Professional Documents
Culture Documents
Mario Vargas Ljose - Lepe Oči, Ružne Slike (Drama)
Mario Vargas Ljose - Lepe Oči, Ružne Slike (Drama)
LICA
Radnja se dešava u malom stanu - deseti sprat jedne zgrade, stambena četvrt srednje
klase - gde živi likovni kritičar i profesor umetnosti Eduardo Sanelji, u uspomeni ili mašti
Rubena Sevaljosa.
U Saneljijevom ateljeu, pored knjiga, diskova, gramofona (CD plejera) i nekoliko slika,
izdvaja se katalog sa jedne izložbe Pita Mondrijana.
Lima, danas.
I VERNISSAGE 1
Eduardo i Ruben ulaze u stan. Jedna vrata se otvaraju i zatvaraju. Mrmljanje, prigušen smeh.
EDUARDO: Uđi, uđi, dečko moj. Osećaj se kao kod svoje kuće.
RUBEN: Čoveče, kakav divan pogled! Odavde, Lima izgleda veličanstveno. I kakav lep stan.
EDUARDO: Da ti sipam viski? Pravi, škotski iz Škotske. Ono što su nam dali na otvaranju
izložbe bio je bolivijski viski. Sutra će nas boleti stomak.
RUBEN: Tako poznati likovni kritičar morao bi da ima kuću punu slika.
EDUARDO: A čime da ih kupim? I gde da ih stavim u ovoj pećini po kojoj jedva mogu da se
krećem? Da ti sipam viski?
RUBEN: S malo leda, molim. Možda i jeste mali, ali baš si ga ukusno sredio. Jesu li ove boje
na zidovima bile tvoja ideja?
Kucaju se čašama.
RUBEN: Samo nekom koga odlikuju elegancija i dobar ukus može da padne na pamet da
kombinuje boju trešnje sa braon. Lepo, zaista lepo.
RUBEN: Ako želiš da me opiješ da bismo to lakše obavili, gubiš vreme. Vrlo sam otporan,
nikada se ne opijem.
EDUARDO: Pokušavam SEBE da opijem. Meni ovakve stvari nikada ne padaju lako.
RUBEN: Nervozan si, vidim. Primetio sam to na otvaranju izložbe. Pio si onaj bolivijski viski
jedan za drugim, kao da je voda. Kakva te samo noć čeka!
EDUARDO: Bio sam zbunjen tvojom bestidnošću. Dobro, ne samo tim. Veoma si lep. Lepota
nekog mladića uvek me pomalo uznemiri.
EDUARDO: Bez svih tih bolivijskih viskija ne bih se usudio da ti priđem. A pogotovo ne da
te pozovem kod sebe u stan.
RUBEN: Likovni kritičar lista Ekonomist, strah i trepet za slikare i vajare, stidljiv?
EDUARDO: Istina, nisam bio u stanju da te pitam. Bio sam zbunjen, već sam ti rekao. Zato
što si veoma lep. I zato što su me uznemirili ti pogledi puni aluzija, ti osmesi i zdravice koje si
mi upućivao pred svim onim kretenima. Trebalo je da te pitam za ime, naravno. Oprosti mi.
Kako se zoveš?
RUBEN: Ruben Sevaljos. Nemoj mi govoriti svoje, znam ga vrlo dobro, kao i svi. Eduardo
Sanelji. Ili možda Eduardo de Sanelji? Likovni kritičar, kreator dobrog ukusa Lime, predavač,
profesor. Svim tim kretenima? Zar to misliš o svojim fanovima? Kakva nezahvalnost! Svi
ljudi koji su bili na otvaranju izložbe poštuju te i obožavaju. Prvenstveno žene. I svi
prilagođavaju svoj ukus tvom.
EDUARDO: A ti mene zezaš po svom ukusu, je l' da? Živeli, dečko moj.
RUBEN: Dakle, stidljiv. Ko bi to rekao. Hajde, sipaj nam još po jedan viski, možda ćeš od
toga malo živnuti. (Smeje se, podrugljivo.)
EDUARDO: Daj mi svoju čašu. Ako želiš da moja stidljivost nestane, moraćeš da mi
pomogneš. Kada mi govoriš tim hvalisavim tonom, samo me još više plašiš.
RUBEN: Plašim te? Ja tebe? Obična protuva, nikogović poput mene, plaši moćnog kritičara
čije pero kuje u zvezde ili uništava sve umetnike redom?
EDUARDO: Izvoli, on the rocks. Plašiš me jer, mada sam stariji od tebe, sigurno u tim
stvarima imaš više iskustva nego ja, mladi grčki bože.
RUBEN: U tim stvarima? Kojim?
EDUARDO: Gadi mi se, kao i sve što je ružno. A vulgarnost je još ružnija iz usta tako lepog
dečka kao što si ti.
RUBEN: Ma nemoj, moj poštovani kritičaru. Sad je meni jasno šta je istina. Ti si stidljivko i
šonja.
RUBEN: Po tome što si jako bled. Po načinu na koji ti drhti ruka. Zato što ludiš od želje da mi
priđeš, da me dodirneš i da zatražiš od mene da odemo u krevet. Ali ne usuđuješ se. Živeli,
arbitrum elegantiorum! Da li se tako kaže: arbitrum elegantiorum?
EDUARDO: Može li se znati kakvu to igru igraš? Nije ti namera da me samo zezaš, ima tu
još nečeg?
RUBEN: Živeli, likovni kritičaru! Nije mi bilo ni na kraj pameti! Nikome u Limi ne bi na um
palo. Znaš li šta mi je rekla ona devojka iz Škole lepih umetnosti s kojom sam bio na
otvaranju izložbe kad si mi konačno prišao? "Evo dolazi gosn peder. Pripremi se, zato što
dolazi zbog tebe, a ne zbog mene."
RUBEN: Peder?
EDUARDO: Grozna je. Nagrđuje pojam. Ako već moraš nešto da kažeš, reci gay, to je lepše.
Zato što to znači i veseo.
EDUARDO: Ne, ni to. Ta reč je još ružnija. Reči su kao osobe. Imaju lice i telo. Ona koju si
prvo rekao sva je izbrazdana od boginja. A po ovoj drugoj rastu malje i čirevi.
EDUARDO: Želiš da ti kažem šta sam? Onda, slušaj, dečko moj. Pristojan peder. Eto to sam.
Smeje se, nervozno. Ruben se takođe nasmeje, uz lažan osmeh.
RUBEN: Opa! Dakle, ponekad i ti koristiš tu reč, s boginjama. Objasni mi šta je to pristojan
peder.
EDUARDO: (Bez traga malopređašnje vedrine.) Osoba koja je to više po ideji nego po
činjenju, više u mašti i želji nego u stvarnosti svog života. Onaj koji se toliko drži forme da je
to napola, ili čak više to i nije.
RUBEN: Pederčić koji je to, a pri tom i kukavica? Onaj koji se plaši da bude to što jeste? Da
li to hoćeš da kažeš?
EDUARDO: Onaj koji i želi i ne želi da to bude. U mom slučaju, to nema nikakve veze sa
hrabrošću niti kukavičlukom.
EDUARDO: Misliš da me je briga šta o meni misle jadni kreteni u ovom gradu kretena? Nije
me ni najmanje briga! To ima veze samo sa mnom. Ja sam protivnik rituala, scenografije,
glupih predgovora. To se kosi s mojim sistemom, mojom ljubavlju prema formi, mojim
estetskim vrednostima. Svaka mise en scene mi se duboko gadi. Zbog toga to radim tako loše,
kao što i sam možeš da se uveriš.
RUBEN: Ali čim sam počeo da se šalim s tobom i da te zezam, paf, sav si se spuvao. Kao
guma od bicikla.
EDUARDO: Želja je uvek ovde unutra, tinja. Zato što si veoma lep, kao mali grčki bog. Ali
sada je stigao uljez. I on je ovde unutra. Kameni gost. Osećam se smešno. Nelagodno. Loše.
Osećam neprijatnost koja će uslediti. Napokon, izrazimo to jednom od onih pogrdnih reči koje
nikada ne koristim: stvar je sjebana. Dovršimo viski i oprostimo se kao dobri prijatelji.
RUBEN: Živeli, arbitrum elegantiorum!
EDUARDO: Živeli, dečko moj. (Kucnu se čašama. Tišina.) Želiš li da slušamo muziku? Voliš
li klasiku? Da li voliš Malera?
EDUARDO: Da vidim. Dobro, onda Maler. Poslednja simfonija koju je komponovao: Das
Lied von der Erde. Evo ga. (Dijalog se nastavlja, uz Malerovu muziku u pozadini.) Može li se
znati čime se baviš? Ti nisi profesionalac u ovome, zar ne?
RUBEN: Profesionalni peder? Ne, naravno da nisam. Veoma ćeš se iznenaditi kad saznaš šta
sam.
RUBEN: Mornar.
RUBEN: Prvi poručnik Armade. Iduće godine biću unapređen u kapetana fregate.
EDUARDO: Bože, bože. Treba mi još jedan viski. Tebi takođe. Daj mi čašu. Do đavola. Prvi
poručnik Armade. Dakle, čuvena nacionalna Marina ima svoje gays.
Čuje se zveckanje čaša dok sipa viski.
RUBEN: Ne znam.
RUBEN: Prirediću ti još jedno veliko iznenađenje večeras, Eduardo Sanelji. Ja zapravo nisam
gay.
EDUARDO: Ozbiljno?
EDUARDO: Šta onda znači sve ovo večeras? Osmesi na otvaranju izložbe, nazdravljanja,
papazjanija da bi me naveo da pomislim da si peder.
RUBEN: Već sam ti rekao šta sam. Mornar. Popij malo i smiri se. Živeli!
RUBEN: Neću autogram, niti da razgovaramo o umetnosti ili slikarstvu. Već o jednoj devojci.
EDUARDO: O kojoj devojci?
RUBEN: Pa, o jednoj od onih koje spadaju u kretene. Od onih koje nikada nisu propustile
nijedno tvoje predavanje i koje čitaju sve tvoje kritike.
III DEVOJKA
RUBEN: Dobro, Alisija, priznajem. Ljubomoran sam na njega. Hoćeš li da me poljubiš, pošto
sam priznao?
RUBEN: Kakve to ima veze. Poznato je da se sve devojke zaljubljuju u svoje profesore, pošto
već ne mogu u svoje očeve.
ALISIJA: (Sve vreme se smejući.) Zar stvarno misliš da bih mogla da se zaljubim u tog tako
ozbiljnog gospodina, takvog formalistu, tako nedodirljivog, takvog šta sve ne?
RUBEN: Da, takvog šta sve ne, koga idealizuješ i obožavaš, ne laži. I zato što sve vreme
pričaš o njemu još me nisi ni poljubila. Naravno da ga idealizuješ i obožavaš. Mada je mator i
mada je pederčić.
ALISIJA: Ne, nije. To je kleveta zavidnika. Ogovaranje zato što je ostao neženja. Da nisu
možda svi neoženjeni muškarci pederčići?
ALISIJA: Naravno da mi mnogo znači. Naučila sam od njega hiljadu stvari. Da gledam slike,
da shvatim slikarstvo. Da vidim stvari u samoj sebi, takođe. Bez njega, nikada ne bih otkrila
svoju sklonost. Ono što osećam prema doktoru Saneljiju, pored toga što mu se divim, jeste
zahvalnost i veliko poštovanje.
EDUARDO: Desetine, stotine žena dolaze na moja predavanja i moje kurseve. Devedeset
odsto mojih đaka su žene. Ti bi da se sećam imena svih njih?
EDUARDO: Zato što sam već umoran od ove igre. Hoću da se okupam, legnem i spavam.
Prema tome, kući, mornaru. Ispratiću te do vrata.
RUBEN: Hoću da razgovaramo o Alisiji, već sam ti rekao. Sipaj mi još jedan viski i sedi.
Umorićeš se tako stojeći.
RUBEN: Vrlo dobro znaš da ne možeš da me izbaciš. Mlađi sam i jači od tebe, je li tako?
Osim toga, uz tvoj osećaj da si smešan, nikada ne bi izazvao skandal koji bi probudio komšije
iz zgrade, zar ne? Hajde, napuni čaše pa da razgovaramo. Čućeš zanimljive stvari, obećavam
ti.
Pauza. Čuje se Eduardo, kako sipa viski. Polako utihne Malerova muzika.
EDUARDO: Dobro. Još ovaj viski i odlaziš. Za to vreme, hajde da razgovaramo o Alisiji. Ko
je ona? Šta hoće od mene?
EDUARDO: Nisam doktor. Nemam čak ni fakultetsku diplomu. Nemam nikakvu titulu.
Nisam stigao dalje od mature.
ALISIJA: Stavi dijapozitiv i ugasi svetlo. I počne da objašnjava. Malo-pomalo mrlje od boje
prestaju da budu hladne. Te linije i oblici, ti mrtvi prostori kao da počnu da oživljavaju.
Pokrenu se, postanu ideje, osećanja, strasti. Kada zaćuti i upali svetlo, slika govori, viče. I
vidimo hiljadu stvari. Razumeš?
RUBEN: Ne baš, Alisija. Ali oduševljava me to što vidim da si tako zadovoljna tim svojim
kursom. Hoćeš li sada da me poljubiš?
ALISIJA: (Sve više uzbuđena.) Da vidim mogu li da ti objasnim to nekim primerom. Pogledaj
ovu reprodukciju. To je Mondrijan, holandski slikar. Šta vidiš na njoj?
RUBEN: Dva plava kvadrata na beloj pozadini. Dva para simetričnih, horizontalnih i
poprečnih linija. Zar je to slika?
EDUARDO: To je ljudski život kome su oduzeli razlog da živi. Ispraznili su mu čitav vitalni
sadržaj i sveli ga na čistu formu. Odnosno, na niz rutina: ustane, putuje autobusom, uđe u
kancelariju ili fabriku, provede osam sati popunjavajući formulare ili udevajući konac u iglu,
izađe na ulicu, putuje autobusom. I tako svaki dan, svake nedelje, svakog meseca, svake
godine. Život koji je izgubio inovativnost, nadu, iluzije i dušu. Egzistencija koja se pretvorila
u puko ponavljanje, u ludačku košulju, u zatvor.
RUBEN: To znače ti prazni kvadratići? Pobogu, Alisija! Ali, ako me poljubiš, poverovaću ti.
ALISIJA: Ne rugaj se, Rubene. Ja ne znam to da objasnim. Ali doktor Sanelji i te kako ume.
Kada nam je govorio o ovoj slici, koja je i meni u početku izgledala kao dva prazna
kvadratića, srce mi je snažno kucalo.
RUBEN: Dobro, Eduardo Sanelji mora da je čarobnjak kada je u stanju da vidi sve to u paru
plavih kvadratića na beloj pozadini.
EDUARDO: Ona je pohađala jedan od onih kurseva koje držim u galeriji Trapez?
RUBEN: Tri godine zaredom, u prvom redu i ne propustivši nijedan čas, siguran sam. I išla je
na sva tvoja javna predavanja. I pročitala je i isekla sve tvoje kritike iz lista "Ekonomist". I
zalepila ih u jednu veliku svesku s plavim koricama koju sam joj lično poklonio.
EDUARDO: Ah, ona je jedna od tih: odanih fetišistkinja, hagiografkinja. Ako te baš zanima,
to su kreteni koje najviše mrzim. Uglavnom imaju brkove i podvaljak. Je li i Alisija takva?
Rugoba?
RUBEN: Ne, ona je lepa kao Đokonda. A impresionirao si je više nego ikoga tim svojim
pričama i Mondrijanovim kvadratićima.
ALISIJA: Više nego što možeš da zamisliš, Rubene. Ulio mi je veru u samu sebe. Sada više
uopšte ne sumnjam šta želim da radim. Eduardo Sanelji mi je promenio život, kunem ti se.
ALISIJA: Još ne, nisam, ali znam da mogu to da postanem, Rubene. Zahvaljujući doktoru
Saneljiju znam da ću to biti.
EDUARDO: Nikada nisam podstakao nijednu devojku da se bavi slikarstvom. Niti mladića.
Uvek se trudim da ih obeshrabrim, u stvari. Svima im stavljam do znanja da ima previše
slikara na ovom svetu. Da je četiri petine postojećih višak. Ta devojka te je slagala.
RUBEN: A to je?
RUBEN: Ako nakon toga nastave da dolaze na tvoje časove i da ti se dive poput Alisije, u
pravu si što o njima govoriš na takav način. Mora biti da su kreteni.
IV FRUSTRIRAN I ZLOVOLJAN
EDUARDO: (Sa prvim znacima da viski počinje da deluje.) Niko ne sanja o tome da postane
likovni kritičar. To se postaje eleminacijom ili impotencijom. Ja nisam želeo da budem
karikatura od umetnika, već istinski umetnik. Kao mlad, sanjao sam o tome da budem slikar.
ALISIJA: Slikarka, da, da, da. Ne da bih postala poznata, ko govori o tome? Da bih pretočila
u slike te demone koje nosimo u sebi.
EDUARDO: Da bih dao oblik strastima, profil nostalgiji, boju i oblik snovima.
EDUARDO: Talenat nije urođen, on je tvorevina. Svaki umetnik ga sebi gradi, kao kuću:
radom, strpljenjem, ubeđenjem, disciplinom i upornošću.
ALISIJA: Zar ja nemam sve to? Zašto onda ne bih mogla da budem slikarka?
EDUARDO: Želeo sam da budem slikar otkad znam za sebe. Možda i ranije. Jedino što sam
želeo da budem, oduvek, jedino što mi je bilo savršeno jasno, dokle mi sećanje seže. I, ako
želiš da saznaš moju tajnu, još uvek ne mogu da se pomirim s tim da to nisam postao. Ima
noći kada se probudim, sav u znoju od teskobe: neću to postati, nikada to neću biti. I osetim
kako me probada, ovde, u dnu stomaka. Ne bih ti ovo rekao bez svih viskija koje imam u sebi,
naravno.
EDUARDO: Kao i većina kritičara, pretpostavljam. Barem onih koji nisu postali maloumni.
RUBEN: Zar se talenat ne gradi kao kuća: radom, strpljenjem, ubeđenjem itd.?
EDUARDO: Ta teorija je dobra da se izrecituje kretenima na času. Daje im nadu, nudi iluzije.
Ali zapravo nije tako. Talenat je beleg od rođenja. Urođena mana. Ne može se steći. Ali se
može izlečiti. To da. Priča o umetnosti puna je kratkotrajnih, rasutih talenata. On se ne osipa
kad čovek dođe u godine, ne zarasta. Ako se ne rodi s tobom, ako nije u tvojoj prirodi, u
tvojim genima, kao alergija, ako nije u srcu, tu se ništa ne može učiniti.
RUBEN: Dakle, lagao si Alisiju. Ona ti je poverovala da je talenat delo truda. I posvetila se
duhom i telom ubijanju od posla da bi postala slikarka.
EDUARDO: Ja sam i sâm sebe lagao, dugo. Protraćio sam mladost radeći kao rob, ne bih li
pobedio neizlečivu bolest. Ovde, u Školi lepih umetnosti. U Madridu, na akademiji San
Fernando. Radeći, učeći, kopirajući, posmatrajući, insistirajući. Čekajući da dođe. Ali nikada
nije došao.
RUBEN: Ko je došao do tog zaključka? Neki kritičar koga si veoma poštovao?
EDUARDO: Nikada ne grešim u tome gde talenta ima a gde ne. To je i uništilo moju karijeru
umetnika. To što sam previše inteligentan.
ALISIJA: Ali, profesore Sanelji, čovek ne treba da bude prostak da bi postao veliki slikar.
EDUARDO: Treba da oseti to u stomaku, intuicijom i čulima. Pre svega čulima. U slikarstvu,
čula su važnija od ideja. Velikim umetnicima svet ulazi kroz oči i prste, a ne kroz glavu.
Inteligencija je obično velika prepreka u trenutku slikanja.
RUBEN: Kakav divan način da uzvisiš sam sebe, pričom o svojim neuspesima.
EDUARDO: Varaš se, nisam nimalo ponosan na svoje sposobnosti. Moj briljantan um mi je
sjebao život. Isfrustrirao me je i kao gaya i kao umetnika, usadivši mi osećaj da sam smešan,
koji ne mogu da odagnam. Čemu mi služi inteligencija? Da me pritiska svakodnevno,
otkrivajući mi da živim okružen debilima. I, uz sve to, zatvorila mi je vrata fizičkog uživanja i
uništila mi karijeru. Time što sam inteligentan predstavljam duplu karikaturu: pristojnog
pedera i komentatora tuđeg slikarstva.
EDUARDO: Pošto sam jedini, plašim se da ono "najvažniji" ne znači bogzna šta. Ili možda
još neko piše likovnu kritiku u groznoj Limi?
RUBEN: Da jeste, ne bi verovala od reči do reči onome što pišeš niti kojekakvim pričama
kojima truješ svoje đake na kursevima, poput one o Mondrijanovim kvadratićima, i o tome da
je talenat delo truda.
EDUARDO: Da, uhvatilo me je. Samo kada sam pijan govorim ružne reči. Šta tražiš ovde u
mojoj kući? Šta koji kurac hoćeš od mene? Da odem da vidim Alisijine slike i da joj kažem da
su genijalne? Jesi li zato došao u moju kuću pretvarajući se da si peder?
RUBEN: Pričali smo o tebi. O tvojim mladalačkim ambicijama. U Madridu si otkrio da
nikada nećeš biti Pikaso. I rekao si sebi: "Kad nema hleba, dobra je i torta." Ako ne mogu da
budem slikar, biću kritičar. Je li tako bilo?
EDUARDO: Ne. To se desilo a da nisam ni bio svestan. Tamo, u Španiji, umirao sam od
gladi; imao sam mizernu stipendiju. Počeo sam da šaljem članke u ovdašnje časopise, da bih
zaradio koji dinar. I tako sam se, malo-pomalo, uhvatio u paukovu mrežu. Ono što je počelo
kao posao da bih preživeo, na kraju mi je uništilo čitav život. Ali, može li se znati šta je tebe
briga za moj život? Hoćeš li mi već jednom reći kakve su ti namere? Šta radiš ovde, u mojoj
kući?
RUBEN: Sada te bolje razumem, Sanelji. Poza cinika da bi sakrio ono što stvarno jesi.
Ogorčen i zlovoljan tip.
EDUARDO: Ogorčen i zlovoljan tip? Zar to nije isto? Ne, u pravu si; razlika je u nijansi,
između individualnog i socijalnog. Ogorčenost je autotortura, zlovolja je opasnost po druge.
EDUARDO: Da, verovatno. Verujem da sam zapravo i jedno i drugo. Osim kada pišem svoje
kritike. Moja frustriranost mi ne narušava prosuđivanje. Kod njih sam uvek objektivan i
koncentrisan. I, generalno, te kritike su prilično dobre. Pitaj Alisiju. (Pauza.) Idem da sipam
sebi još jedan viski, nametljivi mornaru. Da ti napunim čašu?
RUBEN: Već sam dosta popio. Ali ti samo napred, opij se. Zar je jedino dejstvo alkohola na
tebe to što govoriš ružne reči? Ne pomaže ti da se ne osećaš smešnim? Da li bi se usudio da
mi predložiš da odemo u krevet kada se dobro uliješ?
EDUARDO: (Dok sipa viski.) Ako se jedva usudim da predložim tako nešto pravim gays,
jednom lažnom gayu i uz to oficiru Armade ne bih se usudio ni u komi. Zar nisi primetio da
sam, pored toga što sam cinik, takođe i iskren? Eto, to sam zapravo: prevarant, živa farsa.
EDUARDO: Ne, to mi nije mrsko. Deprimira me to što znam da ničemu ne služe, da ih nosi
vetar. Međutim, osećam izvesnu nežnost prema svojim kritikama. To je jedino što znam da
radim. Mada mi ponekad teško pada.
RUBEN: To što moraš da prisustvuješ tako lošim izložbama kao što je ova večeras?
RUBEN: Teško ti pada kada otkriješ u nekom mladom umetniku talenat koji ti nisi imao?
EDUARDO: Čekaj, to nisam dobro objasnio, moram da razjasnim. Pada mi teško i pada mi
lako, u isto vreme. Zavist ne osujećuje poštovanje; jača ga. Osim toga, talenat drugih iziskuje
više rada u trenutku pisanja kritike. Mnogo je teže reći pametne stvari o dobroj izložbi nego o
prosečnoj. Treba mi dvostruko ili trostruko više vremena.
RUBEN: Onda ti je kritika koju si napisao o Alisijinoj izložbi u Trapezu oduzela pet minuta.
EDUARDO: Napisao sam lošu kritiku o tvojoj bivšoj devojci? Došao si da mi naplatiš zbog
loše kritike dela tvoje devojke? Napokon si otkrio karte. Šta bi drugo i moglo da se očekuje
od jednog mornarčića?
RUBEN: To nije bila loša kritika. To je bio masakr. A, kad smo već kod toga, kako si znao da
Alisija ima lepe oči? Zar nisi rekao da je se ne sećaš? Kada si pisao o njenoj izložbi u
"Ekonomistu", dobro si se sećao njenog lica. Ili barem njenih očiju.
EDUARDO: O čemu govoriš?
RUBEN: Zar se ne sećaš ni tog članka? Ni poetskog naslova koji si mu dao: "Lepe oči, ružne
slike"?
ALISIJA: "Lepe oči, ružne slike." Ono što mi najviše privlači pažnju jeste to u vezi s mojim
očima, Rubene. On ne zna da li su one velike ili malecke, plave ili crne, da li sam razroka,
ćorava ili imam četvoro očiju. On me nikada nije pogledao. Ili, bolje rečeno, gleda me ali me
ne vidi. Njegove oči klize po učionici kao da smo mi studenti stvari, ili nevidljivi. Kunem ti
se: nikada me nije video, ne zna kako izgledam. Nije napisao to o mojim "lepim očima" zato
što misli da su lepe. Uradio je to zbog igre rečima i kontrasta prideva, da bi naglasio prezir.
Jesi li primetio da dva puta ponavlja to "lepe oči, ružne slike"? U naslovu i u poslednjoj
rečenici kritike. Ne misli da su lepe. Aludira na to da sam ništavna, devojka iz društva koja je
poverovala da bi mogla biti slikarka, još jedan njen hir kome oni koji je okružuju žude da
udovolje. Eto to doktor Sanelji misli o meni. Shvataš koliko je nepravedan, Rubene? Uz žrtvu
koju je načinila moja majka da bih mogla da provedem te godine na studijama, da bih mogla
da slikam. Pošto me čak i ne poznaje, niti je progovorio dve reči sa mnom, moje slike
podstakle su u njemu sve te prezrive ideje. Kako li su samo loše morale da mu deluju da bi
stvorio tako tužnu ideju o tome kakva sam. Ne preterujem, Rubene. To o "lepim očima" je
najuvredljivije u njegovom članku. Želi da me stavi tamo gde pripadam. Želi da mi stavi do
znanja da nikada neću biti umetnica. I, najgore od svega, jeste to što on odjednom ima pravo,
Rubene. On zna, koliko god me to bolelo. On ima to što meni nedostaje: talenat, genij. Možda
nisam dovoljno radila, možda sam požurila sa izložbom pre nego što završim obrazovanje.
Možda dve godine priprema za ovu izložbu nije bilo dovoljno. Nego... da nisam nesposobna?
Ti si me video u mojoj sobi na terasi, deset, dvanaest sati dnevno, praznikom, vikendom...
Kako slikam, brišem naslikano, ponovo slikam, uništavam, ponovo radim. Zar se može raditi
više? Da li su ovo ruke nesposobne devojke? Više liče na ruke služavke: pune kvrga, žuljeva,
perutave, prsti svi u ranama. Da li si me ikada video da vodim računa o svojim rukama? Ili o
svojim očima? Ili o odeći? Zar mi se nisi uvek smejao što mi je tako malo stalo do
zavodljivog izgleda? Zar mi ne govoriš uvek da hodam naokolo poput nekog hipika? To me
najviše boli u njegovom članku. Ne to što kaže da mom slikarstvu nedostaju zanat i duša,
mašta i ukus, sigurnost i smernica. Sve to on kaže. Naučila sam napamet, kao što se uče
stihovi koji ti se dopadaju. Mogla bih da ti izrecitujem od početka do kraja. Naravno da me
rastužuje to što neko koga toliko poštujem ima tako loše mišljenje o onome što radim. Ali ono
što me je povredilo jeste to što se osećao dužnim da me ismeje, da posumnja u moju sklonost,
u moju ljubav prema slikarstvu. Šta je još trebalo da uradim da ih pokazala da sam spremna
na svaku žrtvu kako bih postala umetnica? Zar pet godina truda nije dovoljno? Ne, naravno da
nije. Čitav život nije dovoljan da bi neko postao slikar ako za to nema dara. Ali, zar mu nije
bilo dovoljno da kaže da oskudevam u talentu? Čemu ono o "lepim očima"? Zašto je morao
da me ismeje pred svima? Nije meni važno mišljenje drugih. Da ti iskreno kažem, jedino
mišljenje koje mi je bilo važno jeste mišljenje Eduarda Saneljija. Ne ni moje majke, ni mojih
kolega iz škole, ni mojih prijatelja. Čak mi ni tvoje mišljenje nije bilo bitno, Rubene. Samo
njegovo. Ne ljutiš se, je l' da? To je istina. Tako je bilo, tako je bilo. Te dve godine, dok sam
pripremala izložbu u Trapezu, ono što mi je davalo snage jeste pomisao da će se on pohvalno
izraziti o njoj. Da će mi dati dobru ocenu, da se izrazim školski. Moja velika iluzija nije bila
da mi se slike prodaju, već da on napiše pohvalni komentar u svojoj kolumni u časopisu
"Ekonomist". Nisam ti to rekla zato što sam znala da bi bio ljubomoran. Zar ne pomisliš
ponekad da sam zaljubljena u njega? A tu se zaista varaš. Nikada nisam bila zaljubljena u
njega. On mi je bio uzor, učitelj, mentor, duhovni otac. Istina je da sve što jesam, što mi se
sviđa, što želim da budem u životu, dugujem njemu. Otkad sam pročitala - kada sam pošla u
srednju školu, kada sam imala samo petnaest godina - onu njegovu knjigu "Šta je umetnost",
onu koju sam ti pozajmila i koju nikada nisi dovršio. U pogrešnom trenutku sam je pročitala.
Od tada, moj život su oblikovale ruke doktora Saneljija. Bila sam njegova tvorevina, njegova
kreacija. Da je on znao kako me je promenio, kako me je naveo da sanjam o tome da budem
slikarka, ne bi napisao ono o "lepim očima", ne bi bio tako okrutan. Ili možda bi. Zato što je
čovek od principa. Kritičar koji se ne upravlja tuđim mišljenjem jeste Estetika. On uvek
navodi jednu Degaovu rečenicu: "Moramo iscrpeti umetničke nagone." Razu-me se, to se
odnosi na one koji ne zaslužuju da budu pohvaljeni. To je, dakle, moj slučaj. To bi bila
njegova reakcija kada je ušao u Trapez i video moje slike: "Nagon koji proizvodi ovu
svinjariju mora biti smesta iskorenjen. Likvidiran, izbrisan, odstranjen. Da se ne bi uvećala
preterana ružnoća koja već postoji u svetu." U redu, nemam prava da mu prebacujem. Ako je
to ono što misli, dobro je uradio što je to rekao. Jedan kritičar ne bi trebalo ni sa kim da se
ženi. Ali, zar nije bilo previše ono o "lepim očima"? Zar ne misliš, Rubene, da je iskalio svoj
bes time što je dodao tu uvredu svojoj kritici?
VI TUŽNA I OGORČENA
EDUARDO: Najzad shvatam zašto si došao. Da me nateraš da progutam članak od pet stotina
koji je uznemirio histeričnu devojku.
EDUARDO: Ne vređam je. Tumačim je, razlažem, analiziram i ocenjujem. Ako je prestala da
slika zato što je dobila lošu kritiku, ili je histerična ili luda. Ili, radije, ohola devojka. Kakav je
to umetnički nagon koji nestaje pri prvom udaru? Dakle, došao si da ispraviš nepravdu
načinjenu prema tvojoj dami, hrabri Don Kihote od Mora. Hoćeš da mi udariš šamar da bi
obeštetio uvređenu slikarku?
(Pauza.)
EDUARDO: Njene izložbe ne, uopšte. Maglovito se sećam svog članka ili, bolje rečeno,
sećam se njegovog naslova. Genijalno, priznaj. "Lepe oči, ružne slike." Privlači pažnju, zar
ne? Oduvek sam imao poteškoća s naslovima; ali, taj put mi je baš pošlo za rukom. Da, sada
mi se vraća sećanje, ideju mi je dala jedna Selindžerova priča.
RUBEN: Zar ti nije bilo dovoljno da to kažeš? Zašto si morao još i da je ismevaš?
EDUARDO: Jedi govna. Da sam trezan, uplašio bi me. Pijanog, ne. Kukavica sam samo kad
sam trezan. Ti me nećeš prozivati zbog onoga što pišem. Čuo si: jedi govna.
RUBEN: Bolje da popijem još jedan viski. Pošto ti toliko drhte ruke, bolje da sâm sipam. Ti
bi mogao da prospeš. (Pauza. Ruben barata flašom, čašama i kockama leda.) Da li ti ruke
drhte zato što si pijan? Da možda i ne umireš od straha?
EDUARDO: Ne, nije to. Da bi se čovek plašio, mora da bude osećajan i maštovit. A meni
viski oduzima osećajnost i maštu. Ti mora da si jako hrabar, zar ne, mornarčiću? Naravno.
Hrabrost je stvar tupoglavih ljudi, za slučaj da to ne znaš. Sirotih đavola bez mašte, bez
zamišljenog leta. Ruke mi drhte zato što sam se u poslednje vreme malo predao alkoholu. Seti
se da sam i ja isfrustriran, kao i Alisija. Isfrustriran kao peder i kao slikar, i zbog toga se
posvećujem usamljeničkim porocima: alkoholu, duvci itd.
RUBEN: Zar i tome?
EDUARDO: Duvci? S velikim zadovoljstvom. Šta bi mi ostalo, da nije toga? Sada kad odeš,
poduvaću jednu misleći na tebe, Popaje. Čak i ako me isprebijaš. Jesi li zato došao? Da me
isprebijaš? Onda me udari već jednom, junačino.
RUBEN: Živeli!
RUBEN: Ispričaću ti priču o Alisiji. Zar te ne zanima da čuješ šta je bilo s njom, nakon što si
je izmasakrirao?
EDUARDO: Prestala je da slika, to si mi već rekao. Pa šta? Bolje za sve. A naročito za nju.
Ako nema talenta, bolje da se posveti nečem produktivnijem nego što je uništavanje platna i
kartona i vređanje pogleda osetljivih ljudi. Neka se ugleda na mene, neka postane likovni
kritičar. Propali slikari su obično izvanredni kritičari. Dobro, nastavi. Šta je bilo s njom?
RUBEN: Prestala je da slika. Ali kako je to, tvojom krivicom, bilo jedino što ju je u životu
zanimalo, pretvorila se u Mondrijanov kvadratić. Prazna iznutra, postala je samo kora bez
sadržine. To si od nje ti napravio.
RUBEN: Ništa od toga. Istina je da, nakon tog jednog puta, onog dana kada je izašao u
časopisu, nikada više nije pomenula tvoj članak.
RUBEN: Ako ih je i čitala, činila je to tajno. Nikada mi nije govorila o njima. Ni pomenula te
nije.
RUBEN: Našla je posao, da bi pomogla majci, udovici koja je prilično skromno živela. Taj
detalj je zapravo iz telenovele. Ali, tako je bilo.
RUBEN: Sekretarica, u jednom arhitektonskom birou. Osam sati dnevno i prilično dobro
plaćen.
EDUARDO: Na šta se onda žali? Prošla je bolje od devedeset odsto slikara na ovom svetu,
kojima krče creva i žive na nivou čistača ulica. Da je bila uporna u pokušajima da slika, ne bi
prodala nijednu sliku.
RUBEN: Prodala je jednu, tamo, na svojoj prvoj i poslednjoj izložbi.
RUBEN: Da, ja sam je kupio. Da ona ne zna. To je jedina koja je preživela, od svih koje je
naslikala. Ostale je uništila.
EDUARDO: Kakav atentat na umetničku domovinu čovečanstva! Šta još? Kako se nastavila
ta egzistencija protraćena usled glupih reči iz moje kritike?
EDUARDO: Život ogromne većine. Miliona, milijardi ljudi. Tebe i mene, među njima. Zar
nisu naša pluća puna zagušljive malograđanštine koju udiše četiri petine ljudskog roda?
RUBEN: Tvojom krivicom Alisija je izgubila najbolje što je imala. To nisu bile njene oči, već
njen entuzijazam. Zbog toga sam se zaljubio u nju. Zato što se radovala životu, zbog načina
na koji se zanosila svačim što je radila, čak i glupostima, kao da je to najdivnije na svetu.
RUBEN: Na primer. I tvojim časovima i člancima takođe. Ali, pre svega, sklonošću ka
slikarstvu koju si je naveo da misli da ima, tim talentom koji se, prema tebi, mogao izgraditi
kao kuća.
EDUARDO: Dobro, ako sam joj ja to utuvio u glavu, onda je taj entuzijazam bio moj. Imao
sam pravo da joj ga oduzmem.
RUBEN: Nisi imao pravo da joj otmeš ono zbog čega je živela. Da je pretvoriš u zombija, u
apstraktnu sliku Pita Mondrijana.
EDUARDO: Hoćeš li nešto da znaš? Nikada nisam ni pomislio da moji članci mogu da
izazovu propast. Takođe nisam pomišljao da je jedan pomorac tako glup kao ti. Zašto se ne
oženiš njome? Odvedi je do oltara, napravi joj kuću i nekoliko dece. Ništa kao život u domu
ne može jednoj ženi da izbije iz glave njene umetničke prohteve.
RUBEN: Pokušao sam. Ali bez uspeha. Zato što je to bila druga posledica tvog čuvenog
članka od, kako si ono rekao, pet stotina reči. Učinilo mi se da je bilo i manje. Ne više od
jedne kucane strane, s duplim proredom. Da: preko noći, Alisija me je šutnula, poslala do
đavola. Ali, šta kažeš? Šta to govoriš?
RUBEN: Zar si poludela? Šta to znači? Tako ćemo da se raziđemo, bez ikakvog objašnjenja?
RUBEN: To što mi govoriš da je kraj, tebi je objašnjenje? Reci mi zbog čega. Da ti nisam
možda nešto učinio?
RUBEN: Nisi to govorila ali si mislila. Zato si se toliko dvoumila i više puta odlagala datum
svadbe. Mislila si da će venčanje s jednim mornarom ugroziti tvoje slikarsko zvanje.
ALISIJA: Sada je dosta, Rubene. Nema više rasprave. Rastanimo se kao dobri prijatelji.
RUBEN: Ja ne želim da ti budem prijatelj. Zaljubljen sam u tebe. Volim te. Sanjam o tome da
mi budeš žena. Uvek sam se trudio da se prilagodim tvom ukusu, mada mi je ponekad bilo
teško. Da li sam se ikada usprotivio tvojoj želji da budeš umetnica, da se posvetiš slikarstvu?
Nikada ti ništa nisam zabranio, čak ni da ideš na one odvratne radionice na kojima su pozirali
goli muškarci.
EDUARDO: (Grohotom se smejući.) Patio si kao šugavi pas zamišljajući svoju devojčicu
kako gleda pišojke, testise i polne organe koji nisu tvoji? Hahaha!
RUBEN: Ja nisam kriv za to što se desilo Alisiji. Zar sam ja kriv što se tom maloumnom
pederčiću Eduardu Saneljiju nije dopala tvoja izložba u Trapezu?
RUBEN: Ti. I to u detalje. Ne prestaješ da razmišljaš o tome ni jedan jedini dan, nijedan
minut. Sve što radiš od tada jeste krivica prokletog članka tog pedera. Zbog toga si prestala da
slikaš. Zbog toga si uništila slike. Zbog toga si se toliko promenila. Zbog toga se više ne
smeješ niti te išta zanima. I zbog toga sada hoćeš da se raziđemo.
RUBEN: Ah, nisi? Ali pre si bila. Svih tih godina koje smo bili zajedno, volela si me, zar ne?
Može li se znati šta ti je uradio da se odljubiš od mene?
ALISIJA: Ne znam, to se ne može objasniti. Ali sada nisam zaljubljena u tebe i ne želim da te
obmanjujem. Ne otežavaj mi ovo, Rubene. Molim te, molim te. Ostanimo dobri prijatelji,
preklinjem te.
EDUARDO: Plakao si? Pokorno molio? Pao si na kolena pred njene noge moleći da te ne
tera?
RUBEN: Reagovao sam kao ranjena zver. Ja ću ti reći zašto si prestala da me voliš, zašto si
odlučila da raskineš sa mnom. Zato što si, od kada ti se to desilo, postala ogorčena, zlovoljna.
RUBEN: Ne sviđa ti se da to čuješ, ali istina je. To si postala, otkad je tvoj idol, tvoj učitelj,
razneo u paramparčad tvoju izložbu. A pošto si tako povređena, mene teraš da platim to što se
tom tipu ne dopadaju tvoje slike i što si prestala da slikaš.
ALISIJA: Nikada nisam mislila da sam slikarka. Bila je to glupost, čudna ideja koje se čak i
ne sećam. A sada te molim da odeš, Rubene. I ne zovi me niti traži, molim te.
RUBEN: Zaljubila si se u nekoga? Zato raskidaš sa mnom?
EDUARDO: Da znaš da ova priča počinje da mi bude zanimljiva, dečko moj? Nastavi,
nastavi.
EDUARDO: Postojao je treći? Tajni ljubavnik je zauzeo tvoje mesto u njenom srcu?
RUBEN: To sam mislio, u početku. Taj raskid bio je tako nagao, tako neočekivan, da sam
sumnjao. Ali ne, nije postojao niko drugi. U to mi se zaklela njena majka, koja je bila vrlo
tužna što se Alisija razišla sa mnom.
EDUARDO: Bože mili. Moraš da me upoznaš s tim stvorenjem. Alisija iz tvoje priče deluje
originalnije od svojih slika.
RUBEN: Sve je bio deo plana. Nešto vrlo dobro smišljeno. Ona me je i dalje volela. Ali to
nije bila velika ljubav, nije bila strast. Ni izdaleka nije ličila na ono što je za nju predstavljalo
slikarstvo. Ili ti.
EDUARDO: (Smejući se ponovo.) Zar ne shvataš koliko je smešno to što govoriš? Kako sam
ja mogao išta da značim devojci s kojom nikada nisam reč progovorio?
RUBEN: Smešno je, zaista. Glupo je. Apsurdno. Nema ni glavu ni rep. Ali je takođe istina. Ti
si za Alisiju postao najvažnija osoba na svetu. Čak važnija od slikarstva. Njen razlog da živi.
Zvuči kao laž, kao telenovela, znam. Ali, tako je bilo. Zato ne mogu da ti oprostim to što si
njoj uradio. A usput i meni. Zbog toga sam ovde, maestro Eduardo Sanelji. I zbog toga ću da
te ubijem.
EDUARDO: U tom slučaju, popiću poslednji viski. Trostruki i čist, pošto sam se upravo
istreznio. I ponovo ću pustiti Malera. Nije loše kao muzika u pozadini za pogrebnu
ceremoniju.
Čuju se njegovi koraci, spori; njegove ruke, nespretne, otvaraju bocu, sipaju piće i kocke leda
u čašu. I, naposletku, pušta ispočetka Malerovu ploču.
RUBEN: Bilo bi uzaludno da potrčiš ka vratima. Jednako uzaludno kao i preventivan napad.
Na primer, da pokušaš da me udariš tom metalnom skulpturom.
EDUARDO: Nije metalna, već od slikane gline. Ne bih uništio tako lepu reprodukciju
Merkura Žana od Bolonje o tvoju glavurdu punu mržnje i piljevine. Osećaj da sam smešan ne
dozvoljava mi da radim takve stvari, mornarčiću. A ne bih ni mogao. Jako me je strah. Previše
mi drhte ruke i noge.
RUBEN: Ali možeš da se baciš kroz prozor, to da. Na desetom smo, je li? Ako više voliš da
umreš spljeskan na asfaltu, nemam niša protiv.
Duga pauza.
RUBEN: Ovim pištoljem. Nema prigušivač, kao što vidiš. Ali nema veze. Zbog Malerove
muzike, pucanj se neće čuti.
EDUARDO: (Nakon još jedne duge pauze.) Nije ti važno što ćeš otići u zatvor? Uhvatiće te
pre ili kasnije. Ne postoji savršen zločin.
RUBEN: Tvoje masakriranje mlade slikarke Alisije Sunjiga bio je savršen zločin.
RUBEN: Ali nas niko nije video da izlazimo zajedno. Ti si se za to pobrinuo, zato što se
osećaš smešnim. Preduzeo si mere predostrožnosti da niko ne bi čuo da me pozivaš na piće.
Ne sećaš se? Zamolio si me da se nađemo na ulici, na uglu kod Kontinental banke, pod
izgovorom da si morao da odeš do parkinga po auto. Nisi želeo da primete da imaš neki plan
sa mnom. I, zapravo nas niko nije video. Takođe, uradio si sve što treba da nas ne bi videli
kako ulazimo u ovu zgradu, da komšije ne bi shvatile da je novinar sa desetog doveo svog
malog prijatelja. Zbog toga si ostavio auto u podrumu a popeli smo se liftom za poslugu, pa
nas ni ovde niko nije video. Zar nije bilo tako?
EDUARDO: To je zato što sam se istreznio, već sam ti rekao. Osećam kako mi ledena reka
curi niz leđa. A mašta mi se rasplamsava kao vatra.
EDUARDO: Naprotiv, idiote. Umirem od straha jer mi se mašta rasplamsava kao vatra.
(Duga pauza.) Stvarno ćeš me ubiti? Znam da je pitanje glupo.
Duga pauza.
RUBEN: Da šta?
EDUARDO: Čovek može da ispravi svoje greške. Mogu da odem da se vidim s Alisijom, na
primer. Da je zamolim za izvinjenje zbog neukusne šale, zbog te idiotske šale sa njenim
očima i slikama. Mogu da steknem njeno prijateljstvo. Da je podstaknem da ponovo počne da
slika. Mogu da joj izgradim karijeru umetnice. Mogu da je načinim slavnom, u dogovoru s
tobom a da ona to ne zna. Meni je to u Limi lako. Moje mišljenje o umetnosti prati i poštuje
šačica kretena koji odlaze na izložbe i kupuju slike. Kao i kolekcionari, novi bogataši, stari
bogataši, svi koji žele da se osećaju kulturnima, koji žele da pripadaju eliti. Mogu da učinim
da svi oni kupe njene slike. Mogu da učinim da Alisija doživi uspeh kao umetnica, kunem ti
se. Zašto se smeješ, đubre jedno?
RUBEN: Smejem se jer napokon razumem izraz "uplašen miš". Tako ti sada izgledaš, Sanelji.
RUBEN: Kako da znam da nećeš, čim nogom kročim odavde, otići u policiju da me prijaviš?
EDUARDO: Onda mi ti reci kakvu potvrdu želiš i daću ti je. Šta god to bilo. Meni ništa ne
pada na pamet. Plašim se, a od straha mi ponestaje ideja. Kunem ti se da ću to ispuniti.
EDUARDO: Kunem ti se strahom koji osećam. U to verujem. Nego, dobro me slušaj. Nije
posredi samo strah. Dajem ti reč da je ovo istina. To što si mi ispričao o Alisiji me je
rastužilo. Stvarno, iskreno ti to kažem. Kritičar ponekad piše ne razmišljajući o posledicama
svog mišljenja i svojih sudova. To se dešava kada se piše obaveze radi, svakodnevno, da bi se
popunila rubrika. Sa Alisijom sam mogao da se prevarim, da preteram. Priznajem. Misliš da
mi je prijatno što znam da sam uništio karijeru devojke koja je toliko verovala u mene? Ti
ispadi koje si od mene čuo bili su poza. Da bih prikrio slabost i nelagodnost. Nisam ni cinik ni
zao. Samo sam folirant. I to isfrustrirani. Umetnički, intelektualno i seksualno. Eto to sam,
ništa više od toga. I istresam se na sirotim slikarima, slikarkama poput Alisije. Teram ih da
plate moju malograđanštinu, govoreći da su i oni malograđani. Daj mi priliku da se iskupim
barem kod devojke koju voliš. Naći ću način da to uradim tako da deluje prirodno. Ona neće
ni znati. Polako ću joj vratiti veru, razgorevaću pepeo njene ljubavi prema slikarstvu sve dok
njena sklonost ponovo ne počne da gori kao baklja.
RUBEN: "Razgorevaću pepeo njene ljubavi prema slikarstvu sve dok njena sklonost ponovo
ne počne da gori kao baklja." Divota! Pravi si pesnik, Eduardo Sanelji. Znam da lažeš. Čak i
da postoji i najmanja šansa, jedan prema milion, da govoriš istinu, prihvatio bih. Šteta što mi
to nije ranije palo na pamet. Sad je već kasno. Ne možeš je oživeti.
IX ČUDNE OSOBINE
ALISIJA: Dragi Rubene, veoma ćeš se iznenaditi kada dobiješ ovo pismo, nakon što se toliko
vremena nismo videli niti išta čuli jedno o drugom. Biće da je prošlo dve godine, zar ne? Još
uvek si ljut na mene? Bio si to, jako, onog popod-neva kada smo raskinuli. I, naravno, imao si
sve pravo ovoga sveta. Vrlo sam se loše ponela prema tebi, tako se posvađavši, preko noći, a
da se ništa nije ni dogodilo, da se čak nismo ni svađali, ništa pod milim bogom. Mislio si da
sam se zaljubila u drugog; mama mi je ispričala da si više puta bio da pokušaš od nje da
izvučeš istinu. Ne, Rubene, nije postojao niko drugi. Nije ga bilo ni za ove dve godine. Niti će
ga biti u budućnosti. Ti si bio jedini muškarac u mom životu. Jedini pravi ljubavnik koga sam
imala. Oni momci iz srednje škole bili su igrarija, beznačajan flert. Tebe sam stvarno volela i
uvek sam se s nežnošću sećala mnogih iskustava koja smo prošli zajedno. I, da budem
iskrena, priznajem ti da me je, tokom ove dve godine, grizla savest što sam tako grubo
raskinula s tobom. Ali nisam mogla da se udam, Rubene. Uprkos tome što sam te volela,
nisam imala volju ni želju koje su bile potrebne za porodični život, vođenje domaćinstva,
odgajanje dece, brigu o mužu... Napokon, za sve te stvari koje si ti od mene očekivao. Sve to
će ti pružiti tvoja žena, kada se oženiš. Znam da je to san svih devojaka, da ih najviše na svetu
plaši mogućnost da ostanu usedelice, kako se to kaže. Meni, naprotiv, udaja nikada nije
predstavljala ideal; naprotiv, brak me je oduvek plašio. Ja ne bih mogla da budem dobra
supruga, žena koja bi pomagala svom mužu u karijeri, koja bi držala kuću pod konac. A to je
bila tvoja želja, zar ne? Mene je sama ideja da budem supruga i majka deprimirala, Rubene.
Baš tako kao što čuješ. Znam da će ti ovo zvučati kao još jedna od mojih čudnih osobina. Ali
takva sam kakva sam i tu se ništa ne može učiniti, zar ne? Možda mi je zato dunulo da budem
slikarka. Trebalo mi je nešto da opravda moj nedostatak porodičnog i materinskog instinkta.
Ali, žena ne može misliti da je umetnik samo zato što se gadi ideje da bude domaćica, zar ne,
Rubene? Srećom, doktor Eduardo Sanelji bio je dovoljno priseban da mi skine povez sa očiju
i na vreme me je suočio s realnošću. Da nije, kasnije bi bilo mnogo gore.
Dobro, dobro, upetljala sam se mešajući toliko različitih tema. Ovo pismo će ti delovati
pomalo blesavo. Činjenica je da nikada nisam bila vična pisanju pisama, zato sam ti uvek
slala samo razglednice kada si bio na dužnosti i nisi mogao da dođeš da me vidiš.
Napisala sam ti ga samo da bi znao ono što sam ti rekla na početku. Da sam te, iako sam
raskinula s tobom, oduvek mnogo volela. Uvek se sećam kako si bio dobar prema meni i
velikodušan u pokušajima da me razumeš čak i u najtežim trenucima. Prema tome, ako me se
setiš s vremena na vreme, nemoj to činiti s mržnjom, dragi Rubene.
Ljubi te Alisija.
X DOBRI NEPRIJATELJI
EDUARDO: Ovo je melodramatično i histerično pismo u kome se još jednom vidi užasan
uticaj telenovela.
RUBEN: Ja sam osetio veliku radost kada sam ga dobio. Mislio sam da predstavlja otvorena
vrata za pomirenje. Ali, prevario sam se. To je, zapravo, bio njen testament. Da li se to
Malerova simfonija završava?
EDUARDO: Ne! Ne! To je pauza, ima još nekoliko minuta. Skloni prst sa okidača!
RUBEN: Nije ostavila nijedno drugo pismo. Ni svojoj majci, ni policiji, nikome. Zato je bilo
toliko glupih verzija njene smrti.
RUBEN: Bacila se u provaliju sa Malekona, preko puta kluba Regata u Čoriljosu. Nisi čitao
gnusne insinuacije? Sve te prljave priče koje su se ispredale u vezi s njenim lešom? Da je bila
drogirana, da je bila silovana i da su je silovatelji bacili u provaliju? Sve pakosti i gluposti
ovoga sveta. Ali, autopsija ih je demantovala: nije imala ni drogu niti kap alkohola u krvi.
Nije bila ni silovana. Sama se bacila u ponor. Zato što je i sama bila ponor, prazna poput
kvadratića bez sadržine i bez života, zbog tebe.
EDUARDO: Ja nisam kriv za njeno samoubistvo. Bila je samodestruktivno biće, bez sumnje.
Zbog toga je napustila taj poziv, zbog toga je napustila i tebe. Zar ne vidiš da to što ti misliš
nema ni glavu ni rep?
RUBEN: Ne mislim. Siguran sam. Jeste se ona bacila u ponor, ali ti si je ubio, uništivši joj
iluzije. Ti si je gurnuo, da se razbije u paramparčad, na tom smetlištu gde su je našli, nakon
što su je izujedali pacovi i psi lutalice.
EDUARDO: Čekaj! Čekaj! Vadi prst odatle. Čekaj. Imam ideju! Dopašće ti se, kunem ti se.
Ideju koja bi se i njoj dopala. Da, da, Alisija bi se oduševila.
EDUARDO: Onu koja bi mogla najviše da joj se dopadne: posthumnu izložbu. Svih njenih
slika, crteža i grafika. U Trapezu, u istoj galeriji gde je imala izložbu. Ima li boljeg mesta da
se popravi šteta koju sam načinio?
EDUARDO: Nije istina. Nije to uradila. Umetnici takve stvari govore, ali ih nikada ne čine.
Zar nemaš ti jednu? Uveravam te da ih ima još mnogo, razbacanih po Limi. U Umetničkoj
školi, u galeriji, kod prijatelja, kod rodbine, kod kolega. Zajedno ćemo ih potražiti, sakupiti.
Izložba će biti veliki omaž njoj u spomen. Ja ću je organizovati, napisaću katalog. Posle ćeš
me ubiti, ako želiš. Molim te! Ne, ne pucaj, Rubene!
RUBEN: Izvini, ali gotovo je. Pokaj se za ono što si učinio, pederu. (Muzika nestaje. U tišini
koja sledi, čuje se suv zvuk okidača pištolja kako odzvanja u prazno, između uplašenih jecaja
likovnog kritičara. Ne čuje se nikakav pucanj. Duga pauza, sa cvokotanjem zuba Eduarda
Saneljija.) Ne treba više da budeš na kolenima. Možeš i da skloniš ruke s lica. Užasno si
smešan u tom položaju. (Eduardo se nespretno ispravlja uz nervozno dahtanje.)
RUBEN: Opalio sam. Ali pištolj nije imao metke. Deluješ razočarano. Jesi li? Žao ti je što te
nisam ubio? Još uvek mogu to da učinim. Ne treba mi pištolj. Nekoliko šamara i udaraca
nogom bilo bi mi dovoljno. Ili samo jedan karate zahvat. Imam crni pojas, znaš? Alisiju je
bilo sramota što treniram karate, mislila je da je to za majmune. Mogao bih i da te podignem u
vazduh i bacim kroz prozor. Tako bi, pre nego što se pretvoriš u kašu, osetio to što je morala
osetiti ona, prilikom pada.
Pauza.
RUBEN: Ne. Niti bih to bio da sam te ubio. Jedino što bi me stvarno usrećilo jeste da ona
ponovo bude sa mnom. Pošto je to nemoguće, pobeda je na kraju tvoja.
EDUARDO: Da li bi te utešilo kad bih ti rekao da ni ja nisam zadovoljan svojom pobedom?
EDUARDO: Pa... Ne bih imao ništa protiv. Ali, bio bi to totalni fijasko nakon ove
psihodrame. Uostalom, mislim da nakon ovoga što se večeras dogodilo više nikada u životu
neću imati erotskih želja. Mislim da moj libido nije preživeo ovaj strah. Jadničak mora da je
potpuno iscrpljen i uništen. Želiš li poslednji viski, za rastanak?
RUBEN: Ne, hvala. Samo me još nešto zanima. Da li ćeš biti pažljiviji u budućnosti, prema
mladim umetnicama koje izlažu prvi put i očekuju tvoju kritiku u stanju transa?
EDUARDO: Sumnjam. Verovatno ću i dalje biti tvrd orah za loše slikare. Ali ću zato biti
mnogo nepoverljiviji prema mladim i lepim momcima koji mi se smeškaju i nazdravljaju mi
na otvaranju izložbe.
RUBEN: Ne verujem da ćemo se ikada više videti. Ne odlazim na izložbe niti predavanja o
umetnosti. Slikarstvo me nikada nije zanimalo, bio sam zainteresovan za to samo zbog
Alisije. Sada mrzim slikarstvo isto koliko mrzim i tebe. Ako se kojim slučajem sretnemo,
nemoj mi se javljati.
Kraj
_________________
Mario Vargas Ljosa (Mario Vargas Llosa) - rođen 1936. godine u Arekipi (Peru). Diplomirao
književnost u Limi, a doktorirao u Madridu. Šezdesetih i sedamdesetih živeo u Parizu,
Londonu i Barseloni, a 1975. vratio se u Peru. Napisao studije Gabrijel Garsija Markes:
istorija jednog bogoubistva (1971) i Večna orgija: Flober i "Madam Bovari" (1975) i o
Floberu. Kao prozaist se oglasio 1958. godine zbirkom pripovedaka Šefovi; slede romani
Grad i pitomci (1962), Zelena kuća (1966) - za koju dobija nagradu "Romulo Galjegos",
Razgovor u katedrali (1969), Teta Julija i piskaralo (1977). Romani Panteleon i
posetiteljke (1973) i Rat za smak sveta (1981) ubrajaju se u vrhove moderne latinoameričke
književnosti. Dobitnik brojnih nacionalnih i međunarodnih književnih nagrada, među ostalim
i Servantesove nagrade za 1994. godinu. Pored proza, studija i autobiografskih spisa, napisao i
drame: Gospođica iz Takne (La senorita de Tacna,1981), Kejti i nilski konj (Kathie y el
hipopótamo, 1983), La Chunga (1986) i Ludak sa balkona (El Loco de los balcones, 1993).
dramaturška beleška
Svetislav JOVANOV