Oko čega se vodila međunarodna politička igra u razdoblju od 1848. do 70ih godina 19.st?

Tradicionalna
zapadna historiografija malo se dvoumi u vezi s tim pitanjem: vodila se oko pretvaranja Evrope u područje
nacionalnih država. Može se raspravljati o odnosima ovog aspekta razdoblja kojim se bavimo, kao što su
ekonomski napredak, liberalizam, možda čak i demokracija, no nema sumnje da je uloga nacionalnog
pitanja središnja. Za historijski kriterij odlučujuće značenje u određenju nacije imaju institucije i kultura
vladajućih klasa ili obrazovanih elita za koje se pretpostavlja da se poklapaju ili barem ne razlikuju suviše
od institucija kulture običnog naroda. No ideološki argument nacionalizna bio je drugačiji I u mnogo većoj
mjeri radikalan, demokratski I revolucionaran. On se zasnivao na činjenici da su, bez obzira na historiju i
kulturu Irci Irci, ane Englezi, Česi Česi, a nje Nijemci, te da nijednim narodom ne treba da vlada neki drugi
narod i iskorištava ga.

Ekstreman primjer razilaženja nacionalizma i pokreta za stvaranje nacionalne države pruža Italija, koja je
uglavnom ujedninjena 1859.-1860., 1866. i 1870. pod savojskim kraljem. U vrijeme ujedinjenja 1860.
prema procjenama, samo je 2,5% njezinih stanovnika govorilo talijanski. Nije čudo da je 1860. Massimo
dAzeglio uzviknuo: “Stvorili smo Italiju, sada moramo stvoriti Italijane.”

nacija (lat. natio: rod, pleme, narod), društvena zajednica koja se temelji na: a) uvjerenju svojih članova u
zajedničko podrijetlo i sudbinu u prošlosti; b) posebnosti jezika, religije, običaja i niza simboličkih
sredstava za obilježavanje kolektivne pripadnosti (himne, zastave, grbovi, spomenici, proslave); c) osjećaju
zajedničke solidarnosti, ponosa i društvene jednakosti; d) političkoj organiziranosti u rasponu od pokreta
za zaštitu kulturnih posebnosti do državne samostalnosti.liju, sad moramo stvoriti Italijane.”

PROLJEĆE NARODA:

Revolucija 1848/1849 je najprije izbila u Italiji. Poslije novembarskih demonstracija 1847, kada je
kralj Ferdinand II doveo u vladu liberale, situacija u Kraljevini obiju Sicilija se nije smirivala. Sicilijanski
revolucionari, Đuzepe La Maza I Đuzepe La Farina su odlučili da se ilegalno vrate iz progonstva I planirali
su da 12 januara 1848 u Palwrmu podignu ustanak. Ipak, na Siciliji je situacija bila zaoštrena, tako da je
ustanak izbio tri dana ranije- 9 januara 1848. Ustanici su postavili zahtjeve: vraćanje ustava iz 1812, davanje
slobode štampe I amnestija političkih zatvorenika. Kralj je pokušao s vojskom da uguši ustanak, ali
napuljske trupe su bile primorane da 27 januara napuste Palermo. Grad je bio u rukama revolucionara, koji
sz obrazovali svoju vladu na čelu sa Ruđerom Setimom. Dan kasnije, Ferdinand II je obećao ustav, koji je
11 februara bio proglašen. Ustav je rađen po uzoru na francuski iz doba Julske monarhije I predviđao je
uvođenje parlamentarnog Sistema sa dvodomnom skupštinom.
 Događaji na Siciliji su odjeknuli Italijom. Početkom februara došlo je do nemira u Đenovi, Milanu
I Veneciji. Sardinski kralj Karlo Alberto je reagovao obećanjem ustava, pa je 8 marta 1848 ga I dao. U
Sardinskoj Kraljevini uveden je parlamentarni system sa dva doma: Predstavnička skupština I Senat. U
Rimu je papa 14 marta proglasio ustav. U Milanu 17 marta dolazi do ustanka, a ustanici su odnijeli pobjedu
23 marta kada su Austrijanci napustili Milano. U Veneciji ustanak izbija 22 marta, dan kasnije advokat
Danijel Manin je proglasio Venecijansku Republiku. Na Siciliji se 25 marta sastala Narodna skupština koja
je izglasala svrgavanje dinastije Burbona, a papa Pije IX 30 marta izdaje encikliku kojom proglašava da su
događaji u Italiji izraz božije volje I svima je djelovalo da ih papa podržava.

Svi su tražili rat protiv Austrije, jedino se kralj Karlo Alberto kolebao. Pod pritiskom demokrata,
ali I liberala, vlada je 24 marta donijela odluku da se Austriji objavi rat. Vojna sila Pijemonta tada je brojala
oko 40 000 vojnika. Papa je posalo mali odred, a pridružio im se I odred patriota I revolucionara u crvenim
košuljama pod komandom Garibaldija. Papa ipak je odbio objaviti I podržati rat protiv Austrije.
Pijemontežani su na početku ostvarili manje uspjehe, porazili su manje austrijske trupe kod Goita I
Paštrnega, ali su onda zaustavljeni pred “četvereugaonikom” (utvrđena odbrambena linija gradova Verona,
Lenjano, Peskijera, Mantova). Austrijskim trupama je komandovao feldmaršala Johan Jozef Radecki.
Ferdinand II je naredio povlačenje trupa iz Lombardije. Durando je poražen kod Vićenze 11 maja, te je
cijela venecijanska oblast, izuzev Venecije, pala u ruke Austrije. Britanija je posredovala za mir, Austrija
ga je htjela I bila spremna da Pijemontu ostavi Lombardiju, Parmu I Modenu, ali Karlo Alberto je to odbio
tražeći I Veneciju, te je rat nastavljen. Kako je stanje gore bilo, Karlo sad traži mir, Radecki postavlja
uvjete: vraćanje Parme I Modene, povlačenje demarkacione linije na rijeci Ada. Karlo odbij, Pijemon
poražen kod Milana, sada Karlo tek želi bilo kakav mir. Uslovi: da demark linija bude Rijeka Tičino, inače
zvanična austro – sardinska granica. Skupština Venecije poništava ujedinjnje sa Pijemontom I proglašavaju
Republiku na čelu sa Maninom. Salaskovo primirje 7 augusta 1848 označilo je za Italiju kraj “proljeća
naroda”.

Na izborima 1849 pobjeđuju demokrate, međutim I kod njih dolazi kod razdora. Najradikalniji pod
utjecajem Macinija su tražili prekid primirja. Novu vladu formirao je Urbano Rataci koji 20 marta 1849
obnavlja rat protiv Austrije. Kod Novare 23 marta težak porazm ali je franc diplomatija spasila Pijemont
od austrijske okupacije. Karlo Alberto je abdicirao, a na njegovo mjesto je došao sin Vittorio Emmanuelo
II. Toskanom je ostao da vlada “trijumvirat” demokrata: Gveraci, Montaneli I Maconi. Poslije Novare je
ostao sam Gveraci, koji je sredinom aprila oboren. Austrijanci 11 maja zauzimaju Firencu.

Papa je u Rimu augusta 1848 obrazovao novu vladu pod Rosijem. Zbog reformi, nezadovoljne
demokrate I klerikalna reakcija je dovela do ubojstva Rosija 15 11 1848.. Papa napusta Rim I odlazi u
Gaetu. Demokrate obrazuju parlament koji je 9 februara 1849 lišio papu svjetovne vlasti I proglasio Rimsku
Republiku. Sva crkvena imovina je konfiskovana, proglašena je slobodna laička nastava, svi građani su
izjednačeni.. Napoleon III staje u zaštitu pape, 3 jula francuska vojska ulazi u Rim. Otpor u Veneciji je
savladan 26 8 1849, čime je revolucija u Italiji završena.

Camillo Benso di Cavour (1810.-1861.) je rođen u dobrostojećoj plemićkoj obitelji u Pijemontu. Školovao
se u Vojnoj akademiji u Torinu, glavnom gradu Pijemonta. Istupa iz vojske 1831. i proučava političke i
ekonomske probleme. Zalaže se za industrijalizaciju u sjevernoj Italiji te i sam postaje kapitalist i financijer.
U političkom djelovanju sve je podredio talijanskom ujedninjenu. Čak I prije izbijanja revolucije 1848.
Pokrenuo je novina Il Risorgimento, koje su strastveno podržavale ideju ujedinjenja Italije. Pravi politički
uzlet Cavoura je počeo od 1852., kada ga je kralj Vittore Emmanuel II postavio za predsjednika vlade
Pijemonta. Cavourovi ciljevi su bili jasni: Želio je modernizovati Pijemont i gospodarski ga ojačati, jer bi
to ujedno I politički ga afirmisalo. Drugo, morao je osigurati da Pijemont postane lokomotiva talijanskog
ujedinjenja. Treće, zagovarao je stvaranje talijanske države kao ustavne monarhije na čelu s pijemnotskim
kraljem, a ne demokratske republike ili konfederacije na čelu s papom, što su željeli neki drugi. Kada je
1854. Izbio Krimski rat, Cavour je uveo Pijemont u rat na strain Britanije I Francuske, koje su pomagale
Osmanlije protiv Rusije. Ovakav plan mu je uspio, jer na mirovnoj konferenciji u Parizu 1856. Vješto je
gurao probleme Pijemonta u odnosu na Austriju u prvi plan, što je zaokupilo pažnju međunarodne
zajednice. Dvije godine kasnije došlo je do tajnog dogovora između Cavoura I francuskog cara Napoleona
III, o zajedničkom nastupu protiv Austrije. Plan je bio da se Austriju isprovocira na objavu rata Pijemontu,
a onda bi na stranu Pijemonta u rat ušla Francuska. Nakon protjerivanja Austrije iz Venecije I Lombardije,
ta bi područja anketirao Pijemont, a zauzvrat bi Francuska dobila Nicu I Savoju. Cavour je ubrzo počeo s
realizacijom I počeo je mobilizirati vojsku, na šta su se Austrijanci narogušili I uputili ultimatum Pijemontu,
kojim traže demobilizaciju, ali Cavour to odbija. Austrija 1859. objavljuje rat, u dvije krvave bitke kod
Magente I Solferina, Austrija je poražena I primorana na povlačenje iz Lombardije. Na Cavourovo
iznenađenje Francuska je potpisala mir sa Austrijom tako da je Venecija I dalje ostala u austrijskim rukama.
Stvar su u svoje ruke uzeli nacionalisti u ostalim talijanskim državicama. Nošeni euforijom, srušene su
vlasti u središnjoj Italiji I ti prostori se dobrovoljno priključuju Pijemontu.

Na scenu stupa jedna od najpopularnijih figura talijanskepovijesti- Giuseppe Garibaldi. Njegov cilj je bio
ništa manje nego osvajanje Napuljskog Kraljevstva, najveće talijanske države, a potom I samog Rima.
Cavour se bojao da bi napad na Rim mogao potaknuti Francusku, pa čak I Austriju da priskoče u pomoć
papi. Zato je poslao svoje trupe, a krenuo je I sam kralj Vittore Emmanuel II, da zaustave Garibaldija. Dvije
vojske su se susrele južno od Rima, ali dogodila se sjajna stvar, naime Garibaldi I kralj pružili su ruku jedan
drugom, što je osiguralo jedinstvo Italije. Garibaldi se povukao soon u osamu na mali otok Capreru, ali je
I dalje davao podršku svim nastojanjima za priključenje ostalih talijanskih teritorija, pogotovo Rima,
ujedinjenoj Italiji. Još o Garibaldiju: Mornar, služio vojni rok u mornarici K Sardinije I Pijemonta potpao
je pod utjecaj Macinija. Poslije oružane pobune u Savoji 1834 bježi u J Ameriku gdje se bori za nezavisnot
Brazila. Sudjelovao u urug – argen rat na strain Urugvaja. U Italiju se vraća u aprilu 1848, borbe protiv
austrijanaca u Milanu I franc trupa kod Rima donijele su mu nacion slavu. Ipak 1849 kod Rima je natjeran
na povlačenje korz središnju Italiju, u tom povlačenju mu je poginula supruga I suborac Anita. Poslije pada
Rimske Rep došao je pomoći Veneciji sa 4 000 dobrovoljaca. Monarhisti su ga uhapsili I prognali. Nije se
vratio sve do 1854.. Tada je pomogao Pijemontu u ratu protiv Austrije, snage su zauzele Varese I Como. U
maju 1860 izvodi svoj najveći pduhvat I legendarni pohod: osvajanje Sicilije I Napulja. On je 6 maja sa
1000 crvenokošuljaša ušao u Marsal una Siciliji, a 11 maja se proglasio diktatorom Sicilije u ime kralja
Emmanuela II. Trijumfalno ulazi u Napulj 7 septembra, dobrovoljno ustupa vlast monarhistima u uvjerenju
da će savojska dinastija ujediniti Italiju. Dva puta je probao zauzeti Rim 1862 I 1867 ali oba puta je uhićen

Kraljevina Italija službeno je proglašena u martu 1861., Vittorio Emmanuel II proglašen je kraljem, a ustav
Pijemonta poslužio je kao pravni temelj nove države, dok je crvena, bijela I telena trikolora Pijemonta
postala sužbena zastava Kraljevine. Za prvi glavni grad izabrana je Firenza. Cavour nije poživio da uživa
u plodovima svog truda, ali su ostale upamćene njegove riječi: !Ne znam držati govore, ali znam napraviti
Italiju”. Povoljne vanjskopolitičke okolnosti omogućile su pripajanje Venecije I Rima. U austro - pruskom
ratu 1866., obje strane su ponudile Italiji Veneciju u nagradu za svrstavanje na pravu stranu. Italija se
priklonila Pruskoj pa je nakon rata dobila Veneciju. Rim je pripojen nakon povlačenja francuskih trupa iz
Rima zbog francusko – pruskog rata 1870.. Rim postaje političko središte. Ubrzo nakon ujedinjenja nastaje
radikalni pokret Italia Irredenta (Neoslobođena Italija), kojem je cilj vratiti teritorije koje navodno pripadaju
Italiji: Maltu, Nicu, južni Tirol, Dalmaciju, Rijeku, Trst, Istru…

MAZZINI: Pravo doktorirao u Genovi 1827., pristupio karbonarima i bio zatvoren 1830–31. Zatim živio u
progonstvu u Francuskoj i Švicarskoj, a od 1837. pretežno u Londonu. U Marseilleu je 1831. osnovao
radikalno revolucionarno-nacionalno tajno društvo Mlada Italija, koje je pod njegovim vodstvom znatno
utjecalo na nacionalno oslobođenje i ujedinjenje Italije. Godine 1848. došao je u ustanički Milano i stupio
u Garibaldijevu legiju; 1849. član trijumvirata Rimske Republike. Kada je papa Pio IX., uz pomoć
Francuza, opet zavladao Rimom, Mazzini je ponovno emigrirao. Organizirao je neuspjele ustanke u
Mantovi (1852), Milanu (1853), Genovi (1857), a pomagao je i Garibaldijeve akcije (1860., 1862., 1867).
Na Siciliji je bezuspješno pokušao izvršiti republikanski prevrat 1870. Pred smrt se potajno vratio u Italiju.
U završnoj fazi života pobijao je anarhizam i socijalizam. Politički mu je ideal bilo stvaranje republikanske
federativne Europe, a izravni cilj oslobođenje i ujedinjenje Italije na demokratsko-republikanskoj osnovi.
Držao je da je radi ostvarenja toga cilja potrebno srušiti i Austriju i papinski Rim.
NEKI CITATI:

»Molim te, pažljivo čitaj novine — sada se isplati čitati ih... Ova revolucija promijenit će oblik zemlje —
ona to treba i mora da učini,Vive la Republique!«Pjesnik Georg Weerth svojoj majci, 11. 3. 1848 (za
proljece naroda)

Za nacije: “Ako veliki narod ne vjeruje da on jedini zna istinu... ako ne vjeruje da je upravo njemu suđeno
da svojom istinom spasi sve ostale, on može biti tek puki etnografski materijal, a ne veliki narod... Nacija
koja izgubi svoja vjerovanja prestaje biti nacija.” F. Dostojevski, 1871

»Svaki narod ima svoju posebnu misiju, koja će pridonijeti ostvarenju opće misije čovječanstva. Ta misija
stvara njegovu nacionalnost. Nacionalnost je sveta.« Akt bratstva Mlada Evropa iz 1834

Garibaldi: Ne nudim niti plate, ni četvrtine, niti hranu; Ja nudim samo glad, žeđ, prisilni marš, bitke i smrt.
Neka onaj ko voli svoju zemlju svojim srcem, a ne samo svojim ustima, prati me.”

Mazzini: “Sve dok ste spremni da umrete za čovečanstvo, život vaše zemlje je besmrtan”

FILMOVI:

Viva lItalia 1961 – o Garbiladijevom zauzimanju Napulja I Sicilije

1860 (1934), by Alessandro Blasetti

Piccolo mondo antico (1941), by Mario Soldati

Un garibaldino al convento (1942), by Vittorio De Sica

Heart and Soul (1948), by Vittorio De Sica

Senso (1954), by Luchino Visconti

Garibaldi (1961), by Roberto Rossellini

1870 (1971), by Alfredo Giannetti

Passione D'Amore (1981), by Ettore Scola (later adapted by Stephen Sondheim and James Lapine into the
Tony Award-winning Broadway musical Passion)

Noi credevamo (2010), by Mario Martone

FUN FACT VERDI: Kada je Nabuko imao premijeru u milanskoj Skali 1842, “Italija” je jednostavno bila
skup geografski bliskih kraljevstava i kneževina koje su, izuzev zajedničkog jezika, imale tek malo više
“nečega” što ih u ovoj zemlji međusobno spaja s ostalima. Dakle, kada su mu Italijani pevali ‘hor Jevreja’
u pogrebnoj povorci, nije to bilo samo zbog privlačne melodije na koju su Verdijevi zemljaci znali da
otpevaju reči. Njen predmet – dirljiv glas Izraeita kao večita žudnja za svojom obećanom zemljom, ‘Va,
pensiero’ je takođe postao i moćan glas predugo neispunjenih želja italijanskog naroda. Kada su u
pogrebnoj povorci kroz plač uzvikivali “Viva Verdi!”, još su uvek bili svesni dvostrukog značenja ovog
slogana, i njegove tajne rezonance koja je pogađala svakog pobornika ‘Risorđimenta’, ujedinjenja Italije;
ovaj povik je bio i glas buđenja italijanske nacije. Početna slova VERDI takođe su bila akronim koji je
Italijane asocirao na ime kralja Sardinije koji je, po prvi put od 6. veka, 1861. godine konačno preuzeo
presto nad ujedinjenim Italijanima: Vittorio Emmanuele Re d’Italia. Iste godine, na zahtev novog premijera
Kamilja Kavura, Verdi je ušao u prvi italijanski parlament u kojem je kao poslanik proveo četiri godine.
Možda zvuči nezahvalno, ali teško da bi današnji italijanski političari poput Silvija Berluskonija (ili Enrika
Lete ili Marija Montija) naimenovali nekog savremenog kompozitora u poslanika – a kamoli ga pozvali da
s njima deli vlasti. Verdi je svim srcem stao iza duha i ideje ‘Risorđimenta’ i 1848, nakon izbijanja
revolucije u Milanu, iz Pariza je pisao svom libretisti Frančesku Pjaveu: “Neka je slava tim herojima! Slava
čitavoj Italiji, koja je u ovom trenutku istinski velika! Kucnuo je čas njenog oslobođenja.” Onda žuri kući,
nazad u Milano, što mu je u tom momentu bio prvi lični prioritet, uz reči: “Govorite sa mnom jezikom
muzike! Šta je s Vama? … Verujete li da u ovom trenutku zaista želim da brinem o notama… Ove 1848.
godine mora postojati samo jedna muzika dobrodošla uhu svakog Italijana: muzika iz topa!”