Sluga Milutin

Poslednju svetlost sablasti prate i bilje...

Upotrebljiv samo u snu, svet nas vara!

Varnicom nežnom niz crno kovilje

Doželjen predeo obuze prevara.

Što je duboko nit leti nit tone,

Nit varkanjem varke bogojavno plane,

Da noć koja ih naizust zna trone

Potkupljivim srebrom mudrosti prerane.

Gorka pričest sluha u sebi vas krije,

Čemerni labudi izlišnosti britke.

Usamljenost je niskost. Gospo moja, bije

Svako u svom mraku izgubljene bitke.

A kad zid lobanja sve vreme opčini

Niko neće znati je l rano il kasno

Za ljubav za put il smrt dok sunce jasno

Kuva odbeglu gorčinu u visini.

Kako smo već rekli da su ključ Miljkovićeve poezije narodne umotvorine koje je
sakupljao Vuk Karadžić, i kako smo pronašle pjesmu pod istim nazivom u epskim
pjesmama Vuka Karadžića i nju donosimo u cjelosti:

Dolećeše dva vrana gavrana

Od Kosova polja širokoga,
I padoše na bijelu kulu,
Baš na kulu slavnoga Lazara;
Jedan grakće, drugi progovara:
“Da l’ je kula slavnog knez Lazara?
Il’ u kuli nigđe nikog nema?”
To iz kule nitko ne čujaše.
Već to čula carica Milica,
Pa izlazi pred bijelu kulu,
Ona pita dva vrana gavrana:
“Oj Boga vam, dva vrana gavrana,
Otkuda ste jutros polećeli?
Nijeste li od polja Kosova?
Viđeste li dvije silne vojske?
Jesu li se vojske udarile?
Čija li je vojska zadobila?”
Al’ govore dva vrana gavrana:
“Oj Boga nam, carice Milice!
Mi smo jutros od Kosova ravna,
Viđeli smo dvije silne vojske;
Vojske su se juče udarile,
Obadva su cara poginula;
Od Turaka nešto i ostalo,
A od Srba i što je ostalo,
Sve ranjeno i iskrvavljeno.”
Istom oni tako besjeđahu,
Al’ eto ti sluge Milutina,
Nosi desnu u lijevoj ruku;
Na njemu je rana sedamnaest;
Vas mu konjic u krv ogreznuo.
Veli njemu gospođa Milica:
“Što je, bolan, slugo Milutine?
Zar izdade cara na kosovu?”
Al’ govori sluga Milutine:
“Skin’ me, gospo, sa konja viteza,
Umij mene studenom vodicom,
I zalij me crvenijem vinom;
Teške su me rane osvojile.”
Skide njega gospođa Milica,
I umi ga studenom vodicom,
I zali ga crvenijem vinom.
Kad se sluga malo povratio,
Pita njega gospođa Milica:
“Što bi, slugo, u polju Kosovu?
Đe pogibe slavni kneže Lazo?
Đe pogibe stari Jug Bogdane?
Đe pogibe devet Jugovića?
Đe pogibe Miloš vojevoda?
Đe pogibe Vuče Brankoviću?
Đe pogibe Banović Strahinja?
Tada sluga poče kazivati:
“Svi ostaše, gospo, u Kosovu.
Đe pogibe slavni knez Lazare,
Tu su mnoga koplja izlomljena,
Izlomljena i turska i srpska,
Ali više srpska nego turska,
Braneć’, gospo, svoga gospodara,
Gospodara, slavnog knez-Lazara;
A Jug ti je, gospo, poginuo
U početku, u boju prvome;
Pogibe ti osam Jugovića,
Đe brat brata izdati ne šćede
Doklegođe jedan tecijaše;
Još ostade Boško Jugoviću,
Krstaš mu se po Kosovu vija,
Još razgoni Turke na Buljuke,
Kao soko tice golubove;
Đe ogreznu krvca do koljena,
Tu pogibe Banović Strahinja;
Miloš ti je, gospo, poginuo
Kod Sitnice, kod vode Studene,
Đe-no mnogi Turci izginuli:
Miloš zgubi turskog car-Murata
I turaka dvanaest hiljada;
Bog da prosti, ko ga je rodio!
On ostavi spomen rodu srpskom,
Da se priča i pripovijeda
Dok je ljudi i dok je Kosova!
A što pitaš za prokletog Vuka,
Proklet bio i ko ga rodio!
Prokleto mu pleme i koljeno!
On izdade cara na Kosovu
I odvede dvanaest hiljada,
Gospo moja ljutog oklopnika.”

Narodna pjesma koju prenosi Vuk Karadžić u nekoj zbirci govori o Kosovskom
boju i razgovoru carice Milice i sluge Milutina koji se vraća sa boja a kojeg ona
odmah optužuje da je izdao cara Lazara jer se uopće vratio. On traži od nje da ga
skine s konja, osvježi i da predahne, a onda joj pripovijeda bitku. Ona pita za
poznate narodne junake i kako su poginuli, a Milutin joj redom odgovara za svakog
pojedinačno hvaleći ih, dok ne dođe do Vuka kojeg proklinje jer je izdao cara i
odveo dvanaest hiljada oklopnika. U narodnoj pjesmi Vuk Branković zbog toga što
ne ostaje na Kosovu i ne gine zarad cara te zbog toga biva proglašen izdajnikom
(Kao i sluga Milutin kad tek stigne živ pred caricu)
1. Posljednju svetlost prate sablasti i bilje...
Sablasti – polumrtvi ljudi koji su sablasnog izgleda, ranjenici,
vojnici
Svjetlost – životi, ono što mrtvac vidi zadnje
1)Biljiti – sijati, zasijati; Sablasti prate i bilje posljednju
svjetlost u značenju da vojnici siju nadu
2) bilje – imenica N mn, tada bi stih značio da sablasti i
bilje(polje) prate posljednju svjetlost
3) bilje – imenica A mn, tada bi stih značio da ranjenici
posmatraju svjetlost i polje
(Nada je Carstvo nebesko!
(sablasti prate i bilje posljednju svjetlost – vojnici i ranjenici
gledaju i siju posljednju svjetlost, nadu u život, a nada je
obećano Carstvo nebesko)????)

Upotrebljiv samo u snu, svet nas vara!

Ono što nije upotrebljivo u stvarnosti – ono što je lažno,
prividno – prividna pobjeda
Priča o carstvu nebeskom je proizvod naroda, svijeta (ili Crkve,
o tome u sljedećem stihu) i to je samo upotrebljivo u snu, a kad
umreš, ta priča i dalje ostaje samo na ovom svijetu, tj. ne pomaže
tamo gdje se ide poslije smrti.
(Razlika između sna i jave je ta da u javi postoji samo brutalna
istina, a u snu postoji nada za nešto bolje. Samo ako vjerujemo u
neki san ili iluziju možemo biti prevareni)
Obećanjem "nebeskog carstva", vječne slave i sjećanja potiče se smrt
na bojnom polju, pa tako i srčaniju borbu, nasuprot životu s
neprijateljima.

U ova dva stiha lirski subjekt sluga Milutin iz narodne pjesme, govori o
sceni nakon Kosovske bitke u kojoj on vidi paradoks obećanja Carstva
nebeskog, odnosno iluziju i priču od koje nema koristi
 Varnicom nežnom niz crno kovilje
Doželjen predeo obuze prevara.

Prevara obuze doželjen predeo nežnom varnicom niz crno

kovilje.

1)Kovilje – biljka s polja,

2) kovilje – manastir,
Kovilje je manastir u Srbiji, a ustvari u pjesmi predstavlja srpsku
pravoslavnu crkvu koja je preko svojih svećenika (crno –
mantija) zapalila varnicu (ideju, nadu) koja je bila nježna jer je
davala obećanje o Carstvu nebeskom, tj. nadu za drugi svijet i
ohrabrivala je ratnike da ginu na Kosovskom polju.

Prevara je obećanje carstva nebeskog – jer sa smrću oni ništa

nisu dobili, nema toga što su očekivali
Doželjen predio – kosovsko polje, a izginuli su

Što je duboko nit leti nit tone,

Nit varkanjem varke bogojavno plane,
Da noć koja ih naizust zna trone
potkupljivim srebrom mudrosti prerane.

Noć (koja zna sablasti) trone sablasti potkupljivim srebrom mudrosti

prerane
Noć (koja zna varke, prevare) trone sablasti potkupljivim srebrom
mudrosti prerane

Što je davno utemeljeno, u šta se vjeruje niti se reaktualizira niti se

odbacuje. Sveta istina se ne preispituje; u ovom stihu letjeti znači
ponovo pročitati, odnosno aktualizirati, preispitivati; a tonuti – nestati,
prestati vjerovati u to.

Varka – laž, distrakcija

Varkanje varke – lažeš o laži
Bogojavno – u što se ne sumnja, stvarno
Plane – pokrenuti, aktuelizirati
Nit će se u to stvarno vjerovati, nit će se moći ponovo pokrenuti

1) Noć – noć je crna, pa je to opet crkva; ona zna poginule, tj.

sablasti; ona je u njih utkala san, nadu
2) Noć – noć je crna, pa je to opet crkva; ona koja zna prevare, a
zna ih naizust zato što ih je ona i kreirala

Tronuti – izazvati sjetno raspoloženje, ganuti, dirnuti, utkati san u

ratnike
Srebro – u slavenskom vjerovanju srebro je simbol čistote, podsjeća
na čistotu savjesti, namjere, iskrenosti; priziva vjernost koja će
uslijediti
Prerana mudrost - mladalačka, nepromišljena mudrost, naivnost

Noć je ratnike ganula, potkupila, tj. u njih je utkala san koristeći se

potkupljivom grižnjom savješću koju su oni imali zato što su još mladi
i naivni.

Gorka pričest sluha u sebi vas krije,

Čemerni labudi izlišnosti britke.

Pričest – potpuno predanje i žrtvovanje, njima je to vjerovanje,

ta pričest sluha bila gorka (zato što su poginuli) – potpuna
poslušnost i bezuslovno vjerovanje; potpuno su se predali sluhu,
onome što su čuli – priči i obećanju o Carstvu nebeskom.
Od ovog stiha lirski subjekt se obraća direktno vojnicima –
„vas“.

Čemer –jad
Labudi – nevinost, čistoća, simbol svetog duha, božanska ptica
Izlišnost – suvišnost, nepotrebnost
Britko – oštro, pogubno
 Vi ste kolateralna šteta uzaludnosti, nisu imali potrebe ginuti.
Ovaj stih je dokaz da se pjesma obraća vojnicima koji su uzalud
poginuli vjerujući u nametnute priče i obećanja.

Usamljenost je niskost. (Gospo moja, bije)

Usamljenost – odbačen, drugačiji, neprihvaćen, kad ne postupaš

kao svi – opet se vraćamo na podtekst narodne pjesme „Sluga
Milutin“ kada se Milutin pravda pred Milicom da nije izdao
cara.

Gospo moja, bije svako u svom mraku izgubljene bitke.

Ako su izgubljene bitke onda se on ne može i dalje boriti u

bitkama, već se može boriti sa bitkama, odnosno s onim kako se
on ponio u bici, sa svojim postupcima.
Možemo reći i da ovdje ima simptoma krivice preživjelog, jer
usamljenost je niskost govori i o tome kako se osjeća manje
vrijednim jer je preživio, a trebao je poginuti s ostalima.

A kad zid lobanja sve vreme opčini

Niko neće znati je l rano il kasno

Za ljubav za put il smrt dok sunce jasno

Kuva odbeglu gorčinu u visini.

Kad zid lobanja opčini sve vreme niko neće znati je l rano il kasno za
ljubav za put il smrt, dok jasno sunce kuva odbeglu gorčinu u visini.

Zid lobanja – sve smrti, životi i žrtve koje su poginule

Sve vreme opčini – sve generacije, budućnost
Da žrtve diktiraju, kreiraju priču koja će opčiniti budućnost – mit koji
će utjecati na sve buduće vrijeme, sve generacije.

Ljubav za put – ljubav prema putu koji vodi do Carstva nebeskog,

ljubav prema borbi na tom Putu ispravnom; pa i smrt na tom Putu

Niko neće znati je li vrijeme, odnosno svi će preispitivati tu ljubav za

put ili smrt

Sunce – dan, jasnost; Sunce nije noć (koja je prevara), već je sunce
dan (koji donosi istinu i vidjelo.); onda kada čovjek sumnja, sam
razmišlja, preispituje.

Visina – zajedništvo; Ako je usamljenost niskost, šta je visina? Visina

je zajedništvo.

Odbjegla gorčina – gorka je bila pričest, potpuno predavanje,

žrtvovanje. Odbjegla, jer nije više zajednička ideja.
Vrijeme je preispitivanja u „carstvo nebesko“, ne bismo se žrtvovali
jer je noć prošla, i mudrost prerana je prošla, ali se ta ideja još uvijek
krčka u visini (u zajednici), još se priča o tome.

Odbjegla gorčina – nije zatočena, nije suspregnuta već je slobodna i

ona se kuha i dalje u zajednici, ali je odbjegla – samo pojedinci imaju
ideju žrtvovanja i potpunog predavanja.