Umeteljenost nastavnog metoda u odgoju

Oznaka autentičnog odgoja je smisao za vrijednosti i osjećanje vrijednosti. On nije isplaniran,

proračunat i intencionalan poput istitucionalnog odgoja. Odgoj se smatra historijskom
paralelom kulturi a obrazovanje historijskom paralelom civilizaciji. Problem koji se javlja je
reduciranje odgoja na obrazovanje a zatim obrazovanja na školu te naposljetku škole na
nastavu. Odgoj i obrazovanje čine čovjeka jedinstvenim i osobnim umnim i djelatnim bićem.
Zbog toga odgoj i obrazovanje nisu samo društvena potreba nego i ljudska. Ukoliko se govori
o odgojnoj vrijednosti nastave onda se nastavni metoda ne može temeljiti na pojmu školovanje.
U skladu s tim, osnovni zadatak učitelja je da pomoću predmeta koji predaje omogućuje da se
čovjek oblikuje u jedinstveno i osobeno duhovno i djelatno biće. Nastavni metoda se može
svesti na pojam “ucenje” i pojam “poduka”. Učenje, kao najjednostavniji pedagoški odnos ne
dopušta da se odgoj i obrazovanje reduciraju na proces pukog prenošenja, saopćavanja i
primanja informacija, a čemu nastava stalno teži. Učenje predstavlja prvu praksu odgoja i
obrazovanja. Zajedno sa podukom čini neraskidivi proces, ma gdje se javljali.

Priroda i suština nastavnog metoda

Opći stavovi koji su prisutni u svakom pedagoškom aktu su: stav prema onom koga
podučavamo, stav prema onom čemu podučavamo i stav prema onom kako podučavamo.
Nastavniku je pored svijesti o sadržajima poduke i učenja te postupcima i načinima
podučavanja neophodna i svijest o ljudskoj prirodi. Odgojno obrazovna djelatnost čini
čovjekova osjetila ljudskim osjetilima. Prema antropološkom utemeljenju nastavnog metoda
neophodno je nastojanje da svako obrazovno dobro bude prineseno svim prirodnim i duhovnim
snagama učenika tj. da se omogući da se pomoću obrazovnog dobra individualne snage
učenika dijelom potvrđuju a dijelom razvijaju u procesu nastave. Obzirom da se na psihološkog
stajališta priroda čovjeka promatra kroz kognitivni, afektivni i voljni život pedagoška norma s
ovog stajališta odnosila bi se na nastojanje da svako obrazovno dobro probudi kognitivni,
afektivni i voljni život učenika. Metoda nije nešto što je izvan nastavnog sadržaja.
Prevladavanje forme nas sadržajem opterećuje nastavnika time što stalno obraća pažnju na
metoda dok preovladavanje obrazovnog dobra nad metodom dovodi do nebrige o
individualnim snagama učenika. Bez usklađenosti metoda i sadržja nije moguće u drugima
valjano razviti znanje i vrijednosti. U “prirodnom učenju” možemo spoznati jedinstvo metoda
i obrazovnog dobra. Neophodno je u nastavi uspostavljati i njegovati vezu između prirode
predmeta (obrazovnog dobra) i prirode individualne snage učenika. Nastavnim metodom iz
kojeg bi bilo odsutno izrazno ponašanej nastavnika ne bi se mogla realizirati odgojna funkcija
nastave, dakle metod koji se preuzima od drugoga mora postati vlastitost onog ko to čini.
Nastavni metod čine različite intelektualne radnje i operacije pa prema tome u metodici
nastavnog rada treba obraćati pažnju i na savlađavajuće i i na izrazno ponašanje. Postojanje
uzajamnog razumjevanja i sporazumjevanja tj. za svaku nastavu prepoznnatljivog izgrađenog
temelja postupaka učenja i podučavanja, otklanja neuspjehe u nastavi. Metod kao
komunikativno djelovanje omogućuje učeniku da bude više određen svojom individualnošću.
Kooperativno komuniciranje u nastavi uključuje sporazumjevanje , kooperiranje i djelovanje
ali i savjetovanje, raspravljanje i razmjenu poruka. Dakle, ono ima izuzetno vrijednu
motivacionu energiju.

Iskustvo i komuniciranje

Komuniciranje proširuje i obogaćuje lično iskustvo. Iskustvo koje je bitno za nastavu smatra
se opažanjem materijalnih predmeta kao i svijest o neposrednim psihičkih doživljajima.
Različito iskustvo i različiti stepeni obrazovanja mogu ometati komuniciranje. Nastavni metod
obuhvata i neverbalno komuniciranje i nastava ne smije biti rad u kojem se gubi individualnost
onih koji komuniciraju. Komunikacija omogućava da se sudionici u odgojno-obrazovnom
procesu smatraju i izražavaju kao ličnosti. U svemu tome mora se voditi računa o
komunikacijskom kapacitetu i potencijalu učenika.

Mehanizmi psihosocijalne interakcije u nastavnom metodu

U psihosocijalne mehanizme interakcije spadaju: oponašanje, sugestija, simpatija, empatija,

identifikacija i socijalni pritisak. Oponašanje je proces učenikovog prepoznavanja sebe u svom
nastavniku. Učenici posmatraju ono što nastavnik čini i nakon toga u manjoj ili vecoj mjeri
počinju da to čine isto. Sugestija je dio interakcijskog procesa u kojem nastavnik u kome
nastavnik bez argumenata, naredbe ili prinude direktno navodi učenika da postupa na određen
način ili da usvoji neko mišljenje ili vjerovanje. Simpatija je saosjećanje nastavnika sa
učenikom. Kada nastavnik učini ljudski napor da pronikne u duševna stanja učenika tj. da
razumije u one aktivnosti koje se ne mogu odmah shvatiti i uživljava se u učenikovu ulogu,
tada se on empatiše s učenikom. Identifikacija je oblikovanje sebe prema drugom pojedincu
oili grupi. Socijalni pritisak može biti pozitivan i negativan.

POJAM I STRUKTURA NASTAVNOG METODA

Nastavni metod predstavlja svjesni , planski i organiziran način dolaženja do odgovarajućih

pedagogških ciljeva. Pored toga nastavni metod je način saobražavanja kognitivnih sa
nekognitivnim principima učenja i pobuna protiv ukrućenih metodskih radnji u nastavi. U opći
metod ulijevaju se tri saznajna pristupa i to: promatraćko-deskriptivno angažiranje ljudskih
snaga učenika, upitno problematizirajuće angažiranja snaga učenika i kreativno i djelatno
angažiranje. Prema tome nastavni metod je način sjedinjavanja osjetilnog i misaonog s
djelatnim postupanjima.

METODSKO- ORGANIZACIONA KREACIJA

Određivanje općepedagoške svrhe i konkretnih ciljnih postignuća bitan je dio metodsko-

organizacione kreacije. Formulacija pedagoške svrhe stvar je svjesnog izbora nastavničkog
vijeća i svakog nastavnika ponaosob. Pedagoška svrha navedena je u nastavnom planu i
programu svake škole. Prije određivanja svrhe potrebno je odrediti skupinu međusobno
povezanih predmeta odnosno okvira za kurikulum. Sljedeći korak je otkrivanje pedagoških
težnji, utvrđivanje konkretnih ciljeva i zadataka svakog nastavnog sata. Ovom koraku najbolje
udovoljava tzv. konsunsno-spiralni model odreživanja svrhe pedagoškog djelovanja i logičkog
struktuiranja sadržaja. Obrazovno-odgojen težnje su tvrdnje kojima se povezuju namjere s
višim vrijednostima. Ciljevi su postavke kojima se konkretnije preciziraju do viših vrijednosti.
Mogu da se dijele na akademske, profesionalne , društvene i osobne. Zadaci se definiraju kao
određene tvrdnje kojima se ukazuje šta bi učenici mogli znati i bili spremni učniniti nakon
uvida u određenu temu i nastavnu jedinicu. Sticanje znanja ili informacija svaka škola postavlja
kao važno ciljno područje. Shvaćanje uključuje oblike ponašanja i reagiranja tj. razumjevanje
sadržaja od strane učenika. Primjena podrazumjeva da se učenik osposobi da stečena znanja
primjenjuje u datim situacijama različitim od samog učenja. Evaluacija sadrži kombinaciju svih
ostalih procesa: znanje, shvatanje,primjena, analiza i sinteza. Prema Blumovoj takosonomiji
razlikujemo dvije vrste evaluacije a to su ona koja počiva na unutarnjim standardima koje se
odnose na tačnost i dosljednost mišljenja, logičku preciznost i cjelovitost a druga je zasnovana
na vanjskim kriterijima koji se odnose na svrhe rada i obrazovnog rada kao načina dostizanja
te svrhe. Da bi se ostvarila svrha potrebno je rad planirati i orzanizovati. Postizanje
produktivnih i djelotvornih rezultata u nastavi podrazumjeva da se unaprijed planiraju i
osmišljavaju nastavne aktivnosti. Kurikulum pruža upute za pedagoško planiranje, provođenje
i analizu procesa učenja/ poduka. Upite za nastavno djelovanje obuhvataju planiranje,
organizaciju i kontrolu učenja tj. obuhvataju sveukupan proces nastavnog planiranja. U procesu
prikupljanja ciljeva možemo otkriti da su isti dati u različitim formulacijama. Neophodan je
jednoznačan opis ciljeva učenja prema sadržaju i prema ponašanju. Prikupljeni i po određenom
kriteriju opisani ciljevi se raspoređuju u postojeću shemu. Potrebno je birati one ciljeve koji
vrijede i koje je moguće realizovati. Organizacija procesa učenja obuhvata pripremu
obrazovnog dobra kao i izbor načina dolaženja do željenog cilja. Opsegom određujemo širinu
i dubinu obrazovnog dobra. Pripremu obrazovnog dobra može da diktira i poznavanje
sposobnosti učenika. Nakon opisa nastavnih metoda neophodno je izvršiti njihov izbor u skladu
sa već postavljenim svrhama. Prednosti ciljno usmjerenog pristupa mogu da se sažmu u
sljedeće tačke: transparentsnost, provjerljivost, sudjelovanje uključenih osoba i djelotvornost.

FORMIRANJE I MIJENJANJE SAZNANJA

Učenje je selektivan proces. Selektivnost u učenju omogućava učeniku da svoja znanja

organizira. Selektivna organizacija saznanja određena je stimulusnim i ličnim faktorima. Od
stimulusnih faktora zavisi kakva će saznanja učenik steći. Način zadovoljavanja ili
nezadovoljavanja potreba učenika jedan je od glavnih faktora koji dovode do razvoja i
mijenjanja njihovih saznanja. Stepen rasta i razvoja učeničkog saznanja izazvanim
promjenama u potrebama i obavještenosti ovise o karakteru prethodnih saznanja. Faktori
ličnosti također djeluju na mijenjanje saznanja. Inteligencija, sposobnosti, tolerancija na
dvosmislenost, širokoumnost, rigidnost, fleksibilnost itd. utiču na rast i razvoj saznanja.

Metode spoznaje

U razvoju ili formiranju pijmova važnu ulogu imaju metodički postupci kao što su analiza,
sinteza, apstrakcija, generalizacija i determinacija. A ekspliciranje sadržaja i opsega pojma vrši
se pomoću definicije i divizije. Analiza treba da pokaže međusobni odnos dijelova unutar
cjeline obrazovnog dobra i uz to omogućava selektivnost učenja. Sinteza je spajanje elemenata
u cjelinu i ona pridonosi potpunijem razumjevanju cjeline. Misaoni proces kojim razlučujemo
bitna, zajednička i nužna obilježja obrazovnog dobra od onog što je nebitno, pojedinačno i
slučajno nazivamo apstrakcijom. Generalizacija je uopćavanje stečenog iskustva tj. formiranje
općih pojmova te može biti senzorna i semantička. Indukcija i dedukcija su metode izvođenja
i donošenja sudova te dvije osnovne metode dokazivanja i zaključivanja. Školsko učenje
najviše se približava prirodnom učenju kada ssadrži metodu indukcije.
Didaktičke metode

U didaktičke metode ubrajamo metodu predavanja, metodu nastvanog razgovora i diskusije,

metodu tekstualnog komuniciranja i metodu pisanih radova. Strukturu metoda predavanja čine
opisivanje i pripovjedanje, objašnjavanje i dokazivanje, predavanje s upotrebom nastavnih
sredstava i predavanje prožeto razgovorom i diskusijom. Opisivanje je specifičan vid
komunikacije u procesu učenja i omogućuje da živo i sa emocionalnim izrazima učeniku
predočimo obrazovno dobro. Pripovjedanje podrazumjeva živo, dinamično i slikovito ali
vijerno izlaganje učitelja. Objašnjenje je postupak kojim predmet, događaj ili činjenicu
dovodimo u vezu i odnos s nečim drugim. Razlikujemo objašnjenje činjenica i objašnjenje
zakona. Svrha dokazivanja je utvrditi istinitost nekog suda, stava, zaključka ili tvrdnje. U
procesu učenja metoda predavanja može se kombinovati s upotrebom auditivnih i audio
vizuelanih sredstava čijim korištenjem se omogućavaju inventivnija i kreativnija metodičko-
izvedbena rješenja. Predavanje prožeto razgovorom i diskusijom omogućava brži dotok
povratnih informacija o onom šta i kako se događa u procesu nastave. Za razgovor i diskusiju
nije potrebna samo vještina govorenja nego i vještina slušanja. Osnovna pretpostavka za
nastanak diskusije je postojanje različitih i suprostavljenih mišljenja i stavova o istom predmetu
spoznaje. Metoda tekstualnog komuniciranja pretpostavlja čitav kompleks sposobnosti. Da bi
imala djelotvorne edukacijske efekte neophodno je da sposobnost čitanja prati adekvatan
pristup tekstu. Metod rada s tekstom dakle, nije puko iščitavanje ili čitanje teksta radi njegovog
memorisanja. Razlikujemo nekoliko vrsta pisanih radova, pa tako su neki od njih vezani,
poluvezani i samostalni. Vezani su prepisivanje , poluvezani su diktati dopunjavanje i
proširivanje a samostalni su pisma, dnevnici, izvještaji itd. 172

METODSKO IZVEDBENA KREACIJA

Organiziranje problemske nastave

Metod organiziranja problemske nastave pretpostavlja neophodnost učenikovo uključivanje u

proces učenja. Ovo uključivanje traži da se poštuju tri odnosa: odnos prema ljudskoj prirodi,
odnos prema pridrodi znanstvene spoznaje i odnos prema samom karakteru obrazovnog dobra.
Postupkom organiziranja problemske nastave označavamo načine i postupke određivanja
unutarnje metodičko-izvedbene organizacije nastavnog sata na problemskoj osnovi.
Problemski metod podrazumjeva konstantno nastavnikovo traganje za drugačijom
morfološkom strukturom svakog nastavnog sata. Vezan je za problemsku nastavu. On nije
način mišljenja u propisanoj formi, nego postupak kojim uvijek drugačije povezujemo i
sjedinjujemo informativno, problemsko i kreativno u konkretnom nastavnom zbivanju.

Informacije o problemskoj nastavi

Pitanje smisla i svrhe informacija je pitanje od kojeg treba poći u organiziranju problemske
nastave. Kada se radi o prisutnosti informacija u problemskoj nastavi onda je važno pružanje
neophodnih informacija kojima se učenici mogu koristiti kao sredstvom saznavanja i mišljenja,
dolaženje do informacija odnosno spoznaje o informaciji i učenje logici koju nose informacije
i činjenice odnosno dizanje informacije do mišljenja. Informacije nastavnik pruža i nudi
učenicima ne radi pukog pamćenja, nego radi njihove upotrebe u neke druge svrhe. Predavanje
treba shvatiti kao u smislu pružanja neophodnih informacija koje učeniku omogućavaju da
uočava, postavlja i rješava određene probleme. Ovu poduku nije moguće zamjeniti drugim
oblicima nastavnog poučavanja.

Metodički egzemplar u problemskoj nastavi

Saznajna i odgojna vrijednost metodičkog egzemplara prije svega zavisi od valjanosti izbora
nastavnog sadržaja. Nakon izbora sadržaja nastavnik pristupa metodičkog osmišljavanju tih
sadržaja. Sadržajno i metodički uopćen metodički egzemplar učenici će moći samostalno
koristiti a to će biti moguće ako obrađeni sadržaju budu potpuno shvaćeni od strane učenika i
ako je učeniku jasan opći model egzemplarnog rada. Samostalan rad učenika, građen po uzoru
na nastavnikov metodički egzemplar, pruža mogućnosti za raznorodnije problemsko uviđanje
i lakše rješavanje problema. Opći metodički egzemplar nastavnika ne može se jednostavno
mehanički aplicirati i reducirati, jer se ne radi o identičnim, nego o analognim sadržajima i
izvorima, zbog čega dolazi do jačeg izražaja samostalne kreativnosti učenika.

Individualizacija u problemskoj nastavi

Individualizirajuće nastavno zbivanje, promatrano kao dio problemske nastave sastoji se od

identificiranja individualnoh razlika učenika, izbora sadržaja i problema koji će biti obrađeni
na individualiziran način, izbor oblika individualizacije, pripremanje i planiranje
individualizirajućeg nastavnog zbivanja, realiziranje i tok individualizirajuće poruke i
prikupljanje podataka o rezultatima rada i njihova analiza. Izbori i materijali koji se danas
najbrže razvijaju s ciljem relizovanja individualiziranih obrazovnih zadataka jesu raznovrsni
kompjuterski paketi i nastavni listići. Individualizirano učenje suprotno je pasivnom primanju
informacije pod nastavnikovim storgim nadzorom. Obrazovni zadaci rađeni na principu
individualizacije olakšavaju učenicima učenje i daju se relizovati uz minimalno sudjelovanje
nastavnika.

Programirano učenje u problemskoj nastavi

Teorijski izvori programiranog učenja leže u tzv. teoriji potrkrepljenja a ono se zasniva na
saznanjima da je ljudsko učenje podložno usmjeravanju i ptoicanju. Programirano učenje je
učenje kojim se istovremeno određeno i šta i kako će se učiti. Nastavni sadržaji se na posebanm
način logički struktuiraju i pretvaraju u odgovarajuće korake odnosno članke čije sadržaje
samostalno i postupno učenici savlađuju vodeći se ličnim rimtom i dobijajući stalnu povratnu
informaciju o rezultatima. Teorija potkrepljenja strogo je aplicirana na sadržaj članka. Primjena
problemskog učenja u nastavi treba da bude u funkciji problemskog karaktera nastavnog
zbivanja. Pogodnost sadržaja također određuje uspjeh ovakvog učenja. U nastavi se posebno
uspješno mogu koristiti elementi poluprogramiranog učenja u kojem je ostavljeno više prostora
za individualnu slobodu u izboru puteva učenja.

Učenje putem rješavanja problema

Problemska situacija je stvorena misaono-praktična protivrječnost u kojoj ima više različitih

problema. Problem je sadržajno i logički jasno definiran dio problemske situacije. U procesu
učenja putem rješavanja problema sudjeluju odgovarajuće sposobnosti kritičkog i stvaralačkog
mišljenja ali su i one njegov proizvod. Osnovne karakteristike učenja putem rješavanja
problema su postojanje neke teškoće i postojanje motiva da se savlada teškoća. Može da se
odvija putem pokušaja i pogrešaka ali i na kreativan način. Osnovna karakteristika rješavanja
problema sistemom pokušaja i pogrešaka jeste različita usmjerenost u problemskoj situaciji i
slučajno izvedene operacije gdje se pogreške ispravljaju planski. Svako učenje putem
rješavanja problema je rezultat perceptivnih i motivaciono-emocionalnih procesa. Objašnjenje,
predviđanje i invencija tri su glavna tipa kreativnog rješavanja problema. Problemski metod
karakterizira raznovrsnost polaznih načina razmišljanja u realiziranju nastavnih sadržaja. Pored
toga, on sjedinjuje različite elemente oblike, metode i postupke učenja. On traži
nestandardizirano vođenje učenika putevima saznanja.

206 Oblici nastavnog metoda

Da bi se afirmirali svi vektori duha učenika potrebno je primjenjivati sljedeće metode:

promatranje, upoređivanje, traganje i otkrivanje, kreativnu metodologiju i kreativnu
generalizaciju te sistematizaciju i klasifikaciju. Promatranje je takav metodički postupak kojim
usmjeravamo pažnju učenika u jednom smjeru, s ciljem da opazi obrazovno dobro onakvo
kakvo jeste. Bit upoređivanja čini proces poistovjećivanja i proces razlikovanja.
Positovjećivanje označava misaonu operaciju koja omogućava saznavanje zajedničkih,
približno istih elemenata kod članova upoređivanja. Razlikovanje je misaona operacija kojom
se utvrđuju odstupanja između članova upoređivanja. U otkriću imamo zapažanje nekog
predmeta ili činjenice, nečeg što je već bilo takvo ali je do tog trenutka izmicalo našoj pažnji.
Karakteristika traganja i otkrivanja očituje se u stavu traganja, u fleksibilnom načinu verbalne
komunikacije zasnovanom na slobodi mišljenja i govora te na sumnji kao psotupku vođenja.
Kreativnom metodologijom i generalizacijom razara se tzv. funkcionalna fiksiranost znanja tj.
prevazilazi se znanje koje je toliko usko i specifično da ga nije moguće primjeniti u različitim
situacijama. Za sistematizaciju bismo mogli reći da predstavlja širi misaoni okvir od
klasifikacije. Sistematizaciju shvatamo kao način saznavanja kojim se koriste učesnici nastave,
a ne kao ''tip sata'', fazu nastavnog rada itd. Klasifikacija predstavlja intenzivnije logičko
sređivanje nastavnog gradiva.

METOD PODSTICANJA I VOĐENJA

227