

Blažena Katarina Kosača Kotromanić

popraviti oltar i pomaknuti ga naprijed, kako bi kor oltara

nadgrobna ploča kraljice Katarine

Postoje stvari koje se mogu saznati jedino pričom: šta

edicija: ŽenSKa LiCa BOSne

odjeću i kuću da u njoj stanuje dok je živ. Tom prilikom

dnju svojih zadužbina. Upravu nad bosanskim sandžakom

edicija: ŽenSKa LiCa BOSne

kod Gazi Husrev-begove sestre neslišah. Zaljubljeni beg

poznata kao džamija „Za banjom“. U koncepciji islamskog

Legenda kaže da je Šahdidar hanuma lično nadgledala

edicija: ŽenSKa LiCa BOSne

Mi danas možemo samo nagađati kako je mala robinja

završiti onako kako se završavaju prave bajke jer je ovo

edicija: ŽenSKa LiCa BOSne

saov, kadija u Carigradu.

edicija: ŽenSKa LiCa BOSne

navljaju se njegove koristi i u slučaju (čovjekove) prolaznosti i

milost Onoga kome pripada veličina i uzvišenost onog dana

edicija: ŽenSKa LiCa BOSne

što je pokuđeno od prvog dana. neka Bog primi njena dobra

Za prihode koji se budu ostvarili od spomenutog novca na-

edicija: ŽenSKa LiCa BOSne

djela – odredila za muteveliju njenih vakufa svaki dan po tri dir-

dno dok je u životu, a zatim za onoga koga kadija tog vremena

Odredila je da se svaki dan uče po četiri džuza Uzvišenog

edicija: ŽenSKa LiCa BOSne

Odredila je da se taj spomenuti novac, kojim raspolaže mu-

nicama i pravima, sa svim zgradama i prostorom. Odredila je

edicija: ŽenSKa LiCa BOSne

đeno je punomoćstvo za odustajanje i povraćanje uz svjedočen

Fehim Dž. Spaho: „Vakufnama Šahdidar, supruge Gazi Hu-

K. Kovačić: Diva Grabovčeva

Poput crvenog konca, kroz ovaj ciklus priča o bosan-

edicija:ŽenSKa LiCa BOSne

dom da stoka ne prilazi, cvjetala je zečija stopa (Geum coc-

iskopavanja su pokazala da su u grobu ostaci djevojke

tada zvao planinski do, planinski obronak između Gvozda