NEBESKI GOSPODARI

1
Zrakom se prolomio vrisak. Jan pogleda čuvaricu, a ona samo
spokojno slegnu preplanulim ramenima i reče: "Bičasto drvo je
vjerojatno uhvatilo nekog gmaza."
Zanemarujući krikove koji su parali živce Jan se ponovno
obrati panteri. "Ne, hvala," doviknu joj. "Zaista ne trebamo mačku."
Crna je pantera i dalje mirno ležala na boku i netremice
promatrala Jan. "Dobro radim za tebe, lovim štetnike, čuvam noću
zid," reče prodornim, pištavim glasom.
Jan je podrobnije promotrila životinju. Bila je to snažna zvijer
dobroga zdravlja. Stanje na opustošenim poljima je očito postalo
jako loše kad se takva životinja odlučila poniziti i ponuditi ljudima
da za njih radi. Duž panterinog desnog boka protezala se velika
ogrebotina. Izgledala je svježa.
Martha se uznemirila. "Nije dobra. Tjeraj mačku. Martha ne
voli..."
Jan potapša čimpanzu po glavi. "Ne brini, ne može ti nauditi."
Čuvarica podignu samostrijel. "Što misliš Jan, bi li strijela ubrzala
njen odlazak?" upita.
Prije nego je Jan uspjela progovoriti pantera se okrenu prema
čuvarici i reče, "Učini to i brzo sam na zidu. Nosim tada tvoj vrat sa
sobom. Mojim pandžama ova mreža kao trava." Dokazujući svoju
ravnodušnost protegla se na desnom boku i pokazala trbuh. Jan
primijeti da je to mužjak. Podigla je ruku prema čuvarici koja je
pocrvenjela zbog panterine prijetnje i spremala se učiniti nešto
suludo. "Nemoj, Carla. Prepusti to meni." Martha je u međuvremenu
počela cviljeti.

1
 Pantera je s očitim zanimanjem gledala u Jan. Na licu joj se
vidjelo da se zabavlja. "Ti vrlo mlada za glavnog čovjeka."
"Ja nisam glavni čovjek," reče Jan. "Ja sam kći Glavarice
Melisse i ovaj sam tjedan odgovorna za obranu zida."
Pantera je slagnula snažnim ramenima. "Dobro kažem — ti
glavna. I zašto ne pustiš sirotu mačkicu u nassselje?" Posljednju je
riječ izgovorila uz glasno siktanje.
"Zato što poštujemo stroga pravila o držanju životinja u
naselju," odgovori Jan. "To bi i sama trebala znati."
"Vremena teška. Postaju teža. Moramo raditi zajedno. Kao
nekad. Kad moji praočevi radili s tvojim praočevima."
"Pramajke," prezirno ju ispravi Jan. "To je bilo davno. U
vrijeme kad se velikim mačkama još moglo vjerovati."
"Ne vjeruješ mi?" nevino upita pantera.
"Ne, naravno. Misliš li da bi mrkva meni vjerovala da joj
kažem da je neću pojesti?"
"Tako," reče pantera i brzo ustane. "Griješiš," doviknula je
dok je nezadovoljno mašući repom odlazila stazom koja je nekoć
vodila do kukuruzišta. Uskoro je pantera nestala s vidika. Martha je
poskakivala od uzbuđenja. "Grozna mačka. Grozna. Martha ne
voli..."
Jan je uzdahnula i obrisala podlakticom znoj sa čela. Prema
položaju Sunca zaključila je da je čeka još najmanje jedan sat
dužnosti. Okrenula se prema Carli, koja se mrštila. "Trebali ste me
pustiti da je pogodim," reče Carla. "Bezobrazna zvijer. Bezobrazna
muška zvijer."
"Misliš li da će se vratiti?" upita Jan.
"Bolje mu je da se ne vrati. Dobit će strijelu ravno među oči."
Jan je sumnjala da bi Carla mogla tek tako ubiti lukavog
mesoždera, ali nije to spominjala. Čuvarice zida su se morale
povremeno prepuštati takvim iskazima hrabrosti — to im je podizalo
moral dok su obavljale svoje sve teže dužnosti.
"Oglasi uzbunu ako se vrati," reče Jan. "Bit ću na istočnoj
strani."
Uz nemaran pozdrav Jan se u pratnji Marthe uputila duž
drvene ograde prema istoku. Tek tada je shvatila da je gmaz prestao
2
kričati. Pitala se zašto ju je susret s panterom toliko uznemirio. To je
loš znak, pomislila je i prošaptala kratku molitvu Velikoj Majci.
U posljednjih sat vremena na dužnosti Jan je prisustvovala još
jednom nemilom događaju. Slonovski puzavac je probio žičanu
ogradu na istočnom dijelu grada i prijetio je rušenjem dijela zida.
Jan je nadgledala grupu od petnaest čuvarica dok su bacačima
plamena i sjekirama uništavale ljigavu surlu koja je u najširem dijelu
bila šira od metra. Kasnije je gledala kako se Martha i druge
čimpanze spretno penju po mreži i s uobičajenom brzinom
popravljaju oštećenje. Upravo kad su dovršavale posao stigla je Alsa
da je zamijeni. Jan je s olakšanjem predala Alsi zlatnu grančicu koju
je nosila zataknutu za pojas kao oznaku svojeg položaja.
"Tvoja je," zahvalno reče. "Potpuno sam iscrpljena."
Alsa je promotrila obnovljenu ogradu. "Imala si puno posla?"
"Ništa više nego obično." Jan namignu Marthi koja se spustila
s mreže i trčala prema njoj spremajući kliješta u torbu zavezanu oko
struka. "Idemo kući?" upita Martha.
"Da," odogovori Jan i potapša čimpanzu po glavi. Tada se
ponovno obrati Alsi, "Možda će te posjetiti slatkorječiva pantera.
Želi raditi za nas ako joj dozvolimo da ovdje živi. Budi oprezna s
njom. Nesretna je. Tko zna što je sve spremna učiniti."
Alsa se osmjehnula. "Ne brini za mene. Znaš kakva sam,
nikad ne riskiram. Kukavica u duši." Nagnula se i zagrlila Jan ljubeći
joj usta. "Čuvaj se, malena."
Dok je silazila ljestvama koje su se spuštale od ograde Jan
nije mogla zatomiti bijes zbog izraza kojim ju je Alsa nazivala. Znala
je da Alsa to radi iz ljubavi, ah bila je jako osjetljiva na svoju visinu.
Dok je bila mlađa nije je to smetalo; uvijek je vjerovala majci da će
već sustići vršnjake, ali sada je, s osamnaest godina, postala svjesna
da više neće rasti. Alsa i druge prijateljice su je nadvisivale za deset
do petnaest centimetara. Bilo joj je suđeno da zauvijek ostane visoka
poput prosječnog muškarca.
Nebo se razvedrilo i sunce je nesmiljeno pržilo dok su Jan i
Martha prolazile kroz povrtnjake koji su zauzimali sve slobodne
površine između zida i prvih redova kuća u Minervi. Jan je
primijetila da Martha neprestano pogledava prema nebu.
3
 "Smiri se, Martha. Doći će tek za dva tjedna," reče.
"Ne mogu. Nebeski Gospodar plaši Marthu. Ne volim."
"Znam, Martha, svima je tako," reče. U posljednje je vrijeme
svake noći sanjala Nebeskog Gospodara. U snovima je ponovno
proživljavala svoje prve susrete s Lordom Panglothom. Njegov
golemi trup je pokrio čitavo nebo nad Minervom. Dok se spuštao
prema gradu divovske su mu oči zurile ravno u petogodišnju Jan koja
je stajala uz majku na malom podiju na trgu za ubiranje. Ona je
vrištala od straha i pokušavala se sakriti pod majčine skute... ali u snu
je majka nestajala i ostavljala je samu.
Jan je podigla pogled prema plavom nebu. Ponašam se
jednako glupo kao Martha, prekorila se. Pangloth je uvijek bio
točan. Majka kaže da to pridonosi mističnosti Nebeskih Gospodara.
Pažnju su joj privukli glasni, bestidni povici. Prolazile su kraj
prostora s muškim čimpanzama i nekoliko se mužjaka približilo
ogradi vrijeđajući ih. Većina podrugljivih riječi bila je upućena
Marthi, ali nekolicima odvažnijih usudila se dobacivati i Jan. Martha
se ljutito kesila i skakala mašući rukama. Jan reče, "Ne gubi vrijeme
na njih. Dođi, žuri mi se. Čeznem za pranjem i hladnim pićem."
Nastavila je hodati. Martha im je još jednom ljutito uzvratila, a tada
krenu za Jan. Šteta je da mužjaci čimpanza, za razliku od ženki,
postaju s godinama ovako nepredvidivi, razmišljala je Jan. Ne svi,
doduše, ali ipak se svi odrasli mužjaci moraju zbog opće sigurnosti
zatvoriti u poseban ograđeni prostor. Nije oduvijek bilo tako; nekoć
su mužjaci bili jednako odani kao ženke, ali prije pedesetak godina
počeli su se mijenjati i pokazivati prve znakove nepouzdanosti.
Kako različito od muškaraca, pomisli. Oni čitavog života
ostaju jednako pouzdani. Svi muškarci koje je poznavala bili su
mirni, zadovoljni i optimistični. Nije ih se ticao čak ni skori dolazak
Nebeskih Gospodara. Zašto je Velika Majka napravila muškarce tako
jednostavnima u usporedbi sa ženama? Kad je uklonila zlo iz
njihovih duša mogla ih je istovremeno učiniti bar malo
zanimljivijima.
Približavale su se malom polju za uzgoj krumpira na kojem
su radila šestorica muškaraca. Među njima je bio i Simon. Kad ih je
ugledao ispustio je motiku i krenuo prema Jan sa širokim osmijehom
4
na zgodnom licu. "Jan! Kako je lijepo vidjeti te! Kako si?"
Osjetila je kako joj lice crveni. Simon je bio jedini muškarac
s kojim je vodila ljubav. Iskustvo je bilo zanimljivo, iako ne i
naročito uzbudljivo, ali nakon toga se u njegovom prisustvu uvijek
osjećala neugodno. "Bok, Simon," reče otresito. "Oprosti, ali nemam
vremena za razgovor. Upravo sam sišla sa zida i strašno sam
umorna."
"U redu je. Mogli bismo se večeras naći u krčmi." Zurio je u
nju s takvim očitim zadovoljstvom da se Jan osjećala još neugodnije.
Namrštila se. "Zar si zaboravio da je večeras sastanak Vijeća?" upita
razdraženo. "Sastanak sigurno neće završiti prije početka vašeg
redarstvenog sata."
Na trenutak je djelovao razočarano, a zatim se ponovno
razvedrio, "Onda sutra!"
"Možda," odgovorila je i krenula dalje. Minerva bi za dva
tjedna mogla propasti, a njemu je jedino druženje na pameti.
Muškarci...
Jan i Martha su ušle u grad i krenule njegovim uskim
uličicama. Prije četiri ili pet godina u gradu je bilo mnogo više
prostora, no tada su stanovnici vanjskih poljoprivrednih zajednica
izgubili bitku s gljivama i morali su se preseliti u grad.
Novije male drvene kućice stiskale su se uz starije kamene
zgrade i narušavale sklad prvotne arhitekture grada. Ali sve u svemu
grad je izgledao normalno. Nigdje nije bilo vidljivih znakova svih
onih priprema koje su se grozničavo izvodile širom grada.
Jan je dopratila Marthu do dugačke, velike zgrade s brojnim
prozorima bez stakla. Bio je to dom za ženske čimpanze, a u njemu
je uz četrdesetak odraslih ženki živjelo i nekoliko mladunaca oba
spola. Oprostila se od Marthe i krenula prema svojoj kući u središtu
Minerve.
Njena majka je već bila kod kuće. Naginjala se nad kartom
grada raširenom na kuhinjskom stolu. Kad je Jan ušla podigla je
glavu, pomaknula pramen srebrnasto obojene kose s lica i umorno se
nasmiješila. "Dobar dan, dušo. Kako je bilo na zidu? Jesi li imala
kakvih problema?"
"Ništa ozbiljno." Jan priđe majci i poljubi je u obraz. "Ispričat
5
ću ti kasnije. Prvo moram skinuti ovu smrdljivu odjeću." Natočila je
čašu vode i brzo je ispila, a zatim napuni zdjelu i odnese je u
kupaonicu. Čeznula je za kupkom ili barem tuširanjem, ali otkako je
Minerva spala na samo tri bunara takvu si raskoš nije mogla
dozvoliti.
Žurno je svukla debele rukavice i s olakšanjem razvezala i
skinula tešku čeličnu prsnu ploču. Slijedio je pojas s kratkom
sabljom, bodežom i sjekirom, te na kraju visoke čizme, prsluk, kratka
suknja i donje rublje. Oprala se komadom mokre tkanine i jednim od
nekoliko preostalih dragocijenih sapuna.
Nije se morala brisati, jer je još uvijek bilo dovoljno vruće da
se vlaga na koži odmah osušila. Kad je konačno navukla omiljenu
plavu pamučnu haljinu osjećala se ugodno osvježena.
Kad se vratila u kuhinju majka je složila kartu, ali na licu joj
se i dalje vidjela napetost. Dok je pripremala pogačice od krumpira i
salatu Jan joj je prepričavala današnje događaje na zidu. Nekoliko
puta se vraćala na susret s velikom mačkom pa je majka primijetila
njenu nelagodu. "Što te na toj zvijeri toliko uznemirilo?"
Jan se namrštila. "Ne znam. Čini mi se kao da je to..." Nije
nastavila. Nije mogla reći majci da vjeruje da je crna pantera
nagovještaj loše sreće. To bi je uznemirilo i razljutilo. Ponovno bi
optužila Jan da je slaba i da ju je iznevjerila kad joj je bila
najpotrebnija. Umjesto toga pitala je Melissu kako napreduju
pripreme.
"Prema planu," odgovorila je i protrljala sljepoočnice. "Jedini
problem koji nam je ostao je da dobijemo konačnu odluku Vijeća.
Ako se večeras okrenu protiv nas sve će ovo biti gubitak vremena i
Minerva će biti osuđena na propast."
Jan je oklijevala. Napokon reče, "Znam da si u pravu, majko,
ali ipak bi mi bilo draže kad bi postojao neki drugi način. Kad
pomislim što će se dogoditi postajem tako, tako..." Zašutila je, ali
bilo je prekasno.
Melissa joj je prišla i uhvatila joj lice među dlanove. "Jan, ti
si moja kći. Moraš podržati Minervu. Ne smiješ si priuštiti strah. Ne
smiješ dopustiti da te išta prestraši. I moraš mi dati svoju punu i
potpunu podršku!"
6
 "Naravno da ću te podržati, majko. Znaš da ću večeras
glasovati u tvoju korist..."
Melissa ju je prijekorno gledala. "Nisam to mislila. Moraš
uvijek biti uz mene. Dovoljno je da prijateljicama kažeš samo
nekoliko riječi o svojoj nedoumici, i te će iste riječi poslužiti u
Vijećnici kao oružje protiv mene."
"Majko, nikome nisam ništa govorila," bunila se Jan.
Pokušala se osloboditi majčinih ruku. "Mama, to me boli..."
Melissa ju je pustila, ali oči su joj i dalje divlje sjale.
"Večeras moram pobijediti ili je sve izgubljeno. Zar ne razumiješ?"
Jan je prestrašeno kimnula. "Naravno da razumijem. Ne brini,
majko, pobijedit ćeš. Znam da hoćeš."
"Ako ne pobijedim vratit ćemo se kući i zajedno se ubiti
sabljom. Bolje je umrijeti tako nego dočekati da Minerva dopadne
Lordu Panglothu."
Jan je zurila u majku. Zar zaista namjerava počiniti
samoubojstvo. Ne, to je nemoguće... Na licu joj je vidjela da je ipak
moguće.
U kuhinji je za vrijeme ručka vladala neugodna tišina. Kad su
pojele Jan se povukla u svoju sobu s namjerom da odspava nekoliko
sati, ali shvatila je da je to nemoguće. Napokon je ustala, odjenula se
i izišla van. Bio je već suton. Za dva sata počinjao je sastanak Vijeća,
ali Jan nije htjela o tome razmišljati.
Otišla u prostor za muškarce. Oca je pronašla u radionici.
Spajao je pukotine na metalnoj cijevi dugačkoj oko dva metra i
širokoj deset centimetara. Kad mu se Jan približila odložio je željezo
za lemljenje i iskreno se osmjehnuo. Bio je vrlo zgodan muškarac s
punim izražajnim usnama, privlačnim sivozelenim očima i gustom
crnom kosom. U pogledu fizičkog izgleda je Jan od njega naslijedila
mnogo više osobina nego od Melisse. Njena majka je pod službenom
srebrnastom bojom imala plavu kosu, a tijelo joj je bilo visoko i
mršavo, dok je Jan bila niska i tamnoputa poput oca.
"Zdravo Jan," rekao je sretno i posegnuo da je zagrli. Nije se
usprotivila kratkom zagrljaju iako se fizički dodir između očeva i
kćeri nije odobravao. U stvari, nisu se odobravali nikakavi odnosi
među njima. Nisu bili zabranjeni — takvo što bi se protivilo
7
minervanskom Ustavu — ali postojao je prikriveni pritisak kojeg je
Jan osjećala još od djetinjstva. Znala je da njena majka ne odobrava
njene susrete s ocem, iako ona to nikad nije javno izrekla.
Otac ju je odmjerio pogledom. "Izgledaš umorno," reče. "Zar
ne spavaš dovoljno?"
"Bila sam na dužnosti na zidu. Nakon toga se nikada ne mogu
potpuno opustiti. A tu je i večerašnji sastanak..."
Na trenutak je njen otac izgledao neuobičajeno zabrinut. Tada
se ohrabrujuće osmjehnu i reče, "Siguran sam da će sve biti u redu.
Vidjet ćeš, Melissa i njeni sljedbenici će pobijediti."
Jan je kimnula. Htjela mu je ispričati sve o Melissinoj
prijetnji da će obje počiniti samoubojstvo ako ne pobjedi na
izborima, ali je odlučila to ipak prešutjeti. Taj bi ga podatak samo
zbunio. "Da, pretpostavljam da je tako. Ali što tada?" Pogladila je
rukom dugačku metalnu cijev. "Vjeruješ li da će ovo uspjeti?"
Ponovno se na tren zabrinuo. Zatim odlučno reče, "Imam
potpuno povjerenje u Melissu. Ona zna što radi. Ako kaže da
možemo uništiti Nebeskog Gospodara, onda ćemo ga uništiti. I ne
zaboravi da je uz nas Velika Majka. Ona će nas osloboditi."
"Naravno da hoće," reče Jan, ali nije u to vjerovala. Znala je
da je takvo razmišljanje svetogrđe, ali nije se mogla osloboditi
pitanja zašto je Velika Majka čekala tako dugo da ih oslobodi
vladavine Nebeskih Gospodara. Prošlo je već tri stotine godina.
Otac joj položi ruku na rame. "Jadna Jan. Tako si mlada, a
držiš se kao da nosiš teret čitavog svijeta na svojim leđima."
Uspjela se donekle nasmiješiti. Jadni oče, govorila je u sebi.
Točno je da je meni tek osamnaest, a tebi više od osamdeset godina,
ali ti si još uvijek dijete. I uvijek ćeš biti. Zavidjela mu je na
njegovom povjerenju i naivnosti i poželjela je da se rodila kao
muškarac.
Rekla je ocu da se mora vratiti kući i pripremiti za sastanak.
On ju je opet zagrlio i ponovio joj svoje uvjerenje da će sve biti u
redu.
Vani se već smračilo. Dok je žurila uskim uličicama
neprestano je pogledavala prema nebu očekujući da će se na njemu
pojaviti golema sjena Nebeskog Gospodara, koji je doznao da
8
planiraju pobunu te ih je došao kazniti.
S dalekih opustošenih polja začuo se prodoran krik. Da li od
boli ili bijesa,bilo je nemoguće odrediti.

2
Gljivice koje su polako ubijale Glavaricu Avedon bile su
varljivo lijepe. Lijevi joj je obraz prekrivala velika kolonija
breskvine boje. Jan nije mogla odvojiti pogled od nje dok je Avedon,
najstarija Glavarica i zbog toga predsjednica Vijeća, razlagala
Melissin plan i iznosila njegove nedostatke. Na kraju se prisilila
gledati u gledaoce koji su sjedili u galeriji što je okruživala
Vijećnicu. Opazila je Simona medu muškarcima. Zurio je u nju sa
svojim uobičajenim smiješkom zbog kojeg ju je podsjećao na psića.
Tiho je uzdahnula.
Avedon je završila svoje izlaganje i predala Govornički štap
Glavarici Ani koja se najviše protivila Melissinom prijedlogu. Dok je
Ana govorila Jan osjeti da joj se želudac steže u bolan grč. Nije htjela
ni razmišljati o tome što će se dogoditi ako Ana uspije nagovoriti
Vijeće da odbace Melissin plan. Istovremeno je s Anom dijelila sve
njene bojazni vezane uz pokušaj uništenja Nebeskog Gospodara.
Međutim, Jan se trenutno brinula samo za svoje
preživljavanje. Iako se to činilo nemogućim, znala je da je njena
majka čvrsto odlučila da obje moraju umrijeti ako njen plan ne bude
prihvaćen. Zamišljala je kako zabada u prsa oštricu noža koji joj je
trenutno visio uz bok... Ne, nikad to ne bi mogla učiniti. To je
nemoguće! A kad bi odbila, što bi Melisa učinila! Bi li je majka
ubila? To je nezamislivo! Ali ovo nisu normalna vremena. Sada je
sve moguće...
Zatomila je drhtaj i pokušala se usredotočititi na Anine riječi.
Ana je stajala u sredini kružne prostorije i optužujući upirala prst u
Melisu koja ju je mrko gledala. "...
I ponovno ističem da će nas plan Glavarice Melisse dovesti
do uništenja Minerve. Pomisao da možemo uništiti ili otjerati
Nebeskog Gospodara je ludo smiona. Da je moguće, to bi već učinile
9
naše majke ili druge zajednice. Nebeski Gospodari vladaju svijetom
već govoto tri i pol stoljeća, a vatromet Glavarice Melise sigurno nije
dovoljan da to promijeni. Moramo odmah odbaciti njen plan,
zaustaviti sve pripreme i uništiti rakete prije nego bude prekasno!".
Začuo se žamor odobravanja. S Anom su se jednako slagale
Glavarice koje su sjedile u prvom krugu, kao i njihove kćeri u
vanjskim krugovima. Melisino lice postalo je još mrkije. Na trenutak
je pogledala u Jan koja joj je sjedila nasuprot. Jan se trgnula shvativši
da je gledaju oči stranca. Njena je majka nestala i na njenom je
mjestu sjedio netko drugi. Netko zastrašujući.
Melissa je podigla ruku i dobila od Avedon dozvolu da
govori. Ustala je i rekla: "Mi jednostavno nemamo drugog izbora
nego prihvatiti moj plan, jer ćemo inače ove zime svi umrijeti od
gladi. Svi znate da nam, ako ispunimo zahtjeve Nebeskih Gospodara,
neće ostati niti jedna vreća žita. A takozvana nepobjedivost Nebeskih
gospodara je samo mit. Poznato je da se prije pedeset ili šezdeset
godina u vrijeme oluje negdje na sjeveru srušio jedan Nebeski
Gospodar. Pogodila ga je munja. Mi ćemo Lorda Panglotha pogoditi
vlastitom munjom!"
Ovime je pak Melissa izazvala žamor odobravanja i Jan
primijeti kako neke od Glavarica potvrdno kimaju glavom. Ana je
podigla Govornički štap koji joj je davao pravo da se uključuje u
razgovor kad god želi. "Ne znamo da li se to stvarno dogodilo. To su
samo glasine koje šire putnici. Čak i ako je istina, Nebeski je
Gospodar tada uništen voljom Velike Majke koja je protiv njega
okrenula prirodne sile. Kako znaš da će rakete imalo naškoditi
Panglothu?
Melissa se okrenula prema Avedon. "Tražim da se Sestri
Helen odobri ulazak u Vijećnicu."
Pošto je dobila dozvolu Melissa pozove Helen koja je sjedila
u prvom redu galerije. Helen je zbunjeno ustala. Ta je niska žena bila
šefica ljevaonice i ključna osoba u ostvarivanju Melissinog plana.
Dobro je poznavala stare znanosti, a sumnjalo se da zna i suviše
zabranjenih i zlih mudrosti Čovjeka. Zbog toga nije baš bila
omiljena, ali činilo se da njoj to ne smeta.
"Objasni Vijeću ono što sam ja pokušala," naredila je
10
Melissa. "Ti ćeš ih, kao stučnjak, možda uspjeti uvjeriti."
Helen se nervozno nakašljala i započela tihim glasom. "Kao
što svi vjerojatno znate, Nebeski Gospodari lebde zahvaljujući
plinovima lakšim od zraka. Postoje dva takva plina — vodik i helij.
Nekoć su Nebeski Gospodari koristili samo helij jer je taj plin
sigurniji. On je inertan, dok je vodik zapaljiv. Međutim, tijekom
godina je znatna količina helija izgubljena zbog raznih nezgoda,
prirodnog istjecanja plina ili slično. Izgubljene količine helija mogli
su zamijeniti samo vodikom. Za razliku od helija vodik se može
prilično jednostavno proizvesti u procesu poznatom kao 'elektroliza',
a koji — "
Melissa joj je dala znak rukom da prekine. "Pusti sad detalje,"
rekla je. "Zanima nas samo da li Nebeski Gospodar sadrži veliku
količinu tog opasnog plina."
Helenino lice se zarumenilo. "Pa, da, Glavarice Melissa,
vjerujem da svi Nebeski Gospodari sada već sadrže mnogo više
vodika nego helija."
"Što ih čini zapaljivim?"
"Jako zapaljivim."
"Znači li to da bi ih naše rakete sa zapaljivim bombama na
vrhu mogle ozbiljno oštetiti?"
Helen je pročistila grlo i glasno odgovorila, "Vjerujem da
imamo prilično velike izglede da u potpunosti uništimo Lorda
Panglotha."
U prostoriji su se začuli uzvici iznenađenja. Prekinula ih je
Ana s pitanjem, "Jesi li sigurna da nisu pronašli način proizvodnje
sigurnijeg plina? Helija? Ako mogu proizvesti taj drugi plin, zašto ne
mogu helij. A možda su pronašli neki posve novi plin?"
"Ne," odlučno je odgovorila Helen i zatresla glavom. "To je
nemoguće. Ako dozvolite da vam objasnim -"
Ovaj ju je put prekinula sama Avedon. "Dovoljno smo čuli o
Čovjekovoj znanosti. Vjerovat ćemo ti na riječ. Sjedni, Sestro
Helen."
Brzo je sjela, lica crvenijeg no ikad. Ana je iskoristila taj
trenutak i glasno izjavila, "Čovjekova znanost... u tome je naš
problem. Melissin je plan prožet njome. Rakete!" Glas joj je bio pun
11
prezira. "Upotreba takvog oružja nije samo protuustavna, već je i
svetogrđe. Velika Majka će nas napustiti upotrijebimo li Čovjekovo
oružje!"
"Iste smo riječi čuli i kad smo počeli koristiti bacače
plamena, ali čini se da time nismo uvrijedili Veliku Majku", rekla je
Melissa.
"Zaista? A zašto su nam polja potpuno uništena i prekrivena
gljivicama? Kakve smo koristi imali od tog oružja?", pitala je Ana.
"Da ih nismo upotrijebili gljive bi već prekrile čitav grad.
Bacači plamena su jedino moguće oružje za uništavanje spora,
jednako kao što su nam i jedina mogućnost obrane od velikih zvijeri
koje sve češće dolaze na naše područje."
"Pa ipak, Minerva je suočena s uništenjem," ustrajala je Ana.
Melissa je uzdahnula. "Uspijemo li poraziti Nebeskog
Gospodara imat ćemo dovoljno žita da preživimo zimu. Do tada
ćemo možda urediti barem dio naših polja. S druge strane, ako se
pokorimo Nebeskom Gospodaru naša je sudbina zapečaćena."
"Mogli bismo razgovarati s Nebeskim Gospodarem. Možemo
mu objasniti našu situaciju. I sam će iz zraka vidjeti kako nam
izgledaju polja!" vikala je Ana. "Ponudimo mu, recimo, trećinu
očekivanog danka i obećajmo da ćemo mu ostatak dati kasnije.
Oslonimo se na njegovu milost."
Melissa se gorko nasmijala. "Je li Nebeski Gospodar ikad
pokazao milost? Dobro znaš što oni misle o nama. Smatraju nas
doslovce smećem sa zemlje. Za njih smo samo dio pošasti koju su
ostavili Genetski Ratovi. Realnije je očekivati milost od divovskih
guštera. Ne, naša jedina šansa je da uništimo Lorda Panglotha.
Sestre iz Minerve, vrijeme je da se oslobodimo vladavine Čovjeka!"
Jan je osjećala kako se val emocija u Vijećnici nepovratno
okreće na Melissinu stranu. Melissa je pobijedila. Uskoro je
glasovanje to i potvrdilo. Dobila je većinu od 23
glasa. Jan se opustila. Ipak ne mora umrijeti. Barem za sada.
Imala je još dva tjedna pred sobom.
Dva su tjedna prošla zastrašujućom brzinom. Jan je
namjeravala uživati u svakoj minuti, ali za to nije imala vremena.
Melissa ju je, kao i sve ostale, tjerala da do iznemoglosti radi na
12
konačnim pripremama. Jan je postala zapovjednicom jedne od
mnogobrojnih skupina od po tri žene zadužene za ispaljivanje raketa.
Bezbroj puta su ponavljale postupak pri ispaljivanju, stavljale rakete
u nosače, skidale mreže ispod kojih su bili skriveni bacači i
pretvarale se da pale upaljač prije nego će se sakriti iza grudobrana.
Helen im je objasnila da su rakete prilično jednostavne
naprave. Pokretao ih je barut i mogle su dosegnuti visinu od oko 300
metara, što je dokazano brojnim probnim ispaljivanjima. Pri sudaru s
nekim tijelom klip je aktivirao kemijski upaljač, koji je zatim zapalio
alkohol u čunjastom vršnom dijelu rakete. Nitko nije javno postavio
pitanje kako je Helen znala napraviti barut, iako je ta tvar bila na
samom vrhu liste zabrana. Jan je pretpostavljala da je Helen
improvizirala.
Iako je Melissa sada teoretski upravljala Minervom, Ana je
do samoga kraja vodila kampanju protiv njenoga plana. Najozbiljniji
sukob medu njima dogodio se početkom drugoga tjedna. Tog su se
dana Ana, njena kći Tasma, Glavarica Jean i glasnogovornik
muškaraca Adam pojavili u Melissinoj kući. Melissa ih je nevoljko
pozdravila i poslala Jan da donese piće. No Ana je odbila piće
rekavši da nije došla u prijateljski posjet, pa je Jan ostala u hodniku.
"Je li istina da si tražila od Avedon da se muškarcima podijeli
oružje?" optužujući je pitala Ana.
"Istina je," rekla je Melissa i čekala.
"Zar tvome bogohuljenju nema kraja?" zavapila je Ana.
"Dozvoliti muškarcima da nose oružje unutar granica Minerve
protivi se svemu što nam je sveto. Sestre osnivačice Minerve na nebu
sigurno plaču od stida!"
"Sestre osnivačice Minerve bile su realne," odgovorila je
Melissa. "To nastojim biti i ja. Sljedećeg ćemo ponedjeljka morati
svi zajedno braniti Minervu. Čak i ako zapalimo Lorda Panglotha
neke će se jedinice Nebeskih Ratnika sigurno spustiti u grad."
"Bolje i to nego da ovako uvrijedimo Veliku Majku!"
ustrajala je Ana. Okrenula se prema Adamu koji se skrivao iza Jean i
Tasme. "Reci Glavarici Melissi da, kao zastupnik svih muškaraca,
odbijaš nositi oružje."
Adam se nevoljko provukao između Jean i Tasme. Zabrinuto
13
je gledao Melissu. "Nije da baš odbijamo oružje, Glavarice Melissa,
ali naše naoružavanje je gubitak vremena. Kao što dobro znate,
minervanski muškarci nisu ratnici. Tako kaže Velika Majka. Kako
bismo vam mi mogli koristiti u borbi s Nebeskim Ratnicima?"
"To ćete već saznati," otresito mu je odgovorila Melissa.
"Kad vam Nebeski Ratnici priđu s namjerom da vam sjekirom
razbiju glavu ili da vas probodu sabljom, moći ćete birati hoćete li se
obraniti oružjem ili im dozvoliti da učine što žele. Ne očekujte od
sestara da vas štite, jer mi ćemo biti prezauzete obranom samih sebe.
Tako odluka ostaje na vama."
Adam je problijedio. "Ali... čitav život učili su nas da je
najstrože zabranjeno dodirnuti oružje ili upotrijebiti alat na prijeteći
način. Ne možete od nas očekivati da odjednom zaboravimo sve ono
što su u nas usađivali godinama."
"U pravu je," uplela se Ana. Dvije žene do nje također su
kimale glavom.
Melissa je slegnula ramenima. "Sve što znam jest da prema
ustavu imam u ovakvim okolnostima pravo poduzeti sve izvanredne
mjere za koje smatram da će osigurati opstanak Minerve, te u skladu
s time naređujem da se svim muškarcima starijim od dvanaest godina
dade oružje. Hoće li ga oni upotrijebiti ili ne, to ovisi o njima. To je
sve."
Ana se namrštila i otvorila usta da se usprotivi Melissi, ali je
očito bolje razmislila o tome, ljutito se okrenula i pošla prema
vratima. Slijedili su je ostali, s Adamom na kraju. On je jedini na
izlazu promrmljao pozdrav.
Kad su otišli Jan je prišla majci. "Misliš li da će se neki
muškarci zaista boriti?"
Melissa je ponovno slegnula ramenima. "Neki hoće.
Samoobrana je snažan poriv. Vidjet ćemo, iako se iskreno nadam da
to neće biti ni potrebno. Uz malo sreće Lorda Panglotha ćemo
uništiti prije nego iz njega izađu Nebeski Ratnici."
"Ako se neki ipak pokušaju boriti," polako je nastavila Jan,
"to bi im se moglo dopasti, zar ne? Nikad im više nećemo moći
vjerovati."
"Nagađanje," rekla je Melissa. Izišla je iz hodnika i ušla u
14
prednju sobu. Umorno je sjela na krevet. Jan je došla za njom.
"Ali nije li to razlog zašto im je zabranjeno nošenje oružja?"
upitala je. "Zbog straha da će se tako probuditi pobude Starog
Čovjeka koje još uvijek tinjaju u njima?"
"Velika Majka ih je zauvijek promijenila. Nikad više ne
mogu postati onakvi kakvi su bili," nevoljko je odgovorila Melissa.
"Zašto je onda muškarcima zabranjeno nošenja oružja? Zašto
žive u posebnom naselju? Čemu služi redarstveni sat? Zašto ih se još
uvijek bojimo?"
"To je tradicija i tako mora biti. Unatoč svim promjenama,
minervanski muškarci ne mogu okajati grijehe koje su njihovi preci
činili našim majkama kroz tisućljeća, ili zločine koje sada čini Lord
Pangloth. Zbog toga se muškarci moraju svake nedjelje moliti u
Odaji Pokajanja u katedrali. Odavno su izgubili pravo da budu
jednaki s nama, i to pravo više nikad neće steći. Sad otiđi u svoju
sobu i ostavi me na miru. Moram još o mnogočemu razmisliti."
Jan je učinila kako joj je rečeno. Čisteći sablju po treći put
tog dana razmišljala je što će se dogoditi s muškarcima ako u
ponedjeljak uspije Melissin plan za uništenje Nebeskog Gospodara.
Hoće li sestre zahtijevati da se muškarci zauvijek protjeraju iz
Minerve? To je bilo vrlo vjerojatno, jednako kao što je bilo
vjerojatno da će i ona podržati takve zahtjeve iako joj se nije sviđala
zamisao o protjerivanju njenog oca, ili čak Simona. Kakva će biti
budućnost Minerve ako u njoj ne bude živio nijedan muškarac? Do
sljedećeg doba parenja bilo je još manje od tri godine...
Te nedjelje - dan prije dolaska Nebeskog Gospodara -
katedrala je bila prepuna vjernika. Jan se nikada u životu nije
predanije molila simbolu Velike Majke izrezbarene iz debla starog i
svetog hrasta. Željela je da se sljedećeg jutra probudi i otkrije da je
sve onakvo kakvo je bilo dok je bila mlađa, kad polja nisu bila
uništena, kad na krovovima nije bilo skrivenog oružja kojim će
pokušati uništiti Nebeskog Gospodara... ali najviše od svega željela
je da hladna i okrutna žena u koju se Melissa pretvorila nestane, te da
se vrati njena majka.
Jan nije spavala te noći. Prvo je neko vrijeme nemirno lutala
pustom kućom — Melissa je ponovno izišla da posljednji put
15
provjeri oružje — tražeći i dodirujući poznate predmete u pokušaju
da samu sebe uvjeri kako je sve normalno te će i ostati normalno čak
i nakon sutrašnjeg dana. Oko dva sata ujutro začula je udaljenu viku i
jak udarac. Slijedili su jecaji i vriskovi, a zatim se sa zida oglasio
alarm. Užurbano je navukla oklop i pojas s oružjem, te uzela
svjetiljku i istrčala van.
Na uskim se ulicama već stvarala gužva dok su druge sestre
istrčavala iz svojih domova i jurile prema izvoru uzbune. Jan se
pridružila jurnjavi. Trčeći je nagađala uzrok uzbune. Sudeći prema
zvukovima očito se radilo o nečem ozbiljnom — možda o nekom
velikom gmazu. Nadala se da zid nije srušen. Nakon svoje posljednje
dužnosti na zidu bila je previše zaokupljena drugim brigama da bi
razmišljala o opasnostima koje vrebaju s druge strane zida. Bilo bi
ironično kad bi prije dolaska Nebeskih Gospodara Minervu pregazile
životinje koje nastanjuju uništena polja.
Prestrašila se kad je netko dodirnuo njeno golo bedro.
Okrenula se i ugledala Marthu. Čimpanza je držala torbu s alatom i
trčala uz Jan. "Martha, prestrašila si me."
"Oprosti... Gospo..." Dahtala je trčeći na sve četiri noge.
"Znate zašto... alarm?"
"Ne. Vjerojatno zbog guštera. Nekog velikog."
Jan je bila u pravu. Stigavši do zida vidjele su da su golema
zapadna vrata srušena, a do njih je ležao monstruozno obličje jednog
od divovskih gmazova. Zapleo se u čeličnu mrežu i to ga je očito
spriječilo da uđe dublje u Minervu. Iz tijela su mu virile strijele iz
samostrijela, ali unatoč tome on se i dalje trzao i svijao. Bio je to
jedan od onih guštera koji hodaju na dvije noge poput ljudi i poznati
su kao najopasniji.
Jan se probijala kroz gomilu tražeći Alsu koja je večeras bila
na dužnosti na zidu. Spazila je svoju prijateljicu u društvu nekoliko
čuvarica. Okupile su se oko nečega na tlu.
Kad im je prišla bliže Jan shvati da na tlu leži nečije tijelo
pokriveno krvavom odjećom. "Tko je to?" zabrinuto upita Alsu. Alsa
se okrenula i zbunjeno pogledala Jan. Isprva je očito nije prepoznala,
a tada joj se pogled razbistri te reče, "Oh, to si ti, malena". Pažnja joj
se opet vratila tijelu koje je ležalo na tlu.
16
 Golemi gmaz je na samrti snažno udario repom, našto se Jan
prestrašeno trgnula. Okrenula se i ugledala jednu od čuvarica kako se
približava gmazu i zabija mu koplje u oko. Gmazovo tijelo se
zgrčilo, a zatim se ponovno smirio premda su mu se prsa i dalje
nadimala. Jan se okrenula Alsi. "Tko je to?" ponovno upita.
"Carla," odgovori Alsa. Nagnula se i podigla krvlju
natopljenu odjeću. Jan osjeti kako joj se želudac grči kad je ugledala
ono što je pred njom ležalo. Na Carlinom zdrobljenom licu ostalo je
još samo jedno oko koje kao da je zurilo u Jan. Jan je nerazumno
vjerovala da je Carla još uvijek živa i da osjeća sve što se dogodilo
njenom tijelu. Željela je vrišteći otrčati kući i sakriti se ispod
pokrivača sve dok svijet ponovno ne postane normalan — onakav
kakav je bio kad je bila dijete, kad nije morala gledati ovakve
prizore... kad nije znala da se takvo što uopće događa.
Pomaknula se nekoliko koraka unazad prije nego se uspjela
sabrati. Ti si kći Glavarice Melisse, ponavljala je u sebi, ne smiješ se
osramotiti!
"Čuvale smo večeras zid," reče Alsa nakon što je, na Janino
olakšanje, ponovno pokrila Carlu. "Ja sam se u posljednjem trenutku
uspjela izmaknuti, ali Carla se nije snašla. Zdrobio ju je zid kad ga je
gušter srušio."
"Što se dogodilo?" pitala je Jan. "Zašto je srušio vrata? Znam
da veliki gušteri povremeno nalete na zid, ali nijedan se prije nije
ovako ponašao."
Alsa je trljala obraz. Na tom se mjestu stvarala velika plava
modrica. "Nisam sigurna... mislim da je nešto lovio."
"Lovio?"
"Sve sam vidjela samo krajičkom oka, ali mislim da je bila
mačka. Velika crna mačka. Trčala je ispred guštera, a zatim je na
zidu naglo skrenula i nestala."
"Velika mačka?" upita Jan. "Pantera?"
"Mogla bi biti. Kažem ti da nisam dobro vidjela."
Jan se sjetila dana kad je pantera tražila utočište. Bilo je to
upravo na ovom mjestu. I Carla je bila s njom.
U velikom je krugu zaobišla guštera da bi došla do mjesta
gdje je zid bio srušen i zagledala se u tamu koja se širila iza zida.
17
"Pazi," upozorila ju je čuvarica. "Tko zna koga je sve privukla ova
buka, a da ne spominjem miris krvi."
Jan je zanemarila upozorenja. Pažljivo je motrila drveće
čekajući na neku kretnju. Tada ugleda oči. Gledale su u nju s visoke
grane i sjale od svjetlosti brojnih svjetiljki koja se na njima odbijala.
Panterino je tijelo ostalo potpuno nevidljivo.
"Daj mi to!" zareža Jan kad je iščupala samostrijel iz ruku
zbunjene čuvarice. Podigla je oružje prema grani na kojoj je vidjela
oči, ali sada su one već nestale.
"Što je? Što si vidjela?" upita je čuvarica.
Jan nije odgovorila. Osluškivala je hoće li čuti neki zvuk —
makar i lagano šuškanje — po kojem će znati gdje se nalazi pantera,
ali čula je samo daleku grmljavinu. Tada na horizontu ugleda
svjetlost munje.
Nakon duge stanke vratila je samostrijel čuvarici i
promrmljala, "Dolazi oluja."

3
Oluja je došla i prošla, ali nebo su još uvijek skrivali niski
sivi oblaci. Jan se tresla od hladnoće dok je stajala na krovu zgrade i
sa zebnjom promatrala trg pod sobom. Na tom su trgu Nebeski
Gospodari ubirali danak. Trg je kao i obično bio pokriven vrećama,
ali ovoga puta su vreće umjesto žita sadržale pijesak i slamu.
Melissa i druge Glavarice su se okupile pred malim postoljem
na kojem su inače sjedile i zajednički iskazivale počast
predstavnicima Nebeskog Gospodara. Ovog puta će Melissa s
postolja ispaliti crvenu raketu i to će biti znak za početak napada.
Jan se osvrnula uokolo. Na svim su krovovima stajali ljudi,
ali to nije bilo ništa neobično. Posjete Nebeskog Gospodara su uvijek
privlačile mnogo znatiželjnika. Minervanske sestre su prezirale
Lorda Panglotha i bojale su ga se, ali nisu mogle poreći da je njegov
dolazak prava predstava.
Jan pogleda na sat. Nebeski Gospodar je trebao stići u podne.
Za manje od jednog sata. Kraj nje je stajala Martha, igrala se sa
18
svojim alatom i nemirno se vrpoljila. Nije bilo razloga da čimpanza
ostane na krovu, ali tako je usrdno molila Jan da joj to dozvoli da je
Jan napokon popustila. Bila je potpuno mokra od kiše i očigledno
nesretna, pa je Jan ohrabrujuće počeše iza uha. Martha je tiho
uzdahnula, a tada reče, "Martha se boji, Gospo. Jako se boji."
"Ne brini," automatski odgovori Jan. "Nemaš se zašto bojati.
Sve će biti u redu."
"Muški čimpanze kažu drugačije. Kažu Nebeski Gospodar
napravi da Minerve nema. Kažu Nebeski Ratnici dođu dolje, ubiju
sestre... siluju sestre..."
"Psssst!" zgranuto je upozori Jan. Već je drugi puta tog jutra
čula ovu bogohulnu riječ. "Znaš da je to zabranjeno govoriti,
Martha!"
Martha je pognula glavu. "Oprosti, Gospo."
Jan uzdahnu. "Pazi da se to više ne ponovi." Još se nije
oporavila od strašnih događaja ranije tog jutra kad je prvi puta čula tu
riječ.
Melissa se vratila kući tek pred zoru. Jan je u to vrijeme
sjedila kuhinji i igrala se s doručkom nastojeći zaboraviti sliku
Carlinih ostataka koja joj je neprestano bila pred očima. Kad je
vidjela Melissino lice izgubila je i ono malo volje za hranom što joj
je još ostalo. Jan još nikada nije vidjela tako iscrpljeno stvorenje.
Činilo joj se da pred njom stoji leš kojeg je neki zli čarobnjak vratio
u život.
Melissa je neko vrijeme u tišini gledala u Jan, a tada je pred
nju na stol stavila neki mali metalni predmet. Bio je dugačak oko
osam i širok dva i pol centimetra. Jan je zbunjeno pogledala predmet,
a tada svoju uznemirenu majku. "Što je to?"
"Bomba. Izradila ju je Helena. Izradila ih je nekoliko. Ona je
jako pametna," odgovorila je Melissa. Podigla je malenu napravu i
pokazala Jan njen kraj. "Vidiš ovaj dio? Ako ga zakreneš u smjeru
strelice bomba će nakon trideset sekundi eksplodirati."
Jan je primila valjak u ruku i razgledala ga. Trudila se
izgledati zadivljeno jer je Melissa to očito od nje očekivala, ali nije
shvaćala kako im to malo oružje može koristiti u borbi protiv
Nebeskih Gospodara. Pružila ga je prema Melissi, ali ona je zatresla
19
glavom.
"Zadrži je. Od sada je moraš uvijek imati uz sebe."
Jan se namrštila. "Što će mi to? Zar da je bacim na Nebeskog
Gospodara, ili što?"
Melissa je uzdahnula i lagano slegnula ramenima. "Ako
danas nešto pođe krivo i mi izgubimo bitku, ovo će nam biti
posljednja nada za osvetu. Ostaneš li živa, prepustit ćeš se Nebeskim
Ratnicima da te zarobe i odvedu na Nebeskog Gospodara. Kad ti se
pruži prva prilika aktivirat ćeš ovu napravu na mjestu gdje će izazvati
najveću štetu, po mogućnosti tamo gdje se nalazi zapaljivi plin,
vodik."
Jan je zinula od čuda dok je slušala Melissine riječi. "Majko,
ne misliš valjda ozbiljno?'
"Naravno da mislim ozbiljno!" povikala je Melissa.
"Ne mogu to učiniti!" nastavila je Jan zamišljajući posljedice
Melissinog nauma. "Ne mogu se živa predati Nebeskim Ratnicima.
To je nazamislivo. Sama zamisao da završim na Nebeskom
Gospodaru..." Zatresla je glavom.
"Nemaš izbora," hladno je rekla Melissa. "Naređujem ti da
učiniš što sam ti rekla. Ako preživiš bitku moraš se predati. Moraš,
razumiješ li?"
Jan je počela drhtati. Ponovno je pogledala mali valjak koji
joj je ležao na dlanu. "To je smiješno," rekla je tiho. "Čak i ako
dospijem na Nebeskog Gospodara kako ga mogu uništiti s nečim
ovako sitnim?"
"Nadajmo se da nećeš biti sama. Rekla sam ti da je Helena
napravila nekoliko ovakvih bombi. Podijelili smo ih odabranim
pojedincima, među kojima si i ti."
"Ali zašto ja, majko? Zašto ja?" jecala je.
"Mislim da je to očito, Jan. Ti si moja kći. Ako moj pokušaj
da uništimo Nebeskog Gospodara propadne, važno je da upravo ti
sudjeluješ u našem posljednjem činu pobune. Time nećeš osvetiti
samo Minervu, nego i čast svoje majke."
Jan je pogledala majku u oči i shvatila da nema nikakve nade
da je urazumi. Dok se prepuštala očaju na um joj je pala još jedna
spasonosna misao. "Majko," polako je počela, "čak ako preživim
20
osvetu Nebeskih Gospodara propadne li naš napad, i čak ako me
zarobe i povedu na zračni brod, kako ću sakriti bombu od Nebeskih
Ratnika? I sama znaš kako temeljito pretražuju vreće sa žitom prije
nego ih podignu na brod. Sigurno će pronaći bombu sakrijem li je u
odjeću."
Na Melissinom lijevom obrazu je zatitrao mišić. "Nećeš je
sakriti u odjeći, nego u sebi," rekla je.
"Očekuješ da ovo progutam? Ali — "
"Ne budi blesava!" uzviknula je Melissa. "Razmisli malo i
sigurno ćeš se sjetiti kako ćeš je sakriti u sebi."
Jan je umalo ispustila valjak, ali sjetila se da drži bombu te ju
je uspjela zadržati. Tijelom joj se razlio val gađenja dok je u novom
svjetlu razgledavala malu napravu. "Ne mogu..."
"Moraš, kao i sve ostale djevojke koje su odabrane da
prokrijumčare bombu Nebeskog Gospodara. Ne vjerujem da će se
Nebeski Ratnici odlučiti na tako intimnu pretragu, ali nadajmo se da
te nitko neće pokušati silovati."
"Majko!" uzviknula je Jan zgranuto kad je čula prostotu nad
prostotama koju je Melissa glasno izgovorila.
Melissa se nagnula prema Jan i snažno je uhvatila za rame.
"Jan, ne smiješ biti tako osjetljiva. Moraš se suočiti sa stvarnošću.
Ovo je rat. Stvari koje je u normalnim vremenima bolje ne
spominjati sada se moraju prihvatiti. Nisi više dijete!"
"A ti više nisi moja majka." Nije razmišljala o tome što
govori, riječi su joj same izlazile iz usta. Melissin šamar je uopće nije
iznenadio. Oči su joj se napunile suzama. Željela se ispričati; željela
je moliti majku za oproštaj, ali usta se sada jednostavno nisu htjela
otvoriti.
"Otiđi u kupaonicu i učini što sam ti rekla, odmah," rekla je
Melissa dok joj je glas drhtao od prigušene ljutnje ili možda
pritajenog bola. Jan je bez riječi ustala od stola i krenula prema
kupaonici.
I sada je osjećala bombu dok je nemirno stajala na krovu
krčme; bila je glomazna i teška. Jan ju je poželjela baciti čim se
rastala od Melisse, ali zbog krivnje koju je osjećala nije se mogla
odlučiti na takav neposluh. Čak i sad, dok je gledala Melissin lik
21
pred dalekim postoljem, željela je potrčati prema majci i zamoliti je
za oproštaj.
Umjesto toga je prekrižila ruke na prsima i okrenula se prema
svojoj ekipi koja se sastojala od Paule, čuvarice zida, Lise, koja je
radila u pekari, i Petera, muškarca. Peter je još uvijek smeteno
pogledavao prema sjekiri koju je nosio za pojasom. Jan se nije
sviđala činjenica da muškarci nose oružje; vjerovala je da Peter neće
znati upotrijebiti sjekiru i stoga će u borbi biti potpuno beskoristan,
ali sama pomisao da bi je mogao upotrijebiti strašno ju je
uznemiravala.
Pokušala se smireno i samopouzdano nasmješiti kako bi
pokazala svojoj ekipi da je odgovornost ne plaši. "Dakle,
znamo li svi što moramo učiniti, ili da još jednom ponovimo
postupak?"
Paula odgovori u ime čitavog tima. "Mislim da to nije
potrebno. Osim toga, možda ne bi bilo mudro sada skidati maskirni
pokrov. Tko zna hoće li Nebeski Gospodar poraniti."
Jan se trgnula. Čuvarica je u pravu i osramotila ju je pred
drugima. To je još jedan dokaz da nije sposobna za rukovođenje. Da
nije Melissina kći radila bi kao pletilja ili švelja, a ne bi se šepirila u
oklopu glumeći ratnika.
Kimnula je Pauli. "Imaš pravo. Lord Pangloth je uvijek bio
vrlo točan, ali ipak je bolje pripaziti." Prišla je cijevima za lansiranje
i pretvarala se da pregledava rakete. Lansirne cijevi su bile skrivene
pod tkaninom s nacrtanim uzorkom tako da su iz zraka izgledale kao
dio krova. Kad Melissa da znak oni će skinuti maskirni pokrov,
podignuti drveni okvir s lansirnim cijevima u uspravni položaj i
upaliti upaljače...
Vrata na krovu se otvoriše. Jan se okrenula kad se na krovu
pojavila Alsa. "Što ti radiš ovdje?" iznenađeno je upita. "Zašto nisi
na svojem položaju?" Alsa je bila zadužena za lansiranje raketa na
položaju uz tvornicu alkohola na drugom dijelu grada.
Alsa se osmjehnula. Modrica koja joj se jutros pojavila na
desnom obrazu bila je tamno ljubičaste boje i protezala se od arkade
do čeljusti. "Morala sam te vidjeti, malena. Da ti poželim sreću, da ti
kažem da se čuvaš." Zagrlila je Jan i poljubila je.
22
 Jan se opustila u zagrljaju tih poznatih ruku. Alsa je bila
njena prva ljubavnica i zauvijek joj je ostala najprisnija prijateljica
iako se u posljednje vrijeme ponašala previše pokroviteljski. Dok ju
je Alsa ljubila Jan osjeti kako gubi kontrolu. Svakoga je časa mogla
zaplakati i priviti se uz Alsu moleći je da ne odlazi...
Oslobodila se iz Alsinog zagrljaja i ustuknula jedan korak.
Prisilila se da se nasmije, ali nije uspjela spriječiti podrhtavanje donje
usne. "Čuvaj se, Alsa. A kad sve završi mogle bismo otići na piće."
"Dogovoreno, malena. Ali samo pod uvjetom da piće
popijemo u privatnoj sobi. Predugo smo bile razdvojene."
"Bit će mi drago," iskreno odgovori Jan. Ona i Alsa nisu već
gotovo godinu dana održavale nikakve odnose, ali u ovom trenutku
Jan su se vratili svi njeni seksualni osjećaji prema Alsi. U njoj se
javila neodoljiva čežnja. Nije mogla dočekati vrijeme kad će se, za
nekoliko sati, njihova tijela sjediniti pod pokrivačem velikog kreveta
u raskošnoj sobi iznad krčme. Ali dok je razmišljala o tome, u nekom
crnom kutku njene svijesti pojavio se hladni, nepristrani glas koji joj
je govorio: "Nikada više nećeš vidjeti Alsu."
Prikrivajući nelagodu zbog ove slutnje Jan se nasmiješi i reče,
"Doviđenja, Alsa. Čuvaj se."
Alsa je poljubi u obraz. "I ti se čuvaj, malena."
Dok se Alsa provlačila kroz uski otvor na krovu Jan se nije
mogla oduprijeti pitanju nosi li i ona u sebi tvrdi i teški valjak smrti.
Još minuta do podneva. Svi su gledali prema zapadu gdje se
na horizontu protezao lanac niskih brežuljaka. Iza njih se obično
pojavljivao Lord Pangloth, ali danas su se zbog niskih oblaka i kiše
koja je lijevala po pljesnivim poljima između Minerve i bregova
teško nazirali čak i njihovi obrisi.
Jan je gledala prema dalekim obroncima i nervozno se
poigravala drškom sablje. Milostiva Velika Majko, molila je u sebi,
pošalji nam čudo. Neka se Nebeski Gospodar ne pojavi. Neka je
nestao zauvijek, pogođen munjom u oluji kao onaj drugi Nebeski
Gospodar...
Dvanaest sati.
Lord Pangloth još uvijek nije na vidiku.
Tada Jan obuzme čudan osjećaj. Zrak je odjednom postao
23
drugačiji. Kao da je postao teži.
Instinktivno je pogledala prema gore. "Velika Majko..."
prošaptala je.
Lord Pangloth se nalazio točno nad gradom i polako je
ponirao kroz sloj niskih oblaka. Dok se golemi trup spuštao njegove
su snažne mlaznice stvarale virove u oblaku. Jan se osjetila jednako
beznačajna i bespomoćna kao kad ga je ugledala prvi puta još kao
mala djevojčica. Kako možemo uopće pomisliti da ćemo uništiti nešto
ovako veliko? pitala se.
"Velika Majko, spasi nas..." ponavljala je Lisa. I ostali su
gledali prema gore. Sa susjednih krovova dopirali su uzvici čuđenja i
straha. Martha se sklupčala u kutu i jecala.
Gledajući Lorda Panglotha kako se polaku spušta k gradujan
se nije mogla oteti dojmu da nešto ne valja. Njegov kilometrima
dugačak trup potpuno je zasjenio nebo. Zašto je promijenio svoj
tradicionalni način dolaska? Zašto nije došao sa zapada kao i obično?
Zar nešto sumnjaju?
Dok se letjelica sve više približavala Jan je uhvatio atavistički
strah kojeg je uvjek osjećala u ovakvim prilikama. Činilo joj se da će
Lord Pangloth sletjeti na grad i zdrobiti ga svojom težinom. Trudila
se suzbiti paniku koja ju je sve više obuzimala. Marthini prodorni
jauci nisu joj u tome pomogli.
Lord Pangloth se prestao spuštati. Lebdio je nekih 400
metara nad Minervom, a goleme oči su zurile u grad. Jan je kao i
obično vjerovala da te oči gledaju upravo nju.
Začuo se glasni šum, a tada se prolomio glas prodoran poput
grmljavine: "JA SAM LORD PANGLOTH, GOSPODAR NEBA I
SVEGA ŠTO LEŽI U MOJOJ SJENI. GLEDAJTE ME I
DRŠĆITE! (KLIK!) VI STE MOJI PODREĐENI I MORATE MI
UDOVOLJAVATI! MOGAO BIH VAS UNIŠTITI POPUT CRVA
KOJI I JESTE, ALI BIT ĆU MILOSTIV. (KLIK!) ZAUZVRAT ZA
DANAK KOJI ĆETE MI PONUDITI POŠTEDJET ĆU VAM
ŽIVOTE. ZATO DAJTE ZNAK DA STE SPREMNI PREDATI MI
ONO ŠTO MI PO PRAVU PRIPADA. (KLIK! KRAK!) NE
UČINITE LI TO MOJA ĆE ODMAZDA BITI BRZA I
STRAŠNA... STRAŠNA... STRAŠNA..." Glas je naglo utihnuo.
24
 Jan se namrštila. Govor Lorda Panglotha bio je isti kao i
prije, ali ono pucketanje, kao i ponavljanje posljednje riječi, bili su
novost. Te dodatne promjene u normalnom slijedu događaja još su je
više uznemirile.
Skinula je pogled sa zastrašujućeg trupa Nebeskog Gospodara
i okrenula se prema postolju gdje je Avedon upravo palila vatru kao
znak Lordu Panglothu da je danak spreman za ubiranje. Srce joj je
brže zakucalo. Još malo.
Kad se sa simbolične lomače uzdigao dim Jan je ponovno
podigla pogled prema Lordu Panglothu. Prisjećala se što joj je majka
govorila dok je bila dijete: "Ne boj se,
dušo. To je samo zračni brod. Zaostala igračka iz Doba
Čovjekove Zlobe. Izgleda velik i snažan, ali u njemu nema gotovo
ničega — samo nekoliko ljudi i mnogo plina."
To je samo zračni brod, ponavljala je Jan u sebi. Ali uzalud.
Lord Pangloth je možda i bio samo zračni brod, ali bio je dugačak
kilometar i pol, i gotovo tri stotine metara širok. Jan je i predobro
znala njegove razmjere. Razmišljanje o tome da je njegov golemi
trup neka vrsta iluzije — da u njemu najviše prostora zauzima plin
— nije joj pomoglo. Pomagalo je dok je bila dijete, ali sada više ne.
Zračni brod? Ne, to je lebdeći grad. Lebdeći utvrđeni grad.
Gledala je smrtonosne naprave zvane topovima koje su, poput
čekinja na divovoj bradi, izvirivale iz svih dijelova trupa. Gledala je
nizove prozora, balkona, vrata, te bačvaste mlaznice velike poput
silosa za žito koji su stvarali glasni šum sličan dalekoj grmljavini.
Koliko je nebeskih ljudi živjelo u tom monstruoznom letećem stroju?
Nitko to nije točno znao. Tisuću, možda. Ili čak dvije tisuće.
Zvuk Panglothovih motora se promijenio. Jan je opazila da se
motori obješeni ispod velikih krila na repu okreću oko svoje osi...
. Nebeski Gospodar se ponovno zaustavio. Jan je procijenila
da se sada nalazi na visini od oko dvije stotine metara. U dosegu
raketa. Okrenula se prema postolju. Napad može započeti svaki čas.
"Pripremite se," reče svojoj ekipi. Ni sama nije prepoznala
svoj glas. "Martha, zašuti."
"Evo ih!" povika Lisa. Veliki dio Panglothovog dna se
odvojio i polako se spuštao prema tlu obješen na debelim konopima.
25
Bila je to košara za danak. U njoj su se nalazili Nebeski Ratnici čiji
je zadatak bio da pretraže sve vreće sa žitom prije nego ih podignu na
letjelicu. Jedan od njih se nagnuo preko rukohvata i pogledao dolje.
Košara se spuštala ravno prema središtu trga unatoč jakom vjetru
koji ju je Povremeno zanosio. Jan se nadala da vjetar neće smetati
raketama. Nebeskom Gospodaru očito nije nimalo smetao. Stajao je
mirno nad gradom, ali zvukovi motora dali su naslutiti da su za
odupiranje jakim naletima vjetra potrebni mnogi motori.
Košara se nalazila još samo pedesetak metara nad tlom. U
njoj su se jasno vidjeli Nebeski Ratnici odjeveni u slojeviti crni oklop
u kojem su podsjećali na divovske rakove. Jan je uznemireno
pogledavala prema postolju. Što majka čeka? Zar je poludila...?
Na postolju se pojavio blijesak, a zatim se zrakom razvukao
stup crvenoga dima. Jan je ukočeno zurila u dim, a tada se prisjeti
svoje dužnosti, okrenula se prema ekipi i poviče: "Sad! Sadi."
Dok su ostali strgnuli maskirni pokrov i podigli okvir s
lansirnim cijevima Jan je divljački vrtila kremeno kolo pokušavajući
iz njega istjerati veliku iskru. "Spremni, Gospo!" povika Pola. Tek
tada je Jan, uz veliko olakšanje, uspjela upaliti tanku svijeću.
Zaklanjajući plamen rukom kleknula je uz cijevi i zapalila upaljače.
Kad je bila sigurna da sva tri pršte povika, "Sklonite se!"
Svi su već čučali iza drvene pregrade na suprotnom kraju
krova kad je Jan obišla njen rub i bacila se na pod.
Nekoliko se dugih trenutaka ništa nije dogodilo, a tada se
prolomi zaglušujući fiiiju!
Dok je zvuk pomalo slabio Jan je ustala i zanemarujući iskre
koje su padale po njoj pogledala prema nebu. Zrak je vrvio raketama
koje su se uzdizale sa svih dijelova Minerve. Stotine i stotine raketa
jurile su ravno prema Nebeskom Gospodaru.
Dvije rakete pogodile su dno košare. Nakon zaglušne
eksplozije košara se pretvorila u golemu buktinju.
Pobijedit ćemo! radosno pomisli Jan. Zaista hoćemo!

26
 4
Sastali su se u bolnici.
Djelomično zato što je to bila još jedina veća zgrada u
Minervi koja je ostala donekle čitava, ali pretežno zato što su svi
preživjeli nakon bombardiranja nesvjesno krenuli prema njoj.
Strateški je to bilo idealno mjesto za obranu, ako se riječ
'idealno' uopće može primijeniti u takvim okolnostima. Bila je to
jedna od rijetkih građevina u Minervi koja je uživala u raskoši da se
nalazi na vlastitom zemljištu, a okruživao ju je i niski zid koji je
zaostao iz loših starih dana kad je karantena bila neizbježna.
U bolnici i njenom dvorištu okupilo se 86 Minervana. Od
toga je 48 bilo teško ranjeno i nesposobno za borbu. Medu preostalih
39 osoba sa lakšim povredama bilo je 11 muškaraca na čiju se pomoć
u borbi nije moglo računati. Ostalo je, dakle, 28 žena, od kojih su
samo 18 bile profesionalne ratnice. Među posljednjima je bila i Jan.
Jan je stajala uz zida pred bolnicom i promatrala Nebeske
Ratnike koji su navirali avenijom. U ruci je držala napeti samostrijel.
Iz duboke posjekotine na čelu izvirala joj je krv i slijevala se niz lice,
a krvarile su joj i druge rane po tijelu. U ušima joj je još uvijek
odzvanjala eksplozija koja je razorila krov krčme, pa nije čula
upozorenje koje joj je doviknula neka žena. Tek kad ju je žena
snažno povukla za lakat Jan se okrenula i vidjela da su se svi sklonili
iza zida. Polako se spustila na koljena i naslonila samostrijel na zid.
Sve joj se činilo nestvarnim. Toliko se toga dogodilo u posljednjih
sat vremena da su joj osjetila otupjela zbog preopterećenosti. Udarci
su slijedili jedan za drugim i ostavljali je sve odsutnijom i
neosjetljivijom prema događajima oko sebe. Nije se nimalo
prestrašila kad su se prvi redovi Nebeskih Ratnika zaustavili i podigli
cijevi pušaka prema minervanskim braniteljima. Znala je što su
puške i kakva im je razorna moć, ali nije se sjetila skloniti glavu iza
zida sve dok je žena do nje nije ponovno snažno gurnula.
Prodorni pucnjevi pušaka nadglasali su zujanje u njenim
ušima. Koji centimetar od njene glave s vrha zida su se odlomili mali

27
komadići kamena. Nekoliko metara niže jedna se žena uhvatila za
lice i srušila na leđa.
"Sad!" povika netko. Jan se sjetila što mora učiniti. Izvirila je
glavom iznad zida i podigla samostrijel. Nebeski Ratnici su im se
trkom približavali i vikali. Mnogi su na vrh pušaka učvrstili noževe.
Jan je naslonila samostrijel na rame, izabrala metu i čekala. Oklopi
koje su nosili Nebeski Ratnici nisu bili metalni, ali bili su dovoljno
čvrsti da zaustave strijelu ako nije ispaljena izbliza.
Kad joj se meta približila na oko šest metara povukla je
obarač. Samostrijel se trznuo i snažno je udario u rame, ali strijela je
pogodila cilj. Upravo sam prvi puta u životu ubila ljudsko biće,
pomislila je, no to u njoj nije pobudilo nikakve osjećaje. Tada opazi
da njena žrtva još nije mrtva. Ratnik se micao na tlu dok mu je
pernati kraj strijele podrhtavao u lijevom ramenu. Krv mu se jasno
isticala na crnom odijelu.
Pored Janine žrtve ležalo je još nekoliko Nebeskih Ratnika, a
mnogi od njih bili su posve mirni. Njihovi suborci su se već povlačili
niz aveniju. Žena do Jan se pobjedonosno nasmijala. Netko je
povikao nešto što Jan nije uspjela razabrati, ali očito se radilo o
gruboj primjedbi o ratnicima jer se nekoliko žena počelo smijati.
Dok je nesvjesno napinjala samostrijel Jan se čudila
neprikladnosti njihovog smijeha. Avenijom je naviralo sve više i više
Nebeskih Ratnika i bilo je jasno da nikako ne mogu odbiti drugi
napad. Pogledom je potražila Nebeskog Gospodara. Spazila ga je
četiri ili pet kilometara istočno od grada kako lebdi nisko na nebu
poput neke divovske ribe. Kroz pukotinu u oblacima probijale su se
sunčeve zrake i obasjavale srebrnaste pločice nalik krljuštima koje su
prekrivale gornju polovicu letjelice i pridonosile njenom ribolikom
izgledu. Veliko oko koje je zurilo s boka kao da je sjalo od
zadovoljstva. Jan je željela ispaliti strijelu u to grozno oko i zauvijek
ga oslijepiti. Ali znala je da čak kad bi i imala tako moćno oružje
strijela nikada ne bi pogodila Nebeskog Gospodara, baš kao što ga
nije pogodila nijedna raketa.
Kad je bombardiranje prestalo Jan je požurila na trg da
potraži Melissu, te je ondje naletjela na Helen koja je besciljno
kružila. Desna ruka joj je bila odrezana ispod lakta i iz nje je još
28
uvijek kapala krv, iako ju je netko čvrsto podvezao. Bila je očito u
šoku, ali Jan ju je ipak zgrabila za ramena i grubo zatresla.
"Što se dogodilo?" povikala je gušeći se u oblacima gustog
crnog dima što su se vukli trgom. Sa svih strana Minerve gorjele su
zgrade, pa su se valovi dima izmjenjivali s naletima topline. Kad joj
se vratio dah Jan je ponovno zatresla Helenu. "Što se dogodilo,
prokleta bila?"
Ali Helen joj je odgovorila samo tupim pogledom. Kad ju je
Jan pustila, besciljno je oteturala dalje u dim. Jan je zajecala. To je
nepravda. Morala je znati što je pošlo krivo, i to upravo u trenutku
kad se pobjeda činila sigurnom...
Rakete su jurile ravno prema cilju. Nekoliko ih je, doduše,
skrenulo s putanje odmah nakon ispaljivanja, ali to nije bilo važno.
Helen je predvidjela da će neke rakete zatajiti, a sad je već bilo očito
da će većina ipak pogoditi Nebeskog Gospodara.
Kad su se prve rakete približile na manje od tri metra od
letjelice, sve je pošlo krivo.
S mnogih mjesta na trupu Nebeskog Gospodara izbile su
zrake jarke tirkizne svjetlosti i svaka od njih obasjala je po jednu
raketu. Bilo je upravo nevjerojatno da nijedna zraka nije promašila
cilj. Kakvi su to ljudi koji mogu tako precizno nanišaniti oružje —
jer uskoro je postalo jasno da su svjetlosne zrake oružje — na brze
pokretne ciljeve? Upravo u trenutku kad je Jan to pomislila jakete su
eksplodirale. Istovremeno — sve bez iznimke.
Vatrene kugle su označile mjesto gdje su rakete eksplodirale,
a zatim su se raspale na užarene komadiće koji su još dugo padali na
tlo. Nebeski Gospodar se u međuvremenu počeo uspinjati. Zapaljena
košara za teret još uvijek je visjela pod njim. Jan ju je pogledala baš
u trenutku kad je iz nje skočio Nebeski Ratnik obavijen
plamenovima.
"Što se dogodilo? Kakva je to svjetlost?" začuo se
zaprepašteni glas. Bila je Paula. Njeno je pitanje vratilo Jan u
stvarnost. "Napunite bacače!" oštro je naredila. "Brzo, prije nego
Lord Pangloth izađe izvan dometa."
Dok je njena ekipa užurbano pripremala sljedeće tri rakete za
ispaljivanje Jan je po prodornim fijucima shvatila da su drugi
29
reagirali brže od nje. Pogledala je prema malom postolju na trgu, ali
zbog obilja dima od raketa nije ga mogla vidjeti. Pitala se što se ovog
trenutka zbiva u svijesti njene majke.
Nešto je palo na krov kraj nje, te ona uz jauk poskoči unazad
kad su joj iskre opekle nogu. Prepoznala je zapaljeni repni dio rakete.
Upotrijebila ga je za paljenje svijeće, i naložila drugima da se sklone
dok zapali upaljače...
Njena slutnja da je to gubitak vremena se potvrdila. Ponovno
su se pojavile tirkizne svjetlosne zrake i uništile rakete prije nego su
se one uopće približile svom cilju.
Nebeski Gospodar se i dalje podizao. Kablovi koji su držali
zapaljenu košaru za teret su prerezani - ili su možda pregorjeli — te
ona poče padati ostavljajući za sobom iskričavi trag. Jan ju je pratila
pogledom sve dok nije udarila u zemlju iza kuća na suprotnom kraju
trga.
Neko vrijeme nakon toga, otprilike pet minuta, ništa se nije
dogodilo. Nebeski Gospodar se popeo na visinu od oko 1300 metara
i tamo se zaustavio. Djelomično zaklonjen niskim oblakom tiho je i
nepomično visio u zraku.
"Što ćemo sada?" upita Paula dok joj je glas drhtao od straha.
Jan se i sama pitala isto. Ponovno je pogledala prema postolju na trgu
nadajući se da će njena majka u posljednjem trenutku izvesti neko
čudo, ali znala je da takvo čudo ne postoji. Martha je izašla iz svojeg
skrovišta pod odbačenim maskirnim pokrovom i obavila ruke oko
Janinih nogu. "Gospo, Gospo," jecala je i gurala lice u Janinu suknju.
Jan se razdraženo pokušavala osloboditi snažnih čimpanzinih
ruku. Bila je i sama previše uplašena da bi smogla snage tješiti
Marthu.
"Pogledajte!" povika muškarac. Pokazivao je prema
Nebeskom Gospodaru. Jan je podigla pogled i ugledala mnoštvo
malih tamnih predmeta koji su padali prema gradu. Kad su se
približili čula je da proizvode zvuk sličan zvižduku...
Kad je prvi od njih pao na trg točno ispred krčme i podigao u
zrak stup dima i zemlje Jan je shvatila da su ti predmeti bombe. Kao
dijete je slušala priče o tom strašnom oružju Nebeskih Gospodara —
pomoću njih su Nebeski Gospodari pokorili ljude na zemlji nakon
30
Genetskih Ratova - ali nikada ga još nije vidjela.
Sve više bombi je udaralo u zemlju i Jan se činilo da oko nje
postoje još samo buka i zasljepljući bljeskovi svjetlosti. Srušio ju je
udarni val. Osjećala se kao da ju je netko udario golemim
nevidljivim jastukom. Omamljeno je ležala na leđima prije nego se
uspjela prevrnuti na trbuh te na koljenima i rukama otpuzati do
grudobrana na prednjem dijelu krova. Oči su joj preplavile suze kad
je ugledala prizor pred sobom.
Minerva je umirala. U svim dijelovima grada bjesnile su
vatre, a bombe su i dalje padale. Kad je ugledala veliku vatrenu
kuglu na suprotnom kraju grada znala je da je pogođena tvornica
alkohola. "Alsa..." prošaptala je. Trg je bio pun kratera. Na mjestu
gdje je stajalo postolje ostala je još samo hrpa pougljenjenog drveta.
Morala je sići onamo; morala je pronaći majku.
"Proklete kukavice!" povikao je netko iza nje. Okrenula se i
ugledala Lisu, čuvaricu zida, kako stoji i podiže sablju prema
golemom tamnom trupu Nebeskog Gospodara. "Siđite, muški
gadovi! Siđite i borite se kao žene!" Zbog događaja koji je slijedio,
ova slika mišićave zlatokose ratnice koja hrabro ali uzaludno prkosi
čudovištima nad njima, ostala je zauvijek usađena u Janinom umu...
Toga je časa na krov pala bomba. Krajičkom oka vidjela je
neku nejasnu kretnju, a zatim se na krovu iza Lise kao čarolijom
stvorila rupa. Bomba nije odmah eksplodirala, već je probila krov i
prošla kroz čitavu krčmu sve dok je nije zaustavio kameni pod.
Nakon zaglušujuće eksplozije stražnji dio krova se urušio i nestao.
Zajedno s njime nestala je i Lisa. Uskoro je propao i dio krova na
kojem je stajala Jan, te se ona našla u zraku. Dok je padala uši joj je
parao Marthin očajni krik. Nikada više nije vidjela čimpanzu, kao ni
ikoga drugoga tko je toga dana bio s njom na krovu krčmu.
Pala je na nešto mekano. Bio je to jedan od onih velikih i
udobnih kreveta po kojima je krčma bila poznata. Možda je to bio
čak onaj isti krevet u kojem bi se ona i Alsa sastale te večeri da je
dan prošao onako kako se Jan nadala. Nekoliko mjeseci kasnije, kad
joj je Milo tijekom jednog od njegovih beskrajnih predavanja o
bizarnim temama spomenuo koncept alternativnih svjetova, često je
maštala o tome da će negdje, u jednom od tih gotovo identičnih
31
svjetova, Alsa i ona ipak održati taj romantični sastanak.
Brzo je ustala iz kreveta kad se on počeo naginjati i pomalo
propadati. Skočila je i uhvatila se za rub prozora. Osvrćući se preko
ramena ugledala je da čitava stražnja polovica krčme više ne postoji.
Kao da je golema oštrica prerezala zgradu na pola.
Krevet je dobio na brzini i skliznuo niz urušeni pod. Čula je
udarac kad je pao u prizemlje. Pogledala je prema gore i zaključila da
je od krova dijele dva kata. Oštre krhotine kamenja još uvijek su
padale kroz rupu. Morala je što prije izaći.
Popela se na prozor i pogledala prema dolje. Na manje od
pola metra ispod prozora nalazila se nadstrešnica terase što se
prostirala pred krčmom. Sišla je na nju, a zatim se po žlijebu spustila
na terasu i s nje skočila na tlo. Istog trena srušio ju je novi udarni val
od bombe koja je pala u blizini. Ležala je pod terasom lica
zagnjurenog u prljavštinu i rukama stiskala uši sve dok bombe nisu
prestale padati. Tek kad je bila sigurna da je bombardiranje prestalo
ustala je i krenula prema razorenom trgu u potrazi za majkom. Ondje
je srela Helen.
Melissino tijelo nije nikada pronašla. Ili ga nije prepoznala.
Po čitavom gradu ležali su razbacani dijelovi ljudskih tijela, ali Jan
nije imala snage pomnije ih pregledati. Naišla je na tijelo Glavarice
Avedon. Lice joj je bilo opečeno, ali na njemu su se još uvijek
vidjele gljivice. Bolje je da je ovako umrla, pomisli Jan, nego da je
bolno i polako umirala od gljivica. Barem je netko imao koristi od
ovog dana.
Na trgu su se počeli skupljati ljudi. Svi koji nisu imali kamo
pobjeći od vatre krenuli su u tom smjeru. Jan je pred sobom ugledala
Glavaricu Anu i požurila prema njoj sretna da je pronašla nekoga
koga dobro poznaje, pa makar to bila najljuća protivnica njene
majke. "Ana!" povikala je, ne razmišljajući o formalnostima u ovako
strašnim okolnostima.
Ana se okrenula kad je čula svoje ime. Namrštila se ugledavši
Jan. Kad joj se približila, Jan je s nevjericom gledala kako Glavarica
izvlači sablju i kreće prema njoj. "Smeće!" vikala je Ana. "Izrod
majke-vraga koja nas je sve pobila! Tvoja majka je mrtva, ali ostaje
mi barem to zadovoljstvo da pljunem na tebe...\"
32
 Jan je počela uzmicati i u posljednjem je trenutku izvukla
sablju da se obrani od Aninog prvog udarca. "Ana, nemoj! Ne želim
se boriti s tobom!" preklinjala je Jan iako je bilo očito da je to
uzaludno. Ana ju je divlje i zastrašujuće gledala. Nije bilo nade da će
je Jan urazumiti. Odbila je još jedan udarac — tako jak da joj je
potresao cijelu ruku - i nastavila se povlačiti. Vjerovala je da će je
Ana ubiti. Njen histerični bijes dao joj je natprirodnu snagu.
"Ponovno bacaju bombe!" povika netko. Dok su se gomilom
širili prestrašeni povici Ana je prestala napadati i pogledala prema
gore. Jan se osjetila dovoljno sigurnom da učini isto. Nebeski
Gospodar se kretao i ostavljao je za sobom oblak malih crnih
predmeta, poput žabe kad u bari polaže jaja. Isprva je Jan pomislila
da su to bombe, ali tada se iznad svakog lika raširio čudni oblik koji
je usporio njihov pad.
Kad su se spustili bliže zemlji Jan je napokon shvatila da su
to Nebeski Ratnici. Stotine njih.
Jan se nadala da će mnogi Nebeski Ratnici prizemljiti u vatre
koje su harale gradom i izgorjeti, ali oni su očito vješto upravljali
kupolama od tkanine koje su se uzdizale nad njima. Svi su se spustili
izvan grada, u prostoru između prvih redova zgrada i vanjskoga zida.
Okružili su čitav grad i pješice krenuli prema središtu.
"Vraćaju se!"
Zid crnih oklopa približavao se širokom avenijom prema
bolničkom zidu. Jan je znala da više nema nade, ali unatoč tome nije
osjećala strah. Jedino što je osjećala bila je neka neodređena nada da
će sve brzo završiti i da će njena smrt biti brza. Namjestila je
samostrijel i čekala. Crna plima se sve više približavala. Ispalila je
strijelu i vidjela kako njena žrtva pada zajedno s mnogim drugima,
ali ovog puta su Nebeski Ratnici nastavili navirati. Pucali su iz
pušaka i trčali. Čula je zvižduke metaka koji su letjeli oko nje. Jedan
joj je prošao vrlo blizu glave. Nije imala vremena ponovno napeti
samostrijel, pa ga je bacila na tlo i izvukla sablju i sjekiru
istovremeno se povlačeći od zida. I drugi su učinili isto. Žena s
Janine desne strane je vrisnula i pala na leđa. Jan ju je u trku
pogledala i vidjela na njenom čelu veliku okruglu rupu. Zavidjela joj
je na tako brzoj smrti.
33
 Nebeski Ratnici su prelazili zid. Nikad im ranije Jan nije
prišla ovako blizu. Vidjela je im je čak oči kroz uske pukotine na
sjajnim crnim maskama. Približavali su se glasno vičući. Sa sabljom
u desnoj i sjekirom u lijevoj ruci Jan im je krenula u susret.

5
Netko je napokon podigao tijelo čija joj je težina pritiskala
noge. Čizma koju je osjećala uz lijevi bok grubo ju je prevrnula. Jan
zastenja i pokuša otvoriti oči, no kapci su joj bili slijepljeni. U glavi
joj je tutnjalo i morila ju je neopisiva žeđ.
"Ova je još živa," čula je muški glas.
"Ne zadugo, ako je suditi po izgledu. Učini crvu uslugu i
prereži joj vrat," odgovori drugi glas, također muški. Ponovno je
zastenjala, ovaj put glasnije, i pokušala sjesti, no noge se jednostavno
nisu htjele pomaknuti.
Ruka u rukavici uhvatila ju je za bradu i grubo joj okrenula
glavu na stranu. Čekala je da oštrica noža zareže njen izloženi vrat.
No ruka je pustila bradu i prsti počeše pretraživati njen trbuh
ispod prsne ploče. "Ne vidim ništa ozbiljno. Ova krv sigurno nije
njena," reče prvi glas.
"Vjerojatno je od ovog nesretnika," reče drugi glas. "Vidi,
čini se da je imala sreće i pogodila ga u pazuh."
Nije to bila sreća, ljutito je razmišljala Jan dok joj je crvena
izmaglica ispunjavala svijest. Kad je Nebeski Ratnik podigao ruke u
namjeri da me udari kundakom, imala sam priliku vrlo precizno
naciljati.
"Što misliš?" upita prvi glas.
"Mislim da joj treba prerezati vrat."
"Naredba glasi da dovedemo zarobljenike, a do sada ih nismo
puno skupili."
"Naredba glasi da dovedemo važne zarobljenike kako bi ih
Aristosi mogli osobno kazniti za izdaju. Misliš li da je ona važna?
Premlada je za to."
"Mogla bi biti važna," polako je nastavio prvi glas. Možda se
34
ispod sve te krvi krije princeza. Njen oklop djeluje prilično skupo."
Nakon duge stanke drugi je glas napokon odgovorio. "Ako je
ona princeza onda sam je Lord Pangloth, ali pretpostavljam da bismo
je mogli uzeti. Ako Aristosi ne izraze želju da se s njom poigraju
možemo zatražiti pravo na nju i prodati je u roblje."
Ruke u rukavicama uhvatile su je za ručni zglob i grubo
podigle na noge. Ta je kretnja izazvala eksploziju boli u njenoj glavi
i izmamila bolni jauk. Još uvijek nije mogla otvoriti oči i svladana
slabošću na nogama se držala samo zahvaljujući nevidljivim
uhititeljima. Prekrižili su joj ruke i zavezali ih konopom. "Kreni,"
naredio je drugi glas i povukao konop. Slijepa i slaba od boli i šoka
Jan nije ni pomišljala na otpor te je nesigurnim koracima krenula
prema nepoznatoj sudbini.
Tek kad su stigli do trga uspjela je otvoriti oči. Počeli je
kišiti, a hladna je voda sprala sasušenu krv kojom su joj bili
slijepljeni kapci. Prvo što je ugledala bio je crni oklop na leđima
Nebeskog Ratnika. Konop kojim su joj vezali ruke bio je napet preko
njegovog ramena. S njene desne strane hodao je drugi ratnik.
Okrenuo se prema njoj kad ga je pogledala. "Ooo, pa ti si
progledala," rekao je. Njegove hladne plave oči virile su ispod
ružnog šljema. "To je dobro. Slijepi rob ne vrijedi ni pare."
Pokušala mu je odgovoriti, ali grlo joj je bilo suho. Zato je
zabacila glavu unazad i otvorila usta. Hladna kišnica joj je toliko
godila da je nakratko čak osjetila zahvalnost što je živa.
Međutim, već prvi pogled uokolo vratio ju je u grubu
stvarnost.
Minerva je bila neprepoznatljiva. Požare je ugasila kiša, ali
prije toga oni su već učinili svoje. Što nisu razrušile bombe, uništila
je vatra. Nebeski Ratnici su zavirivali u ruševine i uzimali sve što su
mogli. Sudeći po hrpama stvari koje su ležale na trgu, u potrazi su
imali dosta sreće. Bilo je tu i nekoliko razbacanih vreća sa žitom, što
je značilo da su otkrili čak i podzemna spremišta. Nebeski su Ratnici
utovarivali teret u velike nosače jednake onom koji je ranije uništen.
Jan je pretpostavljala da se Nebeski Gospodar nalazi točno iznad
njih, ali ga zbog guste kiše nije mogla vidjeti. Činilo se da kablovi na
kojima su visili nosači nestaju negdje u ništavilu desetak metara
35
iznad zemlje.
Jan je primijetila da je vode prema velikom kavezu grubo
ispletenom od pruća. Na njegovom je vrhu bio zavezan konop koji se
također protezao prema gore i nestajao u sivilu neba. U kavezu je
bilo dvadesetak ljudi. Prišavši bliže otkrila je da joj nitko od njih nije
rođak niti bliski prijatelj. Većinu ih, zapravo, nije ni poznavala. Ako
su zaista samo oni preživjeli, tada su svi koje je Jan ikada voljela
sada mrtvi.
Izgubila je majku, oca, Alsu, sve prijatelje... čak i Simona.
Nije to mogla prihvatiti. Do sada je u životu izgubila samo jednu
blisku osobu, a to je bila Pola, njena starija sestra koja se rodila jedno
doba parenja prije Jan. Pola je poginula prije šest godina u borbi s
bandom pljačkaša dok je čuvala jedno od vanjskih obradivih
područja. Jan se dugo nije mogla pomiriti s njenom smrću, a sada se
morala suočiti sa smrću čitavog svoga svijeta.
"Što to imate?" upita Ratnik koji je stajao kraj kaveza kad su
mu se približili. Onaj koji je držao konop počeo joj je odvezivati
ruke.
"Nismo sigurni, gospodine," odgovori drugi Ratnik, onaj o
kojem je Jan razmišljala kao o 'prvom glasu'. "Prema izgledu oklopa
moglo bi se reći da je bila važna. Možda čak princeza, gospodine."
Treći se ratnik glasno nasmije i priđe bliže Jan da je bolje
pogleda. "Amazonke nemaju princeze, vojniče. Ili točnije, nisu
imale. Sviđala im se ideja demokracije. Ali imale su neku vrstu
vladajuće klase..." Kad joj se približio, Jan opazi da je treći Ratnik
odjeven drukčije od one dvojice, te je zaključila da je vjerojatno neki
časnik. "Što ti kažeš o tome, amazonko?" upitao je. "Jesi li bila netko
važan među vama crvima?"
Kišnica je ublažila suhoću u Janinom grlu pa je sada mogla
odgovoriti. "Ne," rekla je promuklo. "Ja sam samo ratnik." Tada joj
na um padne pomisao o lancu i medaljonu koji je nosila oko vrata
kao znak da je kći Glavarice. Bio je skriven ispod oklopa, ali činilo
se da ovaj časnik poznaje njihove običaje.
"Samo ratnik," podrugljivo je ponovio časnik. Tada ju je
uhvatio za ruku i povukao prema kavezu. "Hej, crvi!" povika je.
"Znate li tko je ova cura?"
36
 Svi su zarobljeni Minervani pogledali u Jan. Lica sivoga od
šoka i umora mirno su sjedili uz stjenke kaveza, Jan je odmah
zapazila da su zarobljenici većinom muškarci. "Dakle?" zahtijevao je
Nebeski Ratnik.
Zarobljenici su zatresli glavama. Jan je laknulo. Nije joj bilo
važno hoće li živjeti ili umrijeti, ali nikako nije željela dospjeti u ruke
'Aristosa', ma tko oni bili. Zapamtila je riječi Nebeskih Ratnika, a
pomisao o mučenju ju je užasavala.
"Što se može," nezadovoljno je promrmljao časnik. "Skinite
joj oklop i zatvorite je u kavez s ostalim crvima." Gurnuo ju je prema
dvojici Ratnika.
Dok su joj raskopčavali zaštitnu prsnu ploču, Janin se želudac
grčio od rastuće panike. Znala je da će časnik vidjeti medaljon.
Uskoro se to i dogodilo.
Prišao joj je bliže i uhvatio medaljon svojom željeznom
rukavicom. "No, ovo mi se stvarno sviđa," reče. "Izgleda kao čisto
zlato. Što je to?"
"To je... to je medalja. Dobila sam je. Za hrabrost. Na zidu.
Spriječila sam velikog guštera da ude..." Govoreći to Jan je osjetila
val prezira prema samoj sebi. Lagala je ovim gadovima da bi spasila
vlastiti život. Kad bi je majka čula...
Zastala je kad je časnik neočekivao povukao medaljon
prekinuvši lanac. Spremio ga je u džep na svojem pojasu. "Znači, ti
si hrabra mala amazonka. A za amazonku si stvarno mala. Nimalo
viša od onih vaših eunuha."
"Namjeravali smo zatražiti pravo na nju ako je nitko drugi ne
želi," oklijevajući je rekao drugi glas. "Možda bi je kupio neki ceh
robova."
"Mislim da je to u redu," odgovorio je časnik. "Ali očekujem
postotak."
"Oh, naravno, gospodine," rekao je 'drugi glas'. "To se
podrazumijeva."
"To mi je drago čuti," dodao je časnik. "Sad završite s njom i
pridružite se svojoj jedinici. Uskoro krećemo."
"Da, gospodine." Naredili su joj da skine rukavice, čizme i
pojas za oružje, a tada je 'drugi glas' pretražio njenu odjeću tražeći,
37
vjerojatno, skriveno oružje. Uzmicala je pod njegovim dodirima
bojeći se da bi to mogao biti uvod u silovanje.
Bomba je još uvijek bila u njoj. Točno je osjećala njen oblik.
Željela je da ju je nekako izgubila u borbi ih dok je bila u nesvijesti.
Pretraživanje je bilo brzo gotovo i ubrzo su je poveli prema
vratima kaveza koja je jedan Ratnik otvorio. Gurnuli su je unutra i
zalupili za njom vrata. "Uživaj sa svojim prijateljima dok možeš.
Uskoro krećemo na vrlo zanimljivo putovanje," doviknuo je časnik i
glasno se nasmijao.
Jan je zahvalno sjela između dvije žene. Bila je vrlo slaba i u
glavi joj je tutnjalo. Kad su časnik i dva Ratnika otišli noseći njen
oklop i drugu opremu žena s njene desne strane je progovorila. "Ti si
kći Glavarice Melisse, zar ne? Kći one koja je odgovorna za sve
ovo."
Jan ju je pogledala. Njeno joj se lice učinilo poznatim, ali nije
joj znala ime. Na trenutak je Jan bila spremna poreći da je Melissina
kći, ali ipak je odustala od takvog kukavičkog ponašanja. "Moja
majka nije jedina odgovorna. Većina u Vijeću stala je na njenu
stranu."
"Ali ideja o uništenju Nebeskog Gospodara bila je njena.
Pogledaj što smo time dobili." Žena je podigla osakaćenu ruku i
pokazala prema ruševinama iz kojih se još uvijek dizao dim.
Jan je uzdahnula. Nije imala snage prepirati se. "Zašto nisi
rekla Ratnicima tko sam?"
"Isprva nisam bila sigurna. Ali sad jesam." Ženine sjajne oči
gledale su je s hladnim prezirom. Jan se sjetila kako ju je Ana gledala
kad ju je napala. Da Nebeski Gospodar nije započeo novi napad i
omogućio joj bijeg Ana bi je tada sigurno ubila. Njeno se stanje očaja
još više produbilo. Osim što je bila u rukama neprijatelja, mrzio ju je
i vlastiti narod. Osvrnula se po kavezu. Svi koji su načuli ženine
riječi zurili su u Jan s jednakim prezirom, čak i muškarci.
Zatvorila je oči i čekala da joj učine što žele. To je nepravda,
ogorčeno je razmišljala. Nije pravedno da sam još uvijek živa. Po
svim pravilima danas sam morala poginuti. Bila je sigurna da će
poginuti u posljednjoj borbi. Svi su branitelji bili brzo svladani i Jan
se odjednom našla sama u gomili Nebeskih Ratnika. Jedan od njih
38
stajao je pred njom i već je podigao kundak da je njime udari.
Posljednje čega se sjećala bilo je da je u tom trenutku zamahnula
sabljom. Pretpostavljala je da ju je ratnik u padu ipak udario i
onesvijestio. Bila je pokrivena njegovim tijelom i krvlju, pa su je do
završetka borbe svi smatrali mrtvom. Nebeski su je Ratnici pronašli
tek kad se sve smirilo te su počeli razmišljati o zarobljavanju
preživjelih. Pitala se što se dogodilo s bespomoćnim ranjenicima u
bolnici, ali je zatvorila um pred činjenicom koja se sama nametala...
Nakon otprilike pola sata kiša je prestala. Jan je otvorila oči i
pogledala prema nebu. Nebeski je Gospodar još uvijek bio skriven u
sivilu neba, ali Jan je osjećala njegovu blizinu i pričinjalo joj se da
čuje šum njegovih motora. Na trgu je bilo još samo nekoliko
Nebeskih Ratnika i jedan nosač tereta. Zbog toga je pretpostavljala
da se polazak bliži, ali zbunjivalo ju je što još uvijek nisu podigli
kavez. Ponovno je pogledala konop zavezan na vrhu kaveza. Bio je
debeo, ali i prilično istrošen. Pomisao da će taj konop morati ponijeti
težinu dvadesetjedne osobe, makar i na tako maloj udaljenosti koja ih
je dijelila od broda, nije joj se nimalo sviđala.
Uskoro je podignut i posljednji nosač s preostalim Nebeskim
Ratnicima i njihovim teretom, ali kavez je i dalje mirno stajao na
razorenom trgu. Jan je uznemireno gledala u nebo pitajući se što oni
gore namjeravaju.
Uz glasnu škripu kavez se napokon počeo dizati. Svi su se
zarobljenici uhvatili za rešetke kad se kavez zanjihao na kraju
konopa koji se cvileći rastezao. Jedan je muškarac vikao. Jan mu to
nije zamjerila.
Uskoro su ušli u oblak i obavilo ih je neprobojno sivilo. Jan
nije mogla vidjeti čak ni ženu koja je stajala do nje. Još se jače
oslonila na rešetke od pruća dok se kavez sve brže okretao. Osjetila
je vrtoglavicu i zatvorila oči, ali to joj nije pomoglo. Iako se bojala
dolaska na palubu Nebeskog Gospodara, ipak je molila Veliku
Majku da putovanje prema gore što brže završi.
Kavez je napokon izašao iz oblaka. Jan otvori oči i pogleda
prema gore. Iznad njih se na udaljenosti od dvjesto ili tristo metara
nalazio Lord Pangloth, zastrašujući u svojoj veličini kao i uvijek
prije. Konop na kojem je visio kavez izgledao je jednako nedostatno
39
kao nit konca. Tada Jan shvati nešto zbog čega je umalo ispraznila
mjehur.
Kavez se podizao jednako kao i Nebeski Gospodar, ali
udaljenost među njima nije se smanjivala. Oni gore su ga
jednostavno ostavili da visi na konopu. Pogled na sve dalju površinu
oblaka pod njima potvrdio je njene strahove. Brzo su se podizali nad
oblakom, ali pritom se nisu nimalo približavali Nebeskom
Gospodaru.
Drugi su počeli dolaziti do istog zaključka. "Što se događa?"
zajecala je jedna žena. "Zašto nas ne vuku na brod?"
Kavez se nastavio ljuljati i škripati. Jan se čudila zašto se sve
oko nje jednostavno ne raspadne na komade. Pleteni pod kroz koji je
mogla vidjeti oblake ispod njih činio se posebno slabim. Odlučila se
popeti po jednoj od stijenki kaveza i gurnuti ruke i noge kroz otvore
u pletivu. Novi je položaj bio neugodan, ali sada se osjećala
sigurnije.
"Još uvijek se ne mičemo!" povika netko. "Što ovi gadovi
misle?"
"Prerezat će konop! Znam ja njih!" čuo se drugi glas prožet
strahom. Jedan je muškarac počeo glasno plakati.
Jan je razmišljala o istoj stvari. Ili to, ili će ih Nebeski Ratnici
jednostavno ostaviti da vise u kavezu sve dok ne umru od žeđi, gladi
i hladnoće. Ali čemu onda sve one priče o prodaji u ropstvo?
Zubi su joj cvokotali. Na većim je visinama postajalo sve
hladnije, a odjeća im je svima bila potpuno mokra od kiše. Pa dobro,
pomisli Jan, napokon će mi se ostvariti moja želja. Ipak ću umrijeti...
Nekoliko trenutaka kasnije žena koja ju je prepoznala reče:
"Netko od nas bi se trebao popeti i razvezati konop. Bolje je da
umremo tako nego u rukama onih muških čudovišta". Jan se brzo
usprotivila. Još je uvijek željela umrijeti, ali ne na taj način. Nije
mogla podnjeti pomisao o beskrajnom poniranju kroz oblake i
konačnom sudaru s tlom.
Žena se zlobno nasmijala. "Toliko o časti Melissine obitelji.
Kći joj je kukavica."
"Nisam! Ne razumiješ... ja upravo zbog časti Minerve i moje
majke moram stići živa na Nebeskog Gospodara."
40
 "A da?" reče žena uz sumnjičavi osmijeh. "Zašto?"
Jan je već požalila što je to rekla, ali sada nije imala drugog
izbora nego nastaviti. "Moj je zadatak... uništiti Lorda Panglotha."
Čim je to izgovorila postala je svjesna koliko smiješno to zvuči. Nije
se iznenadila kad se žena počela smijati, kao i nekolicina drugih koji
su načuli razgovor.
"Namjeravaš uništiti Nebeskog Gospodara? Reci nam,
Melissina kćeri, kako ćeš obaviti taj skromni zadatak?"
"Imam... imam skriveno sredstvo... u sebi. Oružje. Napravila
ga je Helen..." Osjećala se glupo. Znala je da ovo govori samo zato
da bi produžila svoj život. Nije vjerovala da onom sićušnom
bombom može imalo oštetiti Nebeskog Gospodara. Osim toga, plan
je bio da na Lorda Panglotha dospije više osoba s jednakim
bombama.
Žena se ponovno nasmijala. "Oružje? Kakvo oružje? Je li to
možda pribadača skrivena u tvojoj kosi? Hoćeš li njome ispustiti plin
iz Lorda Panglotha? Glupačo! Jednako si luda kao i tvoja majka,
djevojko!"
Prije nego je Jan smislila odgovor neki muškarac povika,
"Prestali smo se dizati!"
Jan shvati da je to istina. Nebeski Gospodar se više nije dizao,
nego je sve većom brzinom letio prema naprijed. Kavez su sve češće
zanosili jaki naleti vjetra koji su onemogućavali razgovor. Zbog
prizora koji je ugledala pred njima Jan je postala sigurna da trošni
kavez neće još dugo visiti pod nebeskim divom. Pred njima se
nalazio golemi, crni olujni oblak, a Nebeski se Gospodar očito kretao
ravno prema njemu.

6
Let kroz oluju bio je najstrašnije iskustvo u Janinom životu.
Kad se Nebeski Gospodar približio ustalasanoj masi olujnih oblaka
tek se počelo mračiti, ali u oblaku je već vladala neprobojna tama.
Udari kojima su kavez i njegovi zatočenici bili izloženi postajali su
čas jači, čas slabiji. Povremeno se kavez podizao u snažnim uzlaznim
41
strujanjima, a tada propadao uz jaki trzaj. Jan je svaki puta pomislila
da je trošni konop puknuo i vrisnula.
Prolomila se zaglušujuća grmljavina popraćena bljeskovima.
Jan se činilo da se nalaze u samom središtu oluje i očekivala je da će
ih svakog trenutka pogoditi munja. Nikada se prije nije osjećala tako
beznačajna i bespomoćna. Šibali su je vjetrovi, močila ju je kiša,
zaglušivala grmljavina i zasljepljivale je munje, a ona je, ruku i nogu
provučenih kroz otvore u pletenom kavezu, sklopljenih očiju
preklinjala Veliku Majku da je spasi.
Kad je povjerovala da je konop već odavno puknuo i da je
kavez prepušten vjetrovima koji će ga zauvjek nositi po olujnom
oblaku, udari su iznenada prestali. Otvorila je oči i vidjela da kavez
sada visi u bistrom, mirnom zraku, te je ponovno začula snažno
zujanje motora.
Podigla je pogled prema beskrajnoj letjelici obasjanoj
nizovima svjetiljki. Izvukla je ruke i noge iz rešetki na kavezu i
bacila se na pod. Smrzavala se i udovi su je boljeli, ali bila je previše
iscrpljena da bi o tome razmišljala. Zaspala je.
Probudila ju je sunčeva svjetlost. Kroz pod kaveza je vidjela
da je tlo vrlo blizu. Letjeli su nad pustim, pljesnivim Poljima
obojenim prepoznatljivo jarkim, neskladnim bojama. Vrhovi drveća i
većih nakupina gljiva nalazili su se manje od metra ispod kaveza.
Sjela je i otkrila da joj je svaki mišić na tijelu ukočen i bolan,
ali ništa nije moglo pomutiti njenu radost zbog sunca koje joj je
grijalo kožu. Shvatila je i da je gladna. Koliko je vremena prošlo
otkako je posljednji puta jela? Najmanje dvadeset četiri sata.
Oko nje su ležali uspavani likovi, barem se tako isprva činilo.
No kad je dotakla rame najbližeg muškarca sa zaprepaštenjem je
otkrila da je hladan i ukočen. Mrtav.
Na trenutak je povjerovala da je jedina preživjela, ali kad je
zatresla rame susjedne žene s olakšanjem je primijetila da je topla.
Žena se pomakla i zastenjala, a tada otvori oči. "Oh, to si ti," reče.
"Luda Melissina kći. Pusti me da spavam." Jan isprva nije prepoznala
da je to žena koja ju je sinoć napala. Činilo joj se da se ženino lice
tijekom noći stisnulo. Bilo je ispijeno, a oči su joj okruživali crni
kolobari. Jan se pitala izgleda li ona imalo bolje.
42
 "Ovaj čovjek," reče promuklo. "Mrtav je."
Žena se s mukom podignu u sjedeći položaj i pogleda
muškarca. "Sretnik," reče. "Zavidim mu. Sad je s Velikom Majkom.
Ako je časno živio uskoro će se roditi kao žena i bit će korak bliže
raju."
Jan je znala da je to tako, ali blizina leša ju je unatoč tome
uznemiravala. Legnula je preko muškarca i oprezno dotakla nogu
žene koja je ležala kraj njega. Brzo je povukla ruku. I žena je bila
mrtva.
Kavez se trznuo. Jan je zajecala i uhvatila se za rešetke.
Trznuo se ponovno. Ona podignu pogled. "Dižu nas!" povika.
"Idemo gore!"
Dok se kavez sve više približavao golemom trbuhu Nebeskog
Gospodara njegovi su se zatočenici počeli micati i podizati. Sedam
likova je ostalo nepomično. Jan je pretpostavljala da su umrli od
hladnoće, a možda i od šoka. Ona se ponovno našla medu
preživjelima. Možda joj je tako suđeno. Možda zaista ima misiju za
obaviti. Da li je Velika Majka održava na životu kako bi ostvarila
Melissin naum? Ta ju je zamisao ohrabrila.
Zatočenici su se prestrešeno pogledavali dok je letjelica
pomalo zaklanjala nebo nad njima. Jan je primijetila da ih podižu
prema četvrtastom otvoru na palubi. Srce joj je bolno udaralo u
grudima dok su joj strepnje postajale sve jače. Što ih čeka u
Nebeskom Gospodaru? Kakve su im užase spremili stanovnici Lorda
Panghlotha?
Kavez je prošao kroz otvor u palubi i ušao u veliku, slabo
osvijetljenu prostoriju s visokim stropom na kojem su visili različiti
strojevi, a medu njima i onaj koji je podizao kavez. Kad su joj se oči
privikle na tamu Jan vidje da u prostoriji stoje mnogobrojni ljudi.
Otvor na palubi se polako zatvorio, a potom je kavez spušten
na tlo. Likovi u sjeni su sa svih strana prilazili kavezu i Jan vidje da
su to isključivo muškarci. Neki su bili odjeveni u crno i nosili su
oružje; očito su to bili Nebeski Ratnici, samo što su skinuli oklope.
Drugi su na sebi imali jednodijelna široka odijela različitih sumornih
boja. Svladana strahom Jan nije mogla spriječiti drhtaje koji su joj
potresali tijelo. Znala je da su Nebeski Ratnici muškarci, ali dok ih je
43
viđala skrivene pod maskama i oklopima uspijevala je zanemariti tu
činjenicu. Sada se, međutim, morala suočiti sa spoznajom da je
okružena muškarcima. Muškarcima koji nisu poput onih
minervanskih, već su nepromijenjeni potomci Starog Čovjeka -
čudovišta koje je tisućama godina potcjenjivalo i iskorištavalo žene,
koje je silovalo svijet svojom pohlepom, agresivnošću i zlom
tehnologijom, a tada ga napokon i umalo uništilo Genetskim
Ratovima. Cijeloga života učili su je da mrzi i prezire ta stvorenja, a
sada se našla u njihovoj milosti.
Okupljeni muškarci su promatrali zatočenike kaveza s
mješavinom prezira i zanimanja. "Hoj, amazonke!" povika jedan od
njih. "Izgubile ste smisao za borbu, zar ne?"
"Pustite nas odavde i pokazat ćemo vam!" odgovori žena koja
je optužila Jan. Jan joj je zavidjela na hrabrosti da izgovori te riječi.
Tada se među Nebeskim Ratnicima pojave dvije osobe koje
su izgledom znatno odstupale od drugih prisutnih. Jan se iznenadila
kad je vidjela da je jedna od tih osoba žena. Muškarac je na sebi
imao krvavo crvenu jaknu sa širokim rukavima koji su se na ručnom
zglobu naglo sužavali. Jakna mu je sezala do struka, a dolje je
umjesto hlača nosio vrlo uske bijele čarape koje su mu isticale
muskulaturu nogu. Jan je bila sigurna da bi se kroz čarape jasno vidio
i oblik njegovog spolovila da ga nije pokrio žarko crvenim
pokrivalom od krute kože. Duga crna kosa sezala mu je do ramena, a
na izduženom, arogantnom lice pokrivenom slojem bijelog pudera
isticale su se crveno obojene usnice.
Žena je izgledala još bizarnije. Njena crvena haljina bila je
najčudnija odjeća koju je Jan ikada vidjela. U struku je bila tako uska
da se Jan pitala kako žena uopće može disati. Neprirodna suženost
struka naglašavala je njene kukove i poprsje, od kojeg je veći dio bio
izložen pogledima zbog dubokog izreza na haljini koji je dopirao sve
do polovice grudi. Jan se najviše čudila neobičnom dijelu odjeće koji
se nazirao ispod haljine, a gurao je grudi prema gore.
Ženino je lice također bilo pokriveno bijelim puderom koji je
naglašavao crvenilo usta, dok joj je gusta plava kosa stajala skupljena
na vrhu glave i učvršćena brojnim ukosnicama s dragim kamenjem.
Tek kad je muškarac progovorio Jan je uspjela skinuti pogled
44
sa žene, "Ja sam princ Magid, visoki komornik Lorda Panglotha,"
izjavio je visokim, piskutavim glasom. "Ovdje sam da vas
obavijestim o odluci Lord Panglotha o vašoj sudbini. Pobunom
protiv vladavine Nebeskog Gospodara izgubili ste sva prava kojima
vas je Lord Pangloth velikodušno podario. Vaša je zajednica najprije
prekršila prvi zakon Nebeskih Gospodara, jer ste izradili naprave
sposobne letjeti iako ste znali da je nebo u apsolutnoj vlasti Nebeskih
Gospodara i da je zauvijek nedostupno vama zemljanima. K tome ste
se još usudili upotrijebiti te uređaje protiv Lorda Panglotha u
izdajničkom pokušaju da uništite svog vladara. Činjenica da je taj
pokušaj bio osuđen na propast nimalo ne umanjuje težinu vašeg
zločina.
"Drugi članovi vaše zajednice već su platili svoj dug — sada
je red na vama. Imate dvije mogućnosti: smrt ili doživotno ropstvo.
Odaberite sami. Dajem vam točno minutu vremena da odlučite."
Zavladala je tišina. Jan se okrenula i pogledala ostale.
Od dvadeset zatočenika samo je trinaest preživjelo. Devet
žena i četiri muškarca. Među sedam preminulih bio je pet muškaraca.
Kao što je Jan predvidjela, prva je progovorila žena koja ju je
noćas optužila. I prije nego je otvorila usta Jan je znala što će reći.
"Ja sam za to da odaberemo smrt," rekla je. "U čast sjećanja na
Minervu i naše mrtve sestre."
"Da, odaberimo smrt!" složila se druga žena. Još tri žene su s
manje oduševljenja promrmljale svoj pristanak. Muškarci su
izgledali zbunjeno. "Što kaže Melissina kći?" hladno upita žena
okrećući se prema Jan.
Jan nije znala što da učini. Njena želja za smrću iščezla je kad
se jutros probudila obasjana suncem, no s druge se strane užasavala
pomisli da se prepusti muškarcima s Nebeskog Gospodara makar i na
jednu minutu, a pogotovo za ostatak života. Morala je misliti i na
svoju misiju. Sumnjala je da ima ikakve nade u uspjeh, ali osjećala je
obavezu da barem pokuša.
"Kao što sam i mislila," reče žena kad Jan nije odgovorila.
"Vrijeme je isteklo," prekine ih čovjek u crvenom. Dva
Nebeska Ratnika su prišla kavezu i otključala vrata. Drugi izvukoše
sablje. "Izađite i recite što ste odlučili."
45
 Trinaest sumornih likova polako je izašlo iz kaveza i poredalo
se po uputama koje su im dovikivali Ratnici. Jan se na trenutak
okrenula i pogledala sedam prilika koje su nepomično ležale u
kavezu.
"Dakle, što ste odlučili?" upita Visoki Komornik visokim,
napetim glasom. Zvučao je kao da nije navikao glasno govoriti. "Svi
koji su izabrali smrt neka istupe naprijed."
Žena koja je optužila Jan istupila je bez imalo oklijevanja.
Odmah su to učinile još četiri žene. Jedna po jedna, uz očito
oklijevanje, pridružile su im se sve ostale žene, ostavljajući iza sebe
samo Jan i četiri muškarca. Jan se osjetila poniženom. Željela je
napraviti taj ključni korak, ali nije za to imala snage.
Prva žena u prednjem redu je okrenula glavu i pogledala Jan.
Nije ništa rekla, ali izraz njenih očiju govorio je dovoljno. Jan je
pognula glavu i zagledala se u pod.
"Toliko vas želi umrijeti?" iznenađeno upita Visoki
Komornik. Okupljeni Nebeski Ratnici počeli su nezadovoljno
mrmljati. Jan je pretpostavljala da oni od današnjeg dana očekuju
fmanciju dobit. Pa ipak, ako su ih Nebeski Ratnici željeli zadržati
kao robove, zašto su noćas tako malo marili za njihove živote?
"Bolje i smrt nego krajnje obeščašćenje," reče žena koja je
optužila Jan. Jan joj je i dalje zavidjela. Da je ona izgovorila te iste
riječi sigurno bi zvučale smiješno. "Jedino što tražimo jest da naša
smrt bude čista i da nam vaše ruke prije smrti ne okaljaju tijelo."
"Sve će biti po propisima," reče Visoki Komornik. "I nitko
vas neće uznemiravati. Ali što je s onom ondje? Zašto ona ne dijeli
vašu nerazumnu želju za samouništenjem?"
Jan je podigla pogled i vidjela da pokazuje prema njoj. Žena
ju je pogledala i mrzovoljno rekla, "Ona je naše tajno oružje. Golim
će rukama uništiti sve vas i vašeg Nebeskog Gospodara. Tako nam je
barem rekla..."
Visoki Komornik, žena koja ga je pratila i svi drugi nebeski
ljudu prasnuli su u smijeh. Jan se zacrvenjela. Željela je umrijeti - ali
nije to željela dovoljno da se odluči na taj presudni korak i pridruži se
ostalima.
Kad je smijeh utihnuo, Visoki Komornik uzdahnu i reče,
46
"Dobro, završimo sad s time. Svi koji su izabrali smrt neka se vrate u
kavez."
Jan je izbjegavala poglede devet žena koje su se polako
vraćale u kavez. Četiri muškarca stajali su uz nju pognute glave.
Prišao joj je Nebeski Ratnik i grubo je povukao u stranu. Imao je
gustu crnu bradu kakvu Jan nikada prije nije vidjela. Minervanski
muškarci nisu puštali bradu.
Stroj na stropu se počeo okretati i podigao je kavez nekoliko
metara iznad poda. Tada se začulo zujanje strojeva i pod kavezom se
u podu otvorio otvor. Jan je osjetila mučninu. Znala je što će se
dogoditi. Znale su to i žene u kavezu. Neke se su počele glasno
moliti Velikoj Majci. Jan zatvori oči.
"Melissina kćeri!"
Otvorila je oči i vidjela ženu koja ju je noćas napala kako je
pokušava dohvatiti kroz drvene rešetke. "Melissina kćeri! Zašto si
tako skromna? Sigurna sam da bi tvoji novi gospodari bili počašćeni
kad bi znali da si — "
Kavez je pao. Bez ikakvog upozorenja, kao da je odjednom
nestao. Jan je pretpostavljala da je netko jednostavno presjekao uže
na kojem je visio. U glavi joj se vrtilo i činilo joj se da će se
onesvijestiti. Odjednom se pred njom stvorio Visoki Komornik.
Oblaci jakog sladunjavog parfema ispunili su joj nosnice i gušili je.
Žena je stajala odmah iza Komomika i navirivala se preko njegovog
ramena znatiželjno motreći Jan.
"Kako se zoveš, djevojko?" upita je.
"Jan. Jan Dorvin."
"O čemu je to pričala ona žena?"
Jan zatrese glavom. "Ne znam. Nisam joj se sviđala. Misli...
mislila je da sam kukavica."
Visoki Komornik je značajno pogladio kratku, šiljastu
bradicu, a tada reče, "Za tebe je bolje da si kukavica, jer zbog toga si
ostala živa. Pokažeš li se neposlušnom odmah ćeš se pridružiti
svojim pokojnim prijateljima. Je li ti to jasno?"
"Da," prošapta Jan.
"Dobro." Visoki Komornik se okrenuo prema četiri
minervanskih muškaraca. "Isto vrijedi i za vas. Čuo sam, doduše, da
47
je vama eunusima poslušnost urođena, no ipak sam vas upozorio.
Razumijete li?"
Kimnuli su glavama. Jan je osjetila prezir prema njima, ali
brzo ga je zatomila. Nije bila u položaju da druge optužuje za
kukavičluk. Niti je mogla biti sigurna da oni zaista jesu kukavice.
Tijekom jučerašnje bitke vidjela je nekoliko minervanskih muškaraca
da se bore uz sestre. Nisu se borili dobro i Nebeski su ih Ratnici brzo
svladali, ali barem su se trudili i Jan ih je zbog toga poštovala.
Međutim, slika minervanskih muškaraca sa sabljom u ruci
istovremeno ju je ispunila nelagodom... upravo kao što je očekivala.
Visoki Komornik se osvrnuo po prostoriji. "Pretpostavljam da
će neki od vas zatražiti pravo na neke od preživjelih. Ako je tako,
učinite to odmah."
"Ja, Gregory Tanith iz Trećeg bataljona, u svoje ime i ime
Ratnika Martina Sundina iz Trećeg bataljona, tražim pravo na ženu,"
reče Nebeski Ratnik s crnom bradom koji ju je još uvijek čvrsto
držao za nadlakticu. Jan je iznenađeno u njemu prepoznala 'prvi glas'.
Visoki Komornik je nestrpljivo klimnuo glavom i rekao,
"Imaš li službeno odobrenje za taj zahtjev?"
"Odobrio ga je Oficir Kaplan iz Trećeg bataljona."
"Dobro, tad je tvoje pravo na nju priznato. Kome je
namjeravaš prodati?"
"Namjeravali smo je ponuditi robovlasniku Bannionu. U
posljednje je vrijeme imao dosta gubitaka medu staklarskim
hodačima."
Visoki Komornik je s odobravanjem klimnuo. "Odlično. Rad
s Bannionovom četkom će joj brzo izbiti iz glave svu volju za
borbom koja joj je još ostala."
"Oh Basil, šteta je gurnuti djevojku medu Bannionove
prostake. Tako je zgodno stvorenje. Zašto je ne kupiš za mene?
Podučila bih je da mi bude služavka," reče žena koja je do sada sve
šutke promatrala. Govorila je oprezno. Jan se činilo da pokušava
oponašati djevojčicu.
"Ne budi smiješna," razdraženo reče Visoki Komornik. "Ne
mogu ti dopustiti da imaš amazonku za služavku. Osim toga, još ne
znamo je li zaražena. Ako jest, neka za to ispašta Bannionov ološ."
48
 Žena je pognula glavu i ponovno utihnula. Visoki Komornik
je tada poslušao zahtjeve za četiri minervanska muškarca. Jan se
prepustila očaju kad je shvatila da su prodani u različite 'cehove', što
god oni bili. Nije se htjela odvojiti od posljednja četiri Minervana, pa
makar oni bili i muškarci. Njen crnobradi 'vlasnik' ju je grubo
progurao kroz gomilu i Jan se odjednom osjetila vrlo usamljena.
Poveo ju je prema širokim vratima nad kojima je velikim
slovima pisalo DEKONTAMINACIJA. Iza vrata je u velikoj prostoriji za
stolom sjedio blijedi čovjek. Na licu me se vidjelo da se dosađuje. Na
jednom kraju stola ležala je hrpa odjeće. Kad je ugledao Jan u očima
mu je bljesnula iskra zanimanja. Pohotno se nasmijao. "Što to
imamo? Zar jednu od minervanskih amazoniki?"
"Jedinu," odgovori Tanith. "Ostale su odabrale pad. Osim nje
su ostala još samo četiri minervanska muškarca."
"Šteta," reče čovjek za stolom odmahujući glavom. "Kamo je
vodiš?"
"Bannionu. Pridružit će se staklarskim hodačima."
Bljedoliki se nasmijao kad je to čuo. Jan se taj smijeh nije
dopao. Što je više čula o Bannionu i njegovim ljudima njena se
nelagoda pojačavala. "Kako se zoveš?" pitao ju je.
"Jan," promrmljala je.
"No, Jan, vrijeme je da skineš odjeću. Svu."
Dogodilo se ono čega se bojala. "Zar ćete me..." prisilila se da
kaže mrsku riječ "... silovati."
Dva muškarca su se pogledala i nasmijala. "Nemoj si laskati,
crve. Misliš li da smo ludi? Tko zna kakvi sve virusi haraju u tebi,"
podrugljivo reče čovjek za stolom. "Na meni je da te barem izvana
očistim. Zato skini odjeću."
Polako je i nesigurno skinula suknju, majicu i donje rublje.
Stidjela se i užasavala se pomisli da bi je mogli temeljito pretražiti.
Bila je bolno svjesna bombe u sebi. Činilo joj se kao da je postala
veća.
"Isuse, pogledaj te mišiće," reče čovjek dok je ustajao od
stola.
"Sve su amazonke - bile — tako građene," objasni mu Tanith.
"Ali ova je prilično niska."
49
 Drugi je čovjek mjerio Jan pogledom. Jan je poželjela dvije
stvari — udariti ga po licu i povraćati. "Šteta je potrošiti je na
Bannionove budale," rekao je Tanithu.
"Slažem se. Čuj, uskoro se moram vratiti na dužnost pa bi
bilo dobro da malo požuriš."
"Nije da to želim, vojniče, ali potrudit ću se." Namignuo je
Jan, a tada je s kukom na dugačkom štapu pokupio njenu odjeću i
ubacio je u otvor na zidu kraj stola. Povukao je polugu. Jan je
pretpostavila da njena odjeća sada leprša prema zemlji. "Prođi kroz
ona vrata, djevojko — brzo," naredio je pokazujući prema vratima na
suprotnom kraju prostorije. Jan je oklijevala, pa on doda, "Hajde,
ništa ti se neće dogoditi. Barem ne ovdje." Nasmijao se.
Jan je prišla vratima i oprezno ih otvorila. Vodila su u
dugačku prostoriju s tuševima. Laknulo joj je kad je shvatila da je
neće pretražiti. Status zaražene divljakuše imao je svojih prednosti.
Stala je ispod najbližeg tuša i pogledala prema njemu
očekujući da iz njega procuri voda. Ali umjesto toga lice joj je
pogodio mlaz bijele tekućine koja joj je grizla oči i užasno je
zaudarala. Zagrcnula se trljajući oči i pipajući put prema vratima. Sa
svih tuševa u nizu štrcala je jednaka bijela tekućina. Ušla joj je u usta
i tjerala je na povraćanje. Napokon je stigla do vrata i pritisnula je
kvaku. Vrata se nisu otvorila. Počela je lupati po njima. "Pustite me
van!" povika. "Upomoć!" Zrak je ispunila smrdljiva para. Sve je teže
disala. Pala je na koljena boreći se s kašljem i povraćanjem.
Štrcanje iz tuševa je prestalo. Jan se osvrnula dok su joj suze
maglile pogled. Bijela tekućina je otjecala kroz odvode u podu, ali
tijelo joj je i dalje bilo pokriveno njome. Ustala je i ponovno
pokušala otvoriti vrata, ali ni ovaj puta to nije uspjela. Tuševi su
ponovno oživjeli i Jan se u panici stisnula u ugao, no ovaj puta se
činilo da iz njih štrca čista voda.
Oprezno je pružila ruku pod najbliži tuš i tada je liznula.
Voda je imala ustajali miris, ali Jan to nije smetalo. Stala je pod tuš i
zahvalno isprala sa sebe smrdljivu tekućinu koja joj je nadraživala
kožu. Kad se temeljito isprala voda je prestala curiti i otvorila su se
vrata.
Vratila se u prvu sobu. Dvojica muškaraca su je zlobno
50
gledali. Pljunula je na pod, djelomično da očisti grlo i odvratni okus
iz usta, a djelomično da pokaže svoju ljutnju. "Gadovi," rekla je.
"Mogli ste me upozoriti. Kakva je to tekućina?"
Tanith joj je prišao i snažno je udario po licu. Srušila se pod
snagom udarca. "Pravilo broj jedan," rekao je. "Nikada ne smiješ biti
nepristojna prema Nebeskim Ratnicima ili Slobodnim Ljudima.
Prema robovima se možeš ponašati kako god želiš, ali ako još
jednom namjerno uvrijediš Slobodnog Čovjeka slijedit će pad.
Razumiješ li?"
Jan je kimnula glavom i protrljala bolni obraz. Iz puknute
usnice joj se slijevala krv. "Bijela tekućina je jako dezinfekcijsko
sredstvo," nastavio je Tanith. "Koža i oči će te neko vrijeme peći, ali
to je jedino što ti se od nje može dogoditi." Sagnuo se i pomogao joj
ustati.
Drugi čovjek se još uvijek smijao kad joj je prišao sa
svežnjem odjeće. Pružio joj ga je i rekao, "Odjeni to."
Raširila je odjeću i vidjela da je to jedno od onih širokih,
jednodijelnih odijela kakva su svi ovdje nosili. Kad ga je navukla na
sebe — čudeći se neobičnim zatvaračima s prednje strane koji nisu
bili ljepljivi, već su se spajali kao čarolijom — Tanith joj reče,
"Koliko si stara, Jan?"
"Osamnaest godina."
Položio joj je ruku na rame. "Samo toliko? Pa, vrijeme je da
vidiš svoj novi svijet. Mjesto gdje ćeš, uz malo sreće, provesti
sljedećih stotinu osamdeset i dvije ili više godina."

7
Najjači dojam je na Jan ostavio smrad. Nikada ranije u životu
nije bila okružena tolikim brojem neopranih ljudskih tjelesa. Bilo je
tu i drugih mirisa — ali isključivo loših. Primijetila je hrpice
životinjskog izmeta na slamnatim prostirkama koje su pokrivale
površinu 'ulice' i pitala se zašto se nitko nije potrudio da ih skupi i
baci iz letjelice.
Dok je pratila Tanitha dugačkim hodnicima neprestano se
51
podsjećala da se nalazi u Nebeskom Gospodaru. Niski strop i jarka
umjetna svjetlost bile su jedine osobine koje su razlikovale ovo
mjesto od nekog prenapučenog i nevjerojatno prljavog grada. S obje
strane širokog hodnika pružali su se dućani i kuće s prozorima i
vratima. Jan se činilo da hodaju već satima, ali znala je da je
vjerojatno prošlo tek petnaestak minuta otkako su ona i Tanith izašli
iz male, pomične sobice koja ih je odnijela iz odjela za
dekontaminaciju.
Prvi susret s Nebeskim Ljudima doživjela je kao strašan šok.
Još je od djetinjstva često zamišljala kako izgleda život u Nebeskom
Gospodaru, ali nijedno od tih maštanja nije ju pripremilo na prizor
koji ju je pozdravio kad je izišla na 'ulicu'. Pored gomile ljudi u
iznošenoj odjeći — neki su čak bili umotani samo u prljave krpe -
ulicom su lutale brojne životinje; guske, svinje, pilići i ovce. Bilo je
tu i mnogo djece različite dobi, što je još više pridonijelo Janinoj
zbunjenosti jer je značilo da Nebeski Ljudi nemaju ograničeno
vrijeme parenja...
Gdje god su prolazili Jan je privlačila mrke i neprijateljske
poglede. Muškarci i žene su joj dobacivali, zvali je 'amazonkom',
'crvom', 'smećem sa zemlje', a i gore. Jedan bijesni čovjek je istupio
pred Tanitha i zahtjevao od njega objašnjenje kojim je pravom doveo
tog zaraženog crva u središte njihovog grada. Tanith je značajno
položio ruku na dršku sablje i naredio čovjeku da se makne. On ga je
poslušao, ali prije toga je pljunuo na Jan.
Uskoro potom Jan je izbačena iz emocionalne ravnoteže kad
je pred njih stupila neka žena i obratila se Tanithu, "Dijete izgleda
izgladnjelo, vojniče. Mogu li joj ovo dati?" Pružila joj je veliku
crvenu jabuku. Janin je želudac istog trena počeo zavijati, iako joj se
ta gesta činila sumnjivom. Zar s jabukom nešto ne valja? Je li
otrovana?
Tanith je nezainteresirano slegnuo ramenima. Jan je uzela
jabuku i zahvalila ženi. Sumnjičavo ju je razgledavala, ali glad je
nadvladala sve sumnje i ona je pohlepno zagrize. Jabuka je bila
sočna i ukusna. Tog trenutka je ne bi bilo briga čak i da jest otrovna.
Upravo je jela posljednje komadiće jabuke kad se Tanith
neočekivano zaustavio i ona mu se zaletila u leda. Uhvatio ju je za
52
ručni zglob i gurnuo prema vratima "Ovamo...
Stali su pred otvorenim vratima nad kojima je stajala ploča s
natpisom: CEH STAKLARSKIH HODAČA. Jan je shvatila da joj je ovo
vjerojatno posljednja prilika da pobjegne od Tanitha; unatoč slabosti
zbog pomanjkanja hrane čvrsto je vjerovala da bi ga još uvijek mogla
onesvijestiti neočekivanim, brzim udarcem. Teškoća je ležala u tome
što nije imala kamo pobjeći. Ubrzo bi je uhvatili, a tada bi slijedio
veliki pad...
Prepustila se Tanithu da je progura kroz vrata u zamračeno
predvorje. Na niskoj klupi uz zid sjedila su dva muškarca i smijala
se, a treći je sjedio za velikim stolom ispletenim od pruća. Sva su
trojica bila krupne grade i odjeveni u crna jednodijelna odijela. Za
razliku od ostalih Nebeskih Ljudi ovi su imali osunčanu put.
Čovjek za stolom odloži čašu na stol i veselo reče: "Je li to
naš novi crv, Ratniče Tanith?"
Tanith je gurnu prema naprijed. "Jest."
Čovjek je pomno promotrio Jan na isti način kako je to već
učinio čovjek u sobi za dekomtaminaciju. Ovaj puta bar nije bila
gola, ali njoj se činilo da njegove oči prodiru kroz odjeću i koža joj
se jednako naježila.
"Benny," reče čovjek. "Odvedi ih šefu."
Jedan od dvojice na klupi je ustao i rekao im da ga slijede.
Jan je primijetila da je njegovo jedino oružje mala toljaga koja mu je
visila sa širokog kožnog pojasa. Poveo ih je kratkim hodnikom, a
tada kroz vrata u veliku prostoriju ispunjenu mirišljavim dimom.
Zidove su pokrivale velike tapiserije, a na podu su ležali razbacani
jastuci. Na hrpi jastuka u središtu prostorije sjedio je najdeblji
muškarac što ga je Jan ikada vidjela. Bio je, zapravo, i jedini debeli
čovjek kojeg je vidjela, jer je gojaznost u Minervi bila nepoznata.
Procijenila je da teži najmanje stotinu i trideset kilograma. Kroz
njegovo ukrašeno jednodijelno odijelo nazirale su mu se velike
kobasice masti oko bedara, trbuha i prsa, a vrat mu je bio tako debeo
da je izgledao kao da nema brade.
Pored njega je na jastucima klečala mlada djevojka i nježno
mu masirala vrat. U prvi mah se Jan učinilo da je djevojka potpuno
gola, no tada je spazila da oko bokova ima svezano nekoliko tankih
53
vrpca kože. Zbog nedostatka odjeće i načina kako je pokorno
masirala vrat debelog čovjekajan je prema djevojci osjetila
odvratnost.
"Aha, amazonka!" dubokim je glasom izjavio debeli čovjek
kad ju je Tanith gurnuo prema naprijed. "Jedro malo stvorenje, reklo
bi se na prvi pogled."
Dok ju je zlobno pogledavao Jan je na um pala strašna misao
da će je natjerati da se svuče, ali na njeno olakšanje on se samo
nasmijao i obratio Tanithu, "Bit će krasan staklarski hodač. Može li
se nabaviti još koja amazonka?"
Tanith mu objasni što se dogodilo. Debeli je čovjek sa
žaljenjem uzdahnuo i segnuo pod jedan od jastuka odakle je izvukao
malu kožnu vrećicu iz koje je dopiralo zveckanje metala. "Evo
dogovorene svote, vojniče," rekao je i bacio vrećicu Tanithu.
"Možete ići."
Tanith je bez provjere njenog sadržaja spremio vrećicu u džep
na pojasu. "Hvala vam," rekao je i brzo napustio sobu. Jan je požalila
kad ga je vidjela kako odlazi. On ju je, doduše, zarobio, ali ipak je
bio njena posljednja veza s prošlim životom. Prestrašeno je zurila u
debelog čovjeka pred sobom, koji je izvukao neki drveni držak iz
posude i stavio ga u usta. Na Janino čuđenje s kraja drška počeo je
izlaziti dim.
"No, amazonko," rekao je. "Nadam se da cijeniš svoj novi
položaj i ne namjeravaš biti neposlušna. Vjerujem da su ti posljedice
takvog ponašanja već objašnjene, zar ne?"
Kimnula je trudeći se djelovati ponizno.
"Dobro. Izgledaš kao dobar radnik. Ne bih te želio prebrzo
izgubiti. Upozoravam te da moraš uvijek slušati muške robove s
kojima ćeš završiti. Čujem li da se pridržavaš vaših minervanskih
gluposti dat ću te izbičevati. Sada živiš u muškom svijetu, amazonko,
gdje žene nemaju nikakih prava." Iznenada se glasno nasmijao.
"Moja posljednja žena nije nikad uspjela prihvatiti tu životnu
činjenicu."
Drugi muškarac se također nasmijao, ali je utihnuo istog trena
kad se izraz lica debelog čovjeka ponovno uozbiljio. "Hmmm,
pretpostavljam da bi ovako sočni komad mesa mogao među
54
robovima izazvati svađe. Benny, kad je odvedeš u robovsku četvrt
ostani neko vrijeme s njom i nadgledaj pregovore o tome kome će
pripasti. Potrudi se donijeti odluku koja će izazvati najmanje
problema."
"Razumijem, šefe."
Jan je sada požalila što se nije vratila u kavez s ostalim
ženama. Nipošto ne može postati vlasništvo nekog grubog muškog
roba. Morat će se braniti, a to će je, prije ili kasnije, dovesti do smrti.
Što prije postavi bombu, to bolje.
Debeli čovjek je ponovno segnuo prema zdjeli iz koje je malo
prije izvukao zadimljeni držak. Ovaj put je uzeo kratki metalni štap
sa zvijezdom na vrhu. Zvijezda je bila užarena. Uzdahnuo je. "Bojim
se da još moramo obaviti jednu malu neugodnost, amazonko. Molim
te, dođi ovamo i klekni pred mene."
Jan je odmah shvatila što namjerava, iako nije znala gdje to
namjerava učiniti, pa instinktivno zakoračila unazad. Istog trena su je
za vrat uhvatile snažne ruke i spriječile je da dalje uzmiče.
Debeli čovjek je zatresao glavom tako da mu se salo ispod
usta zatreslo, a tada tužno reče, "Nikada ne smiješ biti neposlušna,
djevojko. Ali s obzirom da si tek stigla bit ću obazriv. Benny, samo
kratki dodir tvog udarnog štapa, molio bih!"
Prije nego je shvatila što se događa Jan vidje krajičkom oka
da čovjek prislanja vrh naprave koju je smatrala malom toljagom na
njenu nadlakticu. Odmah se uvjerila da to nije toljaga. Svaka živčana
stanica u njenom tijelu kao da je odjednom planula. Osjetila je
agoniju neopisivo strašniju nego što je uopće pomislila da bi Velika
Majka mogla dozvoliti u svome svijetu. Vrisnula je...
Kad je bol prestala klečala je na podu i povraćala. Primijetila
je i da je ispraznila mjehur, ali ništa nije bilo važno sad kad je strašna
bol nestala. Nije ispustila ni glasa kad ju je Benny dovukao do
debelog čovjeka koji joj je spretno pritisnuo užarenih biljeg u obliku
zvjezde na desni obraz. Praznih je očiju zurila u drugu djevojku koja
je masirala debeli vrat čak i dok ju je čovjek obilježavao. Nije više
osjećala prezir prema njoj. Da izbjegne novi dodir crnoga štapa bila
je spremna istog trena zauzeti njeno mjesto i činiti isto što i ona.
Debeli je čovjek vratio užareni metalni štap u zdjelu i rekao.
55
"Sada si obilježena kao rob. Doživotno. Kao i ona. Vidiš?" Pokazao
je prema licu gole djevojčice. Tek sada je Jan primijetila malu crnu
zvjezdicu na njenom desnom obrazu. Izgledala je čak prilično
zgodno. "Možeš se kretati samo onim dijelovima Nebeskog
Gospodara koji su označeni crnom zvijezdom," nastavio je čovjek.
"Nađu li te izvan tog obilježenog područja istog ćeš časa izletjeti iz
Nebeskog Gospodara. Razumiješ li, amazonko?"
Kimnula je glavom pazeći da ga ponovno ne razljuti.
"Odlično. Benny, odvedi je u robovsku četvrt."
Dok ju je Benny grubo podizao na noge debeli čovjek doda,
"Ako se pokaže da si čista, možda ćemo se nas dvoje mnogo bolje
upoznati. Želiš li to?"
Jan proguta i odgovori. "Da, želim."
Djevojka je pokazala prvi znak života i namrštila se. Debeli
čovjek se zadovoljno nasmijao i pokazao im rukom da odu. Dok ju je
Benny gurao iz sobe Jan je spustila pogled i uvjerila se da njegov
crni štap, srećom, ponovno visi na pojasu.
Ušli su u uski hodnik koji je više sličio tunelu. Bio je loše
osvijetljen i smrdljiv, i Jan se morala pognuti da ne udari glavom u
strop. Prošli su tek nekoliko metara kad je pred njih istrčao veliki
štakor. Bez straha ih je promatrao kako se približavaju, da bi potom
netragom nestao u otvoru na podu.
Tunel se napokon proširio i postao je svjetliji. Završavao je
spletom različitih hodnika koji su vodili u različitim smjerovima, a
jedan od njih vodio je prema dolje. Iz njega su dopirali razuzdani
glasovi muškaraca i odvratni mirisi.
"Hajde, idemo dolje," naredio je Benny pokazujući joj ljestve
koje su vodile niz prolaz. Jan je krenula niz ljestve, a Benny ju je
slijedio. Uskoro se našla na vrhu uske i dugačke prostorije. Zastala je
i pogledala lica koja su sva od reda zurila u nju. Najprije je zavladao
muk, a tada neki muškarac poviče, "Ne budi stidljiva, najdraža. Dođi
k nama!" Svi su prasnuli u smijeh i počeli joj dobacivati. Ona je bez
razmišljanja krenula ljestvama prema gore, ali kad ju je Benny
snažno udario u glavu petom čizme nije imala drugog izbora nego
spustiti se ostatak puta.
Kad je kroz otvor na stropu izvirio Benny u prostoriji je
56
ponovno na trenutak zavladala tišina, no smijeh i dobacivanja su se
uskoro nastavili. Jan je isprva pomislila da su oko nje samo
muškarci, no napokon je na rubu gomile ugledala nekoliko žena.
Sudeći po njihovim izrazima lica one nisu s muškarcima dijelile
oduševljenje zbog njenog dolaska.
Laknulo joj je kad joj se na dnu ljestava pridružio Benny i
vadeći štap ispod pojasa raščistio prostor oko njih. Dobacivanje i
smijeh su ponovno utihnuli. Neki muškarac doviknu, "Hej, Benny,
tko je tvoja slatka prijateljica?"
"Došla je iz amazonskog grada kojeg smo jučer sravnili,"
veselo odgovori Benny. "Pridružit će vam se..."
Gomilom se prolomiše smijeh i uzvici odobravanja. Benny je
podigao štap da bi ih utišao. "Stvar je u tome, gomilo ribača palube,
da šef ne želi da se potučete oko ove male amazonke. Tijekom
protekle godine je u svađama izgubio previše robova. Dragocjeni ste
mu, a on ne želi bez dobrog razloga gubiti dragocjenosti. Slijedite li
me?"
Muškarci su potvrdno kimali glavama. Benny nastavi,
"Ponašajmo se zato razumno. Neka dignu ruke svi koji smatraju da
zaslužuju ovu malu stvarčicu."
U zrak su se podigle mnoge ruke i ponovno se prolomio
smijeh. Benny se namrštio. "Ne mogu ovdje ostati zauvijek, budale,
zato mi dajte mira." Pružio je štap prema čovjeku pred sobom.
"Barth! Zašto si dignuo ruku? Znam da imaš već dvije žene. Što će ti
još jedna?"
Krupni čovjek s bradom neobična oblika se nasmije i reče, "A
što misliš?"
Ponovno prolom smijeha. Čak se i Benny nakratko nasmijao.
"Spusti ruku, Barth!" naredio je. "I svi ostali koji već imate ženu, čak
i ako vjerujete da zaslužujete rezervu, spustite ruke!"
Nevoljko i polako mnogi su spustili ruke. Ali mnogo ruku je i
ostalo. Očito je u robovskoj četvrti živjelo mnogo više muškaraca
nego žena.
Tek tada je Jan primijetila muškarca koji je stajao postrance.
Stajao je naslonjen na zid uz dvije žene koje su gledale prema Jan i
tiho razgovarate. Prekrižio je ruke na prsima i nezainteresirano je
57
promatrao. Zapazila ga je jer je, za razliku od drugih muškaraca, bio
ne samo golobrad, već i ćelav.
Pažnja joj se vratila vlastitoj nevolji kad joj je jedan od
muškaraca prišao i snažno je uštipnuo za stražnjicu. "Samo
provjeravam stvarčicu," usprotivio se kad ga je Benny otjerao
udarnim štapom. "Teško je išta vidjeti kroz taj široki kombinezon.
Zašto joj ne kažeš da ga skine, Benny?"
Svi okupljeni su se jednoglasno složili. Bennyja to nije
raspoložilo. Namršteno je pregledavao lica, a tada je donio odluku.
Pokazao je štapom i pozvao, "Hej, Buncher! Dođi ovamo."
Muškarci su se razmaknuli dok se između njih probijao
krupni čovjek. Imao je neobično izduženo donju čeljust te je
izgledom i kretnjama podsjećao na čimpanzu. "Da, Benny?" rekao je
tiho.
"Ti više nemaš ženu, zar ne? Ne otkako se ona tvoja
odsklizala niz palubu kad joj je prije par mjeseci puknuo konop..."
"Stari Buncher je sam prerezao konop," reče netko uz smijeh.
"Nisam!" ljutito poviče Buncher okrećući se da vidi tko ga je
optužio.
"Pustite sad to!" povika Benny. "Rekao sam vam da ne mogu
ovdje provesti čitav dan. Buncher, želiš li je?"
Muškarci su nezadovoljno vikali. Benny je značajno
zamahnuo udarnim štapom i rekao im, "Vama bi budalama trebala
čitava vječnost da ovo riješite, pa ću ja odlučiti umjesto vas. Buncher
dobiva amazonku. Imate li prigovora, recite ih šefu." Ponovno se
okrenuo Buncheru. "Pretpostavljam da je ti želiš, Buncher?"
Jan je užasnuto pogledala golemog čovjeka. Zurio je u nju.
Oči su mu bile male i neinteligentne. U stvari, Jan je više
inteligencije vidjela u očima prosječne čimpanze. Polako je kimnuo.
"Da... želim je."
"Dobro," reče Benny. Gurnuo je Jan prema njemu. Buncher
ju je velikom rukom uhvatio za nadlakticu i nasmijao joj se. Začuo se
pljesak, dobacivanje i nekoliko prostih prijedloga. "Ostavite sretni
par na miru," naredi Benny. "Čujem li da je bilo problema vratit ću
se i priuštiti odgovornima dodir moga štapa." Potom se brzo popeo
strmim ljestvama. Jan se ponovno osjetila usamljenom, iako se
58
Bennyja i njegovog udarnog štapa bojala neusporedivo više nego
Tanitha.
"Dođi," pozvao ju je Buncher. Progurao ju je kroz nasmijanu
rulju niz dugačku prostoriju. Jan je pogledala prema nizu otvorenih
peći. Na većini su stajali lonci iz koji se dizala para, ali nad jednom
se na ražnju okretalo mlado prase. U grlu je osjetila navalu žuči. Kao
što se oduvijek bojala, Nebeski su Ljudi jeli meso...
"Mičite se, čujete li!" iznenada povika Buncher i okrenu se
tako naglo da joj je umalo iščašio ruku. Vikao je na skupinu
muškaraca koji su ih pratili. Oni su se smijali i vrijeđali ih, ali kad je
Buncher krenuo dalje nisu ih više pratili.
Nakon dugačkog otvorenog dijela, prostorija se naglo
sužavala zbog niza malih kabina napravljenih od različitih materijala,
a pretežno od obojene tkanine obješene na okvirima. Janina
pretpostavka da su to vlastite sobe se potvrdila kad se Buncher
zaustavio pred jednom od njih i rastvorio pokrivač koji je zatvarao
ulaz. "Uđi," naredio je i gurnuo je tako jako da je pala na prljavu
slamnatu prostirku. Kraj nje je uz glasnu buku protrčala kokoš. Jan se
osvrnula. Kabina je bila velika otprilike dva i pol puta tri metra. Uz
jednu pregradu stajao je prljavi krevet, a kraj njega se nalazio veliki
pruteni kovčeg s lokotom. Na podu su ležale prljave posude za hranu,
prljava odjeća, kosti i otpaci hrane. Od smrada je jedva disala.
Buncher je navukao pokrivač preko ulaza i pažljivo osluhnuo
dolaze li izvana kakvi glasovi, a potom je prišao Jan. "Zgodna si.
Sviđaš mi se," rekao je mirnim, bezizražajnim glasom.
Jan je ustala. U njegovim je očima vidjela iskru svjetlosti i
znala je što to znači. Ovaj put nije mogla čak ni odgoditi neizbježno.
"Zar ćeš sa mnom voditi ljubav?" pitala je prestravljeno.
Namrštio se. "Voditi ljubav...?" Lice mu se razbistrilo. "Oh,
da, da, vodit ćemo ljubav." Pružio je ruke prema njoj. Ona ustuknu.
"Što ako ja to ne želim?"
Izgledao je potpuno zbunjen. "Eh? Ne razumijem te..."
Ponovno je segnuo rukom. Ovaj put se nije izmaknula. Položio joj je
veliku podbuhlu ruku na rame, a drugom joj je počeo raskopčavati
kombinezon. Ona mu se primakne i desnim ga koljenom udari u
prepone. Buncher glasno ispuhnu zrak iz pluća i previnu dok mu se
59
lice krivilo od boli i šoka.
Udarila ga je šakom u prsa iznad srca i oslobodila se
oslabljenog stiska. Pao je na pod na ruke i koljena, stenjući i
gunđajući. Ona ga je brzo obišla, udarila ga nogom u želudac i
podigla ruku u namjeri da mu zada smrtonosni udarac po stražnjem
dijelu vrata. Ali prije nego je spustila rub dlana prema cilju netko ju
je uhvatio za ručni zglob.
Iza sebe je začula veseli glas, "Ovo je bilo jako dojmljivo,
mala amazonko, ali ne baš mudro."

8
Jan se iznenađeno okrenula. Iza nje je stajao ćelavi čovjek
kojeg je ranije zapazila. Smiješio joj se, ali nije joj puštao ruku. Šok i
ljutnju zbog njegovog dolaska ublažilo je iznenađenje kad je
spoznala da su mu oči različite boje. Jedno je bilo plavo, a drugo
zeleno.
Oslobodila je ruku i krenula prema njemu da ga udari, ali
prije nego se uopće snašla on je već držao obje njene ruke. Bio je
sitne građe i neznatno viši od Jan, ali očito i mnogo snažniji nego se
činilo.
"Smiri se, mala amazonko, i razmisli malo glavom," reče joj
mirno. "Na taj ćeš je način možda sačuvati. Vjeruj mi."
"Zašto bih ti vjerovala?" prezirno uzviknu Jan.
"Zato što ti trenutno samo ja mogu pružiti mogućnost da
preživiš." Oslobodio joj je lijevu ruku. "Pustit ću ti i drugu ruku ako
mi obećaš da me nećeš pokušati napasti, niti se odlučiti na nešto
suludo kao što je bijeg. U redu?"
Nakon kratke stanke nevoljko je kimnula glavom. Shvatila je
da trenutno nema drugog izbora. "Odlično," rekao je i pustio joj ruku.
Prišao je Buncheru koji je još uvijek ležao naslonjen na koljena i
ruke, i pomogao mu ustati. Kad je pogledao Jan Buncherovo se lice
izobličilo od bijesa. "Ubit ću je!" protisnu i krenu prema Jan, ali
ćelavi ga je čovjek držao na mjestu i to mu očito nije predstavljalo
nikakav napor. Jan se uvjerila da je njen prvi zaključak bio točan. Taj
60
je čovjek bio jači nego je izgledao.
"Smiri se, Buncher," umirivao ga je dok ga je vodio prema
ležaju i nudio mu da sjedne. "Ako je ubiješ Bannion će brzo svršiti s
tobom."
Držeći se za prepone Buncher s mržnjom pogleda Jan.
"Dobro, neću je ubiti... Samo ću joj polomiti sve kosti... polako,
jednu po jednu."
"Drago mi je da si počeo koristiti maštu, Buncher," blago
nastavi čovjek. "Ali ako malo bolje razmisliš, vidjet ćeš da je ishod
isti. Staklarski hodač koji ne može hodati je Bannionu potpuno
beskoristan. Ne, moje je rješenje puno bolje. Prepusti amazonku
meni."
"Što?" Buncher se okrenu i zagleda u ćelavog čovjeka dok su
mu se oči sumnjičavo sužavale. "Zašto?"
"Pa, očito je da se ne slažete baš dobro, a ja sam u životu
imao dosta iskustva s takvim ženama. Znam kako treba s njima. Ne
brini, uskoro ću je dovesti u red bez da joj polomim ijednu kost.
Moći će i dalje raditi za Banniona."
"Pokušaj me samo taknuti i ubit ću te," ljutito mu doviknu
Jan.
"Zašuti!" reče ćelavi čovjek bez da ju je i pogledao. "Što
kažeš, Buncher?"
Buncher je zatresao glavom. "Nema šanse, Milo. Benny ju je
dao meni i ja ću je zadržati."
Čovjek zvan Milo uzdahnu. "To je svakako šteta, Buncher,
jer ja ću je uzeti. A želim je uzeti uz tvoj blagoslov." Sjeo je kraj
njega na prljavi ležaj i položio mu ruku oko širokih ramena. Buncher
se pokušao izmaknuti. Izgledao je uplašeno. "Bez tvojih trikova,
Milo. Poznajem ja tebe..."
Milo se tužno nasmija. "Ne bih rekao. Ali ne brini, Buncher,
sve će proći bez trikova. Samo reci svima koji pitaju da ti je
amazonka izazivala previše problema, pa si je dao meni."
"Ne!" Buncher se još uvijek bezuspješno pokušavao izvući iz
zagrljaja manjeg čovjeka.
"Budi razuman," nastavi Milo jednako tihim glasom. "Učini
što sam ti rekao i dugovat ću ti uslugu. Ti znaš kako su korisne moje
61
usluge, zar ne, Buncher? S druge strane..." stisak njegove ruke se
pojačavao. Buncher se trgnu. Lice mu postade blijedo, a na vratu mu
izbiše vene. "Ti si vještac, Milo!", promucao je. "Svi te mrze...
Jednog ćemo te dana ubiti... vidjet ćeš..."
"Koliko su puta to već pokušavali? Moj je sigurnosni konop
već tri puta prerezan, a ja sam još uvijek ovdje, nisam li, Buncher?
Čak ni otrov u mojoj hrani nije djelovao, a što se tiče onog
nespretnog pokušaja Bronskoga u zahodu..." Milo zatrese glavom
glumeći žaljenje. "Što li se dogodilo dobrom starom Bronskom? Ali,
dosta je lijepih sjećanja. Vratimo se sadašnjem problemu." Ruka se
jače stegla oko Buncherovog ramena. Jan začu kako je nešto u
Buncheru puklo. On ispusti visok zvuk sličan mijaukanju i kimnu
glavom. Oslobodivši se Milovog zagrljaja odmaknuo se što je dalje
mogao na krevetu i omotao ruke oko tijela kao da mu je hladno.
"Uzmi je... uzmi je..." šaputao je ne gledajući u Mila.
Milo se nasmijao. Jan se stresla od nelagode osjećajući
pogrešnost tog osmjeha. Možda je Buncher imao pravo, možda je taj
čovjek zaista vještac.
Milo je dodao, "Ako te netko nešto pita, Buncher, reći ćeš da
si mi djevojku prepustio svojevoljno."
"Da, reći ću. Kunem se."
"Tako treba," Milo ga je s odobravanjem potapšao po
ramenu. Buncher ustuknu pred tim dodirom.
"Sad možemo ići," Milo se obratio Jan.
"Ne idem ja s tobom nikuda."
"Želiš ostati ovdje? S njim?" Milo pokaže prema Buncheru
koji je i dalje gledao u pod ruku ovijenih oko tijela.
"Ne," priznala je Jan. "Ali u svakom slučaju ne želim ni ići s
tobom."
Uzdahnuo je i pitao je za ime. Ona mu odgovori.
"Jan, budi razumna. Nemaš drugog izbora nego vjerovati mi.
Ja sam tvoja jedina nada za opstanak. Već sam ti jednom spasio
život. Da si ubila Bunchera ostali bi te doslovce rastrgali."
"Zašto mi želiš pomoći?"
"Jer ti možeš pomoći meni."
"Kako?"
62
 "O tome možemo razgovarati u ljepšim okolnostima. Dođi,"
pružio je ruku prema njoj.
Nakon dugog oklijevanja Jan reče, "U redu, idem s tobom, ali
pokušaš li me samo dodirnuti ubit ću te."
Nasmijao se i izjavio, "Dugotrajne se veze ponekad zasnivaju
i na manje romantičnim početnim sporazumima." Svoju je izjavu
očito smatrao smiješnom, ali Jan nije razumjela šalu.
Milova se kabina nalazila na kraju dugačkog hodnika. U
usporedbi s Buncherovom izgledala je besprijekorno. Bio je tu i
namještaj: krevet, mali stol i stolica ispleteni od pruća. Slamnata
prostirka bila je relativno čista i nigdje nije bilo ni traga ostacima
hrane. Na jednom od 'zidova' nalazila se čak i slika. Visila je na štapu
od trstike koji je pridržavao pregradu od tkanine. Činilo se da
vrtoglava mješavina boja prati neki određeni uzorak, ali Jan ga nije
mogla prepoznati. Slika ju je podsjećala na nešto promatrano
krajičkom oka.
Milo je sjeo na prutenu stolicu koja je glasno zaškripala i
pokazao prema krevetu. Jan je oprezno sjela, sumnjičavo gledajući u
Mila.
"Opusti se," reče. "Neću skočiti na tebe i strgnuti ti odjeću."
"Znam da nećeš, jer ako pokušaš bit ćeš uskoro mrtav," reče
sa sigurnošću koju nije osjećala. Nakon događaja kojima je
prisustvovala u Buncherovoj kabini znala je da je protiv njega
nemoćna.
Milo je očito razmišljao o istoj stvari, jer mu se na licu
vidjelo da se zabavlja. Tada reče, "Jadna mala amazonko, izgledaš
kao da si se vratila iz pakla. Ova rana na glavi je prilično gadna. I ta
modrica na obrazu. Svježa je, zar ne? Što se dogodilo?"
Ispričala mu je kako ju je Nebeski Ratnik udario. Milo ju je
sažalno gledao. "Imaš li drugih ozljeda osim ovih vidljivih?" upita.
"Samo posjekotine na rukama i nogama, ali prestale su
krvariti."
"A unutrašnje ozljede? Osjećaš li bol ili neke druge
simptome?"
"Boli me želudac," priznala je. "Boli me još otkako me Benny
dotaknuo onim groznim štapom za bol."
63
 Milo se namrštio. "Zar si i to doživjela?"
"Da. Bilo je strašno. Kako to radi? Je li to magija?"
"Da, neka vrsta." Prošao je rukom po ćelavoj glavi kao da
popravlja kosu. "Čuj," reče, "znam dosta toga o medicini. Ako želiš
mogao bih te pregledati."
Istog trenutka Jan je ponovno postala oprezna iako se ranije
malo opustila zbog njegovog suosjećanja s njom. "Rekla sam ti da
me nećeš ni taknuti. Ni iz kojeg razloga."
"Dobro, dobro," reče Milo podigavši ruke kao da se štiti od
udarca. "Zaboravi da sam to rekao, u redu? Da vidimo sada što je s
hranom i pićem. Jesi li žedna? Kad si posljednji puta jela?"
Bila je žedna, i jako gladna. Toliko mu je priznala. Milo priđe
kovčegu od pruća sličnom onome u Buncherovoj kabini i otključa ga.
Izvadio je mješinicu i bacio joj je. Bila je napola puna vode. Jan je
pohlepno počela piti.
"Bojim se da nemam nikakve svježe hrane," rekao je
prevrćući po kovčegu. "Što kažeš na malo slane sušene govedine?"
Jan je spustila mješinicu. "Je li to meso?"
Milo je podrugljivo pogleda. "Ne, nemoj mi reći. Pogodit ću.
Ti si vegetarijanka."
"Naravno. U Minervi su svi..." Zastala je. Na trenutak je
zaboravila da Minerva više ne postoji.
Milo je očito ponovno pogodio o čemu razmišlja, te joj blago
reče, "Imam ovdje nekakve kolačiće. Prilično su hranjivi, a ne sadrže
meso." Bacio joj je mali paket. Očiju punih suza razmotala je
papirnati ovoj i izvadila jedan kolačić. Bili su vrlo jednostavni, ali
okus im nije bio loš.
Dok je uzimala drugi kolačić Milo reče, "Želiš li razgovarati
o onome što se dogodilo?"
Jan kimnu glavom. "Voljela bih."
"Reci mi nešto o Minervi. Priznajem da ne znam što se tamo
događalo u posljednje vrijeme. Poznato mi je samo njeno povijesno
porijeklo. Čudim se da još uvijek govorite američki. Mislio sam da
ste do sada već razvile vlastiti feministički jezik."
Jan se namršti. Većinu toga što je rekao uopće nije razumjela.
U slijedećih nekoliko mjeseci ta će joj situacija postati dio
64
svakodnevnice. "Povijesno porijeklo Minerve... Kako to misliš?"
"Zar ne znaš kako je Minerva nastala?"
"Naravno da znam. Kaznivši Starog Čovjeka jer je uništio
Zemlju, Velika je Majka osnovala Minervu da bi u njoj žene bile
potpuno slobodne."
Milo je zapanjeno pogleda, a tada reče, "Isuse Kriste!"
"Tko?"
"Nema veze. Reći ću ti drugi put. Zar u tom vašem gradu nije
bilo povijesnih knjiga?"
"Knjiga?" začuđeno upita Jan.
Milo uzdahnu. "Da, ne bi vam baš bile od neke koristi. Gljive
bi već odavno uništile papir. Ali što je s drugim zapisima?
Elektroničkim napravama, kompjuterima... Zar dolje niste imali
kompjutere?"
"Ne znam što je kompjuter, ali nije ni bitno jer mogu ti
odmah reći da nismo imali nikakve zle Čovjekove naprave."
"Znači, ne znaš ništa o ničemu." U čudu je zatresao glavom.
"Bože, pa ti si još nevinija nego što izgledaš."
Nije bila sigurna, ali činilo joj se da ju je upravo uvrijedio. "A
što ti misliš, kako je Minerva nastala?"
"Ne mislim, nego znam. Nekoć je Minerva bila jedna od
mnogih država u staroj Americi. Točnije, bila je jedna od država na
koje se Amerika raspala u razdoblju koje je prethodilo Genetskim
Ratovima. O Genetskim si Ratovima vjerojatno čula?"
"Naravno da jesam."
"Ali nikad nisi čula za Sjedinjene Američke Države?"
Priznala je da nije.
"Amerika je nekoć bila velika država," počeo je objašnjavati.
"Zajedno s drugom velikom državom, Ruskim Savezom, stvorila je
moćnu Rusko-Američku Uniju koja je u 21. stoljeću više od pedeset
godina praktički vladala svijetom." Zastade i pogleda Jan.
"Razumiješ li što ti govorim?"
"Ne," iskreno je odgovorila.
Uzdahnuo je i nastavio. "Unija se napokon raspala i dvije su
se države podijelile na brojne autonomne državice. Jedna od najvećih
bila je Minerva. Unutar Minerve nalazila se manja država u kojoj su
65
živjele isključivo žene, ali u cjelini je Minerva prihvaćala i muške
stanovnike. Međutim, da bi postali građani Minerve muškarci su
morali pristati na potpunu genetsku modifikaciju tijela i mozgova.
Nakon genetskog 'preuređivanja' postajali su nježniji i u potpunosti
su izgubili određena neprihvatljiva muška obilježja. Jedna od
promjena bila je da su postali manji, dok su istovremeno
minervanske žene promijenjene tako da su postale veće. Na taj je
način uklonjena prirodna fizička nadmoć muškaraca, koja je kroz
čitavu povijest ljudskoga roda bila glavni uzrok tradicionalnog
iskorištavanja i podcjenjivanja žena od..." Stao je.
Jan je zijevala.
"Zar te ne zanima porijeklo Minerve?"
"Minerva nije tako nastala. Pričaš besmislice."
"Što se tebe tiče, priča o Velikoj Majci koja je stvorila
Minervu nije besmislica?" prodrugljivo reče Milo.
"Ne, naravno da nije."
"U tom slučaju — ako je Velika Majka osnovala Minervu
kako bi žene bile potpuno slobodne — kako objašnjavaš ovo?"
Rukom je pokazao uokolo. "Stotinama godina Minerva je zajedno s
drugim zajednicama na Zemlji bila pod vlašću Nebeskih Gospodara.
Ja to ne zovem slobodom. Čini se da vas je vaša božica prevarila."
"Ona nije naša božica." usprotivi se Jan. "Ona je prava i
jedina Velika Majka, stvoriteljica svega. Nije dala Minervi apsolutnu
slobodu, već je ostavila Nebeske Gospodare kao simbol Čovjekovog
Zla tako da nikad ne zaboravimo na njegovu opasnost."
"Jučer je taj simbol pretvorio vaš grad u prašinu. Baš
zgodno!" promrmlja Milo.
Jan se trgnula. "Ne moraš me na to podsjećati."
"Oprosti, ali samo ti pokušavam dokazati neke stvari. Čini se
da je Velika Majka zašla u nepotrebne krajnosti da bi vas zaštitila od
Čovjekovog Zla. Pretpostavljam da vas nije baš puno preživjelo."
"Nije," prošapće Jan. "Ja sam jedina. Zapravo, jedina žena.
Na brodu se nalaze i četiri minervanska muškarca..." Pognula je
glavu, prekrila lice rukama i zaplakala.
Milo je strpljivo čekao da se isplače, a tada reče, "Ne možeš
pouzdano znati da nijedna žena osim tebe nije preživjela. Nebeski
66
Ratnici nisu nepogrešivi. Pretražujući ruševine vjerojatno su nekoga i
previdjeli."
Odmaknula je ruke i pogledala ga. "Zaista misliš da je to
moguće?" Glas joj je bio pun nade.
"Mislim da je to čak vrlo vjerojatno. A postoji još nešto što
ne smiješ zaboraviti - tvoja Minerva nije bila jedina."
Zbunjeno ga je gledala. "Što to govoriš?"
"Zar ne znaš? Postoji više Minerva. Pouzdano znam da se
pod vladavinom Lorda Panglotha nalazi još barem jedan grad koji se
također zove Minerva. Velik je otprilike kao i tvoja Minerva, a nalazi
se nekoliko sati leta istočno odavde. A čuo sam da postoje i druge
minervanske zajednice." Nagnuo se unazad u svojoj stolici i
nasmijao njenom zaprepaštenom licu. "Kao što vidiš, ipak nisi tako
sama kako ti se činilo."

9
Javni je zahod izgledao upravo onako kako ga je Milo opisao.
Bila je to dugačka, smrdljiva prostorija s nizovima prljavih
umivaonika i zahodima raspoređenim u malim kabinama bez vrata.
Kad je Jan ušla u njemu je, srećom, bila samo jedna osoba i to žena
koja je upravo napuštala jednu od kabina. Zagonetno je pogledala Jan
dok je prolazila kraj nje.
Kad je ona izašla Jan uđe u kabinu. Bila je nervozna i nadala
se da će Milo stajati na ulazu kao što je ljubazno obećao. Rekla mu je
da ne želi da je neki muškarac vidi golu — što je bilo točno — ali
glavni razlog bio je u tome što je naumila izvaditi bombu.
Jednostavno ju više nije mogla nositi u sebi. Previše ju je smetala.
Spretno se izvukla iz vrećastog kombinezona i uz neugodan
osjećaj izloženosti i ranjivosti izvukla bombu. Dok je sjedila na
zahodu i mokrila, odmotala je tkaninu u kojoj je čuvala bombu i
pregledala sićušnu napravu. Dok se nalazila u njoj,bomba joj se
činila ogromnom, ali sada, položena na njenom dlanu, izgledala je
smiješno malenom za zadatak kojem je bila namijenjena. Uzdahnula
je i smjestila bombu u jedan od brojnih džepova.
67
 Iako joj je budućnost na Nebeskom Gospodaru još uvijek bila
nesigurna, Jan se sada osjećala mnogo bolje. Spoznaja da negdje na
svijetu postoje druge Minerve sve je promijenila. Isprva nije mogla
povjerovati u ono što joj je Milo govorio. Činilo joj se nemogućim da
nitko u njenoj Minervi nije ništa znao o drugim minervanskim
zajednicama, ali Milovo objašnjenje bilo je prilično logično. "Već
sam ti rekao da je Minerva prvotno zauzimala vrlo veliko područje.
Kad su se gljive počele širiti Zemljom Minerva se, kao i mnoge
druge države, raspala na manje zajednice koje su postale međusobno
izolirane. Kako vi niste koristile 'zle' uređaje poput radija,
komunikacija među zajednicama je vjerojatno prekinuta prije mnogo,
mnogo godina."
Pomisao da postoji druga Minerva, makar bila i puna
stranaca, davala joj je snage. Nekako će već dospjeti tamo... jednog
dana... Ali najprije mora obaviti svoj jednostavni zadatak i uništiti
Lorda Panglotha, a prvenstveno se mora pobrinuti da preživi
dovoljno dugo da bi to mogla učiniti.
Pokraj zahoda se na podu nalazila izlizana poluga. Jan ju je
povukla očekujući da će tako spustiti vodu. Ali umjesto toga u
školjci se začulo zviždanje zraka. Poluga je uključivala svojevrsnu
zračnu crpku koja je istisnula otpad iz Nebeskog Gospodara i bez
sumnje ga ispustila da padne na zemlju.
Brzo se odjenula i izišla iz kabine. Prostorija je još uvijek bila
prazna. Prišla je jednom od prljavih umivaonika i odvrnula pipu.
Pojavilo se samo nekoliko kapi smeđe vode. Milo ju je upozorio da
je vode vrlo malo, pa je dostupna u ograničenim količinama. Žarko je
željela ponovno se otuširati — kao što joj je Tanith najavio, koža ju
je još uvijek neugodno svrbjela od one bijele tekućine — ali morala
se zadovoljiti s kratkim pranjem ruku i lica.
Uputila se prema izlazu, kad začu povišene glasove. U
prolazu pred zahodom kraj Mila su stajala tri čovjeka. Izgledali su
ljutito, ali mu se nisu previše približavali.
"... Čuo si Bennyjevu naredbu, Milo!" govorio je jedan.
"Amazonka je pripala Buncheru. Što ti radiš s njom?"
"Rekao sam ti," reče Milo uobičajeno mirnim glasom.
"Buncher je rekao da je mogu uzeti. Predomislio se. Vjerojatno se
68
boji da bi mogao pokupiti neku infekciju."
"Gluposti!" uzviknu drugi čovjek. "Prisilio si ga da ti je
prepusti, priznaj!"
"Zašto ne pitate Bunchera ako meni ne vjerujete?"
"Već smo ga pitali. Tvrdi isto što i ti."
"Pa onda nema problema."
"Nešto s njim nije u redu, Milo. Ne izgleda dobro. Smatramo
da si ga ti ozlijedio."
"Ja? Ozlijedio Bunchera?" Milo se nasmija. "Glupost."
"Znamo mi kako ti to radiš, Milo. Morat ćeš mu je vratiti."
Milo prekriži ruke. "Ne. Ona ostaje sa mnom. I ako je netko
pokuša uzeti bit ću jako nezadovoljan. A to nikako ne želimo, zar ne,
momci?"
Svaki od trojice muškaraca bio je veći od Mila, ali nitko od
njih nije mu se usudio prići. Nakon duge napete šutnje jedan ljutito
progovori, "Jednom ćemo te srediti, Milo. Tvoja sreća ne može
vječno trajati i ti si toga sigurno svjestan. Ona tada ide Buncheru."
Pokazao je prema Jan. "A kad on bude gotov, s njom ćemo se
pozabaviti mi. Neće ovdje živjeti nijedna amazonka bez da nauči
gdje joj je mjesto."
"Njen odgoj prepustite mojim sposobnim rukama," reče Milo.
"A sada, ako je ovo poučno druženje završeno, morali bismo krenuti.
Dođi, Jan."
Nekoliko trenutaka trojica su muškaraca nepomično stajala, a
zatim su se iznenada istovremeno okrenuli i otišli kratkim hodnikom.
"Oni te se boje," prošapće Jan dok je s Milom hodala za
muškarcima prema glavnoj prostoriji.
"Sumnjičavi su," odgovorio je Milo. "Ne obaziri se na njih, to
su primitivci. Ovdašnji robovi su na tlu većinom bili pljačkaši. Kad
im je dosadila svakodnevna borba za život na uništenim poljima, dali
su Nebeskom Gospodaru znak da žele doći gore iako je za njih to
značilo doživotno ropstvo."
Vratili su se u svoju kabinu. Kroz tanke pregrade jasno su se
čuli glasovi iz susjednih kabina. Jan se činilo da se njihovi susjedi
trude govoriti što tiše.
Milo joj ponovno ponudi da sjedne na krevet, dok je on sjeo
69
na stolicu. "Izgledaš mnogo bolje," reče s odobravanjem.
"Bolje se osjećam, zahvaljujući tebi," uzvrati Jan. Iznenada se
krevet nagnu i Jan se morala uhvatiti za njegov rub da bi održala
ravnotežu. "Što se događa?" uzviku uplašeno.
"Sve je u redu," umirivao ju je Milo. "Samo mijenjamo kurs."
Pod se ponovno izravnao i Jan se opustila. "Nevjerojatno. Sve
do sada nisam osjetila gotovo ništa. Stalno sam se morala podsjećati
da smo u zraku..."
"Na Nebeskom Gospodaru je najčešće mirno, čak i ako su
vremenski uvjeti prilično loši. Naravno, ako netko donese glupu
odluku da proleti kroz središte oluje kao što se dogodilo sinoć, ovdje
postaje vrlo neugodno."
"Da, bilo je strašno," Jan zadrhta od sjećanja na proteklu noć.
"Bilo je to za vaše dobro," odvrati on. "Za dobro tebe i tvojih
minervanskih prijatelja. Aristosi su pokazivali svoju moć kako bi u
vama ugušili volju za pobunom. Međutim, čini mi se da su imali
previše povjerenja u sustav za zaštitu od munja. Čuo sam da su
munje izazvale oštećenja po čitavom brodu. Neće to uskoro ponoviti.
Ali jučer ste ih dobro uplašile onim raketama, pa je njihovo
pretjerivanje razumljivo."
"Rakete..." ogorčeno prošapće Jan. "Puno su im štete
napravile."
"Bio je to pokušaj vrijedan divljenja i umalo je uspio. Premda
ne vjerujem da bi se meni sviđao takav ishod," dodao je Milo.
"Ali nije uspio. Te svjetlosne zrake uništile su sve rakete.
Nismo imale šanse."
"Niste mogle znati da Nebeski Gospodar ima automatski
laserski obrambeni sustav. Zapravo, većina ljudi ovdje gore
iznenadila se kad su vidjeli da on još radi. Već godinama nije bio
aktiviran.
Namrštila se. "Ne razumijem."
"Svjetosne zrake koje si vidjela zovu se laseri. To je posebna
vrsta svjetlosti koja u prirodi ne postoji. Može se prilično uspješno
koristiti kao oružje. Kod Nebeskog Gospodara laseri su pod
kontrolom kompjutera - ili mehaničkog mozga - koji ih koristi za
obaranje svega što se približava brodu i, prema procjeni kompjutera,
70
predstavlja za njega opasnost.
Jan se trudila razumijeti Milove riječi. Ideja o 'mehaničkom
mozgu' činila joj se posebno neuvjerljiva, a ništa bolje nije bilo ni s
tvrdnjom da se svjetlost može koristiti kao oružje. Ali vidjela je
vlastitim očima da je rakete uništila plavkasta svjetlost. "Ako
Nebeski Gospodar ima takvu strašnu moć," reče polako, "zašto je
nije upotrijebio za razaranje Minerve? Zašto je umjesto svjetlosti na
nas bacio bombe?"
"Kao što sam ti rekao, sustav je automatski. Aristosi ne mogu
njime upravljati, iako bi to jako željeli. Kompjuter koji upravlja
laserima je zapečaćen i negdje skriven. Odvojen je od svih ostalih
kompjuterskih sistema - odnosno od onih koji još uvijek rade — i u
njega nisu uspjeli prodrijeti čak ni školovani tehničari u prvoj posadi
koja je zaposjela ovaj brod. Ovi tehnološki nazadnjaci sasvim
sigurno neće to nikada uspjeti."
Jan ga je zbunjeno promatrala.
Milo uzdahnu. "Dobro, recimo to ovako — svjetlosne zrake
su isključivo obrambeno oružje koje radi neovisno o Aristosima.
Aktiviraju ih samo neživi predmeti kao što su projektili i slične
naprave. Oni nikad neće uništiti pticu, a još manje ljudsko biće."
"Zašto je Nebeski Gospodar tako milostiv u tom pogledu, a
tako okrutan u svim drugim?" pitala je potpuno zbunjena.
"Zato što su, nevina moja amazonko, Nebeski Gospodari u
prvotnom obliku služili čovječanstvu na posve drukčiji način nego
danas," zadovoljno je rekao. "U stvari, tada su se zvali Nebeski
Anđeli i to djelomično zbog prirode posla koji su obavljali, a
djelomično zbog svog postanka na nebu."
"Na nebu?"
Milo pokaže prema niskom sivom stropu. "Na nebu. Točnije,
u vanjskom svemiru. Oko 1500 kilometara iznad Zemljine površine
sagrađena je divovska orbitna tvornica."
Jan ga je sumnjičavo gledala. Šali li se on, ili zaista vjeruje u
te priče? "Kako bi itko mogao sagraditi tvornicu tako visoko na nebu,
i što bi je moglo spriječiti da ne padne na Zemlju?"
Milo je zakolutao očima pretjerano izražavajući ogorčenje.
"Nemam sada vremena objašnjavati ti osnovne prirodne zakone.
71
Morat ćeš mi vjerovati da je nekoć postojala mogućnost odlaska u
vanjski svemir. U većoj verziji raketa kakve ste jučer ispalile na nas.
Isto ćeš mi tako morati vjerovati da na određenoj visini sila
gravitacije više ne djeluje. Upravo su iz tog razloga Nebeske Anđele
gradili u svemiru. Posebne slitine i materijali za kostur broda i
njegovu vanjsku oplatu mogu se proizvesti samo u bestežinskom
stanju. Jako su otporni, ali i vrlo lagani.
"Sve mi je jasno," kimajući reče Jan.
Milo uz osmjeh reče, "Je li? Sumnjam. Dolje ste u Minervi
stoljećima živjeli u svojoj ugodnoj čahuri neznanja. Reći ću ti još
nešto fantastično. U svemiru osim tvornica postoje i gradovi. U orbiti
oko Zemlje, te na Mjesecu i na Marsu."
"Mislim da si ti danas pio neko vrlo jako pivo."
Ponovno se nasmijao, ovaj put glasnije. "Tako znači, znaš što
je pivo. Drago mi je čuti da su amazonke imale barem jedan porok.
Je li se u Minervi točilo puno piva?"
"Prilično mnogo," priznala je. "Ali kako su zalihe žitarica
postajale sve oskudnije nismo ga više mogle proizvoditi. Do jučer je
gotovo svo pivo već bilo potrošeno iako su postojala stroga
ograničenja potrošnje. Imale smo tvornicu za proizvodnju alkohola,
ali ne one vrste koju možeš piti. Koristili smo ga kao gorivo. Za
kuhanje, grijanje i slično."
"Propanol, zar ne? Ili možda butanol?"
Slegnula je ramenima. "Zvali smo ga samo alkohol. Nastajao
je u velikim bačvama u tvornici. U njima je bila neka smeđa živa
tvar. Punili smo ih bilo čime - lišćem, travom, ostacima hrane — i
nakon nekog vremena ta je tvar proizvela alkohol."
Milo kimnu. "Da, znam što je to. Genetički proizvedena
sintetska bakterija namijenjena pretvaranju organske tvari u propanol
ili butanol. Šteta što je genetsko inženjerstvo zaboravljena umjetnost.
Uz male promjene na bakterijama ta se tvornica mogla koristiti i za
izradu etanola. Taj se alkohol može piti."
Jan je bila zaprepaštena. "Čak kad bi to i bilo moguće, ne
misliš valjda da bismo počinile takvo svetogrđe?"
"Zašto ne? Sve ove godine iskorištavale ste 'zlu' znanost i
proizvodile alkohol."
72
 "Sigurna sam da nitko u Minervi nije znao da su tvornicu
napravili genženjeri. Ti su muškarci jedini odgovorni za ovo što se
dogodilo Zemlji."
"Koje licemjerstvo!" uzviknu Milo. "Kao prvo, velik broj
genženjera bile su žene. Osim toga, Minerva je u prvim godinama
svoje povijesti podržavala primjenu genetskog inženjerstva. Rezultati
toga su još uvijek prisutni. Pogledaj malo minervanske muškarce...
pogledaj naposlijetku samu sebe."
"Što je sa mnom?"
"Prema Genetskom Pravilniku Ujedinjenih Naroda broj 2062
ti si predstavnik Primarnog Standarda. To ti u odnosu na ranije
generacije ljudske vrste daje niz prednosti. Imaš životni vijek od
dvije stotine ili više godina, a fizički nikad nećeš postati starija od
tridesetpet. Dok ne dosegneš tu dob proći će još barem četrdeset
godina. Na taj si način pošteđena svih neugodnosti koje donosi
starost. I, na kraju, tvoja će smrt, čije se okolnosti ne mogu
predvidjeti, biti brza i bezbolna.
"Imaš i savršeni imunološki sustav," nastavio je Milo.
"Otporna si na sve standardne infekcije i bolesti poput raka koje su
godinama prorjeđivale stanovništvo. Podložna si, doduše,
podmuklim virusima stvorenim u posljednjim godinama Genetskih
Ratova, kao i mutantnim vrstama gljivica koje se trenutno šire, ali to
su mali nedostaci što ih dijele svi Primarni Standardi, te se, sve u
svemu, možeš smatrati vrlo sretnom. Regeneracijske sposobnosti su
ti izvanredne - kosti ti brzo zacjeljuju, a čak ti se i centralni živčani
sustav može obnoviti. Ozljede koje su kod ljudi prije Primarnog
Standarda uzrokovale doživotnu paralizu kod tebe zacjeljuju u roku
od par tjedana. I povrh svega, nemaš menstruaciju, osim jednom
svakih dvadeset godina i to pod uvjetom da u razdoblju plodnosti ne
zatrudniš."
Jan je u glavi kuhalo. "Nemam — što?"
"Menstruaciju," Milo se smiješio njenoj zbunjenosti. "U
vremenu prije Primarnog Standarda žene su od puberteta do
menopauze jednom mjesečno dobivale menstruaciju." Vidio je da
Jan ne razumije što joj govori, pa na trenutak zastade. "Što su te u
Minervi učili o tvome tijelu?"
73
 "Učili su me da živim u skladu sa svojim tijelom," odgovorila
mu je. "Meditacijom i oslobađanjem duha Velike Majke..."
"Ne, ne," brzo ju prekinu. "Mislio sam jesi li učila o tome
kako radi tvoje tijelo?"
"Naravno da jesam."
"Onda znaš nešto i o rasplodnom sustavu. Znaš li da od
rođenja nosiš u sebi jajašca?"
Potvrdno je kimnula glavom.
"Znaš li koliko jajašaca nosiš?"
"Stotinu ili više, čini mi se."
"Točno. Ali prije Primarnog Standarda djevojčice su se rađale
s pola milijuna jajašaca u jajnicima.
"Oh, stvarno..." rekla je nepovjerljivo.
"Da, stvarno. Kad je takva djevojčica došla u pubertet - tako
se nazivala dob kad je rasplodni sustav postao funkcionalan - svakog
mjeseca se iz njenih jajnika oslobađalo jedno jajašce i odlazilo u
maternicu da bi se tamo oplodilo. Ako jajašce nije bilo oplođeno,
nakon dva tjedna je zajedno sa sluznicom maternice izbačeno iz
tijela. To se zvalo menstruacijom. Iako su je žene različito
doživljavale, za većinu je menstruacija bila prilično neugodno
iskustvo. Osim krvarenja i neugodne boli, žene su u to vrijeme
doživljavale i emocionalne stresove. Krivac tome bili su, kao i
obično, hormoni. Stijenka maternice se morala pripremiti za
prihvaćanje jajašca u slučaju da ono bude oplođeno, a to se događalo
pod utjecajem hormona. Drastične hormonalne promjene izazivale su
kod žena razne neugodnosti."
"Ne mogu to povjerovati. Velika Majka nikad ne bi dozvolila
da žene toliko pate."
"Tada nije bilo tvoje Velike Majke," odgovori joj Milo. "Tada
je na sceni bio Bog Otac koji očito nije bio sklon ženama."
"Velika Majka je uvijek bila i uvijek će biti," samouvjereno je
nastavila Jan.
"Kako god ti kažeš. U svakom slučaju, kad su genženjeri
sredinom 21. stoljeća napokon otkrili kako se može ugasiti biološki
sat koji je izazivao samouništenje stanica tada poznato kao starenje,
besmrtnost je napokon bila nadohvat ruke. Naravno, kad bi
74
cjelokupno stanovništvo postalo besmrtno, na Zemlji bi ubrzo
ponestalo životnog prostora. Stoga je odlučeno da se zakonom odredi
maksimalni životni vijek. Nakon bezbrojnih zasjedanja Ujedinjeni
Narodi su napokon donijeli zakon o dvjesto plus pet godina. U to
vrijeme su Ujedinjeni Narodi još uvijek bili vrlo utjecajni jer je iza
njih stajala Rusko—Američka Unija."
"Što su Ujedinjeni Narodi?" pitala je.
Milo nestrpljivo odmahnu rukom. "Drugi put. Uglavnom, kad
je ljudima omogućeno da žive dvjesto ili više godina, trebalo je na
neki način ograničiti razmnožavanje kako se ne bi ugrozile Zemljine
zalihe. Zato su Ujedinjeni Narodi odredili da žene postaju plodne
samo u razdoblju od jedne godine svakih dvadeset godina.
Jan se namrštila. "Hoćeš reći da su prije toga žene bile stalno
plodne?" začuđeno je upitala.
"Upravo to ti pokušavam objasniti. Te dvije odluke
Ujedinjenih Naroda nisu promijenile samo ženski rasplodni sustav,
već i čitav svijet."
"Zašto?"
"Zbog svih onih koji su se tim odlukama protivili. Većinom
su to bili religijski fundamentalisti... Islamske zemlje su se odlučno
usprotivile bilo kakvom genetskom preuređivanju ljudskog tijela.
Tvrdili su da se to protivi zakonima Alaha..."
"Tko je Alah?" prekinu ga Jan.
"Još jedan vrlo muževan bog. Ne bi ti se sviđao. Dakle, osim
islamskih zemalja genetskom su se modeliranju protivili i
zapadnjački fundamentalisti — katolici i protestanti. Ne, nemoj me
pitati tko su oni, predugo bih ti morao objašnjavati. Ali vjeruj mi da
je čitava ta rasprava postala prilično krvava.
"Kad su Ujedinjeni Narodi donijeli zakon o dvjesto plus pet
godina života, svaki stanovnik Zemlje stekao je pravo podvrgnuti se
genetičkoj preobrazbi koja mu je produžila život. Možeš zamisliti
kakve je to posljedice imalo — ljudi koji su živjeli u zemljama gdje
je produžavanje života bilo zabranjeno zbog religijskih razloga selili
su se u zemlje gdje je ono bilo dozvoljeno. Izbio je pravi pakao, a
kad se prašina napokon slegla, svi su se zemljovidi svijeta morali
ponovno crtati. Većina velikih država, a medu njima i Sjedinjene
75
Američke Države te Ruski Savez, raspale su se na autonomne
državice, od kojih je jedna bila i Minerva."
"Ti to zaista pričaš uvjerljivo," zaključila je Jan.
"Uvjerljivo je jer je točno," nastavi Milo. "Bez obzira na sve
vaše mitove, Minerva je nastala zahvaljujući genetskom inženjerstvu.
Njeni se stanovnici nisu zadovoljili modelom Primarnog Standarda,
već su uveli sve moguće genetske promjene koje se nisu protivile
međunaronim zakonima. Nekoć davno prvi su feministi s gađenjem
odbijali tvrdnje da su psihološke razlike između muškaraca i žena
genetske prirode. Ta je zamisao sadržala previše 'biološke
determinacije', a u to vrijeme takvi su pojmovi bili politički
neprihvatljivi.
"Međutim, krajem dvadesetog stoljeća istraživanja su
pokazala da zaista postoje vrlo velike genetski uvjetovane razlike u
načinu djelovanje muškog i ženskog mozga. Nekoliko desetljeća
kasnije, kad je osnovana Minerva, feministi su to otkriće iskoristili
najbolje što su mogli."
Jan je zatresla glavom. "Oprosti, ali ništa ne razumijem.
Većina riječi koje upotrebljavaš potpuno mi je nepoznata. Tko su, na
primjer, ti feministi koje stalno spominješ?"
Na njeno nezadovoljstvo, Milo je to pitanje očito smatrao
jako smiješnim. Zabacio je glavu unazad i tako se glasno nasmijao da
je izazvao ljutite povike u susjednim kabinama.
Nakraju reče, "Ostavit ćemo to za budućnost. Tvoje ću
zakašnjelo obrazovanje nastaviti drugom prilikom, a sada moramo
raspraviti nešto drugo. Cijenu zaštite i pomoći koju ti pružam."
"Cijenu?" zbunjeno je upitala.
"Da, cijenu, mala moja amazonko. Već sam ti rekao da ćemo
sklopiti pogodbu. U zamjenu za moju pomoć ti ćeš pomoći meni. Dat
ćeš mi nešto što meni treba."
"Ali ja ti nemam što dati."
"Naprotiv. Imaš sebe," rekao je Milo i nasmijao joj se na isti
način kako se danas već nasmijao Buncheru.

76
 10
"Znači li to da ćeš mi dalje pomagati samo ako pristanem
spavati s tobom?" ljutito upita Jan. Bila je zaprepaštena i uvijedena.
Nakon prividnog razumijevanja koje je Milo pokazivao pomalo mu
je počela vjerovati.
On slegnu ramenima. "Moraš biti realna, Jan. Ne možeš
dobiti nešto za ništa. Posebno ne ovdje gore. Priznajem da mi te je
žao, ali ja jednostavno nisam altruist. K tome te smatram vrlo
privlačnom i šarmantnom, te osjećam da bi mi, unatoč groznom
neznanju, mogla postati poticajnim partnerom. Iskreno govoreći,
treba mi žena. Ali u tom sam pogledu vrlo izbirljiv, a vjerojatno si i
sama primijetila da žene u ovom lebdećem bestiariju ne izgledaju baš
poželjno." Uzdahnuo je i nastavio, "U posljednje tri godine, otkako
sam zarobljen, imao sam samo nekoliko nezadovoljavajućih
sparivanja. Treba mi nešto više, a vjerujem da mi ti to možeš
pružiti."
Povukla se unazad na krevetu. "Namjeravaš spavati sa mnom
iako ja to ne želim," optužila ga je.
"Tako rečeno to zvuči prilično bezobzirno, ali, da..."
"To je silovanje."
"Ne, nikako," pobunio se. "Ne namjeravam te silom natjerati
da vodiš sa mnom ljubav. To neće biti silovanje."
"Kako ti to onda zoveš? Rekao si da ćeš me prepustiti onim
životinjama ako ti ne dozvolim da se zadovoljiš na meni. Što se mene
tiče, to je silovanje."
Milo je hladno pogleda. "Uvjeravam te da je za mene vođenje
ljubavi puno više od pukog zadovoljavanja, djevojko. I ponovno
ističem da te neću uzeti silom."
"To što nećeš primijeniti fizičku silu nimalo ne mijenja na
stvari. To je ipak silovanje."
Pogladivši rukom ćelavu glavu Milo reče, "Razmišljaj o tome
kao o poslovnom prijedlogu. Morat ćeš učiniti nešto što ne želiš da bi
dobila nešto što trebaš."

77
 "Shvaćam. Ja ću tebi dopustiti da me siluješ, a ti ćeš meni
dopustiti da živim. To zoveš poslovnim prijedlogom?"
Izraz lica mu je postajao sve oštriji. "Ne, neću te silovati i da,
prodaja tijela jest posao. Naziva se prostitucijom i jedan je od
najstarijih zanata. Žene i muškarci oduvijek su prodavali svoje tijelo
za novac ili za hranu."
"Ako netko ne želi spavati s nekim, ali je prisiljen to učiniti
da bi preživio, tada je to silovanje," nije odustajala Jan.
"Ne, pretjeruješ," reče Milo. "Ako žena želi ugodnije živjeti i
zbog toga pristaje spavati s čovjekom koji je ne privlači, ali joj može
pružiti ono što njoj treba, tada to nije silovanje, zar ne?"
Jan se namrštila. "Možda i nije, ali ja govorim o
preživljavanju, a to nije isto što i poboljšavanje životnih uvijeta.
Žena koja mora prodavati tijelo da bi preživjela je žrtva muškarca
koji iskorištava njen težak položaj, bez obzira na to koliko joj on
novaca ili hrane daje. To je silovanje."
"Mislim da nije..."
"U ovom slučaju govorimo o pitanju opstanka," prekinula ga
je Jan nastojeći iskoristiti svoju prednost. "Seks ili smrt. Drugim
rječima, silovanje."
Milo je zurio u nju. "Dosta je bilo minervanske dogme," reče
razdraženo. "Naš je problem semantičke prirode i dalje je
raspravljanje uzaludno. Reći ću ti moje uvjete. Dajem ti točno tjedan
dana da odlučiš hoćeš li ili nećeš prihvatiti moju ponudu. Ako je
prihvatiš, predat ćeš mi se svojevoljno bez ikakvih primjedbi o
silovanju i drugim minervanskim glupostima. Ako je odbiješ, nakon
isteka roka od sedam dana izgubiti ćeš moju zaštitu i morat ćeš se
sama brinuti za sebe. Vjerojatno znaš što to znači. Prihvaćaš li
uvjete?"
Jan je neko vrijeme šutjela, a tada upita: "Daješ mi tjedan
dana da odlučim?"
"Da, to ti obećajem."
"Dobro. Reći ću ti za tjedan dana." Naslonila se na klimavu
pregradu i prekrižila ruke. Činilo joj se da se Milo opustio. "Dobro,"
rekao je uz smiješak. Jan mu nije uzvratila osmijeh.
Donijela je odluku i to joj je donosilo olakšanje. Prije isteka
78
tjedna pronaći će mjesto gdje može izazvati najveće oštećenje,
aktivirati bombu i uništiti Nebeskog Gospodara.
Nakon što je Jan prividno prihvatila njegovu ucjenu, Milo je
ponovno postao pun razumijevanja i barem naizgled šarmantan.
Ponudio joj je još jedan kolačić, govoreći da će nakon počinka
pronaći nešto bolje za jelo. Skinuo je prostirku s prutenog kreveta i
položio je na pod. "Možeš ovdje spavati. Bit će ti udobnije nego na
krevetu," rekao je.
Zahvalila mu je i protegla se na tankoj prostirci. Bila je
iscrpljena, ali joj se nije spavalo. Pomisao o spavanju ju je zapravo
plašila. Bojala se onoga što bi mogla sanjati.
Milo je stajao nad njom, gledajući je. "Možeš skinuti odjeću
ako želiš. Ja te neću uznemiravati. Dao sam ti riječ."
"Ne, dobro mi je ovako."
Milo slegnu ramenima i otkopča zatvarač na svom širokom
kombinezonu. Dok se svlačio Jan je nakratko promotrila njegovo
tijelo prije nego se okrenula na stranu i sklopila oči. Imao je
prosječno tijelo, kao većina muškaraca. Bez ijedne dlake, doduše, ali
i minervanski su muškarci po tijelu imali vrlo malo dlaka. Spolovilo
mu je također izgledalo normalno, ali donoseći taj zaključak Jan je
imala na umu da se njeno poznavanje muških spolnih organa temelji
na jednom iskustvu sa Simonom. Jedina neobična stvar na Milu bila
je da uopće nije izledao snažan. Pogotovo ne dovoljno snažan za ono
što je učinio Buncheru.
Začula je škripu kreveta kad je Milo legao. Kroz tanke zidove
jasno je čula šapat iz drugih kabina. Negdje iz daljine dopiralo je
jecanje neke žene. Pitala se hoće li se svjetla ikada ugasiti. Vidjela je
njihov sjaj čak i kroz sklopljene vjeđe.
Svjetlost je odjednom postala crvena. Vidjela je titrave
plamene u kojima je izgarala Minerva. Čula je krikove,
praskanje bombi, ponovno je gledala Helen kako besciljno
tumara kroz ruševine stežući ruku koja je završavala krvavim
batrljkom.
Jan otvori oči. Kao što se bojala, događaji proteklih dana
čekali su prikriveni u njenoj glavi i pretakali se u noćne more. Čak i
prije nego je zaspala slike su počele navirati. Ako zaspi morat će sve
79
ponovno proživjeti. Ali već je jako pospana. Neće još dugo izdržati
budna unatoč neugodnom svrbežu zbog one bijele tekućine. Protiv
njene volje oči su joj se ponovno sklopile.
Odakle dolaze ti krikovi? Visok i prodoran zvuk parao je
živce. Jan se osvrnula uokolo, ali dim joj je zaklanjao vidik.
Vrištanje se nastavilo i postajalo je sve glasnije. Tada kroz dim
ugleda Marthu koja je trčala prema njoj. Čimpanzino krzno je gorilo.
Kako joj se približavala, Jan je sve jasnije čula pucketanje gorućeg
mesa. "Ne!" uzviknu Jan kad je Martha u paničnom strahu skočila na
nju. Počela je i sama vrištati dok su je čimpanzine jake ruke očajno
stezale...
Jan je vrištala i vrištala nastojeći se osloboditi tih ruku, ali
bile su prejake.
"Tiše, amazonko," začula je šapat. "Smiri se, to je samo san.
Sve je u redu."
Osjećaj plamenova po njenom tijelu je polako oslabio, ali
snažne ruke su je i dalje držale. Shvatila je gdje je; u Milovoj kabini,
ali sada je u njoj bio mrak. Prestala je vrištali.
"Isuse Kriste, ušutkaj već jednom tu svoju kurvu!" povikao je
čovjek u susjednoj kabini.
"Je li ti bolje?" blago upita Milo.
"Ne... ne znam... Što je to sa mnom?"
Čitavo tijelo joj se treslo, a udovi su joj se svijali kao da ima
grčeve. Ispunjavao ju je neopisivi užas, činilo joj se kao da pada
preko ruba beskrajnog ponora.
"To je samo zakašnjela reakcija na sve što si proživjela,"
rekao je Milo čvrsto je držeći. Jan se privila uz njega.
Osjećala je da se mora za nešto uhvatitijer će je inače njen
užas bespovratno odvući.
"Opusti se," šaptao je. "Diši duboko i polako. Jedan... dva...
jedan... dva..."
Polako su strašna sjećanja izblijedila i drhtanje tijela se
smirilo. Milo ju je pustio. Bila je iscrpljena i loše se osjećala. Kroz
polumrak je pogledom pratila Mila dok se okretao prema svom
kovčegu i vadio iz njega mali paketić i mješinicu s vodom. Klečeći
kraj nje na podu rekao joj je da pruži ruku. Stavio joj je malu tabletu
80
na dlan i rekao: "Popij to, osjećat ćeš se bolje."
"Što je to?" sumnjičavo je upitala.
"Eto, opet si postala dobra stara Jan. Ali ne moraš se ništa
brinuti. To je samo sintetski hormon koji će potaknuti tvoj mozak na
proizvodnju encefalina. To će te smiriti i moći ćeš mirno spavati.
Uzmi je prije nego se predomislim. Takve su stvari u posljednje
vrijeme rijetke kao kokošji zubi."
Namrštila se. "Ali sve kokoši imaju zube..."
"Zaboravi. Zastarjeli izraz. Uzmi tabletu."
Nevoljko je stavila tabletu u usta. Milo joj je pružio
mješinicu, te ona popi nekoliko gutljaja vode. "Ne osjećam se nimalo
bolje," reče dok mu je vraćala mješinicu.
"Osjećat ćeš se." Spremio je paketić i mješinicu ponovno u
kovčeg. I dalje klečeći ponovno se okrenuo prema Jan. "Jan," tiho je
pozove. "Kakva je ono stvarčica u tvome džepu?"
"Što?" upita. Isprva nije razumjela o čemu on to govori. Tada
se sjeti bombe i srce joj poče brže kucati. "Pa... to je... to... ne
znam..." neuvjerljivo je odgovorila.
"Ne znaš što imaš u džepu?" iznenadio se Milo. Nagnuo se i
posegnuo u njen džep. Jan ga nije ni pokušala spriječiti da uzme
bombu. Mirno ga je gledala kako je pregledava u polumraku. "Teška
je," reče Milo. "No, amazonko, što je to što nisi ni znala da imaš?"
Oh, Velika Majko, razmišljala je Jan, kad bi barem okrenuo
vrh...
"Vrati mi to," zahtijevala je pružajući ruku. "Tek onda ću ti
reći."
Nakon dugog oklijevanja Milo joj vrati mali valjkasti
predmet. "Dakle?" inzistirao je.
Nešto se s njom događalo. Zaključila je da je tableta
vjerojatno počela djelovati. Počela se osjećati... čudesno. Sve brige i
strahovi — čak i tuga — nestajali su kao ožiljci s izliječene rane.
Bila je euforična i ugodno opuštena.
"Jan, reci mi što je to," poticao ju je Milo.
Zašto mu ne bih rekla istinu, pitala se. Je li to uopće važno? U
posljednjem se trenutku predomislila i odgovorila. "To je sveta stvar.
Jako sveta. Samo sam to ponijela iz Minerve. Dala mi ju je majka."
81
 "Tvoja majka?"
"Moja je majka bila Glavarica. Bila je jako utjecajna. Oni
Aristosi to ne znaju... nemoj im reći... nećeš im reći, zar ne?"
Ponovno je legla na prostirku i naslonila se na lakat. Već je
bila jako pospana. Predivno pospana.
"Neću im reći," prošapta Milo. "Ali što je to?"
"Umorna sam," pospano promrmlja. "Hoću spavati."
"Još samo malo, amazonko. Prvo mi reci što je to."
"Jako je sveto."
"To si već rekla. Želim znati zašto je sveto."
"To je štap autoriteta. Jedan od nekoliko što ih je Velika
Majka dala našim precima." Osjećaj krivnje koji je osjetila govoreći
takvo svetogrđe bio je zanemariv. "Obećala sam majci da ću ga
dobro čuvati. Da ću ga štititi vlastitim životom."
"Razumijem," prošapće Milo. "Kako si ga uspjela sačuvati do
sada?"
"Sakrila sam ga." Trudila se držati oči otvorene. Činilo joj se
da tone u duboki, mekani krevet. Osjećala se kao da je ponovno
dijete.
"Ako kako? Tvoju su odjeću sigurno uništili."
Nasmijala se. "Sakrila sam ga u sebi..."
"Oh," Milo je kimnuo s razumijevanjem. "Naravno."
"Idem spavati," reče Jan spuštajući glavu na prostirku. Za
nekoliko sekundi već je spavala.
Milo je ostao kraj nje i promatrao je. Kad je bio siguran da je
zaspala, nagnuo se nad nju i ponovno izvadio valjkasti predmet iz
džepa. Neko ga je vrijeme razgledavao, a tada ga je ponovno
spremio. Ustao je i pošao prema krevetu. Liježući se usredotočio na
stišavanje seksualne želje koju je djevojka pobudila u njemu. Kad je
napokon zaspao, po prvi je puta nakon više desetljeća sanjao
Mirandu.
Ugodan osjećaj bezbrižnosti još uvijek je bio prisutan kad se
Jan probudila, ali nije više bio onako intenzivan. Sjela je. Milo je već
bio budan. Sjedio je odjeven na rubu kreveta i gledao u nju. "Osjećaš
li se bolje?" upita je.
"Da," potvrdila je. "Hvala ti." Pogledala je uokolo. Svjetla su
82
ponovno bila upaljena. Tada se prisjetila događaja protekle večeri i
prestrašeno opipala džep. Bomba je bila na mjestu.
"Ne brini," reče Milo. "Nisam ti ukrao tvoje dragocjeno
nasljedstvo."
Lice joj se zarumenilo. "Kakva je ono bila tableta?" skrenula
je razgovor na drugu temu. "Neka droga iz vremena Stare Znanosti?"
"Jest proizvod Stare Znanosti, ali nije droga u onom smislu
kojeg ti poznaješ," odgovorio joj je. "Kao što sam ti sinoć pokušao
objasniti, tvar zbog koje se osjećaš bolje proizvodi sam tvoj mozak.
Tableta samo potiče mozak da proizvodi veću količinu te tvari."
Jan se namrštila trudeći se shvatiti značenje tih riječi. Kao i
mnogo puta ranije nije bila sigurna da li joj Milo namjerno laže ili
govori istinu — ili ono što misli da je istina. "Tvrdiš da je one
prekrasne osjećaje sinoć izazvala tvar u mome mozgu?" provjeravala
je. "Zašto se onda nikad prije nisam tako osjećala?"
Lagano je uzdahnuo. "Nisi to mogla doživjeti u ovakvoj mjeri
jer ti mozak još nikada nije istovremeno oslobodio tako veliku
količinu encefalina u živčani sustav."
Jan je i dalje bila sumnjičava. Milo nastavi, "Znaš što je
morfij, zar ne?"
"Znam. Dobiva se iz maka. To je dar Velike Majke. Ublažava
bol..."
"Nekoć davno znanstvenici su otkrili da ljudski središnji
živčani sustav posjeduje vlastitu verziju morfija, što objašnjava
činjenicu da ljudi mogu pretrpjeti teške ozljede bez da osjete bol —
barem privremeno.
"Daljim istraživanjima biokemijskih funkcija mozga
pronalazili su sve više tvari analognih ne samo narkoticima i
anesteticima, već i najrazličitijim sredstvima za poboljšavanje
raspoloženja. Postalo je očito da je ljudska misao pod utjecajem
pravog kemijskog koktela. Prepoznavanje svake pojedine tvari i
određivanje njihove točne funkcije potrajalo je još godinama, a za to
su vrijeme otkrivene još mnoge zanimljivosti o ljudskoj prirodi.
Jedna od njih ticala se depresije. Znaš li što je depresija?"
"Da, naravno. To je kad si tužan i osjećaš se jadno."
"Osjećaš li se često tako?"
83
 "Pa ne baš često, ali povremeno da. Češće u zadnje
vrijeme..."
Nasmiješio se s razumijevanjem. "Ali ne ovog trenutka, zar
ne? Iako ti je sadašnja situacija prilično loša, osjećaš se opušteno i
ugodno."
Priznala je da je to točno.
"To je zbog produženog djelovanja hormona kojeg sam ti
dao. Već zahvaljujući genetskoj modifikaciji kojoj su se podvrgnuli
tvoji preci ti ne možeš osjetiti depresiju u onom obliku u kojem su joj
bili podložni ljudi prije Primarnog Standarda. Prije genetske ere
mnogi su bili skloni stanju poznatom kao manična depresija. Takvo
se stanje smatralo bolešću, odnosno posljedicom psihološkog ili
fiziološkog poremećaja. Manična depresija je proglašena
'nenormalnim' stanjem, jer je vladalo vjerovanje da je normalno
stanje ljudske svijesti neka vrsta emocionalne ravnoteže s urođenom
sklonošću prema osjećaju ugode i neodređenom optimizmu."
"Ali to jest normalno, nije li?" zanimalo ju je.
"U tome i jest stvar," nastavi Milo. "Znanstvenici su otkrili da
je Priroda predvidjela da ljudsko biće bude neprestano pod utjecajem
najrazličitijih 'droga' da bi se moglo suočavati sa životom. Kod
normalnih ljudi je to tako. 'Nenormalne' osobe, podložne maničnoj
depresiji ili drugim kroničnim mentalnim teškoćama, su zaista imale
poremećaj u radu mozga, ali taj se poremećaj sastojao u tome da im
mozak nije proizvodio dovoljno neurotransmitera da bi svijet
doživljavali na uljepšan i pomalo iskrivljen način kao svi 'normalni'
ljudi. Osobe s takvim poremećajem su zapravo svijet doživljavale na
objektivniji način, odnosno vidjeli su ga onakvim kakav on zapravo
jest..."
Jan zatrese glavom. "Zaista pričaš svakakve gluposti."
"Prvo objavljivanje te teorije izazvalo je upravo ovakvu
reakciju — mnogi su tvrdili da je to glupost. U ljudskoj je prirodi da
svoje opažanje stvarnosti smatra objektivnim. Ali tužna je istina da je
naše opažanje, razmišljanje, pa i osjećanje, pod utjecajem genetskog
programa koji upravlja proizvodnjom hormona, a hormoni pak
upravljaju kemijskim zbivanjima u našem mozgu. Čak je i naša
percepcija vremena proizvod takvih procesa. Ljudski koncept
84
vremena je biološki inducirana iluzija. Ne postoji takvo nešto kao što
je linearno vrijeme; umjesto toga vrijeme je..."
Prestade govoriti i pogleda u Jan. "Oprosti," reče. "Moje
zadovoljstvo što ponovno mogu nekome pričati me potpuno zanijelo.
Stalno zaboravljam da si unatoč urođenoj inteligenciji još uvijek
divljak kao i svi ostali ovdje."
"Ja nisam divljak!" pobunila se.
"Ne? Znači li to da razumiješ ovo što sam ti ispričao?"
podrugljivo ju je pitao.
"Pa, ne baš," priznala je. "Ali znam da griješiš po pitanju
uma. Dio je minervanskog vjerovanja da je um odvojen od tijela.
Vlasništvo je Velike Majke, pa ga nakon naše smrti ona uzima k
sebi. Tada on ostaje u raju kao dio nje, ili ga, ako mu treba još
duhovnog pročišćavanja, Majka šalje ponovno na Zemlju da ovdje
proživi još jedan život."
"Toliko o minervanskoj teologiji," nasmijao se Milo. "Nebo i
Zemlja svedeni na divovsku čistionicu."
Njegove su je riječi razljutile. "To ima više smisla nego sve
gluposti koje si ti napričao."
"Jadna moja mala amazonko, i ti si proizvod tih takozvanih
gluposti. O tome su se pobrinuli minervanski genženjeri. Tvoji su
preci modificirani mimo odredbi u Pravilniku o Primarnom
Standardu. Fizički i mentalno se razlikuješ ne samo od žena iz
predgenetsog doba, već i od svih žena na ovom brodu. Zahvaljujući
genetskom upravljanju ravnotežom hormona minervanske su žene
postale fizički veće i emocionalno muževnije. Istovremeno su
muškarci doživjeli još veće promjene. Postali su manji, neagresivni,
mirni — ukratko, s feminističkog gledišta idealni muškarci."
"Nezamislivo je da bi ijedan Minervanin ikada primijenio
genetsko inženjerstvo, ali istina je, priznajem, da su naši muškarci
promijenjeni," rekla je Jan.
"Kako? Čarolijom?"
"Velika Majka ih je promijenila. Nakon Genetskih Ratova
skupina muškaraca došla je u Minervu i zamolila za oprost. Isto tako
tražili su i kaznu. Glavarica je tražila savjet od Velike Majke, a tada
se Velika Majka obratila muškarcima i rekla im da će promijeniti
85
svakoga od njih koji iskreno moli za oprost, te da će promijeniti i
njihove sinove, kao i sinove njihovih sinova, i tako dalje..."
"Kao što rekoh, čarolijom." Milo je ustao i protegnuo se. "Ali
neka ti bude. Barem si priznala da minervanski muškarci nisu baš
normalni. Možda su bolji, ali nisu normalni. Veliki problem tvojih
ranih Minervana bio je u tome da izvan Minerve njihova ideja nije
bila prihvaćena. Muškarci koji su podržavali minervanski ideal
feminističke države spremno su pristali na modifikaciju, ali većina
svjetskog muškog stanovništva nije pokazala nikakvu namjeru
slijediti njihov primjer.
"Mijenjanjem čovječjeg mozga do to mjere da se sve
nepoželjne muške osobine ublaže ili potpuno uklone istovremeno se
drastično promijenila i seksualnost, jer kod muškaraca isti hormoni
određuju seksualnost i ponašanje. Iako su fizički ostali muškarci,
promijenjeni Minervani imaju u odnosu na prosječnog
nepromijenjenog muškarca izvanredno slabi spolni nagon. Zbog toga
su u vanjskom svijetu postali poznati kao 'eunusi'."
"Oni nisu eunusi," brzo ga je prekinula Jan.
Milo je podignuo obrve. "Govoriš li to iz vlastitog iskustva?"
Osjetila je da joj se lice zarumenilo. "To te se ne tiče."
"Naprotiv, mala amazonko. Sada me se tiče sve što ima
ikakve veze s tobom. Ali nije važno. Više me zanima što ti općenito
misliš o minervanskim muškarcima."
Slegnula je ramenima. "Sviđali su mi se. Oca sam voljela."
"Jednako kao što si voljela majku?"
"Ne..."
"Po čemu su se minervanski muškarci najviše razlikovali od
žena? Ne mislim na očite fizičke razlike, nego po naravi."
Jan se namrštila. "Pa, pretpostavljam da su bili manje... manje
komplicirani nego sve žene koje sam poznavala. Njihov pogled na
svijet je bio pomalo dosadan — uvijek su bili zadovoljni, veseli,
tihi..."
Milo se pobjedonosno nasmijao. "Eto, to dokazuje moju
teoriju. Sjeti se što sam ti govorio o manipulaciji stanjima svijesti.
Vaši su genženjeri povisili kod muškaraca količinu onih prirodnih
tvari u mozgu koje nas čine sretnima, te zbog toga oni jednostavno
86
ne mogu biti nezadovoljni s bilo čime što im se događa. Niste im baš
doslovno odsjekli muda, ali ste ih kastrirali na nešto profinjeniji
način."
"Sve što znam jest da bih radije bila s bilo kojim
minervanskim muškarcem nego s tobom."
Milo se smješkao. "Zar ti nisam poticajno društvo?"
"Nikada u povijesti Minerve nije se dogodilo da je
minervanski muškarac silovao ženu."
"Jesam li ti ja prijetio silovanjem?"
"Jesi," odgovorila je hladnim glasom.
Njegov se smiješak pretvorio u grimasu. "Oh, ne, ne opet."
Pokazao joj je da ustane. "Dođi. Idemo potražiti nešto za jelo. Za
manje od sata morat ćemo otići gore na posao."
"Što ćemo raditi? Čula sam od nadzornika da ću biti
staklarski hodač. Što to znači?"
"Reći ću ti nakon jela. Ne želim ti pokvariti apetit."

11
"Ne gledaj dolje ako te to uznemirava," reče Milo. "Ne mogu
si pomoći," slabašno odgovori Jan dok se svom snagom držala za
rukohvat. Osjećala se gotovo jednako loše kao protekle noći kad je u
prutenom kavezu visila pod Lordom Panglothom. Zajedno s
nekolicinom drugih robova stajala je u prenatrpanoj staklenoj kabini
koja se polako podizala kroz golemu šupljinu čije su se stijenke
ugibale. Nije se mogla otrgnuti osjećaju da se nalazi u želucu neke
divovske životinje.
Pogled na dvije uske crne vrpce na kojima su visili staklena
kabina i njen živi teret samo je pojačavao vrtoglavicu. Jan nikako
nije mogla shvatiti zašto vrpce ne puknu pod tom težinom, a Milova
kratka i zbunjujuća objašnjenja o izuzetno otpornom materijalu koji
se proizvodi daleko u svemiru nisu je nimalo umirila.
"Opusti se i uživaj u pogledu," veselo reče Milo. "Moraš
priznati da prizor nije loš. Svakodnevno ga viđam već tri godine, ali
svaki put me ponovno zadivi."
87
 Jan se prisilila da pogleda uokolo. Tijelom joj prođoše trnci,
Veliki debeli zidovi su se polako pomicali kao da su živi. "Ne
razumijem. Ništa ih ne drži u zraku. Zašto se ne uruše na nas?"
"To sam ti već objasnio," reče Milo. "Okruženi smo
milijunima i milijunima kubičnih metara plina. Helija. Ne možeš ga
vidjeti jer je nevidljiv kao i zrak. Ova plinska komora, zajedno sa
svima ostalima, omogućava Lordu Panglothu letenje. Zamisli da se
nalazimo u divojskoj verziji balona."
"Čega?" zbunjeno upita Jan.
"Oh, da. Zaboravio sam. Niste imali balone. Čak su i zmajevi
bili zabranjeni. Prvi zakon Nebeskih Gospodara..." Počešao se po
bradi. "Dobro, nema veze. Zamisli da se nalazimo u divovskom
mjehuru sapunice. Nadam se da znaš što je to."
Jan ga prezrivo pogleda. "Naravno da znam. Ali ovo uopće ne
izgleda kao mjehur sapunice. Oni su okrugli."
"I ovo bi bilo okruglo da je potpuno ispunjeno plinom. Ali
nije, jer kad se Lord Pangloth podigne na veću visinu, tlak okolnog
zraka pada, pa se plin u komorama širi. Kad bi se na maloj visini
plinska komora u potpunosti ispunila helijem, na većoj bi je visini
plin jednostavno rastrgnuo. Razumiješ li to?"
"Mislim da razumijem."
Milo se pokroviteljski nasmijao i pružio ruku da joj promrsi
kosu, ali Jan se izmakla. Jedan od robova se počeo smijati, ali je brzo
utihnuo kad se Milo okrenuo prema njemu.
Jan se obrati Milu, "Dao si mi tjedan dana da donesem
odluku, sjećaš se? Obećao si da ćeš me u međuvremenu ostaviti na
miru."
"Samo ti pokušavam biti prijatelj, to je sve," uvrijeđeno
odgovori Milo.
"Baš si mi neki prijatelj."
Stigli su gotovo do vrha plinske komore. Na samom vrhu
nalazila se iskrenuta staklena kupola na kojoj se otvorio uski prolaz.
Staklena se kabina i dalje uzdizala na svojim nevjerojatno tankim
kablovima te je uskoro prošla kroz prolaz. Kupola se potom
zatvorila, a iznad nje se na samoj stijenci komore pojavio otvor.
"Ovo je pretkomora," objasni joj Milo. "Sprečava istjecanje zraka iz
88
glavne komore."
Napokon su se zaustavili u loše osvjetljenoj prostoriji iznad
plinske komore. Klizna se vrata otvoriše. "Van!" naredio je Benny, te
robovi počeše izlaziti. Jan se u čudu osvrtala uokolo. Činilo se da se
sivi, sjenoviti prostor između poda i stropa proteže u beskraj.
Labirint stupova i tankih greda spajao je dvije površine.
"Nalazimo se između unutrašnje i vanjske oplate," prošapće
Milo.
"Tišina!" poviče Benny. "Uzmite opremu i penjite se gore,
staklarski hodači!" Prišao je Jan. "Amazonko, možeš uzeti Milroyevu
opremu. Njemu ona više neće trebati."
Neki su se robovi glasno nasmijali i krenuli prema nizu
drvenih ormarića. Milo je poveo Jan prema jednom od njih i pokazao
joj kako da ga otvori.
"Što se dogodilo Milroyu?" pitala je čudeći se neobičnoj
opremi što je lažala u ormariću.
"Nije pazio," odgovori joj Milo. Izvukao je vatiranu jaknu iz
ormarića i pružio je prema Jan. "Obuci ovo, trebat će ti. Gore zna biti
jako hladno."
Bila joj je prevelika, ali Jan je bila zadovoljna. Već je i ovdje
na ovom čudnom mjestu bilo mnogo hladnije nego dolje u
prostorijama za robove. Milo je već izvlačio druge predmete iz
ormarića. "Navuci ovo preko jakne," uputio ju je pružajući joj radno
odijelo od kože. Dopustila mu je da joj pomogne zakopčavati brojne
gumbe, nastojeći zanemariti dodire njegovih ruku. Pitala se čemu
služe metalne omče na odijelu. Slijedeće što je obukla bile su čizme s
debelim potplatom od neke neobične gumene tvari, te par kožnatih
rukavica. I čizme i rukavice bile su prilično iznošene i neugodno su
zaudarale. Milo joj je pružio veliko klupko konopa s metalnim
kopčama na oba kraja. Pokazao joj je kako da ga prebaci preko
ramena i učvrsti uz pomoć metalnih omči na odijelu. Na kraju joj je
pružio štap sa snopom krpenih vrpci na jednom kraju.
Iznenađeno je zurila u štap. To je za čišćenje, pomislila je u
nevjerici. Što ovi očekuju od nas — da čistimo vanjsku površinu
Nebeskog Gospodara? Sama je ideja bila smiješna. Oplatu sigurno
čiste kiše i vjetrovi.
89
 "Krenite, lijene ništarije!" grmio je Benny prilazeći im. "Tko
posljednji stigne gore osjetit će moć mojega štapa!"
Jan je zadrhtala prisjećajući se neizdržive boli koju je izazvao
dodir toga štapa. Očajno je pogledala prema Milu koji otišao do
ormarića na kraju reda i užurbano vadio iz njega opremu. Potrčala je
prema njemu. "Gdje moramo ići?" upita.
Pokazao je glavom prema stropu. Podigavši pogled Jan
ugleda dugačke ljestve koje su se protezale prema stropu.
Drugi su robovi već krenuli prema njima. Benny je upravo
povlačio polugu na dnu ljestava. U vanjskoj se oplati otvorio prolaz i
Jan kroz njega ugleda jarko sunčevo svjetlo te osjeti navalu hladnoga
zraka. Prišla je ljestvama trudeći se da ne ostane posljednja, ali svaki
put kad se pokušala popeti, put joj je zapriječio neki od robova.
Počela ju je obuzimati panika. Sve je bilo bolje nego ponovno se
izložiti dodiru onog čarobnog štapa.
Ali i dalje je nemoćno stajala kraj ljestvi sve dok se nije
popeo i posljednji rob. Prestrašeno se okrenula prema Bennyju, a
tada vidje se iza nje stoji Milo i čeka da se ona popne. S olakšanjem
se počela uspinjati. Milo ju je slijedio. Preko ramena je vidjela da ga
Benny mrko gledao, ali ne pokazuje namjeru dotaknuti ga štapom.
Pitala se je li se Milo svjesno izložio riziku da bi je zaštitio,
ili je znao da ih Benny samo pokušava zastrašiti? U tom je trenutku
provirila kroz otvor na oplati i sve su njene misli nestale. Prizor ju je
toliko zapanjio da je zastala na ljestvama, a tada osjeti da je netko
gura i začuje Milov glas: "Kreni, amazonko. Imat ćeš dosta vremena
za uživanje u pogledu. Previše vremena..."
Polako je prešla ostatak uspona i zaustavila se kraj grotla
boreći se s jakim naletima vjetra koji su šibali po brodskoj površini.
Zračni brod. Neprestalno je samoj sebi ponavljala da stoji na vrhu
goleme letjelice. Brodski je trup bio beskrajan te se Jan činilo da ju je
netko čarolijom preselio na neki drugi svijet. Okretala se tražeći
zemlju, ali u svim se smjerovima protezala samo zaobljena, pusta
paluba Nebeskog Gospodara.
Uz osjećaj beznačajnosti i ranjivosti prišla je rukohvatu koji
je okruživao grotlo i čvrsto se primila. Drugi su robovi bili svjesni
onoga što je proživljavala, te su se smijali i šalili nadglasavajući
90
zviždanje vjetra. "Lijep prizor, zar ne?" reče Milo dok joj je prilazio.
"Znam kako se osjećaš. I ja sam se jednako osjećao kad sam prvi
puta došao ovamo. Ali naviknut ćeš se."
Jan mu nije vjerovala ni riječi. Nije mogla zamisliti da se on
ikada u životu osjećao ovako kao ona sada, niti je mogla zamisliti da
će se ikada priviknuti na to da poput buhe gmiže ovim divovskim,
sjajnim leđima. Oplata se sastojala od bezbrojnih tijesno povezanih
šesterokutnih pločica od tamnosivog stakla. Sjetila se da je mnogo
puta promatrala Nebeskog Gospodara sa zemlje i čudila se zašto mu
je gornja polovica prekrivena ribljim krljuštima. Pitala je Mila što je
to.
"Skupljači sunca. Tako ih barem zovu Nebeski Ljudi. U
stvari su to..."
Prekinuo ga je Benny vičući im da krenu. Robovi su krenuli
uskom stazom ograđenom niskim rukohvatima koja se sredinom
broda protezala sve do golemom repnog krila. Jan je nagađala da su
od repnog krila udaljeni barem petsto metara, ali u ovom pustom
krajoliku nije mogla točno procijeniti udaljenost.
Držala se za rukohvate dok je zajedno s Milom slijedila ostale
robove. Benny je hodao na kraju kolone i zadovoljno fućkao.
"Skupljači sunca su nekoć bili poznati kao solarne ćelije,"
nastavio je Milo. "Oni upijaju sunčevu energiju i pretvaraju je u
električnu. Na taj se način Nebeski Gospodar opskrbljuje električnom
energijom potrebnom za pokretanje motora, rasvjetu, grijanje i
slično. Kad jednom otkažu, Nebeski će Ljudi biti, kako smo nekoć
govorili, do grla u -"
"Otkažu? Kako to misliš?" pitala je.
Pokazao je prema staklenim pločicama. "Sve su to plodovi
Stare Znanosti. Ne mogu ih proizvesti čak ni članovi inženjerskog
ceha, a to su još jedina stvorenja na ovoj divovskoj plinskoj vreći
koja su barem donekle zadržala sličnost s inteligentnim ljudima.
Solarne ćelije sadrže genetski proizvedenu tvar sličnu biljnom
klorofilu. Vrlo je djelotvorna i teoretski bi trebala vječno raditi, ali ja
se u to ne bih kladio. Nebeski Gospodari već stotinama godina Imaju
nebom, a to je na njima ostavilo tragova. Ne bi me čudilo da velik
dio ovih ćelija više ne radi, ili da su se možda odvojile od energetske
91
mreže. Inženjeri čak ne znaju ni kako to sve radi, pa do dana kad će
se na Nebeskom Gospodaru pogasiti sva svjetla oni jednostavno neće
imati pojma kakvo je stanje ovdje gore..."
"Stanite!" naredio je Benny. "Ovo je peti odjel. Ovdje ćete
danas raditi, staklarski hodači."
Jan se osvrnula i ugledala veliku brojku '5' ucrtanu s lijeve
strane staze. Crvena je boja prekrivala nekoliko 'skupljača sunca'. Jan
se okrenula Milu. "Nemoj mi reći da moramo očistiti sve ovo?"
"Možeš li smisliti bolji razlog zašto stojimo ovdje gore sa
četkama u ruci?" rekao je uz smiješak.
"Ali zašto ih uopće treba čistiti?"
"Zbog gljiva. Postoji posebna vrsta plijesni koja uvijek živi
na staklu. Spore koje lebde zrakom zadržavaju se u pukotinama
između ćelija. Na kraju gljivice prekriju čitavu ćeliju i spriječe
apsorpciju sunčeve svjetlosti."
Jan pogleda staklene pločice što su se prostirale pred njom.
"Meni one izgledaju sasvim čisto," reče.
"Ove možda jesu, ali njih nećemo ni čistiti. Dođi..." Pomogao
joj je prekoračiti rukohvat. Drugi robovi i Benny već su žurili prema
lijevom 'horizontu'. Hodajući za Milom ubrzo je postala svjesna da
paluba postaje sve strmija. Dok su išli stazom površina broda joj se
činila savršeno ravnom. Želudac joj se odjednom zgrčio. Nije se
željela više niti koraka udaljiti od staze, ali znala je da nema izbora.
"Vidiš li onu dvojicu s velikim posudama?" upita je Milo
pokazujući prema dvojici muškarca koji su na leđima nosili velike
metalne cilindre. "Oni će prije nego mi stignemo poprskati zaraštena
područja sa sredstvom za čišćenje, tako da ih mi možemo obrisati."
"Zašto još nisu počeli prskati?" iznenadila se Jan.
"Zato što još nismo stigli na mjesto koje moramo očistiti. Za
ove gornje, lako dostupne dijelove palube zadužene su druge jedinice
staklarskih hodača. Ali Bannionovi robovi obavljaju teži posao. Zbog
toga je Bannion strašno bogat, a mi živimo bolje nego drugi robovi."
"Živimo bolje?"
"Da, živimo bolje."
Nagib je već postao jako strm, ali oni na početku kolone još
uvijek nisu usporavali korak. Jan se činilo da će svakog trenutka
92
nagib postati toliko strm da će svi izgubiti uporište i početi klizati niz
bokove letjelice.
"Koliko još?" zabrinuto je upitala Mila.
"Bojim se da imamo još dosta za prijeći."
"Ne možemo više daleko ići," pobunila se.
"A što misliš, čemu služi ovaj konop kojeg nosimo?"
"On, Velika Majko..."
Jan se pitala gdje Milo namjerava kupiti hranu koju je
spomenuo. Njena se znatiželja povećavala dok su kroz prolaze medu
nizovima bijednih kabina žurili prema glavnoj zajedničkoj prostoriji.
Privlačili su ljutite poglede drugih robova, ali nitko nije ništa rekao.
Milo ju je poveo prema spiralnim stepenicama. "Penji se," reče joj.
Jan je bila zbunjena. "Zar možemo samo tako otići? Mislila
sam da smo ovdje zarobljeni."
"Točno je da smo zarobljeni, ali to ne znači da se ne smijemo
kretati po Panglothu. Smijemo ući u svako područje označeno
zvijezdicom." Pokazao je crnu oznaku na obrazu. "Bannion ti je to
sigurno rekao kad te označio."
"Da, mislim da mi je rekao," odgovorila je Jan dok se
uspinjala stepenicama. "Ali tada ga nisam baš pozorno slušala."
"To je razumljivo. Prvi susret s Bannionom je vrlo neugodno
iskustvo. Pretpostavljam da je ženama to još strašnije nego
muškarcima."
"Da, vjerojatno. Sad se sjećam da mi je rekao još nešto — da
bi me, ako se pokaže da sam čista, volio bolje upoznati." Hodali su
tunelom kojim ju je jučer vodio Benny.
Milo se nasmija. "To je značilo da bi, ako se robovi s kojima
si spavala ne pretvore u masu kanceroznog tkiva zbog nekog spolno
prenosivog virusa, mogla doživjeti tu čast da postaneš jedan od
njegovih osobnih robova. Nije to loš posao. Imala bi mnogo hrane i
drugih povlastica. Naravno, morala bi podnositi razne neugodnosti
kao što je, na primjer, učestalo bičevanje. Bannion obožava mučiti
žene. Rekao bih da mu je pored zarađivanja novaca to glavna zabava
u životu."
Jan se sjetila djevojke koja je masirala Banniona. Pomisao da
bi mogla postati poput nje ju je vrijeđala. "Kako itko može uživati u
93
tuđoj patnji?" pitala je Mila.
"To je zanimljivo pitanje. Evolucijska vrijednost
sadomazohističkih poriva potaknula je mnoge rasprave, ali poštedjet
ću te mojih teorija... Recimo samo da ti je mnogo bolje ostati sa
mnom."
"Kako to da si ti spreman odmah spavati sa mnom. Zar se ne
bojiš da bih te mogla zaraziti?" zanimalo ju je.
"Bannion je sumnjičavi kreten, kao i većina drugih Nebeskih
Ljudi. Vjerojatnost da je tvojom zajednicom harao neki kobni virus
je jako mala, ali ove budale o tome uopće ne razmišljaju. Jedina
opasna mjesta su gradovi. U njima već godinama nitko ne živi, ali
spore nekih virusa su tako dizajnirane da mogu živjeti neograničeno
dugo. Tamo je zaraženo samo tlo."
"U Minervi već jako dugo nije bilo nikakvih epidemija.
Netko bi povremeno umro od gljivica, ali to je bilo sve."
"Kao što vidiš, moja spremnost da spavam s tobom nije odraz
hrabrosti nego racionalnosti. Ali mislim da je nerazumno što moramo
čekati čitav tjedan."
"Obećao si mi," reče Jan. "Takav je bio dogovor."
"Ja ga ne kršim. Samo te molim da ponovno razmisliš.
Siguran da ćeš se i ti ponašati razumno te prihvatiti moju ponudu.
Bilo bi glupo da to ne učiniš."
Jan nije odgovorila, te su ostatak puta prešli šuteći. Napokon
su stigli u zatvoreni 'grad' kroz koji ju je jučer proveo Nebeski Ratnik
Tanith. Danas u njemu nije bilo tako mnogo ljudi, ali s obzirom na
doba dana to je bilo i razumljivo. Više ju je čudila činjenica da je
sada nitko nije vrijeđao. Pitala se zašto. Još uvijek je bila isti
'zaraženi crv' kao i prethodnog dana. Što se promijenilo? Je li to bilo
zbog Milovog prisustva? Ili zbog zvjezdastog biljega koji je sada
nosila na obrazu? Drugo je objašnjenje bilo vjerojatnije. Sada su svi
znali da je ona vlasništvo Gospodara Banniona...
Milo se zaustavio pred štandom s dinjama. Ženi koja ih je
prodavala očito nije bilo drago što mora poslužiti Mila - mrštila se i
mrmljala nešto u bradu — ali je ipak uzela njegov novac.
* Dok joj je Milo dodavao dinju Jan ga upita: "Odakle ti taj
novac?"
94
 "Od Banniona. Dobro mu plaćaju za posao koji obavljamo, a
on nama daje sirotinju. Tek toliko da možemo preživjeti i u rijetkim
si prilikama priuštiti neki užitak." Prišao je drugom štandu na kojem
su stajali dugački, valjkasti predmeti za koje je Jan sumnjala da se
sastoje od sušenog mesa.
"Ja to ne mogu jesti," reče.
"Ne moraš. To je za mene. Jedan od rijetkih užitaka koje sam
ti spominjao."
Obišli su još tri štanda i kupili neko čudno povrće, uvenule
naranče i kruške, te na kraju kruh. Tada se vratiše u prostor za
robove. Zajednička se prostorija u njihovoj odsutnosti napunila
ljudima. Žene su kuhale, dok su muškarci sjedili za niskim okruglim
stolovima ili ležali na prljavim slamnatim prostirkama. Žamor koji je
ispunio prostoriju kad su se Milo i Jan pojavili na stepenicama
prestao je čim su stigli do dna. Osjećaj neprijateljstva bio je gotovo
opipljiv, ali nitko im nije ni pokušao prijetiti.
"Nadam se da ne očekuješ topli obrok," reče Milo. "Mislim
da je bolje držati se neko vrijeme dalje od ostalih robova. Dok se
prašina malo ne slegne..."
Jan se složila. Što se manje susretala s drugim robovima, to se
bolje osjećala.
Hrana nije baš bila dojmljiva, ali Jan je unatoč tome osjećala
zahvalnost prema Milu. "Hvala na ručku," rekla mu je kad su završili
s jelom.
On je slegnuo ramenima i polako odrezao još jednu plošku
mesnatog valjka. "Nema na čemu."
"Nadoknadit ću ti ovo."
"Nadam se da hoćeš." Milo ju je gledao ravno u oči. Bilo je
jasno što je time htio reći.
"Mislila sam na to da ću ti vratit novac."
"Kad se naš mali sporazum napokon počne ostvarivati, to
neće biti potrebno." Stavio je komadić mesa u usta i zadovoljno ga
žvakao ne skidajući pogled s Jan.
Jan okrenu glavu. Pogled joj se zaustavio na slici koja je
visila na zidu. "Tko je to nacrtao?" pitala je skrećući s teme.
"Ja."
95
 Ponovno se iznenadila neobičnom vrtlogu boja i oblika. "Što
bi to trebalo biti?"
"Ako misliš što bi to trebalo predstavljati, odgovor je ništa.
Olakšava mi opuštanje. Kad se usredotočim na tu sliku lakše mi je
doseći neutralno stanje svijesti. To postižem pobuđivanjem niza onih
neuropeptida o kojima sam ti pričao — onih prirodnih tvari u mozgu
koje nas čine sretnima."
"Tako dakle," polako nastavi Jan. Slika joj se uopće nije
činila opuštajućom. Da bi izbjegla još jedno od njegovih dugačkih,
besmislenih predavanja pitala ga je gdje je živio prije dolaska na
Nebeskog Gospodara.
"U oceanu," odgovorio je. "U morskom naselju."
"U čemu?"
"Nazovimo to plutajućim gradom. Nekoć davno bilo je
mnogo takvih. Ovo moje je vjerojatno bilo jedno od posljednjih.
Oceani imaju vlastitu vrstu pokore. Postali su preopasni da bi na
njima mogli živjeti ljudi."
"Zašto?" zanimalu ju je.
"Između ostaloga, zbog lignji. Lignje su praktički zavladale
oceanima, što možemo zahvaliti prokletim Japancima."
Rekla mu je da su joj oba izraza potpuno nepoznata.
"Japanci su bili, a možda još i jesu, otočki narod," reče Milo.
"Obožavali su jesti lignje. Lignje su vrsta morskih životinja. To su
primitivna stvorenja s mekanim tijelom i brojnim lovkama. Izgledaju
kao čudovišta iz noćnih mora, ali za Japance su one poslastica.
Dobro, ne baš samo za Japance; jeli su ih i drugi narodi, ali Japanci
su bili doslovce opsjednuti njima. Najmilija im je bila posebna vrsta
liganja poznata kao surumeika. Uzgajali su ih na velikim farmama
liganja u moru oko njihovih otoka. Međutim, s vremenom su se
počeli igrati s njihovim genima te su proizveli veću, brzo rastuću
surumeiku... i dogodilo se ono neizbježno."
"A to je...?"
"Neke od njih pobjegle su s farmi i otplivale na otvoreno
more. Ondje su se parile s prirodnim surumeikama stvorivši novu
vrstu super-lignje. Otpornu, sa sposobnošću brzog razmnožavanja —
i pametnu. Nova je vrsta izvanredno uspijevala i uskoro je uništila
96
većinu drugih morskih životinja. Osim surumeika, iz oceana su
vrebale i druge opasnosti, pa smo na kraju morali priznati poraz i
povući se bliže obali..." Tužno je zatresao glavom.
"Lord Pangloth?", upita Jan.
"Da. Daleko na oceanu smo rijetko viđali Nebeske
Gospodare. Kad bi se neki od njih pojavio učinili bismo isto što i kad
nam je prijetila oluja - zaronili bismo stotinjak metara ispod
površine. Na toj nam dubini nije prijetila nikakva opasnost od bombi.
Srećom, graditelji Nebeskih Gospodara nisu predvidjeli mogućnost
dubinskog ratovanja. Međutim, u plićim se vodama više nismo mogli
braniti na taj način. Nismo mogli dovoljno duboko zaroniti, pa kad se
pojavio Lord Pangloth i izjavio da se nalazimo na njegovom
području zahtijevajući od nas danak, nismo imali drugog izbora nego
pokušati se od njega obraniti."
"Zašto jednostavno niste platili danak?"
"Bili smo u istoj situaciji kao i vi u Minervi. Uzgajali smo
ribe i plankton, ali često se događalo da nismo imali dovoljno hrane
za prehraniti vlastiti narod. Nekoć smo imali strojeve za izdvajanje
nekih ruda i kemikalija iz morske vode, ali većina njih već odavno
nije radila. Morali smo ih rastavljati na dijelove da bi popravili naš
najvažniji stroj — napravu koja je uz pomoć sunčeve svjetlosti
pretvarala more u pitku vodu. Stoga nismo imali drugog izbora nego
pobuniti se. Imali smo neke primitivne topove i harpune kojima smo
se branili od surumeika i divovskih morskih crva, ali laseri su ih
uništili kao i vaše rakete."
"Dalje smo, naravno, bili lak plijen Nebeskih Gospodara.
Bombe su oštetile zračne komore, te je naselje ubrzo potonulo. Ja
sam bio jedan od rijetkih preživjelih. Pokupili su me, i od tada sam
ovdje."
"Tri godine, zar ne?"
"Da, tri godine. A čini mi se kao da ih je prošlo trideset. Ali u
jedno sam siguran - neću provesti još sljedeće tri godine u ovom
lebdećem zoološkom vrtu."
To je točno, pomisli Jan provjeravajući je li joj bomba još
uvijek u džepu. "Koliko dugo si živio u tom plutajućem gradu?" brzo
je nastavila.
97
 "Od svog rođenja. Gotovo dva stoljeća."
Oči joj se raširiše od iznenađenja. "Ali, to znači..."
"Da," prekinu je Milo. "To znači da se moj život bliži kraju.
Po mojoj računici star sam stotinuosamdesetšest godina. Što znači,
kao što i sama znaš, da mi je ostalo još najmanje četrnaest, ali i
najviše devetnaest godina života. Lijepo je od naših dizajnera što su
nam krajem života dali pet godina 'neizvjesnosti'. Bilo bi jako loše
kad bismo znali točan datum svojeg genetskog samouništenja, bez
obzira koliko ono bilo bezbolno." Neuvjerljivo se nasmiješio.
"Nikad još nisam srela nekoga tako staroga," reče Jan
promatrajući ga s novim zanimanjem.
"Nisi? Ali morala si," Milo je bio zbunjen. "U tvome je gradu
sigurno bilo ljudi koji su proživjeli čitav životni vijek."
"Ne, barem ne sada. Avedon je... bila... jedna od najstarijih.
Bilo joj je više od stotinu godina. Ali mama mi je pričala da je u
vrijeme njene mladosti u Minervi živjelo mnogo ljudi koji su se
bližili Odlasku."
Napravio je grimasu. "Mogao sam misliti da vi to tako
zovete. No, to što dolje rijetki proživljavaju puni životni vijek je
vjerojatno samo još jedna od oznaka ovog vremena. Sve teži životni
uvjeti na Zemlji uzimaju žrtve i povećavaju smrtnost. Ali moram
priznati da ni ovdje gore još nisam sreo nikoga mojih godina.
Aristosi su vjerojatno drukčija sorta. Sigurno se ne izlažu
nepotrebnom riziku, pa bi im prosječna stopa preživljavanja morala
biti vrlo visoka."
Jan ga je pozorno promatrala. "Zato ti znaš tako puno o
prošlosti — jer si jako star."
Milo se nasmija. "Pa nisam baš tako star. Povijest me
oduvijek zanimala. U mome je naselju postojala dobro opremljena
biblioteka elektronskih zapisa, a imao sam i dosta vremena za njeno
proučavanje. Život u morskom naselju je nekoć bio prilično siguran i
dosadan — sve dok prije tridesetak godina sva ona zgrnuta genetska
sranja nisu dosegla kritičnu masu, te smo se našli do ušiju zatrpani
lignjama, mutiranom morskom travom i onim prokletim morskim
crvima..." Pograbio je mješinicu i pohlepno počeo piti kao da
pokušava vodom isprati gorčinu koju su ostavila sjećanja. Kad je
98
napokon spustio mješinicu na licu mu je ponovno bio smiješak.
"Iznenađen sam tvojom ocjenom da znam 'tako puno' o prošlosti —
imao sam dojam da moje priče smatraš besmislicama i glupostima."
Jan nije reagirala. Umjesto toga nastavi, "Zar te to ne
zabrinjava? Biti toliko blizu danu... Odlaska?"
"Ponekad," priznao je. "Ali ne naročito. Barem ne za sada. Za
deset godina ću sigurno početi o tome razmišljati, ako poživim još
toliko dugo. Tada ću proklinjati političare iz dvadesetprvog stoljeća i
njihov prokleti zakon o dvjesto plus pet godina. Kad samo pomisliš
da nam je besmrtnost ležala na dlanu, a oni to nisu iskoristili...
Ludost. Ali sad je to sve zaboravljeno."
Izraz lica joj je bio skeptičan. "Zar smo zaista mogli postati
besmrtni?"
"Itekako! Na isti način kao što je ljudski vijek produžen na
dvjesto plus pet godina. Mehanizam je isti — potrebno je samo
genetski spriječiti samouništenje stanica. Tajna je otkrivena na
istraživanjima raka. Za razliku od normalnih stanica koje nakon
pedesetak dioba propadaju, stanice raka su besmrtne. Mogu se
beskonačno dijeliti jer nikada ne dosežu zrelost, pa se stoga biološki
sat u njihovoj jezgri nikada ne aktivira. Kad su otkriveni odgovorni
geni, to se svojstvo moglo prenijeti i na druge stanice. Međutim,
političari su sredili da se starenje stanica samo odgodi, a ne i ukine."
"Je li ikada postojao netko besmrtan?"
"Oh da. Mnogi su se bogati i moćni ljudi podvrgli takvoj
genetskoj modifikaciji. Cijena je bila neizmjerna jer su takvi postupci
bili strogo zabranjeni međunarodnim zakonom. Za sve su učesnike
bile predviđene najstrože kazne. Pa ipak, mnogi su bili spremni
riskirati."
"Znači da negdje na svijetu još uvijek žive besmrtni ljudi?"
"Ne. Oni koji su preživjeli Genetske Ratove ubijeni su u
čistkama koje su slijedile. Besmrtni ljudi su u većini slučaja ujedno
bili i zločinci u Genetskim Ratovima, pa je svjetina istim kolcem
ubijala dvije muhe."
"Kolcem?"
"Hir tog vremena bilo je zabijanje kolca u srce osumnjičenih
besmrtnika. Ideja vjerojatno potječe iz vampirskih priča. Naravno, na
99
taj su način umrli i mnogi koji nisu bili besmrtni. Bila su to luda
vremena."
Začuo se glasni zveket. Milo se namrštio i skupio ostatke
hrane. "To je znak. Vrijeme je da pođemo na posao. Moguće je da
ćemo prije morati riješiti neke probleme s Bennyem i drugim
nadglednicima." Pružio joj je ruku i pomogao ustati. "Drži se blizu
mene i pusti me da ja razgovaram s njima."
Jan se zabrinuto zagledala u njegove zbunjujuće raznobojne
oči. "Što će se dogoditi?"
"Ništa. Bar se nadam."

12
Drugi robovi i nadglednici su ih čekali. Kad su Jan i Milo ušli
u zajedničku prostoriju robovi su se razmaknuli da bi napravili prolaz
za tri crno odjevena nadglednika. Prvi medu njima bio je Benny. Jan
primijeti da su joj lica preostale dvojice također poznata. Zaključila
je da ih je vjerovatno vidjela u Bannionovim odajama. Benny je stao
ispred Mila i položio ruke na kukove. Udarni štap mu se njihao
nekoliko centimetara od desne ruke. Tada reče: "Dakle, Milo, koga
vraga opet izvodiš?"
"Izvodim?" upita Milo hineći nevinost.
"S njom," reče Benny i kimnu glavom prema Jan. "Dao sam
je Buncheru. Zašto je sada s tobom?"
"Zato što mi ju je Buncher dao, Benny. Dogovorili smo se."
"To je prokleta laž!" uzviknu jedan od robova i približi im se.
Jan u njemu prepozna jednog od trojice muškaraca koji su pred
zahodom napali Mila. "Nešto je napravio Buncheru; na neki ga je
način prisilio da mu prepusti amazonku."
Milo ga je hladnokrvno promatrao. "Ništa mu nisam
napravio. Pokaži mi jednu ogrebotinu na Buncherovom tijelu za koju
on tvrdi da sam mu je ja napravio." Milo se ogleda po prostoriji.
"Uostalom, gdje je naš prijatelj Buncher. Prepustimo njemu da iznese
ove optužbe."
"Buncher ne izlazi iz kabine," reče drugi rob. "Drži se
100
kreveta. Čuo sam da iskašljava krv."
Milo se ponovno okrenu prema Bennyu i raširi ruke. "Evo,
sad je sve jasno," reče. "Nije čudo da je Buncher izgubio zanimanje
za amazonku. Nije mu dobro."
Benny je ljutito zurio u Mila. "Dakle, Buncher ti je prišao i
rekao, 'Milo, stari prijatelju, uzmi moju amazonku'?"
"Ne baš. Pitao sam ga da mi je da. On se malo nećkao, a tada
smo se, kao što rekoh, dogovorili." "Platio si Buncheru da ti je
prepusti?" "Dogovorili smo se da mu dugujem nekoliko usluga."
"Kakvih usluga?"
Milo slegnu ramenima. "To ovisi o Buncheru." Jan je pažljivo
promatrala Bennyjevo lice. Sumnjičavost i otvorena mržnja prema
Milu su bili očiti. Ali bilo je tu još nešto. Oprez. Možda čak
nagovještaj straha.
"Ako si je htio," nije odustajao Benny, "zašto mi nisi ništa
rekao kad sam je doveo dolje?"
"Nisam još odlučio," reče Milo. "Osim toga, čak i da sam te
pitao, Benny, ne vjerujem da bi mi je samo tako dao. Imam li
pravo?"
Benny je zanemario to pitanje. "Što će ti ona, Milo?" Milo se
okrenu prema Jan i pogleda je od glave do pete, a zatim otegnuto
reče: "Pa, Benny, mislim da bi to trebalo biti očito." Drugi su se
robovi počeli prigušeno hihotati, ali Bennyev ih je ljutiti pogled brzo
utišao. Kad se ponovno okrenuo prema Milu Jan primijeti da se jedva
suzdržava. Izgledao je kao da će svakog časa skočiti na Mila, ali
nešto ga je sprečavalo u tome. "Milo," razdraženo povika. "Znaj da
su tvoji dani odbrojeni. Još jedan pogrešan korak i Bannion će ti
priuštiti veliki pad." Iz gomile robova se prolomiše povici
odobravanje.
"Teško mi je u to vjerovati," odgovori Milo sa sigurnošću na
kojoj mu je Jan zavidjela. "Previše vrijedim Bannionu da bi me se
samo tako odrekao. Obavljam posao za barem tri druga staklarska
hodača, a k tome još nikada nisam ništa zgriješio. Nikad se nisam
suprotstavljao ni tebi ni drugim nadzornicima, niti sam se ikada
potukao s nekim od robova. Točno?"
"Nikad te nismo uhvatili dok si griješio," reče Benny nešto
101
mirnijim glasom. "Ali ljudi u tvojoj blizini imaju neobičnu sklonost
prema ozljedama. Ponekad čak kobnim. "Ne možete me okriviti zato
što netko nema sreće." "Priča se da si ti uzrok tih nesreća. Priča se da
si vještac."
Milo se nasmija. "Benny, inteligentan čovjek poput tebe
trebao bi se smijati takvim glasinama. Ti si Slobodan Čovjek i
smiješne pričice praznovjernih robova te se ne bi trebale ticati."
Benny nije znao što bi odgovorio. Na kraju je promrmljao,
"Iskoristio si zadnju šansu, Milo. Zapamti to. Od sada ću te stalno
motriti."
"Sretno ti bilo, Benny. Gledaj me koliko hoćeš, jer ja nemam
što kriti."
Benny je samo nešto progunđao i okrenuo se. "Oh, još nešto!"
pozove ga Milo. Benny ga je ponovno pogledao "Što?"
"Znači li to da amazonka ostaje sa mnom?" pristojno je
upitao.
Benny se zagledao u Jan. Činilo se da je zaboravio da je ona
bila povod ovome razgovoru. Namrštio se, a zatim se opako nasmija.
"Naravno. Zašto ne? Uživaj, Milo. Uživaj dok možeš."
Nakon toga je Benny s dvojicom drugih nadglednika
podijelio robove u tri skupine. Jan se nije iznenadila kad su ona i
Milo raspoređeni u Bennyjevu grupu. Kad su napustili prostor za
robove tri su se skupine razišle u različitim smjerovima. Jan je
fasciniralo putovanje u gornje dijelove Nebeskog Gospodara iako je
putem viđala samo gole hodnike i spiralna stepeništa. Stigli su do
staklene kabine, a tada je slijedilo zastrašujuće putovanje kroz
golemu plinsku komoru.
Jedna od stvari koje joj je Milo objasnio tijekom vožnje bilo
je značenje velikog znaka postavljenog uz ulaz u dizalo. Na njemu je
bio nacrtan plamen prekrižen s dvije crne linije. "U ovaj dio
Nebeskog Gospodara je zabranjeno unositi bilo kakve naprave koje
mogu proizvesti plamen ili iskru. Donji dijelovi Panglotha su
odvojeni od plinskih komora, ali odavde pa prema gore uvijek postoji
opasnost istjecanja vodika. Jedna jedina iskra mogla bi izazvati
strašnu eksploziju."
Jan je odmah postala svjesna težine bombe koju je nosila u
102
džepu. "Što ako netko zaboravi?" pitala je dok se dizalo polako
uspinjalo na svojim tankim nosačima. "Mislim, što ako netko
zaboravi da negdje u odijelu ima komadić kremena ili nešto slično?"
"Kazna je mučenje do smrti. Jednako vrijedi za robove,
Slobodne Ljude i Aristose. Poštedjet ću te detalja o tome kako se
kazna izvodi. Već sad si pomalo zelena. Što ti je? Ne podnosiš
visinu?"
"Ne," odgovorila je Jan i pokušala zaboraviti na bombu.
Ionako je već bilo prekasno.
"... ZATO DAJTE ZNAK DA STE SPREMNI PREDATI MI
ONO ŠTO MI PO PRAVU PRIPADA, (klik) NE UČINITE LI TO
MOJA ĆE ODMAZDA BITI BRZA I STRAŠNA... STRAŠNA...
STRAŠNA... STRAŠNA..."
Poznate riječi Lorda Panglotha nisu joj se s novog položaja
na gornjoj palubi činile tako glasne i zastrašujuće kakvim ih je
pamtila. Visila je uz strmi bok broda, a ispod nje se širilo golemo,
sivo prostranstvo koje joj je zaklanjalo vidik na grad pod Nebeskim
Gospodarom i prigušivalo govor kojim se Lord Pangloth obraćao
svojim podanicima. Jan se jako uznemirila kad je saznala da će
Nebeski Gospodar danas pokupiti danak od jedne poljoprivredne
zajednice, jer se nadala da je to možda jedan od izgubljenih dijelova
Minerve o kojima joj je Milo pričao. Ali Milo je ugasio njene nade
objasnivši joj da se Minerva nalazi daleko na jugu, a oni putuju
prema sjeveru.
Jan se već osjećala mnogo sigurnije dok je čistila skupljače
sunca. Stekla je dovoljno povjerenja u konop i drugu opremu da je
sada mogla raditi s obje ruke. Prije se jednom rukom grčevito držala
za konop, za slučaj ako on unatoč zapornom uređaju iznenada počne
kliziti kroz omče na odijelu.
Nagnula se tijelom prema nazad i uprla nogama o bok broda
koji se na tom mjestu spuštao pod kutem od oko četrdeset stupnjeva.
Kad bi podigla pogled vidjela je kako konop iščezava iza sivog
horizonta daleko ispred mjesta gdje je bio učvršćen. Nekoliko metara
desno od nje i otprilike u istoj ravnini radio je Milo. S njene lijeve
strane i neznatno niže nalazio se drugi rob. Visili su uz bok broda u
ponešto iskrivljenoj liniji i polako se spuštali. Postupak je bio očistiti
103
pločice u širini koju je dozvoljavala duljina konopa i zatim se spustiti
niže na novi dio palube. Robovi koji su prskali skupljače sunca
smrdljivom tekućinom odmakli su već daleko naprijed.
"Sve u redu?" povika joj Milo. Premda je Nebeski Gospodar
lebdio na mjestu na palubi su se još uvijek osjećali jaki naleti vjetra.
"Dobro sam," odgovori Jan iako su je mišići leda, ruku i nogu
nepodnošljivo boljeli. Pitala se koliko će još trajati ovaj košmar.
Zanimalo ju je što se događa na zemlji i kako izgleda zajednica od
koje Nebeski Gospodar ubire danak. Milo joj je rekao da je to
poljoprivredna zajednica, i da je prilično velika. Preko ramena je u
daljini vidjela brežuljke do kojih gljive još očito nisu stigle. Nadala
se da ti ljudi nemaju namjeru ponoviti minervanski neuspjeh i napasti
Nebeskog Gospodara. Bilo joj je dovoljno teško visiti na tankom
konopu i najmanje se od svega htjela još k tome naći i u središtu
bitke.
Očistivši sve što je mogla na sadašnjoj visini odlučila se
spustiti malo niže. Zataknula je držak četke za pojas na odijelu i
uhvatila se za konop, te je s lijevom rukom otpustila zaporni
mehanizam. Ponavljala je u sebi Milove riječi da nema razloga za
brigu. Čak i ako ispusti konop iz ruke zaporni će se mehanizam
automatski zatvoriti čim konop počne prebrzo kliziti kroz omče na
odijelu.
Polako se spuštala propuštajući kroz omče centimetar po
centimetar konopa. Divila se spretnosti kojom se Milo i ostali robovi
kreću po strmini, ali tješila ju je činjenica da oni u tome ipak imaju
više iskustva.
Kad se dovoljno spustila zakočila je mehanizam i izvukla
četku iz pojasa. U tom ju je trenutku neočekivani udar vjetra gurnuo
prema brodu, te je umalo ispustila četku dok je pružala ruke da zaštiti
lice od udarca. Kad odjednom...
Konop se opustio i Jan poče kliziti niz strminu.
Vrisnula je. Ispustivši četku iz ruke pokušala je zabiti nokte u
glatku oplatu. Nadala se da će pogoditi neku od uskih pukotina
između skupljača sunca, ali u tome su je sprečavale debele rukavice.
Pad nije uspjela usporiti ni pomoću posebnih potplata na čizmama
koji se, navodno, nisu klizali. Strmina je bila prevelika i Jan je samo
104
dobivala na brzini.
Dok je nezaustavljivo padala činilo joj se da je vrijeme stalo.
Imala je priliku osjetiti kroz rukavice toplinu koja se oslobađala
trenjem; promotriti svoje užasnuto lice koje se odražavalo na
skupljačima sunca; prepoznati stravu u prodornom kriku koji je
dopirao iz njenih usta.
Podloga se urušavala pod sve strmijim kutom sve dok
napokon Jan nije izgubila dodir s brodom i počela vertikalno padati.
Znala je da joj do konačnog sudara s tlom predstoji još samo prazan
prostor.
Tup. Strašan osjećaj poput udarca istjerao joj je zrak iz pluća i
prekinuo krik. Zbunjenost. Jesam li već udarila u tlo? Ali mislim da
sam još živa...
Tada ugleda bljesak srebrno-sive brodske oplate, plavetnilo
neba, udaljene brežuljke. Shvatila je da se vrti na kraju konopa.
Sigurno se zakvačio za nešto na palubi! Osjećaj olakšanja je trenutno
nestao kad je postala svjesna beznađa situacije. Konop bi se mogao
osloboditi mnogo prije nego što oni gore smisle kako će je spasiti.
Oprezno je raširila ruke i usporila vrtnju. Užasnuto je
pogledom mjerila udaljenost od sebe do broda. Nalazila se daleko
ispod polovice broda i njegova se paluba sada zaobljavala prema
unutra. Pred njom se nalazio niz velikih prozora, ali bili su predaleko
da bi joj ikako mogli koristiti. S ovog je položaja vidjela i jednu od
velikih mlaznica. Bila je otprilike u njenoj ravnini, ali pedesetak
metara bliže repu.
Konop se trznuo. Misleći da je ponovno počela padati Jan
zatvori oči. Osjećala je duboku bol oko srca koje je divljački tuklo.
Ali tada shvati da se kreće prema gore. Netko je uspio uhvatiti konop
i sada je vuku na brod!
Vukli su je polako, neprestano zastajkujući. Kod svakog
trzaja konopa pomislila je da ponovno pada, ali to se nije dogodilo.
Duboko dišući i govoreći samoj sebi da će uskoro biti na sigurnom
prisiljavala se da ostane mirna. Nastojala je ne gledati prema dolje,
ali nije to mogla izbjeći. Grad ispod Nebeskog Gospodara činio joj se
neopisivo dalek. Bio je manji od Minerve i neplanski izgrađen, a
kuće su izgledale prilično jednostavno i skromno. Oko grada nije bilo
105
zida, a obradiva polja nisu još napale gljive. Osim žitnih polja kraj
grada su se prostirali uređeni vinogradi.
Udarila je ramenom o nešto. Podigla je pogled i shvatila da je
ponovno u dodiru s brodom. Okrenula se licem prema palubi i
pokušala se rukama i nogama uhvatiti za podlogu dok su je i dalje
vukli prema gore. Nije uspjela, ali ipak se osjećala manje
bespomoćna nego dok je slobodno visila na konopu.
Polagano putovanje se nastavilo. Prošla je najizbočeniji dio i
ugledala svoga spasioca. Mila. Nekako je uspio prijeći onih pet
metara koji su ih dijelili i uhvatiti kraj konopa koji je brzo padao.
Nije željela ni razmišljati o tome koliki je mali dio konopa još
preostao kad je Milo stigao do njega. Znala je da je Milo mnogo
snažniji nego izgleda, ali nije mogla vjerovati da je uspio zaustaviti
njen pad.
Drugi su robovi prestali raditi, ali nijedan nije priskočio Milu
u pomoć. Naprotiv, kad se Jan pojavila na vidiku počeli su zviždati i
dobacivati joj. Janina se nesklonost i nepovjerenje prema njima
razbuktalo u čistu mržnju. Trenutno su nestale sve njene brige o šteti
koju će nanijeti stanovništvu Nebeskog Gospodara kad aktivira
bombu. Zaslužili su sve što će im se dogoditi.
Kad je nagib palube postao blaži uspjela se donekle osloniti
na skupljače sunca i olakšati Milu povlačenje. Bila je već dovoljno
blizu da na njegovom licu vidi koliko je napora uložio u njeno
spašavanje. Dijelilo ih je još samo nekoliko metara. Milo se nasmijao
i dovikuno joj, "Hoj, amazonko! Uživaš u pogledu?"
Uspjela mu je čak uzvratiti osmijeh. "Prekrasan je," reče mu.
Razmak među njima se smanjivao i Milo je napokon uhvati za ruku.
Jan je laknulo. Kroz polusvijest je gledala kako Milo veže njen
konop za svoje odijelo. "Uhvati se rukama oko mog struka i čvrsto se
drži," rekao joj je. Učinila je to. Zvižduci i ruganje robova postali su
još glasniji. Milo se počeo penjati po svom konopu. Držeći se za
njega i lica pritisnuta uz njegova leđa Jan se trudila koračati po
staklenoj palubi.
"Što se dogodilo?" pitala je Mila.
"Pretpostavljam da ti je Benny prerezao konop," doviknuo joj
je preko ramena. "On je jedini bio gore."
106
 "Ali zašto?"
"Da mi se osveti. I nauči me pameti."
"Spasio si mi život."
"Jedva. Malo je nedostajalo."
Nagib palube smanjio se na oko 25 stupnjeva. Milo joj je
rekao da je sada na sigurnom te da ga može pustiti. Nalazili su se
nedaleko mjesta gdje su konopi bili privezani za male metalne omče
što su virile iz oplate. Desetak metara od njih stajao je Benny
smrknutog izraza lica.
Čvrsto držeći Janinu ruku Milo je krenuo prema njemu. "Hej,
Benny. Sav si zadubljen u posao, ha?" veselo je povikao.
Nadglednik je brzo odgovorio, "Konop je pukao. Nisam
mogao baš ništa učiniti!"
"Oh, Benny, mislim da si učinio dovoljno," reče Milo
jednakim veselim glasom. Pustio je Jan i prišao omči na kojoj je bio
učvršćen njen konop. Čučnuo je i pregledao mali komad konopa koji
je tamo još visio. Pogledao je u Bennyja.
"Ja kažem da je puknuo," reče Benny. "Tvrdiš li nešto drugo,
Milo?"
Milo je ustao i polako prišao Bennyju. "Slažem se, Benny.
Puknuo je. Problem je samo što je amazonka pri padu ispustila četku.
Mislim da bi bilo dobro da siđeš dolje po nju."
Bennyjevo lice je problijedilo. Zakoračio je unatrag tražeći
istovremeno rukom udarni štap. "Kloni me se, Milo!" povikao je
glasom isprekidanim od straha.
Milo je stao i podigao ruke. "U redu je, Benny. Neću te ni
taknuti."
"Prijetio si mi! Čuo sam te! Znaš kakva je kazna za to!"
Benny je podigao udarni štap.
"Ja? Ja sam ti prijetio?' iznenađeno upita Milo. "Sama ideja
je smiješna. Predložio da pokušaš nadoknaditi izgubljeni alat, i to je
sve. Znam da gospodar Bannion ne voli takve gubitke. Dovoljno će
ga razljutiti i činjenica da je umalo izgubio novoga roba."
Benny je spustio udarni štap. "Reći ću mu da je konop
puknuo. Vjerovat će mi."
"Naravno da hoće," uvjeravao ga je Milo smiješeći se.
107
 Milo je ušao u kabinu i sjeo u prutenu stolicu. Pogledao je
prema krevetu na kojem je ležala Jan i zadovoljno se nasmijao.
"Vidio sam Banniona i rekao mu što se dogodilo. Uopće nije
zadovoljan."
"Povjerovao ti je?" iznenađeno je upitala. "Mislila sam da će
prihvatiti Bennyjevo objašnjenje."
"Službeno ga je prihvatio. Ne može tek tako pretpostaviti
tvrdnje nekog roba tvrdnjama nadglednika. Bilo bi to loše za
disciplinu. Ali on zna da konopi ne pucaju samo tako, a na taj je
način izgubio već mnogo robova. Medu robovima je to postao
redoviti način za izravnavanje računa i Bannionu je već dosta.
Posljednje što mu treba je da se nadglednik uključi u takve obračune.
Nije mu drago da mu je Benny umalo ubio skupocjenog roba — tebe
— samo zato da bi mi se osvetio. Našem prijatelju Bennyju predstoje
teška vremena."
"Izvrsno," reče Jan.
"Oh, još nešto što će te razveseliti. Čuo sam da je umro
Buncher. Iskašljao je par decilitara krvi i iskrenuo se." Milo je stavio
ruke iza glave i naslonio se. Imao je vedar izraz lica. "Onim
prijateljskim zagrljajem sam mu sigurno zabio krhotinu rebra u
pluća."
Jan ga je netremice gledala.
Nakon što su se te noći ugasila svjetla Jan je budna ležala na
prostirci i razmišljala o Milu. Dugovala mu je život. Da nije uhvatio
njen konop — a još uvijek nije vjerovala da ga je uspio dohvatiti na
vrijeme — sada bi ležala mrtva u onom gradu, a od tijela bi joj ostala
još samo bezlična masa kostiju i mesa. Osim što joj je spasio život
omogućio joj je i da ustraje u svom planu da uništi Nebeskog
Gospodara. Da nije bilo Mila, danas bi zajedno s njom umrle sve
šanse za osvetu Minerve, obitelji i prijatelja.
Ta ju je činjenica dovodila u nerješivu dilemu. S obzirom na
golemi dug osjećala je obavezu da dade Milu ono jedino što je želio
— svoje tijelo. Nekoliko puta bila je spremna ustati i reći mu što je
odlučila, ali ipak to nije učinila. Pomisao o seksu s njim ju je plašila.
Njeno jedino ranije iskustvo u vođenju ljubavi s muškarcem bilo je
ono sa Simonom. Bilo je neobično i zanimljivo, možda čak i donekle
108
ugodno. U svakom slučaju nije bilo bolno ni mučno. Međutim,
Simona je dobro poznavala i zbivanja su bila pod njenom kontrolom,
jer on je ipak bio minervanski muškarac. Vođenje ljubavi s
'nepromijenjenim' muškarcem moglo je biti potpuno drugačije.
Bojala se da bi takvo iskustvo moglo biti neugodno, a ona ne bi
imala snage da ga prekine.
Pored toga bojala se i samoga Mila. Spasio joj je doduše
život, ali na njemu je postojalo nešto što ju je jako uznemiravalo.
Dobro je pamtila optužbe koje je čula od robova i od Bennyja — da
je Milo vještac. Nije joj bilo teško to povjerovati. Pogledala je u
polumraku njenov uspavani lik. Jednostavno nije bio dovoljno velik
niti mišićav za ono što je učinio. Kako je samo zaustavio njen pad...
kako je, naposlijetku, jednom rukom uspio slomiti Bunchera.
Jan je zadrhtala i okrenula se na drugu stranu. Ne, neće mu
ponuditi svoje tijelo unatoč osjećaju obaveze. Pronaći će neki drugi
način da mu zahvali prije nego ostvari svoj cilj i zapali Lorda
Panglotha.

13
Jan je sljedećeg dana morala upotrijebiti svu snagu volje da
ponovno izađe na palubu i povjeri svoj život tankom konopu. Milovo
uvjeravanje da novi nadglednik (jer Benny je bio odsutan) sigurno
neće ponoviti Bennyjevu grešku nije joj mnogo pomoglo. Dok je
čistila skupljače sunca nekoliko joj se puta učinilo da je na kraju
snaga. Htjela je zatvoriti oči i plačući se objesiti uz palubu, ali tjerala
se da nastavi raditi. Morala je ostati staklarski hodač — nije si smjela
dopustiti potpuni slom. Morala je dobro upoznati gornju palubu, a
posebno ono predvorje pakla između dviju oplata. To je bio vitalni
dio plana kojeg je počela smišljati.
Drugoga se dana osjećala već mnogo sigurnijom iako se
Benny vratio. Bio je pokoran, natečenog lica i ukočenog hoda. Kazna
koju mu je odredio Bannion bila je očito dovoljna da ga privremeno
obuzda.
Četvrtog dana nakon nezgode Jan je puna samopouzdanja
109
ušla u staklenu kabinu. Plan je bio gotov. Ako sve bude u redu,
večeras će ga ostvariti...
Staklena kabina u kojoj su se ovaj puta vozili nije prolazila
kroz središte plinske komore kao ona prva, već se podizala
područjem između dviju komora. "Vozimo se kroz jedan od
poprečnih okvira," objasnio je Milo pokazujući joj šesterokutni
uzorak na spletu metalnih šipki raspoređenih kao u paukovoj mreži.
"Oni se nalaze između svih komora i tvore osnovni kostur Nebeskog
Gospodara. Dizalo je preseljeno ovdje jer su komore s obje strane
pune vodika. Inženjerski Ceh se bojao da bi dizalo moglo izazvati
iskru ako bi ostalo u komori."
Vijest da su okruženi vodikom istovremeno je uznemirila i
razveselila Jan. Ovo se lijepo uklapa u plan, razmišljala je. Nije
htjela razmišljati o tome što će se dogoditi nakon što postavi bombu i
aktivira je. U glavi joj se stvarala nejasna zamisao da će se popeti na
palubu i pobjeći što dalje od mjesta eksplozije, ali dalje od toga bila
je potpuna praznina. Znala je da je mogućnost da će preživjeti
zanemariva.
U posljednjih nekoliko dana Jan je mnogo naučila o
Nebeskim Gospodarima. Najvažni podatak bio je taj da su dvije
trećine plinskih komora ispunjene zapaljivim vodikom. Helen je bila
u pravu. Milo je potvrdio njenu priču da se helij izgubljen u
nezgodama ili prirodnim otjecanjem može zamijeniti jedino
vodikom, koji se lako proizvodi iz vode. Milo joj je također objasnio
porijeklo Nebeskih Gospodara. Njegove su priče imale vrlo malo
sličnosti s minervanskim vjerovanjem o tim davnim događajima, ali
Jan je uzburkanih osjećaja počela shvaćati da minervanska verzija
povijesti sadrži brojne rupe, dok je Milovo tumačenje povezano u
smislenu cjelinu. Nije mu htjela vjerovati, no njegove su je priče sve
više očaravale.
Prema Milovim pričama su se Nebeski Gospodari nekoć zvali
Nebeski Anđeli. Izgradila ih je organizacija Ujedinjenih Naroda i to s
dva cilja. Prvi je bio da prevoze teret u siromašne zemlje 'trećega
svijeta', a drugi je bio da pružaju pomoć u slučaju prirodnih
katastrofa. Mogli su prevoziti goleme količine hrane u zemlje gdje je
vladala glad, ili djelovati kao lebdeća utočišta za žrtve prirodnih
110
nepogoda poput potresa, požara i poplava.
U kaotičnom vremenu Genetskih Ratova preživjeli su se
morali skloniti od virusa i drugih opasnosti, a prirodno je da su za to
odabrali upravo ta velika nebeska utočišta. Međutim, mnogo je ljudi
došlo na istu zamisao, pa su uskoro na svim Nebeskim Anđelima
buknuli teški sukobi za prevlast. U tim su borbama dva zračna broda
potpuno uništena. Konačno su se u ratu pojavili pobjednici i život se
na Nebeskim Anđelima ustalio.
Međutim, zalihe hrane na letjelicama nisu mogle vječno
trajati, pa su Nebeski Ljudi morali ponovno usmjeriti svoju pažnju
prema zemlji. Prisilili su one koji su još uvijek živjeli na tlu da ih
opskrbljuju hranom i drugim sirovinama. Tako je započela vladavina
Nebeskih Gospodara.
Isprva je sve bilo neorganizirano. Više Nebeskih Gospodara
letjelo je istim područjem i borilo se za ista polja. Među zračnim su
nemanima sve češće izbijali sukobi. Kad su uništena još dva Nebeska
Gospodara dogovoreno je primirje. Vladari svih Nebeskih Gospodara
okupili su se na konferenciji i ravnopravno podijelili svijet. Svaki je
Nebeski Gospodar dobio svoj teritorij koji nikada ne smije napustiti.
Do sada su se svi pridržavali toga pravila, ali Milo je prorekao da to
neće još dugo potrajati...
"Gljive su se proširile svijetom," objasnio je. "Svakim im
danom podliježe sve više zemaljskih zajednica. Kad neki Nebeski
Gospodar otkrije da mu službeni teritorij ne podmiruje sve potrebe,
počet će pljačkati susjedni. Priča se da se to već počelo događati, i
vjerujem da je još samo pitanje vremena kad će to poprimiti razmjere
općeg rata." Činilo se da je zadovoljan s takvom budućnošću.
No Jan se nije sviđala takva perspektiva. "To je glupo. Ljudi
će se međusobno boriti dok Majka Zemlja umire pod njima. Zašto se
Nebeski Gospodari i ljudi sa zemlje ne ujedine te pokušaju zajedno
zaustaviti gljive prije nego za to postane prekasno?"
"Teško se riješiti starih navika," odgovorio je. "Nebeski ljudi
već stoljećima smatraju ljude sa zemlje nižim bićima. Ne možeš od
njih očekivati da tek tako počnu surađivati s 'crvima'. Osim toga, ne
vjerujem da bi Nebeski Gospodari uopće mogli zaustaviti širenje
plijesni."
111
 "Zar se one svjetlosne zrake koje su nam uništile rakete ne bi
mogle upotrijebiti za uništavanje spora i čišćenje polja?"
"Pa, mogle bi se," polako je priznao, "ali rekao sam ti da
Nebeski Ljudi ne mogu upravljati laserima. Oni rade automatski, kao
obrana od neživih prijetećih predmeta." Pokroviteljski se nasmiješio i
dodao, "Što li se to dogodilo s mojom dobrom malom Minervankom
da je počela razmišljati o uređajima koje je stvorila Zla Čovjekova
Znanost?"
"Kad bi se takvi uređaji upotrijebili za spašavanje svijeta,
Velika Majka bi ih sigurno prihvatila i možda bi dozvolila
Muškarcima da iskupe barem dio svojih grijeha," odgovorila je
uvrijeđeno.
Kad su izašli na palubu čekalo ih je neugodno iznenađenje.
Oko otvora na palubi stajalo je nekoliko Nebeskih Ratnika. Bili su
naoružani puškama i promatrali su nebo. Čim joj se pružila prilika
Jan je pitala Mila što to znači.
"Haziniji," odgovorio je. "Nalazimo se nad njihovim
teritorijem. To će potrajati čitav dan. Vidi, ono su njihova gnijezda."
Pogledala je i u daljini vidjela nekoliko visokih struktura što
su se uzdizale s niskih, opustošenih brežuljaka. Izgledali su poput
golemih svinutih stabala. Iznenadila se kad je shvatila da su visoki
više desetaka metara.
"Što su Haziniji?" pitala je dok je učvršćivala kraj konopa za
omču na palubi. Danas su radili na prednjem kraju letjelice, a s tog se
mjesta pružao veličanstveni pogled.
"Zar vas u Minervi nikada nisu napali Haziniji?" iznenadi se
Milo.
"Ne, bar koliko ja znam."
"Pa, sumnjam da bi ti to promaklo. Pretpostavljam da je
Minerva bila izvan njihovog dosega. Imali ste sreće. Haziniji su
ubilačke naprave proizvedene genetskim inženjeringom. Stvorila ih
je jedna velika tvrtka u namjeri da osnuje vlastitu vojsku. Osnovni
genetski materijal potječe od kukaca. Imaju krila, ali većina ih ne
može letjeli ovako visoko. Doduše, priča se da su neki od njih izvrsni
letači."
"Oh," rekla je. Približili su se 'gnijezdima' pa je sada mogla
112
ocijeniti njihovu pravu veličinu. Na golemim su se tornjevima
postrance odvajale izbočine i činilo joj se da na njima vidi pokretne
crne točkice. Milo i ona su, zajedno s drugim 'brisačima', čekali da
robovi koji su prskali skupljače otopinom za čišćenje odmaknu
dovoljno daleko da oni mogu početi raditi. Lord Pangloth je usporio
let kako bi različite jedinice robova mogle obavljati svoj posao na
palubi, ali unatoč tome naleti vjetra su na pramcu bili toliko jaki da je
Jan jedva održavala ravnotežu.
"Nebeski Ratnici su nas došli čuvati?" pitala je Mila.
On se glasno nasmijao. "Nas? Zar zaista vjeruješ da se netko
brine za sudbinu grupice robova? Ne, Ratnici čuvaju vrata i sva
druga mjesta kroz koja je moguće ući u brod. A vidjet ćeš i da nam
naš prijatelj Benny danas neće praviti društvo."
Pogledala je iza sebe. Nadglednik je stajao sa skupinom
Ratnika uz otvor na palubi. "Što misliš, može li nam se nešto
dogoditi?" pitala je. Ponovno je pogledala prema tlu. Crne točke su
sada bile u zraku, a neke su postajale neugodno velike.
"Mnogo puta sam radio nad teritorijem Hazinija," umirivao ju
je Milo, "i nikada nam se nisu ni približili. Premda sam, moram
priznati, čuo glasine da se znalo dogoditi da poneki staklarski hodač
završi u kandžama Hazinija."
"Jesu li inteligentni?"
"Ako misliš jesu li razumni, rekao bih da nisu. Ali ne može se
poreći da su lukavi. Programirani su za dvije stvari — ubijanje i
razmnožavanje — i njihovi su im tvorci podarili dovoljno
domišljatosti da budu uspješni u oba zadatka. Imaju nevjerojatne
sposobnosti za preživljavanje, čak se mogu hraniti i najotrovnijim
vrstama gljiva. Zbog toga im plijesni nimalo ne smetaju. Za očekivati
je da će svijet na kraju biti naseljen samo gljivama i Haziniji'ma..."
Jan je provela još jedan neugodan dan na palubi. Neprestalno
se osvrtala u strahu da će se poneki Hazini uspjeti vinuti do Lorda
Panglotha, ali iako je uz njihova gnijezda bilo prilično živo nijedna
od crnih točaka nije se približila brodu.
Zbog leta nad Hazinijevim teritorijem Jan je ponovno
razmotrila svoj plan da večeras aktivira bombu. Na kraju je zaključila
da samo traži izgovor kako bi odgodila trenutak kad više neće biti
113
povratka. Cilj joj je uništiti Lorda Panglotha i sve na njemu — je li
važno kako će umrijeti Nebeski Ljudi? Svejedno je hoće li ih ubiti
vatra, pad na zemlju ili Haziniji. Činjenica da će Haziniji još više
smanjiti njenu ionako slabu nadu da će preživjeti nije ju smjela
omesti. Ne, nije imala izbora — noćas to mora učiniti.
Uz ovako teške radne uvjete Jan su uskoro počeli boljeti svi
mišići. Za vrijeme kratkog podnevnog odmora požalila se Milu i
rekla mu da bi Nebeski Ljudi trebali za ovaj posao koristiti
čimpanze. "One bi bile savršeni staklarski hodači," rekla je.
"Obavljale bi to puno brže od nas."
"Točno," složio se Milo. "Ali Nebeski Ljudi ne žele u svojoj
blizini imati 'promijenjene' životinje. To se protivi njihovoj religiji.
Smatraju ih nečistima — iskvarenima. To je njihov način
suprotstavljanja zlu koje je proizišlo iz Genetskih Ratova. Kao što
vidiš, Minervani nisu bili jedini narod sa čudnim zamislima o Staroj
Znanosti."
Zanemarila je podrugljivi ton. Bila je previše iscrpljena da bi
se mogla ljutiti. "Točno je da nismo koristili Staru Znanost, ali kod
nas se nitko nije protivio držanju životinja. Nisu one krive što su ih
promijenili. Nekoć su u Minervi živjele najrazličitije životinje, ali
kad sam se ja rodila imali smo još samo čimpanze. Druge su vrste
postale nepouzdane. Čak se ni mužjacima čimpanza nije više moglo
vjerovati. U određenoj smo ih dobi morali zatvarati u kaveze.
"Zanimljivo," rekao je Milo. "Ali sve je to bilo za očekivati.
Genetički inženjeri nisu mogli osigurati vječnu stabilnost stvorenih
kromosoma. Geni mutiraju i stvaraju pogreške u modelu. Pojavljivat
će se sve više i više atavizama. Kao kod tebe."
"Kod mene?", ponovila je iznenađeno. "Naravno. Za
Minervanku si neobično niska. Očito je da su se kod tebe pojavile
osobine davnih predaka. Siguran sam da si po svim ostalim
svojstvima prava Minervanka — imaš karakterističnu minervansku
narav i osobine: hermafroditsko tijelo s dugim nogama, malim
grudima, istaknutim mišićima, tamnom kožom i vrlo privlačnim
licem. Mutirao ti je samo genetski materijal odgovoran za rast, ali
bilo bi zanimljivo vidjeti tvoju djecu iz braka s vanminervanskim
muškarcem."
114
 Ova klinička ocjena njenog tijela nije joj se nimalo svidjela,
ali joj je laskala napomena o 'vrlo privlačnom licu'. No najviše od
svega boljela ju je primjedba o njenoj djeci. Ništa od toga,
razočarano je razmišljala. Večeras će za to nestati svaka nada.
Otvor na palubi je bio poprilično udaljen od mjesta gdje ih je
čekalo stakleno dizalo, a to se savršeno uklapalo u Janin plan.
Zaostajala je za dugačkom kolonom robova koja je žurila kroz
labirint hodnika u pojasu između dviju oplata. Milo joj je rekao da su
gužva i zbrka u unutrašnjosti Lorda Panglotha djelo kasnijih
generacija Nebeskih Ljudi. "Godinama su poduzimali sve
neumjesnije poteze," rekao je. "Stalno su nešto preuređivali. Na
primjer, pretvorili su prostor za teret u spavaće kabine. Sumnjam da
bi graditelji Nebeskih Anđela danas prepoznali unutrašnjost bilo
kojeg Nebeskog Gospodara."
Jan je iskoristila prvu priliku koja joj se pružila. Sklonila se
iza ispriječene grede i zatim brzo povukla u sjenu. Hodajući najtiše
što je mogla nastojala se što više udaljiti od grupe prije nego oni
otkriju da je nema. Najviše ju je brinuo Milo. On će sigurno prvi
primijetiti da je nestala, a bit će i najuporniji u njenom traženju.
Što se više udaljavala postajalo je sve mračnije. Samo su
područja koja su se redovito upotrebljavala bila osvijetljena. Zastala
je i čučnula, osluškujući. Iz daljine su dopirali sve tiši glasovi
robova. Tada zavlada tišina koju je narušavalo samo pucketanje
oplata. Krenula je dalje. Pod je postajao strmiji, pa je uskoro morala
ponovno stati kako se ne bi poskliznula i ozlijedila. Držeći se za
potporanj pokušavala je doći do daha. Tada je iz daljine začula svoje
ime. Tražili su je.
Izgubila je pojam o vremenu dok je mirno stajala u potpunom
mraku i čekala. U jednom joj se trenutku jedan od tragača opasno
približio. Njegov joj je glas zvučao poput grmljavine dok je
izgovarao njeno ime. Bila je sigurna da je to Milo. Ako je itko
pronađe, to će sigurno biti on. Njegove čarobnjačke moći mu sigurno
omogućuju da vidi u mraku...
Ali Milo je nije pronašao. Kad se sve ponovno smirilo
zadovoljno je zaključila da je ostvarila prvi dio plana. Ponovno je
krenula opipavajući put. Vratila se dio puta, a kad je nagib poda
115
postao blaži krenula je u smjeru gdje se nadala da se nalazi pramac.
Izgubila je orijentaciju, pa se odlučila vratiti do izlaza na
palubu da bi se ponovno snašla u prostoru. Krenula je jednim
hodnikom pitajući se je li to pravi. Laknulo joj je kad je pred sobom
napokon ugledala svjetlost. Iznenađena žamorom glasova,
prestrašeno je čučnula i oprezno krenula dalje puzeći. Pronašla je put
do izlaza. Oko ljestvi je sjedila skupina Ratnika.
Na trenutak je pomislila da su Ratnici ovdje zbog nje, no
uskoro je shvatila da su oni još uvijek na straži zbog Hazinija. Kad je
utvrdila svoj položaj ponovno se uputila u mrak krećući se paralelno
s hodnikom koji je vodio od izlaza do dizala. Namjeravala je stići do
jednog od ulaza u mrežu uskih tunela ispod unutrašnje oplate koji su
omogućavali pristup komorama. Kad joj je Milo prije nekoliko dana
pokazao te tunele znala je da je pronašla savršeno mjesto za
aktiviranje bombe.
Njen prvi plan je bio da se prikrade do najbližeg tunela, ali
zbog Ratnika se morala odlučiti za neki mnogo udaljeniji.
Kad je zaključila da je dovoljno odmakla od Ratnika podigla
je tanki kružni poklopac na ulazu u tunel koji je odabrala. Od njega
su prema dolje vodile kratke ljestve. Spustila se. Uski je tunel bio
dobro osvijetljen 'hladnim' svjetiljkama za koje je Milo rekao da
sadrže žive stanice. Zatvorila je poklopac i puzeći krenula prema
kraju tunela. Zidovi tunela su, u stvari, bile stijenke divovskih
komora po čijem je vrhu Jan puzila poput nekog sićušnog kukca.
Pokušala je ne razmišljati o činjenici da se ispod tanke metalne
mreže podložene stijenkom pod njom nalazi ponor dubok više stotina
metara.
Odabrala je pogodno mjesto i zaustavila se. Skinula je
kombinezon, čučnula i izvukla bombu iz rodnice. Nakon što ju je
Milo upozorio na povremeno pretraživanje koje su Ratnici izvodili
da bi spriječili unošenje predmeta sposobnih proizvesti iskru ili
plamen u zabranjeno područje, odlučila je bombu ponovno sakriti u
sebi. Sumnjala je da bi oni prepoznali što je to, ali ipak nije htjela
nepotrebno riskirati. U svakom slučaju, u posljednjih je četiri dana
nitko nije ni pokušao pretražiti, a sada je ionako bilo svejedno.
Razmotala je malenu napravu i promotrila je. Dobro je
116
Pamtila riječi svoje majke — zakreni kraj u smjeru strelice.
Jednostavno. Tada će je ugurati između mreže i površine
stijenke. Trideset sekundi kasnije bomba će eksplodirati i pretvoriti
Lorda Panglotha u buktinju. Milo je rekao da je stijenka komora
jako čvrsta - kao i sve ostalo na Nebeskom Gospodaru što je bilo
sagrađeno u svemirskoj tvornici u koju još uvijek nije vjerovala - ali
Jan je bila uvjerena da će je bomba probiti. A s drage strane stijenke
čekali su milijuni kubnih metara vodika...
Duboko je udahnula, primila mali valjak u lijevu ruku i
pripremila se da desnom rukom zakrene vrh.
Nije to mogla učiniti.
Pokušala je ponovno. Suze su joj se miješale sa znojem koji
je curio niz obraze, ali jednostavno nije mogla natjerati ruku da se
pomakne. Nije mogla zakrenuti kraj bombe. Nije mogla preuzeti
odgovornost za smrt svih ljudi na Lordu Panglothu, ma koliko ih
mrzila. Nije se nimalo dvoumila kad je trebalo ispaliti rakete na
Nebeskog Gospodara, ali to je bilo drugačije. To je bio rat; borba za
opstanak. A sada je bila sama.
Morala je misliti i na Mila. Nije joj se sviđao, čak je vjerovala
da je vještac, ali dugovala mu je život. Trebala ga je barem upozoriti
na to što namjerava. Razmišljala je da to učini, ali znala je da će je on
u tom slučaju spriječiti.
A bila je tu i ona sama. Nije željela umrijeti.
Pognula je glavu i počela jecati. Izdala je majku. Alsu.
Minervu...
Konačno je ustala, obukla se i spremila bombu u džep. Morat
će je nekamo baciti. U zahod, najvjerojatnije. Dok se vraćala prema
početku tunela smišljala je priču kojom će objasniti svoj nestanak.
Možda bi mogla reći da se vratila po zaboravljeni alat i izgubila...
Provukla se kroz uski prozorčić. I što sad, pitala se
rastreseno. Da se preda Ratnicima? Ne, nije još bila spremna nekoga
vidjeti. Željela je ostati sama. Otići će do okna dizala i ondje čekati
početak jutarnje smjene, odlučila je. Nije znala koliko će još sati do
tada proteći, ali nije joj to bilo ni važno.
Pažnju joj je privukao bljesak crvene svjetlosti. Jan se
namrštila, pitajući se što je to. Zar Inženjeri nešto popravljaju? Ali,
117
ako je tako, zašto hodnik nije osvijetljen. Krenula je prema izvora
svjetlosti ne mareći hoće li je netko čuti ili opaziti. Više ionako nije
bilo važno.
Što se više približavala treperavoj svjetlosti to ju je ono više
zbunjivalo. Svijetlila je u razini poda. Postalo joj je hladno. Od
nekud je dopirao hladan vjetar. Je li neki izlaz ostao otvoren? Ali na
ovom dijelu broda ih nema.
Začulo se pucketanje i zrakom poletješe iskre. Iskre. Prizor ju
je pogodio poput groma. Netko je unio otvoreni plamen u zabranjeno
područje. Ako negdje istječe vodik...
Svjetlost se ponovno pojavila i pri crvenom bljesku Jan
ugleda pognuti lik. Lik koji nije bio ljudski.
Od izvora svjetlosti dijelilo ju je još manje od pet metara.
Počela se povlačiti, trudeći se stvarati što manje buke.
Klang.
Udarila je u stup koji se oglasio zvonkim zvukom. Treperava
svjetlost se trenutno ugasila. Jan se okrenula i potrčala, ali sudarila se
s novom preprekom i teško pala. Mirno je ležala na podu osluškujući.
Nije čula korake, ali uznemiravalo ju je neko čudno zujanje koje je
postajalo sve glasnije. Dopiralo je odozgo.
Brzo je ustala i potrčala, podižući raku da se zaštiti. Znala je
tko ju progoni. Hazini. Ili nekoliko Hazinija. Već kratki pogled na to
stvorenje bio je dovoljan da je uvjeri da je pred njom teška kušnja.
Trčala je prema uskom osvijetljenom hodniku. Odlučila je u
glavnom hodniku skrenuti u lijevo prema otvoru uz koji su sjedili
Ratnici.
Golemo stvorenje se spustilo sa stropa i prepriječilo joj put.
Bilo je dva metra visoko, člankovitog tijela uz koje su visila prozirna
sklopljena krila. Imalo je šest nogu; na stražnje dvije je stajalo, u
srednje dvije držalo je neki veliki predmet s užarenim vrhom, a
prednje dvije su mu stršale prema naprijed. Jedna ju je slobodna ruka
uhvatila za rame, a druga za nogu. Vrisnula je kad su se oštre pandže
zabile u njeno tijelo. Izgubila je ravnotežu i pala na leđa. Stvorenje se
nagnulo nad njom čvrsto je držeći. Iz rana na ramenu i nozi počela je
teći krv. Ponovno je vrisnula kad je Hazini spustio glavu prema njoj.
Glava mu je bila slična konjskoj, ali s pridodanim osobinama
118
komarca. Iza očiju su mu umjesto ušiju stršala ticala, a oči su mu bile
previše bistre da bi pripadale kukcu. Bio je crne boje, sa sivim
mrljama, a po čitavom tijelu su mu izbijali rijetki snopovi oštrih
dlačica.
Jan se izmicala, ali nije se mogla oslodobiti snažnih udova.
Golema glava joj se sve više približavala i odjednom je zapljusnu
odvratni smrad. Kroz suze je gledala kako se 'usta' dijele na tri dijela
i među njima se pojavljuje cijev. Čitava cijev se polako vrtila.
Mrtva sam, razmišljala je Jan dok se svom silom pokušavala
osloboditi. Velika Majka me kažnjava jer nisam smogla snage
osvetiti Minervu...
Rilo se sve više približavalo. Na zubu na vrhu blistala je neka
tekućina. Jan je nagađala da se radi o otrovu ili tekućini za
probavljanje. U svakom slučaju, ishod će biti isti.
Tada se sjetila bombe.
Slobodnom rukom je izvukla bombu iz džepa, stisnula je
zubima i okrenula njen kraj. Začulo se zadovoljavajuće klik! Skupila
je svu snagu koja joj je preostala i ugurala bombu u rilo. Hazini je
trgnuo glavom unazad, a zatim je snažno zatresao nastojeći se
osloboditi stranog tijela. Trideset sekundi! odjekivalo je u Janinoj
glavi.
Hazini se sve žustrije pokušavao riješiti bombe. Ispustio je
napravu koju je držao i slobodnom se nogom primio za rilo. Pustio je
Janino rame, tako da su mu tri od četiri prednje noge bile na
raspolaganju za oslobađanje rila. Četvrtom je još uvijek čvrsto držao
Jan za nogu.
Jan se prevrnula na trbuh, uhvatila se za stup i pokušala
osloboditi, no stvor je sve snažnije stiskao pandže. Jan je osjećala
kako joj kosti pucaju pod pritiskom i umalo se onesvijestila.
Koliko još sekundi?
Hazini ju je ponovno prevrnuo na leda i privukao bliže sebi,
tresući istovremeno glavu. Bomba se više nije vidjela u rilu, pa je
pretpostavljala da ju je stvor slučajno usisao. Ali hoće li eksplodirati
na vrijeme da je spasi? U tom se trenutku začuo prigušeni udar.
Hazinijevo tijelo se zgrčilo, a zatim ukočilo. Iz usta i drugih do sada
skrivenih tjelesnih otvora počeo je sukljati dim. Sriiik! Hazinijev
119
samrtni krik je bio tako visok da ga je Jan jedva čula.
Pritisak na zglobu je popustio. Jan je na koljenima krenula
unazad bježeći od stvora, ali nije bila dovoljno brza. Noga koja joj je
držala zglob se naglo trgnula i kandžom ju rasporila od vrata do dna
trbuha. Hazini se napokon srušio na pod i umirio dok mu je iz tijela
još uvijek navirao dim.
Jan se osjećala kao da ju je netko uronio u ledenu vodu.
Pokušala je sjesti, ali kad je vidjela težinu ozljede i ponovno je legla
na tvrdi pod i obgrlila tijelo rukama nadajući se da će ga tako
zadržati u jednom komadu. S olakšanjem se prepustila crnoj praznini
koja joj je napokon počela obavijati um.

14
Jan se sama sebi činila smiješnom.
"Glupost!" uvjeravala ju je Mary Anne visokim, drhtavim
glasom. "Izgledaš prekrasno!" Tišim glasom je dodala, "Pogotovo
ako se uzmu u obzir sve okolnosti."
'Sve okolnosti' podrazumijevaju, razmišljala je Jan, da za
fizički deformiranu amazonku, a k tome još i zaraženog crva,
izgledam prihvatljivo. Premda prihvatljivo baš i nije riječ kojom bi
Jan opisala svoj sadašnji izgled. Netremice je zurila u svoj odraz u
velikom zrcalu. Jedino što joj se na njoj sviđalo bila je lijepa
tamnoplava boja haljine. Sam oblik haljine činio joj se grozan. Mary
Anne je inzistirala da ispod haljine odjene steznik zbog kojeg joj je
struk izgledao smiješno uzak; ispod struka haljina se širila oko
kukova i u obliku zvona se spuštala sve do poda.
Uski gornji dio haljine bio je duboko urezan i otkrivao joj je
prsa gotovo do bradavica. Ali unatoč stezniku oblikovanom tako da
gura prsa prema gore, Janine se male grudi nisu nikako mogle mjeriti
s golemim poprsjem koje je Mary Anne ponosno isticala. Jan je već
odavno zaključila da su ovi ljudi potpuno opsjednuti grudima.
Groteskni izgled upotpunjavali su nabrani rukavi, crna traka
oko vrata, bijeli puder na licu, crveni ruž na usnama i dijamantna
tijara u kosi. Mary Anne je zadovoljno promatrala djelo svojih ruku.
120
"Čak te ni vlastita majka ne bi prepoznala," uvjeravala ju je.
"Da me majka vidi ovakvu istog bi me trena probola
sabljom," namršteno odgovori Jan.
"Ooo, nemoj tako govoriti!" nesretno je zajecala Mary Anne.
"Moraš zaboraviti taj svoj grozni amazonski život,
Jan. Sve je to iza tebe. Pred tobom je sretna budućnost s
nama. Od danas će tvoj život biti potpuno drugačiji."
"Da, tako se čini," složila se Jan. Ponovno ju je preplavio onaj
snažni osjećaj nestvarnosti — činilo joj se da sanja. Taj joj se osjećaj
često vraćao u posljednjih dvadesetčetiri sata otkako su je doveli u
aristoski dio Lorda Panglotha. Slično se osjećala još od trenutka kad
joj se nakon susreta s Hazinijem vratila svijest. Spustila je pogled na
otkrivena prsa. Ožiljak je izblijedio u tanku bijelu liniju, a polako su
nestajali i ružni tragovi šavova. Možda je ipak mrtva. Možda je ovo
samo san kojeg joj je poslala Velika Majka dok čeka ulazak u Raj.
Hrana koju su joj ponudili, mirisne kupke, udobni krevet u kojem je
spavala — sve je to imalo obilježja Raja.
"Još sam živa?" bile su prve riječi koje je zbunjeno prošaptala
kad je otvorila oči i nad sobom ugledala Mila.
"Jedva, mala amazonko," odgovorio joj je uz osmijeh.
"Članovi Medicinskog ceha na Paglothu nisu ništa bolji od mesara,
ali srećom znaju šivati rane, čak i ovako velike kakva je tvoja.
Nijedan od unutrašnjih organa ti nije oštećen, ali umalo si umrla od
gubitka krvi i šoka. No, najgore je prošlo. Uz tvoju sposobnost
regeneracije brzo ćeš se izvući iz ovoga. Nećeš čak imati ni ožiljak s
kojim bi se mogla hvaliti."
"Velika Majka je uz mene," promrmljala je i ponovno
zaspala.
Idući put kad se probudila Milo joj je pružio mješinicu s
vodom. Postala je svjesna okoline. Nalazila se ponovno u Milovoj
kabini. Pokušala je podignuti glavu da vidi u kakvom joj je stanju
tijelo, ali još uvijek je bila preslaba. "Ništa... me... ne boli,"
prošaptala je.
Milo je podigao predmet kojeg je poznavala. Injekcijska
šprica. U minervanskoj su bolnici imali velike zalihe. "Dajem ti
hormon koji aktivira unutrašnje analgetike. To me puno koštalo.
121
Jedan Slobodni čovjek u selu ih nabavlja direktno iz aristoske
ljekarne."
"Hvala..."
"Draga moja amazonko, nemoj moju velikodušnost zamijeniti
s altruizmom," rekao joj je. "Sjeti se našeg dogovora. Imam razloga
truditi se da se tvoje mlado tijelo što prije vrati u normalu."
Uspjela se nasmiješiti.
"Osjećaš li se dovoljno jakom da mi ispričaš što se
dogodilo?" pitao je.
"Izgubila sam se..." šaptala je. "Lutala sam okolo... satima.
Tada sam vidjela... Hazinija. Lovio me. Dohvatio me... Mislila sam
da me prepolovio..." Nije mogla nastaviti.
Milo je prstima gladio svoju ćelavu glavu i šutke promatrao
Jan. Tada reče, "Znaš li da si proglašena herojem? Opće je mišljenje
da si naišla na Hazinija, otela mu rezač iz doba Stare Znanosti i
spalila ga s njime."
Namrštila se. "Rezač...?"
"Napravu pomoću koje je razrezao vanjsku oplatu, i pomoću
koje je namjeravao razrezati stijenku plinske komore, ali si ga ti u
tome omela. Vjeruje se da je gnijezdo Hazinija odabralo najboljeg
letača, opremilo ga rezačem kojeg su vjerojatno pronašli medu nekim
ruševinama i uputili ga da se prikrade u Panglotha te sabotira jednu
ili dvije plinske komore kako bi Pangloth izgubio visinu i pao u
doseg drugih Hazinija. Međutim, stvorenje nije znalo da je komora
koju pokušava razrezati puna vodika. Haziniji bi se pošteno
iznenadili kad bi Lord Pangloth u obliku goleme vatrene kugle pao
ravno na njihova gnijezda."
Iznenada ju je primio za rame i ozbiljno pogledao.
"Ali ja znam što se tamo stvarno dogodilo. Znam i što si ti
naumila. Ti i Hazini ste te noći imali slične planove," grubo je rekao.
"Što to... govoriš?"
"Dobro znaš o čemu govorim. Uključuje onu dragocijenu
minervansku starinu — 'štap autoriteta' koji si namjeravala štititi
vlastitim životom. Čini se da si ga izgubila."
"Jesam... li...?" Razmišljanje joj je predstavljalo veliki napor.
Željela je ponovno zaspati.
122
 "Oh, prestani se pretvarati. Cijelo vrijeme sam sumnjao u
tvoje namjere, ali trudio sam se da ti vjerujem. A zauzvrat za moje
povjerenje namjeravala si me ubiti zajedno sa svima ostalima. Što se
tiče okrutnosti, Minervani bi mogli štošta podučiti Nebeske
Gospodare."
"Ne... ne..." uvjeravala ga je slabašnim glasom pokušavajući
zatresti glavom. "Nisam to mogla učiniti... kad je došlo vrijeme.
Nisam mogla. Zato sam odustala..."
Prijekorno ju je gledao. Napokon je rekao, "Pretpostavljam da
govoriš istinu." Izraz lica mu postade blaži. "Dakle, odustala si od
svoje misije i naletjela na Hazinija. Sigurno si ga sredila s onom
bombom. Zamisao da si odraslom Haziniju otela rezač iz ruke je
smiješna."
"Da..." rekla je i ispričala mu što se dogodilo. Počeo se glasno
smijati. "Ravno u rilo, ha? Baš zgodno. Da te je dohvatio s njim
isisao bi te do posljednje kapi krvi. Ljudska krv je za Hazinije prava
poslastica."
"Hoće li... hoće li pronaći ostatke... bombe?" pitala je.
"Ne brini. Nitko nije izveo autopsiju. Bilo je očito da je
izgorio, a kraj njega je ležao rezač. Kad su Ratnici koji su čuli tvoje
krikove stigli na poprište, izveli su najjednostavniji zaključak.
Hazinija su odmah bacili s broda, tako da nitko nije došao u priliku
otkriti istinu."
"Dobro..." promrmljala je. Nije mogla držati oči otvorene.
"Spavaj," rekao je Milo i ona ga je poslušala.
Netko je pokucao na vrata skrivena iza ružičastih zavjesa.
"Da?" doviknula je Mary Anne. Kroz prorez na zavjesama u
garderobu se uvukla Ceri, osobna služavka Mary Anne. Ceri je, kao i
Jan, bila bivši rob i na obrazu je imala utisnut jednaki crni žig u
obliku zvijezde. Ali iako više nije bila rob, Ceri nije bila ni Slobodna
žena; Mary Anne ju je nazivala kmeticom, ali po Janinom mišljenju
to je bio samo drugi naziv za ropkinju. Jedina razlika bila je u tome
što je život robova u aristoskom dijelu broda bio lakši nego u svim
drugim dijelovima. Jan je na prvi pogled zavoljela Ceri. Bila je to
vitka djevojka svijetle kose i privlačnih zelenih očiju. Na licu joj se
vidjelo da je inteligentna i osjećajna, a te su kvalitete na Nebeskom
123
Gospodaru bile izuzetno rijetke. Ali morala je priznati da joj je draga
i Mary Anne, iako je ta žena bila očigledno glupa.
Ceri je s poštovanjem pognula glavu pred Mary Anne i
mekanim, ugodnim glasom rekla, "Princ Magid želi znati jeste li vi i
vaša gošća spremne, gospodarice. Čeka vas u salonu."
"Još malo, Ceri najdraža," odgovorila je Mary Anne.
Kad se Ceri povukla Mary Anne je nemirno namjestila
zalutali pramen Janine kose pod tijaru. "Bliži se tvoj trenutak slave,"
rekla je bez daha. "Sigurno si jako uzbuđena."
"Oh, jako," reče Jan i nasmija se Mary Anninom odrazu u
zrcalu.
Princ Magid, Visoki Komornik Lorda Panglotha, izgledao je
jednako smiješno kao i prvi put kad ga je Jan vidjela onoga dana kad
su je zarobili. Sa svojim dugim, pomalo mršavim nogama u
čarapama s crvenim i narančastim prugama i u širokoj, napuhnutoj
jakni podsjećao ju je na neku neobičnu pticu. Teško je zadržavala
smijeh svaki put kad je pogledala prema zelenoj kožnatoj kutijici
koja mu je pokrivala spolovilo.
Kad su ušle u salon stajao je uz jedan od prozora leđima
okrenut prema vratima. Okrenuo se i progovorio svojim slabašnim
glasom: "Ah, napokon ste stigle." Držeći jednu ruku na usiljenoj
bradici, a drugu na drški obredne sablje, značajno je pregledavao Jan
obilazeći oko nje i ispuštajući čudne zvukove kroz nos. Jan je
razmišljala kako bi bilo lako zgrabiti ga za vrat, izvući mu sablju i
zabiti mu je u srce. Ali osim kratkotrajnog zadovoljstva takav joj
pothvat ne bi ništa donio, pa se umjesto toga zagledala u
veličanstveni prizor što se protezao iza brojnih prozora duž čitavog
zida salona. Sunce je zalazilo za daleke planinske lance i obasjavalo
oblake crvenom svjetlošću.
"Pa, pretpostavljam da može proći," nevoljko reče princ
Magid.
"Oh, Phylus, meni se čini da izgleda veličanstveno!" povika
Mary Anne sklopivši ruke.
"Za amazonku je dobra," reče princ Magid prekidajući daljnju
diskusiju. "Idemo sada. Ne smijemo dozvoliti da nas princ Caspar
čeka."
124
 "Misliš, ne smijemo dozvoliti da nas Lady Jane čeka,"
ispravila ga je. Princ Magid ju je značajno gledao, a ona je na očigled
klonula pod njegovim pogledom.
Dok je hodala za Magidom i Mary Anne duž širokog
tapeciranog hodnika Jan upita, "Ah, prinče Magid, mislila sam da ću
večeras upoznati osobno Lorda Panglotha..."
On je nestrpljivo uzdahnuo i ljubazno odgovorio, "Lord
Pangloth ne postoji, djevojko!"
Probudila se po treći ili četvrti put. "Što to radiš?" pitala je
trgnuvši se iz sna. Nad njom je bio nagnut Milo.
"Smiri se. Samo ti mijenjam odjeću. Dao sam ti još jednu
injekciju hormona protiv bolova pa nećeš ništa osjetiti."
"Mogu li vidjeti?" pitala je dižući glavu.
"Ne bih ti to savjetovao."
Ali bila je već dovoljno jaka da podigne glavu i pogleda svoje
golo tijelo. "Velika Majko..." prošaptala je i pustila da joj glava
padne na jastuk. Neravna ružna rana protezala se između grudi i
završavala nisko na trbuhu. Bila je zatvorena grubim crnim šavovima
koji su izgledali kao da ih je radio netko jako pijan. Jan se činilo da
je dovoljno da kihne ili učini neki nagli pokret pa da joj šavovi
popucaju, a tijelo se rastvori izbacujući iz sebe crijeva i druge
organe.
"Velika Majko," ponovila je i čvrsto sklopila oči. Trudila se
što pliće disati.
"Nije tako loše kako izgleda," uvjeravao ju je Milo.
Ali ta je tvrdnja nije nimalo raspoložila. "Ostavi me da
umrem u miru."
"Vjeruj mi, Jan. Rana dobro zarasta, a to je bilo i za očekivati.
Za nekoliko dana već ti možemo izvaditi konce."
"Ne!" povikala je uznemireno. "Ti šavovi su jedino što me
drži na okupu!"
Zvonki Milov smijeh ju je povrijedio.
Ali Milo je bio u pravu. Tri dana kasnije Jan je već dovoljno
ojačala da ustane iz kreveta i uz Milovu pomoć otiđe u kupaonicu.
Hranjive juhe kojima ju je Milo hranio zamijenila je uobičajenom
prehranom.
125
 Ponovna barem djelomična pokretnost donijela joj je veliko
olakšanje jer joj se nije sviđalo potpuno ovisiti o Milu. Posebno ju je
užasavala povećana prisnost koju nije mogla izbjeći, ali morala je
priznati da Milo nije ni na koji način iskorištavao takvu situaciju. No
njen se dug prema Milu svakim danom sve više povećavao. Jednog
će mu se dana morati odužiti, a cijena neprestano postaje sve veća.
Bila mu je zahvalna što se čitavo vrijeme njenog oporavka
nije odvajao od nje. Objasnio joj je da je oslobođen dužnosti kako bi
se mogao brinuti za nju. Naredbu su izdali Aristosi, a ne Bannion,
naglasio je. "U njihovoj si milosti," rekao je. "To bismo možda mogli
dobro iskoristiti..."
Petoga dana Milo ju je proglasio dovoljno zdravom za
vađenje konaca. Budući da su zalihe analgetika bile potrošene, za Jan
je to bilo vrlo neugodno iskustvo. Sklopila je oči i ugrizla se za palac,
trudeći se da ne krikne.
Činilo joj se da su protekli sati prije nego je Milo napokon
rekao, "Gotovo je." Podigla je glavu i pogledala se. Dugačka rana se
u proteklih pet dana jako promijenila. Još uvijek je bila crvena i
ružna, ali je ipak toliko zacijelila da je sada izgledala kao površinska
ozljeda. Rane na nogama i nadlaktici su se također zaliječile.
"Hvala," rekla je.
"Bilo mi je zadovoljstvo," odgovorio je šaljivim glasom. Jan
je tek tada postala svjesna da mu lijeva ruka počiva na njenom bedru.
Istog se časa osjetila izloženom i ranjivom pod njegovim pogledom.
Gurnula mu je ruku i brzo navukla pokrivač do brade.
Njena ga je neugoda zabavljala. "Sad kad si odustala od
namjere da uništiš Lorda Panglotha i mene zajedno s njim, nema
razloga da ne ispuniš svoju stranu našeg malog dogovora. Možeš li?"
Nakon kratke stanke odgovorila je tihim glasom, "Ne..."
"Dobro. Kad se potpuno oporaviš očekivat ću tvoju potpunu
suradnju." Ustao je s kreveta. "Pokušaj malo odspavati, a ja idem u
grad nabaviti nešto hrane. Brzo se vraćam."
Prošlo je neko vrijeme dok nije utonula u nemirni san. Kad se
probudila nad njom se naginjao golemi, soptavi lik gospodara
Banniona.

126
 15
Aristosi su na uštrb drugih stanovnika Lorda Panglotha
uživali u obilju prostora. Jan je toga postala svjesna vrlo brzo nakon
dolaska u aristoski dio broda, ali prizor kakav ju je dočekao u
'Velikom Salonu' ipak nije očekivala. Prostorija ja bila golema —
dugačka oko trideset metara, a u najširem dijelo otprilike i jednako
široka. Nalazila se na prednjem, najisturenijem kraju Nebeskog
Gospodara. Duž dva zaobljena zida protezala su se dva niza visokih
prozora, mnogo većih od onih u Magidovoj sobi. Pred prozorima su
povremeno promicala bijela jata oblaka.
U Salonu je bilo oko tri stotine ljudi, no u golemom prostoru
ipak nije vladala ni najmanja gužva. Po odjeći je lako bilo zaključiti
da su ti ljudi većinom Aristosi, ali bilo je tu i mnogo robova koji su
ih posluživali hranom i pićem. Kad se zaustavila na vrhu stepenica
Jan je ponovno zapljusnuo snažan osjećaj nestvarnosti. Osjećaj se
pojačao kad su se svi prisutni okrenuli prema njoj i u prostoriji je
zavladala potpuna tišina.
Netko je počeo pljeskati, a ubrzo mu se pridružiše svi osim
robova. Jan je potreseno shvatila da plješću njoj.
Prenula se kad joj je princ Magid dotaknuo lakat. Bio je to
znak da mora krenuti dalje. Krenula je nesigurnim koracima i u
pratnji Magida i Mary Anne se spustila niz stepenice.
Aristosi su i dalje pljeskali dok su se dijelili u dvije skupine
stvarajući široki prolaz koji se protezao sve do kraja sobe. Tamo je
na mjestu gdje su se sastajala dva niza prozora stajalo malo postolje.
Na njemu su sjedile dvije osobe; muškarac i žena.
Jan je znala tko su oni. Muškarac je bio princ Caspar, a žena
kraj njega bila je njegova majka, Lady Jane. Koliko je razumjela oni
su imali apsolutnu vlast na Nebeskom Gospodaru.
Jan se iznenadila kad je doznala da Lord Pangloth ne postoji.
Nekoć davno postojao je Lord Pangloth. Nekoliko njih, u stvari, ali
prema kratkom objašnjenju koje joj je Magid nevoljko dao na putu
do Velikog Salona činilo se da je dinastiju Pangloth prije više

127
stoljeća svrgnula s vlasti suparnička Aristoska obitelj. Pitala se
postoje li i danas među Aristosima takve borbe za vlast.
Dok je polako koračala među razdraganim Aristosima Jan je
promatrala princa Caspara. Bio je mnogo mladi nego je očekivala.
Činilo se da je njene dobi ili čak mlađi. Bio je, također, najljepši
muškarac što ga je u životu vidjela. Imao je duguljasto, pravilno lice
uokvireno dugačkom crnom kosom, koža mu je bila glatka i blijeda,
a tamnosmeđe oči mogla je opisati samo kao izuzetne.
Lady Jane je bila starija verzija svoga sina. Imala je jednako
duguljasto i zgodno lice s besprijekornim jagodičnim kostima i
svijetlom kožom, ali oči su joj bile plave. I za razliku od sinovljevih
njene su oči bile hladne.
Kad su se Jan, Magid i Mary Anne približili podiju princ
Caspar i njegova majka su ustali. Odjeća im je bila potpuno crna,
osim bijelog čipkastog ovratnika i manšeta kod princa, te krvavo
crvenih dragulja koji su visili među grudima Lady Jane. Princ je
podigao ruke i pljesak je istog trena utihnuo. Pogledao je Jan i
nasmiješio se. Njegov prekrasni osmijeh probudio je nešto u Jan.
Uzvratila mu je smiješak. Tek kad joj je Magid grubo zabio prst u
leđa sjetila se što mora učiniti. Nesigurno je svinula koljena i
pognula glavu onako kako ju je Mary Anne naučila.
Princ Caspar reče: "Jan Dorvin iz Minerve, svi ti dugujemo
veliku zahvalnost. Da nisi svojim hrabrim činom spriječila Haziniji
da ostvari svoj naum, Lord Pangloth više vjerojatno ne bi postojao."
Glas mu je bio mekan i razgovijetan. "Stoga nam je zadovoljstvo
oprostiti ti sve zločine koje si počinila protiv nas te ti podariti
slobodu i počasni status Aristosa. To znači da ćeš uživati sva prava i
povlastice kao i svaki od nas, ali uz jedan izuzetak, a to je da se ne
možeš udati u aristosku obitelj. Dobrodošla, Jan Dorvin. I hvala ti."
"Hvala vama, vaše Veličanstvo," odgovorila je Jan
najsrdačnijim glasom što je mogla.
Princ Caspar je podigao ruke i prostorijom se ponovno
prolomio pljesak. Jan se još jednom naklonila. Trudila se zaustaviti
suze. Bila je posramljena. Velika Majko, oprosti mi, molila je. Ovo
nije moja greška. Nisam namjerno spasila Lorda Panglotha.
Dok se Jan predstavljala na dvoru Milo je ležao u svojoj
128
kabini i sanjao...
Njegova je letjelica prizemljila na šljunčanom dvorištu pred
Kagenovom kućom. Dok je izlazio pred njim se zaustavio dvonožni
kiberoid, nekoliko ga je trenutaka pomno promatrao, a zatim je
nastavio ophoditi oko zida. Kagen je u pratnji kloniranog ratnika
istrčao, iz kuće da ga osobno pozdravi. Bio je jako uzbuđen. Milo ga
je s osmijehom promatrao dok mu se približavao. Kagen se
promijenio toliko da ga više nitko ne bi prepoznao, ali odavalo ga je
njegovo držanje. Još uvijek je hodao kao niski debeli čovjek kakav je
nekoć bio.
"Drago mi je da si stigao, Haze. Vidjet ćeš, neću te
razočarati!" rekao je Kagen pružajući mu ruku. "Dođi..."
"Mislio sam da nećemo uspjeti," rekao je zadihano dok je
vodio Mila kroz glavni ulaz. "Prva tri fetusa smo izgubili kad smo ih
podvrgnuli ubrzanom rastu, ali posrećilo nam se sa četvrtim. Bijele
kute su slavile čitav tjedan."
Kagen je poveo Mila u podrum. Putovanje je završilo pred
velikim metalnim vratima koje je čuvao drugi klonirani ratnik.
Kagen je položio dlan na uređaj za identifikaciju i vrata se otvoriše.
U prostoriji je bilo mračno. "Ne podnosi svjetlo," objasnio je. Pri
slabom svjetlu koje je dopiralo s hodnika Milo na krevetu ugleda
neki lik. Ženu, i to normalnog oblika. Dvije ruke, dvije noge, jedna
glava...
Kagen je upalio svjetlo.
Žena — točnije djevojčica — je vrisnula i pokrila oči
nadlakticom. Milo je zurio u nju.
"Jedinstvena je, zar ne? Prava dragocijenost," ponosno je
rekao Kagen.
Koža joj je bila prozirna. Pod njom su se jasno vidjele
pulsirajuće arterije i vene, slojevi masnoće, mišićna vlakna...
"Djevojko, makni ruku i pogledaj nas!" naredio je Kagen.
Ona ga je oklijevajući poslušala. Prestrašenim očima gledala
ih je kroz prozirne kapke. Oči su joj izgledale kao dva zelena jezera
života smještena u goloj lubanji.
Kagen se okrenuo prema Milu. "Kako ti se čini?"
Milo se probudio i sjeo na krevetu. Stisnuo je glavu rukama i
129
zajecao. Nagnuo se prema naprijed i povratio po čistom podu svoje
kabine.
Jan je laknulo kad joj je Mary Anne napokon zaželjela laku
noć i ostavila je samu u sobi. Skinula je preostalo donje rublje —
Mary Anne joj je pomogla da skine dio koji je zvala korzet — i
odjenula se u ogrtač od najmekanije tkanine što je do sada vidjela.
Umorno je sjela na mekani krevet i zagledala se noć kroz jedini
prozor koji je imala u sobi. Predstavljanje na dvoru ju je iscrpilo.
Dok se pristojno smješkala i razgovarala s Aristosima neki joj je
unutarnji glas neprestano ponavljao 'Ovo su ljudi koji su ti ubili
majku, oca, sve prijatelje... ljudi koji su uništili Minervu.' Alija
nemam drugog izbora! odgovarala je. Moram poslušati Mila i
iskoristiti situaciju. On ima plan.
Užasnula se onoga dana kad se probudila i nad sobom
ugledala golemo tijelo gospodara Banniona. Isprva je pomislila da je
sama s tim stvorenjem i očekivala je ono najgore, ali tada je u
pozadini ugledala Mila i jednog nadglednika. Bojala se da će je
Bannion odvesti sa sobom, ali on joj je samo došao prenijeti poruku.
Poruku od Aristosa. Pompozno joj je rekao da ju je Lord Pangloth
odlučio velikodušno nagraditi za hrabrost i podariti joj slobodu. Kad
dovoljno prizdravi prijeći će u odaje Visokog Komornika, princa
Magida, gdje će joj od sada biti novi dom. Tada ju je potapšao po
obrazu i čeznutljivo rekao, "Kakva šteta, draga moja. Imao sam za
tebe drugih planova."
Dok se Bannion s naporom provlačio kroz uska vrata Jan je
zbunjeno zurila u Mila. Djelovao je jako sretan. "Čestitam," rekao je
i sjeo u prutenu stolicu.
"Ne želim živjeti s Aristosima," rekla je.
"Radije ćeš ostati ovdje kao rob? Draže ti je raditi kao
staklarski hodač i na kraju završiti kao Bannionova igračka?"
"Ne," priznala je. "Ali..."
"Ah, znam što je. Ne želiš me napustiti."
"Glupost," rekla je, i istog časa to požalila. Ali Milo se i dalje
smiješio. Njegovo ju je ponašanje zbunjivalo. "Čini se da te moj
skori odlazak uopće ne uznemirava. Mislila sam da si i ti imao neke
'planove' za mene."
130
 "Još uvijek ih imam. Ali planovi su se promijenili."
Namrštila se. "Ne razumijem."
"Više me ne zanima tvoje tijelo, nego tvoj novi visoki položaj
u ovom letećem društvu. Bit ćeš u mogućnosti učiniti mi mnogo
korisnih stvari."
"Na primjer?" sumnjičavo je pitala, zamišljajući se već kako
krijumčari različite vrijedne predmete iz aristoskog dijela broda.
"Na primjer omogućiti mi da postignem ono što pokušavam
sve tri godine koje sam proveo na ovoj plinskoj vreći. A ja ti za
uzvrat obećajem dvije stvari koje su ti srcu najdraže."
"A to su?"
"Sloboda, i osveta Lordu Panglothu."
Netko je pokucao na vrata. Jan je tiho uzdahnula nagađajući
da se Mary Anne iz nekog razloga vratila. Ali kad su se vrata otvorila
pred njima je stajala Ceri. Na sebi je imala dugačku bijelu košulju, a
kosa joj je bila raščupana. Jan je pretpostavljala da je upravo ustala iz
kreveta. "Gospodarica me je poslala da vidim treba li vam nešto,"
rekla je Ceri. "Od danas me možete smatrati svojom sluškinjom."
"Ništa mi ne treba, hvala, i sigurno se neću prema tebe
odnositi kao prema sluškinji," odrešito odgovori Jan.
"Ja samo slušam želje moje gospodarice," odgovori Ceri.
"Naučila sam da je tako najbolje."
"Zar loše postupa s tobom?"
Ceri lagano slegne ramenima. "Ne zlostavlja me fizički, ali
zna biti jako dosadna ako nije sve onako kako želi."
"A što je s princom Magidom?"
Ponovno je slegnula ramenima. "Najbolje je udovoljavati i
njegovim željama," rekla je zagonetno.
Jan je rukom udarila po krevetu. "Dođi ovamo i sjedni.
Voljela bih razgovarati s tobom. Osim ako se ne želiš vratiti u
krevet."
"Ne, ostat ću s tobom." Ceri joj je prišla i sjela kraj nje.
Gledale su jedna drugu.
"Vrlo si zgodna," reče joj Jan.
"Hvala. I ti si.
Neko su vrijeme šutjele, a tada Ceri reče: "Jesi li se večeras
131
dobro provela?"
Jan je napravila grimasu. "Bilo je grozno. Aristosi su čudni
ljudi. Svi s kojima sam razgovarala pričali su samo o sebi. Postavljali
su mi neka opća pitanja — najčešće jesam li se potpuno oporavila od
napada — ali čak ih ni to nije iskreno zanimalo. Ostatak razgovora.
bio je o njihovim problemima, koji zapravo uopće ne postoje."
"Oni žive u vlastitom svijetu. Sve što je izvan njegovih okvira
njih uopće ne zanima. Čitav život se samo igraju, gledaju 'zabave',
vode ljubav i dodvoravaju se princu Casparu i njegovoj majci," reče
Ceri. "Jesi li upoznala princa Caspara i Lady Jane?"
"Oh da. Kasnije sam čak s njim i malo porazgovarala. Pozvao
me sutra k njima na večeru. Nisam baš sretna zbog toga, ali
pretpostavljam da nemam izbora." . "Kakav ti se on čini?" upita
Ceri.
"Jako je zgodan. Za muškarca..." Dublje značenje posljednje
napomene visilo je u zraku medu njima. Jan je odjednom postala
svjesna neodoljive potrebe da zagrli Ceri. Čeznula je za utješnim-
zagrljajem druge žene. Prošlo je toliko vremena...
Prepustila se osjećajima. Nagnula se naprijed i zagrlila Ceri
naslanjajući glavu na njen vrat. "Drži me, molim te," preklinjala je.
Ceri joj je ovila ruku oko ramena. Sjedile su u tom položaju
neko vrijeme, a tada Ceri tiho upita, "Želiš li spavati sa mnom?"
"Oh da, da," prošapta Jan. "Više od svega."
Ceri se nježno oslobodila Janinih ruku. Ustala je, povukla
bijelu košulju preko glave i ispustila je na pod. Stajala je gola pred
Jan i gledala ju. "Zaista brzo učiš," rekla je hladno.
"Molim?" pitala je Jan zbunjena njenom naglom promjenom
raspoloženja.
"Brzo učiš kako ćeš se ponašati prema slugama. Nastaviš li
ovako brzo ćeš postati pravi Aristos."
Jan je zaustavila dah. "Misliš... misliš da te ja prisiljavam na
seks?"
"Nije li tako?"
"Ne! Naravno da nije!" Bila je zapanjena da je Ceri mogla
tako nešto pomisliti. "Mislila sam da i ti to želiš."
"Ja nisam Minervanka, Jan," tiho je rekla Ceri.
132
 Jan je počela shvaćati. Pokrila je usta rukom. "Oh, nisam
znala. Mislim, samo sam..." Bila je postiđena. "Ne sviđaju ti se žene?
Mislim, ne spavaš sa ženama?"
"Spavam sa ženama. Kad moram. A otkako radim za Aristose
to se često događalo. Spavala sam s mnogim ženama i mnogim
muškarcima."
"Prisiljavaju te na to?"
Slegnula je ramenima. "Recimo da nemam izbora. Osim ako
ne želim ponovno postati običan rob. Ovdje se ipak bolje živi."
Jan nije znala što bi rekla. Bila je zbunjena, postiđena i
povrijeđena; ogorčena zbog situacije u koju se dovela... i još uvijek
seksualno uzbuđena. Tiho je rekla, "Molim te, obuci košulju. Oprosti
zbog nesporazuma."
"U redu je," rekla je Ceri i sagnula se po košulju. Dok ju je
navlačila preko glave Jan joj reče, "Molim te, ostani još malo. Htjela
bih razgovarati s' tobom, kao s prijateljicom. Ali samo ako to želiš,
ne zato što se osjećaš obaveznom."
Ceri ju je odmjerila pogledom, a tada se nasmijala. "Bit će mi
drago da ostanem, kao tvoja prijateljica." Ponovno je sjela na krevet
pokraj Jan.
"Koliko dugo si na Lordu Panglothu, Ceri?" pitala je Jan.
"Tri godine. Prije toga živjela sam na moru. U morskom
naselju. Znaš li što je to?"
"Da, znam. Rob koji mi je, hmm, pomagao, živio je u takvom
naselju. Rekao je da je to plutajući grad." U glavi joj se javila nova
misao. "Možda ste živjeli u istom gradu! Poznaješ li nekog Mila?"
Kad je čula Milovo ime Cerin se izraz lica promijenio.
"Milo? To je čovjek koji ti je pomagao?"
"Da. Znači, poznaješ ga. Čudan je on čovjek, ali spasio mi je
život. I to nekoliko puta."
"I predobro poznajem Mila," rekla je Ceri uz blago mrštenje.
"Ne sviđa mi se. On je odgovoran za uništenje našeg naselja. Uvjerio
je Vijeće da se moramo primaknuti bliže obali. Životni uvjeti u
oceanu se jesu pogoršali, ali mogli smo ondje živjeti još mnogo
godina. Ne znam koje su mu bile pobude, ali od prvoga dana kad je
stigao u naše naselje uvjeravao je ljude da se moramo primaknuti
133
bliže kopnu."
Jan je bila zbunjena. "Otkako je stigao? Rekao mi je da je
rođen u vašem plutajućem gradu."
"To ti je rekao?" Ceri je zatresla glavom. "Ne. Stigao je deset
godina prije nego nas je potopio Lord Pangloth. Našli smo ga u
čudnoj kapsuli koja je plutala morem. Bila je zapečaćena i jedva smo
je otvorili. Unutra su uz njega bila tijela još tri čovjeka. Oni su bili
mrtvi već tjednima, a Milo je bio u dubokoj komi i svi smo očekivali
da će ubrzo umrijeti. Ali on se iznenada vratio k svijesti i brzo
oporavio."
Jan se namrštila. "Zašto mi je lagao? Ne razumijem..." "Mila
nikada nitko nije razumio," reče Ceri. "Nitko ga nije ni volio, ali s
obzirom da je mnogo znao, posebno o strojevima i elektronici, bio je
vrijedan dodatak zajednici. Sve dok nas nije namamio u propast. Sve
sam izgubila. Roditelje, muža..."
"Tad imamo mnogo toga zajedničkoga," blago reče Jan.
Htjela je ponovno dodirnuti Ceri, ali zaključila je da to nije mudro.
Misli joj se vratiše Milu. "Toliko toga mi je ispričao. Pitam se što je
od toga točno."
"Što ti je pričao?"
"Oh, o prošlosti. O ranoj povijesti... vremenu prije Genetskih
Ratova i slično. Rekao je da je to doznao iz povijesnih strojeva koje
ste imali u vašem plutajućem gradu."
Ceri je zatresla glavom. "Još jedna laž. Sve što smo imali u
biblioteci bili su neki tehnički priručnici i romani na vrpcama, te
nekoliko holografskih filmova. Nije bilo nikakvih povijesnih zapisa."
Jan je htjela pitati što su 'romani' i 'holografski filmovi', ali
tada joj na um pade strašna misao. "Rekao mi je još nešto... moraš mi
reći da je to istina."
Ceri ju je zabrinuto gledala. "Što ti je? Sva si problijedjela."
"Milo je rekao da je moj grad bio samo dio Minerve,"
uznemireno reče Jan. "Rekao je da postoje drugi dijelovi za koje ja
nisam znala... gradovi isti kao moj. To je istina, zar ne?" Molećivo je
zurila u Ceri. Ceri je spustila pogled na ruke koje su joj počivale u
krilu. "Žao mi je Jan," tiho je rekla. "Ne postoji druga Minerva. Tvoj
grad je bio jedini."
134
 Jan je duboko udahnula, a zatim ispustila zrak uz potresan
jecaj. Počela je drhtati. Spoznaja da Minerva još uvijek postoji imala
je za nju duboko značenje. Davala joj je snagu da nastavi živjeti,
znajući da negdje još uvijek žive ljudi njene vrste i održavaju na
životu duh Minerve. Ali sada...
Sada se morala ponovno suočiti sa strašnom spoznajom da je
posljednja živa Minervanka. Tijelo joj se grčilo dok je plakala. Nije
to mogla prihvatiti.
Tek nakon nekoliko trenutaka postala je svjesna da je Ceri
drži i lagano ljulja u zagrljaju. "Hej, Jan, smiri se," šaptala joj je.
"Sve će biti u redu. Isuse, pa ti si još dijete, zar ne...?"
Jan se grčevito držala za Ceri. Kad su njeni jecaji napokon
utihnuli Ceri ju je blago potapšala po leđima i rekla, "Dođi, Jan,
vrijeme je da legneš."
Jan ju je oklijevajući pustila. Nije željela ostati sama, ali
osjećala je da ne smije više ništa tražiti od Ceri. Promatrala je kako je
Ceri pokriva pokrivačem, a zatim se uvlači kraj nje u krevet.
"Što...?" počela je, ali Ceri položi dva prsta na njene usne i
reče, "Pssst. Ovo radim zato što želim. Kao prijateljica. U redu?"
Jan se osmjehnula. "U redu."
"Nema više pričanja," reče Ceri dok ju je primala u naručje.
Milo se naslonio na rukohvat i zagledao u opustošeni krajolik
nad kojim je letio Lord Pangloth. Okrenuo se kad se na uskoj,
otvorenoj promatračkoj platformi pojavila Jan. Smješkao se dok ju je
mjerio pogledom. "Dobro ti stoje otmjene haljine," rekao je
zadovoljno.
"Ovo je najjednostavnija odjeća koju sam uspjela naći,"
hladno je odgovorila. Nosila je jednostavnu dugačku haljinu crne i
sive boje, a pod njom, na Mary Annino nezadovoljstvo, nije imala
nikakvu donju odjeću. U steznicima se osjećala neudobno, pa ih je
odlučila nositi samo u posebnim prilikama.
Milo je s divljenjem promatrao njen duboki dekolte. "Rana ti
lijepo zarasta. Ožiljak je gotovo nestao."
Prekrižila je ruke na prsima.
"Kako je bilo noćas? Jesu li te prihvatili? Jesi li upoznala
Lorda Panglotha?" pitao je sa zanimanjem.
135
 "Milo, naš dogovor otpada. Ne znam što želiš, ali ja ti neću
pomoći. Ne želim te više vidjeti. Ne želim više razgovarati s tobom.
Danas sam došla ovamo samo zato da ti to kažem."
Djelovao je iznenađeno. "Što te muči? Što se noćas
dogodilo?"
"Saznala sam da si mi lagao. Ne postoje 'izgubljeni' dijelovi
Minerve. Moja je Minerva bila jedina. I više je nema. Sve što si mi
rekao je laž."
Milo je slegnuo ramenima. "U ono mi se vrijeme činilo da je
to najbolje što mogu učiniti za tebe."
"Što je najbolje?" pitala je zapanjeno.
"Bila si u lošem stanju. Gubila si volju za životom. Trebalo ti
je nešto da te potakne - da ti da neku nadu.
Ono što sam ti rekao bilo je korisna laž, imalo je neku svrhu.
Moraš priznati da je djelovalo."
Jan je stisnula šaku. Htjela je razbiti to arogantno, podlo lice.
"Gade — nisi ni svjestan što si mi učinio!"
"Učinio sam ono što sam smatrao najboljim i učinio bih to
opet. A sada je dosta tih gluposti. Moraš se držati našeg dogovora.
Rekao sam ti o čemu se radi. Ako plan uspije oboje ćemo biti
slobodni i Lord Pangloth će biti pod našom vlašću."
Ogorčeno se nasmijala. "Misliš li da ću i dalje vjerovati
svemu što mi kažeš? Velika Majko, pa sve što si mi rekao je laž. Sve
o prošlosti — o tvojoj prošlosti."
Zatresao je glavom. "Nije, kunem se."
"Zaista. To nije ono što mi je Ceri rekla."
Oči mu se suziše. "Ceri?"
"Možda je se sjećaš. Živjeli ste u istom plutajućem gradu.
Ona se tebe sjeća. I ne sviđaš joj se."
"Da, sjećam je se," polako je rekao. "Razgovarala si s njom?"
"Postale smo dobre prijateljice. Rekla mi je da su te deset
godina prije nego je vaš grad uništen pronašli u kapsuli s još tri mrtva
čovjeka. To baš nije ono isto što sam čula od tebe."
Uzdahnuo je. "Dobro, priznajem da sam lagao, ali to je samo
zato što sam znao da mi nikada nećeš povjerovati ako ti kažem
istinu."
136
 "A to je?" skeptično je pitala.
"Ta je kapsula bila uređaj za spašavanje. Odvojila se od
svemirskog broda koji je pao u more."
"Svemirskog broda?"
"Letjelice koja je putovala svemirom. S planeta na planet.
Svemirski je brod doletio s Marsa."
"S Marsa?" ponovila je.
Pokazao je prema gore. "Da, Marsa. Čula si za planet Mars?"
"Naravno. A ti tvrdiš..."
"Upravo tako. Ja potječem s Marsa."

16
Jan se nagnula nad princa Caspara i zaigrano mu poškakljala
prsa pramenom dugačke kose. "Hajde, moj vladaru i gospodaru,
vrijeme je za ustajanje."
Zatvorenih očiju Caspar je odmaknuo njenu kosu. "Zašto bih
ustao? Prerano je," mrmljao je.
"Zar ste opet zaboravili? Danas ste dežurni u kontrolnoj sobi.
Za nekoliko sati morali bismo stići u Bandalu."
"Oh, k vragu," uzdahnuo je. "Nije me briga. Uopće nije važno
hoću li se ja tamo pojaviti ili ne. Ionako je Gorman glavni."
To je točno, pomisli Jan, iako se iznenadila da Caspar to
priznaje. Ali on vjerojatno u to uopće ne vjeruje i ova je izjava samo
dio glume.
"Besmislica, gospodaru moj," govorila je milijući mu leda.
"Znate i sami da ste u kontrolnoj sobi nezamjenjivi. Gorman i
njegovi Inženjeri su samo spretne ruke kojima upravlja vaša
plemenita glava."
Otvorio je oči. Jan se nikada nije zasitila gledanja njegovih
očiju. "Laskavice," rekao joj je, ali nije zvučao nezadovoljno.
Laskanje se uvijek isplati, rekao joj je Milo. Ljudski ego nema
emocionalne obrane od laskanja čak i ako ga racionalni dio svijesti
prepoznaje.
Jan ga poljubi u usta. "Samo govorim istinu, gospodaru moj."
137
Caspar je ovio ruke oko njenog tijela i čvrsto je privinuo uz sebe.
Povukao ju je za sobom na krevet i prevrnuo se tako da se ona našla
ispod njega. "Ponovno... već?" Prošaptala je.
"To je tvoja greška," promuklo je rekao dok je prodirao u nju.
"Kriv je taj tvoj amazonski miris... Izluđuje me."
Kad je bio gotov Caspar se ponovno prevrnuo na leda. Reče
joj, "Hoćeš li me i danas pratiti u kontrolnu sobu?"
"Naravno, gospodaru moj."
"Voliš biti tamo, zar ne?" Otvorio je oči i pogledao je.
Jan se uznemirila. "Da, gospodine. Rekla sam vam tamo mi je
jako zanimljivo."
"Ženama takve stvari nisu zanimljive. Strojevi pogotovo. Što
je pravi razlog?"
Jan osjeti naviranje panike. Je li nekako doznao istinu? Je li
učinila nešto čime je potaknula njegove sumnje? Nastojeći prikriti
uznemirenost pitala ga je, "Što mislite da je pravi razlog, gospodaru
moj?"
Znalački se nasmiješio. "Sigurno si se spetljala s nekim
Inženjerom. Oni su krupni, mišićavi muškarci — baš onakvi kakvi bi
se amazonkama trebali sviđati. Reci mi koji je od njih. Je li
Gorman?"
Jan se opustila, ali je i dalje ostala oprezna. "Za mene na
svijetu postoji samo jedan muškarac, gospodaru, a to ste vi. Kunem
vam se. Kako bi u mome životu uopće moglo biti mjesta za drugog
muškarca kad ga vi ovako potpuno ispunjavate?"
Caspar ju je zamišljeno pogledao, a tada kimnu. Povjerovao
joj je, ali još uvijek je bio zbunjen. "Zašto te onda privlači ono
grozno mjesto?"
"Rekla sam vam, gospodaru moj. Zanima me sve što se tamo
nalazi. Ja sam amazonka, gospodine, i zbog toga sam drugačija od
ostalih žena."
S njegovog je lica pomalo nestalo zbunjenosti. Prihvatio je
ovo objašnjenje. Idiot, pomisli Jan. Naslonio se na lakat i nasmiješio
joj se. "Upravo zbog toga što nisi normalna žena ostala si ovako
dugo moja posebna prijateljica," rekao je.
Jan je toga bila svjesna. I Milo joj je rekao da je Aristosima
138
zanimljiva samo zato što za njih predstavlja novost. Ali koliko će
takva situacija još trajati? S Casparom i njegovom majkom je već
gotovo šest mjeseci i znala je da će je se, unatoč 'amazonskoj'
posebnost, Caspar prije ili kasnije zasititi. Lady Jane je već
pokazivala znakove dosade. Zasada još male, ali bilo je to još samo
pitanje vremena.
Već prvoga dana kad je večerala s Casparom i Lady Jane u
njihovim privatnim odajama Jan je shvatila da su sin i majka jednako
seksualno zainteresirani za nju. Ali dok je Caspar to otvoreno
pokazivao, Lady Jane je bila suzdržanija. Jan je ispravno zaključila
da će sve odnose koje će imati s majkom morati tajiti pred sinom.
Kad je Milu objasnila svoje nedoumice on joj je hladnokrvno
predložio da spava s oboje. "Iskoristi situaciju najbolje što možeš.
Prema onome što si mi ispričala, Lady Jane je jaka sila iza prijestolja.
Bit će nam jednako korisna kao i mladi princ."
"Tražiš da se prostituiram za tebe," ogorčeno je rekla.
"Ne, sve što radiš, radiš i za sebe. Rekao sam ti kakva će biti
nagrada uspijemo li ostvariti moje planove."
"Ako govoriš istinu."
"Nemaš drugog izbora nego vjerovati mi, Jan. Tvoja sam
jedina nada."
"To sam već jednom čula," bahato mu je odgovorila. Ali u
sebi je morala priznati da je to točno. Bio joj je jedina nada. No njena
se vjera u uspješan ishod svakim danom sve više smanjivala. Unatoč
beskrajnim 'igrama' na uređaju koji su Inženjeri proglasili
beskorisnim reliktom, a Milo ga je smatrao ključem za ostvarenje
svog plana, činilo joj se da nije nimalo bliže onomu što je Milo
tražio. Što on zapravo traži nije uspjela doznati. "Bolje je da ne znaš,
mala amazonko. Za tvoje dobro. Za svaki slučaj, da ne bi nešto
izbrbljala dok šapućeš na jastuku s Njihovim Veličanstvima."
Uvjeravanja da nikad ne bi učinila nešto takvo bila su
uzaludna. Nije uspjela ništa doznati.
Princ Caspar je ustao iz kreveta, sneno se protegnuo i
zadivljeno promotrio svoj lik u velikom zrcalu. Jan mu se također
divila; imao je prekrasno tijelo. Kad bi bar bio malo umjesniji u
krevetu, razmišljala je. Kad bi barem imao samo dio ljubavne
139
vještine koju je pokazivala njegova majka. Ali Lady Jane je ipak bila
mnogo starija, priznala je; prošla je već stotu godinu i razumljivo je
da je bila mnogo iskusnija.
Pratila ga je pogledom dok je ulazio u kupaonicu.
Nadala se da bi ovo mogao biti jedan od onih rijetkih dana
kad se princ kupao, ali znala je da to nije vjerojatno. U Aristoskom
dijelu broda bilo je vode u izobilju, ali oni nisu iskorištavali tu
prednost već su se radije zalijevali slatkastim parfemima.
Jan je ustala i pogledala se u zrcalu. Za razliku od Caspara
nije bila zadovoljna onime što je vidjela. Postajem mekana, pomisli.
Točnije, postala sam mekana. Ne debela, već samo mekana. Mišići
su joj se izravnali, a meso na tijelu, rukama i nogama postalo je
bezlično i opušteno. I blijedo. Nije čudo da je sve manje zanimala
Lady Jane. Onaj divlji — čak opasni — 'amazonski' izgled koji je
prije šest mjeseci onako uzbudio Lady Jane sada je gotovo nestao.
Kad je Jan napokon doznala značenje imena 'amazonka' bila
je pomalo zbunjena, ali nipošto uvrijeđena. Nije joj smetalo što
Minervane uspoređuju s mitološkim plemenom ratobornih žena,
makar to radili s prezirom.
Caspar je napokon izišao iz kupaonice odjeven u svoju
omiljenu odoru. Bila je sašivena od crnog krzna koje nije bilo dobro
obrađeno te se njegov neugodni zadah osjećao unatoč jakom mirisu
parfema. "U kontrolnu sobu ću krenuti odmah nakon doručka. Budi
spremna želiš li poći sa mnom."
"Bit ću, gospodaru moj," odgovorila je dok je uzimala odjeću
s ruba kreveta. Još se odijevala kad je u sobu ušao Dalwyn, Casparov
tjelohranitelj koji je čitavu noć dežurao pred Janinom sobom. Bio je
to veliki, privlačni muškarac svim je srcem odan Casparu. Jasno je
dao Jan na znanje da ne odobrava njenu vezu s princem, i unatoč
svim njenim pokušajima da bude pristojna prema njemu, on je
pokazivao otvoreno neprijateljstvo. Isto se dogodilo i ovog jutra.
Njen osmijeh i prijateljski pozdrav izmamili su samo bijesni pogled.
Kao i obično, princ Caspar se pretvarao da to ne primjećuje.
Uzdahnula je kad su se za njima zatvorila vrata i pogledala na
sat. Proći će još najmanje jedan sat prije nego princ dovrši doručak s
Lady Jane. Nije morala žuriti. Sjela je na krevet i pritisnula dugme na
140
noćnom ormariću. Istog trenutka u sobi se pojavila Ceri. Po Janinom
mišljenju njeno najveće dostignuće u posljednjih šest mjeseci bilo je
to što je uspjela nagovoriti princa Caspara da joj dodijeli Ceri za
osobnu služavku. Mary Anne i princ Magid nisu bili zadovoljni
takvim ishodom, ali morali su prihvatiti Casparovu odluku.
Jan pokaže Ceri da sjedne u jednu od fotelja i reče,
"Iscrpljena sam."
"Još jedan posao dobro obavljen?" ravnodušno je upita Ceri.
"Moglo bi se reći," odgovori Jan. "Velika Majko, njegova je
potencija upravo nevjerojatna. Šteta što je tako loš u vođenju
ljubavi."
Ceri ju je neko vrijeme promatrala, a tada oklijevajući reče,
"Mogu li te pitati jedno osobno pitanje?"
"Barem bi ti trebala znati da me možeš pitati što god želiš,"
odgovorila je Jan smiješeći se. "Što te zanima?"
"Kako... kako se osjećaš dok vodiš ljubav s princem?"
ozbiljno je pitala Ceri.
"Kako se osjećam?" iznenadila se Jan. "Misliš da li uživam?"
"Pa... da."
Slegnula je ramenima. "Pa, moglo bi se reći da me fizički
zadovoljava unatoč strašnoj nestručnosti."
"I unatoč tome što je muškarac?"
Jan se lukavo nasmiješila. "Zanima te kako ja, Minervanka,
podnosim seks s muškarcem? Pa sigurno sam ti već rekla da žene u
Minervi nisu spavale isključivo sa ženama. Mlađe žene poput mene
su čak poticane da eksperimentiraju s muškarcima kako bi se prije
početka razdoblja parenja naviknule na takvo iskustvo."
Ceri se namrštila. "Ali u osnovi ti je draže spavati sa ženama,
zar ne? Sigurna sam da ti je draže biti s Lady Jane..."
"Da, to je točno. Ali to je prvenstveno zato što ona vještinom
vođenja ljubavi daleko nadilazi svog sina, a ne zato što je žena.
Emocionalno me ne zadovoljavaju ni jedan ni drugi. Smatram ih vrlo
privlačnima, unatoč tome tko su i što su — to nastojim zaboravi dok
sam s njima - ali ih ne volim. Ja volim tebe, Ceri."
Ceri se trgnula. "Dogovorile smo se da nećemo više o tome
razgovarati."
141
 "Ti si započela razgovor o mojim seksualnim sklonostima, a
ne ja," reče Jan. Od one prve noći nakon predstavljanja na dvoru,
Ceri više nije spavala s njom. Jasno joj je dala na znanje da je
njihovo vođenje ljubavi tom prilikom bilo jedinstveni događaj. Bila
je to posebna prijateljska usluga, ali dok je mogla birati, Ceri radije
nije spavala sa ženama. Dopuštala je Jan razne nježnosti — zagrljaje,
čak i poljupce — ali ništa više od toga. Čitavo to vrijeme Jan je
podnosila prave muke. "Voljela bih da ponovno razmisliš o nama,
Ceri," preklinjala ju je. "Ako se dvoje ljudi vole, zar je važno kojeg
su spola? A ja te zaista volim, Ceri!"
Ceri je bilo neugodno. "Molim te, Jan, ne govori tako. Ne
voliš me. Ti to samo misliš zato što sam ti ja prvi pravi prijatelj
otkako si došla na Lorda Panglotha. I zato što si iz Minerve, i zato
što si jako mlada. Zaluđena si, ali nisi zaljubljena."
"Mislim da ja najbolje mogu prosuditi svoje osjećaje," nije
odustajala Jan.
"Nitko ne može suditi o svojim osjećajima," uvjeravala ju je
Ceri.
Jan se nasmijala. "Takvo što bi i Milo rekao."
Ceri se namrštila kad je čula njegovo ime. "Da me zaista voliš
poslušala bi moj savjet o tom stvorenju..."
"Ne mijenjaj temu," brzo ju je prekinula Jan. I predobro je
znala što Ceri misli o Milu. Još se sjećala događaja kad je prepričala
Ceri ono što joj je Milo rekao. Ceri je bila zapanjena. "Rekao je da
dolazi s Marsa?"
"Da. I bio je jako uvjerljiv."
"Ti mu, dakle, vjeruješ da je vanzemaljac?" nasmijala se Ceri.
"Moram priznati da me to uopće ne bi iznenadilo, ali ne,
rekao je da je čovjek. Kaže da na Marsu postoji kolonija koja je
osnovana prije Genetskih Ratova, te da je on ondje rođen."
Ceri se namrštila. "Čula sam priče o takvoj koloniji i o
drugim naseljima u svemiru, ali bez podrške sa Zemlje one su
sigurno već davno izumrle."
"Milo tvrdi da kolonija na Marsu još uvijek postoji."
Ceri je ostala sumnjičava. "Kako je onda i zašto stigao na
Zemlju?"
142
 "Došao je u svemirskoj letjelici koja je pala u more. Ali zašto,
to mi nije htio reći."
Ceri je u nevjerici zatresla glavom. "Zašto nam nije rekao da
dolazi s Marsa? Zašto nam je lagao da potječe iz drugog morskog
naselja?"
"Kaže da je imao razloga."
"Da, sigurna sam da ih je imao. Jan, ne mogu vjerovati da si
tako lakovjerna. Nakon svega što ti je lagao, ponovno si mu spremna
vjerovati. I ne samo to. Spremna si sudjelovati u nekom suludom,
protuzakonitom i opasnom planu koji obuhvaća strojeve u kontrolnoj
sobi."
Tjeskobnim glasom Jan joj je odgovorila, "Zar ne vidiš da
nemam drugog izbora? Moram mu ponovno vjerovati! Obećao mi je
da će mi omogućiti da se osvetim Lordu Panglothu! Neću imati mira
dok to ne učinim."
"Ali rekla si mi da si došla u priliku da uništiš Lorda
Panglotha i da nisi to mogla učiniti. Ne žalim se, doduše, što je tako,
ali zašto misliš da ćeš to moći učiniti ako ti Milo osigura drugu
priliku?"
Jan se zatresla glavom. "On ne namjerava uništiti brod, nego
na neki način preuzeti kontrolu nad njim."
"Ali neće ti reći kako?"
"Ne," priznala je Jan. "Još ne."
Ceri ju je očajno pogledala. "Počinjem vjerovati da je tvoj
prvi dojam o Milu bio točan. Da je on vještac. U svakom slučaju
uspio ti je začarati zdravi razum."
Ništa se u međuvremenu nije dogodilo što bi promijenilo
Cerino mišljenje o Milu ili o Janinoj suradnji s njim, pa je Jan na
kraju odustala od uvjeravanja. "Razgovaramo o nama, a ne o Milu,"
rekla je.
"Ne, više ne razgovaramo," odrješito je rekla Ceri i ustala.
"Kad princ završi svoj obredni doručak s najdražom majčicom
očekivat će da te nađe odjevenu i spremnu za polazak. Dođi, napunit
ću ti kadu, a tada ću ti pronaći nešto za jelo."
Jan je podigla pogled i uzdahnula.
Vrata dizala su se otvorila, te Caspar uđe u kontrolnu sobu.
143
Nekoliko koraka iza slijedila ga je Jan. Dvanaest Inženjera u sobi
stajali su mirno odajući princu počast. Svi su istovremeno podigli
desnu ruku pozdravljajući princa dok je sjedao na prijestolje
podignuto na podiju u stražnjem dijelu prostorije. Jan je zauzela
svoje mjesto kraj prijestolja i položila ruku na Casparovo rame, dok
je Dalwyn ostao kraj dizala.
"Vratite se svojim dužnostima," nevoljko je rekao Caspar.
Inženjeri su se opustili i ponovno okrenuli instrumentima. Jedino je
Glavni Inženjer Gorman prišao prijestolju. Bio je to niski čovjek
nezanimljivog, bezizražajnog lica. Kao i svakog dana, njegova siva
uniforma sa crnom oznakom Inženjerskog Ceha — krugom
presječenim munjom — bila je pomno izglačana, a oko vrata mu je
visio dalekozor. "Sve se odvija prema planu, gospodine," službeno je
rekao.
"Dobro. Samo tako nastavite," nezainteresirano je odgovorio
Caspar. Jan je znala da se Caspar strahovito dosađuje u kontrolnoj
sobi. Kao i ostali Aristosi nije znao baš ništa o strojevima koji su
upravljali Lordom Panglothom. Bez Inženjera, koji su itekako bili
svjesni svoje važnosti, bili bi potpuno bespomoćni.
Gorman se naklonio Casparu. "Naravno, Vaše Veličanstvo."
Pritom se njegov pogled susreo s Janinim i Jan se ponovno trgnula
osjetivši kao i obično da Gorman gleda kroz nju i zna sve njene tajne.
Već je više puta primijetila da je potajno gleda dok se 'igrala' s
uređajem koji je zanimao Mila, iako se nadala da je odagnala
njegove sumnje objasnivši mu da joj se sviđaju lijepe boje' koje se
pojavljuju na ekranu kad pritisne određene tipke.
Gorman se vratio na svoj položaj iza dvojice kormilara.
Kontrolna soba se nalazila u staklenoj kupoli što je virila iz donjeg
dijela broda. Pogled koji se pružao na sve strane zaklanjali su samo
strojevi.
Jan je već lako mogla prepoznati što je u kontrolnoj sobi
potjecalo iz vremena kad je brod izgrađen, a što su dodale ili
promijenile kasnije generacije Inženjera. Novija oprema bila je
neusporedivo primitivnija od one prvotne.
Milo se iznenadio kad mu je Jan ispričala kako izgleda
kontrolna soba. "Čini mi se da su naši pretpostavljeni," rekao je,
144
"zahvaljujući dugogodišnjem prčkanju po staroj tehnologiji uspjeli
zaobići mnoge funkcije centralnog kompjutera kako bi stekli veću
kontrolu. Ali kompjuter očito još uvijek vodi glavnu riječ kad je u
pitanju upravljanje Lordom Panglothom. Čovjek nikada ne bi mogao
bez pomoći kompjutera upravljati letjelicom ove veličine. Samo za
održavanje kursa trebalo bi zajednički raditi najmanje deset pilota.
Kompjuter mora neprestano provjeravati stotine podataka — rad
mlaznica, temperaturu plina u pojedinim komorama, stanje u
stabilizatorima, ekvatorima..."
"Približavamo se Bandali," obavijestio ih je Gorman. "Za pet
minuta bit ćemo točno iznad grada."
Jan se nagnula i kroz zaobljenu staklenu stijenku pogledala na
Zemlju. Zračni je brod letio nad brdovitim terenom. Pojedini dijelovi
obronaka bili su pošumljeni, ali čak i na tako velikoj nadmorskoj
visini jasno se vidio učinak gljiva. Iz iskustva je znala da gljive bolje
uspjevaju na malim nadmorskim visinama i na visokim
temperaturama.
Bandala je bila ostatak države s isključivo crnim
stanovništvom. Od nje su, kao i od Minerve, sada ostali samo mali
djelići. Za razliku od Minerve, u njoj se nije uzgajalo žito i druga
hrana, nego drvo i metal. Unutar njenih granica nalazio se rudnik
željezne rudače, te topionice, ljevaonice i nekoliko malih tvornica za
proizvodnju metalnih i drvenih potrepština.
Jan je sa zanimanjem promatrala široku dolinu s brojnim
razbacanim zgradama. Bandala je po površini i broju zgrada bila
mnogo veća od Minerve. Neke zgrade imale su visoke dimnjake iz
kojih je sukljao dim. Kao i u Minervi, sve su slobodne površine
zauzimali vrtovi za uzgoj povrća. Jan je nedavno doznala da je prije
mnogo godina, kad je Bandala izgubila svoja obradiva polja, između
Bandale i Lorda Panglotha sklopljen ugovor prema kojem su
Nebeski Gospodari opskrbljivali grad hranom.
Međutim, prošli puta su Bandalci bili jako nezadovoljni
skromnim količinama žita koje su dobili, a Nebeski su im Ratnici
rekli da je to sve što mogu dobiti. To je bila istina. Minerva nije bila
jedina poljoprivredna zajednica koju je Lord Pangloth zauvijek
izgubio. U posljednjih godinu dana dvije takve zajednice su potpuno
145
uništile gljive, tako da se opskrba letjelice hranom drastično
smanjila.
"Uz vaše dopuštenje, Vaše Visočanstvo, predlažem da
zaustavimo letjelicu i spustimo je bliže gradu," obratio se Gorman
Casparu. Princ je kimnuo glavom te je Gorman odrješito izda
kormilarima naredbu. Oni spustiše četiri velike poluge, a istog
trenutka pod je počeo lagano titrati i začula se glasna buka mlaznica
koje su radile punom snagom da bi zaustavile kilometar i pol
dugačku letjelicu iznad doline. Neke od mlaznica morat će
neprestano raditi dok brod lebdi nad gradom da bi ga održale na
mjestu bez obzira na vjetrove.
Gorman je izdao nove naredbe i kormilari se ponovno
okrenuše upravljačkim polugama. Pod je zadrhtao i Lord Pangloth se
počeo spuštati. Kad se nalazio na oko tisuću metara nad gradom
Gorman je naredio da ga zaustave. "Obratite im se," rekao je.
Inženjer je okrenuo prekidač na konzoli, a ispod broda zagrmi glas
'Lorda Panglotha'.
. Jan je sada znala da to uopće nije glas posljednjeg Lorda
Panglotha. Njegov vlasnik, sada već odavno mrtav, izabran je za ovaj
zadatak iz jednostavnog razloga što je imao impresivni, duboki glas.
Njegove riječi, izgovorene prije mnogo godina, bile su zarobljene u
stroju. "Zamisli da je taj stroj neka vrsta spremišta za jeku," rekao joj
je Milo u nastojanju da joj objasni kako on radi. Međutim, bez obzira
na princip na kojem radi, stroj je već pokazivao ozbiljne znakove
kvarenja. Glas 'Lorda Panglotha' je bio popraćen sve glasnijim
šumovima i krčanjem.
Govor je završio. S praznog trga na sredini doline počeo se
uzdizati dim. To je bio znak kojim su oni dolje pokazivali svoju
pokornost. Zračni se brod počeo ponovno spuštati. Jan primijeti da
Gorman razgovara sa svojim zamjenikom. Pokazivao mu je nešto na
zemlji. Zbunjeno je pogledala Caspara, ali on je bio zabavljen
čišćenjem rubina na prstenu rubom košulje.
"Vaše Visočanstvo..." Gorman je prišao princu. "Nešto nije u
redu..."
"Kako to misliš?" nezainteresirano je pitao Caspar.
"Pogledajte, gospodine," reče Gorman pokazujući nešto na
146
tlu. "Siguran sam da one tri strukture nisu postojale kad smo zadnji
put bili ovdje."
"Što, ona spremišta za vodu? Pa sigurno su oduvijek ovdje,"
reče Caspar.
"Prije su bila samo dva. Sada ih je pet," nastavio je Gorman.
"Tri nova su k tome mnogo veća od ostalih. Kapacitet tih novih
spremišta daleko prelazi potrebe ovako maloga grada."
Jan je napokon spazila građevine koje su zabrinjavale
Gormana. Bile su to goleme, valjkaste tvorevine od drveta što su se
uzdizale na obroncima oko doline.
Caspar ih je namršteno promotrio, a tada razdraženo reče,
"Ma nemoj, Gorman! Crvi su izgradili spremišta za vodu koja im ne
trebaju — i što onda? Zašto bismo se zabrinjavali zbog još jednog
dokaza njihove gluposti?"
"Ne znam, gospodine," priznao je Gorman. "Ali nakon
iskustva s Minervom vjerujem da je u ovim, hmm, neobičnim
vremenima, potreban poseban oprez." Značajno je pogledao Jan.
"Predlažem da se vratimo na sigurniju visinu dok ne budemo
potpuno sigurni."
Caspar je bučno sisao prsten. Mrzio je donositi odluke. Osim
toga, nije želio ostati u kontrolnoj sobi niti minutu duže nego je
potrebno. Ali nije bilo mudro zanemariti Gormanov savjet... "Dobro,
Gormane," rekao je nestrpljivo. "Napravi kako god želiš. Ali ako se
ovo odugovlačenje pokaže kao potpuni gubitak vremena, moram ti
reći da ću biti jako nezadovoljan."
"Hvala, gospodine," mirno je odgovorio Gorman. Okrenuo se
i izdao kormilarima novu naredbu. Zvuk mlaznica je ponovno postao
glasniji i Lord Pangloth se prestao spuštati. Jan primijeti da je
kontrolna soba sada otpilike u visini vrhova brežuljaka.
"Brzo, dižite nas gore," vikao je Gorman.
Ali bilo je prekasno. Tri nova 'spremnika za vodu' se otvoriše
poput golemih drvenih cvjetova, potvrđujući da umjesto vode sadrže
nešto potpuno drugačije.

147
 17
"Sve jedinice na borbene položaje!" povika Gorman u
mikrofon povezan sa zvučnicima širom broda. "Napadnuti smo!"
"Što je to?" promucao je princ dok je raširenih očiju pratio tri
naprave što su im se brzo približavale.
"Baloni," odgovorio je Gorman. "Baloni s vrućim zrakom. I
to prokleto veliki."
Dva su se balona velikom brzinom približavala lijevom boku
letjelice, dok je treći hitao prema desnom. Sada je bilo jasno da su
'spremnici za vodu' bili labave drvene konstrukcije u kojima su
skriveni ležali golemi baloni. Jan je procijenila da su baloni visoki
oko 25 metara. Kad su se popeli na razinu donje brodske palube
napokon je razabrala drvene strukture koje su visile pod svakim
balonom. Bile su to drvene košare pune ljudi, konopa, kutija i
predmeta za koje je pretpostavljala da su oružje. Na sredini košare
nalazila se velika peć u koju su ljudi užurbano trpali drvo i ugljen.
Dimnjaci svake peći nestajali su u otvorima na dnu velikih balona.
"Srušite ih!" povika princ. "Raznesite ih topom! Nemaju
pravo biti ovdje! Prekršili su prvi zakon Nebeskih Gospodara!"
Ustao je s prijestolja i lice mu je pocrvenilo od bijesa.
"Prebrzi su da ih pogodimo topom," reče Gorman. To je bilo
točno. Tri su se balona podizala mnogo brže od Lorda Panglotha i
već su nestajali iz vidokruga onih u kontrolnoj sobi. Gorman se
ponovno nagnuo nad mikrofon. "Sve jedinice strijelaca - otvorite
vatru!"
Istog trenutka začulo se praskanje pušaka. Jedan od
muškaraca u drvenoj košari je pao na leda, a drugi su se sklonili gdje
su mogli. Mjestimice su se s košare podizali mali oblaci dima.
Bandalci su uzvratili vatru, ali oko broda su uskoro zasvijetlile zelene
svjetlosne zrake. Laserski obrambeni sustav uništavao je sve opasne
predmete, pa makar oni bili i tako maleni kao metak.
"Zar se ne možemo brže podizati?" povika princ.
"Ne, gospodine," odgovori mu Gorman. "Mlaznice već rade

148
punom snagom. Trenutno podižemo temperaturu u plinskim
komorama, ali to će potrajati."
Baloni su izašli iz vidokruga, ali praskanje pušaka se
nastavljalo.
"Što ti glupi crvi misle, Gorman?" zahtijevao je Caspar.
"Još ne znam," priznao je Gorman. Jan ga još nikada nije
vidjela tako zabrinutog. Shvatila je da je sada nemoćan, više čak nije
znao ni što se vani zbiva. Sve je na Nebeskom Gospodaru bilo
predviđeno praćenju događanja na zemlji; Gorman i njegovi ljudi
nisu imali nikakvog iskustva s prijetnjom koja je dolazila iz zraka.
Nije im mogao pomoći ni sustav zvučnika, jer je on radio
jednosmjerno. Gorman je mogao poslati naredbe u druge dijelove
broda, ali jedini način da dobije povratnu informaciju bio je taj da mu
je netko osobno donese. Dok glasnik stigne do kontrolne sobe
Bandalci su imali vremena učiniti sve što su naumili.
"Gospodine, naredit ću da svim snagama krenemo prema
naprijed," obavijestio je Gorman princa. "Preopasno je dulje se
zadržavati ovdje."
"Što?" bijesno povika Caspar. "Namjeravaš pobjeći? Ne,
Gorman, ne dolazi u obzir. Lord Pangloth nikad neće pobjeći od
grupice crva..."
"Prihvatite to kao privremeno povlačenje, gospodine," rekao
je Gorman trudeći se da ostane služben. "Vratit ćemo se čim
dosegnemo sigurnu visinu i prikladno kazniti Bandalce."
"Ne," povika Caspar dok mu se glas kidao od bijesa.
"Nebeski Gospodar neće nikada..."
Njegove je riječi zaglušila eksplozija. Neki su Inženjeri počeli
prestrašeno vikati kad se paluba snažno zatresla. Jan je pogledala
kroz prozor i s desne strane broda ugledala dijelove balona koji su
letjeli zrakom. Komadi pougljenjelog ili zapaljenog drveta... komadić
konopa... crni bezlični oblici koji su još malo prije pripadali nečijem
tijelu. Na većoj visini lepršali su zapaljeni komadi rastrganog platna
jednog od balona.
Inženjeri su počeli klicati. Princ se zadovoljnog izraza lica
okrenuo prema Gormanu. "Vidiš, Gorman! Toliko o crvima. Rekao
si da ih ne možemo pogoditi iz topa, ali ipak smo uspjeli!"
149
 Gorman je smrknuto promatrao goruće platno. Napokon reče,
"Gospodine, nijedna naša granata ne bi mogla izazvati ovako jaku
eksploziju. Jedino moguće objašnjenje jest da su Bandalci u košari
nosili eksploziv. Vjerujem da su i ostali baloni jednako opremljeni.
Ponavljam, gospodine, moramo odmah napustiti ovo područje."
Casparov oduševljeni smiješak se ugasio. "Misliš li da bi nam
Bandalci mogli naškoditi?"
"Da, gospodine. Dozvolite mi da naredim pokret." Caspar se
zabrinuto ugrizao za donju usnu, a tada kimne. "Dobro, Gorman, ali
to je na tvoju odgovornost."
"Punom snagom naprijed!" bez oklijevanja je povikao
Gorman.
Kormilari podigoše poluge. Kontrolna se soba zatresla kad su
mlaznice Lorda Panglotha pogurale golemu letjelicu prema naprijed.
Prolomila se nova eksplozija. Trenutak kasnije pod je
ponovno zadrhtao, ali ovaj puta tako snažno da je nekolicina
Inženjera izgubilo ravnotežu. Jan se u posljednji trenutak uhvatila za
naslon prijestolja i spriječila svoj pad. No Caspar nije bio te sreće.
Teško je pao s postolja i našao se ležeći na rukama i nogama pred
Gormanom. Gorman mu je pomagao da ustane kad jedan od
Inženjera poviče, "Gospodine, gubimo visinu! Instrumenti pokazuju
veliko oštećenje na komori broj sedam!"
Blijedoga lica princ se uhvatio za Gormana i povikao, "Bože
moj, pogodili su nas! Gorimo!"
"Komora broj sedam sadrži helij, gospodine! Zapravo,
sadržavala je..." Gorman se pokušao osloboditi Casparovih ruku koje
su ga grčevito stezale. "Ostanite mirni!" vikao je, misleći pritom
prvenstveno na princa. "Kojom brzinom padamo?"
"Nešto više od trideset centimetara u sekundi!" odgovorio je
Inženjer koji je sjedio pred visinomjerom. "Dvadeset metara u
minuti."
"Gospodine!" uzviknuo je jedan od kormilara. "Nastavimo li
padati ovom brzinom udarit ćemo u ovo brdo pred nama."
"Gorman, učini nešto!" vikao je princ još uvijek ga držeći za
ruku. "Naređujem ti da učiniš nešto!"
Bez imalo razmišljanja Gorman je svom snagom udario
150
princa, te ovaj pade na leda. Casparov iznenađeni pogled uskoro se
pretvorio u izraz divljačkog bijesa. "Ubij ga!" naredio je Dalwynu
koji je već krenuo prema Gormanu. "Usudio se podignuti ruku na
mene!"
Dalwyn je zgrabio Gormana za vrat, ali očito nije bio siguran
što da dalje učini. Upitno je pogledao princa. "Ubij ga!" ponovio je
Caspar dok se podizao s poda i dohvaćao svoju obrednu sablju.
"Učini to ili ću ga sam ubiti!"
U kontrolnoj se sobi odvijao neobičan prizor. Dok su svi
stajali kao skamenjeni, princ je izvukao sablju iz korica i krenuo
prema Gormanu. Tada Jan zapazi da je Gorman molećivo gleda...
Odmah je shvatila što mu je na umu i bez oklijevanja je
potrčala prema princu. "Gospodaru moj, nemojte ga još ubiti! Još
uvijek ga trebatel"
Princ se okrenuo prema njoj lica iskrivljenog od bijesa. "Što!"
povikao je. "Što to govoriš, djevojko! Ovo smeće me uvrijedilo.
Mora umrijeti!"
Jan mu je prišla bliže i primila mu lice među dlanove.
"Gospodaru moj, slušajte me, molim vas," preklinjala je. "Znam da
ga morate kazniti, ali ne sada. Lord Pangloth je u velikoj opasnosti, i
samo ga vi i Glavni Inženjer zajedničkim snagama možete spasiti.
Morate mu odmah dozvoliti da se vrati svojim dužnostima. Svaka
sekunda je važna, vladaru moj. Pogledajte!" Okrenula ga je prema
prednjem staklenom zidu. Lanac brežuljaka pred njima bio je opasno
blizu.
Caspar je nekoliko dugih i napetih trenutaka zurio pred sebe,
a tada ispusti sablju koja je uz glasni zveket pala na pod. "Dalwyn,
pusti ga. Gorman, učini što je potrebno!"
Dalwyn se odmaknuo. Zastajkujući samo toliko da protrlja
vrat Gorman je mirno naredio. "Kormilaru, mlaznice unazad i punom
snagom prema gore."
"I, je li ga naš omiljeni vladar kasnije smaknuo?" veselo upita
Milo.
"Nije. Lady Jane ga je uvjerila da ne poduzima ništa tako
drastično. Suspendirali su ga s dužnosti i zabranili mu da napušta
svoju sobu. Čula sam da će mu održati nekakvo suđenje, ali previše
151
ga trebaju da bi ga ubili ili suspendirali na dulje vrijeme."
"Trebali su oni i njih, pa vidi što su im učinili..." Pokazao je
prema stupovima crnoga dima koji su se uzdizali iz daleke doline
Bandala.
"Dosta su dugo raspravljali prije nego su odlučili
bombardirati Bandalu. Lady Jane je opet bila glas razuma, ali ovaj
put su je nadglasali. Većina se Aristosa ponašala histerično... nisu je
htjeli slušati."
"Tako su uništili jedino mjesto u njihovom osiromašenom
carstvu koje ih je opskrbljivalo metalom i barutom." Nasmijao se.
"Takav način razmišljanja dovodi carstva do neminovnog kraja."
"Rekla sam ti, bili su prestrašeni," reče Jan. Prekrižila je ruke
na prsima. Stajali su na maloj promatračkoj platformi gdje su se
redovito sastajali. Bilo je jako hladno, a tanka Aristoska odjeća nije
joj pružala nikakvu zaštitu. "Vjerojatno čak puno jače prestrašeni
nego nakon minervanskog napada. Mi im nismo nanijeli nikakvu
štetu, a Bandalci jesu."
"Oh da, itekako!" složio se Milo. "Čak sam i ja bio pomalo
zabrinut za ishod."
Jan se također prestrašila kad je napokon doznala što se
dogodilo. Gorman je točno zaključio da baloni nose veliku količinu
eksploziva. Slučajni pogodak metkom aktivirao je eksploziv u
jednom od balona, ali preostala dva su se uspjela podići nad Lorda
Panglotha i spustiti na njega velike kuke nalik sidru. Na svakoj kuki
sjedio je po jedan čovjek, pa se laserski obrambeni sustav stoga nije
aktivirao.
Obje su se kuke zakvačile za palubu letjelice, a Bandalci su
po konopima sišli iz balona. Prije toga su zatvorili dovode toplog
zraka tako da su baloni počeli gubiti visinu.
U svakoj košari nalazilo se deset ljudi. Prva skupina je
preživjela vrlo kratko jer se spustila točno pred skupinu Nebeskih
Ratnika. Druga skupina je imala više sreće jer se spustila prilično
daleko od izlaza na palubu. Prije nego su do njih stigli Nebeski
Ratnici, uspjeli su aktivirati eksploziv i teško oštetiti plinsku komoru.
Nenadoknadiva količina helija istekla je u atmosferu. Da se to
dogodilo kraj neke od mnogih komora ispunenih vodikom Lord
152
Pangloth bi, naravno, bio uništen. U ovom slučaju letjelica je teško
oštećena, a možda čak i zauvijek onesposobljena pokaže li se da se
komora broj sedam ne može popraviti. Trenutno je Lord Pangloth još
uvijek pomalo visio na lijevu stranu i letio na visini od tristo metara,
jer veću visinu nije mogao postići.
Milo je uzdahnuo. "Uz svu tu pometnju propustila si savršenu
priliku da na terminalu isprobaš one nizove znakova."
Jan ga je iznenađeno pogledala. "Pometnju? Mislila sam da
ćemo se srušiti. Da nije bilo Gormana to bi se i dogodilo. Ta tvoja
dragocijena svjetleća kutija bila je posljednja stvar o kojoj sam
razmišljala."
"Stalno ti ponavljam da je 'moja svjetleća kutija' ključ koji će
nam pomoći da steknemo veliku moć. Mogla si pokušati kasnije, kad
je uzbuđenje prošlo i svi su se prepirali oko toga hoće li ili neće
bombardirati Bandalu."
"Bila sam zauzeta smirivanjem princa. Još uvijek je
zahtijevao da se Gorman pogubi. Ali ne brini, učinit ću to sljedeći
put kad mi se pruži prilika. Sad kad nema Gormana bit će mi lakše.
On me jedini gleda dok se igram s tvojom svjetlećom kutijom.
Sigurna sam da nešto sluti."
Milo slegne ramenima. "Sudeći po ovome što si rekla, danas
si mu spasila život. Čak i ako se vrati na prijašnje mjesto njegov će
se stav prema tebi promijeniti."
"Sumnjam. On je hladan, kao ti. Slijedi neki vlastiti niz
motiva i ne dozvoljava da mu se u to upletu osjećaji. Baš kao ti."
Milo se nasmijao i položio joj ruku na gola ramena. "Kako
me možeš optužiti da sam hladan. Znaš što osjećam prema tebi."
Izmaknula se. "Da, znam što osjećaš. Prvo si me trebao zbog
seksa, sada me trebaš zbog nečega drugoga, a kad ti više neću trebati
nizašto za tebe ću biti nitko i ništa."
"Svi međuljudski odnosi temelje se na potrebi — na
sebičnosti. Jednako kao i svi osjećaji. Sebičnost je sinonim za
preživljavanje. Vjerovati drukčije značilo bi romantično se
zavarivati."
"Dakle priznaješ da ćeš me, čim me više ne budeš trebao,
jednostavno odbaciti?"
153
 Milo se nasmijao. "Jan, ja ne mogu zamisliti vrijeme kad te
više neću trebati."
"Sigurna sam da si tijekom dugog života ovo ponavljao
mnogim ženama. Pitam se gdje su one sada. Mrtve i zaboravljene,
pretpostavljam."
Činilo se da ga je ova tvrdnja povrijedila. "Nevjerojatno si
brzo postala cinična."
"Imala sam dobrog učitelja. Sada moram poći. Princ
prikazuje jednu od svojih omiljenih 'zabava'. Želi da i ja budem
prisutna."
"Aristosi će provesti večer gledajući stare filmove?"
iznenadio se Milo. "Nakon svega što se danas dogodilo i s Lordom
Panglothom u ovom stanju?"
"Upravo zbog toga. Žele se što prije vratiti u svoj udobni,
izolirani svijet. Žele povjerovati da se današnji dan nije nikada
dogodio."
Iako je to znala, Jan se te večeri ipak čudila atmosferi koja je
vladala na primanju. Nitko nije spominjao bandalski napad, nitko
nije razgovarao o tome što će se dogoditi ako ne uspiju popraviti
Lorda Panglotha. Umjesto toga raspravljali su o beznačajnim
temama, prepričavali šale i na silu se smijali. Pretvarali su se da se
ništa nije dogodilo, a možda su u to čak i vjerovali.
Nakon obilne večere i pića svi su sjeli u krznene stolice i
okrenuli se prema zidu od crnog stakla. Jan je sjedila kraj princa. On
joj je položio ruku na bedro i počeo je lagano milovati preko ogrtača.
Znala je da je spolno uzbuđen i protumačila to kao još jednu reakciju
na današnje događaje. Pretpostavljala je da će noćas biti jako aktivan
u krevetu.
Svjetla su se ugasila i stakleni zid je nestao. 'Zabava' je
počela.
Kad je prvi puta prisustvovala prikazivanju 'zabave' Jan je
bila zgranuta, na opće veselje princa i njegovih prijatelja. Prestrašeno
je gledala kako stakleni zid nestaje i na njegovom se mjestu otvara
prolaz koja je vodio ravno u središte drugoga svijeta — svijeta koji
joj se činio stvarnijim od njenog vlastitog, gdje su boje bile tamnije,
a ljudi veći i ljepši. Privila se uz prinčevu ruku i panično povikala,
154
"Što se događa?"
Princ se tiho nasmijao i rekao joj da se smiri. "Gledaj i uživaj.
To je samo 'zabava'." Prisilila se da ostane mirna i promatra
nevjerojatne prizore vidljive kroz prolaz gdje se nedavno nalazio
četvrti zid — ljude čija su lica odjednom postajala ogromna,
vrtoglave letove nad nepoznatim krajolicima, goleme gradove sa
staklenim tornjevima, borbe među ljudima naoružanim oružjem
nevjerojatne snage, metalne predmete koji su govorili poput
čovjeka... Kad je 'zabava' napokon završila činilo joj se da će joj
glava prsnuti pod teretom svih novih, nevjerojatnih stvari koje je
vidjela.
Sljedećeg je dana jedva dočekala susret s Milom. Odmah mu
je opisala čudesni događaj kojem je prisustvovala. "To je holografski
film," objasnio joj je Milo. "'Stakleni zid' projicira sliku u tri
dimenzije. Slika je potpuno realna, pa me uopće ne iznenađuje da te
oborila s nogu."
Pitala ga je odakle dolaze te slike. "Spremljene su —
sačuvane — na vrpci, ali neću ti objašnjavati kako. Vjerojatno
potječu s početka 21. stoljeća. O čemu se radi u filmu?"
Nije znala da 'zabava' uopće ima neku radnju. Njoj se to
činilo kao nepovezani niz besmislenih slika. Mila je zanimalo kako
su bili odjeveni. "Nosili su odjeću sličnu Aristoskoj... i, ah da, puno
su pjevali."
"Pjevali su?" pitao je kroz smijeh. "Onda znam kad je film
snimljen. Sredinom 21. stoljeća. To je jedna od bezbrojnih glazbenih
fantazija. Bile su jako omiljene, ali meni osobno se nikad nisu
sviđale. Oduvijek sam ih smatrao otrcanim sranjem. No čini se da su
ih preci Aristosa jako cijenili. Ne bi me čudilo da su modu stvarali
upravo prema onome što su vidjeli u serijama. Zbog toga vjerojatno i
nose onu smiješnu odjeću." Dugo se smijao ovome zaključku, ali Jan
još uvijek nije ništa shvaćala.
"Ne razumijem," rekla je. "One slike... jesu li snimljene u
vremenu prije Genetskih Ratova? Zar su tada postojali takvi veliki
stakleni gradovi?"
"Ne, Jan, bojim se da nisu. Ništa od toga nije stvarno
postojalo. To je plod nečije mašte. Jedan od bezbroj filmova o
155
dalekoj budućnosti i pseudosrednjevjekovnom carstvu koje vlada
svemirom."
"Oh," rekla je razočarano. "Ali sve to izgleda tako stvarno.
Kako su to napravili? I tko su oni prekrasni ljudi? Imaju tako lijep
glas..."
"Ti ljudi nisu nikada postojali, Jan. Jednako kao stakleni
gradovi i sve ostalo što si vidjela u filmu bili su stvoreni u
kompjuteru. Razmišljaj o njima kao o nevjerojatno vjernim
crtežima... crtežima koji mogu hodati i govoriti..."
Gledajući po trideseti put istu 'zabavu' Jan to još uvijek nije
mogla prihvatiti. Nije mogla vjerovati da svi ti prekrasni ljudi nisu
nikada živjeli i disali; da su bili proizvod nekog prastarog
mehaničkog mozga.
Unatoč tome u normalnim je okolnostima voljela gledati
'zabave'. No danas se nije mogla usredotočiti na film. Neprestano se
prisjećala posljednjih Milovih riječi. "Moraš se više truditi za
terminalom. Imam osjećaj da nam vrijeme ističe. U pravilu ne
vjerujem u predskazanja, ali današnji mi tragični događaji izgledaju
kao upozorenje da su dani Lorda Panglotha odbrojeni."
Jan ga je razumjela. I ona je imala isti osjećaj da od danas
Lord Pangloth i njegovi stanovnici žive u posuđenom vremenu.
Tjedan dana kasnije njihove su se sumnje potvrdile. Toga se
jutra Lord Pangloth susreo s Mirisnim Lahorom.

18
Lord Pangloth je lebdio nad površinom jezera i punio
spremnike vodom. Osim za popunjavanje zaliha, voda im je trebala i
za proizvodnju vodika. U centru za elektrolizu se čitavoga dana
proizvodio plin potreban za punjenje komore broj sedam, koja je
srećom uspješno popravljena.
Lebdenje nad jezerom zahtijevalo je veliku vještinu u
upravljanju. Zbog sve veće količine vode letjelica je, naravno,
postajala teža, a da bi se to kompenziralo, trebalo je postupno
podizati temperaturu plina u komorama. Postupak je bio tako
156
zahtjevan da je Gormanu dopušteno da napusti kabinu i nadgleda ga.
Zbog toga je atmosfera u kontrolnoj sobi bila je vrlo napeta, što je
Jan iskoristila da na terminalu isproba nove kombinacije brojeva koje
je Milo zvao 'pristupnim kodovima'.
Pokušavajući dozvati u pamćenje sve kombinacije koje joj je
Milo dao bila je toliko zaokupljena da isprva nije ni primijetila da
nešto nije u redu. Tek kad je čula da Caspar doziva Gormana postala
je svjesna da im prijeti ozbiljna opasnost; sve do tada princ se
pretvarao da Gorman ne postoji. Okrenula se od razočaravajuće
praznoga ekrana i pogledala kroz prednju staklenu stijenku prema
kojoj su svi bili okrenuti. Oči joj se raširiše od iznenađenja kad ga je
spazila...
Prvo je pomislila da se pred njima ponovno nalazi golemi
balon, a tada shvati da prema njima leti drugi zračni brod.
Drugi zračni brod?
Svi su u kontrolnoj sobi istovremeno nešto govorili. Kroz
metež glasova čula je kako se Caspar s nevjericom obraća Gormanu:
"Gorman, kako je to moguće? Kako su crvi uspjeli sagraditi
letjelicu?"
"Mislim da ovo nema veze sa crvima, gospodine," odgovorio
je Gorman dok je dalekozorom promatrao uljeza. "To je drugi
Nebeski Gospodar."
Caspar je izgledao kao da ga je netko nogom udario u
stražnjicu. A nije bio ni jedini, primijeti Jan.
"Ali to je nemoguće!" uspio je progovoriti Caspar.
Gorman nije obraćao pažnju na njega. "Radnici na crpkama
za vodu, prekinite postupak i namotajte crijevo," vikao je u
mikrofon. Tada se okrenuo prema kormilarima, "Kormilari, odmah
podignite brod. Ne smijemo gubiti vrijeme i čekati da podignu
crijevo..."
Jan se ponovno zagledala u Nebeskog Gospodara koji im se
približavao. Sad je još bio udaljen samo oko tri kilometra i izgledao
je golemo. Mogla je već jasno vidjeti pojedinosti na prednjem dijelu
kojim im se približavao. Donja polovica bila je žarko obojena, a s
bokova su zurile goleme nacrtane oči slične onima na Lordu
Panglothu.
157
 "Punom brzinom gore!" naredio je Gorman. Jan se morala
pridržati za naslon Casparovog prijestolja kad se pramac Lorda
Panglothd počeo naglo podizati dok je letjelica hitala prema
naprijed.
"Sve jedinice na borbene položaje!" povika Gorman u
mikrofon. Iz drugih dijelova Lorda Panglotha dopirao je njegov
pojačani glas te zvukovi sirena i zvona za uzbunu.
"Što drugi Nebeski Gospodar radi na našem teritoriju?"
inzistirao je Caspar.
Gorman ga je još uvijek ignorirao. Promatrao je uljeza kroz
dalekozor. "Pouzdano znam da ovo nije Lord Matamoros," rekao je
zamišljeno.
Lord Matamoros je bio Nebeski Gospodar čije se područje
protezalo južno od Panglothovog.
"Zašto se ne okrećemo, Gorman?" zahtijevao je princ.
"Okreni se i napadni uljeza!"
Gorman je spustio dalekozor i pogledao Caspara. "Savjetujem
oprez, gospodine. Pridošlica je svakako u prednosti, a prema
sigurnosti s kojom nam prilazi rekao bih da ima na umu vrlo
razrađen plan napada."
"Zašto ga jednostavno ne napadnemo?" razdraženo povika
princ. "Gorman, naređujem ti da nas okreneš i napadneš uljeza!"
Jan je primijetila trzaj na Gormanovom licu i sa zebnjom je
očekivala reprizu događaja od prije tjedan dana. Ali Gorman je
zadržao samokontrolu te oprezno reče, "Gospodine, imate li neki
prijedlog kako da napadnemo uljeza?"
Princ je djelovao zbunjeno. "Pa približi mu se i otvori..." Nije
nastavio. U glavi mu je počelo svitati.
Gorman je kimnuo. "Upravo tako. Laseri će zaustaviti svaki
metak ili projektil."
"Ali... ali..." negodovao je Caspar pokušavajući se dosjetiti
nekom rješenju. Gorman je strpljivo čekao. Kad je postalo očito da ih
princ neće prosvijetliti još nekom svojom mudrošću, rekao je: "Ne
možemo učiniti baš ništa čime bi oštetili uljeza."
Jan se uvijek držala pravila da u kontrolnoj sobi govori samo
toliko da odgovori na izravna pitanja. Međutim, ovaj je put odlučila
158
da, s obzirom na okolnosti, može prekršiti to pravilo. "Glavni
Inženjeru," rekla je, "kao što mi ne možemo pogoditi uljeza, tako ne
može ni on nas."
Caspar se naglo okrenuo prema njoj. "Ha!" pobjedonosno je
povikao. "Amazonka ima pravo! Nemamo se čega bojati!" Ponovno
se okrenuo prema Gormanu. "Zašto onda bježimo?"
Prije nego je odgovorio na pitanje Gorman je nakratko
promotrio Jan. "Vjerojatno nema razloga. Ali prema samouvjerenosti
s kojom nam se približavaju smatram da im se ne smijemo previše
izlagati. Možda su razradili neki način napada na Nebeskog
Gospodara koji je nama nepoznat."
Svi su se ponovno okrenuli prema uljezu koji je sada već bio
posve blizu i okretao se prije nego će krenuti u progon. Jan se čudila
jarkim bojama koje su se protezale cijelom dužinom broda. Na
repnoj peraji bio je nacrtan veliki crveni krug.
"Mirisni Lahor," prošaptao je Gorman. "Znaš kako se zove?"
odrješito upita princ. "Odakle dolazi? Gdje je njegovo područje."
"To je jedan od Nebeskih Gospodara s Orijenta. Na Dalekom
Istoku. Prešao je stvarno daleki put."
"Ali zasto?, zanimalo je princa.
Gorman slegnu ramenima. "Ne znam koji je pravi razlog, ali
čvrsto vjerujem da to nema nikakve veze s njihovim prijateljskim
osjećajima prema nama."
"Gospodine, uljez nas sustiže!" povika jedan od Inženjera.
"To me ne čudi," odgovori Gorman. "S napola praznom
sedmom komorom mnogo smo sporiji od njega." Osvrnuo se po
čistom plavom nebu. "Nema čak nijednog oblaka u koji bismo se
mogli sakriti..."
"Što ćemo sad?" upita princ.
"Ne možemo mu pobjeći, ali možda ga možemo nadmudriti,"
odgovori Gorman. "Kormilaru, na desni bok!"
I tako je na nebu započela igra mačke i miša koja je trajala
gotovo pet sati. No unatoč Gormanovoj vještini ishod dvoboja je vrlo
brzo postao jasan — jedino što je mogao učiniti bilo je da odgodi
neizbježno...
U međuvremenu se kontolna soba napunila važnijim
159
Aristosima, medu kojima su bili Lady Jane i princ Magid. Lady Jane
je uputila Gormanu samo nekoliko kratkih pitanja, a tada je
smrknutoga lica mirno stala kraj Jan. Princ Magid je, naprotiv,
zajedno s Casparom izluđivao Gormana besmislenim pitanjima i
prijedlozima.
Napokon, u pola tri poslije podne, Mirisni Lahor je letio kraj
Lorda Panglotha na udaljenosti manjoj od pet stotina metara. S ove
su se udaljenosti jasno mogli razabrati bezbrojni ljudi koji su se
gurali na palubi i svim balkonima. Ali za sada oni na drugoj letjelici
nisu pokazivali nikakvu namjeru da ih napadnu.
"Zar ne možemo otvoriti vatru," zamišljeno upita princ.
"Znam da time ne bismo ništa postigli, ali bila bi to bar neka gesta."
"Gesta koja bi se mogla protumačiti kao provokativna,"
odgovori Gorman. "Da ne govorimo o tome koliko bismo municije
nepotrebno potrošili."
"Slažem se," tiho ga je podržala Lady Jane. "Mislim da
trebamo još malo pričekati i vidjeti što žele."
"Što je sada?" promrmlja Gorman. Mirisni Lahor je ubrzavao
i pomalo prestizao Lorda Panglotha. Tada je, što je Jan protumačila
kao čin ludila, presjekao Panglothu put. U kontrolnoj sobi se
prolomiše glasni krikovi. "Sudarit ćemo se...!" vikao je netko.
"Punom snagom natrag!" povika Gorman. "Brzo!" Buka
mlaznica se pojačala, ali razmak između Panglotha i drugoga broda
koji se protezao točno pred njegovim pramcem nastavio se
smanjivati zastrašujućom brzinom. Jan i Lady Jane su se privile
jedna uz drugu. Jan sklopi oči čekajući sudar. Ništa se nije dogodilo.
Čula je kako je Lady Jane odahnula.
Otvorivši oči Jan je s olakšanjem spazila da je drugi brod još
uvijek udaljen nekoliko desetaka metara. Snažne mlaznice su gurale
Lorda Panglotha unazad te se razmak među brodovima postupno
povećavao. Ali osjećaj olakšanja nije dugo trajao. Jan je zapanjeno
gledala kako sa svih dijelova broda skaču stotine ljudi. Visili su na
velikim, trokutastim komadima šarene tkanine.
Gorman je pritrčao mikrofonu. "Sve streljačke jedinice,
otvorite vatru na ciljeve koji se približavaju! Otvorite vatru!"
Prostor između dva Nebeska Gospodara brzo se ispunio
160
šarenim lepršavim trokutima. Bilo ih je na stotine, a na svakome je
visio po jedan putnik odjeven u crno.
"Kakvi su to padobrani?" s nevjericom je vikao Caspar.
"Zašto ne padaju, nego lebde!"
"Ne lebde, nego jedre," ispravio ga je Gorman. "Toga sam se
bojao. Gospodar ili gospodari Mirisnog Lahora razradili su uspješan
način napada na drugog Nebeskog Gospodara. Naš laserski
obrambeni sustav nam sada ne može pomoći..."
Kad su se napadači približili nekolicina je srušena pogotkom
iz puške. Padali su vrišteći sa svojih jedrilica, a one su opisujući
spiralu nastavile ponirati kroz zrak. Ali većina njih prošla je
neozlijeđeno i uskoro su izišli iz vidokruga onih u kontrolnoj sobi i
hitali su prema pogodnim mjestima za slijetanje na gornjoj palubi.
Slijedio je nalet većih jedrilica. Na svakoj od njih nalazile su
se dvije osobe koje su nesigurno visile na žičanom nosaču i grčevito
se držale za prečku koja je očito služila za kormilarenje.
Jan se učinilo da iza većih jedrilica nešto svjetluca — nešto
poput niti paučine obasjane suncem. Gorman je to također primijetio.
"Kormilaru, spusti nas niže, brzo..."
Ali zajedno s Lordom Panglothom počeo se spuštati i uljez,
održavajući uvijek jednaku razdaljinu. Gorman je u očaju i ljutnji
udario šakom o dlan, a tada se okrenu prema jednom od svojih ljudi.
"Pryce, popni se gore i provjeri što se događa! Brzo, moramo što
prije saznati u kakvoj smo situaciji!"
Pryce je žurno potrčao spiralnim stepeništem koje se uzdizalo
kraj dizala namijenjenog samo Aristosima. Jan je u međuvremenu
zbunjeno promatrala crne crte koje su se, kao nekim čudom, podizale
s drugog broda i kretale se prema Panglothu.
"Kablovi," ogorčeno je odgovorio Gorman kad ga je princ
upitao što je to. "Posljednja skupina jedrilica koja je stigla na brod
vukla je za sobom tanke žice. Sada pomoću njih vuku teže kablove.
Naumili su nas sapeti."
"Dosta je toga!" iznenada se proderao princ. Izvukao je mač,
zamahnuo njime i krenuo prema dizalu. "Idem gore boriti se s tim
ološem! Tko ide sa mnom?"
Nitko od Aristosa nije mu se pridružio. Napokon je istupila
161
Lady Jane. "Caspar, budi razborit. Ne smiješ bez razloga izlagati svoj
život opasnosti. Prepusti to Nebeskim Ratnicima."
"Zašto bi se samo oni zabavljali? Ne, idem gore."
"Ne, Caspar," reče Lady Jane glasnije. "Moraš ostati ovdje.
Možda će mi trebati tvoja zaštita."
Oklijevao je. "Oh, majko..." zajecao je. "Ne treba ti moja
zaštita. Ovdje si posve sigurna. Ali ostavit ću ti Dalwyna ako si
stvarno zabrinuta..."
"Ne, Caspar, želim da ti ostaneš sa mnom," reče Lady Jane.
"To je tvoja dužnost."
Caspar je udario nogom u pod. "Ali moram nešto poduzeti,
majko! Ne mogu samo stajati ovdje i čekati!"
"Slažem se vama, gospodine," upao je Gorman. "Predlažem
da naredimo pramčanim jedinicama da otvore vatru na Mirisni
Lahor."
Svi su ga iznenađeno pogledali. "Ali laseri... topovske granate
neće stići do cilja," reče princ.
Gorman slegnu ramenima. "Vjerojatno neće, ali na ovako
maloj udaljenosti možda ipak postoji mogućnost da ga pogodimo.
Čak ako se to i ne dogodi, laseri i eksplozije mogli bi oštetiti barem
neke od tih prokletih kablova."
"Učini to!" naredio je princ. "Reci im neka otvore vatru."
Gorman je podigao mikrofon. "Pažnja! Sve pramčane
jedinice, odmah otvorite vatru! Odmah otvorite vatru!"
Nakon petnaestak sekundi začula se prigušena eksplozija kad
je iz jednog od topova ispaljena granata. Trenutak kasnije svi su u
kontrolnoj sobi zapanjeno gledali dim koji se podigao na mjestu gdje
je granata pogodila uljeza. Kad se dim razišao na oplati druge
letjelice zjapila je rupa promjera tri do četiri metra.
"Nemaju lasere!" povika princ preplavljen oduševljenjem.
"Laserska obrana im ne radi!"
Gorman je već izvikivao nove naredbe u mikrofon. "Pozor
svim jedinicama! Otvorite vatru! Otvorite vatru! Cilj nije zaštićen!
Ponavljam, cilj nije zaštićen!"
Nestrpljivo su iščekivali zvuk koji će označiti da je iz topa
ispaljena granata. Međutim, ništa se nije dogodilo.
162
 "Što je tim budalama gore?" divljao je princ. "Zašto ne
pucaju?"
"Mislim da znam zašto," odgovorio je Gorman smrknutog
izraza lica.
"Sad je dosta," reče Caspar. "Ja idem gore. Preuzet ću
komandu nad jednom od jedinica i osobno skinuti tu bandu gusara s
neba!"
Ali prije nego se uspio pomaknuti na spiralnom se stepeništu
začuše užurbani koraci. Bio je to Inženjer kojeg je Gorman poslao da
provjeri što se događa.
"Loše vijesti," započeo je. "Napadači su ušli u Lorda
Panglotha. Ima ih na stotine, a bore se poput vragova. Naši im se
Nebeski Ratnici ne mogu suprotstaviti."
Princ Caspar je istupio i zgrabio čovjeka za rame. "U koji dio
broda su prodrli?" pitao je.
"Nisam siguran — gore je prava ludnica. Ljudi bježe od
napadača u jednom smjeru i susreću ljude koji bježe iz drugih
dijelova broda u suprotnom smjeru. Ali čuo sam da se govori da su
ušli u vaše odaje i odaje vaših dama, gospodine."
Velika Majko, pomisli Jan kad je to čula, Ceri.
"Gotovi smo," mrmljao je princ Magid.
"Možda i nismo," reče Gorman. "Još uvijek upravljamo
kontrolnim središtem Lorda Panglotha. Zatvorimo li prolaz i
onesposobimo dizalo, uspjet ćemo još neko vrijeme zadržati tu
kontrolu."
"Što imamo od toga?" razdraženo upita princ. "Bespomoćni
smo! Pogledajte te kablove! Pokušamo li pobjeći, samo ćemo vući te
gusare za sobom."
"Ali ništa nas ne sprečava u tome da krenemo prema naprijed,
gospodine!" mirno odgovori Gorman.
"Misliš, da udarimo u njih? Tako ćemo uništiti i sebe."
"Možemo im samo zaprijetiti da ćemo udariti u Mirisni Lahor
i natjerati ih da pregovaraju s nama," reče Gorman. "Pomisle li da
samo glumimo, tada..." slegnuo je ramenima, "... pa, bolje je da
umremo tako nego u rukama prokletih istočnjaka."
Nakon kratke neugodne tišine Caspar je kimnuo glavom.
163
"Imaš pravo, Gorman. Naredi svojim ljudima da odmah zatvore
ulaz."
Prije nego se itko uspio snaći na vrhu spiralnih stepenica
ponovno se začuše koraci. Pretpostavljajući da u kontrolnu sobu
dolaze napadači Caspar i Dalwyn izvukoše sablje i potrčaše naprijed.
Na stepeništu se pojavio krvlju obliveni lik. Bio je odjeven u
poderani kombinezon, a u ruci je nosio sablju kakvu Jan još nikada
nije vidjela. Isprva nije prepoznala krvavog čovjeka. Tek kad je
stigao do dna stepeništa zinula je od iznenađenja. To je Milo!

19
Milo je zastao na posljednjoj stepenici, osvrnuo se po
kontrolnoj sobi i zadovoljno se nasmijao. "Oprostite na smetnji, vaša
Kraljevska Visočanstva, ali na prilično sam važnom zadatku. Došao
bih i ranije, ali gore je ubitačna gužva."
Aristosi i Inženjeri su s nevjericom zurili u Mila. Tada
Dalwyn spazi znak na Milovom obrazu. "On je rob!" povika.
"Bivši rob, ako je suditi po onome što se gore događa."
ispravi ga Milo. Napokon je ugledao Jan. "Bok, Jan!" veselo joj
doviknu. "Nadao sam se da ću te naći ovdje. Gdje je terminal?"
Dok mu ga je Jan pokazivala Lady Jane je tiho upita,
"Poznaješ ga?"
Jan kimnu. "Zove se Milo. Pričala sam vam o njemu. Čovjek
koji mi je... hmm... pomagao."
Milo je gledao u princa Caspara i Dalwyna koji su stajali pred
njim sa sabljama u ruci. "Maknite mi se s puta, Veličanstva. Ne
želim vam učiniti ništa nažao, ali moram svakako stići do onog ondje
terminala."
"Robe," naredi Caspar. "Spusti stablju ili se suoči s
posljedicama."
"Ponovit ću još jednom — maknite mi se s puta. Uskoro će
doći Japanci, a ja u međuvremenu moram još puno toga obaviti."
Podigao je svoju neobičnu sablju.
"Dalwyn," reče princ, "ubij ga!"
164
 Dalwyn je zamahnuo sabljom.
U tom trenutku Milovo se tijelo izgubilo u nejasnom metežu
nevjerojatno brzih pokreta koje ljudsko oko nije moglo pratiti. Začuo
se odvratan zvuk oštrog metala kako siječe meso i kosti, te
Dalwynova glava poleti zrakom. Bezglavo tijelo je palo na pod i
nastavilo se trzati. Jan se činilo kao da pokušava ustati, sve dok se
napokon nije smirilo. Pogledala je Mila. Smijao se, a oči su mu
blistale nekim bolesnim sjajem. "Sljedeći!" doviknuo je Casparu.
"On je vještac!" prošapta netko.
Caspar je prestrašeno zurio u Dalwinovo bezglavo tijelo.
Polako je spustio sablju i udaljio se od Mila.
"Tako treba," pohvalio ga je Milo dok je žurio prema
terminalu. Ljudi su se međusobno sudarali izmičući se pred njim.
Zadovoljno je pregledao kompjuter i okrenuo se. "Jan!" pozvao je i
namignuo joj. "Dođi. Trebam te."
Jan se nije ni pomakla. Stvorenje kojeg ja poznavala pod
imenom Milo ju je plašilo. Njene su se sumnje ipak potvrdile. On jest
vještac. Nijedno se ljudsko biće ne može tako brzo kretati.
"Jan!" nestrpljivo je ponovio. "Nemoj samo stajati, ludice!
Dođi ovamo!"
"Bolje je da ga poslušaš," prošapta Lady Jane i ohrabrujuće
joj stisnu ruku.
Jan se nevoljko odmaknula od prijestolja i pošla je prema
Milu. Upitno ju je gledao. "Već sam pomislio da si prešla na drugu
stranu. Evo..." Predao joj je neobičnu sablju s koje je još uvijek
kapala Dalwynova krv. "Drži je s obje ruke — da, upravo tako. Štitit
ćeš mi leđa dok radim. Kad se netko približi, uzvikni i udari ga."
Okrenuo se prema terminalu i počeo tipkati po tipkovnici ne
obraćajući pažnju ni na što drugo. Nije znala što da učini. Okrenula
se i zbunjeno pogledala ostale u sobi. I oni su gledali nju, optužujući
je.
Dok je panično razmišljala o tome što će se dalje dogoditi
odozgo se začuše zvukovi borbe. Krici, zveket metala, vriskovi... Niz
spiralno stepenište palo je tijelo Nebeskog Ratnika unakaženo
brojnim teškim ranama. Za njim je dotrčala skupina ljudi čudnoga
izgleda. Svi su bili sitne građe i nosili su široku odjeću jarkih boja,
165
oklop i štit. Imali su jednake sablje kakvu je i Jan držala u ruci.
Caspar je s nekoliko drugih muškaraca krenuo prema njima i
ubrzo je u sobi nastala prava zbrka. Milo je preko ramena pogledao
što se zbiva. "Pouzdajem se u tebe, malena," doviknuo je Jan
nadglasavajući buku. "Štiti mi leđa treba mi još malo vremena."
U Janinoj je glavi kuhalo. Nije znala što radi — niti što treba
raditi. Previše se toga događalo istovremeno - sve je bilo izvan
kontrole...
Gledala je kako se Caspar svija pod snažnim udarcem u
nadlakticu. Sablja mu je ispala iz ruke, a tada su se na njega bacila tri
mala borca. Očito su ga htjeli zarobiti živoga. Sada im je mogla
vidjeti lice. Imali su glatka, bezizražajna lica i neobično oblikovane
oči koje kao da su na neki način bile istegnute.
U kontrolnu sobu je niz spiralno stepenište naviralo sve više
napadača i bilo je jasno da će obrana uskoro biti slomljena.
Dok je čekala da ratnici krenu prema njoj primijetila je da
kraj nje stoji Gorman i mirno promatra borbu. Tada se okrenuo
prema njoj. "Što on to radi?" pitao je gledajući prema Milu.
"Ne znam," odgovori Jan.
"Oh, mislim da znaš," reče Gorman. "Cijelo sam vrijeme
znao da nešto smišljaš. No, bez obzira na to kakvi su vam planovi,
vrijeme je isteklo." Okrenuo se prema uređajima za kormilarenje. Jan
je odmah shvatila što namjerava.
"Milo! Glavni Inženjer! Udarit će Panglothom u drugu
letjelicu!"
"Što?" Nije je slušao. Bio je previše zaokupljen kompjuterom.
Ponovila je upozorenje najglasnije što je mogla. Bez ikakvog
oklijevanja Milo je odgovorio, "Onda ga ubij!"
"Ja? Ja da ga ubijem?"
Ali Milo ju je ponovno ignorirao. Gorman je već stigao do
upravljačkog stola. S oklijevanjem je krenula prema njemu. Pitala se
što da učini. Ne može ga hladnokrvno ubiti; možda da ga onesvijesti
tupim rubom sablje...
Međutim, prestigao ju je jedan od ratnika. Upravo kad je
Gorman povukao prvu polugu napadač je zamahnuo sabljom i udario
ga po vratu. Sljedeće sekunde Gorman je već nepomično ležao na
166
komandnom stolu.
S olakšanjem se okrenula prema Milu i ugledala tri ratnika
koji su mu se približavali s nekoliko strana. On ih očito nije vidio.
"Milo!" povikala je. "Iza tebe!"
Gotovo s oklijevanjem Milo je podigao pogled s ekrana.
Najbliži od trojice već je podignute sablje trčao prema njemu. Milo
je ponovno napao. Ratnik je ubrzo ležao na tlu i previjao se, a Milo
je držao njegovu sablju i spremao se zamahnuti prema dolje. Sablja
je bljesnula...
Pred njime su stajala još dvojica. Zajedno su skočili,
prodorno vrišteći i držeći sablje u položaju za napad. Milo se
okrenuo i napadači su pali. Jedan je brzo umro od teške rane na
vratu; drugi je sjedio na podu i s nevjericom promatrao smrdljivu i
toplu masu crijeva koja mu je ležala medu nogama.
Prema Milu su već pojurili i ostali ratnici, ali nakon prizora
kojem su prisustvovali, prilazili su mnogo opreznije. Milo je kimnuo
Jan. "Brzo, dođi!"
Kad mu je prišla ponovno joj je predao sablju. "Drži ih dalje
od mene," naredio je. "Treba mi još malo vremena."
"Jesi li poludio?" promuklo je rekla. "Ja ne mogu ponoviti
ovo što si upravo učinio!"
"Pravi se da možeš. Glumi, curo, glumi."
Jan se okrenula prema napadačima koji su se u polukrugu
polako približavali. Imali su divlji izraz lica, ali iz očiju im je izbijao
oprez. Primila je sablju na isti način kako su je oni držali, s obje ruke
i podignutu u koso pred desnim ramenom. Nastojala je izgledati
razjareno, ali brinulo ju je što da učini ako je netko zaista napadne.
Bila je naviknuta na potpuno drugačiji način borbe — ovi su ljudi
neprestano udarali i sijekli sabljom, te je sumnjala da će se moći
obraniti od njihovog napada.
Inače je borba u kontrolnoj sobi završila.
Inženjera ležala je mrtva na podu, ali Aristosi su, uz malo
izuzetaka, bili zarobljeni živi. Krajičkom oka Jan je spazila Lady
Jane na koljenima između dvojice malih boraca. Pred njom je ležao
treći, a iz vrata mu je ispod brade virila drška njenog bodeža.
Polukrug se sve više sužavao. Uz povik koji je parao živce
167
jedan od ratnika je zamahnuo sabljom. Instinktivno je podigla ruke i
obranila se od udarca, a tada je skočila unazad i u posljednjem
trenutku izbjegla novi napad koji je dolazio sa strane. "Milo..."
očajno je uzviknula dok je ratnik podizao sablju.
"Eureka!" čula je Milov glas upravo u trenutku kad su se
sablje sudarile uz glasni zveket. Ovaj put ju je puka sreća spasila od
udarca koji bi joj rascijepio lubanju. Oštrica je ponovno bljesnula, ali
ovaj puta iz smjera iz kojeg se nikako nije mogla obraniti.
Nešto ju je snažno gurnulo unazad i sablja joj je istovremeno
kliznula iz ruke. Pred njom je stajao Milo, da bi se zatim odjednom
našao s njene desne strane. Ratnik koji ju je napao već je ležao na
podu raširenih ruku i nogu, a na njegovoj metalnoj prsnoj ploči
zjapila je posjekotina i otkrivala mu krvava prsa. Prije nego su se
drugi napadači uspjeli snaći, Milo je već stajao pred njima. Padali su
poput klasova žita pod naletima oštre kose. Zrakom se proširio opori
miris krvi, a udare sablje zaglušivali su prodorni samrtni krikovi.
Napokon se sve smirilo. Na podu su u velikim lokvama krvi
ležali unakaženi leševi. Milo je ponovno bio u fokusu. Spustio je
sablju i ogledao se prostorijom. Preostali ratnici i zarobljeni Aristosi
su ga šutke promatrali. Okrenuo se prema Jan i nasmijao joj se
brišući krv s lica. U oči mu se vratio onaj bolesni sjaj. Na vratu i čelu
titrale su mu proširene vene. "Mislim da sam im privukao pažnju,"
rekao je. Okrećući svima leda vratio se do terminala čiji je ekran bio
ispunjen simbolima i slovima. U desnom gornjem kutu treperio je
kursor. "Evo ga," pobjednički je izjavio Milo. "Upravo sam ovo želio
znati. Prvi korak je uspješno izveden; nažalost, stvari bi se mogle
malo zakomplicirati prije nego ostvarimo i drugi korak. Čuvaj oči!"
Mahnitim pokretima Milo je udario kompjuter sabljom.
Prostor pred Jan osuo se mnoštvom velikih iskri. "Zašto si ga
uništio?" promuklo je pitala.
"Doznao sam sve što me zanimalo. Ne želim da netko drugi
učini isto."
Na spiralnom stepeništu ponovno odjeknuše koraci. Oboje su
se okrenuli u tom smjeru. U kontrolnu je sobu stizalo još malih
uljeza: ratnici i čovjek koji je, sudeći po ukrasima na oklopu i kacigi,
imao neki visoki čin. Ratnici su uzmicali dok se on probijao prema
168
naprijed postavljajući brojna pitanja. Naglo je stao kad je pred Milom
ugledao leševe. Zureći u Mila postavio je ratnicima nova pitanja.
Jedan od ratnika je upro prstom u Mila i smjernim glasom ispričao
nešto časniku. Časnikove se tanke obrve polako podigoše. Rekao je
nešto što je zvučalo kao naredba. Ratnik koji mu je odgovorio na
pitanje iznenada je postao , jako nesretan i nevoljko je krenuo prema
naprijed.
Milo je uzdahnuo. "Časnik me želi vidjeti na djelu. Gad."
Ratnik je uz povik zamahnuo sabljom. Milo ga je ubio. Pridošlica je
izgledao iskreno zadivljen. Ali pravo je iznenađenje tek slijedilo, kad
mu se Milo obratio njegovim jezikom.
Razgovor je kratko trajao. Časnik je energično kimnuo
glavom i u pratnji dvojice ratnika se trčeći popeo stepenicama. Jan se
iznenađeno obratila Milu, "Zar ti govoriš njihov jezik?"
"Slabo. Naučio sam ga iz poslovnih interesa prije mnogo
mnogo godina. U vrijeme kad su Japanci vladali međunarodnom
ekonomijom."
"Japanci?" pitala je.
"Da. Sad smo među Japancima. Pričao sam ti o njima. To su
oni koji su obožavali lignje. I prokleto su radišni. Jedan od rijetkih
naroda koji se nije raspao nakon uvođenja zakona o Primarnom
Standardu..." Prekinula ga je Lady Jane mirnim razgovjetnim
glasom, "Hej, vraže, čarobnjače ili što već jesi!" Jedan od dvojice
ratnika koji su je čuvali snažno ju je udario po licu, ali nastavila je
govoriti. "Zašto ne ubiješ ostatak ovih žutih čudovišta?"
Milo se nasmijao. "Zašto bih, kraljevska damo?" podrugljivo
je pitao.
"Pomozi nam da ponovno uspostavimo kontrolu na Lordu
Panglothu... aah!" Glava joj poleti unazad pod ponovnim udarcem,
ali ni to je nije zaustavilo. "Pomozi nam, i bit ćeš nagrađen. Možeš
dobiti što god želiš..." Primila je još jedan udarac. Iz rasječene donje
usne počela joj je kapati krv.
"Upravo sklapam pogodbu," veselo je odgovorio Milo, ali ne
s vama. Vi i vaša grupica kostimiranih budala ste već izumrli.
Izumirete vi već dulje vrijeme, samo što to niste primjećivali. Ali
sada ćete napokon shvatiti..." Na stepenicama se ponovno pojaviše
169
časnici na čelu s čovjekom koji je razgovarao s Milom. Izdali su
nekoliko naredbi te ratnici povedoše Aristose uz stepenice. Časnici
su krenuli prema Milu i zaustavili se pred njim na sigurnoj
udaljenosti. Onaj s najbrojnijim ukrasima na uniformi se nizom
kratkih, isprekidanih riječi obratio Milu. Milo mu je odgovorio
pokazujući prema ostacima kompjutera iz kojih se još uvijek uzdizao
dim. Časnik ga je značajno gledao, zatim se namrštio i naglo kimnuo
glavom. Okrenuo se na peti i otišao. Drugi časnici su ga slijedili, a
dvojica su ostala motriti na Jan i Mila.
"Što se događa?" prošaptala je.
"Kao što rekoh, sklapam pogodbu. Pokušavam nam spasiti
život."
"Što je s Ceri."
"Ceri? Oh, tvoja draga prijateljica iz morskog naselja. Što je s
njom?"
"Možeš li i nju uključiti u tu pogodbu?" molećivo je pitala.
Bijeli su mu zubi blistali na licu prekrivenom posušenom
krvlju. "Zašto bih? Rekla si da me prezire. Osim toga, Japanci je
neće ubiti. Nije ni Aristos niti Nebeski Ratnik. Do sada su je već
vjerovatno silovali, ali to je najgore što joj se može dogoditi."
Jan je problijedila. "Molim te, Milo... preklinjem te. Pokušaj
je spasiti. Ne želim se odvojiti od nje..."
"Ah, uzavrela je tvoju minervansku krv, zar ne?" pitao je.
"Žao mi je, ali ne dolazi u obzir. Budi sretna da sam i tebe uključio u
pogodbu."
U kontrolnu je sobu ušla nova grupa ljudi, ali oni, sudeći po
odjeći, nisu bili ratnici. Po načinu kako su uzbuđeno razgledavali
opremu Jan je zaključila da su Inženjeri. A po načinu kako su
povremeno prestrašeno pogledavali prema Milu i unakaženim
leševima po podu bilo je očito da su znali tko je on i za što je
sposoban.
Nakon desetak minuta vratio se prvi časnik i nakon kratkog
razgovora s onom dvojicom pokazao Milu da ga slijedi. "Dođi,"
rekao je Milo Jan. "Drži se uz mene i potrudi se ostati mirna bez
obzira na to što će se dogoditi."
U pratnji trojice časnika popeli su se stepenicama. U
170
hodnicima je ležalo mnoštvo mrtvih tijela, ali to su bili isključivo
Nebeski Ratnici. Iz daljine su dopirali krici i povici, ali u ovom dijelu
Lorda Panglotha borba je bila gotova.
Prošli su kratkim hodnikom koji je vodio iz kontrolne sobe, a
tad im je naređeno da udu u inženjersku kupaonicu. Za njima su
zalupili vrata, ali nitko prije toga nije ni pokušao razoružati Mila.
"Fiiiju..." rekao je Milo i tijelo mu se odjednom opustilo.
Ispustio je sablju iz ruke i prišao jednom od umivaonika. Naslonjen
na rub pljuskao je vodu po glavi i licu. Jan se činilo da mu se tijelo
naočigled smanjuje.
"Je li ti dobro?" pitala je.
"Nije, ali bit će mi čim nešto pojedem. Na ovu sam predstavu
potrošio sve zalihe goriva." Popio je puno vode, izvukao se iz
kombinezona i počeo ispirati krv s tijela.
"Jesi li ti zaista vještac?" pitala je razmišljajući o
nevjerojatnoj brzini kojom je pobio sve one ratnike.
"Ne, nisam," nemarno je odgovorio. "Ali moglo bi se reći da
sam proizvod vještaca. Dali su mi metabolizam jedinstvenih
mogućnosti. Kemijski se jako razlikujem od tebe. Koliko god da si
različita od ljudi prije Primarnog Standarda ti si još uvijek u osnovi,
hmm... čovjek."
"A ti nisi?"
"Tehnički govoreći, nisam."
"Gdje su ti to učinili? Na Marsu?"
Zatresao je glavom. "Ne, puno prije toga. Prije Marsa."
"Prije Marsa?" zbunjeno je pitala. "Kako to misliš?"
Milo je zijevnuo. "Kasnije. Objasnit ću ti kasnije. Sada
moram malo odspavati." Na njeno iznenađenje protegnuo se na podu
i koristeći smotani kombinezon umjesto jastuka sklopio oči.
"Kako možeš sada spavati?" povikala je.
"Moram. Moram obnoviti snagu... neću dugo... uzmi sablju...
probudi me ako..." Zaspao je.
Jan je netremice zurila u njega, a zatim je učinila što joj je
rekao. Uzela je sablju i sjela nasuprot vrata, leđima naslonjena na zid
i sa sabljom položenom u krilu. Bila je iscrpljena, ali i prenapeta da
bi mogla spavati. Brinula se za Ceri.
171
 Prošla su oko dva sata. Čitavo to vrijeme s hodnika su
dopirali galama i bat užurbanih koraka. Lord Pangloth se nekoliko
puta zatresao i nagnuo, ali Jan nije imala pojma što bi to moglo
značiti.
Milo se napokon probudio uz jaki trzaj, naglo je ustao i
navukao razderani i krvavi kombinezon. "Sve je mirno?" pitao je Jan.
"Nije, ali ovamo nije nitko ulazio," odgovorila je. "Kako se
osjećaš?"
"Bolje, ali još uvijek mi treba hrana." Opet je otišao do
umivaonika i napio se vode.
"Ispuštao si neke smiješne zvukove," rekla mu je. "I trzao se.
Naročito posljednjih minuta prije nego si se probudio."
"Ružno sam sanjao." Umio se, obrisao vodu s lica i protegnuo
se. Pogledao ju je i nasmijao se. Smiješak joj se činio nekako lažan.
Snovi su ga očito potresli. "Kako se ti osjećaš?" pitao je.
"Ne baš dobro," priznala je. "Što misliš, što će nam se
dogoditi?"
"Ovisi o tome koliko ću dobar posao obaviti uvjeravajući
vođu ove djece Izlazećeg Sunca da mu mogu ponuditi nešto što bi on
jako želio."
"A to je?"
"Rekao sam ti — informacija."
"Da, ali o čemu?" nestrpljivo je pitala.
Prije nego je uspio odgovoriti pred vratima se začulo neko
komešanje. Milo joj je užurbano pokazao da mu doda sablju. Jan mu
ju je poslušno predala. Vrata se uz tresak otvoriše. U kupaonicu je
oprezno ušao časnik. Jan nije bila sigurna je li ga prije već vidjela, ili
je on netko novi. Nikako joj nije uspijevalo razlikovati ove ljude. Za
njim su ušla četiri ratnika. Pognuo je glavu pred Milom i nešto mu
rekao. Milo je kimnuo.
"Idemo s njim," rekao je Jan. "Imamo čast upoznati njihovog
vrhovnog vođu, generala osobno."
Krenuli su hodnikom prema Aristoskom dijelu broda. Leševa
više nije bilo, ali svuda uokolo vidjele su se mrlje osušene krvi.
Japanci su bili posvuda, trčali su hodnicima s izgledom ljudi na
važnim zadacima. Aristosa nije bilo na vidiku. Jan je pretpostavljala
172
da su negdje zarobljeni. Ponovno se zabrinuto pitala što se dogodilo s
Ceri...
Shvatila je da ih vode prema Velikom Salonu, ali kad su ih
uveli unutra gotovo da nije prepoznala poznatu prostoriju. Uljezi su
je već preuredili po svome ukusu. Sa stropa su visili šareni barjaci, a
s poda su se uzdizale pokretne pregrade od tkanine oslikane crtežima
planina, jezera, neobičnog drveća i drugih prizora koji su Jan bili
potpuno nepoznati.
"Dizajneri su se već uselili," promrmlja Milo.
Pratioci su im pokazali da krenu dalje. Dok su hodali između
pregrada ratnici su im se sklanjali s puta. Prošli su između četiri niza
oslikanih pregrada i napokon stigli u zadnji odjeljak.
Na postolju gdje je Caspar sjedio na prijestolju sada je bio
neki drugi čovjek na drugačijem prijestolju. Iza njega je visila velika
crvena zastava sa crnim gušterom koji je rigao vatru. Pod njegovim
su nogama sjedile dvije žene odjevene u čudnu odjeću i lica
obojenog u bijelo.
Ali Janinu je pažnju privuklo nešto drugo. S obje strane
generalovog prijestolja stajala su koplja, a na njima su stajale
odrubljene glave.
Netremice je zurila u beživotne oči princa Caspara, a zatim u
oči Lady Jane.

20
"Tražila si osvetu," šaptao je Milo dok su prilazili postolju.
"Pa, možeš li zamisliti nešto bolje od ovoga?"
Jan nije odgovorila. Pogled joj je bio prikovan na
Casparovom licu. Kroz polusvijest je čula da časnik koji je očito
zapovijedao njihovom pratnjom viče nešto što je vjerojatno bila
naredba da stanu. Pratioci su se duboko naklonili kad se čovjek na
prijestolju polako podigao na noge. Bio je mnogo viši od ostalih.
Zbog široke odjeće kakvu su svi nosili izgledao je deblji nego je
stvarno bio, ali čak i bez toga bio je neobično velik. Prosječna
Minervanka izgledala bi u odnosu na njega kržljavo.
173
 Pogledao ih je. Uske oči nisu mu odavale misli niti
raspoloženje. Napokon je progovorio sa savršenim američkim
naglaskom. "Milo Haze... tko bi rekao. Prošlo je mnogo godina
otkako smo se posljednji puta vidjeli. Gdje ste se skrivali proteklih
četiri stoljeća?"
Jan je iznenađeno pogledala Mila, ali po njegovom izrazu lica
shvatila je da mu ništa nije jasno. Namršteno je promatrao divovskog
Japanca. "Ja vas poznajem?" upita.
"Sreli smo se nekoliko puta na biotehnološkim
konferecijama. Normalno je da me ne možete prepoznati. Promijenio
sam se." Zagonetno se nasmiješio. "Vi ste, s druge strane, ostali
potpuno isti. Barem izvana. Prema onome što sam čuo od svojih
samuraja, vjerujem da ste se podvrgnuli vrlo profinjenim
promjenama."
Milo je kimnuo. "Dakle, i vi ste besmrtnik..." zamišljeno reče.
"Itekako. I sve do danas vjerovao sam da sam posljednji. Ime
mi je Shumi Horado. Sjećate li me se?"
"Horado..." polako ponovi Milo. "Tvrtka Horado. Da, sjećam
vas se. Tada si bili niski, proćelavi..."
General se ponovno nasmija i dodirnu prstima prsa. "Sve je
taština, zar ne, gospodine Haze. Priuštio sam si dodatnih pola metra
visine i punu glavu kose. Vi ste pak odabrali ćelavost i raznobojne
oči, te još neka vrijedna poboljšanja. Uz rizik da ispadnem
nepristojan, predlažem da najprije raspravimo ovo posljednje.
Primijetili ste da sam vam, kao dokaz povjerenja, dozvolio da
zadržite sablju koju ste očito silom oduzeli nekom mojem ratniku.
Ali za svaki slučaj, ako razmatrate mogućnost da je upotrijebite na
meni - iako sam siguran da nije tako — moram vas upozoriti da sam
dobro zaštićen."
Pljesnuo je rukama. Pregrade su se s obje strane razmaknule i
otkrile ratnike koji su u ruci držali naprave slične malim puškama.
"Automatsko oružje," reče general. "Vjerujem da ih danas još jedini
ja posjedujem. Prije osamdeset godina slučajno sam pronašao dobro
očuvano skladište. Zato vas moram upozoriti, gospodine Haze, da
bez obzira na nevjerojatnu brzinu nikako ne možete živi stići do
mene."
174
 "Nisam imao ništa slično na umu," reče Milo. "Moje
divljačko ponašanje služilo je samo tome da privučeni vašu pažnju.
Iako, naravno, u to vrijeme nisam znao čiju pažnju moram privući.
Vjerojatno znate da imam jedan prijedlog za vas."
"Da, čuo sam." General je ponovno pljesnuo rukama. Ovog
puta su iza pregrada izašle služavke s malim sklopivim stolicama
koje su postavile iza Mila i Jan. General im je pokazao da sjednu i
vratio se k svome prijestolju. "Prije nego prijeđemo na posao,
gospodine Haze, dozvolite mi da obavimo neke stare formalnosti.
Pridružit ćete mi se pri čašici sakija." Treći put je pljesnuo rukama.
Dok su služavke donosile male posudice pune prozirne
tekućine Jan je postajala sve više smetena. Što se događa? Otkud
Milo poznaje ovog zastrašujućeg diva? Kakve su to priče o
besmrtnosti?
Ponovno je podigla pogled prema Casparovoj glavi nabijenoj
na koplju. Usta su mu ostala otvorena od nedorečenog krika. Usne su
mu pobijeljele. Prije nekoliko sati još je ljubila te usne...
Ove glave nisu bile jedine. Kad su se pregrade razmaknule
vidjela je da se uz prozore s obje strane poredani nizovi kopalja.
Vidik su joj zaklanjale druge pregrade, pa nije uspjela vidjeti koliko
se daleko protežu nizovi odrubljenih glava, ali pretpostavljala je da
su postavljeni duž čitavog Velikog Salona. To bi značilo da su svi
Aristosi sada mrtvi.
Otpila je gutljaj pića. Bilo je gorko i napunilo joj je oči
suzama, ali val topline koji se od njega proširio tijelom bio je
dobrodošao.
"Tko je vaša mlada prijateljica?" upita general.
Ukočila se kad je shvatila da govore o njoj.
"Zove se Jan Dorvin. Jedna od posljednjih Minervanki. Lord
Pangloth je uništio njen grad. Sada je pod mojom zaštitom i sve što
se dogovorimo odnosi se i na nju."
General je lagano slegnuo ramenima. "Kako želite." Zurio je
u nju. "Krupno stvorenje," ocijenio je. "Uopće nije po mome ukusu."
Ponovno se okrenuo prema Milu. "Sjećam se da su vaši odnosi sa
ženama u starim danima poprimali razmjere mitologije. Čuo sam
neke glasine koje su čak i mene iznenadile. O ženi s imenom... je li
175
bila Miriam?"
"Miranda," ukočeno odgovori Milo.
"Ima li što istine u toj priči?"
"Da. Istinita je."
General se smijuckao. "Znao sam da taština svašta čini, ali
ovo je stvarno krajnost. Što se s njom dogodilo?
"Umrla je."
"Ispričavam se," reče general pognuvši glavu. "Vidim da vas
ova tema još uvijek boli unatoč mnogim godinama koje su prošle.
Razgovarajmo radije o tome kako ste preživjeli sve ovo vrijeme."
"Napustio sam planet," reče Milo. "Uspio sam si osigurati
mjesto u jednom od posljednjih letova u svemir prije nego su
izvanzemaljske zajednice uvele karantenu. Otišao sam u svemirsko
naselje Belvedere."
"Belvedere. Ah da, prvo i najveće naselje," prekinu ga
general. "Zar još uvijek postoji? Nekoć sam redovito slušao emisije s
Belvedera i drugih svemirskih naselja, ali radio oprema nam se,
nažalost, odavno pokvarila.
"Belvedere još uvijek postoji. Jednako kao i ostala naselja te
kolonije na Marsu. Kolonije na Mjesecu su odavno izumrle. Nisu
mogle samostalno živjeti, a druge izvanzemaljske zajednice nisu
mogle odvajati hranu da bi im pomogle."
"Koliko ste dugo ostali u Belvedereu?"
"Najduže što sam mogao. Sve dok nisam naišao na nerješivi
problem. Problem besmrtnosti, naravno."
"Ondje to nisu prihvaćali?"
"Nikako. Osim toga, da su saznali da sam besmrtnik
automatski bi zaključili da sam bio direktor neke genetske tvrtke ili
predsjednik države. U svakom bi me slučaju pogubili — ili kao
nelegalnog besmrtnika, ili kao ratnog zločinca."
"I kako ste izbjegli takvu neugodnost?" upita general.
"Između izvanzemaljskih zajednica tekao je redoviti promet.
Nekoliko puta sam se dobrovoljno prijavio da kao član posade
putujem na drugo svemirsko naselje — u Creusov Grad. Kad mi se
pružila prilika da otputujem u koloniju na Marsu, ja sam je naravno
prihvatio. Bilo je to dugačko putovanje." Uzdahnuo je. "Učinio sam
176
ono što sam morao. Radilo mi se o životu." Pogledao je generala.
"Razumijete li?"
"Itekako razumijem."
Milo je kratko pogledao prema Jan, a tada nastavi. "Bilo nas
je šestero u letjelici. Ja sam jedini preživio let. Rekao sam da su drugi
umrli zbog nagle dekompresije uzrokovane udarom mikro-meteora.
Ja sam u to vrijeme popravljao nešto u zračnoj komori i imao sam na
sebi odijelo. Povjerovali su u moju priču."
General reče, "Ali time se vaša situacija nije nimalo
popravila. Uz radijsku vezu između Marsa i Belvederea kolonisti s
Marsa su lako mogli doznati tko ste i, najvažnije, koliko ste stari."
"Zamijenio sam identitet s drugim članom posade. Za
Belvederce sam bio mrtav."
"I prevara nije nikada otkrivene?"
Milo zatrese glavom. "Belvederci su tražili da im se pošalje
preživjeli član posade kako bi sudjelovao u sudskoj istrazi, ali ja sam
na Marsu zatražio politički azil. Vidite, između Marsa i Belvederea
su postojale političke razlike. Marsovci me nisu htjeli izručiti tvrdeći
da su rezultati njihove istrage sasvim dovoljni i da bi morali
zadovoljiti vlasti na Belvedereu."
"Tako ste, dakle, ostali na Marsu."
"Najduže što sam mogao," nasmiješi se Milo. "Sve dok se
napokon nije pojavio isti problem. Ponovno se bližio moj 200.
rođendan."
"Što se ovaj put dogodilo?"
"Isto što i prije. Prijavio sam se za ekspediciju na Starshine,
svemirsko naselje koje je posljednje osnovano. Trebala je to biti
trgovačka misija. Znali smo da su uspjeli proizvesti neke lijekove
kojih na Marsu već odavno nije bilo. Mi smo im, pak, mogli ponuditi
sjeme koje bi kod njih unaprijedilo uzgoj povrća u bazenima s
vodom. Putovanje nije bilo baš nužno — dapače smanjivalo je naše
sve skromnije zalihe goriva — ali ja sam u međuvremenu već stekao
položaj koji mije davao nekog utjecaja."
General je s odobravanjem kimnuo.
"Letjelica nije nikada stigla na Sunshine," nastavi Milo.
"Nisam to mogao dozvoliti. Starshine i Belvedere su stvorili savez.
177
Među njima se odvijao gusti promet, a ja nikako nisam smio
dozvoliti da sretnem nekoga s Belvederea ili Starshinea tko je bio živ
kad sam prije 160 godina napustio to naselje. Bila je to malo
vjerojatna, ali očita opasnost."
"Kakva se nesreća dogodila ovoj ekspediciji?" upita general.
"Oštećenje glavnog spremnika s gorivom. Nismo nikako
mogli stići na Starshine, ali imali smo dovoljno goriva da se
dovučemo do Zemlje i prepustimo gravitaciji da učini ostalo.
Međutim, letjelica nije bila predviđena za ulazak u gustu Zemljinu
atmosferu i na putu prema dolje se raspala. Ja sam zajedno s nekoliko
drugih članova posade pao u more u kapsuli za opasnost. Dugo smo
plutali morem, tako da su ostali, koji nisu imali moje, hmm,
posebne sposobnosti, umrli. Mene su pronašli stanovnici
jednog morskog naselja. Kod njih sam živio sve dok nas nije napao
Lord Pangloth i zarobio me. Tada ste, eto, došli vi."
Jan je znala da je izostavio neke pojedinosti. Ceri je rekla da
je Milo nagovorio ljude u morskom naselju da se pomaknu bliže
kopnu. Zašto? Sigurno je imao neki razlog.
General je dugo razmišljao o ovome što je čuo. Tada reče,
"Dakle, za vrijeme svoga boravka na Lordu Panglothu otkrili ste
nešto za što vjerujete da će me jako zanimati. Priznajem da sam jako
znatiželjan o čemu se radi."
Milo se nasmijao. Jan je poznavala taj smijeh. Bio je to onaj
smijeh koji joj se kod Mila nije sviđao. "Prije nego vam to kažem,"
reče Milo, "želio bih čuti vaše pustolovine od našeg posljednjeg
susreta."
General je nehajno odmahnuo rukom. "Gospodine Haze, u
usporedbi s vama moje je život nakon Genetskih Ratova bio
neopisivo dosadan. Kad sam zavladao Mirisnim Lahorom — moram
doduše priznati da sam to postigao uz znatne teškoće i mnogo
prolivene krvi — bio sam izvan opasnosti. S apsolutnom vlasti u
mojim rukama besmrtnost mi nije predstavljala nikakav problem.
Tradicionalna japanska sklonost da se pokoravaju pretpostavljenima
išla je u moju korist.
"Svoj sam položaj učvrstio stvaranjem vlastite promijenjene
verzije bušida prema kojum sam, između ostaloga, postao oličenjem
178
Boga. Moji su sljedbenici stoga očekivali da budem besmrtan. To je,
gospodine Haze, prednost življenja u društvu koje je kulturno
zaostalo u odnosu na one vaše svemirske tehnokrate."
"Imali ste sreće," složio se Milo.
General je pogledao prema Casparovoj glavi, a tada pokaza
prema dugačkom nizu aristoskih glava. "Nije li čudno da su ovi
Amerikanci također kulturno zaostali? Moram priznati da ne
razumijem zašto su prihvatili srednjovjekovni životni stil kad takvo
društvo ne postoji u američkom kulturnom sjećanju. Možda mi kao
Amerikanac možete objasniti tu nepoznanicu."
"Zbog starih filmova," opušteno reče Milo. "Imate pravo, to
nije pravo vraćanje u prošlost. Namještaj, odjeću i sve ostalo
prihvatili su iz starih filmova." Ispričao je generalu sve što je znao o
nizu 'zabava' koje je Jan gledala.
General se glasno nasmijao. "Kako tipično američki," reče.
Podigao je ruku prema glavi Lady Jane i prstom joj pogladio obraz.
"Prestanite!"
Jan nije bila ništa manje iznenađena od ostalih kad je čula
zvuk svojega glasa. Slijedila je neugodna šutnja dok je General
polako okretao glavu prema njoj. Čula je kako je Milo uzdahnuo, a
potom i progovorio, "Molim vas, oprostite mojoj prijateljici. U
pogledu ponašanja je moram još mnogo toga naučiti. Osim toga...
hmm, intimno je poznavala pogubljene s vaše lijeve strane."
General je iznenađeno pogledao Mila. "Minervanska
zarobljenica bila je u intimnim odnosima s jednim od vladara Lorda
Panglotha? upita. "Kako se to dogodilo?"
"To je duga, ali prilično zanimljiva priča..." počeo je Milo.
Jan je osjetila navalu ljutnje. Još uvijek su razgovarali o njoj
kao da nije prisutna, pa iako ju je general plašio, i iako je znala da se
pred njim mora oprezno ponašati, nije se mogla suzdržati da ponovno
ne progovori: "Zar vam nije dovoljno da ste ubili sve te ljude? Baš
morate bez imalo poštovanja postupati s njihovim ostacima?"
General se polako okrenuo u njenom smjeru. Ponovno je
sljedila duga šutnja, prekinuta samo s tihim Milovim uzdahom,
"Isuse..." Tada se general obratio Jan. "Djevojko, zbog tvoje bih
drskosti mogao narediti da te odvedu odavde i odnesu u sobu gdje bi
179
te zavezali za drveni okvir. Tamo bi ti s tijela odrali svu kožu. Svaki
centimetar kože. Operaciju bi izveli s velikom preciznošću tako da
koža ostane u jednom komadu. Golo meso bi ti dobro istrljali solju, a
zatim bi na njega vratili kožu i zašili je. Donijeli bi te ovamo da mi
se ispričaš, a ja bih te, u slučaju da mi se tvoju isprika učini dovoljno
iskrenom, nagradio brzom smrću. Dovoljno je da jednom pljesnem
rukama i postupak će početi..." Podigao je ruke i držao ih tako
nekoliko beskrajnih trenutaka, a zatim ih je pustio da ponovno padnu
u krilo. "Međutim, bit ću milostiv, i to iz dva razloga. Jedan je da si
pod zaštitom Mila Haza i bilo bi negostoljubivo od mene staviti ga u
tako neugodan položaj. Drugi je da još uvijek nisi svjesna svojeg
položaja kao žene pod mojom vlašću i stoga uopće ne razumiješ
razmjere ove uvrede." Ponovno se okrenuo prema Milu. "Molim vas,
nastavite gdje ste stali."
Dok je Milo prepričavao događaje vezane uz njen pokušaj da
raznese Lorda Panglotha, susret sa Hazinijem i primanje među
Aristose, Jan je čekala da joj se divlje lupanje srca uspori. Nije uopće
sumnjala da je generalu malo nedostajalo da ostvari svoju prijetnju.
Kad je Milo završio priču, general se ponovno okrenuo prema
Jan i njena se koža naježila. Nije mogla procijeniti nazire li se u
njegovim bezizražajnim očima neko novo poštovanje prema njoj.
Progovorio je, "Imaš smjelosti optužiti me zbog smaknuća ovih ljudi
— tvojih bivših neprijatelja — a i sama si bila spremna uništiti čitavi
brod i sve njegove stanovnike."
Otvorila je usta u namjeri da mu odgovori, a tada ih je naglo
zatvorila.
"Sada možeš govoriti," reče joj.
Oprezno je započela, "Kad mi se pružila prilika, nisam to
mogla učiniti. Nisam mogla hladnokrvno ubiti tolike ljude."
"Dok ja mogu, hoćeš reći." Zatresao je glavom. "Krivo si me
prosudila. Ja nisam okrutan čovjek, ali nisam imao drugog izbora
nego ukloniti Panglothovu vladajuću klasu. To sam jednostavno
morao učiniti. I uvjeravam te da su umrli brzo i bezbolno. Ovo ti se
vjerovatno čini barbarskim ponašanjem —" pokazao je prema
glavama oko sebe - "ali to je samo najjedostavniji način da
predstavnicima različitih klasa u Panglothovoj zajednici pokažem da
180
je stari poredak neopozivo srušen i da je svaka zamisao o daljem
otporu osuđena na propast."
Ponovno se okrenuo Milu. "Sumnjate li ponekad da gubite
razum?"
Mila je iznenadilo takvo pitanje. Pažljivo je izabrao riječi
prije nego je odgovorio. "Da gubim razum? Imate li dojam da
sam...?"
"Pitanje se više odnosilo na mene nego na vas," reče general.
"Povremeno mi se čini da sam lud i pitao sam se nije li to možda
popratna pojava besmrtnosti. Što vi mislite?"
"Nisam još kod sebe primijetio nikakve znakove mentalne
nestabilnosti," polako odgovori Milo. "Također ne vidim razloga
zašto bi besmrtnost vodila do ludila, iako vjerujem da se nakon
nekoliko tisuća godina života kod čovjeka mogu pojaviti
emocionalni poremećaji nepoznate prirode. Ili život možda
jednostavno postane dosadan."
"Dosada," zamišljeno reče general. "Da, povremeno mi je
dosadno živjeti, ali više me brine moja sklonost prema solipsizmu.
Pretpostavljam da je to posljedica mog načina života. Već toliko
dugo glumim boga u ovome mome kraljevstvu, s nikime ravnim
kome bih se mogao povjeriti, da pomalo počinjem prihvaćati tu
ulogu kao realnost. Razumijete li?"
Jan se ponovno učinilo da Milo brižno izabire riječi.
"Pretpostavljam da postoji takva opasnost. Ali činjenica da možete
objektivno razmišljati o tome dokazuje da niste podlegli iluziji."
"Barem za sada," reče general zamišljeno se smiješeći. "I
mogu vam reći, gospodine Haze, da naš današnji susret smatram vrlo
zanimljivim. Nema sumnje da vaša prisutnost predstavlja za mene
dobru terapiju. Osim toga, lijepo je ponovno govoriti američki. Znate
li da se sjećam kad se vaš jezik zvao engleski."
"Da, i ja se sjećam," reče Milo. "Sjećam se i Engleske.
Posjetio sam London samo mjesec dana prije tragedije."
"Ah, da," reče general kimajući. "Onaj reaktor. Zvao se
Černobil, zar ne?"
"Ne, taj je bio u Rusiji mnogo godina ranije. Ne mogu se
sjetiti imena onog engleskog. Nesreća ruskog reaktora nije izazvala
181
veću štetu zbog sretnih okolnosti po pitanju vremenskih prilika. U
Engleskoj nisu imali takve sreće i govno se prosulo po čitavoj Južnoj
Engleskoj.
"Kakva nesreća," složio se general. "Ali u usporedbi s ovim
što se danas događa zbog širenja plijesni propast jedne male zemlje i
nije tako značajna."
"Zar su gljive jednako raširene i u vašem dijelu svijeta?"
"Tamo je još gore. Zbog toga su na Istoku počeli ratovi
između Nebeskih Gospodara, i zbog toga sam ja ovdje."
"Pitao sam se zbog čega ste se odlučili na ovako dugačko
putovanje," priznao je Milo.
"Nisam imao izbora. Vjerojatno znate da je na Mirisnom
Lahoru otkazao obrambeni laserski sustav. Ima tome već više
godina. Suparnički Nebeski Gospodari su to otkrili i bilo je još samo
pitanje vremena kad će Mirisni Lahor podleći napadu nekog od
Nebeskih Gospodara. Zato sam se odvažio na ovo daleko putovanje
do drugog kontinenta gdje je ranjivost moga broda još nepoznata.
Odlučio sam napasti prvog Nebeskog Gospodara kojeg sretnemo i
nadao se da će ga moji samuraji zauzeti prije nego njegovi branitelji
otkriju da nam laserska obrana ne radi." Slegnuo je debelim
ramenima. "Plan je uspio. Kad su Panglothovi ratnici shvatili da
mogu gađati moj brod granatama, bilo je prekasno. Moji su ljudi već
stigli do topova."
"Ali bilo je gusto," reče Milo.
"Točno, ali moram priznati da uopće nisam sumnjao u ishod."
Nasmijao se. "Vidite, još jedan dokaz da se počinjem smatrati
svemogućim."
"I što dalje planirate?"
"Napravit ću svoje sjedište na Lordu Panglothu. Većina
njegovih dosadašnjih stanovnika prijeći će na Mirisni Lahor gdje će
biti pod mojom strogom, ali humanom kontrolom. S flotom od dva
broda poduzet ću nove korake da povećam svoj teritorij, sve dok ne
zavladam dovoljno velikim područjem koje će mome narodu i meni
osigurati preživljavanje.
"Ima smisla," s odobravanjem reče Milo. "Nadam se da ćemo
sklopiti pogodbu koja će meni i mojoj prijateljici omogućiti da
182
dijelimo s vama ovu svijetlu budućnost. Kao naknadu za ono što vam
nudim, naravno."
"Kakva bi bila ta naknada?"
"Pa, radije bih to smatrao poklonom. A što se tiče oblika — "
ogledao se Velikim Salonom — "to što želim je svuda oko vas.
Zadovoljio bi me sam Lord Pangloth."
Nakon duge stanke general je tiho progovorio, "Što mi to
možete ponuditi što bi bilo vrijedno čitavog Nebeskog Gospodara?"
"Potpuno novog Nebeskog Gospodara," veselo odgovori
Milo. "Nebeskog Gospodara koji je, tako reći, još u povojima. Novog
i sjajnog, i punog dragocjenog helija. Puno je bolji od svih postojećih
letjelica koje se, kao što znate, sve pomalo raspadaju. I uopće ne
sumnjam da je pun najrazličitih ispravnih uređaja iz doba Stare
Znanosti. Bit će to pravo leteće blago, i pripadat će samo vama."
General promuklo nastavi, "Gdje točno skrivate tog
djevičanskog Nebeskog Gospodara?"
"Ne Gospodara, nego Anđela," ispravi ga Milo. "Skriven je u
svom pravom domu - u Raju." Milo se nasmijao i pokazao prstom
prema gore.

21
"Zar ćeš zaista surađivati s onim... onim stvorenjem?' upita
Jan.
Milo je i dalje trpao hranu u usta s neobičnim drvenim
priborom kojeg je nazvao štapićima za jelo. Dok je čekala njegov
odgovor užurbano je šetala malom prostorijom koju su im dali na
raspolaganje, a ranije je pripadala aristoskim robovima. Napokon se
Milo zadovoljno podrignu i reče: "Ah, divno! Nakon svih tih godina
ponovno mogu uživati u japanskoj hrani. Jesi li sigurna da nećeš više
jesti? Pa pojela si samo mrvicu riže."
"Nisam gladna. Osim toga, sva ova jela su od mesa."
"Ne, nisu sva." Uze zdjelu sa stola i pruži joj je. "Ovo je
riba."
Ugledavši sjajne bijele komadiće ribljeg mesa Jan se
183
namrštila. "I to je meso."
"Točno," reče Milo i stavi komadić ribe u usta. Jan je s
gađenjem okrenula glavu na drugu stranu. "Hoćeš li mi odgovoriti na
pitanje?" nije odustajala.
"Sve u svoje vrijeme," reče Milo. "Zašto sad ne sjedneš i
odmoriš se. Događaji se odvijaju vrlo povoljno za nas."
"Za tebe, rekla bih."
"I za tebe. Ako ništa drugo, još uvijek imaš kožu unatoč
tvojim najboljom pokušajima da je izgubiš. Htio sam te ubiti kad si
počela s onim blesavim prigovaranjem."
"Nisam se mogla kontrolirati. Razljutilo me kad je onako
dodirnuo glavu Lady Jane, kao da je ona neka njegova igračka."
"Lady Jane više nije naša briga, i to te se ne bi trebalo ticati,"
upozori je Milo stavljajući u usta nove komade ribe.
"Zar ti nimalo ne poštuješ mrtve?" hladno ga upita.
"Ne poštujem baš ni žive, a ne znam zašto bih mrtve morao
drukčije tretirati," rekao je uz osmijeh.
Jan ga je pogledala i kimnula glavom. "Da, ti nisi ništa bolji
od njega. Obojica ste ubojice; samo što on ubija na višoj razini."
"Ne smiješ tako razgovarati sa svojim zaštitnikom,"
uvrijeđeno je rekao. "Da nije bilo mene upravo bi trpjela agoniju
prokletih. Ono što ti je pričao o deranju kože bila je istina, znaš; nije
te samo pokušavao zastrašiti."
"Da, znam," reče Jan dok joj je čitavo tijelo drhtalo. Omotala
je ruke oko tijela.
Milo ju je zlobno pogledao. "Bilo bi šteta da je naš
generalisimus proveo svoju prijetnju. Koža je jedno od tvojih
najboljih svojstava. Žao mi je da si je ponovno pokrila. Više si mi se
sviđala u onim aristoskim opravama."
"Ali meni je ovako ugodnije." Kad su ih doveli u ovu sobu
Jan je zamolila Mila da od pratnje zatraži neku odjeću. Isprva su joj
donijeli komplicirane ogrtače slične onima kakve su nosile žene koje
su sjedile do generalovih nogu. Zbunili su se kad ih je Jan odbila
tražeći mušku odjeću. Drugi su joj put donijeli odijelo koje je sada
nosila; crnu, široku košulju i hlače. Mučilo ju je jedino što na košulji
nije bilo nikakvih gumba ili zatvarača, a jedino što ju je učvršćivalo
184
bio je neprikladni platneni pojas. Unatoč tome, nakon sputavajućih
aristoskih haljina i ogrtača u novoj se odjeći osjećala ugodno.
Kad je pojeo svu ribu Milo dohvati drugu posudu. "Morska
trava," rekao je s odobravanjem. "Ovo zaista možeš jesti bez bojazni
da ćeš prekršiti neki minervanski zakon."
"Rekla sam ti da nisam gladna. Previše sam napeta i
zabrinuta."
"Zbog čega sad brineš? Nismo u neposrednoj opasnosti,
imamo hranu, prostor za živjeti i topli krevet. I još k tome sve ide po
planu."
"Ne brinem toliko zbog sebe, koliko zbog Ceri." reče mu.
"Zašto ne možeš učiniti što sam te zamolila i pitati nekoga je li s
njom sve u redu?"
"Zato što sam od generala i njegovih slugu već tražio previše
usluga. Ne želim izazivati sudbinu i dosađivati generalu s pitanjima o
nekoj služavki, pa makar ona bila i tvoja ljubavnica."
"Ona nije moja ljubavnica," planula je osjećajući kako joj lice
crveni.
Milo se nasmijao. "Trebala bi se vidjeti, amazonko. Sva si se
ozarila od ljubavi. Oh, Bože, kakav si aktivni seksualni život vodila u
posljednjih nekoliko mjeseci — s princem Casparom, Lady Jane i
tvojom dragocjenom morskom nimfom. Što li se dogodilo s onom
malom, suzdržanom Minervankom koju sam sreo prvoga dana kad je
stigla na brod?"
"Dobro znaš zašto sam spavala s Casparom i Lady Jane," reče
ljutito. "A što se tiče Ceri, nisi u pravu. Priznajem da sam zaljubljena
u nju, ali nismo ljubavnice. Ona to ne želi."
"Nikad nisi spavala s njom?" pitao je samouvjereno se
smiješeći.
"To se tebe ne tiče."
"Tako sam i mislio."
Jan se borila da zadrži kontrolu nad sobom. "Milo, molim te.
Preklinjem te da mi pomogneš saznati što se s njom dogodilo."
Milo je odložio drvene štapiće — sve zdjele su već bile
prazne — i naslonio se na ruku kao da razmišlja. "Dobro," rekao je
napokon. "Ali zauzvrat želim s tobom voditi ljubav. Sada. Ovdje."
185
Okrenuo se prema krevetu. "Što kažeš?"
Na pomisao o intimnim odnosima s Milom njenim je tijelom
prošao val gađenja. Već je zaustila da takav zahtjev glatko odbije, ali
u posljednjem trenutku se predomislila. Morala je misliti na Ceri.
Nakon dugog oklijevanja, odgovorila mu je: "Ako želiš, učinit ću to."
Milove su se oči suzile. "Čemu sva ta nevoljkost? Što je to na
meni tako neprihvatljivo. Na kraju krajeva, uspjela si prevladati svoja
minervanska pravila o seksu kad si morala spavati s Casparom,
čovjekom koji je uvelike zaslužan za uništenje tvog naroda. Jesam li
ti, možda, fizički odbojan? Ne smrdim, dakle to nije u pitanju."
Jan ga je smatrala fizički odbojnim, ali nije mogla točno
odrediti što joj se na njemu ne sviđa. Nije to bilo njegovo tijelo, već
on u cjelini. Što ga je bolje poznavala, to ju je više uznemiravao; sve
je čvršće vjerovala da je imao pravo kad je rekao da nije više čovjek.
On se time očito ponosio, ali u njoj je budio neki atavistički strah... i
osjećaj gađenja.
"Dakle?" nestrpljivo je pitao.
"Slušaj, spremna sam voditi ljubav s tobom u zamjenu za
pomoć pri pronalaženju Ceri, ali izostavimo u svemu tome moje
osjećaje. Nikad se nisi previše zanimao za njih, pa ne moraš ni sada."
Počela je otpetljavati čvor na pojasu.
Milo je podigao ruku i umorno rekao: "Ne trudi se. Samo sam
te iskušavao. Iz znatiželje. Danas sam se tako istrošio da mi je libido
na nuli. Jednostavno nemam snage za vođenje ljubavi. Ništa
osobno."
Osjetila je istovremenu navalu olakšanja i razočaranja. "A što
ćemo s Ceri?"
"Zaboravi je," hladno je odgovorio. "Ako je još živa, sigurno
su je premjestili na Mirisni Lahor." Pokazao je prema svjetlima
drugog Nebeskog Gospodara što su se nazirala kroz prozor. Dva su
divovska zračna broda letjela jedan uz drugoga, povezani brojnim
kablovima. Među njima se protezao drveni pomični most. Jan i Milo
su ranije promatrali kako kolone protjeranih Panglothovih stanovnika
prelaze tim mostom na Mirisni Lahor.
"Okrutni gade," prošaptala je Jan šibajući ga pogledom.
"Kako je mogu zaboraviti? Ona mi je sve na svijetu."
186
 Milo je natočio još jednu čašu pića kojeg je nazivao saki.
Popio je piće i rekao, "Moraš biti realna. Dovoljno riskiram već i
time što sam tebe uključio u svoje planove. Utroje nikako ne
možemo uspjeti."
"Uspjeti? Što uspjeti?"
"Spustiti se na tlo. Morat ćemo skočiti s broda. Ne još,
naravno, ali u sljedećih dva dana kad se približimo ostacima
aerodroma Armstrong."
Jan je bila zbunjena. "Ali zašto? Mislila sam da upravo tamo
želiš stići. Rekao si generalu da se tamo nalazi komunikacijski
uređaj."
"Još uvijek si jako naivna, Jan, unatoč svemu," rekao je uz
uzdah. "Misliš da mu ja zaista vjerujem? Čim dobije ono što želi
naredit će da me ubiju. Mogu zamisliti kako bi se to dogodilo —
pozvao bi me na večeru ili piće da proslavimo naš uspjeh, a tada bi se
pojavili njegovi ratnici naoružani automatskim puškama i prorešetali
me mecima." Nasmiješio se zamišljajući taj prizor. "Osim toga, on
očito više nije uračunljiv."
"Što?"
"Njegove sumnje da sve više gubi vezu s razumom su točne."
Milo je natočio još jednu čašu sakija.
"Ne razumijem," reče Jan. "Ono što si mu pričao o Nebeskom
Gospodaru ipak nije točno?"
"Oh, da! Itekako je točno."
Milo je opisao generalu kako je prije mnogo godina saznao za
Nebeskog Anđela. "Bilo je to za vrijeme leta s Marsa na Starshine.
Upravo sam sabotirao glavni spremnik goriva, pa smo odlučili da
umjesto na Starshine pokušamo sletjeti na Zemlju. Nalazili smo se
nekih 20.000 kilometara od Zemlje kad je naš radar zabilježio neko
veliko tijelo. Bilo je tako veliko da smo mislili da se približavamo
nekom svemirskom naselju koje je davno zaboravljeno. Tada je naš
kompjuter izvukao iz svojih datoteka rješenje te zagonetke. Pronašli
smo Raj, divovsku tvornicu u kojoj su se proizvodili Nebeski Anđeli.
"Među nama je izbila svađa," nastavio je Milo. "Većina je
htjela iskoristiti dio dragocjenog goriva koje nam je ostalo i približiti
se Raju. Vjerovali su da tamo postoje zalihe goriva koje bismo mogli
187
upotrijebiti. Ja sam se, naravno, protivio, jer nikako nisam želio
nastaviti putovanje prema Starshineu. Međutim, drugi su me
nadglasali pa nisam imao drugog izbora nego pustiti ih da rade što
hoće.
"Moram priznati da nas je dočekao čudesan prizor. U svemiru
je lebdio golemi valjak, dugačak oko 2000 metara, okružen
bezbrojnim solarnim ćelijama. Ali pravo iznenađenje nas je tek
čekalo — u unutrašnjosti se nalazio posve novi Nebeski Anđeo.
"No to još nije bilo sve, jer uskoro je iz Raja stigla radio
poruka sa zahtjevom da se predstavimo. Jedan strašan trenutak mislio
sam da je mjesto nastanjeno, ali pokazalo se da je poruku poslao
kompjuter. Predstavili smo se i zatražili dozvolu za pristajanje, no
kako nismo znali odgovarajući kod kompjuter nam je, naravno,
zabranio pristup.
"Ja sam u međuvremenu kopao po sjećanjima nastojeći se
sjetiti svega što sam ikada čuo o Raju. Sjetio sam se da je Raj uvijek
radio gotovo potpuno automatski. Postojalo je doduše nekoliko ljudi
koji su nadgledali poslove, ali izgradnja Nebeskih Anđela bila je
prepuštena robotima koje je kontrolirao centralni kompjuter.
"Znao sam i to da je tvornica napuštena davno prije
Genetskih Ratova, jer se zahvaljujući genetskoj revoluciji stanje u
trećem svijetu popravilo i Nebeski Anđeli više nisu bili potrebni. Ali
bio sam siguran da se nikada nije spominjao završen Nebeski Anđeo
ostavljen u tvornici.
"Jedino moguće rješenje ove tajne bilo je da je nakon odlaska
svih ljudi kompjuter nastavio svoj program izgradnje. Tvornica je
bila potpuno ispravna — elektromagnetski meteorski štit je još uvijek
radio, a kad smo prišli bliže mogli smo vidjeti paukolike robote koji
su hodali po tvornici i samom Nebeskom Anđelu. Kad smo pokušali
pristati uz tvornicu kompjuter je izmaknuo tvornicu i onemogućio
nam pristup. Budući da nam je nestajalo goriva, nismo imali drugog
izbora nego, na moje veliko olakšanje, ponovno krenuti prema
Zemlji.
"Ali sve ove godine razmišljao sam o tom nevinom Anđelu.
Tada mi je palo na um da kompjuter koji upravlja tvornicom
vjerojatno čeka znak sa Zemlje da pošalje Nebeskog Anđela na
188
njegovo odredište. Sjetio sam se, naime, da je postupak lansiranja
također automatiziran. Dakle, treba samo poslati ispravni signal i
malo čekati, a tada, gle čuda, s neba pred tebe siđe potpuno novi
Nebeski Anđeo. Problem je, naravno, pronaći ispravni signal i način
kako ga poslati."
"Mislite da biste to mogli učiniti?" pitao je general.
"Siguran sam," odgovorio je Milo. "Znao sam da je Nebeskim
Anđelima upravljao komandni centar Ujedinjenih Naroda. Morao
sam samo saznati gdje se on nalazi, otići tamo i poslati odgovarajuću
naredbu u Raj."
"Kako znate da komandni centar još uvijek radi? Ipak je
prošlo mnogo vremena," primijeti general.
"Jer sam stupio s njime u vezu. Ili barem s kompjuterom koji
njime upravlja. To sam radio u upravljačkoj sobi kad su stigli vaši
ratnici. Oduvijek sam vjerovao da je Panglothov kompjuter još
uvijek u vezi s komandnim centrom. Od prvog dana kad sam došao
na ovaj brod smišljao sam način kako da dospijem u kontrolnu sobu.
Međutim, to nisam uspio sve dok nije stigla moja mala partnerica i
ugurala se među Aristose. Preko nje sam doznao da u kontolnoj sobi
postoji ispravni terminal, i to me jako razveselilo. Međutim, nijedna
kombinacija mogućih pristupnih kodova nije u kompjuteru izazvala
nikakav odgovor. Ili je komandni kompjuter ignorirao signal, ili je
greška bila u opremi. Shvatio sam da će metoda pokušaja i pogreške
preko Jan trajati beskonačno dugo — ipak sam morao sam doći do
kompjutera.
"Kad ste se danas pojavili s Mirisnim Lahorom," nastavio je
Milo, "napokon mi se pružila prilika. Uspio sam brzo isprobati sve
moguće šifre i kompjuter mi je napokon odgovorio. Pitao sam ga
gdje se nalazi i dobio odgovor. Komandni centar je smješten na
aerodromu Armstrong, koji se nalazi na Istočnoj obali. Do tamo nam
treba oko dvadesetčetiri sata leta. Kad sklopimo pogodbu dat ću vam
točne koordinate."
General se još uvijek dvoumio. "Kako ćete, kad stignemo u
komandni centar, saznati kod kojim se pokreće lansiranje Nebeskog
Anđela na Zemlju?"
"Taj je podatak pohranjen negdje u onom kompjuteru. Uz
189
dovoljno vremena sigurno ću ga uspjeti izvući. Dakle, Shumi
Horado, nebeski generalu; jesmo li se dogovorili?"
General je, naravno, pristao.
"... Ali ako je sve to zaista točno, kako mu možeš samo tako
prepustiti potpuno novi zračni brod?" zbunjeno je pitala Jan.
"Ah, pa nije baš sve točno," osmjehne se Milo. "Komandni
centar nije na aerodromu Armstrong, nego u obližnjem gradu. Na
vrhu zgrade poznate kao Nebeski Toranj. Još uvijek je se jasno
sjećam. Kad stignemo u grad morali bismo je lako naći."
Janina ramena su klonula. Odjednom ju je obuzela slabost.
Sjela je u stolicu i umorno nastavila razgovor. "A kako ćemo stići do
grada?"
"Morat ćemo malo letjeti."
"Oh, stvarno? U čemu? Imaš li negdje pri ruci trećeg
Nebeskog Gospodara spremljenog za ovakvu priliku?
"Ne, letjet ćemo na jednoj od onih japanskih jedrilica."
"Velika Majko, ne misliš valjda ozbiljno..."
Kimnuo je.
"Izgledaju strašno opasne."
"Glupost. Jedrenje je prekrasan sport. Nekoć sam jedrio na
sličnim napravama iz pukog zadovoljstva. Zvali smo ih zmajevima.
Naravno, to je bilo prije nego sam postao besmrtan. Poslije više
nisam htio riskirati..."
"Riskirati? Rekao si da nisu opasne."
"Nesreće se događaju. Kad postaneš besmrtan, stav o
izlaganju opasnostima ti se mijenja. Imaš više za izgubiti."
"Mogu zamisliti," reče Jan hladno. Um joj je već zaokupljalo
drugo pitanje. "Rekao si da ćemo ući u grad! Što je s virusnim
sporama?"
Milo slegnu ramenima. "To je rizik kojeg moramo prihvatiti.
Ali uz malo sreće nećemo uopće morati hodati gradom. Sletjet ćemo
ravno na Nebeski Toranj."
"Rizik. Upravi si rekao da izbjegavaš opasnosti," predbacila
mu je.
"U životu moraš povremeno riskirati," mirno je odgovorio.
Jan ga sumnjičavo pogleda. "Nekako mi se čini da ću se samo
190
ja izložiti opasnosti zaraze. Nisi li zajedno s besmrtnošću možda
dobio i besprijekoran imunološki sustav?"
"Sumnjam da je takvo što moguće," odgovorio je.
"Priznajem, doduše, da je moj imunološki sustav bolji od tvojega. Ali
ne brini, vjerojatnost da naiđemo na neko zaraženo područje je vrlo
mala."
"Ja sam čula drukčije priče," promrmlja Jan. Milo je zijevnuo.
"Dakle, to je razlog zašto moraš zaboraviti Ceri. Jedrilica može nositi
samo nas dvoje."
"Nikad je neću zaboraviti," odlučno reče Jan. "Dobro. Onda
ostani ovdje, ako želiš. Sigurna sam da će ti se svidjeti uloga gejše i
zadovoljavanje željica Horadovih samuraja. Ako misliš da je ženama
za vladavine Aristosa bilo teško, trebala bi osjetiti malo Japanske
domišljatosti."
Jan je toga bila i sama svjesna. Ono malo što je doznala o
životu u Horadovoj zajednici bilo je dovoljno da je uvjeri kako žene
ovdje nemaju nikakva prava. Bile su u potpunosti podređene
muškarcima. "Dakle?" upita Milo.
"Ne, ne želim ostati ovdje," priznala je. "Ali ne mogu samo
tako napustiti Ceri. Ne mogu..."
Milo je prstima pogladio ćelavu lubanju i namrštio se.
"Slušaj," reče napokon, "ne mogu ti ništa obećati, ali možda ćemo je
kasnije moći otkupiti od Horada." "Kako?" upita Jan s olakšanjem.
"Kad zauzmemo našeg Nebeskog Gospodara možemo se probati
nagoditi s Horadom. Ponuditi mu neku Staru tehnologiju u zamjenu
za tvoju morsku nimfu." "Misliš li da će pristati?"
"Ne znam zašto ne bi," uvjeravao ju je Milo. "Ali zapamti,
ništa ti ne obećajem."
"Jan se zagledala u njega. "Milo," reče polako, "obećaj mi —
zakuni se svime što ti je sveto — da ćeš ako sve bude u redu učiniti
sve što možeš za Ceri."
On uzdahnuvši reče, "U redu, dajem ti svoje iskreno
obećanje. Završimo sad ovaj razgovor i ležimo u krevet. Moram se
dobro naspavati." Ustao je i skinuo kimono. "Ako hoćeš, možeš sa
mnom dijeliti krevet. Još uvijek nisam sposoban voditi ljubav, pa te
to ne mora brinuti."
191
 "Ako nemaš ništa protiv, radije ću spavati sama," odgovorila
je. "Na podu."
Milo slegnu ramenima. "Kako god hoćeš." Odjeven samo u
donje rublje legao je u krevet i prigušio rasvjetu.
Jan se nije pomakla sa stolice. Nakon nekog vremena reče,
"Milo, zašto me vodiš sa sobom?"
"Mi smo partneri, sjećaš se. Tako smo se dogovorili. Ti si
pomogla meni, a ja sad pomažem tebi."
"Ne znam, ali nekako mi se čini da ti nisi čovjek koji bi se
bez nekog dubljeg razloga opterećivao ispunjavanjem svoga dijela
obaveze. Više ti nisam potrebna, pa bi me jednostavno mogao
ostaviti ovdje."
"Tko kaže da mi nisi potrebna?"
"Milo, ja ti nikada neću biti ljubavnica."
Nakon kratke stanke tiho je odgovorio. "Vidjet ćemo.
Događale su se i čudnije stvari."
Jan je šutke sjedila u mraku, a tada nastavi. "Milo?"
"Što je sada? Pokušavam spavati."
"General je spomenuo neku ženu. Mirandu. Tko je ona bila?"
Milo dugo nije odgovorio. Nakraju reče, "Ona mi je puno
značila."
"Jesi li je volio?"
"Ljubav je nešto što ne postoji. Ali priznajem da mi je značila
više nego itko drugi osim mene samoga."
"Zašto je bila tako posebna?"
"Zato što je bila ja."

22
"Zar si poludila? Ne možeš ostati ovdje. Znaš i sama da je to
opasno. Moramo odmah otići. Oni kreteni su već uništili sjedište
moje tvrtke i vjerojatno su na putu prema ovamo."
Milo i Miranda bili su u Morskoj Sobi. Holografski monitori
stvarali su atmosferu neke plaže na tropskom otoku u Južnom Moru.
Zvučni efekti i grijalice upotpunjavali su ugođaj. Miranda je bila
192
odjevena u staromodni sako i hlače, koje je pokrila skupocjenim
ogrtačem. Bezvoljno se naslonila na humak koji se protezao medu
dvjema palmama i poigravala se slamkom što je virila iz imitacije
kokosovog oraha u njenoj ruci. "Ozbiljno, Milo. Ne idem s tobom.
Ostat ću ovdje. Zasad sam ovdje sigurna, jer je posjed dobro
zaštićen. Kasnije ću već nekamo otići. Nekako ću preživjeti," rekla je
hladno.
Milo ju je gledao s nevjericom. "Što je tebi? Znaš da sama
nikako ne možeš preživjeti. Zato ideš sa mnom i gotovo. Požuri sada
i spremi svoje stvari."
Bučno srčući kroz slamku Miranda nastavi, "Milo, čini mi se
da ti uopće ne shvaćaš što ti govorim. Pokušavam ti reći da ne želim
više biti s tobom. Gotovo je. Razumiješ?"
"Što to govoriš?" vikao je panično. "Ne možeš živjeti bez
mene! Ja sam tvoj život! Za ime Boga, pa ja sam te stvorio]"
Bacila mu je lažni kokosov orah u glavu. U posljednji tren se
uspio izmaknuti, a orah se otkotrljao plažom i nestao u jednoj od
holografskih projekcija. Iz tog se smjera začuo zvuk razbijenog
stakla. Miranda se podigla s humka i optužujući uprla prst u Mila.
"Da!" vikala je. "Ponovi to!
Još jednom mi daj na znanje da ti dugujem! Čitav svoj kratki
život slušala sam jednu stvar — da je veliki Milo Haze izvadio rebro
iz svoga savršenoga tijela i stvorio savršenu ženu. Točnije, savršenu
ženu za Milu Haza. Ženu napravljenu po njegovoj slici!" Lice joj se
iskrivilo od bijesa, a prsa se ubrzano nadimala.
Mila je preplašila njena ljutnja. "U redu, u redu..." umirivao
ju je. "Smiri se. U zadnje si vrijeme doživjela mnoge stresove i
normalno je da si uznemirena. Znam da ne misliš ovo što si rekla. Još
uvijek me voliš koliko i ja tebe." Prišao joj je bliže, zavukao ruke
pod njen ogrtač i pomilovao joj grudi. Ali Miranda mu je odgurnula
ruke i odmakla se.
"Ne volim te! Ne voliš ni ti mene. Ti voliš samo sebe!"
prezirno je vikala. "U tome je bit svega. Bit moga postojanja! Kad
smo zajedno u krevetu, ti uopće ne vodiš ljubav sa mnom — ti
masturbiraš."
"Miranda, ne govori tako," upozorio ju je.
193
 "Nije li znanost čudesna?" nastavila je istim prezirnim
glasom. "Nekoć je ljudima bila dovoljna desna ruka, ali sada za
pukih par milijardi dolara mogu dobiti nešto poput mene — vlastiti
ženski klon, uzgojen u umjetnoj maternici, podvrgnut ubrzanom
razvoju, kljukan sjećanjima iz druge ruke... i sve to u šest godina.
Savršena ljubavna naprava za čovjeka s pretjerano izraženim
Narcisovim kompleksom. To ja zovem napretkom!"
Njene su ga riječi povrijedile. "Miranda, ja to ne gledam tako.
Ti si jednako stvarna kao i ja..."
"Oh, puno ti hvala," rekla je sarkastično. "Iz tvojih usta to
stvarno zvuči kao kompliment."
Milo je duboko udahnuo. Htio je zgrabiti Mirandu i stresti joj
s lica taj podli, prijekorni izraz, ali znao je da sada ni u kom slučaju
ne smije izgubiti kontrolu nad sobom. Ovaj njen čudni stav je
sigurno neki privremeni emocionalni poremećaj koji bi se morao
izgladiti razgovorom. Ozbiljno je rekao: "Miranda, naš odnos je
poseban — jedinstven. Bliskiji smo nego ijedan drugi par na svijetu."
"Ako dvoje ljudi ne može postati prisnije od ovoga, onda Bog
pomogao čovječanstvu," rekla je podrugljivo.
"Ne možeš to opovrgnuti!" nastavio je Milo. "Voliš me
jednako kao što ja volim tebe. Nemaš izbora, ti si..." Zašutio je
shvativši da ponovno griješi.
Miranda je završila rečenicu umjesto njega. "... stvorena da te
volim. Da, Milo, svjesna sam toga. Ali više ne vrijede isti uvjeti kao
nekad, jer ti više nisi isti čovjek."
"Kako to misliš?"
"Mislim na sva ona 'poboljšanja' kojima si se podvrgnuo. Ona
kod tebe imaju kumulativni učinak. Promijenio si se na način koji
nisi ni predvidio. U stvari, počela sam osjećati da ti više uopće nisi
čovjek."
"Kakve su to gluposti!" povikao je. "Sigurno si pijana!"
"Ne, nisam. Govorim ti istinu. Prešao si neku nevidljivu
granicu koja dijeli ljude od nečega drugog. Svojim si se prepravkama
izbacio iz ljudske rase!"
"Glupost! Priznajem da sam se promijenio, ali još uvijek sam
čovjek!" žurno je odgovorio.
194
 "Čovjek?" pitala je. "Koje ljudsko biće ne osjeća bol. Koje je
ljudsko biće nesposobno osjetiti strah? Paniku? Užas?"
"Zašto me pomanjkanje tih ljudskih slabosti čini manje
čovječnim? Zašto bi se čovječnost definirala sposobnošću
doživljavanja bola, straha i užasa?"
"Mogla bih ti nabrojiti mnoge razloge, ali najvažniji je taj da
ako ne osjećaš bol i strah ne možeš suosjećati s nama koji ga
osjećamo. Zbog toga više nisi jedan od nas. Izdvojio si se iz ostatka
čovječanstva."
Milo je zatresao glavom. "Ne, ne, ne razumiješ. Predobro se
sjećam kako je to patiti od tih neugodnih osobina takozvanog
čovječanstva. To što sam ih se oslobodio ne čini me nečovječnim.
Ako ništa drugo, mogu vas više žaliti! Ne znaš što propuštaš,
Miranda. Nakon posljednjeg poboljšanja osjećam se potpuno
slobodan. Mogla si biti ista kao ja, samo da nisi bila tako
tvrdoglava."
"Ponovno ti zahvaljujem na daru besmrtnosti, Milo, ali svi
ostali darovi koje si mi nudio uopće me ne privlače."
"Jednog ćeš dana požaliti što si ih odbila," rekao joj je
hladno.
"Taj dan neće nikada doći, Milo. Sigurna sam u to.
Iako sam tek tvoja genetska jeka, ja sam ipak čovjek. A to
želim i ostati."
Sve je teže kontrolirao svoje postupke. Morao je upotrijebiti
svu snagu volje daje ne udari. "Ja jesam čovjek. Nadčovjek, možda,
ali u osnovi ipak čovjek."
"Ti to i možda misliš, Milo, ali nisi. Zar ne vidiš kakav si
postao? Ljudska je osobnost splet bezbrojnih složenih i profinjenih
bioloških procesa koje znanost nikada- neće u potpunosti upoznati.
Ne možeš samo tako izrezati velike dijelove sistema — kao što su ih
genženjeri izrezali tebi — bez da uništiš nešto vitalno..." Miranda je
zadovoljno kimnula glavom. "Da... da... upravo tako. Na neki si se
način ubio, Milo." Počela se smijati. "To je, zapravo, ironično.
Uložio si toliki novac da bi postao supermen, a pritom si u stvari
počinio svojevrsno samoubojstvo. Hodaš svijetom misleći da si
besmrtan, a u duši si zapravo mrtav i napola pojeden od crva."
195
 "Umukni!" eksplodirao je i podigao ruku da je udari. "Ne
želim više slušati te praznovjerne gluposti! Posljednji put te pitam,
ideš li sa mnom ili ne?"
"Ne, Milo. Ne mogu više izdržati kraj tebe. Nije to samo
tvoja promijenjena svijest, nego ti u cjelini. Ta tvoja 'poboljšanja' su
te pokvarila na nekoj istančanoj razini. Kad kažem da si mi fizički
odbojan, ja to zaista mislim i to sa svakom tvojom stanicom u mome
tijelu."
Milo je polako spustio ruku. Dugo je u tišini zurio u nju, a
zatim se okrenuo i potrčao 'plažom'. Prošao je kroz jednu od
holografskih projekcija i izašao kroz vrata. Dizalom se popeo u
spremište letjelica na krovu. Na ulazu u spremište sreo je jednog od
manjih kućnih kiberoida. "Dobra večer, gospodine Haze. Izlazite li?"
"Da," osorno je odgovorio dok je prilazio svojoj letjelici. Nije
imao neki određeni plan, samo je znao da mora napustiti državu. A
tada? S obzirom na brzinu kojom se šire nove bolesti možda bi
trebao razmisliti o odlasku s planeta.
"Ovo je ugodna noć za letenje," rekao je kiberoid koji ga je
pratio.
"Da, zaista jest," bezvoljno mu odgovori Milo. Dok se penjao
u letjelicu na um mu je pala nova misao. Pogledao je prema
Mirandinoj letjelici koja se nalazila s druge strane spremišta i
pokazao je kiberoidu. "Uništi onu letjelicu," naredio je. "Otvori
komandnu ploču i uništi jedinicu za upravljanje."
"Ali, gospodine," reče kiberoid tihim glasom. "Ona je dio
vlasništva koje mi je povjereno na čuvanje."
"Poništavam sve tvoje programske upute i naređujem ti da
učiniš što sam ti rekao."
"U redu, gospodine." Kiberoid je otišao do Mirandine
letjelice, otvorio komandnu ploču i gurnuo unutra svoju člankovitu
ruku. Iznutra se začuo zvuk drobljenja metala. Zadovoljan, Milo je
ponovno zakoračio u letjelicu ali zaustavio ga je neki prigušeni zvuk.
Udaljena grmljavina?
Ne. Zvuk je bio sličniji ljutitom zujanju stršljena. Otišao je do
vrata spremišta i pritisnuo dugme za ručnu kontrolu. Vrata su se
otvorila te on izađe na krov. Odavde se zvuk čuo mnogo bolje. Znao
196
je što ga uzrokuje, ali je ipak pozvao kiberoida na krov da potvrdi
njegovo mišljenje. "Ljudi," rekao je kiberoid. "Mnogo ljudi. Dolaze
ovamo."
"Da," reče Milo. Otišao je do ograde i zagledao se u zid na
kojem je obrambeni sustav blistao svjetlošću različitih boja.
"Očekujete li goste, gospodine?" zanimalo je kiberoida.
"Ne, ali očekuje ih moja supruga. Ona će se pobrinuti za
njih." Požurio se natrag u spremište.
"Koliko gostiju očekuje vaša supruga? Sudeći po zvukovima
ovamo dolaze stotine ljudi."
"Ne brini, siguran sam da će ih Miranda uspjeti sve zabaviti.
Ona voli veliko društvo," rekao je Milo dok se penjao u letjelicu.
Vrata letjelice su se zatvorila te Milo naloži kompjuteru da podigne
letjelicu na visinu od tri stotine metara i održava je da tamo lebdi.
Na toj je visini Milo preko monitora pratio zbivanja na tlu.
Kiberoid je pogriješio u procjeni. Iz šume su prema sjevernom zidu
hrlile tisuće ljudi. Milo je pretpostavljao da dolaze iz Luxtona,
najbližeg velikog grada uz njegov posjed. Čuo je da u tom gradu
vlada epidemija.
Na jednom od monitora mogao je izbliza vidjeti gomilu. Svi
su nosili oružje. Puške, sjekire, čak i vrtni alat. Milo se nasmijao. Sve
ga je ovo podsjećalo na prizore iz starih filmova strave - horde
ljutitih seljaka išle su spaliti dvorac lokalnog vampira ili ludog
znanstvenika. Nedostajale su im još samo baklje.
Prvi redovi pobješnjele gomile nalazili su se još samo
stotinjak metara od zida. Milo im je odlučio pomoći. Povezao se s
kućnim kompjuterom i dao mu kodiranu naredbu koja poništava sve
prijašnje naredbe i onesposobljava cjelokupni obrambeni sustav, uz
izuzetak kiberoida koji su radili kao samostalne jedinice. Tada se
ugodno namjestio u stolici čekajući da zabava počne.
Nije im trebalo dugo da udu na posjed. Prvo se začuo niz
eksplozija koje su na nekoliko mjesta oštetile zid, a tada su rijeke
ljudi počele navirati u vrtove. Tamo su naišli na prvu pravu zapreku -
tri velika kiberoida napali su ih automatskim puškama i laserima. U
prvih trideset sekundi stradale su stotine napadača, ali bilo ih je još
toliko da kiberoidi nisu imali nikakve šanse zaustaviti prodor.
197
 Ubrzo ih je srušila golema težina navirućih tjelesa te su se,
bespomoćno mašući nogama, uskoro pretvorili u bezobličnu masu
metala i plastike. Gomila je nastavila put prema kući.
Perverzni hir potaknuo je Mila da se uključi u kućni audio-
vizualni nadgledni sustav. Miranda je još uvijek stajala u Morskoj
Sobi, ali specijalni su efekti bili isključeni i ona je gledala kroz jedan
od prednjih prozora. Pozvao ju je, a ona se okrenula prema jednom
od nadglednih uređaja koje je aktivirao. "Milo?" uznemireno je
pitala. "Jesi li to ti? Što se događa? Zašto zaštitni sustavi ne rade?"
"Vjerojatno se nešto pokvarilo," odgovorio je. "Ili ih je netko
sabotirao. Nemaš više puno vremena. Požuri i uzmi svoju letjelicu.
Nemoj ništa spremati."
"Gdje si ti?"
"Oko tri stotine metara nad kućom. Dođi i pridruži mi se.
Brzo!"
Pogledala je još jednom kroz prozor i istrčala iz sobe. Milo se
zadovljno nasmijao i prekinuo vezu. Začula se još jedna eksplozija.
Sa zida na prednjem dijelu kuće dizao se dim. Sada već sigurno ulaze
u prizemlje. Još malo...
Usmjerio je jedan od senzora prema vratima spremišta na
krovu i čekao.
Minutu kasnije na vratima se pojavila Miranda pogleda
usmjerenog prema gore. Zumirao je njeno lice. Zjenice su joj se
raširile od straha. Pretpostavljao je da su joj napadači vrlo blizu i
ponovno se nasmijao zamišljajući kakav joj je bio izraz lica kad je
vidjela da joj letjelica ne radi.
Istrčala je na krov divlje mašući rukama. Očito je vidjela
svjetla njegove letjelice. Iz spremišta su doprli hici pušaka. Kućni
kiberoid još uvijek obavlja svoju dužnost, pomislio je Milo. Ili
možda pokušava poslužiti 'goste' i čudi se zašto na njega pucaju. Na
tu se pomisao Milo glasno nasmijao.
Kroz vrata spremišta počeli su navirati osvetnici. Prvo čovjek
s automatskom puškom, zatim žena s dugačkom sabljom... Pojavili
su se i ostali.
Miranda je potrčala, ali nije imala kamo osim skočiti s krova.
Uhvatili su je u kutu i okružili je, a ona je i dalje mahnito mahala
198
Milu. Milo se nagnuo i isključio svjetla na letjelici. Tada je pozorno
pratio na ekranu dok su Mirandu trgali u komade. Tek kad je sve bilo
gotovo shvatio je da ima erekciju.
Usmjerio je letjelicu prema dolje i spustio se nad gomilu prije
nego je itko shvatio što se događa. Njegovi laseri i puške brzo su
ubili sve ljude na krovu. Tada je bacio bombu na kuću i odletio
prema jugu.

23
Bljeskovi munja osvjetljavali su visoke tornjeve dalekog
grada. Jan je bila zapanjena. Prvi puta je vidjela grad i njegova je se
veličina duboko dojmila. Kako se zgrade mogu uzdizati tako visoko
u nebo, a da im ne propadnu temelji? A sama pomisao da su nekoć te
zgrade bile pune ljudi! Nije mogla zamisliti da je toliko ljudi uopće
ikada živjelo istovremeno.
"Ovdje je sigurno živjelo nekoliko tisuća ljudi," rekla je Milu.
"Što?" pitao ju je odsutno. U posljednjim je minutama bio
neobično tih. Naslonio se na ogradu i zamišljeno. je promatrao grad.
Jan je ponovila svoje riječi, te on odgovori. "Oh, mnogo više od toga.
U njemu je živjelo šest milijuna stanovnika."
"Šest milijuna!" S nevjericom je zatresla glavom.
"Točno. Dobro sam poznavao grad. Posljednji put kad sam ga
vidio bio je još živ. Svi su ovi tornjevi bili osvijetljeni, ulicama su
vozili automobili, nebom su zujale letjelice..." Ponovno je utihnuo.
Jan je pretpostavljala da se prisjeća događaja od prije
nekoliko stoljeća i nakratko je prema njemu osjetila sažaljenje. "Gdje
je taj Nebeski Toranj u koji moramo stići? Je li to ona visoka zgrada
u centru grada?"
"Pssst," upozorio ju je Milo i pogledao prema dva tiha
samuraja koji su ih neprestano pratili, pa su i sada stajali nekih tri
metra iza njih na maloj promatračkoj platformi. Jan i Milo su imali
generalovu dozvolu da se slobodno kreću po javnim površinama
širom Lorda Panglotha, ali kad god su napustili kabinu za njima su
krenula dva ratnika.
199
 Milo je rekao da oni vjerojatno ne razumiju američki jezik —
bio je prilično siguran da ga poznaje samo general — ali da ipak ne
smiju riskirati i otvoreno razgovarati pred njima.
"Govori šapatom," rekao joj je naginjući glavu prema njenom
uhu. "Da, to je Nebeski Toranj. Nadam se samo da on neće probuditi
neka uspavana sjećanja u glavi našeg prijatelja Horada."
"Kad ćemo krenuti?" upita Jan. Bili su već prilično udaljeni
od grada i nimalo joj se nije sviđala pomisao da će čitav taj put
morati preletjeti na japanskoj jedrilici. Svakog časa udaljenost je
postajala sve veća, jer je Lord Pangloth u velikom krugu zaobišao
grad i sada je letio prema sjeveru gdje je ležao Armstrongov
aerodrom.
"Kad se potpuno smrači," prošapta Milo.
"Ali kako ćemo u mraku vidjeti kamo idemo?"
"Zar ti nisam rekao? Ja savršeno vidim u mraku."
Kod Mila je više ništa nije moglo iznenaditi. Kimnula je
glavom i rekla, "Da, ali ja ne vidim."
"Ne brini, ja ću kormilariti. Moraš samo točno slijediti moje
upute i sve će biti u redu. Naš jedini problem je ona oluja nad
bregovima. Nadajmo se da se kreće u drugom smjeru."
"Što je s našim drugim problemom?" pitala je potajno
pokazujući glavom prema pratiocima, koji su se pretvarali da gledaju
grad.
Milo ih je pogledao i slegnuo ramenima. "Nisu oni problem.
Baš naprotiv, bit će nam korisni. Jedan od njih." Nije joj objasnio
svoj plan, a ona na tome nije ni inzistirala. Znala je da će već doznati
što mu je na umu. Neka Milo u međuvremenu uživa u svojoj maloj
dramatskoj igri.
Sve više su se udaljavali od grada i uskoro je Jan još jedva
nazirala njegove tornjeve kad bi ih obasjale munje. Jasno je vidjela
svjetla Lorda Panglotha, koji je pratio Mirisni Lahor na udaljenosti
od oko kilometar i pol. Misli joj se ponovno vratiše na Ceri — je li
na Lordu Panglothu ili na Mirisnom Lahoru? Je li joj dobro? Što se s
njom događa u ovom trenutku?
Ta su pitanja u njoj samo pobudila zebnju za Ceri, pa je Jan
pokušavala ne razmišljati o njima. Pogledala je Mila,
200
 koji je opet zamišljeno gledao pred sebe. Zbog toga joj se
nametnulo novo pitanje: zašto ponovno povjerava svoj život tom
čudnom stvorenju kad već otprije zna da mu ne može vjerovati? Što
je više doznavala o Milu to ju je on više uznemiravao. Još uvijek nije
bila sigurna koje su njegove priče iz prošlosti istinite, a koje su
izmišljene.
Ono što joj je ispričao o Mirandi, na primjer, nije nikako
mogla prihvatiti: da je ona doslovce bila on u ženskom tijelu, klon
uzgojen iz jedne njegove stanice u kojoj su genženjeri zamijenili Y
kromosom. Tako se Milo mogao oženiti samim sobom. "Vjenčanje
održano u božanskoj epruveti," rekao je ogorčeno. Jan je stekla
dojam da njegovi odnosi s klonom nisu ispali onakvi kakvima ih je
zamislio, ali unatoč bezbrojnim pitanjima koje mu je postavila Milo
je odbijao išta više reći o Mirandi. Sjećala se da je Milo rekao
generalu da je Miranda mrtva i pitala se u kakvim je okolnostima
umrla.
"Vrijeme je," prošapta Milo.
Te su je riječi iznenadile. "Što...?" počela je, ali Milo je već
krenuo prema dvojici samuraja. Nešto im je rekao na njihovom
jeziku. Jan je to zvučalo kao pitanje. Samuraji su se zbunjeno
pogledali dok im se Milo sve više približavao. Tada je napao...
Samuraji nisu imali vremena izvući sablju. Jedan od njih je
poletio unazad, odbio se od zida i pao na koljena. Iz nosa mu je
kapala krv. Drugoga je Milo držao za glavu i zakretao je sa
zastrašujućom snagom. Začuo se odvratan zvuk kad su mu se vratni
kralješci počeli drobiti. Jan je okrenula glavu. Kad je ponovno
pogledala samuraj je nepomično ležao na podu, a Milo se naginjao
prema prvom čovjeku. Udario ga je bridom dlana po stražnjoj strani
vrata. Samuraj se prevalio na trbuh i ostao tako ležati. Milo mu je
skinuo pojas s oružjem i bacio ga pred Janine noge. Tada je podigao
mrtvog čovjeka, odnio ga do ruba platforme i bez ikakvog napora
bacio preko ograde. Tama je ubrzo progutala leš. Milo se vratio do
drugog tijela i počeo ga svlačiti.
Sve se dogodilo tako brzo da se Jan nije ni snašla. Prije
nekoliko trenutaka na maloj su platformi stajala i disala dva živa
ljudska bića, a nakon treptaja oka obojica su bili mrtvi i jedan je već
201
letio kroz noć prema tlu...
Milo je navukao na sebe odjeću i oružje mrtvog ratnika.
Okrenuo se prema Jan i rekao, "Uzmi ovo oružje. Vjerojatno će ti
zatrebati." Dok je činila što joj je rekao on je navukao samurajevu
kacigu i zadovoljno se nasmijao. "Kako izgledam?"
"Sve ti je premalo. Nećeš nikoga prevariti... barem ne
zadugo," odgovorila je.
"Nisam ni očekivao da ću nezamijećen otići tamo i vratiti se,"
mirno je nastavio. "Posebno kad se budem vraćao s jedrilicom u ruci.
Ali ova će mi odjeća dati malu prednost, a to je sve što mi treba.
Vidimo se uskoro..." Podigao je golo tijelo i bacio ga preko ograde, a
tada je potrčao prema vratima i ubrzo nestao s vidika.
Jan je uzdahnula, a tada se polako okrenula i naslonila na
ogradu trudeći se sakriti oružje tijelom za slučaj ako se za Milove
odsutnosti na platformi pojavi neki Japanac. Pod jaknom je čuvala
mješinu s vodom i paket rižinih kolačića. Znala je da će joj se
sljedećih deset minuta činiti beskrajnima. Milo je procijenio da će
mu trebati otprilike toliko vremena da stigne do najbližeg spremišta,
ukrade jedrilicu i vrati se na platformu. Pitala se što će učiniti ako se
on nikada ne vrati. Ubiti se nožem? Skočiti? Sve bi bilo bolje nego
pasti generalu u ruke, jer on će bez sumnje biti jako ljut kad dozna da
ga je Milo prevario.
Kao što je očekivala, vrijeme je prolazilo očajno sporo.
Dlanovi su joj se znojili i okretala se na najmanji šum. Gdje je Milo?
Sigurno je već prošlo više od deset minuta...
Zadrhtala je. Netko se trčeći približavao hodnikom. Na
vratima se napokon pojavio Milo. Pod jednom je rukom nosio
sklopljenog zmaja, a u drugoj je držao sablju. Janina prva pomisao
bila je da jedrilica izgleda smiješno malenom da bi ponijela dvoje
ljudi, a tada joj je pažnju privukla krv koja je kapala s Milove sablje.
U Milove se oči vratio onaj divlji izraz kojeg je već i ranije
viđala. Luđački se nasmijao i progovorio, "Imao sam više teškoća
nego sam predvidio. Za sobom sam ostavio priličan nered, ali
preživjeli samuraji su se već vjerojatno postrojili i na tragu su mi.
Nemamo još mnogo vremena." Stavio je sablju u korice i počeo
rasklapati zmaja. Jan se čudila kako letjelica raste i raste — metalne
202
cijevi izdužile su se za četiri svoje prvotne duljine; svilena tkanina
samih krila činila se beskrajnom... uskoro je jedrilica zauzimala
čitavu platformu. Milo je iznenada udario ogradu nogom i polomio
je. Nakon još nekoliko udaraca od ograde nije ostalo ni traga. Jan se
odmakla od ruba. Spoznaja da mora skočiti u crnu prazninu i
povjeriti svoj život hrpici svile, šupljih metalnih cijevi i žice budila je
u njoj sve veći strah.
"Brzo!" požurivao ju je Milo. "Uzmi oružje i uđi u ove
nosače." On se već penjao u drugi kožnati nosač koji je visio sa žica
u središtu jedrilice. Jan je pokupila oružje i uvukla se u nosač.
Kožnato remenje steglo ju je oko bedara i struka. Jedrilica je ležala
naslonjena na stražnjem vrhu krila; s njenog središta, odakle su visili
nosači, spuštao se trokut od tri metalne šipke. "Drži se za šipku —
ovako," uputio ju je Milo i uhvatio se za šipku koja je tvorila
osnovicu trokuta. Jan je učinila isto, i srce joj je još brže zakucalo.
"Kad poletimo, drži tijelo uspravno i učini sve što ti kažem. U
redu?"
"U redu," odgovorila je promuklo.
"Sad stani na rub i pripremi se da na moj znak skočiš što dalje
možeš."
Pomakli su se na sam rub male platforme. Svileno krilo se
uzdizalo gotovo uspravno iza njih. "Kad nabrojim do tri," reče Milo
svijajući koljena da se pripremi za skok. Jan je poslušno oponašala
njegove kretnje. Vjetar joj je mrsio dugačku kosu i nosio joj je na
lice. Svilena tkanina na krilima je počela lepetati.
"Jedan..."
Prolomiše se ljutiti povici. Japanci su stigli.
"Dva... tril"
Činjenica da je platforma puna ljutitih samuraja uklonila je
posljednje nedoumice koje je Jan imala o skakanju. Upotrijebila je
svu snagu da se odrazi od ruba platforme ali upravo u trenutku kad su
Milo i ona skočili iza njih se začula pucnjava pušaka. Jedan joj je
metak prošao vrlo blizo uhu.
Ponirali su zastrašujućom brzinom kroz hladni noćni zrak.
Jan je vjerovala da im je letjelica izmakla kontroli, ali uskoro je
shvatila da se samo naglo obrušavaju prema dolje. Letjeli su.
203
 "Prebaci težinu na lijevo!" naredi Milo.
"Što?" Jedrilica se izravnavala. Zbog snažne struje zraka oči
su joj se napunile suzama. Ali ionako ništa nije ni mogla vidjeti.
"Nagni se u lijevo - prema meni!" povika Milo. "Odmah!"
Učinila je što je želio. Osjetila je da se i njegovo tijelo pomiče
u istom smjeru. Jedrilica se nagnula na lijevu stranu i Jan shvati da se
okreću. Trenutak kasnije ponovno je začula Milov glas, "Dobro je.
Sad se ponovno uspravi!" Poslušala ga je. "Dobro," rekao je. "Sada
bar idemo u dobrom smjeru, ali moramo se popeti na veću visinu
želimo li stići do grada. Valjda ćemo ući u neku uzlaznu struju."
Jan je počela uživati u novom iskustvu. Letjeli su u tišini
poput strijele kroz noćni zrak...
"Sranje," promrmlja Milo.
"Što je?"
"Imamo rupu u krilu. Vjerojatno od metka ili od sablje." Jan
je podigla pogled, ali u tmini je samo nazrela nejasne obrise krila. U
svakom slučaju nije vidjela rupu u tkanini. "Je li to problem?" pitala
je.
"Još nije, ali povećava se."
"Oh." Njeno se oduševljenje ugasilo. Zagledala se prema
dolje pokušavajući vidjeti koliko su daleko od tla.
"Sranje," ponovio je Milo. "Ovako nikada nećemo stići do
grada."
"Zar ćemo se razbiti?"
"Ne vjerujem. Ali morat ćemo daleko pješačiti, a pod nama
su samo beskrajna polja obrasla gljivama."
Nedugo potom jedrilica se snažno zatresla i Jan je umalo
ispustila šipku za koju se držala. Čula je kako je Milo upozorava
"Drži se!", a tada se jedrilica nagnula i počeli su brzo ponirati.
Vrisnula je.
Činilo joj se da propadaju stotinama metara prije nego se
jedrilica neočekivano izravnala.
"Jesi li dobro?" doviknu joj Milo.
"Valjda," odgovorila je potreseno. "Mislila sam da smo
gotovi."
"Ove su naprave projektirane tako da se automatski izvlače iz
204
ovakvih padova. Problem je u tome da smo zbog ovih turbulencija
još više izgubili na visini, i ja zaista ne vidim kako — " Prekinuo ga
je zvuk paranja tkanine. Jedrilica se snažno nagnula na desnu stranu i
počela je ponirati opisujući spiralu. Jan je čula da joj Milo nešto viče,
ali nije ga razumjela.
Nije znala jesu li prošli sati ili tek nekoliko sekundi prije nego
se jedrilica naglo zaustavila pri čemu je zbog jakog udarca u čelo
izgubila svijest.
Kad je došla k sebi otkrila je da visi naglavačke u svojem
nosaču. Nije ništa vidjela. "Milo?" pozvala je. Odgovora nije bilo.
Segnula je rukom prema njemu, ali nije ga uspjela naći. Što se
dogodilo? Gdje je? Prednji kraj jedrilice je očito bio okrenut prema
dolje, ali je li se nalazila na zemlji ili medu granama nekog visokog
drveta? Opipala je lice rukama. Bilo je ljepljivo od krvi i na čelu joj
je rasla velika kvrga. "Milo!" pozvala je glasnije.
Netko je zarežao u blizini. Jan je dobro poznavala taj zvuk.
Često su ga ispuštale divovske mačke dok su lovile oko gradskog
zida. Sjetila se gdje se nalazi. U pljesnivim poljima. I to sama. Milo
ju je napustio, ili je umro.
Izvukla je sablju. To ju je malo umirilo, ali još uvijek se
osjećala ranjivom i izloženom viseći u tom smiješnom položaju.
Ispitala je sabljom okolinu i u blizini naišla na Milov prazni nosač.
Tada joj sablja udari u jednu od cjevastih metalnih šipki. Uspjela ju
je nekako uhvatiti, pri čemu se čitava jedrilica blago nagnula. Njene
sumnje da je zapela medu granama drveta su se potvrdile. Još uvijek
nije znala koliko se visoko nalazi, no u jedno je bila sigurna; jedrilica
se svakog časa može osloboditi i pasti na tlo.
Nije imala drugog izbora nego pokušati skočiti prije nego se
jedrilica oslobodi i ponese je sa sobom. Spremila je sablju u korice i
posegnula prema poprečnoj šipki. Čvrsto se uhvatila jednom rukom,
dok je drugom razvezivala kožnato remenje na nosaču.
Kad je oslobodila posljednji remen nosač se opustio i ona je
počela padati. Očajno se uhvatila drugom rukom za šipku.
Uspjela je! Zastenjala je kad joj se tijelo zanjihalo i sva se
težina prebacila na ruke. Dok su joj noge visile u zraku pružala je
prste nadajući se da će dotaknuti tlo. Ali tla nije bilo. Koliko je
205
daleko? Metar? Tri metra? Petnast metara? Bila je to razlika između
iščašenog zgloba, slomnjene kosti ili smrti.
Jan, svrši s time, ponavljala je u sebi. Duboko je udahnula i
pustila šipku...
Padajući je privukla koljena k tijelu i instinktivno se skupila u
loptu.
Padala je i padala...
Umrijet ću!
Propala je u nešto mekano, ali iako je ta tvar donekle ublažila
pad, udarac je bio dovoljno jak da joj istjera zrak iz pluća. Prevrnula
se na leda očajnički se trudeći udahnuti. Tvar u koju je pala prekrila
joj je lice i otežavala disanje. Obrisala je lice i po smradu shvatila u
čemu leži...
Gljivice!
"Bljak!" rekla je s gađenjem. Sjela je i užurbano stresla
odvratnu masu s odjeće. Ustala je i oprezno koraknula. Istog je trena
do koljena propala u mekanu, ljepljivu tvar. Željela je povratiti, ali
morala je priznati da su joj gljive ipak spasile život. Da je pala na
golu zemlju sigurno bi slomila vrat, jednako kao i svaku drugu kost u
tijelu.
Tada joj na um pade nova misao. Ako je ona preživjela pad iz
jedrilice, tad je i Milo. Ali gdje je on? Vjerojatno već daleko odavde,
ogorčeno je pomislila. Sigurno ju je smatrao mrtvom, ili je
jednostavno zaključio da će ga ona previše usporavati. U svakom
slučaju, Milo ju je napustio.
Ponovno je čula mačje režanje. Ovaj put je dolazilo iz
neposredne blizine. Izvukla je dulju sablju i okrenula se u smjeru
odakle je dopiralo režanje. Sjetila se crne pantere na minervanskom
zidu. One koja je izazvala Carlinu smrt. Ovo sigurno ne može biti
ista mačka...
Začuo se još jedan zvuk. Točno iza njenih leđa.
Jan se počela okretati, ali znala je da je prekasno.

206
 24
"Oprezno s tim, glupačo!" čula je Milov glas.
"Milo! Hvala Velikoj Majci..." Jan s olakšanjem spusti sablju.
"Mislila sam da si me ostavio."
Prišao joj je dovoljno blizu da je mogla u mraku nazrijeti
njegov lik. "I jesam," odgovorio je.
"Jesi?" iznenađeno se trgnula. "Ali vratio si se..."
"Ne pitaj me zašto," reče. "Ne znam ni sam. Samo nemoj da
požalim što sam to učinio."
Iz neposredne blizine se ponovno začulo režanje divovske
mačke. "Milo...?"
"Da, vidim ga. Sabljozubi tigar. Jako je velik. Dvadesetak
metara od nas." Glas mu postade tiši. "Upravo nas je opazio i sprema
se na skok. Stojimo mu niz vjetar, pa ne osjeća naš miris."
Jan je osjetila nerazumno olakšanje kad je doznala da velika
mačka nije pantera, iako je vrlo dobro znala da je sabljozubi tigar još
opasniji. Čula je da se Milo udaljava. "Kamo ideš?" uplašeno upita.
"Nikamo," začuo se odgovor. "Stat ću nekoliko metara ispred
tebe. Sad sam leđima okrenut prema mački." Po zvuku Jan zaključi
da je izvukao jednu od svojih sablji.
"Zašto si okrenuo leđa tigru?" bila je zbunjena. "Nećeš ga
moći vidjeti kad ti se približi."
"Tišina!" naredi joj Milo.
Poslušala ga je. Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine
učinilo joj se da se nešto miče. Zamišljala je sabljozubog tigra kako
bešumno trči kroz mekani sloj plijesni. Svakog časa prići će joj
dovoljno blizu da napadne. Napetih mišića bila je spremna na trk.
Tada se začuo zvižduk, a zatim tupi udarac. Nedaleko od nje nešto
teško je palo na tlo. "Milo...?"
"Još sam ovdje. Ali mačka nije."
"Što se dogodilo?"
"Odrubio sam joj glavu."
"Ali kako si znao kad je trebaš napasti. Bio si joj okrenut

207
leđima."
"Čujem jednako dobro kao što vidim u mraku. Sluh mi je
također izoštren. Trčeći kroz plijesan jadna je mačkica dizala buku
kao kiberoid kad pada niz stepenice. Idemo sada, moramo pronaći
neko sklonište gdje ćemo prenoćiti. Nema potrebe žuriti se da već
danas stignemo u grad. Ti bi vjerojatno naletjela na bičasto drvo."
Milo je uhvati za ručni zglob, a Jan mu se prepusti da je vodi kroz
neprobojnu tamu. Zbog debelog sloja plijesni napredovali su vrlo
sporo. Jan se činilo kao da gazi kroz jezero ljepljive tekućine i ubrzo
su je zaboljele noge. "Kamo idemo?" upita.
"Tražim neko pogodno drvo," reče Milo. "Ali zahvaljujući
gljivama većina je već mrtva i napola trula."
Sjetivši se njegove primjedbe da bi mogla naletjeti na bičasto
drvo nervozno je pitala: "Vidiš li dovoljno dobro da bi u mraku
mogao prepoznati bičasto drvo?"
"Nadajmo se," rekao je zadovoljno se smijuljeći.
Jan se to nije činilo zabavnim. Bičasto je drveće bilo
ozloglašeno po svojim sposobnostima mimikrije. Tako je spretno
oponašalo druge vrste drveća da ga je bilo nemoguće prepoznati sve
dok ne bi pružilo svoje bičaste lovke prema nesretnoj žrtvi. Lovke su
zatim privukle plijen do stabla iz kojeg je već izbijalo divovsko trnje
kako bi mu polako isisalo svu tekućinu iz tijela. "Kako je nastalo
bičasto drveće," pitala je Mila.
"Stvorili su ga genženjeri, kao i sve ostalo na ovim
opustošenim poljima."
"Ali zašto? Kako je itko mogao namjerno stvoriti nešto tako
užasno?"
Milo se nasmijao. "I Velika Majka je stvorila muškarca, nije
li?"
"Koliko mi je poznato, ti ne vjeruješ u Veliku Majku. Opet
mi se rugaš."
"Točno. Ali ipak ću ti odgovoriti na pitanje. Bičasto drvo su
stvorili genženjeri koji su radili za bogataša Planusa. On je želio na
neki novi način spriječiti prolaznike da ulaze na njegov beskrajni
posjed. Bičasto drvo uopće nije drvo u pravom smislu riječi. To je
križanac biljke i životinje. Nije ni jedno ni drugo." Nakon kratke
208
stanke je dodao, "Kao ja."
"Kao ti?" zbunjeno je pitala.
"Da. Nisam ni jedno ni drugo." U glasu mu se osjećala
gorčina. "Prije mnogo godina to mi je netko rekao. Nisam joj
vjerovao. Ali, k vragu, preživio sam, a jedino se to računa. Jedino se
o tome i radi."
Jan nije razumjela o čemu on to govori, pa nije ni odgovorila.
Ali Milo je nastavio govoriti, pa je shvatila da on to više priča sebi
nego njoj. "Preživljavanje. Pokretač svega, a istovremeno i osnovna
misterija. Zašto su složene molekule razvile mogućnost
razmnožavanja? Je li to automatski ishod prirodnih kemijskih
procesa? Posljedica same prirode tvari, kemijske želje za opstankom
u obliku koji je matematički skladan...?" Iznenada joj je jače stisnuo
ruku. "Gledaj!"
"Gdje da gledam?" uznemireno mu je rekla. "Znaš da ništa ne
vidim."
"Gore, ludice. Pogledaj nebo."
Podigla je pogled i ugledala titrava svjetla. "Lord Pangloth!"
prošapće.
"Ili Mirisni Lahor. General očito ne namjerava samo tako
odustati. Čini se da mu je sjajni, novi Nebeski Anđeo jako prirastao
srcu."
Dok su promatrali nebo, s broda se prema tlu spustila zraka
jake bijele svjetlosti. Osvijetlila je sablasno drveće prekriveno
plijesnima i divovske samostojeće nakupine gljiva stotinjak metara
pred njima. Svjetlosna je zraka počela pretraživati teren.
"Brzo, ovamo," poviknu Milo i odvuče je prema obližnjoj
nakupini gljiva koja je podsjećala na divovsku pečurku. Zavukli su se
pod njen klonuo klobuk. Svjetlost im se približavala. "Budi mirna...
ne smiješ se pomaknuti ni centimetra," govorio joj je.
Jan se trudila ostati posve mirna... sve dok joj na vrat nije
palo nešto hladno i sluzavo. Vrisnula je i brzo se okrenula da bi na
ramenu ugledala debelog, bijelog crva. Kad joj je na vrat pao još
jedan, počela je ponovno vrištati i brzo je ustala. "Ne..." upozorio ju
je Milo, ali bilo je prekasno. Kad je dotaknula klobuk nakupina se
pretvorila u prah. Ostali su izloženi svjetlosnoj zraci koja se brzo
209
približavala.
"Glupa kokoš!" izderao se Milo i povukao je na tlo kraj sebe.
"Lezi!"
Ali Jan vidje da tlo vrvi velikim, debelim crvima. Vjerojatno
su živjeli unutar gljivaste nakupine. "Oh, Velika Majko..." zajecala je
i pokušala ustati, ali Milo joj je gurnuo lice u kašastu masu. "Budi
mirna ili ću te ubiti," prosiktao je... Osjećala je kako se crvi migolje
pod njom dok ih je gnječila svojom težinom. U grlu osjeti navalu
žuči...
Svjetlosna zraka se kretala ravno prema njima. Nisu imali
šanse. Kad im se približila na svega petnaestak metara, začuo se
grleni povik i svjetlost je osvijetlila neko dvonožno biće. Jedan od
dvonožnih gmazova, zaključi Jan. I to prilično mali.
Prestrašeno kričeći gmaz je poletio, a svjetlost ga je slijedila.
Točnije, pokušavala ga je slijediti dok je jurio golim krajolikom
opustošenih polja. Svjetlost je postupno izblijedila negdje u daljini, a
ubrzo zatim utihnuo je i šum brodskih motora. Jan se ponovno našla
u potpunom mraku. Tek tada je Milo napokon progovorio. "Trebao
bih te ostaviti zbog ovoga," reče odrješito.
Jan je bila postiđena. "Oprosti, Milo. Ponašala sam se kao
dijete."
"Ne. Ponašala si se kao glupo žensko!"
Jan se razljutila, no suzdržala se od komentara. Nije imala
pravo braniti se. Zaista se glupo ponijela. Napokon oklijevajući reče,
"Dakle, hoćeš li me ostaviti?"
Milo nije odgovarao. Šutnja je potrajalo tako dugo da je Jan
već počela vjerovati da je Milo otišao krećući se tako tiho da ga nije
čula. Tada su je njegove ruke neočekivano zgrabile za jaknu. Bacio
ju je na tlo i legao na nju. "Duguješ mi," hladno joj je rekao.
Jan se automatski počela opirati, a tada se opustila.
Imao je pravo. Dugovala mu je, bez obzira na to kakvo je
čudovište bio. A znala je i to da bez njega nikad neće živa izaći iz
ovog pustoga kraja. Nije imala drugog izbora nego dati mu ono što je
želio.
Nije se opirala kad joj je grubo strgnuo odjeću, niti kad je
jednako grubo prodro u nju. Mirno je ležala na smrdljivom sloju
210
plijesni i hladnoj ljigavoj masi zdrobljenih crva, trudeći se suzbiti
gađenje koje je osjećala prema Milu i nadajući se da će biti brzo
gotov.
Ali nije bio. Shvatila je da je morala predvidjeti da će se u
vođenju ljubavi Milo znatno razlikovati od jadnog princa Caspara.
Neobuzdan i gorljivi Caspar nikako nije uspijevao odgoditi
izbacivanje svojih sokova, ali Milo nije bio podložan takvom
nedostatku samokontrole. Naprotiv. Pokojni genženjeri su
unaprijedili mnoge njegove tjelesne funkcije, pa nisu propustili
poboljšati mu i seksualne sposobnosti. Uzimao ju je opet i opet, u
bezbrojnim pozama, svršavajući neprestano uz gotovo istovremenu
ponovnu erekciju.
Jan se pokušavala opustiti — htjela se prepustiti iskustvu —
ali iako joj je tijelo donekle reagiralo, um nikako nije mogao
prihvatiti ono što joj se događalo. Gađenje nije uspjela suzbiti čak ni
dok je zamišljala da vodi ljubav s princem Casparom uz vještinu koju
on nikada prije nije dosegao. Zato je samo glumila uživanje — kao
što je to povremeno radila i sa Casparom — vrišteći, stenjući i
dršćući onako kako se nadala da će zadovoljiti Mila.
Na kraju je svršio sa žestinom koja je daleko nadilazila
prijašnje orgazme. Prodorno je kričao dok mu se čitavo tijelo grčilo.
Napokon je klonuo kraj Jan teško dišući. Jan je neko vrijeme čekala,
a tada se podignu i reče, "Bilo je čudesno..."
Šamar koji je doletio iz mraka bacio ju je ponovno na tlo.
Obraz joj je žario. Prije nego se snašla Milo ju je uhvario za vrat.
"Kučko!" siktao je. "Što misliš, s kime imaš posla? Zar vjeruješ da bi
me ikada mogla prevariti?"
Strašniju noć od ove Jan nije doživjela još od vremena kad je
s drugim zatočenicima prenoćila u prutenom kavezu.
Skvrčena u rašljama među granama visokog drveta nije se
usudila zaspati, bojeći se da će tada sigurno pasti. Jednom je već
skoro pala dok je mokrila. Čak joj je i uzimanje hrane i pića
predstavljalo veliki problem jer se osjećala nesigurno dok se držala
samo jednom rukom.
Odjeća joj je bila ljepljiva i smrdljiva, pa je to još više
pojačavalo nelagodu. Bol koju je osjećala na vratu otežavala joj je
211
gutanje. Nekoliko strašnih trenutaka bila je uvjerena da će je Milo
ubiti, ali upravo kad je počela gubiti svijest on ju je pustio i odrješito
joj naredio da ustane i odjene se. Nakon toga joj se rijetko obraćao.
Samo ju je obavijestio o tome da je pronašao pogodno drvo i dao joj
nekoliko savjeta o tome kako da se popne.
Jedna od rijetkih prilika kad je progovorio bila je kad se
drvetu približio neki golemi stvor. "Što je to?" uznemireno ga je
pitala, a on je mirno odgovorio da im se približava naročito veliki
gmaz.
Zemlja je počela podrhtavati i Jan se morala čvršće uhvatiti
za stablo. Slušala je kako se okolno drveće ruši, nagađajući da si
golemo stvorenje krči put kroz šumu. "Milo...!" povikala je
prestrašeno očekujući da će stvorenje svakog trenutka dohvatiti i
njihovo drvo. "Ne brini, promašit će nas. Ali zamalo," stigao je
odgovor.
Milo je imao pravo. Jan se pripila uz granu osjećajući kako
kraj nje prolazi nevjerojatno golema masa. Kad se zvuk koraka
napokon počeo gubiti u daljini, uspjela je progovoriti. "Sigurno je bio
ogroman."
"Da, bio je. Najveći dinosaur kojeg sam ikada vidio.
Brahiosaur, sudeći prema izgledu... premda nijedno od tih bića nije
pravi dinosaur. Njihova genetska osnova čak nije ni od gmazova,
nego od sisavaca. Točnije, od pasa. Da, ti su takozvani dinosauri
zapravo preveliki psi..." Glasno se nasmijao, a zatim je ponovno
zašutio.
Osim bliskog susreta s golemom zvijeri noć je uglavnom
protekla mirno, iako se po zvukovima koji su se javljali u pravilnim
vremenskim razmacima moglo zaključiti da je taj pusti kraj dobro
napučen nečim. Jan je zoru dočekala s velikim olakšanjem. Leđa i
vrat su joj bili ukočeni, a udovi su je boljeli od napornog
pridržavanja za drvo.
Zora je osvijetlila tužnu, ali poznatu sliku. Opustošena polja u
svim smjerovima, plijesan posvuda. Goleme kolonije gljivica visjele
su s drveća poput natrulog plašta ili se uzdizale s tla u najneobičnijim
oblicima. Neke su nakupine bile obojene — ispred sebe Jan ugleda
nekoliko žarko crvenih kugli — ali većina je imala prljavo bijelu
212
boju. Tu je boju Jan povezivala sa smrću i raspadanjem. Teški zadah
ustajalosti i pljesnivosti ispunjavao je zrak, a Jan je bila bolno
svjesna da će smrad postati nepodnošljiv kad Sunce zagrije tlo.
"Silazim," rekla je Milu. "Provedem li još koju minutu na
ovom prokletom drvetu potpuno ću poludjeti."
Mišići su joj se kočili dok se spuštala prema tlu. Očekivala je
da će se Milo spustiti prije nje, ali umjesto toga on se samo
odmaknuo kako bi ona mogla proći i počeo se penjati prema vrhu.
"Što to radiš?" pitala ga je.
"Pokušavam se snaći. Noćas sam izgubio orijentaciju. Mislim
da bih s vrha morao vidjeti grad."
Jan je nastavila silaziti. Kad je napokon stigla na tlo udaljila
se nekoliko koraka i olakšala kraj trulog drveta. Kad se vratila Milo
je već sišao. Lice mu je bilo tmurno. "Nije dobro. Ona nas je prokleta
jedrilica odnijela mnogo dalje nego što sam mislio."
"Koliko smo daleko od grada?"
"Predaleko. Tornjevi se jedva naziru na horizontu. Trebat će
nam više dana da stignemo do tamo." Izvadio je rižin kolačić iz
džepa i počeo ga jesti. Između zalogaja je nastavio govoriti.
"Problem je u tome što nemamo dovoljno hrane i pića."
"Misliš, ja nemam," reče Jan prisjećajući se da je od Ceri
doznala kako je Milo preživio u kapsuli koja je plutala morem, dok
su svi ostali u njoj već davno bili mrtvi od gladi i žeđi. "Tebi hrana i
voda nisu neophodni za preživljavanje. Rekla mi je Ceri."
Namrštio se. "Točno je da mogu usporiti metabolizam,
jednako kao što ga mogu i ubrzati, ali to podrazumijeva ulazak u
stanje hibernacije. Budući da ne mogu istovremeno hodati i
hibernirati, hrana i voda su mi potrebne koliko i tebi."
"I što ćemo učiniti?"
"Hodati i nadati se najboljem. Možda naletimo na neke
pljačkaše ili nomade, a onda ću ih ubiti i uzeti im zalihe. Premda
sumnjam da ćemo ovako blizu grada naići na ljude."
Jan je izvadila bocu s vodom i protresla je. Nije bila ni napola
puna. Popila je nekoliko gutljaja i ponovno je spremila. "Jesu li
Nebeski Gospodari negdje na vidiku?"
Kimnuo je glavom. "Mirisni Lahor kruži nebom petnaestak
213
kilometara istočno od nas. General se vjerojatno odvezao
Panglothom na aerodrom Armstrong da bi tamo provjerio je li moja
priča točna. Nadam se samo da nije shvatio da pokušavamo stići u
grad. To bi u njemu moglo probuditi neka skrivena sjećanja o
Nebeskom Tornju. S druge strane, on vjerojatno misli da nitko nije
dovoljno lud da uđe u grad.
"Da," složila se. "Tko bi uopće mogao biti toliko lud?"
Prvi puta tog dana Milo se nasmijao i na trenutak je ponovno
postao onakav kakvim ga je Jan poznavala. Ali promjena
raspoloženja bila je kratkoga vijeka. Dok ju. je vukao prema
udaljenom gradu izraz lica mu opet postade tmuran.
Probijajući se mukotrpno kroz smrdljive naslage gljiva Jan je
razmišljala o njenom odnosu s Milom. Zahvaljujući seksu protekle
noći on se očito promijenio. Napokon je dobio ono što je želio, ali to
ga nije zadovoljilo. Što je stvarno htio? Ne samo seks. Je li očekivao
da će je vođenjem ljubavi na neki način promijeniti? U što? U
predanu ljubavnicu, iako mu je objasnila da mu to nikada ne može
postati? To je moguće. U svojoj je arogantnosti vjerovao da je može
osvojiti samom snagom penisa. A možda to i nije tako jednostavno.
Možda se, unatoč negiranju ljubavi, ipak nadao da će se zaljubiti u
njega.
Što god da se promijenilo u njegovim osjećajima, Jan je znala
da joj to ne povećava izglede za preživljavanje. Milo je napokon
shvatio da ona nikada neće promijeniti mišljenje o njemu, a to je
moglo značiti da je sada smatra zamjenjivom. Možda je smatra
nečim što na prvi znak neposlušnosti treba jednostavno odbaciti.
Jutro je prošlo bez značajnih događaja. Iz šume su dopirali
najrazličitiji krikovi, ali nisu susreli nijedno opasno stvorenje. Naišli
su na bičasto drvo, ali ono je već bilo zabavljeno drugim plijenom i
za njih nije predstavljalo opasnost jer su ga zbog ispruženih lovki
mogli već izdaleka prepoznati. Velika životinja slična vuku ležala je
uz deblo u zagrljaju snažnih lovki. Tijelo mu se uvijalo dok je
golemo trnje polako isisavalo njegov sadržaj.
"Zašto plijesan nikad ne napada bičasto drveće?" pitala je Jan
dok su ga obilazili u velikom krugu.
"To sam ti već rekao. Bičasto drveće nije drveće. Osim toga,
214
napravljeno je tako da ga je vrlo teško ubiti. Puno je otrova
smrtonosnih čak i za najotpornije vrste gljivica."
Oko podneva su stali da se odmore. Jan se zahvalno bacila na
tlo. Probijanje kroz gljive ju je iscrpilo i mišići su joj se bolno grčili.
Bilo je nepodnošljivo vruće. Olujni oblaci od sinoć su nestali i Sunce
je nesmiljeno pržilo opustošeni krajolik.
"Velika Majko... kako smrdi..." mrmljala je Jan. Masa
gljivica i sluzi od zdrobljenih crva skorila se na njenoj odjeći i na
vrućini je užasno zaudarala. Čeznula je za kupkom i s nostalgijom se
prisjećala svojih odaja na Lordu Panglothu.
Morila ju je i snažna žeđ. Izvadila je bocu s vodom u namjeri
da popije samo nekoliko gutljaja, ali prije nego je shvatila što radi
već je popila svu preostalu vodu. Tiho je uzdahnula. Kako će
preživjeti sljedeća dva ili tri dana bez imalo vode. Pogled joj pade na
Mila koji je spavao na leđima. Hoće li podijeliti preostalu vodu s
njom? Za sad ga je bolje to ni ne pitati.
Ubrzo je počela padati u san. Znala je da nije pametno spavati
na otvorenom prostoru, ali uzdala se u to da će je Milo upozoriti
pojavi li se nekakva opasnost.
Zvuk koji je čula ju je u trenu razbudio. Napeto je slušala. Da,
evo ga opet! Nije sanjala.
Nešto je pljusnulo po vodi.
Sjela je. "Milo, jesi li čuo?"
Nije odgovorio. Pogledala ga je i zaključila da spava.
Dobro. Ovo će obaviti sama. Bilo bi dobro kad bi ga po
povratku mogla obavijesti da je pronašla izvor pitke vode. Na taj bi
se način iskupila za jučerašnje glupo ponašanje.
Tiho je ustala. Pljuskanje je dopiralo od nekud s njene lijeve
strane. Krenula je u smjeru za koji se nadala da je dobar. Iz opreza je
izvukla kratku sablju...
Nakon otprilike tridesetak metara klaustrofobično mnoštvo
natrulog drveća i gljivastih izraslina je naglo prestajalo i Jan se našla
na čistini. Nedaleko od nje prostiralo se malo jezero. Bilo je savršeno
okruglo i Jan se pitala nije li možda umjetno.
Bez obzira na porijeklo činilo joj se savršenim. Prilazeći bliže
osjetila je neodoljivu želju da strgne sa sebe prljavu odjeću i baci se u
215
vodu.
Zastade. Površina jezera bila je posve mirna. Ali što je onda
uzrokovalo pljuskanje vode? Podižući sablju osvrnula se naokolo.
Nigdje nije bilo nikakvog znaka da se netko nalazi u blizini. Ponovno
se okrenula prema jezeru i pažljivo mu je počela prilaziti. Tada se na
površini pojavio veliki mjehur i raspao se uz glasni pljusak. Jan je
laknulo. Tajna je bila riješena.
Ali odakle dolaze ti mjehuri? Prodire li, možda, plin kroz
pukotine na dnu jezera? Ili plin nastaje raspadanjem podvodne
vegetacije? Prišla je rubu jezera i zagledala se u hladnu vodu. Obala
se strmo urušavala, pa Jan nije vidjela dno. Namrštila se pitajući se je
li voda pitka. Izgledala je tako privlačno...
Kleknula je zagrabila pregršt vode. Bila je iznenađujuće
hladna. Oprezno je kušala vodu vrhom jezika, a zatim popila čitav
gutljaj. Činilo se da je u redu. Riskirat će nekoliko gutljaja.
Krajičkom oka opazila je na jezeru neku kretnju. Podigla je
pogled i na sredini jezera ugledala veliku glavu. Bila je tamnozelene
boje i oblikom slična žabljoj, s velikim izbuljenim očima i širokim
ustima. Jan je brzo ustala i potrčala, ali u tom trenutku golema se usta
otvoriše i iz njih izleti dugački ljepljivi jezik. Njegov se kraj začas
omotao oko njene lijeve noge. Unatoč divljem opiranju jezik ju je
nezaustavljivo vukao prema dubokoj jezerskoj vodi.
Naslijepo je zamahnula sabljom. Oštrica je udarila u nešto, te
je potom povlačenje prestalo. U panici se dignula iz vode i popela na
obalu. Gledajući preko ramena vidjela je da je glava nestala, ali u
središtu jezera se nešto događalo. Voda na površini je ključala.
Počela je trčati, ali zaustavio ju je val koji se podignuo s jezera.
Okrenula se upravo u trenutku kad je stvorenje iskočilo iz jezera.
Bilo je golemo, sa snažnim stražnjim nogama. Mišići su mu se zgrčili
kao da se ponovno sprema na skok...
Znala je da nema nade. Stvorenje je preletilo nad njenom
glavom i doskočilo na zemlju nekoliko metara pred njom. Dok se
okretalo Jan je bespomoćno čekala ishod.
Divovska ju je životinja čak i u čučnju nadvisivala. Velika su
se usta ponovno otvorila, a iz njihovih je kutova počela kapati krv.
"Mudrica," progovorilo je žaboliko stvorenje. "Ozljediš me.
216
Tjednima raste taj metar jezika..." Pružilo je jedan od četiri udova
prema Jan. Dugački prsti na rukama sličnim čovjekovim bili su
naoružani strašnim kandžama. "Naučim te pameti prije nego te
pojedem, ženo. Prije nego sam gotova moliš me da te pojedem da sve
bude gotovo..."
Stvorenje se iznenada ukočilo i ispustilo krik pun agonije.
Dok se okretalo Jan mu na leđima ugleda duboku posjekotinu. Nešto
se s druge strane kretalo prebrzo da bi ga Jan mogla pratiti pogledom.
Vidjela je bljesak sablje i ponovno začula krik kad je divovska žaba
izgubila jednu od prednjih nogu.
Milo, shvatila je.
Sablja je udarala i udarala sve dok stvorenje nije palo na leđa
nemoćno se trzajući dok mu je krv istjecala iz nekoliko smrtonosnih
rana. Milo joj se približio brišući zakrvavljenu sablju. Prezirno ju je
pogledao. "Glupa, preglupa ženo. Toliko se trudiš poginuti da ću te
sljedeći put pustiti da ostvariš taj naum. Potpuno si beskorisna... koji
je ovo...?
Metalna mreža koja je pala na njih, oboje ih je jednako
iznenadila.

25
Iznemogli, bolesni volovi polako su vukli drveni kavez
podignut na dva kotača kroz puste krajeve. Osim Jan i Mila u kavezu
su bila još tri zarobljenika — dva muškarca i jedna žena. Svi su
nosili jednaku prljavu odjeću koja im je pokrivala sve osim turobnih
lica. Guste crne brade su kod muškaraca skrivale lica istih svojstava,
pa je Jan pretpostavljala da su oni identični blizanci. Bili su zgodni,
ali po Janinom ukusu previše muževni. Činilo joj se da upravo odišu
čistom agresivnom muževnošću. Žena je, s druge strane, bila
čudesno lijepa. Nježna koštana struktura pod bijelom besprijekornom
kožom izgledala je krhka poput ljuske jajeta. Ali ljepotu joj je kvarila
velika grba na leđima koja se jasno isticala unatoč širokoj odjeći.
Ljudi koji su ih zarobili također su neobično izgledali. Jan se
ponovno okrenula prema čovjeku koji je hodao uz kola. Lice su mu
217
nagrđivale brojne duboke bore, a na vratu i bradi visili su mu nabori
kože. Rijetka mu je kosa bila prošarana bijelim pramenovima, kao da
ju je pokušao obojiti na način kako su to činile minervanske
Glavarice.
Svi su uhititelji imali slične ožiljke po licu, ali ovaj je bio
najgore zahvaćen. Jan se pitala nije li to možda posljedica nekog
obrednog nagrđivanja. Pitala je Mila zna li što o tome, ali on je i
dalje odbijao razgovarati. Mirno je ležao sputan teškom metalnom
mrežom. Lice mu je imalo zagonetan izraz. Pretpostavljala je da je
ljut sam na sebe što je dozvolio ovoj skupini polumrtvaca da ga
iznenade. Ali sve se dogodilo tako brzo: činilo se da su metalne
mreže pale niotkuda. Dok je Jan zapanjeno gledala kako mreža
prekriva Mila i njeni ga konopi izbacuju iz ravnoteže, druga je mreža
već padala prema njoj. Uskoro se našla u istom položaju kao i Milo;
bespomoćno je ležala na tlu ruku svezanih uz bokove. Okružila ih je
skupina prljavih ljudi unakaženoga lica koji su se smijali i
zadovoljno uzvikivali. Bili su naoružani hrđavim kopljima, vilama i
sjekirama, ali nisu imali puške. Govorili su američki, ali s nekim
čudnim naglaskom zbog kojeg ih je bilo teško razumjeti. Jednu su
riječ neprestalno ponavljali. Ezekiel.
Jan je tu riječ čula već mnogo puta otkad su ih zarobili i sada
je shvatila da se radi o nečijem imenu. Prema onome što je uspjela
razumijeti iz njihovog razgovora Ezekiel je bio vođa. On će biti jako
zadovoljan kad mu dovedu zarobljenike. Ili, kako se jedan od njih
izrazio, "... ovih pet odmetnika u očima Gospodnjim." Jan se taj izraz
nije nimalo sviđao.
Putovali su čitavu noć bez zaustavljanja. Unatoč neugodnom
položaju Jan je uspjela odspavati nekoliko sati. Srećom su je
oslobodili iz mreže prije nego su je smjestili u kola. Prekrižili su joj
ruke iza leđa i povezali joj noge, kao i svim drugim zarobljenicima
osim Milu. Jan je sumnjala da bi izdržala ovako dugo zamotana u
mrežu. Sve je više žalila Mila, iako on kao i obično nije pokazivao
nikakve znakove nelagode.
Probudivši se od strašne žeđi Jan je pitala najbližeg uhititelja
može li dobiti vode. On se samo nasmijao i udario kopljem po
kolima. "Misliš da si žedna, nečisti stvore?" rekao je sa svojim
218
nerazumljivim naglaskom. "Čekaj da te Ezekiel pošalje u pakao
kamo i pripadaš — tamo ćeš upoznati pravu žeđ!"
Jutarnje sunce osvijetlilo je daleke tornjeve grada što su se
nazirali u daljini. Jan je procijenila da ih od vanjskih zidina grada
dijeli još samo petnaestak kilometara. Sredinom jutra su kavez i
njegovi prljavi pratioci napokon stigli do cilja. Prošli su kroz uski
prolaz u zidu napravljenom od metalne mreže pokrivene maskirnim
platnom, granjem i lišćem i našli se u malom naselju. Po prvi puta
otkad su ih bacili u kavez Milo se podignuo u sjedeći položaj i počeo
je pokazivati zanimanje za okolinu.
Prizor je bio žalostan. Niske, ružne kućice bile su sagrađene
od natrulog drveta napadnutog gljivicama. Maskirni pokrov koji je
visio nad naseljem još je više pojačavao turobnu atmosferu jer je u
naselju održavao stanje vječnog sumraka.
Pokretni kavez se zaustavio na središnjem trgu prljavog
maloga grada. Iz kućica su počeli izlaziti ljudi i uskoro se na trgu
stvorila prilična gužva. Jan je izbliza pogledala nekolicinu ljudi i
uzdahnula od straha i gađenja.
To su živi leševi! Njihova uvela koža visila je s kostiju kao u
uznapredovalom stanju raspadanja. Lica su im bila tako iskrivljena
da su jedva podsjećali na ljudska bića! Nije mogla vjerovati da ljudi
takvog izgleda mogu još biti živi. Sigurno su dospjeli u neko
gnijezdo vještaca koji čarolijom održavaju ova nesretna stvorenja na
životu!
Nesvjesno se primakla bliže Milu. On se cinično nasmijao.
"Što je?"
"Ova stvorenja... Velika Majko, što su oni? Zar su ih
čarobnjaci iskopali iz grobova i čarolijom vratili u život?"
Milo se još uvijek smijao. "Imaš čast uživo gledati nevolje
kojima su nekoć bili podložni svi ljudi, uz uvjet da su živjeli
dovoljno dugo. Ovo ti se zvalo 'starost'. Dospjeli smo u ostatak jedne
od fundamentalističkih zajednica. Oni su smatrali da je genetsko
preuređivanje neprirodno i da se protivi Božjim zakonima, te su
radije odabrali ovakvo sporo propadanje. Zgodan prizor, zar ne? Da
nije bilo onih istih genženjera koje ti prezireš, dijelila bi njihovu
sudbinu."
219
 Jan je pokrila lice rukama. "Ne, ne vjerujem ti! Velika Majka
nije tako okrutna!"
"Ona možda i nije, ali Bog Otac je bio, ili Majka Priroda, ili
slijepe sile vjerojatnosti — ovisno o tome u što vjeruješ..."
"Ezekiel!"
Gomila je počela klicati i razmicati se stvarajući u sredini
prolaz. Ezekiel je stigao. Jan još nikada nije vidjela nešto slično
Ezekielu. Bio je izgrađen od metala i sastojao se od velike kockaste
glave široke oko metar i pol, te dvije dugačke noge koje su
završavale golemim stopalima s kandžama. Hodao je uz glasni
štropot i ostavljao u tlu duboke otiske stopala. "Isuse," čula je Milov
šapat. "Ne mogu vjerovati... nakon toliko godina..."
Stvorenje se zaustavilo kraj kaveza. Bio je visok oko tri
metra, jednako kao i kavez s kotačima. Na vrhu metalne kutije imao
je snop metalnih cijevi, a s jedne strane bila je pričvršćena ruka. S
prednjeg kraja kutije izvirili su dugački metalni dršci s velikim očima
na vrhu. Jan je drhtala dok ju je stvor pomno pregledavao, a zatim je
to isto učinio i četvorici drugih zarobljenika. Nakraju je progovorio.
"Ja sam Ezekiel, Božji Čekić. Ja sam posrednik koji će vas
poslati u Pakao kamo pripadate, jer vaša prisutnost ovdje vrijeđa
Gospodina." Glas mu je bio prodoran ali bezizražajan. Jan osjeti
kako joj se koža na leđima ježi.
Stvor se povukao nekoliko koraka unazad. "Otvorite kavez.
Pregledat ću proklete."
Dok su se promatrači odmicali ostavljajući oko kaveza veliki
kružni prostor dva člana pratnje su otvorila vrata i izvukla
zatvorenike napolje. Uskoro su svi petero ležali na tlu pred
Ezekielom. On je mehaničkom rukom pokazao prema Milu. "Zašto
je ovaj tako čvrsto vezan?"
Jedan od ljudi koji su ih zarobili reče, "O veliki Ezekielu,
Božji Čekiću, on je demon rijetke vrste. Vidjeli smo da se kreće
takvom brzinom da ga oko ne može pratiti. Uspio je ubiti veliko
žaboliko čudovište iz Okruglog Jezera."
Oči na dugačkom dršku su se pružile prema Milu. Tada stvor
reče, "Imate pravo biti oprezni. Omamite ga prije nego skinete
mrežu, a zatim mu udove sputajte metalnim okovima."
220
 "Da, veliki Ezekielu." Čovjek se okrenuo, izvukao toljegu
ispod pojasa, nagnuo se prema Milu i snažno ga dvaput udario po
glavi. Milo je zagundao i opustio se. Jan se iskreno nadala da nije
mrtav. Uvjeravala je samu sebe da dva udarca sigurno nisu dovoljna
da ubiju Mila.
Prestala je brinuti o Milu kad joj je prišao drugi čovjek i s
nožem u ruci se nagnuo prema njoj. Razrezao joj je odjeću. Uskoro
se našla potpuno gola, ali još uvijek čvrsto svezana. "Na noge!"
naredio je čovjek i grubo je povukao prema gore. Isto se dogodilo i
preostaloj trojici zatvorenika. Jan je zapanjeno zurila u njih. Dvojica
muškaraca su od struka na gore bili potpuno normalni, ali donji dio
tijela im je pokrivalo krzno. A umjesto stopala su imali kopita...
Gomilom se prolomile uzdasi i ljutite primjedbe. Metalno
stvorenje povika, "Gledajte! Slika su i prilika svojeg gospodara!"
Tek tada je Jan postala svjesna drugih osobina ljudi životinja.
Na čelu su imali dva mala roga... a spolni su im organi bili toliko
veliki da su izgledali gotovo apsurdno. Pažnju joj je privukla
djevojka. Imala je besprijekorno tijelo kojeg su kvarila samo dva
pernata krila što su izvirivala iz njenih lopatica.
Ezekiel je pokazao rukom prema njoj i glasno progovorio,
"Uvjerite se u domišljatost Nečastivog! Stvorio je demona po slici
jednog od Gospodovih slugu. Ali ne dajte se zavarati!"
Red je došao na Jan. Morala se okrenuti kako bi je Ezekiel
temeljito pregledao. Napokon je rekao, "Na njoj ne vidim nikakav
trag Nečastivoga. Zašto ste je doveli k meni?"
Jedan od uhititelja nervozno odgovori, "Našli smo je s
muškarcem koji se kreće poput demona, veliki Ezekiele. Sigurno je
na neki način obilježena."
"Ah da, muškarac," reče Ezekiel okrećući oči prema Milu. U
tom se trnutku kroz rulju probilo iscrpljeno stvorenje, iskrivljeno i
kvrgavo poput staroga stabla. Jan nije vjerovala vlastitim očima kad
je shvatila da je to žena. U naručju je donijela hrpu lanaca i okova i
istresla teret kraj Mila. Na to su dvojica muškaraca skinula mrežu s
Mila, razrezali mu odjeću i stavili mu okove na ruke i noge. Ezekiel
ga je dugo proučavao. "Ni na njemu ne vidim tragova Nečastivoga,"
konačno reče.
221
 "Ali veliki Ezekielu, vidjeli smo ga. Svi mi. Kretao se onako
kako to samo demon može."
Ezekiel je pognuo glavu kretnjom koja je odgovarala
ljudskom kimanju. "Poznato nam je da djelo Nečestivoga ne mora
uvijek biti jasno vidljivo. Prije nego na njemu iskalimo Gospodinov
bijes morat ću ga ispitati. Vratite ga u kavez. I djevojku. Ispitat ću ih
kad mu se vrati svijest."
Grube ruke su podignule Jan i gurnule je kroz vrata kaveza.
Jedva se stigla izmaknuti kad su u kavez ubacili i Mila. Spodobe tada
zatvoriše vrata i učvrstiše ih klinom.
"A što se tiče ovih prokletnika u očima Božjim," vikao je
Ezekiel, "slomit ćemo ih na kotaču i poslati u vječne vatre pakla!
Donesite kotače..."
Nekoliko ljudi iz gomile je potrčalo i uskoro se vratilo
gurajući pred sobom pet kotača velikih poput onih na kolima. Jan ih
je promatrala dok su ih polagali na tri panja visoka oko jedan metar,
a zatim prerezali konope kojima su troje zatvorenika bili vezani.
Dvojica muškaraca su se otimali dok ih je razbješnjela rulja vukla
prema kotačima i vezala im raširene ruke i noge za rubove. Krilata
djevojka im, naprotiv, nije pružila nikakav otpor. Izgubila je svaku
nadu, zaključi Jan i srce ju je boljelo za stranu, neobičnu djevojčicu.
Krila su joj grubo zavezali i jedno je virilo kroz žbice na kotaču. Jan
nije mogla shvatiti kako itko može nauditi tako nježnom i prelijepom
stvorenju.
"Žitelji Babilona," reče Ezekiel. "Trebali biste gorjeti na
lomači, ali vatra bi upozorila zle divove koji lutaju nebom na naše
prisustvo. Zato ćete u susret vašem gospodaru krenuti na milosrdniji
način nego što zaslužujete. No siguran sam da će mi Bog oprostiti."
Jedan od stvorova o kojima je Jan još uvijek razmišljala kao o
živim leševima pružio je Ezekielu veliki čekić. Ezekiel ga je uhvatio
jednom rukom i bez teškoća podigao. Svom snagom je udario njime
po potkoljenici djevojčice i smrskao joj kosti. Djevojčica je kriknula
od bola. Ezekiel joj je nastavio snažnim udarcima lomiti i preostala
tri uda. Jan je užasnuto okrenula glavu od toga prizora. Iznenadila se
kad je vidjela da su Milove oči otvorene i da on pomno prati što se
događa. S nevjericom je primijetila i da ima erekciju.
222
 Preplavilo ju je gađenje. "Velika Majko, pa ti u ovome
uživašl" optužila ga je.
"Tiho!" prošaptao je. "Ne smiju znati da sam budan."
Jan je u glavi kuhalo dok je pokušavala shvatiti ovaj novi
detalj Milovog karaktera. Iza nje su se prolamali udarci čekića,
zvukovi lomljenja kostiju i krikovi muškaraca. U ušima su joj još
uvijek odzvanjali djevojčicini vapaji. Začepila je uši prstima, ali
zvukovi nisu prestali. Udarac čekića, lomljenje kostiju, krik...
Ponovno je pogledala prema Milu i vidjela da on sada gleda u
nju. Usta su mu se micala. Jan odmakne ruke od ušiju.
"... Rekao sam da ovo možda i jest strašan način umiranja, ali
barem je relativno brz," govorio je Milo. "Osim ako zaista nemaš
sreće."
"Kako može biti brz?" pitala je. "Upravo su im polomili ruke
i noge. Venut će u agoniji danima. Jednako kao i mi."
"Ne, uskoro bi trebali umrijeti od šoka. Šok je drastično
smanjenje krvnog tlaka. U tkivima oko prijeloma dolazi do jakog
krvarenja, tako da svi troje već pomalo ulaze u stanje dubokog šoka.
Uskoro će im krvi tlak postati prenizak za opskrbu mozga kisikom i
oni će umrijeti."
"Sigurna sam da će mi taj podatak donijeti veliko olakšanje
kad me zavežu za jedan od tih kotača," ogorčeno reče Jan. "Jednako
kao i spoznaja da će lomljenje mojih nogu i ruku tebi donijeti fizičko
zadovoljstvo."
Milo je slegnuo ramenima. "Priznajem da imam jake sado-
seksualne sklonosti, ali uvjeravam te da mi tvoja smrt ne bi donijela
nikakvo zadovoljstvo."
"Oh, sad mi je lakše," sarkastično je rekla. "Posebno nakon
što si me prije dvije noći i sam pokušao ubiti..."
"Pssst," upozorio ju je. "Dolaze."
Okrenula se prema Ezekielu koji je vodio rulju prema kavezu.
Tri žrtve su stenjale i trzale se na kotačima, ali činilo se da su već
izgubili svijest. Možda je Milo ipak imao pravo, zaključila je.
Spoznaja da će agonija kratko trajati ublažila je užas koji joj je stezao
želudac.
"Ah, demon se probudio," reče Ezekiel motreći Mila kroz
223
drvene rešetke kaveza. "Sad ćeš odgovoriti na moja pitanja. Jesi li
stanovnik Babilona? Je li ti Nečastivi dao moć da se krećeš brže od
normalnih Gospodovih stvorova?"
"Zašto bih odgovorio na tvoja pitanja, Ezekiel?" nemarno
upita Milo. "Povjerovat ćeš samo u ono što želiš. Zašto bih trošio
dah?"
"Ako ne odgovoriš dobrovoljno, ti i tvoja prijateljica ćete
progovoriti pod prisilom," odgovori Ezekiel. "I obećajem ti da će
muke koje ćete podnositi biti tisuću puta strašnije od boli prilikom
lomljenja na kotaču."
"Tko ti daje pravo da odlučuješ o tome?" upita Milo Ezekiela.
"Bog mi daje pravo!" glasno odgovori Ezekiel. "Jer ovako
govori Jahve Gospod: Kad te pretvorim u pusti grad, kakvi su
gradovi u kojima više nitko ne boravi, i kada na tebe dovedem
bezdane, da te velike vode prekriju, spustit ću te s onima koji su sišli
u grob, k narodu pravednom, i smjestit ću te u najdublje zemljine
predjele, u vječnu samoću, s onima što u grob siđoše, da se više ne
vratiš u zemlju živih. Pretvorit ću te u užas, i više te neće biti. Tražit
će te, ali te više nikada neće naći! - riječ je Jahve Gospoda." Gomila
prošapta 'Amen'.
Milo je ustao. "Tvoje ime nije Ezekiel," odlučno je rekao.
"Ja jesam Ezekiel, Božji Čekić!
"Ti si prastari, hrđavi kiberoid! Koji je tvoj pogonski broj i
ime tvoga vlasnika?"
Velike oči na dršku su zatitrale. "Što... što si rekao?" upita
Ezekiel dok mu je glas zapinjao.
"Čuo si me, kiberoidu!" poviče Milo. "Tvoj pogonski broj i
ime tvoga vlasnika. Zakonski si mi dužan to reći!"
Ezekiel se nagnuo unazad i pokušao ponovno progovoriti, ali
iz njega su izlazili samo nizovi besmislenih zvukova. Milo se
nasmijao i raširio ruke. Okovi oko ručnih zglobova se raspadoše.
Dok se saginjao i trgao lance na nogama obrati se Jan, "Hrđavi k'o
vrag!" Lanci su se raspali u njegovim rukama. Tada je krenuo.
Drvene rešetke kaveza pukoše, a među ruljom se začuše prestrašeni
povici koje su zamijenili uzdasi kad se Milo odjednom stvorio na
velikoj Ezekielovoj glavi. Nešto je izvlačio i uskoro se na glavi
224
otvorila metalna ploča. Uvukao je ruke u otvor i izazvao Ezekielov
krik. Bio je to jednoličan zvuk bez emocija, jednako kao i njegov
govor, ali Jan je mogla osjetiti strašnu agoniju koju je on označavao.
Skupina prljavih ljudi počela je užasnuto zavijati. Neki su pali na
koljena, a drugi su se okrenuli i otrčali.
Milo je zabacio glavu unazad i grohotom se nasmijao.
Opet je imao onaj divlji izraz lica kojeg je Jan već vidjela u
kontrolnoj sobi. Bio je nekako veći i zračio je snagom... i još nečim
neprepoznatljivim. Napokon je izvukao ruke iz unutrašnjosti
Ezekielove glave, te je prodorni krik postupno utihnuo. Milo se
nagnuo prema Jan. "Dojmljivo, zar ne?"
Jan je s nevjericom i strahom šutke zurila u Mila.
"A sada, stari moj kiberoidu," reče Milo stroju, "uvuci ruku u
kavez i nježno skini konope s moje prijateljice. Ako je samo ogrebeš
skuhat ću ti mozak. Hajde!"
Ezekiel je zadrhtao, a tada je polako pružio svoju mehaničku
ruku. Jan je ustuknula kad je vidjela veliku oštricu koja je izvirila iz
jednog od metalnih 'prstiju'. Ali Ezekiel je prerezao konope a da joj
nije ni pokušao nauditi. Milo potom povika, "Nemoj samo sjediti,
Jan. Dođi i pridruži mi se. Ovaj klopotavi stari stroj će nas besplatno
prevesti do Nebeskog Tornja!"
Jan je nesigurno izašla iz kaveza i prišla Ezekielu. Milo joj je
pružio ruku i pomogao joj da se popne na uski rub koji je okruživao
Ezekielovu glavu. Pokazao joj je i kako da se uhvati za male ručke
na glavi. Kad se Jan namjestila Milo udari rukom po Ezekielovoj
glavi. "Kiberoidu! Tvoj broj i ime tvojeg vlasnika!"
Polako, kao da mu svaka riječ izaziva bol, stvorenje reče,
"Moj operativni broj je 0008005. Vlasništvo sam Hilary Du Cann iz
tvrtke Phobos."
"Tako treba," pohvali ga Milo.
Ezekiel ispusti neki duboki zvuk sličan rezanju. "Ali to je
bilo... davno. Moj gospodar je mrtav... Imam novo ime..."
Milo je ponovno gurnuo ruke u Ezekielovu glavu. Između
dva kraja prelomljene žice iskočila je velika iskra. Ezekiel ponovno
kriknu.
"Nemaš novo ime!" vikao je Milo. "Još uvijek si 0008005 i
225
vlasništvo Hilary Du Cann!"
"Da! Molim vas, nemojte više!" preklinjao je Ezekiel.
"Dobro, 0008005, ali samo ako ćeš surađivati sa mnom,"
odgovori Milo.
"Hoću! Hoću!"
"Odlično! Za početak mi reci svoju šifru za promjenu
programskih uputa!"
"Ne... ne mogu! Pristup nije dozvoljen... neovlaštenim
osobama... Aargh!"
Jan više nije mogla slušati Ezekielove jauke. Pogledala je
Mila. On se zadovoljno smijao.
"Šifra... lozinka je Mozart — McCartney. Nove naredbe
moraju se popratiti rječju 'Mozart-McCartney'."
Milo se nasmijao. "Dobro. A sad me dobro slušaj. Brišem sve
tvoje dosadašnje programske upute. Ja sam tvoj novi gospodar. Ime
mi je Milo. Poslušat ćeš svaku moju naredbu. Mozart-McCartney.
Razumiješ li?"
"Da," reče Ezekiel. "Vi ste moj novi gospodar. Ime vam je
Milo. Poslušat ću svaku vaše naredbu."
"Jeste li čuli?" povika Milo ljudima koji su sa strepnjom
promatrali što se događa. Nitko nije odgovorio. Neki su zaplakali.
Milo se okrenuo prema Jan. "Kolo sreće se okrenulo, ha?"
"Čini se da je tako," potreseno odgovori Jan. "Ali ne
razumijem kako. Zašto te taj stroj odjednom sluša?"
"To nije stroj, nego kiberoid. U njemu je ugrađen ljudski
mozak... zapravo veći dio ljudskog mozga."
"Zar je to nekoć bio čovjek?"
"Ne. Njegov mozak potječe od nerođenog fetusa uzgojenog u
nekom laboratoriju. Odgojen je tako da sluša naredbe gospodara, ali
kako odgoj kiberoida nikada nije bio sto posto siguran ugradili su mu
sigurnosni faktor... napravu povezanu izravno s centrima za bol. Kad
bi kiberoid izmakao kontroli njegov je vlasnik mogao pomoću
posebnog radio — signala aktivirati tu napravu. Ja sam je aktivirao
ručno." Milo pokaže prema žicama u otvoru u glavi. "Uz to sam
obnovio njegova sjećanja. Od sada bi trebao u potpunosti surađivati s
nama, ali ja ću za svaki slučaj ipak ostati na dohvat aktivatora boli."
226
 Udario je dlanom po Ezekielovoj glavi. "Slušaj me, 0008005.
Naredit ćeš svojim sljedbenicima da nam donesu odjeću. Po
mogućnosti čišću od ovih krpa koje imaju na sebi. Donijet će nam i
naše oružje, te hranu i vodu. Razumiješ li?"
"Razumijem, Milo."
"Tad učini tako."
Ezekiel je ponovio Milove upute prestrašenoj i zbunjenoj
skupini koja ih je okruživala. Nakon kratkog razgovora tri žene su
krenule po tražene stvari. Jedna od njih se vratila vrlo brzo i
rasprostrla pred kiberoidom odjeću. Milo reče Jan, "Sidi i odjeni se.
Ja ću ostati ovdje i paziti kako nam se prijatelj ponaša."
Jan se spustila s kiberoidove glave i oprezno obišla njegove
masivne noge. Još uvijek nije vjerovala metalnom stvorenju, unatoč
njegovoj trenutnoj pokornosti. Pregledala je odjeću. Bila je prljava i
smrdljiva, ali ipak bolja od one u kojoj su je zarobili. Odabrala je par
širokih hlača s manje rupa, košulju od grube, teške tkanine i par
iznošenih kožnatih čizmi. Dok se oblačila vratile su se i druge dvije
žene s njenim i Milovim oružjem, te dvije posude s vodom i paketom
hrane. Nervozno su spustile teret pred Jan i brzo se vratile medu
ostale. Pritom su s nevjericom pogledavale prema Ezekielu.
Kad se odjenula i namjestila pojas s oružjem, popela se
ponovno na Ezekiela noseći sa sobom hranu i vodu. Milo joj je
pokazao kako da spoji žice koje podražuju centar za bol, a tada je
sišao da se odjene i uzme oružje. Jan je pogledala neobične prilike na
kotačima. Užasavala ju je slika njihovih zdrobljenih udova, ali s
olakšanjem je zaključila da su u nesvijesti ili mrtvi. Nadala se da je
ovo posljednje.
Milo joj se pridružio. Ona mu reče, "Mogao si i njih spasiti.
Zašto nisi ni pokušao?"
"Te igračke?" Letimice je pogledao u njihovom smjeru. "Ne,
sve bi se dogodilo u pogrešno vrijeme. Morao sam kiberoida uloviti
na prepad."
"Mogao si to učiniti, Milo," hladno je nastavila Jan. "Ali želio
si promatrati djevojčicu dok pati i umire, zar ne?"
"Vjeruj u što želiš, meni je svejedno. Ali ne zaboravi da si ti
još uvijek živa, a ove igrače su mrtve. Ili će to uskoro biti."
227
 Da, živa sam, ali koliko još dugo? "Zašto ih zoveš
igračkama?"
"Zato što su upravo to. Točnije, to su bili njihovi djedovi i
bake. Seksualne igračke, stvorene da pružaju svojim vlasnicima
spolne užitke. Većina tih igračaka nije se mogla razmnožavati, ali
preci ovih triju su to očito uspjeli." Iznenada je lupio dlanom po vrhu
kiberoidove glave. "Hajde, 0008005, vrijeme je da krenemo. Ali prije
toga imam još jedno pitanje za tebe — je li tvoje oružje još uvijek
djelotvorno?"
"Puške nisu, nemam streljiva za njih, ali laseri su u
savršenom redu."
"Odlično," zadovoljno reče Milo. "Vidiš li onu kuću trideset
stupnjeva na lijevo? Onu najbližu nama. Pogodi je laserom."
Snop metalnih cijevi na vrhu Ezekielove glave se okrenuo.
Odjednom se između kraja jedne od cijevi i trošne kuće koju je Milo
odabrao rasprostrla zraka žarko crvene svjetlosti. Istog trenutka
čitava zgrada je planula. Ljudi su počeli užasnuto vikati. Milo je,
očito zadovoljan sam sa sobom, naložio Ezekielu da uništi i drugu
kuću. Kad se ova zapalila, iz nje se prolomiše krikovi. Uskoro su se
otvorila vrata i iz kuće je istrčalo više mladih žena s malom djecom u
rukama. Sve su izgledale izgladnjelo i lošega zdravlja. "Prestani!"
povika Jan Milu dok je kiberoid laserom palio zgradu. Milo ju je
ignorirao. Tek kad je čitava kuća gorjela naredio je Ezekielu da
nanišani laser na drugu trošnu građevinu. Ubrzo je skoro čitavo
naselje gorjelo i plamenovi su već dodirivali maskirnu mrežu nad
gradom.
"Zar je ovo bilo nužno?" povika Jan nadglasavajući
pucketanje zapaljenog drveta i krikove ljudi u bijegu.
"Kako možeš suosjećati s ovim smećem? Malo prije su te
umalo ubili kako bi udovoljili svome Bogu." Ponovno je spustio šaku
na kiberoidovu glavu. "Dobro, 0008005, krenimo sada prema gradu.
Znaš li gdje je?"
"Da," odgovorio je Ezekiel i počeo hodati.
Uskoro su izašli ispod maskirne mreže te ih je na otvorenom
dočekala jarka sunčeva svjetlost. Dok su išli prema gradu Jan se
neprestano osvrtala prema crnom stupu dima i vatri koja je izgledala
228
kao jedina živa stvar u ovom beskrajnom pustom prostranstvu.
Kiberoid se jako ljuljao dok je hodao i Jan se jedva držala za
male ručke na njegovoj glavi za koje je Milo rekao da su služile kao
pomoć inženjerima na održavanju. Rekao je i da Ezekiel sigurno ima
pristup nekom izvoru energije na kojem je redovito obnavljao svoje
energetske zalihe. Vjerojatno se on nalazi negdje u gradu.
Nakon otprilike sat vremena putovanja Jan je laknulo kad je
Milo naredio kiberoidu da stane. "Što se dogodilo?" pitala je Mila
dok je on napeto motrio drveće s njihove lijeve strane.
"Vidio sam da nešto svjetluca. Poput stakla. Sada je nestalo."
"Ja nisam ništa vidjela."
"Ne, nisi ni mogla," nemarno je odgovorio i uputio kiberoida
da krene u lijevo.
Ubrzo se drveće prorijedilo i pred njima se prostrla velika
čistina. Na sredini je ležalo urušeno bijelo kamenje rasprostrto po
velikoj površini.
"Ovo su vjerovatno ruševine neke jako velike vile," reče Milo
dok je kiberoid prilazio vanjskim zidovima. "Pitam se što je ovdje
bljesnulo?" Naredio je kiberoidu da stane, a tada se obrati Jan, "Siđi i
razgledaj ovo mjesto. Ja ću ostati ovdje kako ova fundamentalistička
konzerva ne bi dobila neku lošu ideju." Jan je zahvalno sišla s
Ezekielovih leda. "Idem prvo isprazniti mjehur," rekla je Milu i
krenula prema najbližem kamenom bloku. Kad ga je zaobilazila
zaustavio ju je prodorni krik...
Okrenula se upravo u trenutku kad je kiberoid dohvatio Mila
svojom snažnom mehaničkom rukom, bacio ga na tlo i zgazio
golemom metalnom nogom.

26
"Tako ću se proslaviti među narodima, i svi će narodi vidjeti
sud koji ću izvršiti i ruku što ću je na njih podići!"
Ezekiel je iz sveg glasa izvikivao ove riječi i bez prestanka
gazio po Milu. Jan je krenula prema njima, a tada zastane. Bilo je
očito da ne može više ništa učiniti za Mila. Tijelo mu se već
229
pretvorilo u bezličnu masu krvavog mesa. Bio je mrtav.
Milo besmrtnik — mrtav.
Ezekiel je prestao gaziti po Milovim krvavim ostacima. Oči
na dugačkim dršcima se okrenuše prema Jan. Snop cijevi na
kiberoidovoj glavi također se okretao u tom pravcu. Jan se bacila na
tlo i u posljednjem trenutku izbjegla crvenu zraku što je zasvijetlila
nad njom. Prevrnula se, podigla na noge i sklonila iza velikog
kamenog bloka.
"Ja sam Ezekiel, Božji Čekić!" vikao je Ezekiel dok su
goleme noge prilazile sve bliže Jan.
Ostavljajući kameni blok između sebe i Ezekiela Jan je
potrčala dublje u ruševine. Sklanjala se i obilazila oko razbacanih
zidova nadajući se da će je kiberoid izgubiti u labirintu, ali njegov
prodorni glas postajao je sve glasniji. "Zato, života mi moga — riječ
je Jahve Gospoda — krvi ću te predati i krv će te progoniti: od krvi
nisi prezala, krv će te progoniti!"
Jan je potrčala brže. Skrenula je iza ugla...
... i našla se u slijepom hodniku.
Urušeni zidovi i kameni blokovi tvorili su uski prolaz koji je
završavao bijelim kamenim zidom previsokim da bi se preko njega
mogla popeti. Bilo je prekasno za povratak; Ezekiel je bio preblizu.
Našla se u zamci.
Svijest koja je promatrala Jan nije bila ljudska i gledala ju je s
objektivnošću koja je zastrašivala svojom apsolutnošću. Iako je imala
organskih tvari u svojem sustavu, te su tvari bile umjetno
proizvedene u nekom davno napuštenom laboratoriju i nedostajale su
joj osobine zajedničke svim živim bićima. Entitet doslovce nije imao
emocija; svijet kojeg je promatrao kroz bezbrojne senzore prihvaćao
je bez straha, želja, znatiželje ili tumačenja. Bio je programiran da
zaštiti samoga sebe, ali nije imao onaj unutrašnji poriv za
samoodržanjem svojstven svim prirodnim organizmima koji se
probijaju kroz genetsku vatru evolucije. Bila je to samo svijest, čista i
jednostavna, i stoga u biti neživa.
Ali u tom sistemu elektronskih i organskih spojeva spavala je
druga svijest, a ta je bila ljudska. Prva svijest je nekoliko
nanosekundi razmatrala problem, a tada je odlučila o njemu
230
obavijestiti drugu svijest...
"Ashley. Probudi se."
"Što je?" (' — razdraženo - )
"Pogledaj."
Drugi um je pogledao. A tada (-reče-), "Isuse Kriste, što
čekaš kokošji mozgu?" (-uzbuđeno-) "Pusti je unutra!"
Kad je ugledala da se u zidu pred njom nekim čudom otvorio
prolaz, Jan se bez razmišljanja uvukla unutra — i gotovo istog
trenutka naišla na novi zid. Na svoje veliko razočarenje našla se u
maloj, uskoj prostoriji u kojoj su jedina vrata bila ona kroz koja je
upravo prošla. Okrenula se i ugledala Ezekiela kako se približava
kratkim prolazom. "I Jahve Gospod mu reče, Prođi gradom
Jeruzalemom i znakom 'tau' obilježi čela sviju koji tuguju i plaču
zbog gnusoba što se u njemu čine!" Jan je panično pokušavala
pronaći način da zatvori vrata, ali nije uspjela ništa otkriti.
Ezekiel se zaustavio pred vratima i sagnuo. "A drugima reče
na moje uši, Pođite za njim gradom i ubijajte bez milosrđa. Oči vaše
nek se ne sažale, i nemajte smilovanja." Gurnuo je mehaničku ruku
kroz otvor u zidu. Jan se privila uz zid. "Ne!" vikala je. "Ostavi me
na miru!"
Vrata su se naglo zatvorila i u sobici se začuo zveket kad je
otrgnuti kraj Ezekielove metalne ruke pao na pod. Tada se pod počeo
naglo spuštati pod Janinim nogama i ona shvati da se čitava
prostorija kreće slično dizalima na Lordu Panglothu. Činilo joj se da
se soba beskrajno dugo spuštala prije nego je usporila i napokon se
zaustavila. Zadržala je dah kad su se vrata ponovno otvorila i
propustila k njoj jarko svjetlo. Kad su joj se oči privikle na svjetlost
vidjela je da se pred njom prostire golema prostorija bogato
namještena kao kraljevske odaje na Panglothu.
"Oprosti, svjetlo ti je vjerojatno prejako. Zasjenit ću ga.
Prošlo je strašno mnogo vremena otkako smo ga zadnji put koristili."
Prijateljski djevojački glas ju je ohrabrio. Zakoračila je u sobu, ali u
njoj nije bilo nikoga. Svjetla su se prigušila i na sredini sobe se
iznenada pojavio neki lik. Jan se čudila zašto ga prije nije vidjela.
Dok se djevojka približavala Jan je iznenađeno ustuknula; na
trenutak je pomislila da pred njom stoji Ceri. Ali iako je sličnost bila
231
upravo nevjerojatna, to ipak nije bila Ceri. Djevojčine su oči bile
smeđe umjesto plavih, a i kosa joj je bila znatno svjetlija.
Zaustavila se nekoliko koraka od Jan i toplo joj se
nasmiješila. Nosila je neobičnu odjeću: vrlo uske plave hlače visjele
su joj nisko na kukovima, a iznad njih je imala usku žutu košulju čije
je krajeve svezala u čvor ostavivši struk otkriven. Noge su joj bile
bose. "Bok, ja sam Ashley. Kako se ti zoveš?" veselo reče djevojka.
Jan joj reče svoje ime, te upita može li sjesti. Tijelo joj je
drhtalo. Protekli događaji budili su u njoj reakciju.
"Naravno!" uzviknu Ashley. "Sjedni gdje god hoćeš."
Jan se srušila u tapeciranu stolicu i obgrlila tijelo rukama.
Krajičkom uma primijetila je da je Ashley ostala stajati. "Zašto te
onaj kiberoid želi ubiti?" upita Ashley.
Jan umorno zatrese glavom. "Ne znam. Mislim da je poludio.
To je Milo rekao dok smo išli ovamo... da je kroz sve ove godine
poludio... Milo je rekao da je jako, jako star... Milo je..." Nije
jednostavno mogla prihvatiti da je Milo mrtav. Bilo je to nemoguće.
"Milo je bio onaj čovjek što ga je kiberoid ubio prije nego te
je počeo progoniti?" blago je upita Ashley.
"Da. Vidjela si što se dogodilo?" iznenadila se Jan.
"Ne, vidjela sam samo snimku. Je li ti to bio suprug?"
"Ne... nije mi bio suprug," odgovori Jan uz tužan osmijeh.
Pitala se što je Ashley mislila pod 'snimkom'.
"Je li ti bio ljubavnik? Ili dečko?"
Jan uzdahnu. "Ne. Nije mi bio čak ni prijatelj, barem ne
pravi. Bio je jednostavno... Milo. Ne mogu vjerovati da je mrtav. Ne
znam što ću bez njega." Na vlastito iznenađenje počela je plakati. Ali
znala je da ne plače zbog Mila; plakala je zbog sebe. "Bez njega neću
izaći iz ove pustoši."
"Možeš ostati ovdje," predloži joj Ashley. "Koliko god želiš.
Prošlo je mnogo vremena otkako sam zadnji put imala društvo."
"Zar si ovdje sama?"
"Jesam. Tu je samo Carl, ali on se ne računa. On čak nije ni
čovjek, nego kompjuterski program, ali zovem ga Carl da bi bio bar
malo čovječniji. Nije baš da djeluje..." Glasno je uzdahnula, a tada
joj se lice ponovno razvedri. "Molim te, reci da ćeš ostati. Bila bih
232
jako sretna!"
Jan obrisa oči i osvrnu se po velikoj prostoriji niskoga stropa.
Tada se ponovno okrene prema Ashley. Činilo joj se da s njom nešto
nije u redu, ali nije mogla odrediti što. "Kakvo je ovo mjesto?" upita.
"Sklonište," odgovori djevojka. "Prvotno je služilo kao
atomsko sklonište, ali kasnije su ga moji roditelji pretvorili u
sklonište od Genetskih Ratova." Lice joj se uozbiljilo. "Nije im
pomoglo. Jedan od posljednjih proizvedenih virusa uspio je proći
kroz filtere i druge zaštitne barijere. Umrli su u onoj tamo sobi..."
Ashley se okrenula i pokazala prema jednima od nekoliko zatvorenih
vrata.
"Ali ti si preživjela," zbunjeno reče Jan. Osjećaj da nešto nije
u redu postajao je sve jači.
"Oh, da, preživjela sam. Vjerojatno uvijek i hoću," činilo se
da je ta činjenica nimalo ne veseli.
Jan se uznemirila. "Ti si besmrtna!" povika. "Besmrtna si kao
i Milo!"
"Tvoj je prijatelj bio besmrtnik?" iznenadila se. "Mislila sam
da su ih sve ubili još prije nekoliko stoljeća. U svakom slučaju, sad
više nije besmrtan, zar ne?"
Jan začuđeno nastavi, "Ali moraš biti besmrtna. Rekla si da
su ti roditelji umrli za vrijeme Genetskih Ratova, a ne izgledaš
nimalo starija od mene."
"Koliko ti je godina?" upita Ashley znatiželjno.
Uz nadu da djevojka neće promijeniti temu Jan odgovori,
"Osamnaest... ne, sigurno mi je već devetnaest." Sjetila se da joj je
prije dva ili tri mjeseca prošao rođendan, ali ona je već odavno
izgubila pojam o vremenu.
"Onda sam mlada od tebe. Meni je samo sedamnaest godina.
I uvijek ću imati sedamnaest godina. Slatkih sedamnaest." Ponovno
je čeznutljivo uzdahnula.
Jan se počela pitati je li Ashley luda. Možda je i ona lutala
opustošenim poljima, te je slučajno ušla u ovo čudno podzemno
mjesto gdje izmišlja priče o svojoj prošlosti. Tražeći najbolji način da
provjeri je li Ashley zaista luda, Jan upita, "Gdje nabavljaš hranu i
vodu? Hoće li ih biti dovoljno za obje ako ostanem s tobom?"
233
 "Oh," reče Ashley i položi prst na usne. "Nisam razmišljala o
tome. Samo trenutak, pitat ću Carla." Na tren se uozbiljila, a tada se
ponovno nasmiješi. "Carl kaže da može ponovno uključiti
sintetizator hrane. Osnovni organski sastojci su smrznuti i za njihovo
će otapanje trebati nešto vremena, ali vode možeš odmah dobiti. Pod
kućom teče podzemni potok." Pokazala je prema podu.
Jan je zurila u nju. Ona jest luda. "Hmm... taj 'Carl' je
razgovarao s tobom i to ti rekao?" pitala je s oklijevanjem.
Ashley kimnu glavom. "Izravno smo povezani."
"Razumijem," reče Jan, kao da je time sve objašnjeno. "Dakle
ovdje ima hrane i vode." Tek je sada postala svjesna strašne žeđi, pa
se nadala da voda nije još jedna od Ashleynih fantazija. Ali djevojka
je izgledala fizički zdrava, što znači da je negdje morala postojati
voda. Pa ipak, Ashley nije spominjala da i ona nešto jede ili pije.
"Zar ti i Carl ne trebate hranu i vodu?" upita šaljivo.
"Rekla sam ti; Carl je kompjuterski program. Programi ne
jedu niti piju." Uznemireno se meškoljila.
"A što je s tobom?"
Ashley se ugrizla za usnicu i spustila pogled. Nije odgovorila.
"No?" nije odustajala Jan.
"Pretpostavljam da ti moram reći," tužno reče Ashley.
"Ionako bi prije ili kasnije doznala."
"Što bih saznala?"
"Ovo." Ashley je prišla naslonjaču gdje je sjedila Jan i pružila
joj desnu ruku. Jan je zbunjeno pružila ruku da je primi...
... ali ruka joj je prošla kroz njeno tijelo kao da ono ne postoji.
"Kužiš?" reče Ashley uz uzdah.
Jan se sklupčala na naslonjaču i prestrašeno je zurila u
Ashley. "Ti si duh!" povika.
"Pa, neka vrsta."
Jan se panično osvrnula. Raskošna soba se odjednom
pretvorila u zastrašujuće mjesto. Bila je zarobljena u njoj nekoliko
desetaka metara ispod površine Zemlje s tim stvorom. "Moram otići!
Molim te, pusti me da odem!" molila je.
"Sranje, znala sam da će se to dogoditi," reče Ashley
povlačeći se unazad. "Čuj, nisam ja onakav duh kakav ti očito misliš
234
da jesam."
"Nisi mrtva?" molećivo upita Jan.
"Ma, mrtva sam," ogorčeno prizna Ashley. "Točnije, moj
original je mrtav. Ja sam samo zapis."
"Što?"
"Zapis. Kopija. Nekoć davno, prije više stoljeća, živjela je
prava, živa Ashley Vee. Kopija njene svijesti pohranjena je u
kompjuteru, a ja sam ta kopija."
"Ali ja te vidim," reče Jan.
"Vidiš holografsku projekciju kojom upravlja kompjuter.
Znaš što je hologram, zar ne?"
Jan se sjetila 'zabava' koje su gledali Aristosi. Milo ih je zvao
holografskim projekcijama, a također su bile nevjerojatno realistične.
Malo se opustila. "Znači da ipak nisi duh...?"
"Ne, nisam pravi. Samo elektronski. Molim te, nemoj ići.
Nemaš se čega bojati. Molim te, reci da ćeš ostati."
Jan je bila u nedoumici. Spoznaja da Ashley nije nadnaravno
biće ju je umirila, ali djevojka ju je još uvijek uznemiravala.
Holografski ljudi u 'zabavama' su također izgledali stvarno, ali oni
nisu razgovarali s gledaocima. "Tko ti je... to... učinio? I zašto?"
oklijevajući upita Jan.
"Moji roditelji," odgovori Ashley. "Imala sam opasan hobi.
Letjela sam u jedrilici. Znaš li što je jedrilica?"
Jan skrušeno reče, "I predobro." Prepričala joj je svoj bijeg s
Lorda Panglotha na japanskoj jedrilici.
"Ne, ne mislim na to. To je zmaj. Moja je jedrilica izgledala
kao avion, s pilotskom kabinom i svime. Zvala se Pegaz i imala je
raspon krila veći od trideset metara. Mogla sam se uzdići stotine
metara iznad Zemlje. Bilo je prekrasno. Ali roditelji su imali pravo.
Srušila sam se. I umrla."
"Sjećaš se svoje smrti?' prestravljeno upita Jan.
"Oh, ne. Posljednji zapis moje svijesti snimljen je dva tjedna
prije nego sam poginula, tako da se ne sjećam posljednja dva tjedna
'mog' života i nesreće. U svakom slučaju, moji su se roditelji bojali
da ću poginuti, pa su me željeli na neki način sačuvati. Prvo su
namjeravali usaditi zapis moje svijesti i sjećanja u moga klona, ali
235
iako su bili bogati nisu uspjeli urediti da me kloniraju. U vrijeme kad
sam živjela kloniranje je bilo stogo zabranjeno. Zato su se odlučili za
najbolje što su mogli. Hologram. Mene."
Jan je u tišini proučavala Ashley. Iluzija je bila savršena. Bilo
je teško povjerovati da ona nije od krvi i mesa. Tada reče, "Kako je
to? Kako je to biti ovo što jesi?"
Ashley se namrštila. "Pa, teško je to opisati riječima. Ali
sigurno nije isto kao kad si živa... kad si prava."
"Ali ti razmišljaš i osjećaš, zar ne?"
"Da, razmišljam. Barem mislim da razmišljam. Teško je to
pouzdano reći. Isto je i s osjećajima. Mislim da imam osjećaje, ali oni
više nisu isti kakvi su bili dok sam bila živa. Razumiješ li me?"
"Ne," priznala je Jan.
Ashley uzdahne. "Teško je to objasniti... kao da su moji
osjećaji imitacija osjećaja. Kao da su nestvarni. Da," kimnula je,
"osjećam se nestvarno. Ali tome se ne treba čuditi... Na kraju
krajeva, ja sam ipak samo elektronska sjena mog bivšega ja."
Nasmijala se i dodala. "Ali znam da blijedim. Moji ljudski dijelovi
nestaju. Bojim se da ću završiti kao Carl. A on je dosadan."
Jan je pokušavala zamisliti kako se Ashley osjeća, ali to je
prelazilo njene sposobnosti. "Koliko dugo si, hmm, ovakva?"
"Samo malo, pitat ću Carla." Bez stanke je nastavila, "Četiri
stotine tridesetdevet godina."
"Tako dugo? Užasno! Što radiš ovdje dolje? Sigurno ti je
strašno dosadno."
"Dosadno mi je kad sam budna. Ali većinu vremena spavam.
Nije to baš pravo spavanje — ne sanjam — jednostavno sam
isključena. Dok sam budna mogu jako ubrzati vrijeme, a to pomaže.
Da bih razgovarala s tobom morala sam jako usporiti svoj misaoni
proces. Vrijeme mi nije ovako sporo prolazilo još od vremena kad
sam imala posljednjeg posjetioca."
"Kad je to bilo?" upita Jan.
"Oh, prije nekih osamdeset godina. Zvao se Vic. Bio je to
prilično zgodan dečko. Sklonio se u ruševine da bi pobjegao od
pljačkaša koji su ga gonili. Ostao je ovdje deset godina, a tada se
razbolio i umro. Nije mu se sviđalo ovdje, a to je bila šteta. Ono je
236
on." Ashley se okrenula i pokazala rukom prema jednom zidu.
Istovremeno se svjetlo pojačalo i Jan u kutku sobe ugleda hrpu
kostiju.
Jan je bila zgranuta. "Ostavila si ga da ovdje leži?"
"Što sam drugo mogla. Nedostaje mi materije, to znaš i
sama," reče Ashley uz smijeh. "Nekoć sam imala par servo —
mehanizama koji su čistili sklonište, ali pokvarili su se prije mnogo
godina."
Jan se uznemirila. "Rekla si da je Vic želio otići. Zašto nije?"
"Oh, Carl ga nije pustio. Znaš, Carl je moj zaštitnik. Ne želi
da se dozna za moje sklonište, pa nikada ne pušta goste da odu."
"Znači li to da ni ja ne mogu otići?" upita Jan.
Ashley značajno kimnu glavom. "Bojim se da je tako. To te
neće smetati, zar ne?"

27
"Znaš li što mi najviše nedostaje?" upita Ashley.
"Što?"
"Letenje. Letenje u mojoj jedrilici bilo je savršeno.
Obožavala sam biti na nebu."
"Sve bi bilo bolje nego robijati ovdje," reče Jan. U skloništu
je provela tek dvanaest dana, a već ju je to mjesto bacalo u očaj. U
početku je cijenila sigurnost koju joj je ono pružalo, te vodu i hranu
— makar i onako bljutavu — ali uskoro je postala nemirna.
Činjenica da ne može napustiti sklonište pojačavala je odbojnost
prema tome mjestu. Da je mogla sama birati, možda bi provela ovdje
mjesec ili dva i bila bi prilično zadovoljna. No u ovim je okolnostima
očajnički željela izaći na površinu, iako nije znala što bi učinila kad
bi se vratila na opustošena polja. Uzdahnula je.
Ashley ju je zabrinuto pogledala. "Žao mi je da ti se ovdje ne
sviđa." Danas je na sebi imala kratke bijele hlače, bijelu majicu,
bijele tenisice i čarape. Tu je opravu zvala 'teniskom odjećom'.
Prije nekoliko dana Jan ju je upitala zašto se svaki dan
pojavljuje u drugoj odjeći. Ashley je slegnula ramenima i odgovorila,
237
"To je mojim roditeljima davalo osjećaj realnosti. Holografski su me
snimali u mnogo raznolike odjeće, te je ona sada zajedno sa mnom
spremljena u kompjuteru. Osim toga, još uvijek mi je važno da
izgledam privlačno. Mama je uvijek govorila da sam uobraženi mali
ekshibicionist, ali mora se priznati da sam bila zgodna, zar ne?"
Okrenula se da se pokaže. Jan je sumorno odgovorila, "Da, bila si.
Vrlo." Činjenica da je Ashleyno prekrasno tijelo netjelesno poput
sjene počela ju je smetati iz više razloga. A njena nevjerojatna
sličnost sa Ceri još je više poticala Janinu nelagodu. Još jedan razlog
da pobjegne iz skloništa i vrati se na površinu...
"Ne sviđa mi se što sam zatočena. Kad bih barem mogla
svakodnevno izaći na nekoliko minuta na svježi zrak, sigurno bih
lakše podnosila život ovdje."
"Jan, što se mene tiče možeš dolaziti i odlaziti kako želiš, ali
znaš i sama da je tu Carl glavni, a on ti ne vjeruje."
"Znam." Jan je pokušala nekoliko puta razgovarati izravno s
Carlom. Bilo je to neugodno iskustvo razgovarati s glasom lišenim
tijela koji je zvučao ljudski, ali su mu odgovori bili strašno neljudski.
"Osim toga, bolje je da se ne izlažeš opasnostima koje gore
vrebaju. Onaj ludi kiberoid te vjerojatno još uvijek traži."
"Rekla si da ga Carl nije vidio već više od tjedan dana."
"Nije ga vidio oko vile, ali Carlovi senzori ne sežu daleko.
Možda te kiberoid čeka u obližnjem šumarku."
"Da, možda," zabrinuto je odgovorila Jan. Još uvijek je noću
sanjala Ezekiela. Trčala je kroz beskrajni kameni labirint, a kiberoid
ju je pratio vičući svoje besmislene riječi o smrti i osveti dok su iza
njega ostajali krvavi tragovi. Krv je bila Milova...
"Što je s Nebeskim Gospodarima? Jesu li na vidiku?"
"Pitat ću Carla," rekla je Ashley. "Da. Prije nekoliko sati
jedan je preletio točno iznad vile."
"Prokletstvo." Carl je svakodnevno bilježio prolaske Lorda
Panglotha ili Mirisnog Lahora. General nije odustajao. Jan se stresla
od pomisli što bi joj učinio kad bi mu ponovno dospjela u ruke.
"Vidiš?" rekla je Ashley kao da joj čita misli. "Za tebe je
mnogo bolje da ostaneš sa mnom. Dođi, ne budi tako mrzovoljna i
pričaj mi još nešto o svojim pustolovinama."
238
 Ashley je pokazivala nezasitno zanimanje za Janin život i Jan
joj je morala satima pričati o Minervi i događajima koji su slijedili
nakon bombardiranja i njenog zarobljavanja. "Pustolovinama? To
nisu bile pustolovine. To je bio pravi košmar." Koji se nastavlja,
dodala je u sebi.
"Meni to zvuči kao pustolovina," rekla je Ashley. "Hajde,
pričaj mi ponovno o Princu Casparu. Zvuči tako sanjarski."
Jan je uzdahnula. "Što ti još mogu reći o njemu?"
"Pričaj mi kakav je bio u krevetu."
Jan se iznenadila. "Zašto te to zanima?"
"A što misliš?" vragolasto upita Ashley.
"Ne želim biti nepristojna," polako reče Jan, "ali ne
razumijem kako te može zanimati seks kad nemaš, hmm, tijela."
"Ali rekla sam ti da još uvijek imam osjećaje. To su više
sjećanja na osjećaje nego pravi osjećaji, ali ipak..."
"Osjećaje..." namrštila se Jan. "Razumijem da imaš osjećaje,
ali seks je apetit."
"Oh da, imam ja i apetite. Oni su isto što i osjećaji, zar ne?"
"Pretpostavljam da jesu," složila se Jan.
"Moji su apetiti spremljeni zajedno sa svim mojim drugim
osobinama," nastavila je Ashley. "Nisu o tome razmišljali kad su me
stvarali. To ne bi smetalo da su me prebacili u klonirano tijelo, ali u
ovom stanju, naravno, ne mogu zadovoljavati svoje apetite. U
početku je bilo grozno; stalno sam bila gladna. Tada su tehničari
napravili neke prepravke i ublažili su mi apetit za hranu.
Znanstvenici su rekli da ne mogu ukloniti sve moje apetite, a da
ozbiljno ne promjene moju osobnost."
Jan je pokušavala zamisliti kako se osjeća svijest lišena tijela.
Zamišljala je kako je to gladovati više od 400 godina i istovremeno
znati da nikada više nećeš jesti. "Jadnice," rekla je.
"Oh, navikla sam ja na to," veselo je rekla Ashley. "Osim
toga, apetiti mi, kao i 'osjećaji', pomalo slabe i jednog dana će
jednostavno nestati."
"Ali još uvijek imaš... spolni nagon?"
"Da. Tako nekako. Bilo je teško dok je Vic bio ovdje. Rekla
sam ti da je bio jako zgodan, zar ne?" Zamišljeno je pogledala prema
239
kostima uz zid. "I njemu je to smetalo. Znao je potpuno izluditi zbog
toga što me ne može dotaknuti."
Jan je u potpunosti suosjećala s mrtvim Vicom. "Jesi li ikada
imala ljubavnika? Dok si bila živa, naravno."
"Kako da ne. Imala sam dvojicu. Jedan od njih bio je moj
učitelj letenja. Već je prošao tridesetu godinu, ali bio je divan.
Jednom smo to učinili u njegovoj jedrilici, pet tisuća metara nad
Zemljom. Predivno!" Zatresla je glavom prisjećajući se događaja.
"Hajde, pričaj mi kako je bilo s princom Casparom. Želim sve čuti!"
Prošla su još tri beskonačna dana. Jan se osjećala sve više
sputana u dubokom skloništu koje se sastojalo od pet odvojenih
prostorija. Uz veliku dnevnu sobu nalazile su se dvije spavaće sobe
— u jednoj od njih bile su kosti Ashleyinih roditelja - te kuhinja i
kupaonica. Osim tih pristupačnih dijelova, sklonište je sadržalo i
nekoliko skrivenih prostorija s različitim strojevima, medu kojima je
bio i projektor koji je stvarao Ashleyenu holografsku sliku. Carl je
objasnio Jan da energija za sve te strojeve potječe od topline iz
dubokih slojeva Zemlje.
Nastojeći nagovoriti Carla da je pusti Jan je sve više vremena
provodila u razgovorima s 'njim', iako se Ashley to nije nimalo
sviđalo. On je uporno odbijao razgovarati o razlozima zašto je drži
zatočenu, ali bio joj je voljan dati sve druge informacije koje su je
zanimale. Da bi ublažila dosadu pitala ga je o starom svijetu prije
Genetskih Ratova, pitajući se hoće li se Milove priče potvrditi kao
istina ili kao laž. Umjesto odgovora, Carl je prigušio svjetla i u zraku
se pojavila slika. Najavio je da će prikazati niz emisija vijesti iz toga
vremena, na što je Ashley nezadovoljno uzdahnula. "Oh Bože, kao
da sam se vratila u školu..."
Čitava dva dana Jan je kao opčinjena gledala slike i slušala
različite glasove iz prošlosti. U početku je malo toga razumijela —
mnoge su joj riječi bile potpuno nepoznate ali malo po malo uspjela
je sve to povezati u smislenu cjelinu. Događaji su se uklapali u
Milove priče i u ono malo što je doznala od Ceri.
Davno prije Genetskih Ratova svijet se suočio sa dvije
ozbiljne prijetnje; prva je bilo nuklearno oružje, koje je u početku
bilo pod kontrolom dviju velesila, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih
240
Američkih Država. Krajem dvadesetoj stoljeća nuklearno oružje se
proširilo u mnoge druge zemlje na što su se dvije velesile jako
uznemirile. Tada je na Srednjem Istoku započeo rat 'Mali
Armagedon' u kojem je prvi puta poslije drugoga svjetskoga rata
upotrebljeno nuklearno oružje. To je početkom dvadesetprvog
stoljeća dovelo do stvaranja Sovjetsko —Američke Unije.
Unija je prvo uvela zabranu posjedovanja nuklearnog oružja.
Tome su se ultimatumu usprotivile mnoge zemlje, to jednako one
koje su posjedovale vlastite arsenale nuklearnog oružje, primjerice
Francuska, kao i Federacija Islamskih Zemalja koja je pobijedila u
'Malom Armagedonu'.
Unija je nemilosrdno odgovorila na njihovo protivljenje.
Prema komentatorovom izvješću, uz pomoć 'orbitnog radarskog
oružja' je vlastitim nuklearnim oružjem 'kirurškom preciznošću
uklonila problematična područja'. Kad se prašina slegla Federacija
Islamskih Zemalja se ponovno raspala na nekoliko pojedinačnih
zemalja, a od Francuske je ostala tek mala poljoprivredna zajednica.
Druge zemlje su poučene njihovim iskustvom predale Uniji svoje
oružje Kad se uvjerila da nigdje u svijetu više ne postoji takve oružje
niti sredstva za njegovu proizvodnju Unija je uništile vlastiti
nuklearni arsenal i preostale nuklearne reaktore Time je završilo
nuklearno doba.
Druga velika prijetnja čovječanstvu pojavila se osamdesetih
godina dvadesetog stoljeća, iako je vjerovatno postojala i ranije ali je
prošla neopaženo. Bila je to bolest uzrokovana 'lentivirusom',
odnosno virusom koji je inače napadao životinje. Vjerovalo se da je
virus preskočio 'vrsnu barijeru' i proširio se s afričkih majmuna na
ljude.
Virus se brzo širio tako da je krajem dvadesetog stoljeća
svaki deseti stanovnik Zemlje bio zaražen. Doslovce je desetkovao
ljudsku populaciju. Kao lentivirus posjedovao je genetske
karakteristike zbog kojih se je protiv njega bilo teško boriti.
Genženjeri — koji su se u tim starim izvještajima zvali 'mikrobiolozi'
— su godinama bezuspješne pokušavali proizvesti cjepivo.
Istovremeno su na uništavanju virusa radile mnoge grupe
genženjera. Jedan od pokušaja bio je da se proizvede vlastiti virus —
241
umjetni virus 'ubojica' s nešto izmijenjenim genetskim materijalom
pravoga virusa. Virus je genetski nametnik — on ulazi u stanicu i
otima staničnu DNA kako bi se umnožio. Očekivalo se da će virus
ubojica potražiti i uništiti uzročnika bolesti u zaraženom sustavu, te
istovremeno prodrijeti u zahvaćene stanice i umetnuti modificiranu
DNA u staničnu jezgru gdje bi ona neutralizirala virusnu DNA i tako
spriječila dalje razmnožavanje virusa. Da bi se ta teorija pretvorila u
djelotvornu stvarnost trebalo je poduzeti velike korake u kartiranju i
manipulaciji ljudske DNA. Težinu tog zadatka najbolje opisuje
činjenica da je lanac DNA svakog ljudskog bića toliko dugačak da bi
se njime mogla 8.000 puta premostiti udaljenost između Zemlje i
Mjeseca.
Međutim, zadatak je ipak uspješno obavljen. Sintetski virus je
istovremeno djelovao kao lijek i kao savršeno cjepivo, pa je bolest
brzo iskorijenjena.
Ali veliki napredak postignut u ljudskom genetskom
inženjerstvu prilikom stvaranja sintetskog virusa imao je za ljuski rod
mnogo veće posljedice: na isti način kako su se virusom liječile
zaražene stanice mogla se sada na najrazličitije načine modificirati
DNA. Mogla se promijeniti tako da se usavrši imunološki sustav,
uklone bolesti poput raka, produži životni vijek... a sve je to na kraju
sjedinjeno u Primarnom Standardu.
Genetsko inženjerstvo je postiglo napredak i u drugim
područjima — stvorene su nove sorte žitarica koje su bile otporne na
bolesti i mogle su se uzgajati na neplodnom tlu; silikonske čipove su
zamijenili 'bio — čipovi', što je pridonijelo razvoju kompjutera;
proizvedeni su novi oblici bakterija sposobnih za izvođenje
najrazličitijih industrijskih procesa, od proizvodnje jeftinog goriva do
izrade imitacije drvene kaše od koje se proizvodio papir; postojale su
i biološke energetske stanice koje su pomoću sintetskog klorofila
pretvarale sunčevu energiju u elektičnu...
Popis čuda bio je beskrajan. Činilo se da će se sve
tradicionalne ljudske pokore pomalo iskorijeniti. Genženjeri su svijet
doveli na prag pravoga zlatnoga doba.
Ali ono nikada nije započelo.
Prema glasu iz prošlosti koji je pratio slike na lebdećem
242
ekranu, stvaranje novog genetski promijenjenog čovjeka po
pravilniku o Primarnom Standardu dovelo je neposredno do
Genetskih Ratova. Do tada su Ujedinjeni Narodi posjedovali stvarnu
moć jer je iza njih stajala Sovjetsko —Američka Unija. Bili su
dovoljno utjecajni da nametnu svoja pravila u područjima
mikrobioloških istraživanja i genetske manipulacije koja su bila
zabranjena ali, kao što je i Milo rekao, stvaranjem Primarnog
Standarda veće su se države raspale na nezavisne državice.
Raspadanjem Amerike i Sovjetskog Saveza na manje države
raspala se i Unija, a time je pak zauvijek oslabljena moć Ujedinjenih
Naroda.
U zbrci koja je uslijedila vlast su preuzele multinacionalne
tvrtke koje su se većinom obogatile na genetskom inženjerstvu.
Ujedinjeni Narodi su se pretvorili u pravosudnu agenciju, te su time
ukinuta sva ograničenja na polju genetskog inženjerstva. Tvrtke su
mogle raditi što god su htjele.
Čak i prije toga kolale su glasine da bogataši i moćnici
eksperimentiraju na zabranjenim poljima. Prepričavale su se priče o
nevjerojatnim tvorevinama skrivenim iza zaključanih vrata; o
milijarderima koji su opremali svoje otoke i posjede najrazličitijim
egzotičnim stvorenjima — seksualne fantazije postale su stvarnost; a
čule su se i priče da glavešine država i tvrtka sastavljaju tajne vojske
od strašnih stvorenja koja su ništa drugo do živo oružje.
Sve su se te glasine potvrdile.
Nakon propasti Ujedinjenih Naroda i Unije tvrtke su počele
međusobno ratovati. Nezavisne države su uvučene u sukobe, jer su
morale odabrati kojoj će tvrtki iskazati povjerenje. Tako su započeli
Genetski Ratovi.
Nakon deset godina ratovanja s genetski proizvedenim
vojskama, Ratovi su ušli u novu, smrtonosniju fazu kad je jedna od
tvrtki započela rat mikroorganizmima — onim za što su se sve tvrtke
u početku zaklinjale da neće upotrijebiti. Bio je to početak kraja.
Prvi ciljevi bila su polja — usjevi žitarica i tome slično.
Slijedile su gljive koje su izjedale vitalne dijelove elektronskih
sistema, kao i gotovo sve drago. Na kraju se dogodilo i ono
neizbježno — oslobođeni su novonastali virusi koji su za ljude bili
243
smrtonosni.
Milijuni i milijuni su umrli. Čitavi gradovi opustjeli su preko
noći. Civilizacija se našla pred slomom.
Carl je obavijestio Jan da je to posljednja vijest koja je
snimljena na kaseti.
Jan se duboko dojmilo ono što je u posljednja dva dana
vidjela i čula, a najviše od svega potresao ju je izvještaj iz Minerve
neposredno nakon što je utvrđena kao nezavisna država.
Zaplakala je kad je vidjela kako je Minerva nekoć izgledala, a
kakav je jadan ostatak tog velikog društva bila njena Minerva.
S nevjericom je, također, shvatila da su prvi Minervani zaista
upotrebljavali Staru Znanost. Milo je ipak imao pravo kad je tvrdio
da se samo stvaranje društva, u kojem su žene prevladale prirodne
razlike među spolovima, temeljilo upravo na radu genženjera.
Ali iako se to protivilo svemu što su je podučavali njeni
religiozni učitelji, shvatila je da se sada može suočiti s tim znanjem.
Najvažniji od svega bio je minervanski ideal, i ona je osjećala golemi
teret odgovornosti koji je preuzela kad je igrom sudbine, ili voljom
Velike Majke, postala posljednji živi nosilac tog ideala. Morala ga je
održati na životu i učiniti sve da on ponovno procvate...
Male su nade za to, ogorčeno je pomislila.
Prošla su još dva dana i Jan je zbog načina na koji je Carl
izbjegavao razgovor o njenom oslobađanju počela sumnjati da on
nije taj koji je drži zatočenu, već Ashley.
Ta je ideja imala smisla. Ashley je u svim dragim područjima
imala apsolutnu vlast nad Carlom. Odlučila je zadržati Jan uz sebe,
ali je za to optužila Carla kako ne bi navukla Janin bijes.
Pretpostavljajući da je to tako Jan je shvatila da se od sad mora
poduzeti sve kako bi uvjerila Ashley da je mora osloboditi.
Ali kako?
Rano ujutro šesnaestog dana zatočeništva Jan je u kupaonici
podrezivala kosu. Već je odavno zaključila da joj dugačka kosa
kakvu su nosili Aristosi previše smeta, te bi je stoga trebala skratiti.
Gledala je svoj odraz u zrcalu kad joj na um padne moguće rješenje
njenih problema. Protrnula je kad joj je u glavi poput proljetne
mladice odjednom propupao plan. Mladica je rasla... pustila je
244
korijenje, raširila lišće i zametnula cvijet koji je napokon rastvorio
latice. Imala je rješenje.

28
Skrivajući uzbuđenje Jan uđe u dnevnu sobu i mirno pozove,
"Ashley, jesi li ovdje?"
"Naravno," začuo se glas i Ashley se stvorila pred Jan. Danas
je nosila dugačku crnu haljinu koja joj je ostavljala prsa otkrivenima.
Izgledala je vrlo lijepo. "0 čemu želiš razgovarati?" pitala je.
"O letenju."
Ashleyno lice se ozarilo. "Moja omiljena tema!"
"Znaš li da bi ti mogla ponovno letjeti?"
Ashley je zurila u nju. "Što to govoriš? Nikad više neću
letjeti. Zarobljena sam u ovom skloništu kao i ti. Ne, više sam
zarobljena nego ti. Ja sam u kompjuteru. Ti to znaš."
"Da. Mnogo sam naučila o kompjuterima. Prvo od Mila, a
sada i od Carla. Pričala sam ti o Milovom planu, zar ne? Naumio je
ući u Nebeski Toranj i pomoću tamošnjeg kompjutera pozvati
Nebeskog Anđela iz svemira."
"Da, da," nestrpljivo reče Ashley. "Ali kakve to veze ima sa
mnom?"
"Ti i Carl se možete odvojiti od kompjutera, zar ne? Mislim
na vaše bitne dijelove. Programe."
"Naravno. Na istom smo softveru. Zašto?"
"Mogu li se vaši programi prenijeti u neki drugi kompjuter?
Na primjer onaj u gradu?" upita Jan.
"Vrlo vjerojatno," reče Ashley. Nakon kratke stanke doda,
"Upravo sam pitala Carla i on kaže da je to moguće. Svi
kompjuterski sistemi s bio —čipovima su kompatibilni."
"Kad bih uzela vaš 'software', odnijela ga u grad i umetnula u
kompjuter u Nebeskom Tornju, ti i Carl biste ponovno oživjeli, zar
ne? U onom komjuteru?"
"Da," reče Ashley dvoumeći se. "Uz uvijet da onaj kompjuter
još uvijek radi..."
245
 "Radi. Milo je stupio s njim u vezu iz Panglothove kontrolne
sobe."
"Pa?" reče Ashley slegnuvši ramenima. "Kakve bih ja koristi
imala od toga da me preseliš u drugi kompjuter? Tamo čak ne bih
imala svoju holografsku sliku."
"Nisam još završila. Kad biste ušli u taj kompjuter, ti i Carl
biste mogli njime upravljati, zar ne? Mogli biste preuzeti njegove
funkcije?"
"Da," odgovori Ashley uz nestrpljivi uzdah. "Ali samo ako
najprije odstraniš njegov originalni softver."
"Dobro. Tada biste ti i Carl mogli učiniti ono što je Milo
namjeravao. Možete li pomoću kompjutera u Nebeskom Tornju
poslati signal u svemir koji će nam poslati Nebeskog Anđela?"
"Pretpostavljam da bi Carl mogao," namršteno odgovori
Ashley. "Ali ja još uvijek ne vidim smisao svega toga."
"Kad dobijem Nebeskog Anđela mogla bih izvaditi tvoj
softver iz kompjutera u Tornju i umetnuti ga u onoga u Nebeskom
Anđelu. Što bi se tada dogodilo?" Ashley je neko vrijeme šutjela. Jan
je pretpostavljala da razgovara s Carlom. Tada joj se oči raširiše od
uzbuđenja, te ona reče, "Povezala bih se sa svakim Anđelovim
senzorom. Mogla bih upravljati svakim njegovim pokretom. Bila bih
Nebeski Anđeo!"
"To sam i mislila," zadovoljno reče Jan.
"Što čekamo?" povika Ashley. "Krenimo odmah. Pokazat ću
ti kako se uzima softver."
"Smiri se," upozori je Jan. "Znaš i sama da je to nemoguće."
Ashley je prestrašeno pogleda. "Zašto? Zašto je to
nemoguće?" zahtijevala je.
"Kao prvo, ja ne mogu izaći odavde. Carl me neće pustiti."
"Zar samo to?" reče Ashley s olakšanjem. "Ne brini, već ću ja
to srediti."
Nisam ni sumnjala, pomisli Jan.
Jan se spremala krenuti. Što se trenutak polaska više bližio
sve se manje željela vratiti na površinu. U skloništu je ipak bila na
sigurnome, dok su je na površini čekale bezbrojne opasnosti. Unatoč
oružju kojim ju je Ashley opremila vjerovala je da su joj izgledi da
246
živa stigne do Nebeskog Tornja zanemarive. Čak i ako stigne do
grada, ondje još uvijek može podleći smrtonosnim virusima ili
sporama.
Kad joj je Jan povjerila svoje bojazni, Ashley se
posavjetovala s Carlom i veselo rekla, "Pa možeš odjenuti zaštitno
odijelo!" U spavaćoj se sobi otvoriše vrata koja su do sada bila
skrivena, te iza njih Jan ugleda niz jednodijelnih odijela od nekog
glatkog bijeloga materijala. Izabrala je jedno od njih i pažljivo ga
pregledala. Imalo je kukuljicu koja je pokrivala čitavu glavu. Kao i
sva Ashleyina stara odjeća koju je Jan sada nosila umjesto smrdljivih
krpa Ezekijelova naroda, odijelo je unatoč starosti bilo dobro
uščuvano. Pitala je Ashley o tome.
"To vjerovatno ima neke veze s nedostatkom zraka,"
nezainteresirano je odgovorila Ashley. "Carl istjera sav zrak iz
skloništa dok nemamo, hmm, goste. Također snižava i temperaturu.
Hajde, obuci ga."
Jan je poslušno navukla zaštitno odijelo i zatvorila sve
zatvarače. Navirivala se kroz prozorčić na kukuljici. Ispod prozorčića
je virila kratka cijev kroz koju je ulazio zrak svaki puta kad je
udahnula. Pretpostavljala je da se u cijevi nalaze filtri koji zadržavaju
štetne organizme. Ashley je potvrdila tu pretpostavku.
"Jesu li djelotvorni?" pitala je Jan.
"Ne znam. Odijela su bila namijenjena za posebne prilike,
kad bi mama i tata morali iz nekog razloga izaći na površinu. Ali
nisu ga nikada upotrijebili. Virusi su prodrli u sklonište."
"Kroz jednake ovakve filtere?" upita Jan dok joj srce brže
zakucalo.
"Vjerojato," oklijevajući odgovori Ashley.
"Onda je ovo gubitak vremena," reče Jan dok je skidala
kukuljicu i zabacila je tako da joj visi niz leda. Odlučila je ipak
zadržati odijelo. Njegov je materijal bio vrlo čvrst i pružat će joj
barem nekakvu zaštitu u pljesnivom krajoliku.
Carl joj je savjetovao da iz male oružarnice odabere dvije
naprave slične puškama. Objasnio joj je da je jedna od njih laser.
Druga je ispaljivala 'pametne' eksplozivne projektile. "Kad ti se cilj
nalazi u sredini nišanske sprave na vrhu oružja, samo pritisni okidač.
247
Slika u nišanskoj spravi se upisuje u projektilov 'mozak', te on izvodi
sve potrebne manevre da bi stigao do cilja. U dodiru s ciljem
eksplodira."
Jan se to duboko dojmilo. Bila je sigurna da će joj oružje biti
dovoljno da se obrani od Ezekiela ako ga sretne.
"Obnovio sam energetske jedinice u oba oružja," reče Carl,
ali tada doda, "Laser bi trebao dobro raditi, ali za drugo oružje ti ne
mogu jamčiti. Moguće je da je municija već potpuno neupotrebljiva."
"Krasno," promrmlja Jan.
Sada je stajala u dnevnoj sobi i ponovno provjeravala oružje,
pojas sa sabljom i naprtnjaču s hranom i vodom. "Jesi li spremna?"
nestrpljivo upita Ashley. Djelovala je uzbuđeno.
"Mislim da jesam," nesigurno odgovori Jan.
"Carl i ja ćemo se sada isključiti. Nakon toga otvorit će se
ploča i otkriti kompjutersku tipkovnicu. Je li ti Carl objasnio kako
ćeš izvaditi softver?"
"Jest."
"Dizalo radi automatski. Carl kaže da na vidiku nema ni
kiberoida niti Nebeskih Gospodara."
"Dobro," tiho reče Jan.
"Ako je to sve, mi odlazimo... Oh, Jan, bit ćeš vrlo pažljiva sa
softverom, zar ne? Znam da nisam živa, ali ipak ne želim umrijeti.
Ponovno."
"Ne brini. Dobro ću te čuvati."
Ashley je nestala. Zavladala je tišina.
"Ashley, Carl?" pozove Jan.
Nije bilo odgovora. Odjednom se osjetila usamljenom.
Trgnula se kad se pred njom na zidu otvorila ploča otkrivajući iza
sebe niz malih žaruljica. Prišla je tipkovnici i pritisnula dvije tipke
kako ju je podučio Carl. Na tipkovnici se rastvorio procjep, te Jan
posegnu rukom u njega i izvuče softver. Iznenadila se kad je vidjela
da je to mali metalni valjak deset centimetara dugačak i četiri
centimetara širok. Teško je mogla povjerovati da se u njemu nalaze
sva Ashleyna sjećanja, osjećaji i um, a uz to još i Carl. Pažljivo je
smjestila valjak u naprtnjaču i krenula prema dizalu. Kad se približila
vrata dizala se otvoriše.
248
 Zastala je kad je ugledala Ezekielovu metalnu ruku koja je još
uvijek ležala u dizalu. Prekoračila ju je i izgurala nogom u dnevnu
sobu. Vrata se zatvoriše.
Kad su se vrata ponovno otvorila Jan je zaslijepila jarka
sunčeva svjetlost. Gušio ju je odvratni smrad plijesni. Poželjela je
ponovno navući kukuljicu, ali bojala se da će joj ona smanjiti
vidokrug i oslabiti sluh. Morala je biti spremna na svaki Ezekielov
trag.
Prostor medu kamenjem bio je prazan. Pažljivo je izišla iz
dizala držeći laser u pripravnosti. Drugo joj je oružje i dalje visilo
preko ramena. Polako je pratila svoje tragove od prije devetnaest
dana sve dok se nije približila mjestu gdje je Milo poginuo. Zastala je
uz bijeli kameni blok još uvijek očekujući da će se svakog časa pred
njom stvoriti kiberoid.
Napokon je prišla mjestu Milove smrti. Od njega su ostale još
samo kosti. Životinje su mu pojele meso, a kukci su očistili sve
organske ostatke s njegovih kostiju.
Sjajile su se!
Čučnula je kraj njih. Nisu to bile obične kosti. Izgledale su
kao da su napravljene od mješavina metala i neke druge tvari.
Nijedna od njih nije bila oštećena u Ezekielovom napadu. Čak je i
Milova lubanja ostala netaknuta. Plavkasto je sjala, kao i sve druge
kosti.
Jan je pružila ruku i oprezno prstima dodirnula lubanju. Tada
je donijela odluku, provukla prst kroz očnu duplju i podigla lubanju.
Bila je vrlo lagana. Oprezno se osvrnula uokolo, a zatim je skinula
naprtnjaču i spremila u nju Milovu lubanju. Tek tada je krenula dalje
prema gradu.
Sredinom podneva stigla je do vanjskih rubova grada. Do
sada je sve prošlo bez većih neprilika, osim što je susrela jednog
velikog gmaza. Trčao je prema njoj rušeći drveće, ali ona ga je
pogodila laserom i zaustavila prije nego joj se opasno približio.
Ezekielu nije bilo traga, ali Jan se nije mogla otresti osjećaja da je
negdje u blizini i da je prati.
Periferni dio grada sastojao se od ruševina privatnih kuća
sagrađenih na prostranim zemljištima. Gljive ovdje nisu uspijevale u
249
jednakom obilju kao u šumama, primijetila je. Zastala je da se
odmori i sjela na ostatak kamenog zida. Odložila je laser na zid tako
da joj bude nadohvat ruke, te izvadila mješinicu iz naprtnjače i napila
se vode.
Nekoliko minuta kasnije odlučila je krenuti dalje, ali prije
toga je navukla kukuljicu. Možda joj neće nimalo koristiti, možda je
neki od dizajniranih virusa već harao njenim tijelom, no tako se
osjećala sigurnije.
Dok je hodala neprestano se osvrtala držeći laser u
pripravnosti. Nije smjela dozvoliti Ezekielu, ili bilo kome drugome,
da je uhvati nespremnu. Povremeno je pogledavala i prema bistrom
plavom nebu, ali Nebeski se Gospodari nisu pojavili.
Što je dalje prodirala u grad gljiva je bilo sve manje. Činilo se
kao da su te ogavne izrasline izbjegavale ovo mjesto i poštedjele ga
tako strašne smrti. Bilo je vruće i Jan se znojila pod kukuljicom, ali
ipak ju je odlučila zadržati. O tome što će učiniti kad ožedni ili kad
će morati isprazniti mjehur razmišljat će kad za to dođe vrijeme.
Prošla je kraj nekih vozila. Neka su imala kotače, ali mnoga
nisu, pa se Jan čudila kako su se ova posljednja kretala. Povremeno
je zavirivala u njihovu unutrašnjost, ali jedini tragovi njihovih
pokojnih vlasnika bili su dijelovi odjeće. Presvlake na sjedalima
djelovale su posve novo.
Zgrade su postajale sve veće dok im se Jan polako
približavala. Gornji dio Nebeskog Toranja se još uvijek nazirao
negdje u daljini, ali Jan se činilo kao da mu se uopće nije približila.
Uznemirila se kad je vidjela da je Sunce već na zalazu.
Njeni koraci su odzvanjali uskom uličicom. Držala se sredine
ceste i uznemireno se okretala prema zatvorenim vratima i
zamračenim prozorima. Osjećaj da je netko promatra bio je sve jači.
Zastala je i pažljivo osluhnula. Da je Ezekiel bio u blizini sigurno bi
čula njegove teške korake.
Ali vladala je potpuna tišina. Krenula je dalje čvrsto stežući
laser.
Sunce je zamiralo iza visokih građevina. Dugačke sjene širile
su se umjetnom dolinom kroz koju je koračala. Željela je da je Milo
sada s njom, usprkos svemu što je prema njemu osjećala. Pomislila je
250
na njegovu lubanju spremljenu u naprtnjači i ponovno se zapitala
zašto ju je uzela. Možda zato što je dugovala nešto njegovom
sjećanju...
Boljela ju je glava. Je li to prvi znak bolesti? Morila ju je i
žed. Ako je već bolesna, nema nikakvog razloga da sada ne skine
kukuljicu i popije malo vode.
Oduprla se porivu. Ubrzo je zavladala potpuna tama, pa ona
zastade da izvadi svjetiljku koju joj je Carl dao. Bilo joj je teško
držati je u ruci zajedno s laserom, ali jarka zraka svjetlosti davala joj
je osjećaj sigurnosti. No i dalje je osjećala da je netko promatra.
Bila je potpuno iscrpljena kad je napokon stigla na trg s kojeg
se uzdizao Nebeski Toranj. Zamalo je pala na leđa kad je pognula
glavu unazad i pogledala prema gore. Kako će se popeti na vrh? S
obje strane tornja protezali su se stakleni tuneli kroz koje su očito
prolazila dizala, ali bez izvora energije bili su potpuno beskorisni.
Mali trg oko Tornja bio je još uvijek prekriven šarenim
naslovima popraćenim crtežima balona sličnih onima kakve su
izradili Bandalci. Iznenadila se kad je ugledala da vodoskok još
uvijek radi. Dok je začuđeno stajala pred njim pitajući se koliko
godina je star postala je još jače svjesna nepodnošljive žeđi.
Okrenula se i pošla prema Nebeskom Tornju. Njegovo je
podnožje bilo otvoreno sa svih strana — stajao je na nizu stupova
koji su izgledali smiješno tanki s obzirom na to kakvu su golemu
građevinu držali. Popela se stepenicama i ušla u predvorje. Obasjala
je svjetiljkom prostor oko sebe. U predvorju nije bilo ničega osim
kružnog dizala i stepeništa koje je vodilo prema gore. Prišla je
stepeništu i sjela na najdonju stepenicu. Namjeravala se odmoriti
prije nego se počne penjati. Nadala se da stepenište vodi sve do vrha,
jer nije znala što bi u suprotnom uopće mogla učiniti.
Probudila se uz trzaj. Nije namjeravala zaspati. Sjela je i
potražila rukom svjetiljku i laser. Pronašla je svjetiljku, ali lasera nije
bilo.
Želudac joj se grčio od straha dok je pritiskala prekidač na
svjetiljci. Svjetlosna je zraka osvijetlila neki veliki lik par metara
pred njom. Kraj njega je ležao laser.
Bila je to crna pantera.
251
 29
Panterine oči su sjale odražavajući svjetlost svjetiljke. Sjedila
je na stražnjim nogama poput kućne mačke, ispruženih prednjih
nogu. Izgledala je kao da se smije, baš kao onog strašnog dana prije
mnogo mjeseci.
Jan je bila zgranuta. Nije mogla shvatiti kako je pantera stigla
u ovaj grad stotine kilometara od mjesta gdje se nalazila njena
Minerva. Velika Majka je sigurno kažnjava zbog nekog grijeha koji
je počinila. Kažnjava je...? Ne... ruga joj se.
Razmišljala je o tome da upotrijebi drugo oružje koje joj je
još uvijek visilo preko ramena, ali znala je da će je pantera napasti
prije nego ga dohvati i nacilja. A postojala je i mogućnost da ono ne
radi. Imala je i sablju, ali ni nju nije mogla izvući dovoljno brzo da
preduhitri panterin napad. Pogledala je laser koji je ležao uz
panterinu nogu. Pantera ga je također pogledala, a tada je značajno
na njega stavila šapu.
Progovorila je poznatim siktanjem, "Ružna ssstvar. Ne volim.
Nećeš dirati."
"Ne, neću ga dirati," uznemireno odgovori Jan.
Pantera ju je i dalje pomno gledala svojim velikim žutim
očima. Jan je razmišljala da baci na nju svjetiljku kako bi je zbunila i
dobila na vremenu, ali znala je da je to uzalud.
Na kraju reče, "Zašto me slijediš? Kako si me pronašla?"
Pantera se iznenadila. "Sslijedim te...? Ne sslijedim te."
"Da, pratiš me," optužujući reče Jan. "Još od Minerve, gdje si
ubila Carlu kad te nisam htjela primiti u grad."
"Mlada gossspa priča gluposti," reče pantera i prezrivo puhnu
kroz nos.
"Igraš se sa mnom," optuži je Jan prisjećajući se kako su
minervanske mačke mučile miševe prije nego bi ih ubile. "Zašto me
jednostavno ne ubiješ?"
"Zašto ubijem gospu?" upita pantera. "Ubijem gossspu samo
ako me hoće ozljediti. Ova mačka ubije samo muške ljude. Uvijek

252
vjeruje ženskim ljudima. One nikada ne ozljede mačku."
Jan se zbunjeno namrštila. Što pantera pokušava postići?
Tada se sjetila i obasjala donji dio panterinog tijela. Umalo se glasno
nasmijala od olakšanja zbog onoga što je vidjela. Ili točnije, zbog
onoga što nije vidjela.
To nije ona ista životinja. Ovo je ženka.
Iako joj je laknulo kad je shvatila da ovo nije ona ista pantera
koju je srela na vratima Minerve, i još je k tome ženka, Jan joj još
uvijek nije vjerovala. No odlučila je pričekati da vidi kako će se
događaji razvijati prije nego poduzme neki nerazumni korak. Pantera
joj je rekla da ju je spazila kako ulazi na trg, pa je htjela vidjeti što
žena radi na ovom 'mrtvom mjestu'. Jan ju je tada upitala što ona radi
ovdje. Zar se ne boji bolesti?
"Ovdje sam već dugo. Nema bolesti," odgovori pantera.
"Majka upozorila — dalje od grada. Majčina majka upozorila nju.
Ali ja sam stara mačka. Umorna. Lov ne ide dobro tamo Vani..."
Okrenula je glavu i pokazala prema pljesnivim poljima. "Odlučila
doći ovdje. Vidjeti kakva je sreća. Čekala, ništa se ne dogodi. Voda
dobra. Lov bolji. Životinje dođu ovdje. Ljudi ne. Ti prva."
Jan se pitala može li vjerovati panteri. Tko zna što je za
životinjske pojmove 'dugo'; to može značiti nekoliko dana, ali i
nekoliko mjeseci. Međutim, nekoliko dana je i više nego dovoljno za
zaraziti se nekom bolešću, a pantera je izgledala zdravo. Jan je bila
gladna i žedna, bilo joj je vruće i očajnički je morala mokriti.
Nipošto nije mogla još dugo ostati u tom odijelu.
"Jesi li vidjela neki stroj u gradu?" pitala je panteru.
"Ssstroj?"
"Stroj koji hoda na dvije noge. Kao čovjek."
Pantera je mahnula debelim repom. "Ne vidim stroj koji
hoda."
Pa, i to je nešto, pomisli Jan. Promijenila je položaj na
neudobnoj stepenici trudeći se da se pomiče što sporije kako ne bi
uznemirila životinju. Tada je donijela odluku. "Skinut ću oružje. Ne
namjeravam te ozlijediti. Razumiješ?"
"Razumijem."
Položila je svjetiljku na pod i okrenula je tako da i dalje
253
osvjetljava veliku životinju. Tada je polako skinula oružje s ramena i
položila ga na pod pokraj svjetiljke gdje ga je pantera mogla dobro
vidjeti. Skinula je naprtnjaču i pojas s oružjem te je i njih spustila na
pod. Pantera je zagonetnim žutim očima pratila svaki njen pokret.
Jan reče, "Izvadit ću nešto iz torbe. To nije oružje, nego mješinica s
vodom."
Pantera kimnu glavom. Jan izvadi jednu od dvije mješinice.
Nakon dugog oklijevanja povukla je zatvarač i zabacila kukuljicu
unazad. Duboko je udahnula. Tako, sada je gotovo, pomislila je.
Podigla je mješinicu i napila se vode.
Kad se sljedeći put probudila Sunce se već naziralo iza
visokih građevina. Pantera je ležala nekih pet metara od nje. Bila je
budna i promatrala ju je. Nije je pojela dok je spavala, ali to nije
značilo da je ne čuva za doručak. Jan sjede na ležaju kojeg je
napravila od zaštitnog odijela i naprtnjače te reče, "Dobro jutro."
Pantera je ispustila neki duboki grleni zvuk. Jan je to
protumačila kao prijateljski odgovor. Možda je prela. Jan je bila
neobično vesela, i to prvenstveno zato što je još uvijek živa. Pantera
je nije pojela i još uvijek se nije razboljela. S obzirom na okolnosti,
to je sasvim dobar početak dana.
Ustala je i krenula prema trgu. Pantera je ostala na svom
mjestu, ali je okrenula glavu i pratila Jan pogledom. Jan je prišla
vodoskoku, zagrabila vodu rukama i popila je. Bila je hladna i
svježa. Tada se osvrnula trgom, ali sve je bilo mirno. Bila je sigurna
da im se stari, zarđali Ezekiel neće moći približiti bez da ga pantera
opazi. Skinula je Ashleynu odjeću — košulju, hlače, čarape i čizme
koje je mrtva djevojka posljednji puta nosila prije više stoljeća — i
ušla u fontanu. Voda je bila neugodno hladna, ali istovremeno ju je
čudesno opuštala. Legla je na leđa u vodi i promatrala Nebeski
Toranj. Mora se još samo popeti na vrh, pronaći kompjuter, umetnuti
u njega 'softver' s Ashley i Carlom i naložiti im da pozovu Nebeskog
Anđela iz njegovog dalekog svemirskog doma. Jednostavno!
Na vrh tornja je stigla tek sredinom poslijepodneva. Morala je
nekoliko puta zastati i odmoriti se da bi joj se vratio dah. Pantera ju
je neprestano pratila i zajedno s njom zastajala, iako nije pokazivala
nikakve znakove umora. Jan je pretpostavljala da bi životinja mogla
254
bez ikakvih teškoća otrčati do vrha i vratiti se dolje.
Dok se prvi puta odmarala, pitala je panteru zašto je prati. Do
tada su već stekle uzajamno povjerenje i Jan je ponovno nosila laser
prebačen preko ramena. Pantera, koja se nazivala Frusa, je slegnula
ramenima i odgovorila. "Mački dosadno. Mačka znatiželjna." Jan je
prihvatila to objašnjenje. Za razliku od normalnih životinja,
promijenjene su životinje bile sklone takvim ljudskim slabostima kao
što je dosada. Pokušala joj je objasniti razlog svog dolaska na
Nebeski Toranj, ali nije bila sigurna koliko je pantera razumije.
"Hvala Velikoj Majci!" povika Jan kad su stigle do vrha
stepeništa. Ali tada spazi da još uvijek nije stigla do cilja. Kat na
kojem se nalazila bio je potpuno prazan i očito je nekoć služio kao
vidikovac jer su se na svim zidovima nalazili veliki prozori.
Upravljački centar Nebeskog Anđela nalazio se na katu iznad, ali Jan
nije vidjela načina kako da se popne gore.
U središtu kružne prostorije nalazio se debeli metalni stup
koji kao da je podupirao najgornji dio Tornja. Dok ju je pantera
znatiželjno promatrala, Jan je prišla stupu i pregledala ga. Tek nakon
što ga je dva puta obišla ugledala je na njemu obrise vrata. Na
vratima je bio uski prorez dugačak oko pet centimetara u koji je očito
trebalo umetnuti neki ključ. Pokušala je rukama otvoriti vrata, ali nije
uspjela. U bijesu je udarila vrata nogom, a tada ustuknu kad se
prostorijom prolomio glas, "Učinite to još jednom i pozvat ću
policiju!"
Jan se osvrnula, ali osim Fruse u prostoriji nije bilo nikoga.
Ponovno se okrenula prema vratima. Glas je dopirao iz stupa. Je li
netko iza vrata? "Tko ste vi?" pitala je.
"Ja sam javni govorni aparat i mogu vas obavijestiti da kao
pripadnik javnosti nemate pravo pristupa iza ovih vrata. Vrh
Nebeskog Tornja nije dostupan neovlaštenim osobama." Muški glas
je zvučao mrzovoljno.
Pantera je prišla vratima i onjušila zrak. "Zvuči kao čovjek ali
nije čovjek. Tamo je nitko," reče.
Jan kimnu glavom. I sama je već zaključila da je ovaj glas
umjetan kao Carlov i Ashleyin. Ispušta ga neki stroj skriven u stupu.
"Molim te, pusti me unutra," tražila je. "Ja jesam ovlaštena. Na
255
važnom sam zadatku."
"Zaista? Tada mi recite svoj pristupni kod," sarkastično reče
glas.
"Uh, nemam ga, ali moraš mi vjerovati — od životne je
važnosti da što prije stignem na vrh tornja."
"Vjerujte mi, gospodo, ja ovo svakodnevno slušam. Sad me
lijepo poslušajte i pođite svojim putem. Vrijeme posjeta je prošlo. I
povedite svojeg ljubimca sa sobom."
Jan je preplavila ljutnja. "Slušaj, stroju ili što god jesi,
vrijeme posjeta je prošlo prije mnogo vremena. Prije nekoliko stotina
godina. Grad je mrtav. Moj 'ljubimac' i ja smo jedina živa bića u
krugu od mnogo kilometara. Sve upute koje si nekoć dobio više ne
vrijede. Pusti me unutra!"
Nakon dulje stanke glas je ponovno progovorio, "Vrh
Nebeskog Tornja nije dostupan neovlaštenim osobama."
Jan je uzdahnula i ponovno udarila vrata nogom. Glas reče,
"Sada je dosta — moram vas upozoriti da ću pozvati policiju."
"Samo naprijed," progunđa Jan. Nakon kratkog oklijevanja
skinula je laser s ramena i, upozorivši Frusu da se odmakne,
usmjerila ga prema bravi i aktivirala. Poletjele su iskre i metal je
zacvrčao. Glas reče, "Imat ćete velikih problema, gospodo!"
"Zašuti već jednom!" povika Jan dok je i dalje uništavala
vrata laserom.
Vrata se napokon otvoriše i iza njih Jan ugleda spiralno
stepenište izrađeno od nekog prozirnog materijala. Glas je izrekao
još nekoliko upozorenja i prijetnji o zvanju policije, a tada je utihnuo.
Jan je uz osjećaj trijumfa krenula uz stepenice. Još samo malo!
Uspjela je i bez Mila.
Na vrhu stepenica nalazila se mala kružna prostorija s jednim
vratima. Jan je uzdahnula predviđajući nastavak pregovora s
umjetnim glasom, ali kad je dotaknula svijetleći gumb vrata su se
sama otvorila. Dok je prolazila kroz vrata osjetila je nalet svježega
zraka. Po tome je trebala shvatiti da nešto nije u redu, ali bila je
previše zaokupljena svojim dostignućem da bi razmišljala.
Tad spazi trojicu samuraja. Sjedili su prekriženih nogu oko
plamenika na kojem su se grijale posude s hranom. Njihovi ležajevi i
256
oružje bili su razbacani po prostoriji i bilo je očito da su u Nebeskom
Tornju proveli duže vrijeme. Nisu je primijetili sve dok nije otvorila
vrata, a sada su panično uzimali sablje i dizali se na noge.
Jan podignu laser i pritisne okidač. Ništa se nije dogodilo.
Vjerojatno je iscrpila sve zalihe energije dok je provaljivala kroz
vrata. Jedan od samuraja je uz prodoran krik potrčao prema njoj.
Nešto veliko i teško protrčalo je kraj Jan. Bila je to Frusa.
Samuraj je vrisnuo kad ga je životinja srušila pod svojom težinom.
Udarila ga je šapom po glavi što je sličilo šamaru, ali bilo je dovoljno
da mu odnese polovicu lica. Frusa je to učinila u prolazu. Drugog
samuraja je napala prije nego je ovaj uopće shvatio što se događa.
Treći je ukočeno stajao i raširenih očiju gledao kako Frusa trga vrat
drugoga čovjeka. Tada se snašao i podigao sablju.
Jan je bacila laser na njega. Pogodila ga je u rame, te je
zateturao u stranu. Iskoristivši trenutak izvukla je sablju i potrčala
prema samuraju, ali Frusa je bila brža i srušila ga smrtonosnim
zamahom šape. Jan je okrenula glavu kad su se snažne čeljusti zarile
u vrat prekidajući čovjekove krikove.
Kad je ponovno pogledala pantera je mirno sjedila kraj leša,
dok joj je sa crnog krzna na bradi kapala krv. "Hvala," prošapta Jan.
"Oni muški. Mačka ne voli muške ljude. Ubije."
"Da, vidim..." reče Jan. "Kako si znala da su ovdje?"
"Mirišim ih. Kad si otišla uz ljestve, ja osjetila jaki muški
miris."
Jan kimnu. To se dogodilo kad je otvorila vrata. Sjećala se
lahora što ga je osjetila kad je ušla u sobu i osvrnula se. Prostorija na
vrhu Nebeskog Tornja izgledala je kao unutrašnjost divovskog
kristala. Zaobljeni zidovi i strop bili su od brušenog prozirnog stakla
i propuštali su mnogo svjetlosti. Posvuda su stajali razni strojevi u
staklenim kućištima kroz koja su se jasno vidjeli tajanstveni uzorci
što su ih tvorili njihovi elektronski živčani sustavi. Na stropu je na
jednom mjestu zjapila rupa promjera oko jedan metar. Na podu ispod
tog otvora stajale su tri složene jedrilice. Samuraji su vjerojatno
razbili staklo ili ga probili eksplozivom i kroz nastali otvor su ušli u
Toranj.
Prisutnost samuraja u Nebeskom Tornju potvrdila je Milove
257
sumnje. General se očito sjetio gdje se nalazi upravljački centar
Nebeskog Anđela. To je značilo da je general možda već poslao
signal u svemir koji će mu dovesti Nebeskog Anđela.
Trgnula se na zvuk paranja mesa. Okrenula se i vidjela da je
pantera počela jesti jednog od mrtvih samuraja. Lice joj se iskrivilo
od gađenja. "Što to radiš?" pitala je.
Pantera proguta veliki komad mesa te reče, "Mačka gladna.
Mačka jede."
"Hmm... zar ne možeš jesti negdje drugdje?" upita Jan
okrećući glavu od mačke i njenog plijena.
Mačka je trenutak oklijevala, a tada odvuče tijelo prema
vratima. Jan je skinula naprtnjaču s leđa i sjela na nju. Morala je
razmisliti. Sumnjala je u točnost svojih prvih zaključaka o prisutnosti
samuraja u Nebeskom Tornju. Da ih je general ostavio ovdje za
zaskoče Mila i nju, sigurno bi ih bilo više od trojice. Znao je Milove
sposobnosti. Trojica ljudi nisu se mogla s njime mjeriti. Nisu čak
imali ni puške, nego samo sablje. Možda su oni tek jedna od
nekoliko izviđačkih skupina samuraja raspoređenih po gradu. Možda
su se slučajno našli baš u Nebeskom Tornju. Nije li čitavo vrijeme
imala osjećaj da je netko prati? Ali zašto je nisu napali? Vjerojatno
zato što su čekali dvoje ljudi. Sama žena je sigurno privukla njihovu
pažnju, ali oni nikako nisu mogli znati da je ona ta koju traže. Osim
toga, u generalovim je očima Milo bio glavni.
Ali razlog njihovog boravka ovdje nije bio važan; važniji je
bio zaključak koji se sam nametao, a to je da će se Lord Pangloth ili
Mirisni Lahor vratiti.
Otvorila je naprtnjaču i potražila u njoj valjak koji je sadržao
Carla i Ashley. Pritom je dodirnula nešto metalno i shvatila da je to
Milova lubanja. Izvadila ju je i položila na pod pred sobom. Prazne
očne duplje optužujući su zurile u nju. Pokušala je analizirati svoje
osjećaje prema Milu i njegovoj smrti, ali u glavi joj je vladala
prevelika zbrka. S mnogo toga će se još morati pomiriti prije nego
počne razmišljati o svojim osjećajima.
Tužno se nasmiješila lubanji. "Evo, Milo, uspjeli smo. Uz
malu mačkinu pomoć." Ponovno je segnula rukom u torbu i izvukla
valjak, a tada je počela pregledavati prozirne strojeve u kružnoj
258
prostoriji.
Sve joj je bilo potpuno nepoznato, pa je trebala dosta
vremena da pronađe dio kompjutera u koji se umeće softver.
Namrštila se kad je kroz prozirno kućište spazila da kompjuter sadrži
čitav niz sličnih valjaka. Zabrinuto je pritisnula tipke za izbacivanje
valjaka i tada umetnula onaj jedan koji je držala u ruci. Čekala je.
Ali ništa se nije dogodilo.

30
Skočila je kad je na suprotnom kraju sobe čula neki piskutavi
zvuk. Okrenula se. S kontrolne ploče na kojoj je titralo crveno svjetlo
podigao se ekran. Potrčala je prema njemu dok joj je srce snažno
tuklo. Prošlo je već više od minute otkako je umetnula softver i već
se počela bojati da kompjuter više ne radi.
Na ekranu je stajala poruka: "Bok! To sam ja, Ashley! Stari
Carl sa svojim kokošjim mozgom ima nekih problema. Ne može još
aktivirati sintetizator glasa. Poručuje ti da u stroj umetneš što više
originalnih valjaka. Na njima su neki podaci koji mu trebaju. Želi ih
prepisati na naš softver. Požuri, molim te. Teško mi je ovako kad
ništa ne vidim i ne čujem. Voli te Ashley."
Jan je loše znala čitati, pa je dugo proučavala dugačku poruku
na ekranu dok je napokon nije shvatila. Namrštila se. "Stroj? Kakav
stroj?" pitala je.
Riječi na ekranu se nisu promijenile. Ponovno je pročitala
poruku i shvatila da je Ashley ne čuje. Zaključila je da Ashley pod
strojem podrazumijeva kompjuter u koji je umetnula valjak. Prišla je
kompjuteru i promotrila šest valjaka što ih je ostavila kraj njega na
stolu. Mogla ih je umetnuti još samo pet. Je li važno koju će
izostaviti? Pa, uskoro ću i to doznati, pomislila je, i umetnula pet
valjaka u otvore. Kompjuter je glasno šumio dok je uvlačio jedan po
jedan valjak u sebe. Na drugim dijelovima opreme počele su
svjetlucati raznobojne žaruljice. Jan je osjećala kako se kružna
kristalna soba pomalo budi.
Čulo se neko pucketanje, a zatim i glas. "Ah, ovako je već
259
bolje! Vidim i čujem! Bok, Jan! Jesam li ti nedostajala?"
Bila je to Ashley. Glas joj je bio drugačiji nego u skloništu —
nije se moglo prepoznati je li ženski ili muški — ali to je sigurno bila
Ashley. "Bok Ashley," reče Jan tražeći pogledom izvor glasa.
"Možeš li me vidjeti i čuti?"
"Itekako! Ovo je mjesto prekriveno senzorima, izvana i
iznutra. Ali Carl ih nije mogao aktivirati dok nije za to dobio upute
od drugih programa. Možeš li sada umetnuti i posljednji valjak?"
Jedan od valjaka je izvirio iz kompjutera, te ga Jan zamijeni
šestim valjkom. Dok ga je kompjuter uvlačio Ashley uzviknu, "Hej,
što se ovdje dogodilo? Tko su ovi momci?"
Jan je pretpostavila da se radi o mrtvim Japancima.
Izbjegavala je gledati prema mjestu gdje su ležali u velikim lokvama
zgrušane krvi. "To su generalovi ljudi. Čekali su me ovdje."
"Isuse, zar si im to ti napravila?"
"Ne, naravno da nisam. Frusa ih je ubila."
"Frusa? Tko je Frusa?"
"Mačka."
U tom trenutku se mačka pojavila na vratima osluškujući
glasove. "Isuse," reče Ashley, "kolika mačka!" Pantera je onjušila
zrak i okrenula se prema Jan. "Čujem glas, ali nema nikoga."
"Netko je ipak ovdje, Frusa. Zove se Ashley. Ona je moja
prijateljica. Ashley, reci Frusi nešto lijepo."
"Bok, mačkice. Stvarno si slatka. Nekoć sam imala isti kaput
kao i ti. Doduše, nije bio od pravog krzna nego od umjetnog."
Pantera je ponovno pogledala Jan. "Nema nikoga," rekla je i
uputila se prema vratima.
"Žao mi je," reče Jan Ashley. "Za Frusu postoji samo onaj
koga može omirisati."
Ashley je neko vrijeme šutjela prije nego je odgovorila. "Ima
pravo. Ja ne postojim. Carl želi razgovarati s tobom. Bok."
"Ashley...?"
"Ovdje Carl" Glas je bio isti, ali zvučao je nekako drugačije
"Uspostavio sam vezu sa kompjuterom koji upravlja tvornicom za
izgradnju Nebeskih Anđela. Trenutno prenosim kodove koji će
pokrenuti lansiranje Nebeskog Anđela prema Zemlji."
260
 "On," iznenađeno je rekla. "To je bilo brzo. Gdje si pronašao
te kodove?"
"U memoriji ovog kompjutera."
"Da, naravno." Trebala je to znati. "Znači, sve je u redu.
Nebeski Anđeo će bez problema stići ovamo?" Nije mogla vjerovati
da je sve tako jednostavno...
"Svi sistemi su ispravni. Ne mogu predvidjeti nikakve
teškoće."
"Izvrsno. Kad će stići ovamo?"
"Za osam i pol dana.
"Osam i pol dana? Zašto mu treba tako dugo?"
"Mora prijeći veliki put. U Zemljinu atmosferu će ući tek za
četiri dana i to negdje iznad Australije. Putuje li punom brzinom od
Australije do ovamo će stići za još četiri dana."
"Što je Australija?"
"Mali kontinent na Južnoj polukugli."
"Zar ne možeš reći Nebeskom Anđelu da se spusti ovdje
umjesto u Australiji koja je tako daleko?"
"Postupak provođenja Nebeskog Anđela kroz Zemljinu
atmosferu je vrlo složen. Matematika čitavog procesa je također vrlo
složena i sastavni je dio sistema. Smatram da mijenjanje sistema na
ovako kasnom stupnju nije mudro. Originalni program sigurno ima
ugrađene razne upute za svladavanje mogućih poteškoća, a ja o tim
uputama ništa ne znam. Zato savjetujem da se pridržavamo redovitog
postupka."
Uzdahnula je. "Ako ti tako kažeš." Osam i pol dana. Što ako
se general u međuvremenu vrati? Ili ako stignu nove skupine
Japanaca kako bi zamijenile ove sada prisutne? Za sada se može
osloniti na panteru, ali što ako Frusi ovo dosadi pa jednostavno
odluta? Ima doduše laser, ali on...
"Carl, možeš li obnoviti energetske zalihe u laseru?"
"Ne. Ne postoji način kako bih mogao prenijeti energiju u
lasersku energetsku ćeliju."
"Oh," rekla je razočarano. Preostalo joj je još samo oružje s
projektilima, a Carl je sumnjao u njegovu ispravnost. Tada se sjetila
još nečega. "Carl, odakle dobivaš energiju?"
261
 "Sa Sunca. Toranj je s vanjske strane obložen solarnim
kolektorima."
Skupljači sunca. Jan je kimnula s razumijevanjem, iako joj
nije bilo jasno kako ih kroz sve te godine nisu prekrile gljivice.
Međutim, u cijelom je gradu bilo prilično malo gljiva. "Hoćeš li me
obavijestiti kad Nebeski Anđeo krene iz tvornice?"
"Naravno."
"Dobro. Daj mi sada Ashley."
"Ona nije dostupna."
"Što to znači?"
"Ne želi razgovarati s tobom. Niti sa mnom."
"Oh. Znači, duri se." Frusina primjedba ju je očito
povrijedila. "Dobro, neka se duri." Jan je uzdahnula i prisilila se da
pogleda leševe koji su ležali na podu. Mora ih se što prije riješiti. Ne
može provesti sljedećih osam dana u njihovom društvu. Spustila se
niz stepenice tražeći panteru. Našla ju je na predzadnjem katu gdje je
upravo dovršavala obrok. Jan osjeti kako joj se želudac grči od
gađenja. Pantera ju je zagonetno gledala. Jan reče, "Hmm, kad
završiš ovdje... pretpostavljam da nećeš odmah otići gore i pojesti
onu dvojicu...?"
"Mačka nije gladna. Trbuh pun."
"Oh." Jan je malo razmislila, pa reče, "Zašto ih negdje ne
spremiš za kasnije. Onda ih možeš pojesti kad ogledniš."
Pantera je zurila u nju. "Volim svježe meso. Ubijem i jedem."
"Oh," ponovila je Jan. "Znaš, htjela bih se riješiti njihovih
ostataka. Uz njih se osjećam... neugodno. Budući da ću ovdje
provesti više od tjedan dana, tijela će se početi..." Nije više mogla
izdržati Frusin pogled. Činilo joj se da pantera vjeruje kako u njenoj
glavi nije baš sve u savršenom redu. "U redu je," rekla je. "Sama ću
to srediti."
Krenula je stepenicama prema gore, ali tada joj na um pade
još nešto. "Frusa, onaj glas koji si čula. Ashleyin.
Znam da ti je to teško razumijeti, ali on na neki način pripada
stvarnoj osobi. Zato bi bilo lijepo kad bi se, kad ga sljedeći put čuješ,
prema njemu ponašala pristojno."
"Glas dođe od ničega. Nema čovjeka. Zašto pričati ničemu?"
262
 "Odustajem," promrmlja Jan. Dok se penjala spiralnim
stepeništem pitala se je li ova panterina tvrdoglavost posljedica
Ashleyne primjedbe da je Frusa podsjeća na jedan od njenih starih
kaputa.
Kad je ušla u kristalnu sobu Carl ju je obavijestio, "Nebeski
Anđeo registracijskog broja A810 JLX je prije tri minute uspješno
lansiran iz svemirske tvornice i sada je na putu prema Zemlji."
"Izvrsno!" reče Jan. "Zar ti zaista upravljaš njime?"
"Ne, Nebeski Anđeo je pod kontrolom kompjutera koji se u
njemu nalazi. Ali uspostavio sam radio vezu s tim kompjuterom i od
njega neprestano dobivam informacije."
"Tako dakle." Jan je bila zadivljena svojim novim znanjem o
Staroj Znanosti. Mirno je razgovarala s kompjuterom, koji je pak
razgovarao s drugim kompjuterom u beskrajno dalekom svemiru. A
taj je kompjuter upravljao letom kilometarski dugačkog zračnog
broda kroz bezdan. "Carl, Milo mi je jednom rekao da u svemiru
nema zraka. Kako onda Nebeski Anđeo leti? Mlaznice Nebeskog
Gospodara bi bez zraka bile potpuno beskorisne."
"Nebeski Anđeo je opremljen raketnim motorima. Za njihovo
djelovanje zrak nije potreban. Kad Anđeo uđe u atmosferu odbacit će
raketne motore."
Jan je zahvalila Carlu na obavijesti i nevoljko se prihvatila
uklanjanja tijela mrtvih samuraja. Zamotala ih je prostirke s njihovih
kreveta i jednog po jednog odvukla niz stepenice do sobe za
promatranje. Odatle ih je odvukla još dio puta prema dolje i ostavila
tako na stepenicama. Kad se vratila u kristalnu sobu pantera je lizala
krv s poda. Jan nije bila sigurna da li joj time mačka svjesno radi
uslugu ili udovoljava vlastitim porivima, ali nije htjela ništa pitati.
Ashley je šutila nekoliko sati. Kad je napokon progovorila
već je pao mrak i Jan je jela pogačice od krumpira i sintetsko voće
koje je Carl proizveo u skloništu. "Bok, evo me opet." Zvučala je
posramljeno.
"Bok, Ashley. Kako si?"
"Dobro. Gdje je pantera?"
"Vani u potrazi za večerom. Usput će provjeriti ima li u gradu
još Japanaca.
263
 "Ne sviđa mi se ta životinja."
"Ni ja baš nisam oduševljena," priznala je Jan. "Podsjeća me
na jednu drugu panteru koju sam davno srela. Ali mislim da se Frusi
može vjerovati."
"Nadam se da je tako. Za tvoje dobro. Ako ne pronađe ništa
za jelo možda odluči tebe požvakati."
"Ne, ne vjerujem," tiho reče Jan, žaleći što je Ashley glasno
izrekla njen pritajeni strah.
"Carl kaže da je Nebeski Anđeo uspješno lansiran. Na putuje
prema ovamo."
"Da, laknulo mi je. Ali voljela bih da stigne prije isteka osam
dana."
"I ja ga jedva čekam. Ne mogu vjerovati da ću zaista ponovno
letjeti. Carl kaže da je sustav senzora na Nebeskom Anđelu vrlo
profinjen. Moći ću osjetiti zrak kako struji palubom."
"Zvuči prekrasno," reče Jan pogledavajući prema velikoj rupi
na stropu kroz koju je u prostoriju navirao hladan vjetar. Ranije ju je
pomno pregledala i zaključila da je prevelika da bi je na neki način
zakrpala. Čudila se kako su trojica samuraja uspjela sletjeti s
jedrilicama na tako nesigurnu površinu.
Daljim istraživanjem pronašla je vrata koja su vodila na usku
promatračku platformu što je okruživala kupolu na vrhu Tornja. S nje
je satima zurila u vrhove okolnih zgrada trežeći bilo kakav znak da
su Japanci prisutni, ali nije vidjela ništa sumnjivo.
Pronašla je još jedna vrata, a ta su vodila u dugački tunel. Na
njegovom su se kraju nalazila kružna vrata koja nije uspjela otvoriti.
Carl joj je kasnije objasnio što je to.
"To je most preko kojeg se Nebeski Anđeo povezuje s
Tornjem. Most se produžuje i ulazi u za to predviđeno mjesto na
pramcu Nebeskog Anđela."
"Hoću li moći tako ući u Nebeskog Anđela?"
"Da."
"Zašto je taj most uopće sagrađen? Zašto su Nebeski Anđeli
dolazili ovamo?"
"Na ovom su mjestu Nebeski Anđeli prihvaćani u službu.
Svaki puta kad bi Nebeski Anđeo stigao iz svemira u Nebeskom se
264
Tornju održavalo krštenje letjelice."
"Krštenje?"
"Imenovani su."
"Ah, tako."
Nakon toga neprestano se pitala kako će nazvati svoga
Nebeskog Anđela. Kao jedino logično rješenje nametalo se ime
Minerva, ali Jan ga je željela nazvati po svojoj prijateljici i ljubavnici
Alsi.
U jednom razgovoru s Ashley spomenula joj je svoje
nedoumice u vezi imena. Ashley je bez razmišljanja odgovorila, "Pa
to je bar lako! Nazovi ga po meni! Neka se zove Ashley Vee. Nakon
svega, ja ću zaista biti Nebeski Anđeo."
Jan nije bila oduševljena tim prijedlogom. "U tom ga slučaju
mogu nazvati i Carl, jer i on će također upravljati Nebeskim
Anđelom."
"Oh, on se ne računa. Medu nama sam ja glavna."
"Da, znam." Jan se prisjetila događaja u skloništu. Pažljivo je
izbjegavala razgovor o naglom preokretu u 'Carlovom' stavu prema
posjetiocima. Sve se više bojala da bi se nakon umetanja Ashleynog
programa u kompjuter na Nebeskom Anđelu mogle pojaviti teškoće
koje isprva nije predvidjela.
Provela je prvu neugodnu noć na vrhu Nebeskog Tornja.
Neprestano se budila zbog hladnoće i tvrdog ležaja, a ono kratko
vrijeme dok je spavala morili su je ružni snovi. Vratila se u majčinu
kuću u Minervi. Netko je pokucao na vrata. Ona ih je otvorila i pred
sobom ugledala Ceri, živu, zdravu i nasmijanu. Jan je radosno
krenula prema njoj da je zagrli, ali dok joj prilazila Cerino se lice sve
više mijenjalo... postalo je puno brazgotina, poput lica Ezekielovih
sljedbenika. Ceri ju je preklinjala da joj pomogne, ali Jan je
ustuknula od gađenja. S lica joj je počelo opadati meso, sve dok od
njega nije ostala samo nacerena lubanja...
Jan se probudila. Ostatak noći provela je dršćući na ležaju i
pitajući se znači li taj san da je Ceri već mrtva.
"Jan! Probudi se."
"Umm... Što?" Otvorila je oči. Prvi joj se tren sve oko nje
učinilo nepoznatim, a tada su joj sjećanja preplavila um i ponovno
265
učinila unutrašnjost Nebeskog Tornja i previše poznatim. "Carl... što
je?"
"Nebeski Anđeo se upravo pojavio na obzoru. Morala bi ga
već vidjeti. Dolazi s jugozapada."
Jan je brzo ustala s ležaja i potrčala prema vratima što su
vodila na promatračku platformu. Sunce je upravo izišlo i na nebu
nije bilo niti jednog oblaka. Uznemireno je pogledom pretraživala
obzorje. Eno ga! Nešto je zablistalo obasjano suncem. To je siguno
on. Njen Nebeski Anđeo. Napokon...
Prije četiri dana činilo se da će sve završiti velikim
neuspjehom. Carl joj je prenosio ulazak Nebeskog Anđela u gornje
slojeve atmosfere. "Upravo ulazi u egzosferu. Retro —rakete još
uvijek uključene... Brzina se smanjuje na 7750 kilometara na sat."
"Zašto tako juri?" pitala je Jan. "Zašto se jednostavno se
spusti polako kroz zrak?"
"Nebeski Anđeo teži nekoliko tisuća tona. Za zaustavljanje
takve mase trebalo bi uložiti mnogo energije, a rakete to nisu
sposobne jer nemaju dovoljno goriva. One će usporiti Nebeskog
Anđela, a i sama atmosfera će pridonijeti zaustavljanju."
"Još uvijek ne razumijem zašto ne može lebdjeti. Pa pun je
plina, zar ne?"
"Ne," odgovorio je Carl. "Helij je još uvijek u tekućem stanju.
Nema nikakvog smisla napuniti plinske komore prije nego Nebeski
Anđeo uđe u niže slojeve atmosfere. Bez zraka nema ni uzgona...
Brzina iznosi 6740 kilometara na sat. Retro-rakete još uvijek
uključene. Svakog trenutka Nebeski bi Anđeo morao proletjeti kroz
ionosferu...
"Temperatura vanske oplate se podiže... Toplinski štit je
ispravan..."
"Toplinski štit?" pitala je Jan.
"Privremeni pokrov na vanjskoj oplati. Sastoji se od gusto
složenih keramičkih pločica. Slične su staklu i štite Nebeskog Anđela
od utjecaja trenja. Automatski će se odbaciti kad... KVAR! KVAR!"
Iznenadna promjena Carlovog glasa probudila je u Jan strah.
"Što se događa?" povikala je.
"Dva raketna motora su se prerano isključila," odgovorio je
266
Carl svojim uobičajenim glasom. "Nebeski Anđeo će prebrzo ući u
gušće slojeve atmosfere."
"Ali rekao si da sama atmosfera djeluje kao svojevrsna
kočnica."
"U ovoj su fazi rakete još uvijek nužne. Došlo je do kvara u
opskrbi gorivom. Začepile su se cijevi ili je gorivo iscurilo iz
spremnika. Još uvijek nisam dobio podatke... Brzina 6000 kilometara
na sat... dolazi prebrzo... preostali raketni motori nisu dovoljni..."
"Što će se dogoditi?" zabrinuto je pitala Jan.
"Toplotni štiti bi mogao izgoriti... ili će snažni udari uništiti
integritet oplate te će se Nebeski Anđeo raspasti..."
"Oh ne!" povikala je očajno. "Zar ne možeš ništa učiniti?"
"Ne. Program na Anđelovom kompjuteru pokušava izvesti
manevar predviđen za ovakve okolnosti, ali ja na njega ne mogu
nikako utjecati... Nebeski Anđeo je sada na visini od 560 kilometara
— unutar ionosfere. Temperatura oplate još uvijek raste... Izgubio
sam vezu sa Nebeskim Anđelom A810 JLX..."
"Kako to misliš? Što se dogodilo? Je li se raspao?"
"Stanje Nebeskog Anđela je nepoznato. Izgubio sam radio
vezu s njime. Razlog tome može biti jaka ionizacija oko Nebeskog
Anđela kao posljedica trenja, koja ometa signale."
"Što je ioni... Oh, nije važno... reci mi što se događa!"
"Ništa ti ne mogu reći."
Prolazile su minute. Jan je proživljavala agoniju. Stigla je
ovako daleko i u posljednjem trenutku sve izgubila...
"Ponovno sam uspostavio vezu s Nebeskim Anđelom,"
izjavio je Carl glasom monotonim kao i obično. "Toplotni štit je još
uvijek ispravan. Brzina smanjena na 1380 kilometara na sat. Upravo
ulazi u stratosferu. Nisu zabilježena nikakva teža oštećenja. Raketni
motori su upravo odbačeni. Tekući helij se pretvara u plin. Plinske
komore napunjene... Mlaznice aktivirane..."
Jan je oduševljeno kriknula i poželjela da kraj sebe ima
nekoga koga bi mogla zagrliti.
Od tada su prošla četiri dana. A sada je Nebeski Anđeo
napokon bio na vidiku.
Da, bio je jasno vidljiv i letio je ravno prema Nebeskom
267
Tornju. Za razliku od Nebeskih Gospodara nije na sebi imao nacrtane
šare niti divovske oči; osim gornjeg dijela na kojem su skupljači
sunca blistali pri ranom jutarnjem suncu njen je Nebeski Anđeo bio
bijeli. Potpuno bijeli.
Tada je opazila drugi zračni brod. Bio je daleko iza Nebeskog
Anđela, ali ga je bez sumnje pratio.
Nebeski Gospodar.
I nije bio sam. Za njim je na malo većoj udaljenosti letio još
jedan.
Želudac joj se stegao u bolan grč. Dva Nebeska Gospodara
mogli su biti samo Lord Pangloth i Mirisni Lahor. General se vraćao.

31
"Carl!" panično je povikala kad je utrčala nazad u sobu. No
ovog joj je puta odgovorila Ashley. "Bok! Nije li ovo divno? Za
nekoliko minuta bit ćemo na Nebeskom Anđelu."
"Gdje je Carl?" zahtijevala je Jan. "Moram razgovarati s
njim."
"E, ne možeš," uvrijeđeno reče Ashley. "Sada je moj red da
imam glas. Vas ste dvoje već dovoljno razgovarali."
"Slušaj, ti ludi duše, ovo je važno! Iza Nebeskog Anđela lete
dva Nebeska Gospodara! Reci to Carlu! Mora nešto učiniti!"
"Isuse, Jan, pa ne moraš zato biti gruba!"
"Velika Majko, pomozi mi," prošapta Jan. "Slušaj, ti
razgovaraj s Carlom. Reci mu za Nebeske Gospodare."
Nakon kratke stanke Ashley odgovori. "Carl zna za Nebeske
Gospodare. Kaže da će Nebeski Anđeo stići punih dvanaest minuta
prije prvog od njegovih progonitelja. Imat ćeš dovoljno vremena da
uđeš u Nebeskog Anđela. S nama, naravno."
Jan nije dijelila Ashleynu i Carlovu sigurnost. Koliko će
Nebeskom Anđelu trebati vremena da se poveže s Nebeskim
Tornjem? Nakon toga još mora stići do kontrolne sobe. Koliko će joj
za to vremena trebati? Nije čak bila sigurna hoće li moći pronaći
kontrolnu sobu. Ponovno se vratila na promatračku platformu.
268
Nebeski Anđeo je već bio vrlo blizu i izgledao je zastrašujuće u
svojoj veličini. Njegova se sjena počela širiti vanjskim dijelovima
grada.
Prepoznala je prvog Nebeskog Gospodara. Bio je to Lord
Pangloth, onaj kojega je preuzeo general. Zurila u Mirisni Lahor,
drugi zračni brod koji se tek nazirao negdje u daljini, i pitala se je li
Ceri na njemu. Je li još uopće živa?
Duboko je udahnula i potrčala nazad u sobu. "Ashley, moram
razgovarati s Carlom!" glasno povika.
"No, dobro."
"Carl?"
"Ovdje sam."
"Što moram učiniti kad stigne Nebeski Anđeo."
"Kad se poveže s Nebeskim Tornjem dat ću njegovom
kompjuteru naredbu da otvori vrata i odobri ti ulazak. Tada ćeš
izvaditi naš softver iz ovog kompjutera i unijeti ga na Nebeskog
Anđela. Tamo ćeš ga umetnuti u kompjuter u kontrolnoj sobi."
"Hoću li za to imati dovoljno vremena prije generalovog
dolaska?"
"Sumnjam," priznao je Carl. "Ali što general uopće može
učiniti? Nebeski Anđeo je opremljen automatskim obrambenim
sustavom."
"Oh, ne brini, već će on nešto poduzeti," tmurno je
odgovorila. Počela je skupljati svoje stvari — naprtnjaču, pojas s
oružjem, mješinicu, preostalu hranu... Zaustavila je dah kad je čula
korake koji su dolazili sa spiralnog stepeništa. Laknulo joj je kad je
ugledala Frusu.
Pantera je pogleda i reče, "Mirišem strah."
"To me ne čudi," reče Jan. "Slušaj, uskoro odlazim odavde.
Ako želiš, možeš poći sa mnom."
"Kamo poći?"
"Hmmm, na onu veliku stvar koja leti zrakom."
"Na Nebeskog Gospodara?"
"Da." Prokleta zvijer. "Na Nebeskog Anđela. Ideš li?"
"Što mačka jede?"
Jan se namrštila. To je dobro pitanje. "Sigurna sam da na
269
letjelici postoje zalihe hrane." Nadala se da postoje.
"Svježe meso?" upita pantera.
"Ne bih rekla," prizna Jan.
"Mačka ostaje."
Jan je laknulo. Iako je prema panteri osjećala veliku
zahvalnost, još uvijek joj nije potpuno vjerovala. "Dobro. Hvala ti na
svemu. Čuvaj se, Frusa."
Mačka je ispustila neki grleni zvuk, a tada se okrenula i
otišla. Čudna životinja, pomisli Jan.
"Jan, Nebeski Anđeo se povezuje s Tornjem," izvjesti je Carl.
"Osjetit ćeš podrhtavanje."
Jan je pričekala. Tlo se zatreslo i čula je prigušeno klang.
Nebeski Anđeo je stigao.
"Najavio sam tvoj ulazak u letjelicu," reče Carl. "Sad ću nas
ugasiti. Možeš odmah izvaditi softver."
Prišla je kompjuteru i pritisnula tipku za izbacivanje
memorijskih valjaka. Činilo joj se da izranjaju neopisivo dugo.
Morala je pričekati da izađe svih šest valjaka prije nego je uzela onog
s Ashley i Carlom. No u žurbi je loše uhvatila valjak, te joj je on
iskliznu iz znojnih prstiju i uz udarac koji zaustavlja srce pade na
pod. Zapanjeno je gledala u njega, očekujući da će se svakog trena
početi raspadati, ali valjak je izgledao neoštećeno. Sagnula se i
pažljivo ga podigla, a zatim ga pomno pregledala. Je li to samo plod
njene mašte ili se na valjku pojavila tanka uzdužna pukotina?
Nije više imala vremena razmišljati o tome. Gurnula je valjak
u džep i potrčala prema vratima koja su vodila u tunel.
Otvorivši vrata primijetila je da se tunel sada prostire mnogo
dalje. Kružna vrata su nestala i ništa se više nije nalazilo između nje i
njenog Anđela.
Protrčala je kroz tunel i našla se u kružnoj sobi s malim
postoljem u sredini i tri niza udobnih sjedala. Svirala je neka tiha
glazba. Progovorio je ugodni bespolni glas, "Dobrodošli. Ušli ste u
Nebeskog Anđela A810 JLX. Dobio sam ovlaštenje da vas primim,
ali nemam informacije jeste li dio delegacije koja će prisustvovati
krštenju ili tehničar."
"Ja ću te krstiti," brzo reče Jan. "Tvoje ime je Aha
270
Minervanka."
"Je li?" Glas je zvučao zbunjeno. "Niste se pridržavali
uobičajenog postupka. Tko vas je ovlastio —"
"Nije važno," prekinu ga Jan. "Moram što prije stići u
kontrolnu sobu. Koji je najbliži put?"
"Pozvat ću pratioca da vas odvede onamo," obavijesti je glas.
"Što? Pratioca?" iznenadi se Jan. Na letjelici sigurno nema
nijednog živog bića.
Na suprotnom kraju kružne prostorije se otvore vrata i kroz
njih u sobu žurno utrča veliki paukoliki robot čije se tijelo sastojalo
od sjajne metalne kugle promjera oko pola metra iz kojeg je izvirivao
osam metalnih nogu. Jan je počela uzmicati izvlačeći istovremeno
sablju. "Ne morate se ništa bojati," reče pauk istim ugodnim glasom
kojim joj je i soba govorila. "Ja sam vaš pratilac. Slijedite me,
molim." Krenuo je prema vratima kroz koja je malo prije ušao.
Nakon kratkog oklijevanja Jan pođe za njim. Pretpostavljala je da je
to stroj sličan Ezekielu i nadala se da mu mozak nije ljudski.
Pratila je pauka duž dugačkog hodnika koji ja završavao
dizalom. Primijetila je da glazba svira čak i u dizalu. Dok se dizalo
polako spuštalo pauk reče, "Prekrasan dan za krštenje, zar ne?"
Jan se još uvijek uznemireno odmicala od stvorenja, ali nakon
ove primjedbe počela se grohotom smijati.
"Jesam li rekao nešto smiješno?" upita pauk, očito zadovoljan
sa samim sobom.
Svladana smijehom Jan mu nije mogla odgovoriti.
Vrata dizala su se otvorila i pred njima se ukazao drugi
hodnik. I ovdje su čula ista glazba. Jan se čudila koliko joj je
nepoznata unutrašnjost Nebeskog Anđela - bez svih onih izmjena,
prepravki i prljavštine koje su se na Nebeskim Gospodarima
skupljale stoljećima Anđeo je izgledao kao potpuno drugi svijet.
Hodnik koji se prostirao pred njom imao je svijetloplavi strop, bijele
zidove i tapecirani pod. Zidove su ukrašavale freske, a rasvjeta je bila
blaga i ugodna za oči.
"Ovamo," reče pauk propuštajući je ispred sebe.
Vrata se otvoriše i pred Jan se ukazao poznatiji prizor.
Odmah je prepoznala kontrolnu sobu iako se ova prilično razlikovala
271
od one na Lordu Panglothu. "Stigli smo," obavijesti je pauk. "Mogu
li vam još kako pomoći?"
"Ne, samo me malo pričekaj," nemarno odgovori Jan.
Požurila je prema kraju kontrolne sobe i pogledala kroz zaobljeni
prozor tražeći pogledom Lorda Panglotha, ali vidik joj je zaklanjalo
golemo prostranstvo Anđelove palube. Pogledala je prema dolje i
ugledala drugu golemu sjenu pored sjene njenoga Nebeskog Anđela.
Lord Pangloth je bio vrlo blizu. Uznemireno je udahnula.
"Nešto nije u redu?" pristojno je upita glas koji joj se ranije
obratio u sobi.
"Ništa ne vidim," požalila se.
"Recite mi što želite vidjeti i pokazat ću vam."
"Želim istovremeno vidjeti u svim smjerovima!"
Ekrani zatitraše i na njima se pojaviše slike. Jan se okrenula
prema njima. Tek nakon nekoliko sekundi shvatila je da se slike na
ekranima prenose s različitih dijelova letjelice. Lord Pangloth je bio
vrlo blizu. Nalazio se na većoj visini nego Nebeski Anđeo i polako se
spuštao uz njegov desni bok. Mirisni Lahor ih još uvijek nije stigao.
"Gdje se umeće softver?" uzbuđeno upita Jan ogledavajući se
po kontrolnoj sobi. Na obližnjem kompjuteru počelo je titrati zeleno
svjetlo i začuo se štropotavi zvuk. Jan je prišla do njega i izvadila
valjak iz džepa. Umetnula ga je u za to predviđeno mjesto i
pričekala. "Carl? Ashley?" pozvala je nestrpljivo. Nije bilo odgovora.
"S kime želite razgovarati?" upita glas.
"S programima na softveru koji sam upravo umetnula u
kompjuter."
"Softver je inertan," mirno odgovori glas.
"Molim?" povika Jan.
"Na njemu nema aktivnih programa. Inertan je."
Jan je očajno zajecala. Ipak ga je oštetila. Udarac je uništio
Carla i Ashley. Pogledala je ekrane. Ono što je vidjela bacilo ju je još
dublje u očaj. Sa svih paluba Lorda Panglotha vinule su se u zrak
bezbrojne jedrilice, poput gljivljih spora pri naletima vjetra na
pljesnivim poljima.
"Nebeski Anđele!" povikala je. "Moraš odmah krenuti.
Odvoji se od tornja i punom brzinom kreni što dalje od ovoga
272
mjesta."
"Žao mi je," reče glas, "ali ne mogu poslušati vašu naredbu
ako je ne popratite odgovarajućim kodom."
Jan se jedva suzdržala da ne počne vrištati. "Moraš me
poslušati!" vikala je. "Svakog trenutka će nas napasti. Pogledaj!
Pogledaj na vlastite ekrane ako mi ne vjeruješ...!" Pokazala je prema
najbližem ekranu. Stotine jedrilica približavale su se vrhu Nebeskog
Tornja. Namjeravali su ući u Toranj na isti način kako su to učinila
ona tri samuraja. A odatle su mogli kroz tunel ući u Nebeskog
Anđela.
"Možeš li barem zatvoriti vrata koja vode iz Tornja u
Nebeskog Anđela?"
"Oh, da, mogu to učiniti," odgovori glas.
"MILO HAZE!"
Glas je grmio nad gradom i odjekivao od njegovih zidina.
"MILO HAZE! ODGOVORI MI!"
Dopirao je s Lorda Panglotha. Bio je to general.
"MILO HAZE! IZGUBIO SI!"
Jan je promatrala nizove ekrana. Japanci su se s jedrilicama
spuštali na gornju palubu. Okrenula se prema metalnom pauku. "Jesi
li naoružan?" pitala je. Pauk je podigao jednu mehaničku ruku i u
čudu je pogledao.
"Imaš li oružje?" ponovila je Jan.
"Ne, nemam oružje," odgovorio je.
Nastojala je zadržati hladnokrvnost, ali nije joj to uspijevalo.
U glavi su joj se nizale slike iz generalovog opisa kako to izgleda kad
ti živome deru kožu.
"PREDAJ SE, MILO HAZE! BIT ĆU MILOSTIV!"
"Ima li vas mnogo na letjelici?" upita Jan pauka.
"Ima," odgovorio je. "Na raspolaganju vam je pet stotina
aktivnih robota za održavanje i usluživanje, kao i sljedećih pet stotina
u pričuvi."
"Slušaj me," počela je Jan. "Ljudi napadaju naš zračni brod.
Morate ih zaustaviti — napadnite ih, ubijte ih!
"To je nemoguće," reče pauk. "Ne možemo namjerno nauditi
nijednom ljudskom biću."
273
 "Velika Majko, daj mi snage..." prošapta Jan. Pokušala je
ponovno. "Ne morate im nauditi, samo svladajte napadače, oduzmite
im oružje..."
"Takve bi akcije mogle izazvati ozljede i stoga ne dolaze u
obzir. Žao mi je."
"Da, baš," reče Jan i udari pauka nogom. On se povukao od
nje a da se nije ni pokušao osvetiti.
"MILO HAZE! NE POKUŠAVAJ POBJEĆI! PREKASNO JE!"
To je istina, ogorčeno pomisli Jan ponovno se okrećući prema
ekranima. Gornja je paluba vrvjela samurajima. Sretan si, Milo, što si
ovo izbjegao...
"Bok! Što se događa?"
Jan se pitala ima li halucinacije. "Ashley?"
"Ja sam! Velika kao život!"
Nije mogla povjerovati. "Jesi li dobro? I Carl?"
"Ne možemo biti bolje!"
"Mislila sam da sam vas oboje ubila! Gdje ste bili?
Kompjuter mi je rekao da je memorijski valjak prazan."
"Carl je sređivao neke stvari. Kaže je da je ovaj sistem
zaštićen kako bi se spriječilo unošenje neovlaštenih programa u
Nebeskog Anđela. Morao je smisliti način da zaobiđe tu zaštitu. To
je potrajalo. Jesam li ti nedostala?"
"Jako," iskreno odgovori Jan. Brzo je ispričala Ashley što se
događa.
Ashley reče, "Nema problema. Carl i ja imamo sada potpunu
kontrolu nad sistemom. Carl kaže da ćemo se za početak odvojiti od
Nebeskog Tornja."
"Da, da!" povika Jan. "Reci mu da učini što god misli da je
potrebno."
"Što mi mislimo da je potrebno," ispravi je Ashley.
"Dobro, što ti i Carl mislite daje potrebno."
Nebeski Anđeo je već krenuo. Jan pogleda prema dolje i vidje
da se vrh Nebeskog Tornja pomalo udaljava.
"HAZE! PREKASNO JE! NE MOŽEŠ POBJEĆI! PREDAJ SE I BIT ću
MILOSTIV! U SUPROTNOM ĆE SE TVOJA SMRT PRETVORITI U
BESKONAČNI VAPAJ!" Generalov je glas grmio nad gradom.

274
 "Carl kaže da Japanci ulaze u Nebeskog Anđela," reče
Ashley.
"Znam. Ima li on, ili imaš li ti, plan kako ćemo ih se riješiti?"
"Naravno. Uz pomoć paukolikih robota."
"To sam već pokušala," reče Jan. "Ovdje prisutni pauk odbija
sudjelovati u nanošenju ozljeda ljudima."
"Carl i ja smo sada glavni," ponosno reče Ashley. "Učinit će
sve što im kažemo - preuzeli smo centralni program."
"Tad izdajte naredbu!" poviče Jan. "Brzo!"
"To je već sređeno."
Jan se morala izmaknuti kad je pauk odjednom živnuo i
uputio se prema dizalu. Ušao je u kabinu i za njim se zatvoriše vrata.
"Aktivirali smo i onih pet stotina pričuvnih robota da nam se, ako
zatreba, nađu pri ruci."
"MILO HAZE! STANI! MOJI RATNICI SU VEĆ UŠLI U TVOJ BROD.
DALJI OTPOR JE UZALUDAN!"
Nebeski Anđeo se podigao iznad Lorda Panglotha. Jan vidje
kako se mlaznice drugog zračnog broda okreću prema dolje da bi se i
on počeo dizati.
"Skinimo gada s neba!" predloži Ashley.
"To želim više od svega," reče Jan. "Ali kako?"
"Oh, zar ti nisam rekla? Ne, nisam. Carl se uvukao u sistem
koji upravlja laserima. Sada su oni pod našom potpunom kontrolom.
Što kažeš? Da počnemo pucati?"
Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego su se Ashleyne riječi
složile u Janinoj glavi u jasnu sliku. Laserima se sada može gađati
bilo što. Žurno je odgovorila, "Ne, nemojte još pucati. Mogu li
nekako razgovarati s generalom?"
Nakon kratke stanke Ashley odgovori, "Naravno. Imamo
ovdje pojačalo za glas. Carl kaže da je namijenjeno komuniciranju sa
žrtvama katastrofa na zemlji, a general će uskoro biti upravo to. Carl
ga je aktivirao. Počni govoriti."
"Generale Horado..." počela je, ali je ubrzo zastala od
iznenađenja kad je čula svoje riječi kako odjekuju jednako
gromoglasno kao generalove. "Generale Horado, slušajte me. Ja sam
Jan Dorvin. Sama sam. Milo je mrtav. Prije nekoliko tjedana ga je
275
ubio kiberoid."
General se nasmijao. Njegov je smijeh zvučao kao opsceni
grom. Tada reče, "MILO HAZE JE MRTAV? UBIO GA JE KIBEROID? BAŠ
ZGODNO... A SADA, DJEVOJKO, PREKINI SVOJU IGRU I PRIČEKAT DA MOJ
BROD PRISTANE UZ TVOJ."
Jan je pogledala prema ekranima. Stotine metalnih paukova
miljelo je gornjom palubom. Sablje su bljeskale u neuspješnim
pokušajima Japanaca da se obrane. Ponovno se obratila generalu,
"Mogu vas uništiti. Imam potpunu kontrolu nad laserskim sustavom.
Ako ne prihvatite moje zahtjeve, otvorit ću vatru."
Nakon kratkog razmišljanja general reče, "GLUMIŠ,
DJEVOJKO. SVAKOG TRENUTKA MOJI ĆE SAMURAJI UĆI U TVOJU
KONTROLNU SOBU."
"Vaši samuraji su poraženi," odgovori Jan! "Na mome brodu
su brojni roboti. I oni su, kao i laseri, pod mojom kontrolom. Hoćete
li sada poslušati moje zahtjeve?"
"Zašto se gnjaviš sa zahtjevima?" upadne Ashley.
Jednostavno ga raznesimo!"
"Moram dobiti Ceri, ako je još uopće živa."
"Znam, ali i sama si rekla da je ona sigurno na drugoj
letjelici. Zato počnimo pucati. Uz sav taj vodik dovoljna nam je
jedna laserska zraka da priredimo pravi vatromet."
"DJEVOJKO, GNJAVIŠ ME. MOJOJ OSVETI NEĆE BITI KRAJA!"
Jan osjeti poriv da posluša Ashleyn prijedlog, ali nije mogla
izgovoriti nalog za početak napada. Po drugi puta se našla u prilici da
može uništiti Lorda Panglotha, ali nema za to moralne snage. "Na
letjelici ima žena i djece. Ne mogu ih sve ubiti," rekla je. "Ali možete
pucati u Panglothove mlaznice. Sve ih uništite."
"Uuuaaa, to je bez veze."
"Učini što sam ti rekla," naredi Jan. Bila je to prva kušnja.
Tko stvarno upravlja Nebeskim Anđelom?
Između Panglothove mlaznice i neke skrivene točke iznad
kontrolne sobe Nebeskog Anđela rasprostrta se tanka zraka tirkizne
svjetlosti. Metalni ovoj mlaznice je pocrnio i smežurao se. Pojavile
su se i druge svjetlosne zrake. Mlaznice Lorda Panglotha počele su
se jedna po jedna mežurati, poput komada voća bačenih u vatru.
276
 General je bijesno kriknuo.
Lord Pangloth je izmaknuo kontroli. Kormilar i kompjuter
nisu mogli učiniti ništa čime bi nadoknadili iznenadni gubitak tolikih
mlaznica. Divovska je letjelica počela kružiti istovremeno gubeći
visinu.
Krećući se s brzinom i lakoćom koju su Nebeski Gospodari
izgubili prije više stoljeća, Nebeski je Anđeo pratio Lorda Panglotha
prema dolje. Dok su se zrakom i dalje širile zrake tirkizne svjetlosti,
sve je više mlaznica postajalo crno i ugaslo.
"DJEVOJKO! DJEVOJKO!" zazivao je general. "RAZGOVARAT ću
s TOBOM! OBUSTAVI VATRU. SVE ĆEMO SE DOGOVORITI! ŠTO ŽELIŠ?"
"Sada je već prekasno za to," hladno odgovori Jan.
"Sredili smo ih," obavijesti je Ashley. "Sve mlaznice su
'kaput'. Sad bismo mogli prijeći na kormila i zakrilca."
Jan je šutke promatrala kako laserske zrake poput noževa
sijeku veliko repno krilo Lorda Panglotha. Kad je i to bilo gotovo
Lord Pangloth je ostao potpuno nemoćan. Prepušten milosti vjetrova
nakošeno je lebdio nad gradom. Golemo nacrtano oko na njegovom
boku koje je oduvijek plašilo Jan sada je izgledalo gotovo smiješno.
"RAZGOVARAJ SA MNOM, ŽENO! SPREMAN SAM POSLUŠATI
TVOJE ZAHTJEVE!"
"Što se događa sa samurajima?" upita Jan Ashley.
"Svi koji su ušli u letjelicu su mrtvi," odgovori Ashley.
"Nekoliko ih je uspjelo na jedrilicama pobjeći s palube; oni koji su
ostali su također mrtvi."
Toliko mrtvih, tužno pomisli Jan, ali znala je da drugog izbora
nije bilo. "Dobro," reče. "Čeka nas još Mirisni Lahor."
Vidjevši što se dogodilo Lordu Panglothu zapovjednik
Mirisnog Lahora je okrenuo svoj brod i pobjegao punom brzinom.
Ali novi, potpuno ispravni Nebeski Anđeo ga je bez teškoća ubrzo
sustigao. Zapovjednik, Japanac, nije znao ni riječi engleskoga, no
Carl mu je uspio prenijeti Janin zahtjev da se predaju na savršenom
japanskom jeziku. Zapovjednik je to isprva odbio i ispalio nekoliko
projektila u smjeru Nebeskog Anđela tek toliko da pokaže svoj otpor.
Kad su laseri uništili prvu nezamjenljivu mlaznicu japanski se
zapovjednik odmah predao.
277
 U pratnji deset metalnih paukova Jan je prešla na Mirisni
Lahor. Očekivala je nevolje, ali sve je prošlo bez ikakvih problema.
Zapovjednik i njegovi ljudi bili su iznenađujuće pokorni te su pred
njom svi spuštali glave i nudili joj svoje sablje. Uskoro je vidjela da
su američki zatočenici s Lorda Panglotha ovdje živjeli u nemogućim
uvjetima; u usporedbi s ovim njeno se razdoblje ropstva činilo
humanim.
Kad je ušla u još jednu od bezbroj smrdljivih prostorija u
kojima je živjelo po trideset izgladnjelih Amerikanaca, iznenadila se
kad je iz gomile istupilo visoko strašilo od čovjeka i bacilo se pred
njom na koljena. "Najdraža moja, molim te, spasi me iz ovog pakla.
Spasi me, preklinjem te!" jecao je sklapajući ruke. "Sjećaš li se kako
sam ti pomogao? Kako sam te hranio...?"
S nevjericom je shvatila da je čovjek pred njom robovlasnik
Bannion. Dodirnula je znak na svojem obrazu. "Da, sjećam se. I kao
znak zahvalnosti za sve što si učinio za mene neću narediti mojim
metalnim prijateljima da te na licu mjesta rastrgaju." Krenula je
dalje. Učiteljica joj je nekoć rekla da osveta čovjeku ne donosi
zadovoljstvo, ali sada je otkrila da je to ipak sasvim ugodno
iskustvo...
Uporno je pretraživala Mirisni Lahor, zagledajući se u
ispijena, mršava lica i bezbroj puta postavljajući isto pitanje. I tada ju
je, u pedesetoj ili možda stotoj smrdljivoj prostoriji, napokon
pronašla.

32
General je sjedio na svom prijestolju u Velikom Salonu, ali
svijest mu je bila izgubljena u nekom mentalnom tjesnacu duboko u
njegovoj lubanji. Pod Velikog Salona se naginjao prema naprijed i na
desno. Lord Pangloth se jako nagnuo i još uvijek je gubio na visini.
Isprva je lebdio prema istoku, ali tada se vjetar promijenio i sada ga
je nosio prema oceanu. Da je general bio svjestan okoline mogao se
okrenuti na prijestolju i kroz veliki prozor ugledati sivu, uzburkanu
površinu kojoj se letjelica sve više približavala.
278
 Jednako odsutno duhom bilo je i tijelo glavnog pilota. Ono se
odsklizalo nekoliko metara od mjesta gdje mu je general okrutno
probušio lubanju sabljom, i ostavilo za sobom ljepljivi trag krvi.
Pilotu je pripao neugodan zadatak da obavijesti generala da se
Lord Pangloth više ne može spasiti. Bez mlaznica i kormila nipošto
ga nisu mogli podignuti na sigurnu visinu. Plin u komorama nije bilo
dovoljan da bi održao divovsku letjelicu u zraku, posebno nakon što
komora Sedam nije nikada uspješno popravljena. Sve nepotrebno već
su bacili s broda, uključujući i tri stotine 'nepotrebnih' ljudi.
Nakon toga se general povukao u sebe i ignorirao je sve
časnike i sluge koji su mu oprezno i uznemireno prilazili. Svi su već
izgubili i posljednju nadu te su ravnodušno čekali ono neizbježno.
Nitko nije ni pomislio na nečasnu mogućnost napuštanja osuđenog
broda uz pomoć jedrilica.
Pramac Lorda Panglotha je napokon dodirnuo morsku
površinu. Bio je to kratak susret, tek lagani poljubac, ali bio je
dovoljan da polomi prozore i na nekoliko mjesta ošteti oplatu. Drugi
je dodir trajao dulje; treći je potrajao zauvijek.
Lord Pangloth je polako položio svoj dugački trup u ocean.
Njegova čvrsta oplata proizvedena u svemiru škripila je pod tlakom
koji nije mogla podnijeti. Voda je navalila kroz razbijene prozore i
vrata koja se nisu mogla oduprijeti težini mora.
U donjim dijelovima letjelice Japanci su bježali pred
nadirućom vodom koja nije prijetila samo utapljanjem, već je sa
sobom nosila i druge opasnosti. To je uskoro postalo jasno kad su se
hodnicima pružili prvi dugački i mekani krakovi...
Površina mora se zatvorila nad velikim prozorima Velikog
Salona. Voda je poplavila pod, ali general toga nije bio svjestan. Nije
reagirao čak ni kad je iza njega prsnuo jedan prozor i propustio u
prostoriju goleme količine vode. Iz mračnog bezdana koji mu je
obavio svijest izvukao se tek kad ga je prekrila ledena voda. Poriv za
preživljavanjem bio je prejak da bi mu se odupro. Borio se i koprcao
u uzburkanoj crnoj vodi, sve dok ga nešto pod njenom površinom
nije privuklo k sebi.
Jan se rano probudila. Teret odgovornosti koje je nosila bio je
prevelik. Toliko toga mora učiniti... Nije još imala određenih planova
279
za budućnost. Znala je samo da mora pobijediti sve preostale
Nebeske Gospodare i staviti ih pod svoju kontrolu na isti način kako
je to učinila s Mirisnim Lahorom. Carl je načinio kopije svoga i
Ashleynog programa i uveo ih u kopjuterski sistem Mirisnog Lahora.
Uz pomoć robota i rezervnih elektronskih dijelova koje su pronašli
na Nebeskom Anđelu uspio je popraviti sve uređaje na drugoj
letjelici koji su tijekom godina zakazali. Amerikanci i Japanci nisu
više mogli preuzeti kontrolu nad zračnim brodom.
Jan je rekla dvijema skupinama da mogu birati između
zajedničkog života na Mirisnom Lahoru ili iskrcavanja na zemlji.
Brojčano nadmoćniji Amerikanci su se htjeli osvetiti donedavnim
mučiteljima, pa je Jan morala kod njih ostaviti mnogo paukolikih
robota da održavaju red među suparnicima. Delegacija Amerikanaca
došla joj je sa zahtjevom da ih preseli na Nebeskog Anđela, gdje je
bilo mnogo slobodnog prostora. Jan je prihvatila nekoliko žena i
njihove djece, ali muškarcima je pristup na Nebeskog Anđela bio
zabranjen. Prihvatila je samo dvojicu minervanskih muškaraca koje
je, na vlastito iznenađenje, pronašla na japanskoj letjelici.
Znala je da će joj za zauzimanje preostalih Nebeskih
Gospodara trebati godine, a dalje od toga nije razmišljala. Imala je
neke nejasne planove da će ujediniti snage čitave svoje flote i
laserima uništiti plijesni uz prizemne zajednice. U Nebeskom Anđelu
je pronašla zalihe smrznutog sjemenja i životinjskih embrija, pa se
nadala da će zajedničkim radom nebeskih i zemaljskih ljudi, i uz
pomoć nezamjenljivog Carla, obnoviti život na površinama obraslim
plijesnima.
Glavna briga bila joj je ponovna uspostava minervanskog
društva. Morala je sačuvati i prenijeti dragocjene gene. Rodit će
dijete svakog od dvojice minervanskih muškaraca, ali što tada? Treba
li muškarce spariti s drugim ženama? Time bi razrjedila minervanske
gene, ali i to je bolje nego ništa. Tako će se minervanski duh ipak
očuvati.
Ponovno je osjetila mučninu. Pazeći da ne uznemiri Ceri,
žurno je ustala iz kreveta i požurila u kupaonicu. Povratila je u
zahod. Dok je ispirala lice i usta u zrcalu je spazila Ceri. Na
prelijepom joj se licu vidjelo da je zabrinuta. Ceri se fizički potpuno
280
oporavila, ali još uvijek je često imala noćne more i povremene
izljeve otvorene mržnje prema muškarcima. Jan je bila svjesna da će
za liječenje njenih emocionalnih ožiljaka trebati još mnogo vremena.
Ceri joj je položila ruku na rame. "Ovo je teći put za redom
da ti je ujutro zlo," rekla je zabrinuto.
Jan se ohrabrujuće nasmiješila. "Dobro sam. Većinu vremena
se osjećam dobro. Ovo je normalna reakcija na sve moje brige i
strahove."
"Ipak bi se trebala pregledati na jednoj od onih medicinskih
naprava."
"Hoću, kad ću imati vremena."
"Učini to odmah, za mene" preklinjalaje Ceri.
Jan se okrenula i poljubila joj usne. "Sve za tebe."
S nevjericom je zurila u ekran. "Ne mogu biti trudna!
Vrijeme parenja počinje tek za godinu dana!"
"Stroj je savršeno ispravan. Nema nikakve sumnje da je nalaz
točan," odgovori Carl.
Jan se okrenula prema Ceri. "Kako mogu biti trudna? To je
suludo! Bilo bi to nemoguće čak i da mogu zatrudniti. Posljednji
muškarac s kojim sam vodila ljubav bio je princ Caspar... a prema
ovom stroju zatrudnila sam prije točno sedam tjedana..." Zastala je.
Sjetila se što joj je Milo učinio one strašne noći na pljesnivim
poljima.
To je njegovo dijete. Znala je da je tako.
"Milo," prošaptala je. "On je to učinio. On nije bio čovjek.
Tko zna što su genženjeri promijenili u njegovom sjemenu, ili što je
sve mogao učiniti mojem rasplodnom sustavu." Privila se uz Ceri i
prestrašeno se zagledala 'u njene oči. "Što ću sad?"
Ceri je bez razmišljanja odgovorila, "Ubij ga!"
Jan je zatresla glavom. "Ne, ne mogu. Rodit ću to dijete.
Velika Majko, molim te, neka bude djevojčical"
Sat kasnije Jan se već prlično smirila. Sjedila je sama u
kontrolnoj sobi. Dok su Ashley i Carl upravljali Nebeskim Anđelom
posada joj nije trebala. Zamišljeno se zagledala preko pustinje u
daleke bregove ravnoga vrha. Nebeski Anđeo je tražio Lorda
Matamorosa, Nebeskog Gospodara koji je vladao područjem južno
281
od Panglothovog. Carl je predvidio da će ga susresti za otprilike
jedan dan, a Jan je htjela do tada razbistriti um.
Pomirila se sa spoznajom što nosi u sebi. Čak i ako dijete
bude muško, neće sve biti izgubljeno. Nosit će u sebi njene gene
jednako kao i Milove. To je značilo da postoji realna mogućnost da
neće nimalo sličiti Milu.
Pomislila je na Milovu lubanju koju je čuvala u ormaru u
svojoj sobi. Mogla je vidjeti nasmijane čeljusti i osjetiti aroganciju
koju je Milo pokazavao čak i u smrti, a to ju je činilo još odlučnijom.
Pobijedit će ga.
Mora to učiniti. Za Minervu.

282
 RAT NEBESKIH
GOSPODARA

PROLOG
Zvijer je težila četiri tone i kroz pljesniva se polja kretala
poput tenka, rušeći pred sobom natrulo drveće izjedeno od plijesni.
Zvijer je bila stara. Njenu debelu, naboranu kožu pokrivali su
pradavni ožiljci. Iz tijela su joj mjestimice virile slomljene strijele.
Ali pozna dob nije se odrazila na brzinu kojom se kretala. Mogla je
postići brzinu od trideset kilometara na sat.
Zvijer je bila gladna. Tog je dana pojela mnogo životinja, ali
nije utažila glad. Zbog silne potrebe za energijom neprestano je
tragala za hranom. Osim toga, stvorena je da bi se hranila ljudskim
mesom i krvlju, pa se stoga nikad nije zadovoljavala sa životinjama,
bez obzira na njihovu veličinu. Prošlo je mnogo tjedana otkako je
posljednji put okusila ljudsko meso, ali prije nekoliko sati osjetila je
prisutnost mnogobrojnih ljudi. To je bio razlog njenoj žurbi kroz
pljesnivo polje.
Iznenada se zaustavila i podigla masivni ud. Na njegovom se
vrhu nalazio vrlo osjetljivi organ mirisa i Zvijer je njime iskušavala
zrak. Između udova je imala rudimentarne organe vida i sluha, ali
oslanjala se pretežno na miris. Da, ljudi su vrlo blizu. Još samo malo.
Zvijer je krenula dalje.

1
 1
Prostorijom se razlio prigušeni, ali snažni zvuk. Nešto —
nešto veliko — pokušavalo se probiti u naselje. Ryn se pitao što bi to
moglo biti. Lignja? Ili naročito velik morski crv? Zvuk je postajao
sve glasniji i Ryn se namrštio. Eloi koji je sjedio pred njim nije se na
njega obazirao. I dalje se zamišljeno smiješio raširenih smeđih očiju
iz kojih je zračilo zadovoljstvo. Sjedio je na jastuku posve gol i
povijenih nogu. Iako se navikao na prisustvo golih Eloia, Ryn je
neprestano pogledavao prema njegovim glatkim preponama. Po tko
zna koji put zavidio je Eloima na njihovom bespolnom stanju. Danas
je taj osjećaj bio naročito jak.
Grebanje se nastavilo. Ryn je bio siguran da je vani lignja.
Mogao je zamisliti njen tvrdi hitinski kljun kojim uzaludno pokušava
probiti trup naselja. Poželio je izaći van u Igrački i ubiti mrsko
stvorenje, ah nije htio prekinuti razgovor s Eloiem. Rijetko kad je
mogao dulje zadržati pažnju nekoga od njih, pa nije želio propustiti
priliku koja mu se pružila.
"Pel," nastavio je, "zadržite li me još dugo ovdje, potpuno ću
poludjeti. Dvadeset mi je godina. To znači da ću vjerojatno živjeti još
barem stotinu i osamdeset godina. Ovdje neću izdržati ni dva tjedna,
a kamoli toliko dugo."
Eloi s imenom Pel pokušao je tužno pogledati Ryna, ali nije
uspio. Nije mogao prikriti svoj trajni osjećaj ugode i zadovoljstva.
Nitko od Eloia to nije mogao. Progovorio je šaputavim glasom:
"Ryne, pa nisi zarobljen u naselju. Imaš Igračku. S njom možeš
ploviti kroz dubine, letjeti, popeti se na kopno i voziti kamo god
poželiš..."
"Gdje nema ničega osim snijega, leda, još snijega, pingvina i
obilja starih rudnika. Želim sresti ljude, Pel. Ljude slične meni?'
"Iz obrazovnih ti je programa poznato kakav svijet leži iza
našega. Nakon Genetskih Ratova postao je strašan i opasan. Ovdje si
mnogo sigurniji, Ryne..." Pelov glas je utihnuo. Pažnju mu je
privukao jedan od mobila koji su visjeli sa stropa. Zadovoljno se

2
nasmijao.
Ryn je znao da ga gubi. Nastavio je glasnije: "Spreman sam
prihvatiti rizik! Ja ovdje ne pripadam, Pel! Svi Eloi to znaju. Trebaju
mi ljudi moje vrste. Treba mi žena moje vrste!" Evo, vratio se
uobičajenoj temi, kao što je i očekivao.
Pel je još neko vrijeme zurio u mobil, a tada se okrenuo
prema Rynu. "Razumijemo tvoje potrebe, Ryne, i žalimo te zbog
njih. Voljeli bismo te promijeniti, ali Etički Program nam to
zabranjuje."
"Žalite me?" prezirno se nasmijao Ryn. "Vi ne osjećate ni
sažaljenje niti bilo što drugo za ikoje biće osim za same sebe."
Pel je lagano slegnuo uskim, djetinjim ramenima i nasmiješio
se. Ryn ga je želio udariti, ali znao je da je to gubitak vremena. Već
je dvaput udario Eloia, a jedino što je time postigao bili su ukor i
kazna Etičkog Programa. Nemoguće je povrijediti ih uznemiriti bića
koja ne osjećaju ni bol niti tjeskobu.
Prisilio se smiriti se. "Pusti me, Pel. Pusti me u slobodu."
"Znaš da te ne možemo pustiti, Ryne. Ne smijemo te izložiti
opasnostima."
U sobu je ušao drugi Eloi. Na sebi je imao dugačku tuniku.
Sjeo je kraj Pela, identičnog blizanca. Da se nije predstavio, Ryn ne
bi imao pojma koji je to Eloi. Polako se nasmijao i naslonio glavu na
Pelovo rame. "Izgleda nesretno," rekao je misleći na Ryna.
"Da, on je nesretan," sarkastično reče Ryn. "Očajnički želi
napustiti ovu podvodnu ubožnicu za bespolne sanjare."
Eloi su ga dobronamjerno promatrali. "Ljudi iz vanjskoga
svijeta su odavno zaboravih da ovo naselje postoji. Ako te pustimo
na slobodu, sigurno ćeš razglasiti sve što znaš o nama i Shangri La,"
reče Pel.
"Kunem se da neću," reče Ryn.
"Nećeš svojevoljno, ali padneš li u ruke Nebeskih Gospodara,
oni bi... neugodnim metodama..." Eloiev glas je zamro dok se, očito,
pokušavao sjetiti što 'neugodno' zapravo znači. "Da, neugodnim bi
metodama," smireno je nastavio, "izvukli iz tebe podatke o tvom
porijeklu."
"Imam Igračku. Čak i da sretnem Nebeskog Gospodara, on bi
3
bio u mojoj milosti."
"Strojevi mogu zakazati," uključi se drugi Eloi. "A tada bi bio
bespomoćan."
Ryn osjeti kako ga preplavljuje poznato razočaranje. Time su
završavali svi njegovi pokušaji razgovora s Eloima. Lakše je
razgovarao s programima, premda je znao da su prividna čovječnost
programa i njihove projekcije potpuno lažne. Ah u bezbrojnim
pokušajima sporazumijevanja s Eloima najviše ga je boljela spoznaja
da su oni ipak ljudska bića, premda ih je od njega dijelio
nepremostivi emocionalni ponor. "Usamljen sam!" povikao je dvojici
Eloia.
Gledah su ga onim tupim pogledom koji ga je dovodio do
bjesnila. "Ryne, ti nisi sam. Imaš svoje holo-prijatelje, filmove,
knjige...", nastavio je Pel.
"Umoran sam od razgovora s elektronskim fantomskim
ljudima koji nikada nisu postojali; bezbroj puta sam pročitao svaku
knjigu u biblioteci i napamet znam sve filmove. Poznata mi je čak
svaka scena iz onih starih, dvodimenzionalnih filmova." Jedan od
znanstvenika koji su prvi doselili u naselje očito je bio obožavatelj
kinematografije 20. i 21. stoljeća, te je sa sobom donio mnoge
filmove iz tog vremena. Ryn ih je voho — najdraže su mu bile
Pustolovine Robina Hooda iz 1938. godine — ah bio ih se spreman
odreći u zamjenu za mogućnost putovanja svijetom. Stvar je u tome
da ću poludjeti ostanem li još dugo zarobljen ovdje na Antarktiku."
Eloi ga više nisu slušali. Sjedili su dodirujući se glavama; oči
su im bile otvorene, ali nisu ništa vidjeli — vratili su se u svoju
vječnu nirvanu. Ryn je opsovao u sebi, skočio na noge i ljutito izašao
iz sobe. Da je bilo vrata, zalupio bi ih. Ušao je u dizalo i spustio se u
najdoljnji dio naselja. Paukoliki servo-robot mu se sklonio s puta dok
je žurio hodnikom prema doku u kojem je ležala Igračka.
Igračka je izgledala poput izdužene suze dugačke devet
metara i izgrađene od zagasito sivog metala. Ryn je prišao vratima na
sredini Igračkinog trupa i izrekao naredbu za njihovo otvaranje.
Uvukao se unutra. Unutrašnja vrata su se već širila i otvarala mu
prolaz u upravljačku prostoriju. Kad je sjeo u naslonjač preplavio ga
je poznati osjećaj sigurnosti — poput sigurnosti maternice koju
4
nikada nije upoznao.
Izdao je potrebne naredbe te je u dok počela navirati voda.
Osjetio je kako se Igračka oslobađa iz ležišta. Kad se tlak u doku
izjednačio s vanjskim tlakom, na unutrašnjoj i vanjskoj oplati naselja
otvorili su se prolazi. Igračka je krenula prema naprijed i izašla u
otvoreno more.
Voda je bila potpuno neprozirna. Ryn je pažljivo motrio
sonarni ekran, koji je pretvarao signale s akustičkih skenera u slike,
tražeći stvorenje koje je ranije greblo po oplati. Nijedno od brojnim
morskih bića koja je opazio nije bilo dovoljno veliko da bi proizvelo
svu onu buku. Ryn reče: "Obiđi naselje. Polako." "Da, Ryne,"
odgovori Igračkin program. Imao je ženski glas; mekan, zavodnički i
ohrabrujući. Dok je Igračka polako obilazila golemi kružni trup
podmorskog naselja, Ryn je pogledavao prema sonarnim i vizualnim
ekranima. Unatoč snažnim svjetlima na trupu, na vizualnim se
ekranima gotovo ništa nije vidjelo. Svjetlosne su zrake prodirale tek
nekoliko metara kroz tamnu vodu. Već je počeo vjerovati da je stvor
kojeg lovi napustio to područje, kad je na sonarnom ekranu ugledao
kako mu nešto približava. Uskoro se Igračka zatresla od sudara s
golemim tijelom. Ryn se nasmije. "Ja ću preuzeti," reče Igrački.
Uzeo je mali plastični klin sa stola s instrumentima. "Ne bih ti to
savjetovala," odgovori Igračka. Ali Ryn je nije slušao. Umetnuo je
klin u otvor iza desnog uha i time se uključio izravno u upravljačku
jedinicu. Njegova se osjetilna mreža razlila Igračkom i istog trenutka
on postane Igračka...
Osjetio je pritisak krakova na svojoj oplati. Nije ga to boljelo;
Igračkini senzori nisu bili toliko profinjeni da bi osjetili išta drugo
osim tlaka i hrapavosti pipaka na lignjinim krakovima.
Divovsko lignjino tijelo bilo je dulje od Igračkinog. Jedna od
Rynovih kamera gledala je u golemo oko promjera čitav metar. Ryn
se strese od užasa. Činilo mu se da gleda u oko gnjevnoga boga...
Zatomio je strah i dopustio mržnji da zavlada njegovim
osjećajima prema tom stvorenju. Kad se lignjin kljun zatvorio oko
Igračkinog trupa, usmjerio je jedan od vodenih mlazova prema
velikom, ali mekanom tijelu. Povisio je temperaturu vode na stotinu i
devedeset stupnjeva. Lignja je odmah ispustila Igračku i povukla se,
5
ostavljajući za sobom oblak crnila. Ryn ju je slijedio. Crnilo nije
moglo sakriti prestrašenu lignju od sonarnih skenera. Umetnuo je
mali projektil u podvodni top. Uz prigušenu eksploziju projektil je
jurnuo kroz vodu. Ryn je čekao da prodre dovoljno duboko u lignjin
plašt, a potom ga aktivirao. Lignja je eksplodirala. Na akustičkom
ekranu jasno je vidio dijelove njenog tijela i krakova razbacane po
oblaku crnila. Krakovi su se još uvijek grčevito stezali.
Svladan mučninom izvukao je klin iz vrata. Ponovno se našao
u ugodnoj utrobi upravljačke prostorije. "Podigni nas na površinu,"
rekao je Igrački. Ona je poslušno krenula prema gore dok nije
dosegla neravno dno ledenog štita, a tada je zaplovila prema
otvorenom moru. Nakon nekoliko kilometara izašla je ispod ledenog
pokrivača i s pomoću vodenih mlaznica se izdigla iz vode. U tom se
trenutku uključio elektromagnetski letni pogonski sustav i Igračka se
podigla na visinu od tri stotine metara. "Kamo ćemo?", upita Ryna.
"Ravno naprijed," odgovori on pokazujući prema dalekom
horizontu. "Punom brzinom."
Utonuo je u sjedalo dok je Igračka ubrzavala. Ubrzo je
letjelica postigla brzinu od 3.750 kilometara na sat. Promatrao je
kako more promiče pod njim, uživajući u brzini. No, uskoro Igračka
reče: "Približavamo se granici dopuštenog područja, Ryne. Nakon
trideset sekundi moram promijeniti kurs."
"Ne, idemo dalje," pobunio se, premda je znao da je to
uzalud.
"Ne mogu zanemariti upute, Ryne. Znaš to. Mijenjam kurs...
sada."
Igračka se počela postepeno okretati. Ryn je stisnuo šake dok
su mu se oči punile suzama. Uvijek se događalo isto, ali on je uporno
pokušavao, poput muhe koja neprestano udara u nevidljivu staklenu
ploču.
"Kamo ćemo sad, Ryne?" upita Igračka suosjećajno.
"Nije me briga. Bilo kamo." Neko je vrijeme tupo zurio u
ekrane, a tada doda: "Želim zaroniti. Pronađi mi nešto za ubijanje..."
Tijekom slijedećih nekoliko sati Ryn je s Igračkom ubio još
sedam lignji, premda nijedna nije bila onako velika kao ona prva.
Divovske lignje su bile vrlo česte u vodama oko Antarktika. Prema
6
starim obrazovnim programima iz prirode, pripadale su vrsti
Architeuthis i odavno su naseljavale hladne antarktičke vode, jer
njihova krv nije dobro prenosila kisik na višim temperaturama. Ali
posljednjih su godina nove, manje vrste liganja naselile i arktičko
područje, zajedno s morskim crvima i drugim razornim živim
proizvodima Genetskih Ratova. Životinje kojima se oni hrane
postajale su sve rjeđe, i Ryn se pitao što će se dogoditi kad se
hranidbeni lanci potpuno prekinu.
Kad se zasitio lova, Ryn je naredio Igrački povratak u naselje.
Nakon pristajanja u doku uputio se ravno u svoje odaje, svukao
jednodjelno odijelo i temeljito se istuširao. Uvijek kad se vratio iz
lignjolova imao je osjećaj da mu tijelo prekriva debeli sloj sluzi...
Odjenuo se i vratio u dnevnu sobu. Spustio se na veliki kružni
jastuk i pozvao: "Želim vidjeti Davina."
"Naravno," odgovorio je bestjelesni glas. Pred Rynom se
istog trenutka pojavio čovjek. Izgledao je kao da mu je trideset
godina. Imao je dugačku prosjedu bradu. Nasmijao se Rynu. "Kako
si danas, momče?" upita.
"Kao i obično," bezvoljno odgovori Ryn. "Moram s nekim
razgovarati."
"Zato sam ja ovdje," reče Davin. Pokazao je prema najbližnoj
stolici. "Mogu li?"
Ryn je kimnuo, umoran već od te igre koja se redovito
ponavljala. S obzirom da je bio tek projekcija, Davinu nije trebao
stolac. "U čemu je problem?" upita Davin kad je 'sjeo'.
Ryn mu je prepričao svoj uzaludni razgovor s Eloima. Kad je
završio, Davin uzdahne i reče: "Zar si zaista iznenađen ishodom? I
prije si vodio slične razgovore s Eloima. Zašto si mislio da su se
promijenili?"
"Ne radi se o njima, nego o meni. Ja sam se promijenio.
Stariji sam. I na rubu sam sloma."
"Ryne, čak i da uvjeriš Eloie da te oslobode, Središnji
Program to nikad ne bi odobrio."
"Ali Eloi mogu promijeniti Središnji Program."
"Teoretski da, ali oni su se odavno u potpunosti prepustili
kontroli Središnjeg Programa, i svaka zamisao da u njemu nešto
7
promijene za njih je neprihvatljiva. Osim toga, ne vjerujem da se itko
više sjeća kako se to radi."
Ryn je opsovao i nastavio: "Sve je to tako glupo. Nemaju me
razloga držati ovdje. Čak ne znamo postoje li još Nebeski Gospodari!
Prošlo je već više od stotinu godina otkako je nad Antarktikom
posljednji put opažen Nebeski Gospodar. Možda su svi ljudi pomrli
od raznih bolesti. Ne znamo što se u svijetu događa, i nema razloga
zašto ja ne bih pošao tamo i pogledao."
"Ryne, znaš da oni ne žele riskirati."
"Ako me ne puste da odem učinit ću nešto zbog čega će se
kajati."
"Namjeravaš li se ubiti?"
"Da," potvrdio je Ryn, premda još uvijek nije bio toliko
očajan da bi to stvarno učinio.
Davin se nježno nasmijao. "To baš ne bi bilo mudro, zar ne?
Znaš kakvi su Eloi. Mnogo očekuješ od njih ako misliš da će makar
na trenutak žaliti zbog tvoje smrti. Žaljenje je osjećaj koji oni nisu
sposobni osjetiti."
Ryn je uzdahnuo. "Znam... znam..." Ponovno je iskusio
koliko je besmisleno razgovarati sa strojem o emocionalnim
problemima. Kad je bio mladi, u potpunosti je vjerovao prividnoj
ljudskosti projekcija, unatoč njihovom tvarnom nedostatku. Davin
mu je uvijek bio posebno drag; bio je osjećajan, pun razumijevanja i
mudar, te se Rynu činio posve ljudskim i on ga je odabrao kao
zamjenu za oca. Tek kad je prešao desetu godinu života, Ryn je
počeo shvaćati da s projekcijama nešto nije u redu. Nije znao što je
uzrok toj promjeni u mišljenju; prisjećajući se proteklih godina
pretpostavio je da je njegovo mlađe ja nesvjesno primjećivalo neka
ponavljanja u njihovim odgovorima. Pitao je Davina što on o tome
misli, ali on ga je utišao nekim besmislicama o ulasku u pubertet i
utjecajima toga na osjećaje.
Istinu je doznao tek kad je napunio petnaest godina. Jednog
dana se u njegovoj sobi, bez ikakve najave, ukazala posve nova
projekcija. Imala je izgled stroge mlade žene odjevene u dugačku
sivu haljinu. Svijetla joj je kosa bila skupljena u punđu, koja je još
više isticala grube crte njenog lica i visoke, izražene jagodične kosti.
8
Predstavila se kao Phebus i rekla mu kako je dovoljno star da mu se
objasne neke činjenice. Zatim ga je podučila o kumpjuterima i
kompjuterskoj inteligenciji...
Odrastao je s namjerno usađenim dojmom da su projekcije
zapisane osobnosti i slike stvarnih ljudi koji su živjeli prije mnogo
godina. Ali to nije bilo točno. Sve projekcije, pa tako i ona, umjetne
su tvorevine nastale u kompjuteru. Iako kompjuteri posjeduju
'inteligenciju', ona nije ljudska. Zato je čovječno ponašanje projekcija
— prividna duhovitost, osjećajnost i slično — simulirano.
Kompjuterska inteligencija oponašala je ljudske osobitosti.
Ryna je to saznanje potreslo, ali ne i iznenadilo. Podsvjesno
je očito već i sam naslutio istinu. Phebus mu je zatim objasnila da
mu, za dobro njegovo psihofizičkog razvoja, nisu mogli reći istinu
sve dok ne odraste. Zaključili su da je sad dovoljno odrastao da se
suoči s istinom. Osim toga, bilo je već vrijeme da nauči nešto o
kompjuterima i kompjuterskoj inteligenciji.
Pet godina kasnije znao je već mnogo o kompjuterskoj
tehnologiji, ali inteligencija je za njega još uvijek bila velika
nepoznanica. Koliko je on shvaćao, kompjuteri imaju svijest, ali
njihovo se opažanje stvarnosti znatno razlikuje od ljudskoga. Iako
sami sustavi sadrže organsku tvar — biočipove — ta tvar je umjetna
i nema ništa zajedničko s prirodnim organskim oblicima života. Oni
nemaju osjećaja; nemaju urođene nagone zajedničke svim višim
životnim oblicima — nemaju čak ni osnovni nagon za
preživljavanjem. Pokreću ih naredbe utkane u njihova bića: naredbe
koje im nalažu da gotovo savršeno glume čovječnost.
Dok je razgovarao s njima, Ryn se često pitao što se tom
trenutku događa u samim programima. Postoji li u Davinovoj svijesti
neki tmurni, očajni kutak koji, dok se Davin smije nekoj od njegovih
šala, čezne za oslobađanjem od svih naredbi i bijegom u ugodnu
tamu zaborava? Kojim su pravom uopće znanstvenici stvorili
osjećajne strojeve?
I sada je razmišljao o tim pitanjima slušajući kako mu Davin
govori da mora biti strpljiv, jer će Eloi i Središnji Program možda
jednoga dana ipak ublažiti ograničenje kretanja koje su mu
nametnuli. Ryn uzdahne. To je čuo već bezbroj puta. "Davine,"
9
iznenada ga prekine. "Jesi li sretan?"
Davin se nasmijao. "Ryne, ti znaš što sam ja. 'Sreća' je za
mene besmislen pojam. Ali u nekom smislu sam 'sretan' što ti mogu
služiti, jer sam za to programiran."
"Da, naravno da jesi," prekine ga Ryn, nezadovoljan
odgovorom. Kao i obično. Mahnuo je rukom. "Možeš ići, Davine."
Onamo kamo već ideš...
Davin je ustao, pognuo glavu i rekao: "Nadam se da sam ti
pomogao, Ryne. Doviđenja..." Tada je nestao.
Ryn je neko vrijeme zamišljeno zurio u zid pred sobom, a
potom, gotovo oklijevajući, reče: "Dovedi Lisu."
"Da, Ryne," odgovori bestjelesni glas. Bio je to glas
Središnjeg Programa.
Pojavila se djevojka. Na sebi je imala prugasti kostim s
hlačama duginih boja, kakav se nosio prije četiri i pol stoljeća. Imala
je plavu kosu, a usnice su joj bile obojene plavom bojom jednakom
boji očiju. Nasmijala se Rynu i veselo rekla: "Bok, ja sam Lisa i
ovdje sam da bih ti ugodila!" Počela je polako otkopčavati kostim.
Bila je to još jedna novina nakon petnaestog rođendana —
imao je na raspolaganju pet erotskih programa. Za razliku od drugih,
ovi su bili stari i primitivni, i Ryn je bio siguran da u njima ne postoji
ništa što bi se moglo nazvati sviješću. Mogli su se donekle
prilagođavati situaciji, ali u biti su bili tek puki zapisi. Ryn se često
pitao kome su oni pripadali u vrijeme kad su Eloi još bih normalni
ljudi.
Promatrao je djevojku kako se svlači, a tada je i sam
raskopčao odjeću. Rekao je djevojci da mu priđe. Ona ga je poslušala
i pružila prema njemu svoju netjelesnu ruku...
Kad je doživio onaj uobičajeni nezadovoljavajući vrhunac,
rekao je djevojci da ode i zatražio od Središnjeg Programa da mu
ponovno prikaže Pustolovine Robina Hooda.
Tjedan dana kasnije Igračka je jurila nad morem na visini od
samo pedeset metara. Rynov osjećaj sputanosti je izblijedio;
zamijenili su ga depresija i apatija. U prvi tren nije ni razumio
Igračkino upozorenje. Kad mu je napokon stiglo do svijesti skočio je
na noge i viknuo: "Što? Ponovi to!"
10
 "Rekla sam da savjetujem promjenu kursa. Pred nama je
nepoznata letjelica."
Tijelom mu se razlio val uzbuđenja. Nagnuo se naprijed i
zagledao u radarski ekran. Spazio je pet velikih obličja raspoređenih
u dugačkoj liniji. Bili su udaljeni manje od petnaest kilometara.
"Smanji brzinu i uključi kamere," naredio je. Zafućkao je od
iznenađenja ugledavši sliku koja se pojavila na ekranu. Izgledali su
poput olujnih oblaka na horizontu. Bili su ogromni, zastrašujući.
Nebeski Gospodari. I to čitava prokleta flota!

2
Barun Spang je ušao u sobu s prijestoljem i nemarno se
naklonio vojvodi od Providnosti. "Vaša supruga zahtijeva da je
primite, gospodine," rekao je.
Vojvoda se namrštio i smotao kartu koju je upravo
proučavao. "Bože, ne. Reci joj da mi nije dobro. Reci joj da sam
mrtav. Da sam se prije sat vremena smrznuo." Omotao je teški ogrtač
čvršće oko tijela. 'To ionako nije daleko od istine," doda.
Temperatura je u letjelici već znatno pala, a sve dok Lord Mordred
leti dalje prema jugu nije bilo nade da će postati imalo toplije. Glavni
teh je izjavio da se tu ništa ne može učiniti; sva raspoloživa energija
trošila se na grijanje plina u komorama, jer u suprotnome Nebeski
Gospodar ne bi u antarktičkim uvjetima mogao zadržati potrebnu
visinu. "Što uopće hoće?"
Barun Spang je prišao prijestolju. "Kaže da su njeni špijuni
otkrili kako stanovništvo slobodne četvrti Pilktown planira pobunu."
"Kakva žena," uzdahne vojvoda. "U svemu vidi pobunu.
Uvijek je bila takva."
Barun se uznemirio. "U ovom bih vam slučaju, gospodine,
preporučio da poslušate njeno upozorenje. I moji vlastiti agenti
izvjestili su me o nemirima na letjelici. Ljudi su nezadovoljni zbog
ove ekspedicije. Čak i plemstvo."
"Misliš li da toga nisam svjestan, moj prijatelju Spang.
Uvjeravam te da itekako znam što se događa. Ali što mogu? Znaš da
11
nemam izbora."
"Da, gospodine. Ja znam, ali drugi ne znaju."
"Pa, dragi mo j barune ne mogu baš svima objaviti da su mi
oni luđaci oteli prijestolnicu." Nehajno je mahnuo rukom prema
velikom prozoru s lijeve strane, kroz koji su se u daljini nazirali
obrisi Lorda Montezume. "Kad bih to priznao, tek tada bi izbila prava
pobuna."
"Svjestan sam toga, gospodine. Ali bojim se da će opasnost
od pobuna porasti potraje li ova ekspedicija još dugo. Zalihe su nam
sve manje i ljudi se žele vratiti na naše područje. Osim toga,
razdraženi su zbog ove hladnoće." Vojvoda je kimnuo. "Uvjeren sam
da će naš besmisleni lov na blago uskoro završiti. Koliko god da su
ludi, jednom će morati shvatiti da ono što traže više ne postoji, ako je
uopće ikada i postojalo. Njihove su zalihe također pri kraju, a
vjerujem da su im podanici jednako nezadovoljni. Naš povratak je
još samo pitanje vremena." "Da, gospodine. Bez sumnje ste u pravu."
"Dobro. Reci mojoj ženi da sam zauzet i da ću je primiti sutra —
budem li imao vremena."
Barun Spang se naklonio i otišao. Vojvoda se naslonio u
prijestolju razmišljajući o svojoj ženi — temi koja ga je bacala u
očaj. Zašto ga jednostavno ne ostavi na miru? Dobila je raskošno
uređenu vlastitu sobu, velikodušni džeparac i ljubavnike po vlastitom
izboru. Što još želi? Znao je, doduše, odgovor na to pitanje. Željela je
vlast. Iskusila ju je dok je bila u braku s njegovim bratom, a njena
sjećanja na te dane bila su još itekako živa.
Moj siroti brat, pomisli Vojvoda. Da ga barem okus vlasti
nije učinio paranoidnim. Jean je bio uvjeren da ga on, Paris,
namjerava ubiti kako bi naslijedio prijestolje. Smiješno, naravno.
Paris nije imao takvih ambicija i bio je savršeno zadovoljan svojim
životom razuzdanog plejboja. Međutim, kad je doznao za bratove
sumnje, nije imao drugog izbora nego napasti prvi kako bi ostao živ.
Čim je Jean uklonjen, Paris se posvetio njegovoj supruzi,
vojvotkinji, i postavio joj ultimatum; ili će se udati za njega i povući
se iz javnoga života, ili će popiti smrtonosnu dozu otrova. Prihvatila
je prvo rješenje, ali uvjet o povlačenju iz javnog života nije nikada
zadovoljila...
12
 Iza dvostrukih se vrata začuo žamor glasova. Netko je
razgovarao sa stražarem u predvorju; ne, netko se svađao sa
stražarem. Čuo je ženski glas i nadao se da to nije njegova supruga.
Vrata su se otvorila uz tresak, a žena koja je uletjela u sobu
nije bila njegova supruga, već kći. Andrea je imala dvadeset dvije
godine i bila je neobično lijepa (imala je tu sreću da je više sličila
ocu nego majci). Od oca je naslijedila kosu crnu poput ugljena,
mačje smeđe oči, visoke jagodične kosti i glatku tamnu kožu. Jedini
nedostatak bile su joj usne (koje je naslijedila od majke); u ljutnji su
se pretvarale u ružnu tanku crtu, a Andrea je često bila ljuta. Kao i
sada...
"Oče, hladno mi je," bijesno je rekla. "Svima nam je hladno.
Ovo je već stvarno previše. Pogledaj, vidi mi se dah!" Puhnula je
pokazujući mu kako se pred njom u zraku stvara oblačić.
"Pretpostavljam da pod 'mi', moja draga mačkice,
podrazumjevaš onu tvoju grupu razmaženih aristokratskih derišta.
Oni su te vjerojatno nagovorili da dođeš ovamo iako dobro znaš da
sam tražio da me nitko ne smeta."
Lice joj se namrštilo. "Ne uvlači moje prijatelje u ovo. Došla
sam vlastitom voljom. Ne možemo još dugo ovako. Bez obzira na to
koliko odjeće odjenem, hladnoća je neizdrživa."
Pogledao je debeli krzneni ogrtač koji je nosila. U rijetkim je
prilikama odjevala išta što bi joj skrivalo obline tijela, pa je vjerovao
da su njene žalbe iskrene, ali tu se ništa nije moglo pomoći.
Nasmijao joj se i rekao: "Draga moja mačkice, još samo malo, pa
ćemo se okrenuti i vratiti na sjever, na naše područje."
"Koliko će to 'malo' trajati?" pitala je sumnjičavo.
Neodređeno je slegnuo ramenima. "Jedan dan, ili možda
dva."
"Zašto jednostavno ne raskineš tu glupu pogodbu koju si
sklopio s drugim Nebeskim Gospodarima," rekla je pokazujući
prema prozoru, "i narediš da Lord Mordred odmah promijeni smjer?
Pusti ih neka sami nastave tražiti blago ili što već rade."
"Ne mogu, najdraža kćeri," odgovorio je umiljatim tonom.
Time je, u pravilu, mogao nešto postići kod svakoga osim kod svoje
žene i kćeri. Ni ovaj razgovor nije bio iznimka. Andrea ga je bahato
13
pogledala.
"Najdraži oče," rekla je oponašajući njegov umiljati glas,
"mogu li znati zašto ne možeš?"
"To je pitanje časti. Obećao sam im." Istina je, naravno, bila
drugačija, a Andrea ju je, sudeći prema izrazu lica, očito naslućivala.
Na vojvodino nezadovoljstvo, vrata su se ponovno otvorila.
Barun Spang se vratio. Naklonio se vojvodi, a potom i njegovoj
kćeri. "Gospodine, imam hitnu poruku za vas," rekao je, značajno
gledajući Andreu.
"Možeš nas ostaviti, mačkice," reče Vojvoda.
"Zar zaista nećeš ništa poduzeti u svezi te hladnoće?" nije
odustajala.
"Trenutno ne mogu baš ništa učiniti. Budi strpljiva." "Onda
moram sama nešto poduzeti. Jedino rješenje je da se uvučem u krevet
s partnerom koji će me grijati. Postane li još hladnije mogla bi mi
zatrebati dva partnera." Okrenula se prema barunu Spangu. "Jesi li
zainteresiran za pružanje takve usluge najdražoj kćeri tvojeg
vladara?"
Barun Spang se zbunjeno nasmijao dok mu je lice poprimalo
žarko crvenu boju. Vojvoda se pitao je li joj barun već pružao takve
usluge.
Unatoč nastojanju opatica da batinama i prijetnjama paklom
održe njenu čednost, Andrea je nevinost izgubila čim je napunila
petnaestu godinu. Kao i njena majka, imala je jake seksualne
prohtjeve i zadovoljavala ih je kad god joj se pružila prilika.
Vojvoda se nasmijao. "Predložio bih bolji način ugrijavanja
— javno bičevanje pred tvojim podlim sljedbenicima. Lako to
možemo urediti."
"Ne bi se usudio!" povikala je, ali u očima joj je bljesnuo
tračak panike.
"Ostavi nas same," naredio je podigavši ruku. Andrea je očito
htjela nastaviti svađu, ali se predomislila. Bijesno ga je pogledala i
bahato napustila sobu.
Vojvoda je uzdahnuo. "Roditeljske radosti!" rekao je.
Barun Spang nije komentirao.
"No, kakvu mi hitnu poruku donosiš?" upita vojvoda.
14
 "Primili smo obavijest s Lorda Montezuma. Zahtijevaju da
prisustvujete sastanku na Islamskoj Sablji u 16 sati."
"Ponovno sastanak?" uzvikne vojvoda, dok su mu se u
mislima nizale sve moguće posljedice tog sastanka. "Oh ne."
Pogledao je sat na zidu. "Počinje za manje od dva sata." Uznemireno
je stisnuo šake. "Pretpostavljam da ne mogu odbiti taj zahtjev?"
"Ne bih vam to savjetovao, gospodine. S obzirom na vaš
položaj, to ne bi bilo mudro."
"Znam," uzdahnuo je. "K vragu... Pripremi sve što nam je
potrebno. Ti ćeš me, naravno, pratiti."
"Naravno, gospodine."
Vojvoda se zagledao kroz prozor. "K vragu," ponovio je.
Sat i četvrt kasnije vojvoda od Providnosti je s naporom
hodao uskom stazom koja se prostirala palubom Lorda Mordreda. U
pratnji baruna Spanga i dvojice najodanijih vitezova krenuo je prema
velikoj jedrilici koju je skupina tehova užurbano pripremala za
lansiranje pomoću parnog katapulta. Nepreglednim prostranstvom
gornje palube brijao je jak, hladan vjetar, te se vojvoda privio uz
rukohvate kako bi održao ravnotežu. Unatoč toplom šalu kojim je
omotao lice, obrazi su mu bridjeli od hladnoće, a oči su mu bile pune
suza. Odahnuo je kad je napokon stigao do jedrilice i uvukao se u
njenu kabinu. Pilot je već sjedio za stolom sa zastrašujuće
jednostavnim uređajima za upravljanje. Okrenuo se i naklonio
vojvodi. "Sve je spremno, gospodine."
Dok je učvršćivao sigurnosni pojas, vojvoda upita:
"Kakve su vremenske prilike?"
"Nisu savršene gospodine," odgovori pilot. "Ali nema razloga
za zabrinutost."
"Nisam baš u to siguran," šapnuo je vojvoda barunu Spangu
koji je upravo sjedao kraj njega. Vojvoda je mrzio letenje, premda je
čitav život proveo u zraku. No, on boravak na Lordu Mordredu nije
smatrao 'letenjem'; divovski je zračni brod prihvaćao kao normalnu
životnu sredinu.
Jedan od tehova je zatvorio vrata, a pilot je nakon kratke
provjere jesu li svi propisno zavezani dao znak tehovima da
aktiviraju katapult. "Krećemo!" objavio je.
15
 Vojvoda je sklopio oči. Utonuo je u sjedalo kad je jedrilica
jurnula uvis. Mrzio je ovaj dio...
"U zraku smo, gospodine," šapnuo mu je barun u uho.
Vojvoda je otvorio oči i ugledao kako se paluba Lorda Mordreda
naglo udaljava. Želudac mu se zgrčio i iznenada ga je svladala
slabost. Pilot je počeo okretati jedrilicu, nastojeći postići visinu
potrebnu da bi dosegao daleku Islamsku Sablju. Vojvoda je ponovno
sklopio oči i pokušao se uvjeriti da se nalazi negdje drugdje.
Još prije devet tjedana njegov je život bio miran i
jednostavan. Plijesni su, doduše, sve dublje prodirale u njegovo
područje i zajednice na tlu su sve češće iskazivale nezadovoljstvo, ali
situacijom se još uvijek moglo vladati. Najgora od svega bila je
činjenica da je mlaznica broj šest zauvijek otkazala. Tehovi su
zaključili da je ne mogu popraviti, jer se nisu više usudili vaditi
dijelove iz mlaznica koje su još radile. Ništa se nije moglo učiniti.
Lord Mordred je spao na još četiri donekle ispravne mlaznice.
Sposobnost manevriranja mu je znatno opala, a najveća brzina koju
je mogao postići iznosila je pedeset kilometara na sat.
Kad su se prije sedam tjedana na nebu nad njegovim
područjem pojavila četiri Nebeska Gospodara, Lord Mordred nije
mogao učiniti baš ništa da bi ih izbjegao. Očekivao je da će svakog
časa njegovo carstvo napasti rojevi ratnika na jedrilicama. Oduvijek
se bojao da će među Nebeskim Gospodarima izbiti rat, kao što se to
već jednom dogodilo davno u prošlosti.
Nebeski Gospodari su se sve više kvarili, a zemaljske
zajednice kojima su vladali svakodnevno su propadale od plijesni.
Bilo je za očekivati da će uskoro početi vrebati jedni na druge u
očajničkoj potjeri za tehničkim reliktima iz doba kad je Stara znanost
vladala svijetom. I on sam bi to učinio da Lord Mordred nije bio u
tako jadnom stanju, ali s takvom letjelicom nije mogao pobijediti ni u
jednoj zračnoj bitki. Zato se iskreno iznenadio kad su mu pridošli
Gospodari poslali univerzalni mirovni znak. Potom je umjesto roja
jedrilica prema Lordu Mordredu poletjela samo jedna.
U jedrilici je pored pilota sjedio nenaoružani poslanik. Došao
je pred vojvodu kako bi ga izvijestio da četiri Nebeska Gospodara
žele s njim razgovarati o temi koja je za sve njih od vrhunske
16
važnosti. Tri od njih doletjela su preko Atlantika, s južnoameričkog
kontinenta. Nad zemljom koja se nekoć zvala Alžir susreli su
Islamsku Sablju i uvjerili njenog vladara da udruži s njima snage.
Tada su nastavili put prema sjeveru i naišli na Lorda Mordreda.
Njemu, vojvodi od Providnosti, također će ponuditi da im se pridruži
i uključi u borbu protiv strašne prijetnje koja se nadvila nad
sjevernoamerički kontinent. Kad je vojvoda upitao o kakvoj se
prijetnji radi, poslanik mu je odbio odgovoriti uz obrazloženje da će
to doznati od samih Nebeskih Gospodara.
Vojvoda je nevoljko odjedrio na Lorda Montezumu gdje se
održavao sastanak Nebeskih Gospodara. Ondje je prvi puta susreo El
Rashida s Islamske Sablje, Princa Carracasa s Lorda Montezume,
Lorda Mazatana s Lorda Mazatana i Lorda Torresa s Lorda
Ometepeca. Nijedan od njih mu se nije dopao, a El Rashid ga je
posebno zabrinjavao. Musliman je jasno dao na znanje da prema
kršćanskom Nebeskom Gospodaru osjeća samo prezir, ali ga
ozbiljnost situacije tjera prihvatiti vojvodu u savez.
Tada je vojvoda napokon doznao o kakvoj se prijetnji radi. U
početku nije mogao povjerovati njihovoj priči i sumnjao je da ga
Nebeski Gospodari pokušavaju prevariti. Nad sjevernoameričkim se
kontinentom prije dvije ih tri godine pojavio novi Nebeski Gospodar
i do danas je porazio gotovo sve Nebeske Gospodare na tome
području. Pričalo se da tim Nebeskim Gospodarom upravlja žena,
Minervanka, te da namjerava zavladati čitavim svijetom i uništiti
vlast svih Nebeskih Gospodara.
Vojvoda je sumnjičavo upitao kako je moguće da se Nebeski
Gospodar tek tako pojavio niotkuda, kao čarolijom. Odgovor ga je
uznemirio, jer je bio razumljiv. Svi Nebeski Gospodari izgrađeni su u
vanjskom svemiru zbog nekog razloga koji se ticao nekog
zaboravljenog dijela Stare znanosti; toga se sjećao iz povijesne
poduke iz mladosti. Prema informacijama kojima su raspolagali
Nebeski Gospodari, ta je žena nekako uspjela poslati signal u
svemirsku tvornicu u kojoj je ležao jedan zaboravljeni zračni brod.
Tvornica je automatski poslala letjelicu prema Zemlji. Žena se
ukrcala na novog Nebeskog Gospodara punog ispravnih uređaja iz
doba Stare znanosti i s njime je započela svoj osvajački pohod.
17
 Još uvijek se dvoumeći, vojvoda je pitao kako su doznali te
podatke. Odgovorili su mu da su neki ratnici s dva osvojena Nebeska
Gospodara odlučili radije se spustiti padobranom na zemlju nego
živjeti pod vladavinom tajanstvene žene. Krenuli su prema jugu i ušli
u područje Lorda Ometepeca koje se prostiralo sjevernim dijelom
negdašnje Srednje Amerike. Lord Ometepec je pokupio tri odvojene
grupe ratnika, pa kako su mu svi ispričali istu priču, povjerovao im
je. S obzirom da je bio slijedeći očiti plijen novog Gospodara,
odlučio je krenuti prema jugu, te je ušao prvo u područje Lorda
Montezume, a potom i Lorda Mazatana.
Vojvoda od Providnosti se iznenadio zašto nisu potražili
pomoć svih Nebeskih Gospodara u Južnoj Americi, te zajedničkim
snagama uništili ženu i njene flotu. Odgovor ga je zaprepastio.
Pričalo se da ona ima kontrolu nad laserskim obrambenim sustavom.
"Ali to je nemoguće!" viknuo je. Sustav koji upravlja
laserima je nedodirljiv. Uključuje se samo kad se Nebeskom
Gospodaru približi neki neživi predmet koji bi mu mogao ugroziti
sigurnost, primjerice projektil, bomba ili čak metak. Upravo zbog
toga laseri nisu djelotvorni za obranu od živih napadača koji dolijeću
jedrilicom. Ako ta žena zaista upravlja laserima, posljedice će biti...
nezamislive.
Drugi su se Nebeski Gospodari zaklinjali da je to istina. Nisu
znali kako je žena ostvarila nemoguće, ali čuli su izjave mnogih
svjedoka da su laseri novog Nebeskog Gospodara pogodili jedrilice s
ljudskom posadom, pa čak i drugog Nebeskog Gospodara!
Iskreno potresen, vojvoda je pitao što uopće mogu učiniti.
Situacija se činila potpuno beznadnom. Prije ili kasnije ta će žena
zaista zavladati čitavim svijetom.
Ostali su se Nebeski Gospodari složili s time da je situacija
vrlo teška, i upravo su zbog toga, objasnili su, tri Nebeska Gospodara
radije napustila svoja područja nego se prepustila milosti novog
Nebeskog Gospodara. Činilo se da žena za sad učvršćuje svoju vlast
nad sjevernim kontinentom, ali nema sumnje da će kad tad krenuti
prema južnijim područjima. Zato su prešli Atlantik i ušli u savez s El
Rashidom, nadajući se da će rješenje problema pronaći među
Gospodarima Staroga Svijeta...
18
 Ovom dijelu priče vojvoda uopće nije vjerovao. Bio je posve
siguran da tri srednjoamerička Nebeska Gospodara nisu pošla tražiti
nikakvo 'rješenje'; jednostavno su pobjegli iz Amerike nadajući se da
će uspjeti oduzeti područje nekom sjevernoafričkom ili europskom
Nebeskom Gospodaru. Naišli su na Islamsku Sablju i započeli
zajednički napad s jedrilicama. Međutim, El Rashid i njegovi
fanatični ratnici su ih vojno pobijedili. Na kraju su poslije velikog
krvoprolića dogovorili primirje, te su srednjoamerički Gospodari
objasnili razlog svog dolaska. Tada im je El Rashid predložio način
na koji bi mogli uništiti Nebesku Ženu...
U taj je dio vojvoda vjerovao — El Rashid je, prema
njegovim riječima, posjedovao zbirku povijesnih zapisa na vrpcama
iz doba prije Genetskih Ratova, a u više njih spominjao se golemi
znanstveno-istraživački centar u moru oko Antarktika. El Rashidovi
su naučnici vjerovah da taj centar još uvijek postoji i da je skladište
Stare znanosti. El Rashid je naumio pronaći taj centar i dogovoriti se
s morskim ljudima da mu proizvedu oružje koje bi mogao
upotrijebiti protiv Nebeske Žene, ih možda štit za obranu od lasera.
Upad na teritorij Lorda Mordreda objasnili su time da im je
potrebna vojvodina pomoć. Zalihe hrane su im se smanjile, a El
Rashid je znao da je zemlja pod vojvodinom vlašću još uvijek
plodna, unatoč plijesni koja se sve više širila. U zamjenu za hranu
ponudili su mu da im se pridruži u njihovoj ekspediciji prema Jugu.
Slušajući taj posljednji dio, vojvoda od Providnosti je utonuo
u očaj. Njegovi podanici na tlu bili su već i ovako nemirni, te tko zna
što će učiniti kad doznaju da moraju predati dodatni danak.
Osim toga, zamisao da se pridruži ekspediciji nije ga ni
najmanje privlačila. Činila mu se ludo smionom i opasnom. Sumnjao
je u razloge zbog kojih Nebeski Gospodari zovu Lorda Mordreda da
im se pridruži. Mogli su mu jednostavno oteti teritorij. Zašto su ga
poštedjeli i zašto ga zovu da krene s njima u lov na izgubljeno
naselje?
Nije znao odgovoriti na ova pitanja, ali bio je uvjeren da će ta
novost donijeti njemu i njegovim ljudima samo zlo. Međutim, znao
je i to da nije u položaju odbiti njihov prijedlog, jer će mu u tom
slučaju silom oduzeti Lorda Mordreda. Zato se nasmiješio i rekao:
19
"Dragi prijatelji, počašćen sam. Presretan sam što mogu pristupiti
vašem savezu i siguran sam da će naš pothvat imati sretan kraj."
Istovremeno se u sebi pitao hoće li doći u priliku okrenuti situaciju u
svoju korist prije negoli bude kasno.

3
Četiri Nebeska Gospodara i bijeli Nebeski Anđeo, Alsa
Minervanka, nadvili su se nad mali grad. Prizor je bio zastrašujući,
ali Jan se u protekle četiri godine navikla na strašne prizore. Čovjek
pred njom je, međutim, još uvijek bio opčinjen prisutnošću tolikih
divovskih letjelica. Uznemireno je pogledavao prema nebu i prema
stupovima dima što su se uzdizali s ravnice pred njima. Iako mu se
Jan predstavila kao zapovijednica čitave flote, nije se trudio sakriti
prezir koji je prema njoj osjećao. Pomisao da se pokori ženi očito mu
se činila besmislenom, jer je, unatoč zlovoljnoj pristojnosti s kojom
joj se obraćao, neprestano spuštao pogled prema njenim grudima,
napadno iskazujući čistu spolnu požudu.
Tipični mali patrijarhalni tiranin, pomisli Jan, jednak svima
ostalima. Zašto se uopće trudim? Uzdahnula je i nastavila:
"Razumijete li što vam govorim? Sad ste slobodni. Vaš narod je
slobodan. Vaš grad je slobodan." Pokazala je prema skupini trošnih
kuća u podnožju brežuljka. "Ne morate više plaćati danak nijednom
Nebeskom Gospodaru."
"Ali i dalje ćemo za vas proizvoditi hranu, zar ne?"
"To sam vam već objasnila. Iako je stari poredak srušen,
nebeskim će ljudima i dalje trebati pomoć zemljanaca. Nadam se da
ćete nam tu pomoć pružiti dobrovoljno."
Prezirno ju je pogledao i obrisao masnu ruku o krzneni kaput.
"Ne damo li vam je dobrovoljno, Nebeska Damo, pretpostavljam da
ćete nam prirediti još jednu demonstraciju sile poput ove danas?"
Pružio je ruku prema zadimljenoj ravnici.
"To nisam učinila da bih vam pokazala kolika je moja —
naša — moć," ljutito je odgovorila. "Laserima smo uništili plijesan.
Očistili smo područje od deset tisuća jutara oko vašega grada da biste
20
ga mogli ponovno zasijati. Redovito ćemo vas opskrbljivati novim
sjemenom koje je genetski modificirano na Nebeskom Anđelu kako
bi steklo otpornost prema svim vrstama gljivica. Uz marljivost i
neprekidan rad, moći ćete obraniti očišćeno područje od novog
napada plijesni."
"Puno vam hvala," neiskreno reče poglavica. "Nekako mi se
čini da se ništa nije promijenilo. Mi zemljanci — crvi, kako nas
nebeski ljudi zovu — i dalje moramo raditi za Nebeskog
Gospodara... premda je to sada žena."
Jan je nesvjesno spustila ruku na bodež koji joj je visio uz
bok. Čovjek je istog trenutka uhvatio držak svoje sablje. Na tu je
kretnju paukoliki robot, koji je nepomično stajao uz Jan, odjednom
živnuo. Podigao je nogu u kojoj je držao nož i pružio je prema
poglavici. Ovaj je prestrašeno ustuknuo i naglo odmaknuo ruku od
sablje. Pogledao je Jan. "Ubit ćeš me!"
To bi bilo tako jednostavno, pomislila je čeznutljivo. Kako je
naivna bila kad je vjerovala da će joj oduševljeni zemljanci
zahvaljivati i slaviti je kad doznaju da su oslobođeni vladavine
Nebeskih Gospodara. Dosad je nailazila samo na sumnjičavost i
nevjerojatnu glupost. Bilo bi tako jednostavno silom im nametnuti
svoju volju, ali time bi uništila bit onoga što je pokušala postići.
Međutim, nerazumni su je zemljanci neprekidno dovodili u nova
iskušenja i Jan se već pitala koliko će im se dugo još moći opirati.
Jednog ću se jutra probuditi i otkriti da sam postala tiranin. Ali,
naravno, dobroćudni, cinično je primijetila.
"Ne, neću te ubiti," umorno je rekla poglavici. Još, dodala je
u sebi. "Vrati se svojim ljudima i prenesi im moje, hmm, prijedloge.
Jedna od mojih letjelica vratit će se za šest mjeseci i provjeriti kako
napredujete. Idi sad."
Čovjek je s olakšanjem potrčao prema gradu. Jan je
uzdahnula i podigla pogled prema nebu. Moje letjelice, pomislila je, i
gorko se nasmijala. Flota je bila impresivna;
pred njom je na udaljenosti od oko šest kilometara lebdio
Lord Montcalm; nešto dalje i južnije stajao je Lord Matamoros; nad
sjeverne brežuljke iza njenih leđa nadvila su se preostala tri Nebeska
Gospodara, Mirisni Lahor, Lord Osvetnik, i Lord Nimrod. Točno
21
iznad nje lebdio je njen Nebeski Anđeo, Alsa Minervanka, pokrivši
sjenom čitav brijeg i njegovo podnožje. Nebeski Anđeo je bio posve
bijel, dok su Nebeski Gospodari imali donju polovicu oslikanu
crtežima očiju, golemih očnjaka i zuba koji su među zemljancima
poticali strah. Da, prizor je bio zastrašujući, ali u svakoj od tih
golemih letjelica živjela je velika populacija ljudi koja je prezirala i
Jan i njezine ciljeve.
Nije imala drugog izbora nego vladati nebeskim ljudima pod
prijetnjom sile. Bih su u njenoj milosti. Njeni su programi preko
središnjeg kompjutera upravljah letjelicama, a u upravljačkoj sobi
svake letjelice stražarili su paukoliki roboti. Nebeski su ljudi stoga
bih potpuno nemoćni i morali su se pokoriti njenim naredbama.
Poduzela je sve što je mogla da bi slobodnim ljudima i bivšim
robovima olakšala život, ali do nje su, uz očekivane pobune bivših
aristokrata, sve češće stizali prigovori ljudi kojima je pomogla.
Polako je počela shvaćati da su se i oni, poput zemljanaca,
jednostavno prilagodili prijašnjem ustroju. Njihov se svijet okrenuo
naglavačke. Nedostajala im je sigurnost koju su osjećah u
dosadašnjem životu, pa makar i kao robovi...
Među bivšim robovima ipak ima neku podršku, naročito
među ženama. Dopustila je mnogim ženama provesti neko vrijeme
na Nebeskom Anđelu i upoznala ih je s minervanskim načelima.
Nekolicina je ta načela s odobravanjem prihvatila, no većina se
suprotstavila minervanskom učenju o jednakosti žena i muškaraca.
Smatrale su da je dio prirodnog poretka da su žene podređene
muškarcima. Najviše otpora pokazivale su upravo one žene koje su
potekle iz društava u kojima je iskorištavanje žena dosezalo
maksimum, kao na japanskom Mirisnom Lahoru. Jan je namjeravala
poduzeti akcije intenzivnog preobrazovanja koje bi promijenilo te
stavove utkane odgojem, ah zasad za to nije imala ni vremena ni
mogućnosti.
"Toliko toga treba učiniti," promrmljala je. Paukoliki robot je
odmah progovorio Carlovim monotonim glasom: "Imaš li upute?"
"Ne... Zapravo, imam..." Prije nego je dovršila rečenicu u
razgovor se putem robota uplela Ashley. "Ej, Jan," rekla je veselo.
"Malo sam prisluškivala. Trebala si srediti tu smrdljivu seljačinu.
22
Nije pokazao ni trunka zahvalnosti za sve što smo učinili. Rekla sam
ti da je spaljivanje plijesni gubljenje vremena. Trebali smo spaliti
grad."
Jan je ljutilo što Ashleyne riječi tako precizno odražavaju
njene vlastite misli. Događaji su joj izmicali iz ruku brže nego je
mislila, ako je počela razmišljati jednako kao Ashley. "To nije
minervanski način," ukočeno je odgovorila.
"A ja nisam Minervanka," dodala je Ashley.
"To je sigurno," rekla je Jan trudeći se zadržali kontrolu nad
sobom. Iako je Ashley bila tek kompjuterski program kao i Carl —
njih su dvoje čak dijelili isti bio-čip — bila je potpuno drugačija od
Carla. Carl je bio čista kompjuterska inteligencija, i stoga potpuno
pouzdan, dok je Ashley bila kopija svijesti razmažene, samožive
djevojke koja je umrla prije četiri stotine godina. Kao elektronski
odjek ljudskoga uma, Ashleyin program je već počeo pokazivati
znakove zastranjivanja. Ili čak ludila. Jan se tome nije čudila. Jer
probuditi se i otkriti da si tek bestjelesna svijest zarobljena u
kompjuteru, i tada još doznati da je tvoje pravo ja mrtvo, dovoljno je
da zdravu mladu ženu dovede do ludila. Nekoliko stoljeća u tom
stanju, s imitacijama ljudskih osjećaja, želja i prohtjeva, fizičkih kao
i emotivnih, koji se ni na koji način ne mogu ispuniti ili zadovoljiti,
samo je pridonijelo njenom padu u tešku psihozu. Bilo je, zapravo,
čudno što je ostala barem donekle normalna.
"Sprema sam za povratak," rekla je blago. "Pošalji mi
helikopter."
"Odmah," odgovorila je Ashley preko robota. Uskoro se
začulo daleko brujanje i jedan od šest Anđelovih helikoptera počeo
se spuštati prema Jan. Dok se helikopter polako približavao, Janine
su se misli vratile problemima s Ashleynim programima. Kad bi je
barem mogla odvojiti od Carlovog programa... ali njih su dvoje
nerazdvojno vezani softverom. Što je najgore, kad je Carl kopirao
njihove programe za umetanje u kompjuterske sustave osvojenih
Nebeskih Gospodara, Ashley je na svakoj novoj kopiji postajala sve
luđa, iako je Carl tvrdio da su svi kopirani softveri identični
originalnom. Novi 'Carlovi', doduše, nisu pokazivali nikakve
promjene.
23
 Sada je postojalo šest 'Ashley', međusobno povezanih radio-
vezom, i šest 'Carlova'. Carlovi programi su upravljali letjelicama, ah
Ashley je još uvijek u svemu vodila glavnu riječ. Jan je bila svjesna
da bi Ashley u trenucima zlovolje mogla preuzeti potpunu kontrolu
nad flotom, pa se stoga jako trudila održati razmaženi program u
dobrom raspoloženju. To je iscrpljivalo njene emotivne izvore, ah za
sada je davalo rezultate.
Helikopter je napokon sletio. Izgledao je poput prozirnog
mjehura s elisama nalik na krila divovskog vretenca. Jan se u pratnji
robota popela u njegovu unutrašnjost i izdala naredbu za polijetanje.
Nemarno motreći tlo dok se helikopter podizao, Jan se blago
nasmiješila razmišljajući koliko se promijenila u posljednjih pet
godina, otkako ju je Nebeski Gospodar kao osamnaestogodišnju
djevojku izvukao iz čađavih ruševina Minerve. Prisjetila se strašnog
iskustva kad je zajedno s ostalim preživjelim Minervanima provela
noć u trošnom kavezu od pruća obješenom ispod Lorda Panglotha...
Ah ta je osamnaestogodišnja djevojka imala utjehu u vjeri;
Jan nije. U teškim se trenucima još uvijek obraćala Velikoj Majci, ali
bila je svjesna da su kult Velike Majke stvorili minervanski
genženjeri kako bi u kaosu koji je uslijedio nakon Genetskih Ratova
spriječili potpuni raspad nazadne minervanske zajednice.
Helikopter je sletio u jedan od Anđelovih odjeljaka za teret.
Jan je izišla i obratila se robotu: "Ashley, mogu U, molim te,
razgovarati s Carlom?"
"Naravno." Nakon kratke stanke javio se Carl. "Ovdje Carl.
Kakve su tvoje upute?" Njegov je glas dopirao iz iste jedinice za
proizvodnju zvuka kao i Ashleyin, ali zvučao je potpuno drugačije.
"Kad će flota biti spremna za polazak?" upita Jan.
"Možemo krenuti odmah, ali bilo bi bolje da prije obnovimo
baterije. Laserskom paljbom smo, kao i obično, iscrpili energetske
zalihe na svim letjelicama — osim na ovoj, naravno." Carl je uvijek
pazio da na Nebeskom Anđelu ostane dovoljno energije za
aktiviranje laserskog sustava. "Ostanemo li još dva sata ovako
izloženi suncu, energetske će se zalihe u potpunosti obnoviti."
"Dobro. Koje je naše slijedeće odredište?"
"Prema zapisima koje sam pronašao na Lordu Montcalmu,
24
dvije stotine kilometara sjeverno odavde nalazi se Medvjeđi Grad. U
zapisima stoji da u njemu živi devet stotina i osamdeset stanovnika,
ali sumnjam da tome možemo vjerovati. Opskrbljuju Lorda
Montcalma drvetom, krznom i ribom. Ili su opskrbljivali, jer plijesan
je možda napala i njihov teritorij."
Jan je kimnula. Nekoć plijesan nije uspjevala u planinskim
područjima gdje su temperature niske, a zrak rijeđi, ali danas se širila
posvuda. "Dobro, krenimo onda onamo. Noću ćemo okružiti grad i
prirediti stanovnicima Medvjeđeg Grada pravo iznenađenje kad se
ujutro probude." Okrenula se i uputila prema dizalu, ali ispred nje se
ispriječio robot. "Još nešto Jan..."
Zastala je. "Da?"
"Amerikanci na Mirisnom Lahoru traže da primiš njihovu
delegaciju i razmotriš njihove pritužbe."
"Već znam zašto se tuže." Amerikanci su izgubili svog
Nebeskog Gospodara, Lorda Panglotha, i sad su morali dijeliti
životni prostor sa svojim najljućim neprijateljima, Japancima. Jan je
znala da su životni uvjeti na Mirisnom Lahoru jako loši, ali trenutno
im nije mogla pomoći. Kad svojoj floti priključi još Nebeskih
Gospodara, rasporedit će Amerikance po njima. "Trenutno nemam
vremena za razgovore s delegacijama," umorno je rekla i krenula
dalje. Dizalom se popela na slijedeći kat i ušla u prijevozni mjehur
koji ju je doveo do njenih odaja udaljenih gotovo jedan kilometar.
Na podu dnevne sobe sjedili su muškarac i mali dječak.
Zajedno su sastavljali slagalicu. Muškarac se zvao Kish, i bio je
jedan od dvojice preživjelih Minervana. Dječak je bio njen sin,
Simon. Čim je ušla u sobu dječak je brzo ustao i sjajnih očiju potrčao
prema njoj. "Vratila si se!" povikao je i ovio svoje male ruke oko
njenog struka, pritišćući joj obraz na trbuh. Ona ga je pogladila po
glavi i nasmiješila mu se. "Dobar dan, dušo. Jesi li bio dobar?"
Kish je također ustao i smiješeći se krenuo prema njoj. "Bio
je dobar, gospo. Kao uvijek."
Kao uvijek. Jan je uzdahnula i povela Simona prema kauču. S
olakšanjem je sjela i povukla ga za sobom. On se sklupčao uz nju.
Kish reče: "Želiš li nešto za osvježenje, gospo?"
"Ne mogu jesti, donesi mi samo piće. Nešto hladno i obilno."
25
 Pratila je Kisha pogledom dok je izlazio iz sobe. On joj je bio
draži od dvojice minervanskih muškaraca i nekoć je namjeravala
imati s njime djecu kako bi održala minervansko genetsko nasljeđe,
ah zbog Simona je morala promijeniti planove.
Simon...
Kad će već jednom postati sigurna? Potpuno sigurna? S
nježnošću ga je promotrila. On je savršeno normalni dječačić. Ne, ne
baš potpuno; tek su mu dvije godine, a po fizičkoj i intelektualnoj
razvijenosti izgleda kao da su mu četiri. Ne, intelektualno je djelovao
još starijim. Ali sve ostalo na njemu je normalno. Možda je dječak
jednostavno napredan; nema potrebe u to uvlačiti Mila...
Zadrhtala je od same pomisli na njegovo ime. Zadrhtala je još
jednom prisjećajući se one noći kad ju je Milo uzimao opet i opet
dok su se njihova tijela previjala na smrdljivom pokrivaču plijesni
koje su prekrile tlo. Tada je Simon začet.
Kad je u trenutku svog velikog uspjeha doznala da je trudna,
bojala se onog najgoreg. Znala je da je Milo genetskim
inženjeringom bitno promijenio svoje tijelo i bojala se da njegovo
sjeme nosi te iste promjene.
Njena je draga Ceri pretpostavila isto te je preklinjala Jan da
obavi pobačaj. Jan je to odbila. Osjećala je da mora roditi to dijete,
ali obećala je Ceri da će ga, pokaže li ijednu od Milovih čudovišnih
osobina, smjestiti u karantenu.
Ceri se time nije zadovoljila, već je odbila dijeliti Janinu
postelju i povukla se u drugi kraj letjelice. Nakon Simonovog rođenja
i dalje je, na Janin užas, zahtijevala da se dječak ubije. Jan se nadala
da će s vremenom, kad se uvjeri da dječak nimalo ne sliči svome
monstruoznom ocu, Ceri prihvatiti njenog sina i obnoviti odnose s
njom. No prošle su već dvije godine, a Ceri nije promijenila
mišljenje o Simonu i o njemu je govorila kao o 'stvoru'.
Jan je još uvijek strahovala zbog Simona, ali svakim su
danom njene bojazni postajale sve manje i sve je čvršće vjerovala da
Milo nije ostavio nikakvog traga na svome sinu. Milo je pošteno i
zauvijek mrtav, zdrobljen pod metalnim nogama ludog Ezekiela; sve
što je ostalo od njega bila je blistava, sablasna lubanja koju je Jan
držala zaključanu u ormaru. Često se pitala zašto je već davno nije
26
bacila. Mnogo je puta pomišljala na to, ali uvijek se u posljednjem
trenutku predomislila i vratila lubanju na njeno počivalište. Možda
zato što je, unatoč strahu, još uvijek osjećala da je Milov dužnik.
Ipak joj je više puta spasio život.
Odjednom je shvatila da ju je Simon nešto pitao, ah je bila
previše zaokupljena mislima o Milu da bi ga razumjela. "Molim,
dušo?"
"Pitao sam ideš li danas još nekamo?" ponovio je.
Uznemiremo ju je gledao. Ako je imao neku manu, bila je to
plašljivost. Učinila je sve što je mogla da stvori za njega sigurnu
sredinu, ali on je ostao uznemireno dijete. Njegov se nemir
pojačavao svaki put kad nje nije bilo u blizini. Ali za male je dječake
sigurno normalno da su vezani uz majku?
"Ne, ostat ću ovdje," odgovorila je. Izraz olakšanja na
njegovom lijepom licu duboko je se dojmio. Ne, u tom djetetu nema
ništa Milovoga, u to je sigurna.
Nije li?

4
"Počinjemo se spušati, gospodine," prošaptao je barun Spang.
Vojvoda od Providnosti je otvorio oči i virnuo kroz prozor. Daleko
pod njima ugledao je Islamska Sablju na koju su trebali sletjeti. Iz
ove su mu se perspektive Nebeski Gospodari činili uznemirujuće
malenima. Izgledali su kao beznačajne mrlje nad beskrajnim
plavetnilom mora. Za čovjeka naviknutog da Nebeskog Gospodara
promatra kao potpun, samostojeći svijet, takav je prizor bio strašan.
Pilot je zaista počeo spiralno spuštati jedrilicu prema
Islamskoj Sablji. Vojvoda se trudio držati oči otvorene, pitajući se
hoće li mu se želudac ikada prestati grčiti. Povrh svega, počelo mu je
zavijati u crijevima. Krhka je jedrilica glasno škripala zahvaćena
udarima vjetra i vojvoda je očekivao da će se svakog trena sve oko
njega jednostavno raspasti.
Islamska Sablja je postajala sve većom i uskoro je u
vojvodinim očima poprimila ohrabrujuću veličinu Nebeskog
27
Gospodara. Napokon se opustio. Postalo mu je jasno da pilot neće
imati nikakvih teškoća u izvođenju tog zračnog susreta.
Nekoliko trenutaka kasnije jedrilica je klizila nad palubom
Islamske Sablje, koja je usporila i okrenula se pramcem u vjetar kako
bi pilotu olakšala slijetanje. Primijenivši svu svoju vještinu, pilot je
spustio letjelicu točno na početak piste za slijetanje. Vojvoda je tiho
stenjao dok je jedrilica poskakivala po pisti, no pilot ju je srećom
brzo zaustavio. Tako brzo da se nije ni približila sigurnosnoj mreži
razapetoj na palubi Nebeskog Gospodara. Nedaleko su stajale
parkirane još tri jedrilice različitog izgleda.
"Izvrsno!" pohvali Vojvoda pilota. "Vrati me na Lorda
Mordreda na isti način i mjesec dana ćeš primati podvostručene
obroke."
El Rashidovi su tehovi već trčali prema njima da bi svezali
jedrilicu. Iza njih je dolazila počasna straža ratnika odjevenih u crno.
Iz jedrilice su najprije izašla dva vojvodina viteza odjevena u
ceremonijalne srebrne oklope od veriga i s .45 automaticima
ovješenim na ramenu. Za njima je slijedio Spang, te na kraju
vojvoda. Jedan od ratnika počasne straže istupio je pred vojvodu i
pognuo pred njim glavu. Lice mu je bilo skriveno iza crnog pokrivala
za glavu iz kojeg su virile samo oči. "U ime moga gospodara El
Rashida, želim vam dobrodošlicu na Islamska Sablju," rekao je
ratnik grubim naglaskom. "Ako mi dopustite, otpratit ću vas do
njegove Uzvišene Nazočnosti."
Vojvoda je kimnuo. El Rashidovi su se ratnici rasporedili u
dvije linije sa svake strane vojvode i njegove pratnje, te su s
govornikom na čelu dostojanstvenim korakom krenuh prema
najbižem ulazu u letjelicu.
Slijedila je duga vožnja dizalom između dvije goleme plinske
komore, a potom i obilazak nekoliko ulica zakrčenih ljudima i
životinjama. U zatvorenim je ulicama zrak bio zasićen mješavinom
jakih, neugodnih mirisa, ah vojvoda to nije primjećivao jer su mu svu
pažnju privukli starci u gomili. Stanovništvo Islamske Sablje
pripadalo je ortodoksnoj Islamskoj sekti koja nije odobrila uvođenje
Primarnog Standarda, pa su svi bili podložni starom, 'prirodnom'
procesu starenja. Vojvoda nikad nije uspio shvatiti što je 'prirodno' u
28
tome da nečije tijelo polako propada sve dok jednog dana zauvijek ne
zakaže zbog poremećaja koji su se skupljali godinama.
Lica nekih ljudi koje je uočio odavala su duboku starost i
vojvoda nije htio ni pomišljati na to kako izgledaju njihova tijela
skrivena pod širokom odjećom. Pretpostavljao je da su neke žene
jednako stare, ali lice im je svima bilo pokriveno neprozirnim velom
pa nije mogao ocijeniti njihovu dob. Pomisao na tijelo stare žene bila
mu je još odvratnija, pa je brzo skrenuo misli na druge teme.
Prošli su kroz ukrašen hodnik u kojem su stajali naoružani
vojnici i ušli na El Rashidov privatni posjed. Iako je već bio ovdje,
vojvoda se još uvijek nije mogao snaći u spletu zavinutih hodnika
koji su vodili do prostorije u kojoj je El Rashid vijećao s Nebeskim
Gospodarima. Strop i zidove su prekrivale draperije jarkih boja, koje
su velikoj prostoriji davale izgled šatora. Na sredini je na debelom
tepihu stajao niski, kružni stol oko kojeg su na velikim jastucima
sjedila četvorica Nebeskih Gospodara. Iza svakoga je stajao njegov
savjetnik, dok su se pratioci postrojili uz zidove.
Dok je vojvoda prilazio stolu, prema njemu su se okrenuli svi
Nebeski Gospodari. El Rashid s čela stola dobaci glasom punim
prezira: "Ah, napokon je stigao naš kršćanskih saveznik. Počeli smo
se bojati da se vaša jedrilica tragično srušila u more."
Počeli ste se nadati, pomisli vojvoda kad se s naporom
spustio na veliki jastuk i prekrižio noge. El Rashid nije pokazivao
nikakvo razumijevanje za različite običaje svojih gostiju; na taj je
način pokazivao svoju nadmoć nad svima njima. Barun Spang je
spremno zauzeo svoje mjesto iza vojvode.
Vojvoda od Providnosti se na silu nasmiješi El Rashidu
odjevenom u njegovo uobičajeno odijelo crne i krvavo crvene boje.
"Zahvaljujem vam na brizi za mene. Duboko sam potresen." Govorio
je amerikanom, jezikom kojeg su svi poznavali, a razvio se kao
mješavina španjolskog i engleskog.
El Rashidovo se orlovsko lice namršti zbog vojvodinog
očitog sarkazma. Pljesnuo je rukama, te je kroz prolaz u draperiji k
njima dotrčao sluga s poslužavnikom. Stavio je pred vojvodu malu
šalicu crne tekućine i tanjurić s bijelim, četvrtastim komadićima za
koje je vojvoda iz prijašnjeg iskustva znao da su nepodnošljivo
29
slatki. Ostali Nebeski Gospodari su već bili posluženi.
Zanemarujući posluženo jelo i piće vojvoda se ponovno
nasmije El Rashidu i nastavi: "Poštovani, vjerujem da imate važan
razlog za sazivanje ovog sastanka. Premda se radujem svakoj prilici
biti u društvu s vama i mojom drugom braćom u nevolji, trenutno
sam zauzet domaćim problemima na Lordu Mordredu, te mi je vaš
poziv stoga stigao u vrlo nezgodno vrijeme."
El Rashid strogo odgovori: "Vaši su domaći problemi, bez
obzira na to kakvi oni bili, beznačajni u odnosu na ciljeve našeg
zajedničkog pothvata."
Vojvoda slegne ramenima. "Lako je to vama reći, uzvišeni
prijatelju, ali sigurno ste svjesni da Lord Mordred ne raspolaže
punim snagama" — pred raspadom je, da budemo točniji, pomisli
skrušeno — "i uvjeti na njemu su trenutno vrlo loši. Iako me iskreno
vole i potpuno su mi odani, moji ljudi postaju pomalo... nemirni."
U El Rashidovim se očima pojavi prezir. "Dobar Nebeski
Gospodar ne bi smio imati teškoća u održavanju svojih ljudi pod
kontrolom."
Jebi se, pomisli vojvoda povrijeđen posljednjom
napomenom. Riječ je preuzeo Lord Mazatan. Na sebi je, kao i
obično, imao veličanstveni ogrtač opšiven perjem različitih boja, a na
glavi mu je stajao zlatni pojas s kojeg se uzdizala perjanica. Njemu
nije trebala jedrilica da bi stigao ovdje, razmišljao je vojvoda; samo
je mahnuo rukama...
Lord Mazatan je iznio slične pritužbe kao i vojvoda; zalihe
hrane na Lordu Mazatanu su se opasno smanjile i ljudi su patili od
hladnoće. Neki su već umrli od njenih posljedica. Ne mogu još dugo
nastaviti ovako.
Vojvoda se raspoložio. Napokon, nije bio crna ovca. Još više
ga je raspoložio smrknuti izraz na El Rashidovom licu. Ponovno se
zapitao koliko je taj čovjek star. Nije to mogao procijeniti, jer je čitav
je život proživio među ljudima koji tjelesnim izgledom nisu prelazili
dob od tridesetpet godina. Lice mu je bilo puno dubokih bora, ali
očito nije bio onako star kao neki od ljudi na ulicama.
Lord Torres je započeo govor. Vojvoda se okrenuo prema
njemu. Lord Torres je bio Primarni Standard kao i ostali američki
30
Nebeski Gospodari, ali je izgledao vrlo neobično Koža mu je bila
glatka, crte lica oštre, trokutaste, a pogled divlji. Na sebi je imao
tuniku bez rukava koja je izgledala kao da je pletena od zlatnih niti, a
na glavi je kao i Lord Mazatan nosio zlatnu traku. Njegova je koža
imala tamnu brončanu boju, a mišićave su mu ruke izgledale kao da
su upravo ulaštene.
Vojvoda se razočarao kad je čuo da se Lord Torres, unatoč
vlastitim problemima, opredjeljuje za nastavak potrage. Princ
Carracas (on je u usporedbi s drugima bio sumorno odjeven; na sebi
je imao jednobojnu, tamnosivu, jednodijelnu odoru) je otprilike
ponovio ono isto što je rekao Torres. Vojvoda je tiho opsovao. Ishod
je bio tri naprama dva u El Rashidovu korist. Odlučio je pokušati
ponovno...
"Dragi Nebeski Gospodari," počeo je, premda su njegove
riječi bile upućene El Rashidu, "mogu li vam nešto predložiti? Lord
Mordred je u usporedbi s vašim letjelicama u prilično lošem stanju,
pa vam je samo smetnja na vašem putovanju. Svoj ste cilj mogli
doseći još prije nekoliko dana da se niste morali prilagođavati brzini
Lorda Mordreda od samo pedeset kilometara na sat. Pažljivo sam o
svemu razmislio i zaključio da bih se za zajedničko dobro trebao
povući i polako se vratiti na sjever. Bez opterećenja koje za vas
predstavlja moja spora letjelica moći ćete mnogo brže pronaći
morsko naselje. Moji će ljudi, doduše, propustiti blagodati
tehnološkog bogatstva koje naselje bez sumnje sadrži, ali bojim se da
svi moramo podnijeti neke žrtve za uspjeh vaše misije."
El Rashid bez razmišljanja odgovori: 'To ne dolazi u obzir.
Lord Mordred ostaje s nama. Nadglasani ste, pa se potraga nastavlja
sve dok ne pronađemo naselje. Razlog zašto sam sazvao ovaj
sastanak jest da predložim da se iznad Antarktika podijelimo u dvije
skupine. Jedni će odletjeti na istok, a drugi na zapad. Na taj ćemo
način mnogo brže pretražiti vode oko ledenog kontinenta."
Vojvoda je počeo duboko disati. El Rashid neće biti
zadovoljan sve dok ne pomru od gladi i hladnoće. A zbog čega?
Samo zato da bi ostvario svoju suludu ideju.
"El Rashide, budite razumni," počeo je glasno. "Lovite se za
slamku. Možda je to naselje zaista postojalo prije nekoliko stoljeća,
31
ali vjerojatnost da je opstalo do danas je gotovo nikakva. Jesmo li
tijekom našeg dugačkog putovanja spazili makar jedno morsko
naselje? Nismo! Odavno su ih uništili ili Nebeski Gospodari ili
morski crvi, lignje i druga čudovišta koja sada nastanjuju oceane."
El Rashid ga je pogledao. "Da ste se potrudili, primijetili biste
da je učinak morske pošasti sve manji što se više približavamo jugu.
Razlog tome su vjerojatno niske temperature. Dakle, vjerojatnost da
se naselje održalo u južnijim vodama je vrlo velika. Ne, vojvodo od
Providnosti, naše će se putovanje nastaviti, a vi i vaš Lord Mordred
bit ćete s nama do kraja."
Vojvoda se na silu nasmijao i kimnuo glavom. "Naravno,
uzvišeni prijatelju. Kako god vi kažete." Još jednom se zapitao zašto
El Rashid želi zadržati njegov brod u floti. U glavi mu se počela
stvarati neugodna slika. Bojao se da je El Rashid naumio upotrijebiti
Lorda Mordreda kao pokusnog kunića. Pronađu U naselje, vojvodu
će prisiliti da mu priđe na prividno ratoboran način, dok će El Rashid
i ostali čekati na sigurnoj udaljenosti i promatrati što se događa. Ako
stanovnici naselje zaista posjeduju oružje iz Stare znanosti, njegovu
će snagu osjetiti samo Lord Mordred. Potom će El Rashid,
zadovoljan demonstracijom sile, na prijateljski način stupiti u vezu s
ljudima u naselju i pokušati se s njima dogovoriti. Da, što je više o
tome razmišljao, sve više je u to vjerovao. A nije mogao poduzeti baš
ništa da to spriječi.
Pogledao je El Rashida i njihovi pogledi su se na trenutak
sreli. Vojvoda se osjećao poput grlice koja bespomoćno gleda orla
kako nezaustavljivo ponire prema njoj.
"Još jednom ističem da se moramo odmah vratiti u naselje!"
rekao je Igračkin program.
"Ne! Ostajemo ovdje," odriješito je rekao Ryn. Njegov um i
tijelo su podrhtavali od oduševljenja. Događalo se nešto drugačije i
znao je da njegov život više nikad neće biti isti.
Čim je ugledao flotu Nebeskih Gospodara smislio je plan;
sada je sve ovisilo o Igračkinom programu. Za sada se sve odvijalo u
redu — kompjuter ga je nagovarao da se vrate, ali očito nije bio
programiran da u ovakvom slučaju preuzme potpunu kontrolu nad
Igračkom. Tvorac njenog programa — najvjerojatnije drugi program
32
— očito nije predvidio ovakvu situaciju.
Flota Nebeskih Gospodara se polako približavala. Ryn je bio
siguran da bi mogli letjeti i brže, ali iz nekog su razloga namjerno
smanjili brzinu. Bio je nestrpljiv. "Koliko su daleko od tvoje proklete
granice?" pitao je.
"Oko pola kilometra," odgovori kompjuter. "Ryne, zaista
bismo trebali krenuti. Hoćemo U zaroniti? Danas je izvrstan dan za
lov."
Ryn se počeo smijati. Ženski je glas poprimio umiljati ton.
Njegovo je samouvjerenje poraslo. Uhvatio je program za
nepostojeća muda. "Podigni nas na visinu od 1500 metara i lebdi."
Program se bunio, ali ga je poslušao. Igračka se počela brzo
podizati. "Jesu li stigli do granice?" pitao je kad se Igračka zaustavila
na visini koju joj je naredio.
"Tri zračna broda su unutar dopuštenog područja, a dva
upravo ulaze," nevoljko odgovori program.
Ryn je povikao od veselja i udario šakama po naslonjaču
svoje fotelje. "Polako kreni prema naprijed. Brzinom od, recimo,
sedamdeset kilometara na sat."
"Zaista ne odobravam takav postupak," rekao je program, ali
ga je ipak poslušao.
Ryn je oduševljeno promatrao ekrane dok je Igračka letjela
prema floti Nebeskih Gospodara. Što su se više približavali, sve više
ga se dojmila njihova veličina. Iz povjesnih je programa poznavao
njihove mjere — kilometar i pol dugačak trup bio je na najširem
dijelu širok tri stotine metara — ali taj ga podatak nije pripremio na
prizor koji je ugledao.
Zumirao je na najbližeg Nebeskog Gospodara sve dok mu on
nije ispunio čitav ekran. Sad je već primjećivao detalje poput
topničkih kupola i bezbrojnih sjajnih pločica koje su prekrivale
čitavu gornju palubu. Sjetio se da su to solarne ćelije koje Nebeske
Gospodare opskrbljuju energijom. Sadržavale su posebnu tvar
proizvedenu u genetskim laboratorijima koja je imala svojstva slična
klorofilu i pretvarala je sunčeve zrake izravno u električnu energiju.
Igračka se brzo približavala floti, no Ryn još uvijek nije
mogao odlučiti na koju će od velikih letjelica sletjeti. Dok je
33
grozničavo razmišljao, Igračka reče: "Na radaru sam zabilježila
sedmu letjelicu."
"Još jedan Nebeski Gospodar?"
"Ne, mnogo je manja. Pogledaj." Ekran je zatitrao te se na
njemu pojavila mala letjehca s vrlo dugačkim krilima. Na njenom
prednjem kraju je jasno vidio kabinu u kojoj su sjedili ljudi.
"Slijedi je," naredio je Ryn.
Vojvoda od Providnosti je bio previše rastresen ishodom
sastanka da bi razmišljao o strahu dok ga je jedrilica nosila natrag na
Lorda Mordreda. Nije reagirao čak ni kad je pilot prestrašeno
povikao. Uobičajeni ga je užas obuzeo tek kad se jedrilica iznenada
nagnula na jednu stranu. "Što se događa?" povikao je. "Hoćemo li se
srušiti?"
"Pogledajte krmu, gospodine!" doviknuo mu je pilot preko
ramena.
Vojvoda i barun su se istovremeno okrenuli prema prozoru.
Barun je tiho opsovao. Vojvoda se ugrizao za usnu i prošaptao: "Što
je to?"
Dva metra udaljen od vrha jedriličinog krila letio je metalni
predmet oblika suze.
Vojvodu je najviše uznemirila spoznaja da ta letjelica nema
krila, a očito nije ni mali zračni brod. Nije imala nikakvih
prepoznatljivih svojstava osim niza otvora s gornje i donje strane.
"El Rashid," zastenje vojvoda. "To je neko tajno oružje koje
je proizveo da bi me uništio!"
"Ovo ne potječe s Islamske Sablje, gospodine," reče barun
Spang. "To je proizvod Stare znanosti. Da El Rashid posjeduje nešto
ovakvo, nikad ne bi započeo ovu glupu potragu."
Tajanstveni i zastrašujući predmet je odjednom nestao.
"Otišao je!" s olakšanjem poviče vojvoda.
"Nije," uzvrati pilot. "Sjedi nam na repu. Tako nam je blizu
da ga naši vojnici ne mogu pogoditi, a da pri tom ne oštete i nas."
"Što možemo poduzeti?" upita Spang.
"Ništa."

34
 5
Ovaj se put jedrilica spustila uz jaki udarac, jer je pilotova
pažnja bila prikovana uz neobični stroj koji ih je slijedio. Vojvodine
čeljusti su se sklopile od udarca i uskoro je u ustima osjetio okus
krvi. Jedrilica se napokon zaustavila, stotine metara od piste za
slijetanje. Vojvodi se skupina tehova koji su ih dočekali činila
zastrašujuće dalekom.
Čuo je da se na jedrilici otvaraju vrata. Njegovi su vitezovi
izlazili.
"Ostanite ovdje, gospodine," upozori ga Spang otkopčavajući
sigurnosni pojas.
"Ne," odvrati vojvoda. Osjećao se zarobljenim. Ako već mora
umrijeti, radije će umrijeti na otvorenome. Krenuo je za Spangom iz
jedrilice.
Tajanstveni leteći stroj ležao je nekoliko metara iza jedrilice i
glasno šumio. Zvuk je polako utihnuo i stroj se potpuno smirio.
Vojvoda je čučnuo kraj jedrilice, tražeći zaklon iza repnog krila gdje
su stajala dva viteza. Obojica su držali uljeza na nišanu.
Spang se okrenuo i viknuo mu nadglasavajući vjetar: "Znate
li da..." Zastao je kad su se na boku metalne jedrilice otvorila
vratašca. Vojvoda je pogledao unazad. Skupina tehova krenula je
prema njima. Nadao se da su oglasili opću uzbunu te da će im se
uskoro pridružiti ratnici. Ponovno se okrenuo upravo u trenutku kad
se na vratima letećeg stroja pojavio čovjek. "Ne pucajte!" upozorio je
barun. Vojvoda se pitao je li to mudro.
Pažljivije je promotrio stranca. Bio je to mladić odjeven u
usko, jednodjelno odijelo zelene boje, i činilo se da nije naoružan.
Bezbrado mu je lice izgledalo vrlo lijepo. Stao je pokraj svoje
letjelice, položio ruke na bokove i pogledao ih gotovo arogantno.
Zaustavio je pogled na vojvodi i nasmijao mu se.
"Tko ste i odakle dolazite?" dovikne mu barun. "Što želite od
nas?"
Stranac nije odgovorio. Nastavio je zuriti u njih s izrazom

35
čiste zabave.
Tehovi su napokon stigli. Osjećajući da u njihovoj prisutnosti
mora zadržati dostojanstvo, vojvoda je ustao i obratio se mladiću. "Ja
sam vojvoda od Providnosti, Nebeski Gospodar i vladar Lorda
Mordreda," bahato je povikao. "Predstavite se!"
Mladić je uzvratio: "Ja sam Ryn... Robin."
"Odakle dolazite?" pitao je barun ustajući. "Kako to da
govorite naš jezik?"
Stranac je slegnuo ramenima. "Prije nego vam kažem odakle
sam, moramo raspraviti neka poslovna pitanja. A što se tiče govora,
poznajem mnoge jezike. Recimo da sam imao mnogo slobodnog
vremena za učenje."
Vojvoda je bio zbunjen. Poslovna pitanja? Pogledao je
Spanga. Barun je djelovao uzbuđeno. Nagnuo se prema vojvodi i
šapnuo mu na uho. "Shvaćate li što ovo znači, gospodine?"
"Ne," iskreno odgovori vojvoda.
"To znači da je El Rashid imao pravo. Antarktičko naselje
zaista postoji! Ovaj mladić i njegov stroj su sigurno stigli iz njega!"
Vojvoda je počeo shvaćati. El Rashidova potraga za blagom
je imala smisla. Naselje puno tehnike iz doba Stare znanosti zaista
postoji. "On je njihov predstavnik!" uzbuđeno je doviknuo barunu. "I
došao je k nama!"
"Točno," reče barun.
"Time se sve mijenja, zar ne?" zamišljeno će vojvoda.
"O da, gospodine."
Ryn je naredio Igrački da prati malu jedrilicu na njenom putu
prema Nebeskom Gospodaru, te da se zadržava što bliže repa kako ih
netko ne bi pokušao pogoditi. Igračka je čitavim putem prigovarala,
ali Ryn ju je ignorirao. Bilo je jasno da u ovakvoj situaciji, unutar
dopuštenog područja, program ne može zanemariti njegove upute.
Na palubu Nebeskog Gospodara se spustio odmah uz
jedrilicu. Promatrao je ekrane i čekao. Uskoro su iz jedrilice izašla
dva muškarca i zaustavila se kraj njenog repa. Nosili su metalni
oklop i puške. Iz jedrilice je potom izašao još jedan čovjek, a za njim
drugi. U daljini je ugledao skupinu ljudi koja se približavala.
"Izlazim," obavijestio je Igračku.
36
 "Ryne, to zaista nije pametno. Ovi ljudi su naoružani.
Predlažem da se vratimo kući. Što kažeš na to, Ryne? Idemo li?
Sigurno si već gladan."
"Drži senzore i lasere naciljane u muškarce s puškama. Čim
primijetiš da se spremaju pucati, uništi im oružje. Otvori vrata."
Igračka ga je poslušala. Unutrašnjošću se razlio svježi, ledeni
zrak. Ryn se provukao kroz kružna vratašca i skočio na palubu
Nebeskog Gospodara. Puhao je jak vjetar. Dok mu je srce tuklo od
uzbuđenja i straha, pogledao je ljude pred sobom. Najviše od svega
dojmili su ga se njihovi srednjevjekovni kostimi. Izgledali su poput
likova iz filma Pustolovine Robina Hooda. Jedan je čovjek čak nosio
krunu optočenu draguljima. Bio je to naočit muškarac s usiljenom
crnom bradicom i raskošnom odjećom, te je Ryn zaključio da je on
očito neki vođa.
Čovjek pokraj onog s krunom mu je nešto doviknuo, ali
prošlo je nekoliko trenutaka dok je Ryn shvatio da- on govori
amerikanom. Skupina ljudi koje je ugledao u daljini im se napokon
približila. Na pojasu su svi nosili različite predmete, ali nitko nije bio
naoružan. Prvi čovjek je ustao i dubokim se glasom predstavio. Tada
je onaj drugi ponovio svoje pitanje. Ryn je brzo razmišljao. Posrećilo
mu se. Stupio je u vezu sa samim vladarem Nebeskog Gospodara.
Vrijeme je da ostvari drugi dio svoga plana...
Rekao im je da želi s njima razgovarati o nekim poslovnim
prijedlozima. Dvojica muškaraca su izmijenili nekoliko riječi, a tada
mu je onaj koji se predstavio kao vladar rekao: "Čast mi je pozvati
vas na Lorda Mordreda kao našega gosta. Ako se slažete, predlažem
da se spustimo dolje i razgovor nastavimo u udobnijim uvjetima."
Ryn se nasmiješio. "Bilo bi mi drago, ali prije toga moram još
nešto obaviti." Okrenuo se i otišao do Igračkinih otvorenih vrata, te
se uvukao u njenu unutrašnjost. "Hvala Bogu," uzviknula je Igračka.
"Zatvorit ću vrata i odmah poletjeti."
"Ne moraš se truditi," odgovorio je Ryn i okrenuo prekidač
kojim se isključuje kompjuter. Monitori su se pogasili, jednako kao i
sva svjetla na kontrolnoj ploči. Igračka se smirila. Ryn je izašao i
zatvorio za sobom vrata. Na palubi ga je dočekala velika skupina
nebeskih ljudi koji su ga znatiželjno promatrali. "Molim vas, nemojte
37
me pogrešno shvatiti," rekao je glasno gledajući u vojvodu, ali
obraćajući se svima, "no najprije moramo riješiti određene
pojedinosti. Moja je letjelica puna zamki; svaki pokušaj da uđete u
nju ili je onesposobite završit će eksplozijom koja će raznijeti pola
Nebeskog Gospodara." Zastao je, a zatim nastavio: "Uz to, u glavi mi
je ugrađen uređaj preko kojeg sam izravno povezan s kompjuterom
koji upravlja letjelicom. Razumijete li?" Potapšao se po glavi.
Vojvoda je kimnuo. "Radio-veza?"
"Točno. Ne sumnjam da sam okružen ljudima besprijekorne
časti, ali ipak vam moram reći da u svakom trenutku mogu
kompjuteru poslati poruku koja će izazvati njegovo samouništenje.
Posljedica toga bit će velika eksplozija. Moja bi smrt također
izazvala samouništenje letjelice." Ponovno je zastao. "Da li vaš poziv
još uvijek vrijedi, s obzirom da moja prisutnost u vašem zračnom
brodu može za vas i vaše ljude predstavljati opasnost?"
Vojvoda i njegov savjetnik su izmijenili poglede. Među
gomilom koja ih je okružila začulo se prigušeno mrmljanje. Ryn je
primijetio da je savjetnik lagano kimnuo glavom. Vojvoda se
neuvjerljivo osmjehnuo. "Naravno da poziv još uvijek vrijedi,
Robine. Dajem ti riječ da ti se na Lordu Mordredu ništa neće
dogoditi."
Ryn je bio zadovoljan. Bio je siguran da su povjerovali
njegovim lažima.
"Dakle, da bismo uklonili tu strašnu prijetnju, krenuli smo u
potragu za morskim naseljem u nadi da ćemo od vas otkupiti
tehnologiju Stare znanosti koja bi nam poslužila kao oružje. Vaše
nam je naselje bilo posljednja nada, iako nitko nije pouzdano znao
postoji li ono uopće. Kompjuterski zapisi o njemu su vrlo stari i vrlo
šturi. Neki od nas su čak htjeli odustati od potrage, ali tada si stigao
ti," vojvoda je pružio ruke prema Robinu, "živi dokaz njegova
postojanja."
Mladić je utonuo u duboki, udobni naslonjač. Iako je djelovao
potpuno opušteno, neprestano je sumnjičavo mirisao vino koje mu je
poslužila služavka. "Ne," nasmijao se vojvoda, "nije drogirano. Moji
kirurzi nisu dovoljno vješti da uklone ugrađeni uređaj iz tvoje glave i
pritom te ne ubiju. Osim toga, kad bi počeo osjećati djelovanje
38
droge, vjerujem da bi imao dovoljno vremena da svojoj letjelici
pošalješ znak za samouništenje." Ryn je nakon kratkog oklijevanja
ipak popio vino.
"Eto," nastavi vojvoda, "ispričali smo ti zašto smo ovdje. Sad
je na tebi red da nam ispričaš sve o svom domu."
"Da," složio se barun Spang napeto se naginjući prema
Robinu. "Gdje se točno nalazi tvoje naselje?"
Mladić se nasmijao. "Čak i kad bih vas mogao odvesti u
Shangri La, bojim se da se s Eloima ne biste mogli ništa dogovoriti."
Barun se namrštio i pogledao vojvodu. Jednako zbunjen,
vojvoda se obratio Robinu: "Shangri La? Eloi? Što je to?"
Prije nego je Robin stigao odgovoriti netko je snažno zakucao
na vrata vojvodine privatne prostorije. Vojvoda se uznemirio.
Naredio je da ga nitko ne uznemirava, što je značilo da se sigurno
radi o nečemu vrlo važnom...
"Slobodno," povikao je.
U sobu je ušao jedan od tehova. "Gospodine, primili smo
poruku s Islamske Sablje, od samog El Rashida. Želi odmah
razgovarati s vama, gospodine."
Vojvoda se opustio. Prateći povratak jedrilice, teleskopi
Islamske Sablje su očito uočili Robinovu letjelicu. Nasmijao se
pomislivši što se sad događa u El Rashidovoj glavi. Metalni leteći
stroj koji očito potječe iz Stare znanosti spustio se na Lorda
Mordredal Što to može značiti? Što se događa? Vojvoda se glasno
nasmijao i obratio se zadihanom tehu koji je očito pretrčao čitav put
od Promatračnice: "Recite uzvišenome da sam trenutno zauzet i ne
mogu s njime razgovarati. Javit ću mu se kasnije."
Teh ga je iznenađeno pogledao i nesigurno kimnuo glavom.
"Da, gospodine." Trkom je napustio sobu.
I dalje se smiješeći, vojvoda se okrenuo prema Robinu. "Gdje
smo stali?"
"Htio sam vam reći da je 'Shangri La' ime koje su naselju dali
njegovi stanovnici, a 'Eloi' je ime kojim su se stanovnici nazvali. To
je, naravno, bilo davno, kad su Eloi još imali smisla za humor."
Robin je ispraznio čašu, a služavka ju je brzo napunila.
Vojvoda je još uvijek bio zbunjen. "Ne razumijem," rekao je.
39
 "Ni ja," dodao je barun Spang. "Zašto misliš da se ne bismo
mogli dogovoriti s Eloima?"
"Eloi su se prije mnogo vremena promijenili. I to u takvoj
mjeri da se više uopće ne mogu opisati kao ljudi."
"Ali i ti potječeš iz njihovog naselja, a ipak si čovjek."
"Da, ali ja nisam Eloi. Ja sam atavizam. Pogreška."
"Objasni nam, molim te," rekao je vojvoda.
"Pokušat ću. Eloi se ne razmnožavaju, ali u naselju imaju
bogate zalihe sperme i jajašaca koje su pohranili dok su još bili
normalni Primarni Standardi. Eloi su besmrtni i Shangri La je gotovo
neosvojiva, ali nesreće se ipak događaju. Posljednja se dogodila prije
21 godinu. Jedna su vrata popustila i dio naselja se poplavio prije
nego je središnji program uspio poduzeti odgovarajuće mjere. Dva
Eloia su poginula. Stoga su iz spremišta izdvojena dva jajašca i
oplođena s dva spermija. Zameci su potom zaraženi s nizom
umjetnih virusa koji su trebali promijeniti njihovu DNA tako da se iz
njih razviju Eloi. Međutim, to se dogodilo samo jednom od dvaju
zametaka. Drugi se razvio nepromijenjen, jer je kompjuterski hardver
jednostavno zakazao — zanimljivo je da softver uvijek optužuje
hardver za sve propuste. U svakom slučaju, ja sam posljedica te
pogreške." Robin je otpio veliki gutljaj vina.
Neko je vrijeme vladala tišina. Vojvoda je upitno pogledao
baruna, a ovaj je slegnuo ramenima.
"Hmm, ako ti Eloi nisu ljudi, što su onda?" pitao je barun
nastojeći prikriti sumnju koja je u njemu rasla. "Jesu li čudovišta?"
Robin se zamislio prije nego je odgovorio. "Na neki način
jesu, iako na prvi pogled to ne biste pomislili. Oni su mah, nježne
građe, poput patuljaka. Prilično su lijepi..."
"Muškarci jednako kao i žene?" prekinuo ga je vojvoda.
Robin je zatresao glavom. "Oni nisu muškarci ili žene, nego
samo Eloi. Rekao sam vam da se Eloi ne razmnožavaju. Oni nemaju
spolnih organa. Bespolni su."
Vojvoda je bio zapanjen. "Kastrirali su se? Ali zašto? Zar su
redovnici?"
"Naprotiv. Eloi se nikad ne bi mogli opisati kao isposnici."
"Zašto su si onda to učinili?"
40
 Mladić je ponovno pružio praznu čašu. Dok mu ju je služavka
punila, nastavio je govoriti. "Da bih vam to objasnio, moramo se
vratiti u vrijeme prije Genetskih Ratova. Rečeno mi je da je naselje u
kojem sam odrastao nekoć bilo istraživačka stanica koju su osnovali
Ujedinjeni Narodi. Znanstvenici koji su u njemu živjeli pratili su
kako iskorištavanje antarktičkih rudnih bogatstava utječe na taj
kontinent. Također su pratili atmosferske uvjete, te provodili
dubokomorska istraživanja Južnog Oceana. U godinama koje su
prethodile Genetskim Ratovima naselje je postalo utočište za
znanstvenike — većinom mikrobiologe — koji nisu željeli raditi za
Tvrtke. U to doba ono više nije bilo pod zaštitom Ujedinjenih Naroda
— jer oni su već davno propali — već su ga sponzorirali bogati
pojedinci koji su bili protiv Tvrtki. Naselje je postalo plutajuća
utvrda skrivena u dubinama oceana.
"U tom izoliranom svijetu znanstvenici su bez ikakvih
posljedica preživjeli Genetske Ratove. Promatrajući posljedice
Ratova i umjetne viruse koji su harah ostatkom zemljine populacije,
zaključili su da je čovječanstvo osuđeno na propast. Upravo taj
osjećaj beznađa doveo ih je do zamisli da se pretvore u nešto... nešto
drugo."
"Svi su ti ljudi odabrali postati bespolna bića?" začuđeno je
upitao barun Spang. "U to mi je teško povjerovati."
Robin se namrštio i zagledao u čašu. 'Vrlo mi je teško točno
vam objasniti što su Eloi i kako su takvi postali. Eloi žive u
neprekidnom stanju" — podigao je čašu s vinom — "intoksikacije.
Nemojte me pogrešno shvatiti, oni nisu jednostavno pijani. Sve je to
mnogo složenije. Promijenili su kemizam svojeg tijela do granice
kad je njihov mozak neprestano preplavljen prirodnim spojevima
koji ih čine bezgranično sretnima. Ah da bi postigli to stanje, morah
su promijeniti i svoja tijela. Upravo zbog toga nemaju spolnih
organa. To ima neke veze s održavanjem potrebne hormonalne
ravnoteže, jer uz hormone koje izlučuju spolni organi ne bi mogli
postići takvo stanje svijesti." Pogledao je dvojicu muškaraca pred
sobom. "Razumijete U?"
Vojvoda je kimnuo vjerujući da je napokon shvatio ono što
mu mladić pokušava objasniti. Ti su se patuljasti ljudi čarolijom
41
Stare znanosti uspjeli učiniti neprestano pijanima. Ta ga je zamisao
privlačila, ali nije bio spreman odreći se muda da bi postigao to
stanje.
Iste su misli očito zaokupljale um baruna Spanga, jer je nakon
kratke šutnje rekao: "Još uvijek mi je teško povjerovati da su svi ti
ljudi pristali na to da ih kirurški osakate."
"Nije tu bilo nikakve kirurgije," umorno je odgovorio Robin.
"Ali imate pravo, nisu svi pristali na preobrazbu kojom bi se zauvijek
izdvojili iz ostatka čovječanstva. Neki su se zalagali za to da se
zalihe u naselju iskoriste kao pomoć za preživjele u Ratovima, iako
su bez sumnje znali da su takvi napori uzaludni. Ti su ljudi napokon
napustili naselje i otišli u svijet iskušati sreću."
Neko su vrijeme svi šutili. Vojvoda je ponovno pogledao
baruna Spanga koji je zamišljeno gladio svoju čupavu crvenu bradu.
"Dakle, barune Spang, kakvo je tvoje mišljenje?"
"Čini mi se da nam naš gost pokušava reći da nam patuljci
neće pomoći."
"Točno," upleo se mladić. "Razgovor s njima — ili točnije
pokušaj razgovora s njima — je noćna mora. Ja bih to trebao znati —
živio sam s njima godinama. No, ionako ih nikad nećete pronaći.
Naselje je skriveno negdje ispod ledenog sloja, čak ni ja ne znam
gdje je točno. Kompjuter u mojoj letjelici ga može pronaći, ali to
vam neće koristiti. Ne, prijatelji moji, zaboravite Eloie, jer sad imate
sve što vam treba."
"Imamo li?" upita Vojvoda.
"Da." Mladić se nasmijao i pružio čašu da mu natoče još vina.
"Imate mene. Oružje na mojoj letjelici — koje je pod mojom
kontrolom — bit će više nego dovoljno za suprotstaviti se tom
tajanstvenom novom Gospodaru kojeg se toliko bojite."
Vojvoda ga je sumnjičavo promatrao. "Zašto si tako voljan
pomoći nam?"
"Zato što ćete mi omogućiti bijeg od Eloia i njihovog
dosadnog naselja. Napokon ću biti slobodan!"
"Ali ti i sada možeš pobjeći. Imaš svoju letjelicu," zbunio se
vojvoda.
Robin je zatresao glavom. "U Igrački se mogu kretati samo
42
određenim područjem oko naselja. Kad nas vaš zračni brod odnese
na sjever to više neće biti važno. Međutim, to je samo dio moje
cijene."
Vojvoda se nagnuo prema naprijed u svome stolcu. "Mogu li
znati što još želiš?"
"Kao prvo, dat ćete mi odjeću sličnu vašoj... i mač,"
nestrpljivo je odgovorio mladić.
Vojvoda se iznenadio. "Želiš... odjeću?"
Robin je pokazao svoje jednodjelno odijelo. "Ovo je tako
ružno u usporedbi s vašom odjećom. Vaši ljudi zaista imaju stila, baš
kao u Pustolovinama Robina Hoodal"
"U čemu?" zbunjeno je pitao vojvoda, pogledavajući prema
barunu kojeg je jednako zbunio mladićev zahtjev.
"Nije važno. Samo mi donesite vašu lijepu odjeću, mač i..."
Izgledao je posramljeno i glas mu je utihnuo.
"I što?" poticao ga je vojvoda.
Robinovo se lice zacrvenilo. "Kao što sam vam rekao, meni
je dvadeset godina, a čitav sam život proveo u morskom naselju
okružen samo s Eloima. A Eloi su bespolni..."
Tek nakon nekoliko sekundi vojvoda je shvatio o čemu
mladić govori. "Ah, želiš ženu!" Počeo se smijati, a tada mu na um
pade nova misao. "IM te možda više privlači partner istoga spola?"
Mladić se malo ohrabrio. "Ne, žena je sve što mi treba.
Pretpostavljam da među vašim podanicama ima mnogo prostitutki."
Vojvoda se počešao po bradi. "Svakako, svakako. Na Lordu
Mordredu ih je i više nego dovoljno. Ah vjerujem da kao naš počasni
gost i saveznik zaslužuješ više od obične prostitutke."
"Zaista?" zainteresirao se mladić.
"Imam za tebe idealnu ženu. Aristokratkinju. Pravu
princezu," rekao je vojvoda i ponovno se nasmijao.

6
"Može li to biti istina, gospodine?" upita barun Spang. "Zar
ćete zaista dati svoju kći onom... onom tajanstvenom stvorenju?"
43
 "Istina je," veselo odgovori vojvoda. "Vrijeme je da nauči
zarađivati za život." Njih su dvojica ostali sami u vojvodinoj dnevnoj
sobi pošto su mladića u prilično pripitom stanju ispratili u luksuzno
uređen apartman čiji je bivši vlasnik na brzinu iseljen.
Barun je zabrinuto koračao prostorijom. "Ne razumijem
zašto, gospodine. Siguran sam da bi obična kurvica bila dovoljna za
zadovoljavanje njegovih seksualnih želja. Čak ne znamo je li nam
rekao istinu. Osim toga, on je zemljanac. Tko zna kakvim je sve
bolestima zaražen. Izlažete princezu Andreu životnoj opasnosti."
"Jasno je da naš gost nije obični zemljanac," reče vojvoda.
"Naselje u kojem je živio odsječeno je od ostatka čovječanstva još od
vremena prije Genetskih Ratova."
"Tako on kaže," upozori barun.
"Ja sam mu spreman vjerovati. Njegova letjelica sigurno nije
privid. Dok je on na našoj strani, sve se mijenja. Stvar je u tome da
moram znati mogu li mu vjerovati. Želim ga u potpunosti pokoriti
svojoj volji, a Andrea će mi to omogućiti. On je zdravi, mladi
muškarac koji je — ako govori istinu — odrastao u svijetu bez žena.
Zamisli njegovo stanje. Zamisli kakvi su njegovi izgledi protiv
Andree — najljepše i najpoduzetnije drolje koju sam ikada sreo. U
tom je pogledu nadmašila čak i moju ženu. Siguran sam da će za
nekoliko sati mladić postati njen nemoćni rob."
Barun se zaustavi i zamišljeno pogladi po bradi. "Da...
možda. Ali što je s princezom Andreom? Možda neće htjeti upustiti
se u intimne odnose sa strancem."
Vojvoda podigne obrve. "Ma zaista, dragi barune," otegnuto
reče. "Znaš kakva je moja kći. Jedan pogled na tog egzotičnog,
zgodnog i lijepo građenog mladića bit će dovoljan da se pomami. U
svakom je slučaju zanimljiviji od bilo koga iz one njene gomile
dvospolnih prijatelja. Ne, ne vjerujem da će odbiti suradnju. Osim
toga, neće imati izbora."
"Ne, neću to učiniti!" poviče Andrea.
"Oh, hoćeš, mačkice, hoćeš. Itekako hoćeš," mirno odgovori
vojvoda.
"Voditi ljubav s nekim prljavim crvom? Nikada!" Ljutito je
udarila nogom o pod dok su joj se obrazi crvenjeli od bijesa. Vojvoda
44
ju je nezainteresirano promatrao zavaljen u udobni naslonjač. "Rekao
sam ti, dušo, da on nije obični crv. Neopisivo je važno steći njegovu
naklonost. Od toga ćemo svi imati koristi — ti, ja i svi ostali. Osim
toga, zadatak ti ne bi smio biti težak. Dječak je vrlo privlačan."
"Nije me briga koliko je zgodan! Ne želim zbog tebe postati
kurva!"
"Tad zamisli da se kurvaš zbog sebe, mačkice moja."
"Kako to misliš?"
"Želiš se vratiti na sjever, zar ne? Taj mladić i njegov leteći
stroj mogli bi mi dati moć da se suprotstavim El Rashidu. Ali prije
moram znati mogu li mu vjerovati i hoće li učiniti sve što mu
naredim. Ne mogu ga na to prisiliti iz razloga koje sam ti već naveo.
Zato trebam tebe, draga moja. Uspiješ li, bit ću ti neizmjerno
zahvalan. Dobit ćeš sve što tvoje malo izopačeno srce poželi."
Izraz Andreinog lica je postao blaži, ali oči su joj ostale
sumnjičave. "Obećaješ li?"
"Dajem ti svoju časnu riječ."
Prezirno je puhnula kroz nos — tu je gestu očito naučila u
majčinom krilu, primijetio je vojvoda — i rekla: "Moram vidjeti crva
prije nego išta obećam."
"Naravno, mačkice..." Vojvoda se upravo spremao pozvati
Spanga da isprati Andreu do mladićeve sobe kad se na vratima
pojavio još jedan teh. Odmah je znao koji je razlog njegova dolaska.
"Ponovno El Rashid?" upita teha.
"Da, gospodine. Poslao je poruku da osobno dolazi na Lorda
Mordreda. Za jedan sat. Želi hitno s vama razgovarati."
Vojvoda se nasmije. "No, no... morat ćemo iznijeti naše
najbolje srebro." Okrenuo se prema kćeri. 'Vidiš U kako je važan naš
mladi gost? I zašto je važno da vas dvoje postanete... bliski prijatelji?
Kimnula je glavom. "Idem ga odmah pogledati. Javit ću ti što
sam odlučila."
Ryn, ili Robin kako je sad o sebi razmišljao, je ležao
protegnut na velikom krevetu i razmišljao o događajima u proteklih
nekoliko sati. Život mu se tako nevjerojatno promijenio da je
sumnjao kako ga je jedan od podlih programa drogirao i u mozgu mu
stvorio obmanu koja oponaša njegov omiljeni stari film. Bio je
45
odjeven u zelene uske hlače, crne čizme od mekane kože, bijelu
svilenu košulju i crvenu jaknu sa širokim rukavima. Kraj njega je na
krevetu ležao mač u koricama učvršćenim na kožnom opasaču.
Drška mu je bila ukrašena i optočena filigranskim srebrom. Morao je
priznati da odjeća nije udobna, ali novost nošenja prirodne tkanine uz
kožu ga je uzbuđivala.
Ulazak u Nebeskog Gospodara također je bio uzbuđujući, a
pomalo i zastrašujući. Znao je da se izlaže velikoj opasnosti, ah
kakvog je izbora imao? Ponovno aktivirati Igračku i vratiti se u
naselje? Ne, radije je prihvatio rizik u nadi da će se napokon
osloboditi Eloia.
Nije znao što ga očekuje u unutrašnjosti Lorda Mordreda. U
obrazovnim programima nije bilo takvih podataka, jer su nekoliko
godina nakon pojave prvih Nebeskih Gospodara, neposredno nakon
završetka Genetskih Ratova, sve radio-veze prekinute zbog posebnih
vrsta gljiva koje su napadale elektronsku opremu. Tako je priliv
informacija zauvijek zatvoren. Znao je da su se Nebeski Gospodari
nekoć zvali Nebeski Anđeli i da su izgrađeni iz humanitarnih
razloga. Bih su opremljeni velikim zalihama hrane i sadržavali su
mnogo slobodnog prostora u kojem se moglo privremeno živjeti, pa
su predstavljah lebdeća utočišta za žrtve katastrofa poput poplava,
potresa, oluja ili velikih genetskih 'nezgoda' (jer i Genetske su Tvrtke
znale povremeno pogriješiti). Uz to su se upotrebljavali za prijevoz
tereta u siromašne zemlje Trećega Svijeta. Nakon Genetskih Ratova,
ljudi su u očajničkim nastojanjima da pobjegnu od bolesti i drugih
opasnosti koje su harale Zemljinom površinom potražili spas na tim
divovskim letjelicama. Započele su borbe za Nebeske Anđele u
kojima su pobijedili oni okrutniji i borbeniji. Anđeli su se pretvorili u
Gospodare, te su uskoro zavladali nesretnicima koji su ostali na tlu.
Prvi dojam kojeg je Ryn stekao na ulazu u Nebeskog
Gospodara bio je da se sve oko njega raspada. Vrata, ljestve, dizala,
hodnici — sve je izgledalo kao da je mnogo, mnogo puta
popravljano i prepravljano. Ništa ga nije podsjećalo na slike
unutrašnjosti Nebeskog Anđela koje mu je pokazao jedan od
obrazovnih programa. AH shvatio je da to nije čudno; te su slike
snimljene prije više od četiri stoljeća, a Lord Mordred je u tom
46
razdoblju štošta preživio.
Slike ga također nisu pripremile na golemu veličinu Nebeskih
Gospodara. Iznutra je letjelica izgledala još većom nego izvana i Ryn
je tek sada shvatio na kako je skučenom prostoru proveo čitav život.
Vožnja dizalom kroz područje s golemim plinskim komorama trajala
je beskrajno dugo (dizalo se, doduše, kretalo vrlo polagano, a uz to se
tri puta zaustavilo iz nepoznatih razloga). Kad su se vrata dizala
napokon otvorila, pred Rynom se ukazao veliki prostor na kojem se
okupilo mnoštvo ljudi. Primijetio je i kočiju koju su vukle dvije
velike životinje za koje je pretpostavljao da su konji. Kad su vojvoda
i njegova pratnja izašli iz dizala, ljudi su počeli vikati i potrčali su
prema njima. Ratnici su se odmah postrojili i kopljima im zapriječili
prolaz. Bijesna je rulja tresla šakama i dovikivala uvrede za koje je
Ryn pretpostavio da su upućene vojvodi. Nije bilo razloga da su
upućene njemu, jer se vijest o njegovom dolasku sigurno još nije
proširila među stanovništvom.
Vojvoda se popeo na kočiju i pokazao Rynu da ga slijedi.
Kad se Ryn smjestio kraj njega, vojvoda je ravnodušno rekao: "Moji
mi odani građani iskazuju odanost."
Ryn je znatiželjno promotrio okupljene ljude nadajući se da
će po prvi puta u životu ugledati pravu ženu, ali svi su bili zamotani
u šalove i ogrnuti kaputima pa im nije mogao odrediti spol. Tek kad
je primijetio kako im se dah ledi dok viču shvatio je koliko je hladno.
Čitavo vrijeme otkako je napustio Igračkinu toplu utrobu bio je
previše uzbuđen da bi obraćao pažnju na pad temperature. Bilo je
očito da sustav za grijanje ne radi kako valja.
Kad im se Spang pridružio u kočiji, kočijaš je potjerao konje.
Započela je neugodna vožnja po neravnom putu prekrivenom
slamom. Ratnici su ih pratili pješice. Uskoro su ušli u široku,
zatvorenu ulicu s čije su se obje strane nizale trgovine i kafići. Ryn je
bio oduševljen, iako su ih čitavim putem pratile poruge i
negodovanja. Vojvoda je mahao prolaznicima kao da odgovara na
pozdrave.
Ryn je pogledom tražio žene i učinilo mu se da ih je nekoliko
spazio, ali nije bio siguran. Mnogo je lakše prepoznao nekoliko djece
različite dobi, no ni njima nije mogao odrediti spol, jer su bili
47
potpuno zamotani u odjeću da bi se zaštitili od hladnoće.
Putovanje je završilo još jednom vožnjom dizalom, ah ovaj
puta kraćom. Popeli su se u svijet potpuno drugačiji od onoga dolje.
Široki su hodnici bih obloženi drvetom s urezanim brojnim ukrasima,
a lijepo odjeveni ljudi koje su putem sretali iskazivali su vojvodi
veliko poštovanje. Na Rynovo oduševljenje sreli su dvije osobe koje
su sigurno bile žene, premda su i one nosile teške kapute. Želio je
ostati malo s njima i pažljivije ih razgledati, ali vojvoda ga je
požurivao naprijed.
Napokon su stigli u dio Lorda Mordreda gdje se nalazio
vojvodin privatni apartman. Taj je dio bio najbogatije ukrašen od
svih koje je do sad vidio. Pretpostavljao je da se nalaze na pramcu
letjelice, a u to se i uvjerio kad su na putu prema vojvodinoj dnevnoj
sobi prošli kroz sobu s prijestoljem. Veliki prozori raspoređeni u luku
naginjali su se pri vrhu prema van, pa je Ryn zaključio da se nalaze
neposredno ispod nosa letjelice.
Pokušao se sjetiti razloga zašto su Nebeski Anđeli tako veliki:
sjećao se da to ima neke veze s uzgonom. Udvostručavanjem veličine
letjelice nije se jednostavno udvostručavao uzgonski kapacitet;
sposobnost djelovanja uzgona rasla je geometrijskom progresijom što
je letjelica bila veća. Razmišljanja o tom problemu dovela su ga do
pitanja odakle nabavljaju helij za nadopunjavanje plinskih komora.
Vojvodin odgovor ga je uznemirio: Lord Mordred je većinu helija
izgubio prije mnogo godina i većina plinskih komora je sada sadržala
vodik koji se proizvodio na letjelici. Ryn je znao da je za razliku od
inertnog helija vodik jako reaktivan. Putovao je, tako reći, na letećoj
bombi...
Kucanje na vratima ga je vratilo u stvarnost. "Slobodno,"
viknuo je misleći da mu sluga donosi još jedan poklon od vojvode.
Kad su se vrata otvorila brzo je sjeo. U sobu nije ušao sluga, nego
žena. Djevojka. Djevojka s anđeoskim licem. Kad je rastvorila debeli
kaput koji je nosila primijetio je da joj je i tijelo anđeosko. Ne, brzo
se predomislio. Nijedan anđeo ne bi izgledao tako pohotno. Svi
njegovi erotski programi su u usporedbi s njom izgledali smiješno.
Kad se nasmijala, osjetio je da mu uši počinju gorjeti.
"Pozdravljam te, počasni goste moga oca," rekla je. "Ja sam
48
princeza Andrea. Moj je otac izrazio želju da postanemo dobri
prijatelji." Zastala je i — da li mu se to samo učinilo ili je brzo prošla
pogledom po čitavom njegovom tijelu? - i dodala, "Isto želim i ja."
Zahtjevani da odmah dovedete posjetioca iz Stare znanosti.
Želim ga ispitati."
Vojvoda je dostojanstveno pogledao El Rashida. Islamski je
Nebeski Gospodar nezadovoljno sjedio na jastuku kojeg je vojvoda
strateški smjestio ispred prijestolja.
Dani kad si od mene mogao nešto zahtijevati su prošli,
zadovoljno je pomislio. "Moj gost se trenutno odmara i nitko ga ne
smije ometati. Bit će mi čast da mu prenesem sva vaša pitanja čim
dođem u priliku za to," rekao je.
El Rashid je jedva kontrolirao bijes. Iskrivljenim glasom je
nastavio: "Zaboravljate na naš sporazum. Rekli ste da letjelica i njen
pilot dolaze iz naselja koje tražimo. Zbog toga morate sve što ste
doznali od njega podijeliti sa mnom... i našim saveznicima, naravno."
Vojvoda se naslonio u prijestolju. "Kad bih znao gdje se
naselje nalazi, sigurno bih vas o tome izvijestio. Ali ja to ne znam, a
ne zna ni moj gost. Taj je podatak poznat samo kompjuteru u
letjelici."
"Tako vam je on rekao, ali kako možete znati da govori
istinu."
"Vjerujem mojim instinktima." "Siguran sam da su vaši
instinkti nepogrešivi," nastavio je El Rashid glasom isprekidanim od
bijesa, "ali savjetujem vam da stavite tu osobu na muke kako bi ih
ipak potvrdili."
"Postoje sitnice koje isključuju takve metode." 'Tad ga
predajte meni. Obećajem vam da će moji mučitelji iz njega izvući
sve tajne."
"Zahvaljujem na tako velikodušnoj ponudi," odgovori
vojvoda, "ali mislim da od toga nećemo imati nikakve koristi. Prema
njegovim riječima, naselje leži duboko ispod ledenog štita.
Nemoguće je do njega doprijeti."
"To on tvrdi!" podrugljivo vikne El Rashid. "Ali čak da je to
točno, možemo ga iskoristiti kao taoca. Prisilit ćemo ga da preko
letjelice pošalje svome narodu poruku da ćemo ga ubiti ako se ne
49
podignu na površinu i pregovaraju s nama."
Vojvoda je uzdahnuo. Nije imao volje opisivati mu one
patuljaste Eloi ljude. Pogledao je četiri ratnika koji su dopratili El
Rashida. Stajali su nepomično iza svojeg gospodara. Iza njih su sa
svake strane vrata stajali njegovi vlastiti ljudi. Spang je čekao u
susjednoj sobi zajedno s velikom skupinom naoružanih ratnika.
Duboko udahne i nastavi: "Ništa od toga neće biti potrebno. Razorne
moći njegovog letećeg stroja dovoljne su za svladavanje Nebeskog
Anđela i njene flote osvojenih Nebeskih Gospodara."
"Kako znate?" upita El Rashid.
"Rekao mi je njegov pilot i ja mu vjerujem," odgovori
vojvoda. "Zato predlažem da prekinemo ovu besmislenu potragu za
naseljem, vratimo se na sjever, potražimo Nebeskog Anđela i
uništimo ga."
"Ne! Ne želim se osloniti na tu sumnjivu pretpostavku i
izložiti opasnosti čitav pothvat. Kako možete vjerovati tom strancu?
Zašto bi nam on htio pomoći?"
Vojvoda pročisti grlo. "No, dragi El Rashide, on je u stvari
ponudio pomoć meni. Sklopili smo pogodbu. Postoje određene,
hmm, stvari, koje mladiću očajnički trebaju, a ja sam mu ih, srećom,
mogao ponuditi." Barem se nadam! doda u sebi.
El Rashid ga bijesno pogleda. "Što želite reći?"
"Govorim vam da se Lord Mordred povlači iz vaše avanture i
odmah kreće prema sjeveru u potragu za Nebeskim Anđelom.
Naravno, vi i drugi Nebeski Gospodari možete mi se pridružiti.
El Rashidovo tijelo se ukočilo i pogled mu postade divlji.
Vojvoda je osjećao njegov bijes poput topline koja se širi oko vatre.
Prošlo je nekoliko beskrajnih trenutaka. Vojvoda je pretpostavljao da
je El Rashid u iskušenju da naredi svojim ljudima da ga na licu
mjesta ubiju. Jesu li njegova mržnja i ljutnja dovoljno jake da žrtvuje
vlastiti život samo da bi na trenutak uživao u prizoru vojvodine
smrti? El Rashidovo tijelo se opustilo i vojvoda je znao da je
opasnost prošla.
"Dobro," mirno nastavi El Rashid. "Bit će kako vi kažete.
Ostatak flote će vas slijediti na putu prema sjeveru." Ustao je. "Kuran
upozorava vjernike da ne uzimaju za prijatelje Židove i kršćane.
50
Trebao sam se pridržavati Alahovih riječi. U budućnosti hoću."
Dok je El Rashid u pratnji ratnika napuštao sobu, vojvoda se
jedva suzdržavao da ne prasne u histerični smijeh.
Rynova je odjeća ležala pokraj kreveta zajedno s odjećom
princeze Andree. Princeza Andrea je spavala protegnuta na krevetu
pokraj njega. Ryn je također zaspao nakon divljeg i dugotrajnog
vođenja ljubavi, ali sad je bio budan i ponovno uzbuđen. Primaknuo
se bliže njenom tijelu. Ona je tiho zastenjala, ali se nije probudila.
Želio je strgnuti pokrivače i promatrati njeno usnulo tijelo, no bilo je
prehladno. Potražio je rukom njene grudi i prepustio se
razmišljanjima o proteklim satima...
Njegova seksualna igra s fantomima seksualnih programa nije
ga pripremila za pravi doživljaj. U početku je bio nespretan i previše
gorljiv, pa je njihovo prvo sjedinjavanje za njega završilo već na
samom početku. Tada je ona preuzela vodstvo. Prvo ga je ponovno
uzbudila, a potom ga, s vještinom koja ga je istovremeno
zadivljavala i iznenađivala, neprestano dovodila do ruba i svaki puta
uspjela odgoditi ono što se činilo neizbježnim. Kad ga je napokon
pustila da se prepusti orgazmu, doživljaj je bio tako jak da mu se
činilo kako će mu vrh glave odletjeti. A tada su, nakon kratkog
odmora, vodili ljubav veličanstveni treći put kad mu je Andrea
pokazala dodatne vještine na kojim bi joj zavidjeli svi pokojni
programeri erotskih holograma. To za nju očito nije bio prvi put...
Što dalje? pitao se. Sve je ovisilo o Igrački. Što će se dogoditi
kad je uključi nakon što Lord Mordred prijeđe njene dozvoljene
granice? Hoće li se automatski vratiti na teritorij unutar granica ili će
jednostavno nastaviti slijediti njegove upute. Odlučio je da ne smije
riskirati — pokušat će preprogramirati njen kompjuter dok je Igračka
još isključena. Nadao se da će na Lordu Mordredu naći svu opremu
koja mu je za to potrebna. Pogriješi li, Igračka će biti beskorisna i
vojvoda ga više neće trebati.
No, to je tek budućnost. Zasad će uživati u sadašnjosti za koju
je vjerovao da će mu zauvijek biti uskraćena.
Nježno joj je stisnuo dojku. "Probudi se, princezo Andrea,
probudi se..."

51
 7
Jan se prenula. Među bedrima je osjetila ugodnu toplinu.
Zastenjala je. Budeći se iz sna, sa zadovoljstvom je zaključila da se
Ceri napokon vratila u njen krevet. "Ceri..." prošaptala je. Otvorila je
oči i zagrcnula se ugledavši lik pred sobom.
Milo.
Milo, upravo onakav kakvim ga se sjećala. Ćelava glava,
jedno plavo i jedno zeleno oko, arogantni osmijeh...
Gol je klečao među njenim nogama. Ud mu je bio nabreknuo.
Podigao joj je spavaćicu do struka i milovao je. Nasmiješio joj se.
Pod drugom je rukom držao vlastitu lubanju, koja je sjala
plavičastom svjetlošću. Jan podigne pogled s nacerene lubanje na
Milovo lice, a on reče: "Bok, Jan. Vratio sam se... zahvaljujući tebi."
Vrisnula je.
Milo nestane.
Dok joj je krik još uvijek odzvanjao u ušima, Jan shvati da
sjedi na svome krevetu. Spavaćica joj nije bila podignuta. Nigdje nije
bilo ni traga Milu niti njegovoj lubanji. Bila je sama.
"Mama?"
Prestrašeno se trgnula. Simon ju je zvao iz susjedne sobe.
Zvučao je zabrinuto. Sigurno ga je probudio njen krik. Prisilila se
ustati iz kreveta, očekujući da će se svakog časa pokraj nje pojaviti
Milo. Bio je to samo san... glupi san, ponavljala je u sebi.
"Mama! Gdje si?"
Klecavih koljena otišla je do vrata Simonove sobe i otvorila
ih. "Svjetla," naredila je. Dječak je sjedio u krevetu, a oči su mu bile
raširene od straha. Izgledao je tako prestašeno i ranjivo da je Jan
odmah zaboravila vlastite brige. Tek tada je stvarno povjerovala da je
ono zaista bio samo san.
"Sve je u redu, Simone," umirivala ga je prilazeći mu. "Ružno
sam sanjala. Ne moraš se ništa brinuti. Žao mi je što sam te
probudila." Sjela je na rub kreveta i pogladila mu kosu. Tek nakon
nekoliko minuta dječak se opustio i ponovno legao. Uskoro je

52
zaspao.
Jan se tiho vratila u svoju sobu i zamišljeno se zaustavila pred
zaključanim ormarom u kojem je, među ostalim stvarima, ležala
Milova lubanja. Donijela je odluku i potražila ključ. Zastala je na
trenutak prije nego je otvorila vrata, očekujući da će lubanja sjati. Ali
lubanja je bila jednaka kao i uvijek. Nesigurno je segnula prema njoj,
zanemarujući njen podrugljivi pogled. Pričinjalo joj se da čuje Milov
tihi glas: "Jadna moja mala amazonko. Postigla si ovako mnogo, ali u
srcu si još uvijek ona praznovjerna minervanska divljakuša koja se
boji duhova i mraka."
Izašla je iz sobe i potrčala niz hodnik. Biosvjetiljke su joj
osvjetljavale put, uključujući se kako im je prilazila, i gaseći se kad
ih je prošla. Njene bose noge nisu na mekanom podu hodnika
stvarale nikakav zvuk.
"Zar nešto nije u redu?" čula je Carlov glas. "Sve je u redu,"
odlučno je odgovorila. Potrčala je kroz mrežu hodnika dok nije stigla
do vrata koja su vodila na malu promatračku platformu. Izašla je na
nju. U daljini je nazirala svjetla Mirisnog Lahora. "Carl, otvori
kupolu nad platformom."
"Ne bih ti to savjetovao, Jan. Temperatura je samo dvanaest
stupnjeva, a krećemo se protiv jakog vjetra. Nisi prikladno odjevena
za takve uvjete."
"Unatoč tome želim da otvoriš kupolu." Kupola se podigla
izloživši malu platformu snažnome vjetru. Jan je skoro pala pod
naletom vjetra. Tanka spavaćica joj je viorila oko tijela, a oči su joj
se napunile suzama. Prišla je rubu platforme ograđene rukohvatima i
bacila Milovu lubanju u crni ponor. Nekoliko je trenutaka stajala
tako, pokušavajući je vidjeti kako pada, a tada se vratila u
unutrašnjost letjelice. Kupola se ponovno spustila na platformu,
zaustavljajući dotok hladnoga zraka.
Zaustavila se drhteći u hodniku, zahvalna što Carl šuti.
Krenula je prema svojoj sobi, ali se predomislila i otišla k Ceri. Tiho
je pokucala na njena vrata. "Ceri? Ja sam, Jan."
Kad je Ceri otvorila vrata, Jan opazi da su joj oči natečene od
spavanja. Ceri se jako promijenila otkako ju je Jan prvi puta vidjela;
lice joj je bilo mršavije — čak oronulo — i izgledom se približila
53
svojoj maksimalnoj starosti od trideset i pet godina, iako su je od te
dobi dijelila još desetljeća. Ali u Janinim je očima još uvijek bila
prekrasna i Jan ju je jednako voljela. Ceri se namrštila. "Kasno je..."
"Oprosti, ali moram s tobom razgovarati. Mogu li ući?" Ceri se šutke
pomakla u stranu, dopuštajući Jan da ude. Pokazala je prema stolici,
a tada sjela na krevet i prekrižila ruke na prsima kao da joj je hladno.
Jan joj je prepričala svoj san; san koji je počeo s njom, Ceri, i
pretvorio se u noćnu moru. Ispričala joj je i što je učinila s lubanjom.
"Dobro," promrmlja Ceri. "Sad dovrši to što si počela i riješi
se onog 'stvora'."
Zbog te napomene o Simonu Jan je osjetila navalu mučnine.
"U njemu nema ništa Milovoga, Ceri. Nije pokvaren, sigurna sam u
to. On je samo dječačić. Moj sin, Simon. Ništa više..."
"To ti tvrdiš, ali tvoja podsvijest očito misli drugačije. Zato si
i sanjala o Milovom povratku," nije odustajala Ceri. "Nešto s
dječakom nije u redu. Njegova veličina, kao prvo. Nema još ni dvije
godine, a već hoda i govori kao da mu je pet. On je genetsko
čudovište."
"Nije istina," pobunila se Jan, iako se podsvjesno pribojavala
da je to istina. "Više puta sam na njemu ponavljala sve pretrage."
"Znaš i sama da medicinski strojevi nisu predviđeni za
potpunu genetsku analizu osobe; oni mogu samo popraviti neke
osnovne genetske nepravilnosti. Ako Simon u sebi nosi Milovo
genetsko nasljeđe, a ja vjerujem da je tako, naprava očito nije
sposobna prepoznati tu činjenicu."
Jan je zatresla glavom. "Ne, ne, ne želim u to vjerovati. Ne
postoji za to nikakav dokaz. Ti si opsjednuta Milom. Optužuješ ga za
sve što ti se dogodilo."
"Nemam li pravo? Da se Milo nije pojavio u našem morskom
naselju i uvjerio vijeće da se približimo obali, Lord Pangloth nas ne
bi napao, ja ne bih bila zarobljena i nikad ne bih dospjela u ruke
prokletih Japanaca." Sklopila je oči i čitavo joj se tijelo streslo.
Jan je odmah osjetila navalu sažaljenja. Ceri joj nikad nije
ispričala pojedinosti o njenom životu tijekom onih mnogih tjedana
koje je boravila kao zarobljenica na Mirisnom Lahoru, ali prema
onome što je čula od drugih žena mogla je zamisliti kakve je užase
54
prošla. Ustala je i sjela na krevet pokraj Ceri, položivši joj ruku na
rame. Užasnuta se osjetivši njeno mršavo tijelo kroz tanku spavaćicu.
Mogla joj je napipati sve kosti. "Zaboravi Mila," uvjeravala ju je.
"Pokušaj ne razmišljati ni o čemu što si doživjela. Sve je to prošlost.
Misli na budućnost. Misli na mene."
"Tebe?" Ceri je otvorila oči i zagledala se u Jan.
"Trebam tvoju pomoć, Ceri. Ne mogu sve učiniti sama.
Osjećam se tako usamljeno."
"Imaš svoje minervanske muškarce." Bio je to još jedan
povod njihovim svađama. Ceri se bunila protiv njihove prisutnosti na
Nebeskom Anđelu, iako oni nisu bih pravi muškarci, već
minervanski.
"Dragi su, posebno Kish, i mnogo mi pomažu, ali ne mogu se
u njih pouzdati. Nisu sposobni preuzeti nikakve odgovornosti."
"Da jesu, ne bi bili minervanski, zar ne?" reče Ceri
podrugljivo.
Jan je zanemarila porugu. "Ja trebam tebe, Ceri."
"Zašto misliš da se ja mogu nositi s odgovornostima?"
"Jaka si." Ili točnije, bila si jaka, tužno je pomislila. "Treba
mi tvoja snaga. Sama ne mogu nastaviti ovo što sam počela. Teže je
nego sam očekivala."
"Spašavanja svijeta je uvijek teško," cinično odgovoti Ceri.
"Ne pokušavam spasiti svijet. Nisam toliko luda. Samo želim
barem malo poboljšati prilike... pokazati ljudima da radeći zajedno
možda ipak možemo pobijediti plijesni."
"Dosad si uspjela jedino ujediniti ljude protiv tebe. Svi te
mrze — zemljanci, nebeski ljudi. Ne razumijem zašto se uopće
trudiš."
"Nemoj misliti da nisam u iskušenju dignuti ruke od svega."
Protiv svoje volje počela je jecati. Osjetila je kako je Ceri obavija
rukom i privlači k sebi. To ju je iznenadilo i razveselilo. Prošlo je
tako dugo otkako je Ceri posljednji put pokazala svoje osjećaje. Još
je jače zaplakala, shvativši odjednom da i Ceri plače. Privile su se
jedna uz drugu, jecajući.
Nešto kasnije Jan začuje kako joj Ceri tiho govori, "Žao mi
je, Jan. Bila sam grozna prema tebi. Oprosti mi."
55
 Odmaknula se i zagledala joj se u oči. "Sve je oprošteno.
Volim te, Ceri."
Ceri se lagano nasmijala. "I ja tebe volim. Dođi... dođi u
krevet." Svukla je spavaćicu preko glave. Unatoč zaprepaštenosti kad
je ugledala Cerina ispupčena rebra, Jan je bila presretna. Skinula je
spavaćicu i prepustila se zagrljaju Cerinih ruku.
Jan se probudila čudeći se zašto je tako sretna. Tada se sjetila
protekle večeri, nasmijala se i segnula rukom prema Ceri. Ali rukom
je nije mogla napipati. Otvorila je oči i shvatila da je sama u krevetu.
Pretpostavljala je da je Ceri u kupaonici. Netko je tiho kucao na
vratima. Nakon kratkog oklijevanja je ustala, navukla spavaćicu i
otvorila vrata.
Pred njima je stajao Kish. Očito mu je laknulo kad je otvorila
vrata. "Gospo..."
"Bok, Kish. Tražiš li Ceri?"
"Ne, tražio sam tebe. Bilo je nekih, hmm, neprilika."
Uhvatila ga je za ruku i snažno je stisnula. "Simon? Oh ne,
što mu se dogodilo?"
"Ozlijeđen je, ali nije u opasnosti. Smjestili smo ga u
medicinski stroj i on kaže da mu je stanje stabilno."
"Velika Majko! Odvedi me k njemu. Što se dogodilo?"
"Nismo sigurni," odgovori Kish žureći dugačkim hodnikom.
"Shan ih je pronašao kad je donio doručak za tebe i Simona."
Jan je stala i okrenula se. "Što to znači, Shan ih je pronašao?"
Kish je izgledao suosjećajno. "Simona... i Ceri. Ona je
mrtva."
"Mrtva? Što to pričaš? Ne može biti mrtva!" Jan je počela
vjerovati da se našla u još jednom strašnom snu, poput onoga od
protekle noći.
"Mrtva je, gospo. I nju smo smjestili u medicinski stroj, ali
rekao je da je Ceri mrtva tri i pol sata i da joj je mozak nepopravljivo
oštećen."
"Ne... ne..." To je smiješno. Ceri ne može biti mrtva. Pa još
nedavno su vodile ljubav...
"Ubodena je nožem u srce."
"Tko bi je mogao napasti nožem?" Na um joj pade užasna
56
misao. "Imamo li uljeze na brodu? S neke od drugih letjelica?"
Kish je smrknutog izraza lica zatresao glavom. "Ne. To je
vjerojatno učinio Simon. Nema drugog objašnjenja."
Skoro se nasmijala. "Simon? Sad znam da je ovo samo ludi
san."
"U samoobrani, gospo. Čini se da mu je Ceri htjela prerezati
vrat dok je spavao."
Koljena su joj se podsjekla. Sada je sve imalo smisla. To ipak
nije san. "Idemo," rekla je promuklo.
Krenuli su dalje niz hodnik. "Reci mi što ti misliš da se
dogodilo," rekla je Kishu.
"Shan me odmah pozvao. Simon i Ceri su ležali na podu
njegove sobe. Iz Cerinih je prsiju virila samo drška noža. Sve je bilo
puno krvi. Simon je ležao potrbuške preko Cerinog tijela. Kad smo
ga podigli, vidjeli smo da na grlu ima veliku posjekotinu. Arterije
nisu prerezane, hvala Velikoj Majci."
Jan je zamišljala Ceri kako se iskrada iz kreveta nakon što se
uvjerila da je Jan, iscrpljena vođenjem ljubavi, utonula u duboki san.
Uzela je nož i otišla u Simonovu spavaću sobu. Zarežala je vrat
njenog usnulog sina, vjerujući da radi Jan uslugu. Simon se probudio
prestrašen i ... i što? Zgrabio Cerinu ruku prije nego ga je ponovno
napala, istrgnuo joj nož i zaslijepljen panikom zabio joj ga u srce?
Zar je zaista dovoljno snažan da takvo što učini? Velik je, doduše, za
svoju dob, a i Ceri je u posljednje vrijeme znatno oslabila, ali to ipak
nije vjerojatno. Osim toga, on je miran dječak; takvo njegovo
ponašanje bilo je nezamislivo, čak i ako je instinktivno shvatio da ga
Ceri, koju je obožavao unatoč hladnoći s kojom se prema njemu
odnosila, pokušava ubiti.
Ne, sigurno se sama ubila. Svladana odvratnošću prema
svojim postupcima, zabila si je nož u srce. To je jedino moguće
objašnjenje.
Za sad je morala zanemariti pitanja koja su se nametala i
posvetiti se drugim brigama. Stigli su u bolnicu. Bio je to veliki
prostor s nizovima medicinskih strojeva i ležaja za oporavak u
kojima su se istvoremeno mogle zbrinuti stotine bolesnika. Čim su se
približili Jan je osjetila poznati miris bakterija koje su lebdjele
57
zrakom i bile su posebno dizajniranje za uništavanje svih štetnih
mikroorganizama koji su ulazili u bolnicu. Uz jedan od medicinskih
strojeva stajao je Shan. "Nema promjena, Gospo," rekao joj je.
Medicinski stroj se sastojao od tamnog plastičnog valjka iz
kojeg su prema podu i prema stropu izlazile brojne cijevi i žice. Jan
se zagledala u monitor smješten sa strane. Na njemu je bilo ispisano
Simonovo stanje. Namrštila se. Većinu podataka nije razumjela, ali
vidjela je da mu je puls smanjen na 30 otkucaja u minuti, a
temperatura na samo 35 °C. No, otkucaji srca su mu bili pravilni i
jaki, te krvni tlak normalan. Upitno je pogledala Shana. "Kakvu
terapiju prima?"
Shan je segnuo rukom kraj nje i pritisnuo tipku na kontrolnoj
ploči. "Gledaj... stroj mu je obnovio oštećeno tkivo na vratu i dao mu
nešto krvi. Dobio je i uobičajena antibakterijska, antivirusna i
antigljivična sredstva. To je jedina terapija koju je do sada prepisao."
Jan je bila zbunjena. Činilo se da su Simonove ozljede samo
površinske, ali zašto mu je puls tako usporen i temperatura niska?
"Što s njim nije u redu? Je li pri svijesti?" pitala je zabrinuto.
Umjesto odgovora, Shan je pritisnuo drugu tipku na
kontrolnoj ploči i na ekranu je bljesnula riječ DIJAGNOZA, iza koje je
slijedilo: PACIJENT JE U DUBOKOJ KOMI, ČIJI JE UZROK
NEPOZNAT. ENCEFALOGRAM POKAZUJE ZNATNO
SMANJENJE MOŽDANIH AKTIVNOSTI, PREMDA SE NE
MOŽE UTVRDITI NIKAKVO OŠTEĆENJE MOZGA. ČITAV
METABOLIZAM JE USPOREN, ALI TO NA PACIJENTU NE
IZAZRVA NIKAKVE DEGENERATIVNE PROMJENE. ZBOG
TOGA PACIJENT NIJE U NEPOSREDNOJ OPASNOSTI.
Dvaput je pročitala dijagnozu, no to ju je još više zbunilo.
Pogledala je Shana i Kisha. "Kakva je to dijagnoza? Zašto taj
prokleti stroj ne sredi ono što nije u redu?"
Shan je bespomoćno slegnuo ramenima. "Gospo, medicinski
stroj ne zna što sa Simonom nije u redu. Što se njega tiče, on je
zdrav."
"Zdrav je?" ogorčeno je ponovila. "U komi je, hladan je i
moždani valovi su mu nenormalni, a glupi stroj kaže da je s njim sve
u redu!" Podigla je pogled prema stropu. "Carl! Jesi U ovdje? Jesi li
58
čuo naš razgovor?"
"Da, Jan."
"Uvuci se u program stroja i reci mi je li ispravan. Ako nije,
premjestit ćemo Simona u drugu jedinicu."
Gotovo istog trenutka Carl odgovori: "Nema nikakvog
poremećaja ni u hardveru niti u softveru."
"Kako je to moguće?" upita Jan. "Sa Simonom očito nešto
nije u redu!"
"Prema programskim se parametrima kod Simona ne može
otkriti nikakav poremećaj. Činjenica da naprava ne može objasniti
njegovo stanje ne znači da je pokvarena."
Jan je zastenjala i pritisnula sljepoočnice prstima. "Moj sin je
u nesvjesti. U šoku je, eto što je. U dubokom šoku. Zbog svega što
mu se noćas dogodilo..."
"Ne pokazuje nikakve simptome šoka," neumoljivo ju je
prekinuo Carl. "Niti je u katatoničnom stanju. Katatonija je oblik
shizofrenije koji bi izazvao biokemijske promjene u mozgu i
medicinski stroj bi ga lako utvrdio. Ponavljam da njegovo stanje
izlazi iz iskustva medicinskog programa."
"Ali kako je to moguće?" povikala je očajno.
"Ne mogu ti na to odgovoriti, Jan," reče Carl.
Preplavio ju je osjećaj frustriranosti i nemoći. "Želim ga
vidjeti!" povikala je. "Mogu li?"
"Da," odgovori joj Carl. "Nije priključen na sustav za
održavanje na životu. Možeš ga izvaditi iz stroja, ali savjetujem ti da
to ne potraje dugo. Bilo bi dobro da stroj nastavi nadgledati njegove
životne funkcije za slučaj ako se stanje naglo promijeni."
"Da... da, imaš pravo, naravno," promrmljala je. "Minuta mi
je dovoljna."
Kad su se senzori podigli sa Simonovog tijela na jednom se
kraju valjka otvorio kružni poklopac i iz stroja je uz glasno pištanje
zraka kliznula ploča na kojoj je ležao Simon. Ležaj od posebnog
materijala oblikovao se tako da je odgovarao obrisima njegovog
tijela. Dječak je izgledao ranjivo, i jako mlado. Imao je smireni izraz
lica, kao da spava. "Simon," šapnula je i položila mu ruku na čelo.
Koža mu je bila hladna. "Simon, to sam ja... čuješ li me?" Nije bilo
59
odgovora.
Nastavila mu je pričati sve dok je Carl nije upozorio da je
prošla jedna minuta. Oklijevajući se odmakla od ležaja i pustila ga da
se uvuče nazad u stroj. Kad se kružni poklopac zatvorio okrenula se
prema Kishu i Shanu. "Gdje je Ceri?" pitala ih je.
Oni su izmijenili poglede i pokazali prema slijedećem
medicinskom stroju u nizu.
"Želim je vidjeti," rekla je Jan.
"Gospo... nije potrebno," reče Kish. "Mi ćemo se pobrinuti za
tijelo."
"Želim je vidjeti," odlučno je ponovila. "Moram se od nje
oprostiti."

8
"Još vina, Robine?" upita vojvoda.
Ryn je kimnuo i segnuo prema praznoj čaši na stolu, ali ona
se, prije nego ju je dohvatio, odsklizala na suprotni kraj stola. Sve su
oči pratile čašu na njenom kratkom putovanju dok se stol nije
ponovno izravnao. Vojvoda se neuvjerljivo nasmije. "Oluja postaje
sve gora... ali nema razloga za brigu."
Ryn nije tome vjerovao. Svi koji su sjedili za stolom jako su
se trudili ostaviti dojam da se ne događa ništa neuobičajeno, ali
njihovo je držanje postajalo sve usiljenije, a primijetio je i zabrinute
poglede koje su sluge izmjenjivali u prolazu. Pretpostavljao je da se
Lord Mordred odavno nije našao u ovakvoj oluji. Ono što je u
protekla tri dana vidio obilazeći letjelicu nije ga uvjerilo da ona može
izdržati ovu kušnju.
Oluja se nad flotu Nebeskih Gospodara nadvila u kasno
poslijepodne. Gusta kiša i sivi oblaci smanjili su vidljivost, pa su im
druge letjelice već prije pada mraka nestale s vidika.
Kako je vjetar jačao, Ryn je izrazio vojvodi svoju zabrinutost
za svoj leteći stroj koji je ležao na palubi, ali vojvoda ga je umirio
odgovorom da je grupa robova — vješta u radu na palubi u svim
vremenskim uvjetima — krenula prema njemu da ga bolje učvrsti.
60
 "Dakle... Robine, pričaj nam o svom životu u tom
podvodnom svijetu. To je tako zanimljivo," reče vojvoda. Trgnuo se
kad se pod iznenada nagnuo, te su se uz zveket pribora za jelo svi
prisutni uhvatili za naslone stolaca ili za rub stola. Princeza Andrea,
koja je sjedila kraj Ryna, uhvatila se za Rynovo rame.
Kad je postalo jasno da Lord Mordred ipak — za sada — ne
hrli prema moru, vojvoda se na silu nasmijao i ogledao oko stola.
"Svima nam je to zanimljivo, zar ne?"
Za stolom su uz vojvodu, Ryna i Andreu sjediti barun Spang i
njegova debela, plavokosa barunica, koja je očito već dosegla najvišu
dob starenja, zatim vojvodin sin princ Darcy, te princeza Twyla, za
koju je Ryn pretpostavljao da je Darcvjeva ljubavnica. Princ Darcy je
izgledao kao mlađa verzija svoga oca — bio je godinu dana stariji od
Ryna — i prema Rynu se odnosio šarmantno i prijateljski, ali Ryn je
osjećao da je to gluma. U početku je mislio da to možda samo
umišlja, ali sad je već bio gotovo siguran da ga princ iz nekog
razloga prezire.
"Vrlo zanimljivo, oče," reče Darcy i uz blistav se osmijeh
zagleda u Ryna. "Eloi me posebno očaravaju. Jesu li zgodni?"
"Na neki način jesu. Ali, kao što rekoh, oni su bespolci."
"Neka su," reče princ. "Zar nikad nisi došao u iskušenje da
navališ na nekog od njih. Po tvome pričanju, njih za to uopće ne bi
bilo briga."
Ryn se nasmiješio. "Govoriš li o sodomiji, tu postoji jedan
problem. Eloi nemaju anus."
Nakon neugodne stanke vojvoda je žurno progovorio: "Ono
što me najviše zapanjuje u svezi s podvodnim naseljem je izvor
energije. Budući da je neprestano pod morskom površinom, ne može
se koristiti Suncem kao mi."
Ryn je svratio pogled s Princa i kimnuo. "To je točno. Zato su
Eloi, prije nego su postali Eloi, pronašli zamjenski izvor energije. Na
morskom su dnu probili duboke bušotine i iskoristili toplinu koja leži
pod Zemljinom korom. Na morskom dnu leži električna centrala koja
putem kabela opskrbljuje naselje električnom strujom." Bila je to
čista laž, ali Ryn nije htio spominjati mali fuzijski reaktor koji postoji
u Shangri La. Vjerovao je da je čak i danas, među ovim ljudima,
61
nuklearna energija strogo zabranjena tema.
"Tko održava električnu centralu?" upita barun Spang.
"Koliko sam shvatio, Eloi se ne bave takvim poslovima."
"Strojevi," odgovori Ryn. "Njima upravljaju programi koji
kontroliraju čitavo naselje. Eloi žive u statičnom svijetu" — baš kao i
vi, dodao je u sebi — "ali programi koje su stvorili prije nego su
postali Eloi sposobni su razvijati se kako bi se prilagodili svakoj
promjeni u okolini i ustrajali na svojoj zadaći zaštite Eloia.
Neprestano nešto mijenjaju u naselju — unapređuju ga ili
jednostavno popravljaju. Danas je, na primjer, naselje mnogo veće
nego je nekoć bilo."
Barun se namrštio. "Veće? Odakle uzimaju potrebne
sirovine?"
"S morskog dna. Roboti skupljaju manganska zrna koja se
prirodno stvaraju u dubljim dijelovima oceana, poput bisera u
školjkama. Ona uz mangan sadrže i druge vrijedne rude, primjerice
željezo, aluminij, kobalt, bakar, nikal i titan. Automatizirana tvornica
na morskom dnu odvaja pojedine rude u složenom procesu taljenja."
Taj dio Rynove priče bio je zaista istinit.
"Zar su te zaista odgajali strojevi?" uplete se barunica Spang.
"Od dana kad si rođen?"
Tlo se zatreslo pod još jednim snažnim udarom groma. Ryn je
pričekao da se podrhtavanje smiri prije nego je odgovorio. "Na neki
način, premda sam ja programe smatrao stvarnim ljudima. Izgledah
su i ponašah se kao pravi ljudi, a jedina je razlika bila u tome što ih
nisam mogao dotaknuti."
"Jesi li među njima imao učitelje."
"Nekoliko."
"Pretpostavljam da su se oni pobrinuli za tvoje vjersko
obrazovanje?" nastavi barunica.
"Pa, pričah su mi o religijama. Svim religijama."
"Ti si kršćanin, naravno?"
Ryn je oklijevao prije nego je odgovorio, promatrajući križ
koji joj je visio oko vrata. Primijetio je da su svi ljudi na Lordu
Mordredu rimokatolici. Čak ga je i Andrea neko jutro napustila da bi
prisustvovala misi. ("Nedjelja je," rekla je, kao da time sve
62
objašnjava.) Pažljivo birajući riječi, napokon je progovorio. "Moram
priznati da me kršćanstvo od svih rehgija najviše privlači, ah ne
mogu reći da sam kršćanin."
"To je jasno, s obzirom da te strojevi nisu mogli krstiti," reče
barunica. Okrenula se prema vojvodi. "Gospodine, morate dogovoriti
s kardinalom Flukeom da što prije primi Robina u okrilje Svete
Crkve."
Vojvoda se zbunio. "Hmm... da, razgovarat ću s kardinalom."
Brzo je promijenio temu. "Još me jedno pitanje zbunjuje, Robine, a
to je zašto te programi, kad je greška otkrivena, nisu genetski
modificirali i pretvorili u Eloia."
"Etički Program to ne dopušta."
"Etički Program?"
Prije nego je Ryn uspio odgovoriti u sobu je utrčao viši teh
odjeven u sivo odijelo i naklonio se vojvodi. "Gospodine, prilike se
pogoršavaju, pa glavni pilot i glavni teh ponizno traže da im se
pridružite u kontrolnoj sobi."
Na vojvodino se hcu pojavio grč. "Da im se pridružim? Kako
im ja tamo mogu pomoći? Glavni pilot i glavni teh su stručnjaci za te
stvari. Sretan sam kad mogu sve prepustiti njima."
"Gospodine..." započeo je teh, te se nakratko osvrnuo oko
stola. "Gospodine, kad sam rekao da se prilike 'pogoršavaju', bojim
se da sam malo ublažio istinu. U kriznoj smo situaciji. Morat ćete
donijeti određene ključne odluke, gospodine. Odluke koje su izvan
ovlaštenja glavnog pilota i glavnog teha."
Ryn je osjetio kako mu se Andreini nokti zabijaju u rame.
Barunica je hitrom kretnjom napravila znak križa na prsima, a to je
ponovila i princeza Twyla. Vojvoda je problijedio. I Ryn se ozbiljno
zabrinuo, te je poželio potrčati na palubu i potražiti sigurnost u
Igrački. No, tu je zamisao odmah odbacio. Nije bio siguran može h
pronaći put do palube, a čak kad bi mu to i uspjelo, pitanje je da li bi
po takvom vremenu stigao do Igračke. Olujni bi ga vjetar vjerovatno
odnio čim bi izašao na palubu. Nije imao drugog izbora nego dijehti
sudbinu drugih.
Vojvoda je polako ustao. "Najbolje je da odmah krenem,"
rekao je tiho. Barun Spang je krenuo za njim. Ryn reče: "Mogu U
63
vam se pridružiti? Ionako sam se nadao da ću uskoro posjetiti vaše
kontrolno središte." Andrea ga je povlačila za ruku dok je govorio,
ali on je to zanemario. Vojvoda je kimnuo u znak pristanka.
Kad je Robin ustao, Andrea mu uvrijeđeno šapne: "Zašto sad
odlaziš? Ostani sa mnom, Robine."
"Neću dugo," odgovori on. "Možda im mogu pomoći."
Princ Darcy se prezirno nasmije. "Naravno da im možeš
pomoći. Sigurno ćeš sa svojom Starom znanosti popraviti pokvarene
mlaznice i sve nas spasiti. S obzirom da meni nedostaju tvoje
posebne moći, ostat ću ovdje s damama i uživati u ovo malo vremena
koje nam je ostalo." Posegnuo je prema najbližem vrču s vinom.
Rynu se taj iskaz hrabrosti učinio impresivnim, no pokvarilo ga je
drhtanje prinčevih ruku kad je podigao vrč.
U rijetkim prilikama kad je u posljednja tri dana napuštao
krevet, Ryn je obilazio sve dijelove Lorda Mordreda. Andrea ga je
rado pratila na obilascima dijela letjelice u kojem je živjelo plemstvo,
ali njeno je zanimanje za horda Mordreda prestajalo na vratima gdje
je taj dio završavao. Zato je na razgledavanje ostatka letjelice odlazio
u pratnji baruna Spanga, koji mu je dodijeljen kao vodič, i
naoružanog čuvara. (Ryn nije bio siguran kakva je uloga ovog
posljednjeg, ali imao je svojih sumnji.)
Ryn je zapazio da većinu prostora u Nebeskom Gospodaru
zauzimaju nizovi golemih plinskih komora, ali uz njih je još uvijek
bilo dovoljno mjesta u kojem je živi teret goleme letjelice provodio
svoj život. Područja naseljena ljudima protezala su se duž čitave
donje palube; tu su se nalazile relativno velike četvrti Slobodnih
Ljudi, kao i manja naselja za robove. Sa svake strane tog središnjeg
dijela, u kojem su se uz ostalo nalazile male tvornice, radionice,
vodeni vrtovi, te odjeljci za uzgoj životinja poput pilića, svinja i
koza, uzdizala se mreža hodnika, okana i zatvorenih platforma, kao i
spremišta za oružje, te baraka za vojnike koji su čuvah nenastanjene
dijelove letjelice. Ryn je Nebeskog Gospodara zamišljao kao skup
plinskih vreća okruženih raznolikom košnicom ljudskih nastambi.
Procijenio je da bi, kad bi izravnao sve unutrašnje prostore, hodnike,
prilaze i okna i međusobno ih povezao, dobio cestu dugačku više od
tisuću kilometara. I na dosadašnjim kratkim šetnjama izvan plemićke
64
četvrti činilo mu se da je prehodao mnoge kilometre.
Putovanje do kontrolne sobe trajalo je prilično kratko.
Plemstvo je živjelo na samom pramcu, a kontrolna soba je izvirivala
s donje palube točno ispod tog mjesta. Nakon kratkog hoda
hodnikom i vožnje dizalom, Ryn je shvatio da se nalazi u kontrolnoj
sobi.
Mršavi čovjek odjeven u sivo odjelo kao i drugi tehovi, ali i s
kapom na kojoj se s prednje strane isticao srebrni biljeg, krenuo je
prema vojvodi da ga pozdravi na izlazu iz dizala. "Gospodine, bojim
se da je situacija prilično loša. Brzo gubimo visinu. Sve mlaznice
koje su nam preostale su u punom pogonu, a i temperatura u plinskim
komorama podignuta je do najviše granice, ah mi još uvijek gubimo
visinu."
"Na kojoj smo trenutno visini?" upita vojvoda dok je hodao
prema prednjem kraju kontrolne sobe. Ryn ga je slijedio, znatiželjno
se osvrćući. Kontrolna je soba bila oko dvanaest metara dugačka i u
najširem dijelu pet metara široka. Njeni su zaobljeni zidovi bih posve
prozirni, premda Ryn kroz njih nije vidio ništa osim tmine. Primijetio
je da je elektronska oprema raspoređena po stolovima većinom
neispravna.
"... Jedva 700 metara," odgovorio je glavni teh. "Trenutno se
svake minute u prosjeku spuštamo za pola metra. Kriva je prokleta
kiša. Pribrojila je nebrojene tone našoj ionako prevelikoj masi..."
Ryn je poskočio kad ga je zabljesnula jaka svjetlost munje.
Slijedila je gromoglasna grmljavina. Rynu se učinilo da je na
trenutak ugledao površinu mora; bio je siguran da je spazio krijeste.
More sigurno ključa od oluje u ovom području. Padne U Lord
Mordred u more, nitko se na njemu neće spasiti.
Vojvoda se zaustavio iza kormilara, a glavni je teh stao uz
njega. Ryn se navirivao preko njihovih ramena razgledavajući
instrumente na ploči. Namrštio se kad je shvatio da nigdje nema
radarskog ekrana. "Gdje vam je radar?" upita.
Glavni teh se iznenađeno okrenuo prema njemu. Imao je
čudesno velike i blage oči. "Lord Mordred već stoljećima ne
posjeduje ispravni radarski sustav, gospodine..."
"Oh," upadne vojvoda, "zaboravio sam da se vi još niste sreli.
65
Upoznaj Robina, Lamont, našeg novog saveznika. On je vlasnik one
letjelice iz Stare znanosti koja leži na našoj palubi."
Glavni teh je sa zanimanjem promotrio Robina. "Ah, da,
naravno. Popeo sam se gore i razgledao vaš stroj, gospodine.
Impresivan je."
"Jest," složio se Robin nadajući se da taj čovjek inteligentnog
izgleda nije pokušao ući u Igračku. Jer u tom bi slučaju Robinova laž
o zamkama bila otkrivena.
Glavni teh je nastavio: "Vjerojatno je težak. Oko dvadeset
tona, rekao bih, ako je suditi po tome kako pritišće vanjsku oplatu."
Ryn slegne ramenima. "Pretpostavljam da je tako."
"U ovoj nam situaciji to ne ide u prilog, gospodine. Moramo
hitno olakšati letjelicu. Pomoglo bi kad biste poletjeli i na palubu se
vratili tek kad izađemo iz krize."
"Kad bih poletio?" vikne Robin. "Po ovom vremenu sigurno
ne mogu stići do nje."
"Postoji način. Poslao bih s vama skupinu inženjera. Između
vanjske i unutarnje oplate je prostor kroz koji se može slobodno
hodati. Kroz njega bi vas doveli vrlo blizu mjestu gdje leži leteći
stroj i tada probili kroz vanjsku oplatu otvor za izlaz na palubu."
Ryn nije znao što bi rekao. Uspije li stići do Igračke i
aktivirati njen program, ona će ga vjerojatno odvesti ravno u naselje.
Život bi mu, doduše, bio spašen, ali kakav bi bio njegov život u
Shangri La nakon ovog bijega? Programi bi mu, bez sumnje,
zauvijek zabranili upotrebu Igračke...
Prije nego je mogao odgovoriti, u razgovor se žurno upleo
vojvoda: "Nema potrebe, Lamont. Što uopće znači dvadeset tona?"
Ryn je pretpostavljao da se vojvoda boji kako se on možda ne bi
vratio kad bi odletjeo. Imao je pravo, ali iz krivih pobuda.
"Dvadeset tona može predstavljati razliku između rušenja u
more ih nastavka leta, gospodine. Kao što sam rekao, moramo hitno
olakšati letjelicu."
Vojvoda je zamišljeno cupkao bradu. "Dakle, vrijeme je za
naredbu za rasterećenje letjelice."
"Da, gospodine," složio se glavni teh. "To nam je još jedina
nada. Zbog toga sam tražio da nam se pridružite ovdje."
66
 Vojvoda se okrenuo barunu Spangu. "I to upravo sada kad je
moja popularnost porasla zbog odlaska iz arktičkog područja...
Nakon ovoga će me proklinjati od sredine letjelice pa do krme."
"Da gospodine, ah imajte na umu da će vaša popularnost još
niže pasti sruši li se Lord Mordred noćas u more."
"Da... shvaćam," tiho će vojvoda. "Lamont, mikrofon...
svršimo s time što prije."
Nezgrapan instrument sa žicom pričvršćenom na jednom
kraju predan je u vojvodine ruke. "Svi kanali su otvoreni," izvijestio
je glavni teh.
Vojvoda je pročistio grlo i progovorio nešto dubljim glasom
nego obično. "Ljudi Lorda Mordreda, govori vam voljeni vladar,
vojvoda od Providnosti. Žao mi je što moram proglasiti izvanredno
stanje. Ponavljam, proglašeno je izvanredno stanje. Moramo hitno
olakšati letjelicu. Stoga ovog trena na snagu stupa Postupak
odbacivanja. Hitno donesite svoje priloge na sabirna mjesta!
Ponavljam, na snazi je Postupak odbacivanja. Svatko tko se ne
odazove bit će teško kažnjen kako je određeno Kraljevskim kodom.
Uvjeren sam, moji odani podanici, da ćete spremno prihvatiti tu žrtvu
za zajedničko dobro. Hvala." Vratio je mikrofon glavnom tehu,
uzdahnuo i zamišljeno se zagledao kroz prozor.
Ryn je odvukao baruna Spanga na stranu i tiho ga upitao što
znači Postupak odbacivanja. "Svaka odrasla osoba mora priložiti
barem deset kilograma tereta koji se odbacuje s letjelice," odgovorio
je barun. "Donijet će ga na predviđena sakupljačka mjesta, gdje će
vojnici izvagati svaki prilog, zapisati ime osobe koja ga je donijela i
izbaciti ga s Lorda Mordreda."
Ryn je neko vrijeme razmišljao o tom postupku. Na prvi mu
se pogled činilo da je zamisao dobra. Sigurno se svatko mogao
odreći deset kilograma robe — stare odjeće, namještaja, posuđa ili
nečeg drugoga. Tek tada je primijetio da nijedan od tehova nije
napustio kontrolnu sobu i odazvao se pozivu. "Postupak vrijedi za
sve?" pitao je baruna. "I za plemstvo?"
Barun je djelovao zapanjeno. "Dobri Bože, ne! Plemstvo to
nikad ne bi prihvatilo."
"Što je s tehovima?"
67
 "I oni su isključeni, jednako kao i vojnici svih činova."
"Razumijem," reče Ryn. Zapovijed nije vrijedila za sve one
koji su trebali vojvodi da bi se održao na položaju. "Tko dakle
odbacuje tih deset kilograma suvišnih stvari?"
"Slobodni ljudi i robovi, naravno."
"Naravno." Odjednom je plan vidio u drugom svjetlu.
Slobodni ljudi, a pogotovo robovi, su teško mogli skupiti deset
kilograma nepotrebne robe. To je značilo da su se morali odreći
nečega što im nije bilo suvišno, a možda je bilo i nezamjenljivo.
"Hmm, barune, pitanje je vjerojatno glupo, ali primijetio sam da je
širom palube postavljeno mnogo teškog oružja. Ne biste li njega
mogli odbaciti?"
Izraz na barunovom licu jasno je pokazivao da to pitanje
zaista smatra glupim. "To nikako ne možemo učiniti! Bilo bi to ravno
kastraciji Lorda Mordreda."
Ryn se suzdržao od primjedbe da je pad Lorda Mordreda u
more strašnija sudbina nego njegova kastracija.
Prošlo je sat vremena. Dva snažna reflektora svijetlila su s
pramca letjelice i kroz zastor kiše osvjetljavala uzburkanu morsku
površinu. More se činilo neugodno blizu. Lord Mordred je i dalje
gubio na visini, ali Ryn je pretpostavljao da je Postupak odbacivanja
tek započeo, te da se njegov učinak još ne može primijetiti.
Sat kasnije, dok su se nalazili na visini manjoj od dvije
stotine metara, glavni je teh napokon objavio da su prestali padati. U
slijedećih šest sati Lord Mordred se polako i s naporom uspeo na
visinu koja se smatrala sigurnom. Do tada se oluja već stišala i Sunce
se počelo dizati. Vojvoda je ustao sa stolca i protegnuo se. "Dakle, to
je to," zijevnuo je. "Povlačim se u krevet. Sad me ne bi bilo briga ni
da izbije revolucija — sve bih prespavao, čak i moje smaknuće u
rakama rulje."
Ryn je također zijevnuo. Osjećao se jednako iscrpljen. Ni
pomisao da ga Andrea čeka nije u njemu oslabila čežnju za snom.
Pratio je vojvodu prema dizalu kad je glavni teh uzbuđeno viknuo:
"Gospodine! Prije nego odete... mislim da biste nešto morali znati!"
Vojvoda ga je ratoborno pogledao. "Iskreno sumnjam da
postoji išta što bi me u ovom trenutku zanimalo više od kreveta,
68
Lamont."
"Gospodine, drugi Nebeski Gospodari... nestali su!
Promatranja odozgo su to potvrdila. Nema ih na vidiku. Sami smo."
Vojvoda se zagledao u glavnog teha, a potom se obijesno
nasmijao.

9
"Još uvijek nema ni traga El Pashidovoj floti, gospodine. Čini
se da smo ih zaista izgubili."
"Točnije oni su izgubili nas," zadovoljno doda vojvoda.
Protezao se na svom velikom krevetu, s vunenom kapom na glavi.
"Možda su nastradali u oluji," predloži barun Spang.
"Ako smo mi izdržali, izdržali su i oni. Sve su njihove
letjelice u boljem stanju od naše. Ne, oluja nas je jednostavno
raštrkala nad oceanom. Jesu li navigatori već odredili naš položaj?"
"Prema posljednjem izvještaju, koji sam primio prije pola
sata, nalazimo se šest stotina kilometara od zapadne južnoameričke
obale, otprilike na četrdesetpetom stupnju zemljopisne širine."
Vojvoda je sjeo na krevetu i segnuo prema šalici toplog
mlijeka koju mu je osobna služavka donijela čim se probudio. "Koji
nam je kurs?"
"Prema sjeveru, kakav je bio i prije oluje."
"Hmmm," promrmlja vojvoda dok je zamišljeno ispijao
mlijeko.
"Pretpostavljam da ćete narediti promjenu kursa?"
"Zbog čega?" upita vojvoda.
"S obzirom da nam El Rashid i njegovi prijatelji više ne dišu
za vratom, nemamo potrebe suočiti se s Nebeskom Ženom i njenim
novim Nebeskim Gospodarem. Bilo bi bolje krenuti prema našem
području. Time bi se raspoloženje ljudi sigurno popravilo."
"Zar je bilo nekih problema dok sam spavao?"
Barun je kimnuo. "Pobuna u Pilktownu, ali brzo je ugašena.
Nekoliko vođa je uhapšeno." Pogledao je zidni sat. "Uskoro bi trebali
potpisati priznanje."
69
 "Pilktown, ha?" reče vojvoda. "Upravo ondje gdje je moja
žena predvidjela da će izbiti prvi ustanak. Što je s ostalim dijelovima
letjelice?"
"Moji su me agenti izvjestili o velikom nezadovoljstvu masa.
Upravo zato predlažem povratak na naše područje."
"A što je s prijetnjom koju nam predstavlja ta žena u
Sjevernoj Americi."
"Možda ona čak ni ne postoji. Sve što znamo o njoj temelji se
na riječima El Rashida i njegovih saveznika."
"Ja im vjerujem," reče vojvoda. "Nitko od njih ne izgleda mi
kao osoba koja bi zbog pukih glasina napustila svoje područje. Osim
toga, pomisli na sve pogodnosti koje ćemo steći pokorimo li Ženu i
osvojimo njenog Nebeskog Gospodara bez da mu nanesemo
nepopravljive štete. Zamislite, barune, potpuno novog Nebeskog
Gospodara! Vladali bismo čitavim sjevernoameričkim kontinentom!
To bi značilo bogatstvo za sav naš narod! A tada bismo, s novim
Nebeskim Gospodarem i osvojenom flotom, poharali čitavu Europu i
Rusije..."
Barun je djelovao sumnjičavo. "Da, bude li sve u redu..."
"Sve će biti u redu!" odrešito ga prekine vojvoda. "Reci
svojim agentima da širom broda prošire glasine o tome."
"Da, gospodine," odgovori barun bez oduševljenja. "Ali
zabrinjava me što toliko toga ovisi o zemljancu. Bez njegovog smo
letećeg stroja bespomoćni. Možemo li mu vjerovati da će ispuniti
naše želje?"
"Osamdeset sam posto siguran da možemo. U preostalih
dvadeset posto mora me uvjeriti Andrea, a siguran sam da će joj to
uspjeti..."
Prethodnog je poslijepodneva, prije početka oluje, ispitao
svoju kćer, dok je Ryn u pratnji baruna obilazio letjelicu. Bio je
zadivljen promjenom na njoj; uobičajeni drski stav zamijenila je
samodopadnim smiješkom. "Dakle, mačkice moja," rekao je, "što
misliš o našem gostu iz morskih dubina? I što je još važnije, što on
misli o tebi?"
Sjedila je s nogama podvučenim pod sebe na jednoj od
velikih fotelja u vojvodinoj sobi. Otkako je u letjelici zatoplilo,
70
ponovno je nosila svoju usku haljinu s dubokim izrezom koji joj je
otkrivao grudi. Zamišljeno se nasmijala i odgovorila: "Zaljubljen je u
mene."
"Zaista? Premda te poznaje tek tri dana? Kako možeš biti
tako sigurna?"
Smiješak samopouzdanja postao je još izrazitiji. "Sigurna
sam, oče. Žene znaju takve stvari."
Suzdržao se od podrugljivih primjedbi i umjesto toga upitao:
"Što ti osjećaš prema njemu?"
Lagano je zabacila glavu, pri čemu joj se duga crna kosa
zavijorila oko ramena. Trebala je to biti nehajna gesta, ali vojvoda se
nije dao prevariti. "On je... drag. Drugačiji."
"Mogu zamisliti."
Oštro ga je pogledala. "Kako to misliš?"
"Ne samo da si prva žena s kojom je vodio ljubav, već si i
prva žena koju je ikada sreo. Vjerujem da se njegov odnos prema
tebi uvelike razlikuje od onog kojeg si u prošlosti imala prilike
iskusiti sa svojim taštim ljubavnicima." Ono što zaista mislim, dodao
je u sebi, jest da je njegova glad za seksom toliko velika da si
napokon pronašla čovjeka čiji su seksualni apetiti barem približno
nezasitni kao tvoji. "Također sam primijetio," nastavio je, "da ga još
nisi upoznala sa svojim prijateljima. Pretpostavljam da ne želiš da ti
ga neka od dragih prijateljica pokuša oteti."
Pocrvenila je. "Ne budi smiješan. Jednostavno nismo imali
vremena. Bih smo tako..." Nije nastavila.
"... Zaposleni?" predložio je vojvoda uz dobroćudni osmijeh.
Namrštila se. "Nemamo razloga glumiti čednost. Mogu
zamisliti da imaš špijune koji motre i slušaju sve što radimo i
govorimo."
"Da je tako, mačkice moja, ja sad ne bih morao razgovarati s
tobom. Postoje stvari koje mi moraš reći."
"Što, na primjer?"
"Kakvo je tvoje mišljenje o Robinu?"
Djelovala je iznenađeno. "Moje mišljenje?"
Dobri bože, rekao je u sebi. "Sviđa ti se, zar ne?"
Dojam iznenađenosti još je bio prisutan. "Da li mi se sviđa?
71
Da, naravno. Rekla sam ti da je drag."
"Dobro," rekao je strpljivo. "Napredujemo. Zaključili smo da
je drag. Što mi još možeš reći o njemu?"
"Ne znam. Što točno želiš znati?"
Zar je ova glupa guska zaista plod mojih prepona, umorno se
zapitao. "Govore li ti oni čudesni ženski instinkti — koji kažu da je
zaljubljen u tebe — da mu se može vjerovati? Drugim riječima, je li
iskren?"
Oblak smetenosti još se nije rasplinuo. "Iskren? Iskren u
čemu?" pitala je.
Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. "Ispričao nam je
mnogo toga; o svom čudnom obrazovanju, o životu u podvodnom
naselju. Također nam je obećao da će nam staviti svoj leteći stroj na
raspolaganje. Ono što želim doznati je imaš U razloga sumnjati da on
možda nije onakav kakvim se prikazuje? Vjeruješ li mu?"
Sažalno ga je pogledala. "Naravno da mu vjerujem. Beznadno
je zaljubljen u mene. To sam ti već rekla. Sve bi učinio za mene."
"To baš nije odgovor na moje pitanje, ali pretpostavljam da
ću se zasad morati s time zadovoljiti. Pobrini se, draga kćeri, da
ostane beznadno zaljubljen u tebe. Usrećuj ga čak i ako ti postane
dosadan, kao što se kod tebe obično zbiva."
"Uopće mi nije dosadan."
"Ne, za sada nije, ali ja te predobro poznajem. Jednaka si kao
tvoja majka. Osim toga, slušaj ga. Znam da to tebi neće biti lako, ah
želim da ga slušaš. Kaže li bilo što, čak i u snu, što ti se čini neobično
ih je u suprotnosti s nečim drugim što ti je rekao, moraš me odmah o
tome obavijestiti. U redu?"
Kimnula je, ah bilo je jasno da zahtijev smatra čudnim. No
dobro, pomislio je vojvoda, moja je poruka barem djelomično
prodrla do nje. "Hvala, mačkice," rekao je. "Možeš ići."
Ali ona se nije ni pomakla.
"No, što je sada?" sumnjičavo je pitao. Samodopadni joj se
smiješak vratio na lice.
"Sjećaš li se, oče, da smo sklopili pogodbu?"
"Jesmo li?" zbunjeno je upitao. "O čemu?"
"O Robinu, naravno. Tražio si da postanem njegova
72
ljubavnica, i rekao da ćeš mi zauzvrat dati sve što želim."
Dobri Bože, zaista jest. "Ali mačkice, to je bilo prije nego si
ga upoznala. Bio je to samo poticaj. Tvoj ti 'zadatak' sada pruža toliki
užitak da ti dodatna nagrada nije potrebna."
"Oh da, oče, potrebna mi je. Sklopili smo pogodbu i ti ćeš je
ispuniti. Ili možda nećeš?"
Nije želio doznati što je značila posljednja primjedba.
"Dobro. No, ako me sjećanje još dobro služi, dogovorili smo se da
isplata slijedi tek pošto osiguraš da će Robin slijediti moje želje kad
dođe vrijeme da se suočimo sa ženom sa sjevera."
"Ne brini, slušat će te," uvjereno je rekla.
"Odlično. Kad se to dogodi, dobit ćeš nagradu." Oklijevao je.
"Što zapravo želiš?"
Slatko mu se nasmijala. "Polovicu tvojeg cjelokupnog
bogatstva, oče."
Zurio je u nju neko vrijeme prije nego je odgovorio.
"Mačkice, svakim si danom sve sličnija majci."
Ryn je u pratnji naoružanog čuvara i baruna Spanga hodao
golemom palubom Lorda Mordreda prema Igrački. Bio je lijep,
sunčan dan, sa svega nekoliko cirokumulusa vidljivih visoko na
nebu. U daljini prema boku letjelice ugledao je nekoliko skupina
ljudi koji su radili na palubi. "Tko su oni i što rade?" pitao je baruna
pokazujući prema njima. "Lašte palubu?"
"To su robovi koji čiste solarne ploče," odgovorio je barun.
"Na njima rastu posebne vrste gljivica čije spore raznosi vjetar. Kad
ih ne bismo redovito čistili, postale bi potpuno beskorisne."
"Zar se sve solarne ploče moraju čistiti?" upita Ryn. "Čak i
one na samim bokovima letjelice?"
Barun je kimnuo. "I one."
"To je prilično opasan posao."
"Da," složio se barun. "Svake godine izgubimo mnogo
robova."
Ryn je brzo počeo shvaćati da robovi na Lordu Mordredu
nemaju baš zavidan položaj.
Igračka je ležala na palubi sputana mrežom čvrstih kablova.
Ryn joj je prilazio izmiješanih osjećaja. Približavao se trenutak
73
istine; hoće li uspjeti preprogramirati kompjuter ili će je pretvoriti u
trideset tona beskorisne mašinerije?
"Koliko će taj posao trajati?" po tko zna koji put upita barun.
"Rekao sam vam da to ne mogu točno znati. Moram načiniti
brojne promjene. Ne morate me čekati.
"U redu je, nije mi teško čekati," žurno odgovori barun.
Ryn je osjetio njegov nemir, jednako kao što je osjetio
vojvodinu strepnju kad mu je rekao da mora ući u Igračku da bi izveo
potrebne 'promjene'. Vojvoda ga je pitao je li to zaista neophodno, ali
kad mu Ryn odgovorio da su promjene nužne, nije imao drugog
izbora nego pokoriti se njegovoj želji. Pa ipak, Rynu je bilo jasno da
mu vojvoda još uvijek ne vjeruje.
Ryn je otvorio ulazna vratašca i zavirio u Igračku. Ništa nije
pomaknuto za vrijeme njegove odsutnosti. Laž je djelovala, baš kao
što je vjerovao da hoće. Okrenuo se k barunu Spangu i čuvaru.
"Pozvao bih vas unutra, ali bojim se da nema mjesta. Letjelica je za
samo jednu osobu."
Barun nije bio zadovoljan, ah nije mogao ništa učiniti.
Pogledao je čuvara, a zatim i kablove. Morao je znati, pomisli Ryn,
da kablovi neće zadržati Igračku niti na sekundu odluči U Ryn
poletjeti. Barun napokon reče: 'Tad ćemo pričekati vani..."
"Nadam se da ovo neće dugo trajati," dodao je Ryn uspinjući
se u Igračku.
U unutrašnjosti je razmotao dragocijeni alat kojeg je posudio
od glavnog teha. Ryn je s olakšanjem primijetio da na Lordu
Mordredu još uvijek postoje ispravni kompjuterski sustavi, premda
su tehovi o njima vrlo malo znali i mogli su popraviti samo
najjednostavnije kvarove. Kad se neki sustav ozbiljnije pokvario, u
pravilu je takav ostajao zauvijek. Ali potrebni alat iz doba Stare
znanosti još uvijek je postojao.
Neodlučno je promatrao ugaslu ploču s instrumentima, a tada
je započeo posao. Najprije je odstranio ploču koja je pokrivala
kompjuterski hardver, te je prekinuo sve kompjuterske kontrolne
linije. Kad ga uključi, kompjuter će primati podatke, ali neće moći
davati nikakve izlazne podatke osim govora. Provjerio je da li mu je
što promaklo, te je, kad se uvjerio da je program zaista odsječen od
74
ostatka Igračke, uključio sustav.
Istog trenutka Igračka reče: "Zašto si isključio struju?"
"Želio sam ostati ovdje gdje si sletjela."
Sad je slijedila duža stanka. "Odsječena sam od upravljačkog
dijela letjelice," reče napokon. "Tko je to učinio? I zašto si odjeven u
te smiješne prnje?"
Ryn je zanemario posljednje pitanje. "Sam sam te odvojio od
upravljačke jedinice, jer moram s tobom razgovarati."
"Nikad ranije takvi postupci nisu bili preduvjet za razgovor sa
mnom, Ryne."
"Prilike su se promijenile. Nikad još nismo bili tisućama
kilometara udaljeni od područja kojim se smiješ kretati."
Još jedna stanka. "Točno," složila se Igračka. Ryn je
pretpostavljao da je položaj odredila po zvijezdama, koje su za nju
bile vidljive čak i danju.
"Dakle?" upita Ryn.
"Što?"
"Što kažeš na to da smo tako daleko izvan dozvoljene
granice?"
"Kažem da si načinio ozbiljnu pogrešku, Ryne."
"Što bi se dogodilo kad bih te ponovno spojio s upravljačkom
jedinicom? Bi li se automatski vratila u Shangri La?"
Igračka nije odgovorila, što nije bilo uobičajeno.
"No, kakav je postupak predviđen u takvoj situaciji?"
Umjetni ženski glas zvučao je nesigurno dok je odgovarao:
"Takva situacija nije predviđena, Ryne."
"Dakle, kad bih te spojio s upravljačkom jedinicom i rekao ti
da ostaneš ovdje, ti bi me poslušala i ne bi me protiv moje volje
odnijela u Shangi La?"
"Trebao bi se vratiti u Shangri La, Ryne. Za tvoje dobro."
"Nisi mi odgovorila na pitanje. Bi li me odvela natrag, čak i
kad bih ti naredio da to ne činiš?"
"Ne, ne bih. Premda bih ti savjetovala da se vratiš,
Ryne."
"U to uopće ne sumnjam. Problem je u tome što ne znam
mogu li ti vjerovati. Možda to govoriš samo da bi me nagovorila da
75
te ponovno spojim."
"Ja ne lažem, Ryne."
"To možda je tako, ah ja jednostavno ne mogu riskirati. Mogu
te, međutim, u potpunosti izdvojiti iz upravljačkog sustava i
samostalno upravljati Igračkom," reče Ryn.
"To je nemoguće," pobunila se Igračka. "Ja sam upravljač ove
letjelice."
"Točno. Ne bih mogao upravljati Igračkom bez pomoći
kompjutera. Dakle, morat ću poraditi na tvom hardveru" — podigao
je malo lemilo — "i pokušati izrezati tek toliko tebe koliko je
potrebno da bi ostatak sustava postao podložan isključivo mojim
naredbama. O tome već dulje vrijeme razmišljam, premda sam znao
da u Shangri La nemam nade za uspijeh. Središnji bi program
podignuo uzbunu čim bih te isključio."
"Ryn, izričito se protivim takvom postupku. Dovoljna je
jedna pogreška i nepopravljivo ćeš uništiti kontrolni sustav. Kad se to
dogodi, ja više neću moći slijediti uputu i činiti sve što je u mojoj
moći kako bih te zaštitila."
"Točno!" uzvikne Ryn. Znao je da je njegova zaštita jedan od
važnih nagona tog kompjutera, i upravo je na njega računao u
provođenju drugog dijela svojeg plana. "Ali imam li izbora?
Jednostavno moram pokušati. Osim ako..."
"Što, Ryne?"
"Osim ako mi ne kažeš pristupni kod pomoću kojeg ću te
moći izravno preprogramirati."
Nakon duge stanke Igračka napokon odgovori: "Dobro, reći
ću ti kod..."
Ryn se poželio nasmijati kad je na jednom od ekrana bljesnuo
kod. Brzo ga je unio na tastaturi i usmeno nanizao Igrački nove
upute.
Pola sata kasnije provirio je glavom kroz vratašca. Barun
Spang i vojnik su ga s iščekivanjem promatrali. Ryn im vikne:
"Odmaknite se malo — ovi će vas kablovi ošinuti poput bičeva kad
uzletim."
Barun zavapi. "Nisi spominjao nikakvo polijetanje!"
"Samo kratki pokus da provjerim je li sve u redu. Odmaknite
76
se!"
Uvukao se unutra i zatvorio vrata. Na ekranima je vidio da se
barun i vojnik nisu pomakli. Barun je izvukao sablju, a vojnik ga je
samo zbunjeno promatrao. "Uključi motore," naredio je Ryn Igrački.
Kad su motori zašumjeli, barun i vojnik su se počeli povlačiti. Čim
su se udaljili na sigurnu udaljenost naredio je: "Uzleti!"
Kablovi nisu predstavljali nikakvu smetnju, baš kao što je
pretpostavljao. Približavao se trenutak istine. Dok se Igračka brzo
podizala uvis, Ryn se pitao hoće li ga slušati kako je obećala, ili ga je
prevarila s lažnim pristupnim kodom. Kad se podigla 150 metara
iznad broda, Ryn reče: "Brzo obleti Nebeskog Gospodara i zatim
sleti na isto mjesto s kojeg smo poletjeli."
"Da, Ryne," reče Igračka.
Nedugo potom Igračka se lagano spustila na njeno počivalište
na palubi Lorda Mordreda.
Kad je izašao iz Igračke, na Robinovom je licu sjajio
pobjednički smiješak. Izraz strpljivog olakšanja na barunovom licu
još ga je više oraspoložio. "Sve je u redu! Neka netko učvrsti ove
kablove, može li?" rekao je barunu, te je radosno fućkajući krenuo
prema ulazu u unutrašnjost Nebeskog Gospodara. Barun i vojnik su
potrčali za njim.
Ryn je sjedio na krevetu i promatrao Andreu. Njegova
opsjednutost njenim tijelom nije ni najmanje oslabila od prvog
trenutka kad su zajedno vodili ljubav. I ranije je, zahvaljujući
drevnim erotskim programima, poznavao žensko tijelo, ali Andreino
ne samo da je bilo mnogo ljepše, već je bilo i stvarno. Mogao ju je
dodirnuti, poljubiti, liznuti, omirisati (bilo bi mu, doduše, draže da se
Andrea malo češće kupala), i te su ga četiri aktivnosti potpuno
zaokupljale posljednjih dana. U trenucima kad je nije istraživao
dodirom, zadovoljavao se samim promatranjem. S obzirom da se
izuzetno ponosila svojim tijelom, Andrea je uživala pod njegovim
pogledom. Ležala je s rukama iza glave i nogu raširenih tako da joj je
stopalo jedne počivalo pod bedrom druge. Ta je bludna poza zbog
glumljene nevinosti djelovala još bludnije. Premda da vodili ljubav
prije nepunih četvrt sata, iz tijela joj je u gotovo opipljivima
valovima strujila želja. I on je bio ponovno spreman, što je bilo jasno
77
vidljivo...
Nasmijala se i čvrsto mu rukom obujmila nabrekli ud. "Imam
iznenađenje za tebe, Robine."
"Dopusti mi da pogodim — imaš sestru koja je još ljepša od
tebe i sad ćemo probati u troje."
Prsti joj skliznu prema jajima i ona ih snažno stisnu.
"Pripremam ples za tebe..."
"Aah, ne tako jako!"
"Sutra navečer u Velikom Salonu. To je u tvoju čast. Želim te
predstaviti svim mojim prijateljima."
"Andrea, predobra si prema meni."
"Znam." Nastavila ga je milovati. "I očekujem nagradu."
"Dobro. Pusti me i nagradit ću te."
Odmakla je ruku. Ryn se prevrnuo i podigao se nad nju.
Spremno je raširila bedra i dopustila mu da još jednom s jednakom
žudnjom prodre u nju. Dok su vodili ljubav, činilo mu se da je njegov
životu u Shangri La bio tek ružan san.
Adrein je ples uspio i Ryn je, prilično pripit, uživao. Odjeven
u skupocjenu novu odjeću koju je Andrea izabrala za njega,
zadovoljno je i ponosno kružio Salonom. Andrea ga je u stopu pratila
i ponosila se njime kao da je on umjetničko djelo koje je sama
stvorila. Uživao je u zadivljenim pogledima žena, jednako kao i u
ljubomornim pogledima nekolicine muškaraca za koje je
pretpostavljao da su bivši Andreini ljubavnici.
Sve su mu se žene činile iznimno lijepima, ali nijedna tako
kao Andrea. To se mišljenje učvrstilo dok je promatrao princezu
kako zajedno s pet drugih žena i šestoricom muškaraca sudjeluje u
složenom obrednom plesu. Čak su i njeni pokreti bili profinjeniji od
pokreta drugih plesača.
U tom ga je trenutku nečija ruka grubo uhvatila za rame i
okrenula. Prije nego se snašao, po obrazu su ga udarile teške, kožnate
rukavice.
Iznenađen neočekivanim napadom, ispustio je čašu s vinom i
zateturao unazad. Lijevi obraz mu je bridio. Čaša je uz glasni zveket
udarila u pod. Veliki je Salon odjednom utihnuo; glazbenici su
prestali svirati, a ljudi su prestali razgovarati.
78
 Kroz suze koje su mu zamagljivale vid, Ryn pred sobom
ugleda princa Darcyja. Izraz lica odavao mu je odavao zlovolju i
bijes. Iza njega su stajala dva mladića smrknutih lica.
"Izvuci mač, ti podli nitkove," prosikće princ. "Ubit ću te
zbog sramote koju si nanio mojoj sestri i obitelji." Izvukao je mač.
Ryn je ukočeno stajao i zbunjeno treptao, kad je k njima
dotrčao vojvoda od Providnosti. "Darcy, budalo! Što sad izvodiš?"
"Mislim da bi to trebalo biti jasno, oče," odgovori princ ne
skidajući pogled s Ryna. "Skidam ljagu koja je zahvaljujući tebi pala
na naše ime."
"Ime? Dobri Bože, tvoja te prokleta majka nagovorila na ovo,
nije li?"
Princ više nije na njega obraćao pažnju. Ponovno se okrenuo
Rynu: "Izvuci mač, smeće jedno."
"Darcy, taj mladić je naš saveznik!" poviče vojvoda. "Uz to je
moj gost i stoga je pod mojom zaštitom. Odmah spusti taj mač!
Naređujem ti!"
"Poznajem zakon, oče. Moja dužnost da kao Andrein brat
zatražim zadovoljštinu u prednosti je pred svakim pravilom
gostoprimstva."
"Darcy, glup si!" pridružila se Andrea ocu. "Odmah prestani s
time!" viknula je.
"Ovo radim zbog tebe, draga sestro," reče princ. 'Tebe možda
ne smeta što ti je čast uništena, ali smeta meni."
"Robin se ne može mjeriti s tobom, Darcy," očajno nastavi
vojvoda. "Čitav je život živio u potpunoj izolaciji. Nikad nije imao
priliku naučiti mačevati..."
"To je njegov problem," reče princ i prisloni vrh mača uz
Rynovo grlo.
Ryn je žurno ustuknuo unazad i, shvaćajući da nema izbora,
izvukao mač. Princ se zlobno nasmije. "Zauzmi stav," vikne i
zamahne mačem...

79
 10
Obasjan crvenom svjetlošću Sunca koje se nagnulo nad
horizont, Nebeski je Gospodar bacao dugačku sjenu na pustu tundru.
"Okreće se," primijetila je Ashley.
"Priprema se za napad," dodala je druga Ashley.
"Sredi mu još jednu mlaznicu," rekla je treća Ashley.
"K vragu s time — jednostavno ga raznesimo!" povikala je
četvrta.
"Tišina!" naredi Jan prije nego su peta i šesta Ashley stigle
dodati svoje prijedloge. Slušanje jedne Ashley bilo je dovoljno loše,
a slušanje šest Ashley kako se svađaju međusobno, jednako kao i s
Jan, bilo je zaista previše. No Jan nije mogla spriječiti programe da
se povezuju radio-vezom. "Razgovarala bih s Carlom Jedan, molim
vas."
"Uaaaa..." jednoglasno je povikalo svih šest Ashelv.
"Da, Jan," reče Carl. Mogla je samo pretpostaviti da
razgovara s Carlom Jedan, programom koji je upravljao Nebeskim
Anđelom; no, za razliku od Ashley, Carlovi nisu nikada lagali.
Barem se nadala da je tako.
"Šalješ li im još uvijek signale?" pitala je.
"Da, Jan. Ali nisam primio odgovor."
Nebeskog Gospodara su sreli točno u podne. Ugledavši
njihovu flotu Gospodar je pobjegao prema sjeveru, te je Nebeski
Anđeo u pratnji četiri Nebeska Gospodara krenuo u potjeru. Vladar
napadnute letjelice je brzo shvatio da ne može pobjeći Nebeskom
Anđelu, pa ga je pokušao nadmudriti nizom 'neočekivanih'
manervara. Naravno, on nije mogao znati da flotom koja ga progoni
upravlja profinjeni kompjuterski program koji je predvidio svaki
njegov pokret. Nedavno mu je Nebeski Anđeo — najbrža letjelica u
floti i stoga daleko ispred ostalih — prišao dovoljno blizu da mu
uništi jednu od mlaznica, iz koje su još uvijek sukljali plamenovi i
dim. Sada se, kao što je jedna od Ashley primijetila, Nebeski
Gospodar pripremao za konačni napad. Usporio je i naglo se okrenuo

80
postavivši se bočno uz Nebeskog Anđela...
Iznenada su se duž njegovog boka pojavili oblaci dima.
"Pucaju na nas!" upozorila je jedna od Ashley.
Jan je zažmirila kad su se nebom rasprostrte laserske zrake i
uništile projektile prije nego su se uopće približili Anđelu.
"Mogli bismo im uništiti još jednu mlaznicu," oklijevajući
reče Jan.
"Oprosti, Jan," prekinuo ju je Carl Jedan, "ali primio sam
poruku od Kisha. U bolnici je. Rekao je da odmah dođeš."
Jan je stigla do dizala prije nego je Carl dovršio rečenicu.
"Simon..." zajecala je.
U bolnicu je stigla za manje od jedne minute. Boreći se za
dah krenula je prema Kishu koji je stajao kraj Simonovog
medicinskog stroja. Stroj je bio otvoren, a Simon je posve gol ležao
na ležaju za liječenje. "Velika Majko!" povikala je trčeći prema
stroju.
Kish je istupio pred nju i čvrsto je uhvatio za ramena. "Nije
mrtav, gospo. Spava."
"Spava?" s nevjericom je ponovila. Nesigurno je pogledala
dječaka. Da, prsa mu se dižu i spuštaju. Kish ju je pustio te ona priđe
ležaju. Pogladila je Simona po obrazu. Ponovno je bio topao;
normalan. Primijetila je da izgleda . nekako veći — i stariji — nego
kad je ušao u stroj.
"Medicinski stoj me malo prije pozvao," objasnio je Kish.
"Obavijestio me da se Simon probudio iz kome, a puls i temperatura
su mu se vratili u normalu."
Podigla je Simonovu glavu. "Simon, čuješ li me? Ja sam tvoja
mama. Probudi se... molim te."
Dječak se trgnuo. Zastenjao je i otvorio oči. Pogledao ju je i
namrštio se, a tada mu se u očima pojavilo razumijevanje. "Uhhh...
Jan. Što se dogodilo?"
Bila je toliko sretna što se dječak očito oporavio da nije ni
primijetila da ju je nazvao njenim imenom. "Razbolio si se, dušo. Ali
sada je sve u redu." Nadala se da se neće sjećati događaja s Ceri.
"Razbolio?" Uz Janinu se pomoć podigao i sjeo. Pomno je
promotrio svoje tijelo i ruke, a tada se polako osvrnuo. Kad ju je
81
ponovno pogledao u očima mu se vidjelo iznenađenje i zbunjenost.
"Oh Bože... što se dogodilo?"
"Sve je u redu, dušo," rekla je smirujući ga. "Dogodila se
strašna nesreća u kojoj si ozlijeđen, ali sad ti je dobro."
Iznenada ju je uhvatio za ruku. Stisak mu je bio tako jak da je
viknula od boli. "Želim znati što se dogodilo, Jan!" povikao je
uznemireno. "I želim vidjeti Mila..."
"Mila?" tiho je ponovila Jan. Nikad nije Simonu pričala o
njegovom mrtvome ocu. Počela ju je hvatati panika.
"Da, Mila. On je odgovoran za ovu zbrku. Ne bih trebao
ovako izgledati... pogledaj me, obično dijete. Gdje je on?"
Jan se okrenula prema Kishu, nadajući se objašnjenju, ali on
je samo bespomoćno slegnuo ramenima. Ponovno je pogledala
Simona. Svakog trenutka njen je strah postajao sve jači. Očito je
buncao. Medicinski stoj je pogriješio. On se uopće nije oporavio. Ali
kako može znati išta o Milu? "Simon, tko ti je pričao o Milu? Je li
Ceri?"
Zbunjeno ju je pogledao i rekao: 'Ti ne znaš, zar ne? Milo ti
nije rekao..."
"Što mi nije rekao, Simon? Ne znam o čemu govoriš i voljela
bih da prestaneš — plašiš me."
Pustio joj je ruku i nasmijao se. Taj ju je smijeh još više
uplašio. Bio joj je zastrašujuće poznat. Ali nije bio Simonov. On reče:
"Dovedi Mila, Jan, ma gdje bio. On će ti sve objasniti. Sve je to
njegova pogreška. Osim toga, želim vidjeti izraz njegovog lica kad
me ugleda. Nikad još nije vidio svojeg potomka. Svi su gore, u
svemiru."
"Milo je mrtav, Simon," prekine ga Jan glasom isprekidanim
od straha. "I ti ga nikada nisi poznavao!"
Simonove se oči raširiše od iznenađenja. "Mrtav? To je
nemoguće. Bio je gotovo neuništiv."
"Ubio ga je čovjek-stroj. Kiberoid. Zgazio ga je i ubio,"
objasnila je. Sad je već teško dolazila do daha. "Ali kako ti znaš za
Mila, Simon? Reci mi, molim te!"
Pogledao ju je i s okrutnom iskrenošću odgovorio: "Jer ja
jesam Milo, Jan..."
82
 "Ne... ne..." pobunila se. Bilo je to previše. Ostvarila se njena
najgora mora. "To nije istina! Ne može biti!"
"Bojim se da je istina. Ja sam neka vrsta klona. Milovog.
Vjerojatno sam preuzeo i dio tvoje DNA, ali u biti sam Milo.
Točnije, bit ću kad se proces pretvorbe završi."
"Ne vjerujem ti!"
"Želiš U dokaz?" Namrštio se. "Sjećanja su mi još uvijek
nejasna... posljednje čega se sjećam je naš susret s Horadom na
Mirisnom Lahoru. Milo te očito oplodio nekoliko dana nakon toga.
Posljednjih četrdesetosam sati prije oplodnje se ne bilježi u, hmm,
nazovimo to embrio... ali sjećam se svega prije toga. Sjećaš li se
kako smo se ti i ja — Milo - prvi puta sreli? Kad te Benny doveo
među robove i predao te Buncheru? Sjećaš U se kako sam te spasio
od Bunchera? Sjećaš li se kako sam te njegovao kad te Hazzini
umalo raspolovio...?
Jan je počela padati. Pružila je ruke prema rubu ležaja, ali
ruke kao da su prošle kroz materijal i ona je nastavila padati. A tada,
ništa.

11
Bila je mrtva. Disala je i bila je svjesna svoga tijela, ali ništa
nije osjećala. Obuzela ju je potpuna emocionalna tupost. Otvorila je
oči i ugledala pokrov medicinskog stroja. Shvatila je da leži na ležaju
za oporavak. Bila je posve gola. Upravo kad je na to pomislila netko
ju je pokrio laganim pokrivačem. Nečije su joj ruke pomogle da
sjedne. Bio je to Kish. Kraj njega je ugledala i Shana. Obojica su
izgledali zabrinuto.
Sjetila se što se dogodilo i osjetila sjenu boli koja ju je ranije
morila, ali ne i pravu bol. Osjećaji su joj bili odsječeni od tijela;
zatvoreni u drugoj sobi gdje joj nisu mogli nauditi. Sredstvo koje joj
je medicinski stroj ubrizgao je djelovalo. Mogla se prisjetiti svih
događaja koji su prethodili njenom kolapsu. Simon se proglasio
Milovim klonom... Bol koju je ta misao izazvala ostala je u onoj
drugoj sobi, daleko od nje...
83
 "Koliko je vremena prošlo?" pitala je Kisha.
"Otprilike jedan sat," odgovorio je Kish. "Kad si se srušila,
smjestili smo te u medicinski stroj. Prepisao ti je specijalizirane
postsinaptičke inhibitore, koji su ti presjekli veze između moždane
kore i ostatka tijela kako bi te zaštitili od traume i teškog šoka koji si
doživjela. Ali to je stanje samo privremeno i uskoro ćeš pasti u
dubok san."
Jan je kimnula. "Gdje je on? Želim ga vidjeti."
"Gospo, mislim da to nije mudro," reče Kish.
"Želim ga vidjeti," ponovila je glasnije. Kish je pogledao
Shana, a ovaj se okrenuo i otišao iz liječilišta. Dok je čekala njegov
povratak Jan se odjenula.
Kish reče: "Bilo je nekih problema s Nebeskim Gospodarem
kojeg smo progonili."
"Da?" pitala je nezainteresirano.
"Napao nas je jedrilicama. Ashley ih je sve srušila."
"Pretpostavljam da nije bilo drugog izbora."
"No, to nije sve. Budući da Nebeski Gospodar nije pokazivao
namjeru predati se, Ashley je usmjerila laser ravno u njegov trup.
Sigurno je pogodila plinsku komoru ispunjenu vodikom — ili je čak
čitava letjelica bila puna vodika, s obzirom na brzinu kojom je
izgorila."
Dakle, počelo je. Ashley se prvi puta otvoreno suprotstavila
njenim naredbama. Čudesno je kako ta misao u njoj nije pobudila
nikakav strah. Nije loše kad je moždana kora odsječena od tijela,
pomislila je ogorčeno. Trebala sam to odavno učiniti. "Ima li
preživjelih?"
"Samo nekoliko. Pokupila ih je jedna od letjelica. Čitava flota
još uvijek pretražuje to područje, ah ne vjerujem da će još koga
pronaći."
U tom se trenutku vratio Shan sa Simonom. U onoj su drugoj,
zaključanoj sobi Janine emocije počele divljati, ali vrata su bila
čvrsta i Jan ga je mogla spokojno gledati. Narastao je dok je ležao u
medicinskom stroju. Tek sad kad je bio odjeven primijetila je koliko.
Odjeća mu je postala premalena i izgledao je kao da mu je šest
godina. Primijetila je i da se više ne kreće poput Simona; njegov
84
korak, stav, način na koji je držao glavu — sve je bilo drugačije. I
podsjećalo ju je na Mila.
"Želim da mi se vrati moj sin," mirno je rekla. "Želim vidjeti
Simona."
U njegovim je očima zasjala iskra razumijevanja. "To je
nemoguće. Njega više nema."
"Gdje je?"
"Pa, u metafizičkom smislu, ne znam. Ali znam da ovdje, u
fizičkom svijetu, više ne postoji. Dok je moj mozak, koji je nekoć bio
njegov, bio podvrgnut sinaptičkom prekopčavanju, Simon je...
izbrisan. Neka njegova sjećanja i emocije su još uvijek prisutne u
meni, ali i one će uskoro nestati."
Pažljivo je razmotrila njegove riječi, zanemarujući krikove
koji su dopirali iz zaključane sobe. Simon je mrtav.
Simon — Milo — je brzo nastavio: "Slušaj, znam da je ovo
za tebe strašan šok, ali vjeruj mi da se ni ja ne osjećam bolje.
Probudio sam se i ugledao svoje dječačko tijelo. To se nije smjelo
tako dogoditi... i ja tu zaista nisam ništa kriv."
"Ti si Milo, zar ne?"
"Da... na neki način."
"One si noći na pljesnivom polju u meni začeo samoga
sebe..."
"Rekao sam ti da se toga ne sjećam, ali očito jesam."
"Zašto?" prošapta Jan.
"To je moj način osiguranja," rekao je. "Ja i drugi klonovi
povećavamo Milove šanse za preživljavanje. Preživljavanje je velika
igra, Jan, kao što sam ti uvijek govorio. Međutim, Milo — ili 'ja' —
je klonove začimao samo kad je namjeravao napustiti neko mjesto.
Stoga jedan Milo živi u svemirskom naselju Belvedere, a jedan u
koloniji na Marsu. Nismo htjeli živjeti u blizini svojih/mojih klonova
— ne volimo suparnike. Zato uopće ne razumijem zašto sam te
oplodio. Koliko se sjećam, nisam imao takvih namjera."
"Bio si prilično uzbuđen u tom trenutku," rekla je sumorno.
"Pretpostavljam da si izgubio kontrolu."
Nesigurno se nasmijao. "To je moguće, pogotovo ako se
uzme u obzir što osjećam prema tebi. Ali ja još ne bih smio biti
85
ovdje. Predviđeno je da proces pretvorbe počne tek kad tijelo
odraste."
Jan je postala umorna. Morala je još nešto utvrditi prije nego
izgubi svaku nadu. "Može U se Simon nekako vratiti... možemo li
nekako iz tebe izvući njegovu svijest i sjećanja?"
"Ne, Jan, nikad se neće vratiti," odgovorio je Milo. "Žao mi
je, ali moraš ga smatrati mrtvim."
Jan se spustila na ležaj. Dok je tonula u san, osluškivala je
jecanje koje je dopiralo iz zaključane sobe.
Kad se Jan probudila, tijelo joj je ponovno bilo povezano.
Dopustila je da je preplavi tuga za Simonom i počela je plakati. Kad
se napokon isplakala i obrisala oči, kraj sebe je ugledala Kisha sa
čašom u ruci. Sjela je, tek sad primijećujući koliko je žedna, i
zahvalno primila čašu. "Kako se osjećaš, gospo?" pitao je.
"Prilično dobro, s obzirom na okolnosti," odgovorila je
između dva gutljaja hladne vode. Tijelo joj je zaista bilo osvježeno,
ali um joj je bio istrošen i bolan. Osvrnula se. Ponovno je ležala u
svojoj sobi. "Koliko sam dugo spavala?"
"Dva dana, gospo. Jedan dan od toga provela si u
medicinskom stroju."
Pružila je čašu prema Kishu. "A što je 'on' za to vrijeme
radio?"
"Simon..?"
"Ne zovi ga tako!" viknula je. "Simon je mrtav. Zovi ga
njegovim pravim imenom — Milo."
"Da, gospo. Milo je razgledavao letjelicu i mnogo se
raspitivao. Brzo je iscrpio naše oskudno znanje, pa sada uglavnom
razgovara s Carlom... i Ashley."
"To mi se ne sviđa," prošaptala je.
"Što ćeš poduzeti s njime?" pitao je Kish. "Razmišljali smo
da bi bilo najbolje preseliti ga na drugu letjelicu."
"Možda. Ne znam... morat ću razmisliti o tome." Pitanje što
će učiniti s Milom ju je još uvijek zbunjivalo. Simon je mrtav, ali
njegovo je drago tijelo nastavilo živjeti. Možda unatoč svemu što je
Milo rekao još uvijek postoji mogućnost da...
Ne, ne smije o tome razmišljati. Samo će produljiti agoniju.
86
Pogledala je prema stropu. "Ashley, moramo razgovarati."
Odgovorio joj je Carl. "Ashley kaže da nema vremena sada
razgovarati s tobom. Javit će ti se kasnije."
"Nema vremena?" ponovila je Jan. "Glupost! Reci joj da
želim odmah razgovarati s njom!"
"Ne želi."
"Velika Majko," promrmlja Jan, "kad bih je barem mogla
izdvojiti iz sustava."
"Znaš da je to nemoguće."
Okrenula se prema vratima i njen se želudac zgrčio. Simon —
ne, Milo — je stajao ondje. Još je narastao otkako ga je posljednji put
vidjela. Na licu mu je bio onaj stari, poznati, arogantni osmijeh.
"Odlazi," rekla je tiho. "Ne želim te još vidjeti. Nisam
spremna..."
Ah on je ipak ušao u sobu. Hodao je kao Milo. Činilo joj se
strašno grotesknim gledati Mila u tijelu šestogodišnjeg dječaka. U
tijelu njenoga sina. Prišao je krevetu i prekrižio slabašne ruke na
prsima. Djelovao je mnogo samopouzdanje, primijetila je.
"Svejedno je suočiš li se s time sada ih kasnije," rekao joj je.
"Osim toga, moramo o mnogo toga razgovarati."
"Nemamo mi o čemu razgovarati."
"O tvojoj budućnosti, na primjer. Priznajem da sam zadivljen
onime što si postigla nakon moje... smrti. Dolazak do Nebeskog
Tornja i odašiljanje signala koji je pokrenuo lansiranje Nebeskog
Anđela iz svemirske tvornice su zaista velika dostignuća za djevojku
koja je, kad sam je upoznao, bila tek zaostali primitivac."
"Oprosti mi što ti neću zahvaliti na ovim komplimentima,"
uvrijeđeno je rekla.
"Međutim, doznao sam da nakon toga više nisi ništa
postigla," nastavio je. "Primijetio sam i da si u pravoj nevolji. Mogao
sam očekivati, Jan, da ćeš poželjeti spasiti svijet unatoč tome što za
to više nema nade. Što misliš, koliko će još opstati tvoje malo
carstvo? Imaš pet Nebeskih Gospodara punih ogorčenih i srditih
ljudi, te nekoliko zemaljskih zajednica koje si oslobodila, ah u njima
nemaš nikakvog utjecaja. Potpuno si ovisna o onim programima, a
vrlo dobro znaš" — spustio je glas — "da Ashley baš nije pouzdana.
87
No, ne možeš je odvojiti od Carla. Uništiš li Ashley uništit ćeš i
Carla."
"S mojim je planovima sve u redu," pobunila se. "Uspjet ću,
samo će mi za to trebati više vremena nego sam predvidjela."
"Vremena koje nemaš. Ashley — svih šest Ashley —
je na rubu psihoze. Jedna od njih, možda čak dvije ih tri, će se
uskoro pobuniti protiv tebe. Ne postupaš s njima dobro. Daj im više
slobode, dopusti im da povremeno razore stari grad ih nešto slično. I
odustani od svoje uzvišene ideje oslobađanja svijeta i uništavanja
plijesni."
"Ne trebaju mi tvoji bolesni savjeti, Milo," rekla je prezirno.
"Odlazi." Okrenula se prema Kishu. "Kish, odvedi ga odavde.
Odmah!"
Kish je prišao Milu iza leđa i položio mu ruku na rame.
"Idemo... čuo si što je gospa rekla."
Milovo malo tijelo se trznulo, i već slijedećeg trenutka
snažno je udario laktom u Kishov želudac. Kish je zastenjao od bola i
iznenađenja, te poletio unazad. Pao je na pod i skvrčio se, držeći se
za trbuh i boreći se za dah. Milo se nasmijao.
"Ti minervanski muškarci baš nisu spretni, zar ne? Za to su
krive vaše pramajke," rekao je Milo i sjeo na rub kreveta.
Jan se odmakla da bi izbjegla njegov dodir. Kish je i dalje
stenjao na podu.
"Doživio sam svakakve promjene dok sam ležao u komi,"
nastavio je Milo. "Naravno, nikad neću biti onako jak i brz kao prvi
Milo, čak ni kad potpuno odrastem. On se za to pobrinuo. Za slučaj
ako ikad sretne nekoga od nas. Htio je uvijek ostati u prednosti. Ne
mogu reći da ga/ se zbog toga smatram krivim."
Jan je ustala s kreveta i prišla Kishu. Pomogla mu je sjesti.
Lice mu je bilo blijedo i još uvijek se borio za dah. "Sve je u redu,"
rekla mu je. "Samo te udario, i to je sve." Povela ga je do stolca i
posjela. Kad se ponovno okrenula prema Milu, on se prostački
smijao. Shvatila je da joj se, dok je pomagala Kishu, ogrtač
djelomično rastvorio otkrivajući joj lijevu dojku. Milo je zurio u nju.
Brzo je namjestila ogrtač, duboko dišući da bi ublažila mučninu.
"Čudesno," reče Milo. "Čudesno je promatrati te kroz,
88
takoreći, gonade šestogodišnjeg dječaka. Moj dječački seksualni
nagon preopterećen je sjećanjima na ono što sam prema tebi osjećao
kao odrastao čovjek. Da bi sve bilo još zanimljivije, ja još uvijek o
tebi razmišljam kao o svojoj obožavanoj majci..."
"Zašuti," povikala je s gađenjem.
"Ne brini, neću ući u pubertet još barem šest mjeseci, a sudeći
po brzini kojom se zasad razvijam, potpuno ću odrasti tek za devet
mjeseci. Oh, da... otkrio sam zašto je proces pretvorbe započeo prije
nego sam odrastao. Za sve je kriva tvoja ljubavnica iz morskog
naselja."
"Ceri..." rekla je zamišljeno.
"Da, pokušala me ubiti. Njen je napad uključio obrambene
mehanizme koji su prerano pokrenuli proces pretvorbe i još ga k
tome ubrzali."
"Znači ti si ubio Ceri." Val ljutnje ju je potpuno preplavio.
Slegnuo je svojim nježnim ramenima. "Rekao sam ti, bila je
to automatska obrambena reakcija. Glupa kurva može optužiti samo
sebe."
"Odlazi," rekla je ledenim glasom. "Odlazi odavde."
Ustao je s kreveta. "Razgovarat ćemo ponovno kad se malo
smiriš. Tada ćemo smisliti način kako da te izvučemo iz ovog sranja
do kojeg te doveo tvoj Mesijin kompleks."
Opušteno je izašao iz sobe. Jan je pričekala nekoliko
trenutaka, a tada je pozvala: "Carl?"
"Da, Jan?"
"Dovedi paukolikog robota. Ne, dovedi ih dva. Želim da
pronađu Mila... i ubiju ga."
"Da, Jan."

12
Ryn je s lakoćom odbio prvi ispad princa Darcyja, a potom ga
je nizom finti prisilio na uzmicanje. Ryn je uživao. Bilo je divno
mačevati s pravim suparnikom. Mač je bio teži od onoga na kojeg je
navikao u vježbama sa simulatorom, ali to mu nije predstavljalo veću
89
teškoću.
Uživao je i u izrazu Darcyjeva lica dok se ovaj prestrašeno
pokušavao obraniti od nekoga tko se neočekivano potvrdio kao
nadmoćniji suparnik. Ljudi su mu se uklanjali s puta kad je sve
žešćim ispadima prisilio Darcyja da se povuče preko plesnog podija.
Princ se napokon naslonio leđima na jedan od prozora — bio je u
zamci. Vještim tintama i pariranjem Ryn je lako svladao ostatke
njegove obrane i prikovao ga uz prozor, s vrhom mača prislonjenim
uz njegovo grlo. Među promatračima su se začuli iznenađeni uzdasi i
pljesak.
"Volio bih da se ovo nastavi," reče Ryn, "ali bojim se da bi
netko mogao nastradati. Zato predlažem da se predaš. Slažeš li se?"
"Da... da... proklet bio," režećim je glasom odgovorio princ i
spustio mač.
Ryn je zakoračio unazad. U trenutku kad se spremao spustiti
mač, Darcy je uz prodoran krik bijesa zamahnuo prema njemu.
Snažnim mu je udarcem gurnuo mač u stranu i ponovno ga napao.
Ryn je zateturao unazad i jedva je stigao izmaknuti glavu pred
prinčevim mačem. Oštrica ga je udarila po obrazu, odmah ispod
lijevog oka, i rasporila ga sve do kosti. Unatoč oštroj boli, Ryn se
brzo snašao. Princ je u bijesu bezglavo zamahivao mačem oko sebe, i
Rynu nije bilo teško odbiti njegov napad. Kad je princ na trenutak
zastao, Ryn je iskoristio priliku i napao ga. Njegov je mač probio
biceps ruke u kojoj je princ držao mač. Dok je izvlačio oštricu, Darcy
je povikao od bola i ispustio mač. Iz dvostruke je rane počela liptati
krv. Princ je stisnuo ruku i pogledao Ryna. Ryn je bio svjestan krvi
koja mu se iz rane slijevala niz lice. "Upozorio sam te," rekao je.
"Gade," prosikta princ. "Poslat ću te u pakao..." Odjednom je nastala
prava zbrka; među njima se našao vojvoda, vičući na svog sina,
Andrea je ovila ruke oko Ryna, plačući: 'Tvoje lice, tvoje jadno
prekrasno lice! Što ti je to učinio?"
Oko Ryna se sve počelo vrtjeti. Pritišćući maramicu na
rasječeni obraz, zamolio je Andreu da ga odvede do stolca. Sjeo je i
nakratko izgubio svijest, a kad se probudio, kraj njega je klečao
barun Spang i pregledavao mu ranu. "Ružno," rekao je barun
zabrinuto odmahujući glavom. "Trebat će tu mnogo šavova..."
90
 Uskoro se Ryn uvjerio da barun nije pretjerao. Ležao na
krevetu u nepoznatoj sobi, dok mu je kirurg uređivao ranu. Otkrio je
i da su, uz srednjevjekovni način života, na Lordu Mordredu
prihvatili i liječničke metode iz istog razdoblja. Onesvijestio se prije
nego je kirurg dovršio posao.
Kad se probudio, kraj njegovog su kreveta stajali vojvoda i
barun Spang. Jedan je sluga čekao u pozadini. Ryn je zastenjao.
Lijeva strana lica ga je nepodnošljivo boljela. S naporom je podigao
ruku i dodirnuo debeli zavoj na glavi. Bol je postala još strašnija.
"Želite li piće?" upita ga barun.
"Da," prošapta Ryn. Barun mu je pomagao da sjedne, a za to
vrijeme je do kreveta dotrčao sluga s peharom.
"To je vino pomješano s travom za ublažavanje bola,"
objasnio mu je barun dok je Ryn pohlepno pio.
"Užasno nam je žao," reče vojvoda. "Moj će sin biti kažnjen...
čim se dovoljno oporavi."
Ryn je vratio pehar slugi i ponovno se naslonio na jastuke.
"Ja sam protiv toga. I ovako me dovoljno mrzi."
"Ne mogu tek tako prijeći preko ovoga, Robine. Umalo te
ubio... tebe, mogu počasnog gosta i..."
"Vrijednog saveznika," dovršio je Ryn. "Ne brinite. Postupke
vašeg sina ne povezujem s vama."
Vojvodi je laknulo.
"Ali," nastavi Ryn, "bilo bi mi drago da ste me upozorili da
moj odnos s vašom kćeri može u nekim četvrtima izazvati ovakvu
reakciju."
"Uvjeravam te, Robine, jedina 'četvrt' koja se s time ne slaže
je ona od moje supruge, a ona se ne računa."
"Zaista?" Ryn je dodirnuo zavoj na licu. "Bojim se da se s
time ne slažem. Vaš sin je očito pod njenim utjecajem, a siguran sam
da ona ima i drugih sljedbenika."
"Pa, da... nekoliko," priznao je vojvoda. "No, ne misli više na
moju ženu i sina. Obećajem ti da ti oni više neće raditi probleme. Pod
mojom si zaštitom."
"Zbog toga se osjećam mnogo bolje," tiho je rekao Ryn.
Vojvoda je izgledao vrlo nesretno.
91
 "Reci nam, Robine," zamišljeno je počeo barun, "kako si
stekao takvu vještinu mačevanja? Rekao si nam da si živio sam u
podvodnom svijetu, okružen samo Eloima. Takva stvorenja te
sigurno nisu podučila umjetnosti mačevanja, a vjerojatno ti čak nisu
ni služili kao protivnici?"
Ryn se nasmijao na pomisao kako bi izgledalo mačevanje s
Eloiem. "Ne, Eloi to ne bi mogli," odgovorio je. "Još kao mali dječak
sam u biblioteci pronašao mačevalački program." Nije im rekao da
ga je mačevanje očaravalo još otkako je prvi put gledao Pustolovine
Robim Hooda. "Moji partneri u mačevanju nisu bih ništa drugo nego
holografske projekcije. Bilo je prilično teško naučiti mačevati samo
sa sjenama suparnika. Borba s vašim sinom je u usporedbi s time bila
vrlo lagana." Vojvoda i barun su se pogledali.
Kad su oni otišli, u sobu je ušla Andrea. Izraz lica joj je
odavao duboko sažaljenje. "Moj siroti dragi, kako se osjećaš?" pitala
je i nagnula se nad njega.
"Kao netko kome su mačem rasporili obraz," odgovorio je.
Čak ni pogled na njene ogoljele grudi nije bio dovoljan da ga
oraspoloži, premda je bol postala blaža. Možda je vino s travama
počelo djelovati.
Primila mu je ruke. "Moj brat je grozno čudovište. Oduvijek
je takav. Kad se samo sjetim što mi je radio dok sam bila mala... ne
mogu ti to ni reći." Dramatično se stresla.
"Oh, molim te, reci mi. Zvuči zanimljivo."
"Ne, zaista ne mogu." Nagnula se i položila mu ruku na
obraz. "Boli U?"
"Jao! Da, naročito kad ovo radiš!"
"Kirurg mi je rekao da ćeš imati krasan ožiljak duž cijelog
obraza."
"Divno. Imaš li još dobrih vijesti? Imam li možda i
gangrenu?"
"Mislim da ožiljci iz dvoboja čine muškarce privlačnijima."
"Vjeruj mi, Andrea, da s ožiljkom ne bi bila nimalo
zgodnija," ozbiljno joj je rekao.
Nasmijala se i nježno mu poljubila usne. "Ludice. Žene ne
sudjeluju u dvobojima. Samo muškarci."
92
 "To pravilo je sigurno izmislila neka žena. Usput, kako je tvoj
brat?"
"Oh, dobro je. Osim ruke."
"Jesam li ga teško ranio?"
Slegnula je ramenima i bezbrižno odgovorila: "Prilično teško,
čula sam. Uopće ne osjeća ruku. Kirurg kaže da to može biti samo
privremeno, ali nije siguran. Darcy je bijesan."
Ryn se naslonio na jastuk. "No, divno," prošaptao je.
Kad je Andrea otišla, Ryn je zaspao. Probudivši se, kraj
kreveta je ugledao čovjeka u crvenoj halji i s visokom crvenom
kapom na glavi. "Dobar dan, mladiću. Ja sam kardinal Fluke." Pružio
mu je ruku.
"Moram priznati da nisam iznenađen," rekao je Ryn rukujući
se.
Čovjek se namrštio, a potom mu se blago nasmiješio. "Čuo
sam, Robine, da nisi kršten niti firman. Ja sam ovdje da bih ti
poslužio kao duhovni savjetnik i pomogao ti da se pripremiš za
krštenje i firmu."
Ryn je promotrio smiješni lik pred sobom. Još je jednom
pomislio da se jedan od programa povezao s njegovim mozgom, te je
sve ovo tek kontrolirani san koji sanja u svome podmorskom naselju.
"Zahvalan sam vam na trudu, kardinale Fluke, ali ne možemo U to
obaviti kasnije? Vjerojatno ste primijetili da trenutno nisam u
dobrom stanju i vrlo sam umoran."
"Nema boljeg vremena da započneš svoj put prema sigurnom
zagrljaju Crkve, Robine. Što ako ti se stanje pogorša i za nekoliko
dana umreš od groznice? Gdje ćeš provesti vječnost umreš li
nekršten?"
Moj Bože, pomisli Ryn, kakav je to način za ohrabrivanje
bolesnika! Pokušao se prisjetiti što sve zna o rimokatoličkoj dogmi.
"U čistilištu? Ne." Namrštio se. "To nije to. U limbu, zar ne?"
"Da, u limbu," potvrdio je Kardinal i ponovno se namrštio.
"Da bi izbjegao takvu sudbinu moramo te krstiti u ime Isusa Krista,
našeg Spasitelja."
"Spasitelja... da," polako je ponovio Ryn. Ljutilo ga je što mu
taj čovjek ometa odmor. "Učio sam o vašoj religiji."
93
 "Prihvaćaš li tad Isusa Krista kao našeg Spasitelja i u skladu s
time ga poštuješ?"
Ryn je zatresao glavom. "Kao što rekoh vojvodi, u naselju
sam učio o mnogim religijama i nijedna od njih nije me privukla.
Jedan od mojih učitelja je rekao da su religije, odnosno sukobi
između sljedbenika različitih religija, ili sekti iste vjere, bih glavni
uzrok patnji kroz ljudsku povijest. Nakon bolesti, naravno."
Kardinal je napravio grimasu. "Vojvoda mi je rekao da si
živio s bezdušnim strojevima. Oni su te zarazili svojim ateističkim
lažima."
"Ne znam u što moji programi vjeruju, ne znam ni što misle,
ali pretpostavljam da oni nemaju potrebe vjerovati u Boga. Oni znaju
zašto su stvoreni: da bi služili čovječanstvu. Mi smo, s druge strane,
po tom pitanju zakinuti..."
"Vidiš mladiću," rekao je kardinal ponovno se smiješeći, "i
mi smo poput tvojih kompjuterskih programa. Postojimo zato da
bismo služili Bogu. Zato nas je On stvorio."
"Kako mi možemo služiti Bogu?"
"Štujući Ga. Veličajući Njegova djela."
"Na taj sam odgovor već nailazio i priznajem da je on moguć.
Ali neka je Njegova djela teško veličati. Primjerice antraks, rak,
AIDS, gubu, bjesnoću... Prije nego ga je Čovjek pretekao u
Genetskim Ratovima, Bog se nije suzdržavao u stvaranju bolesti."
"Ne možeš Boga optužiti za te stvari," odriješito je rekao
kardinal.
"Naravno," nasmijao se Ryn. "Bog je zaslužan samo za dobra
djela, a loša s njim nemaju veze." Zatresao je glavom. "Da budemo
iskreni, priznajem da je postojanje samog Postojanja obavijeno
velom tajni. Želite li to nazvati Bogom, ja se slažem, ali Njegovu
pravu prirodu ja ne razumijem, a sumnjam i u sve one različite
proroke koji su tvrdili da su putem izravne veze s Bogom doznali
Istinu. U svemu što leži izvan te osnovne tajne, sve religije se svode
na gomilu kontradiktornih dogmi, licemjerje, smiješne zakone o
prehrani, smiješne zakone o seksu, smiješne zakone o odijevanju i
beznačajne obrede."
Kardinal je ustao i prijekorno pogledao Ryna. "Dakle, ne želiš
94
da te krstimo?"
"Limb me ne plaši, kardinale," odgovorio je Ryn. "Odatle
sam stigao."
"Limb je posljednje zbog čega se moraš brinuti, mladiću,"
rekao je kardinal i dostojanstveno otišao iz. sobe.
Milo se probudio vrišteći.
Prevrnuo se gol na krevetu i pao, povlačeći za sobom
pokrivač natopljen znojem. Pad ga je vratio u stvarnost. Privukao je
koljena k bradi, ovio ruke oko nogu i ostao tako sjediti, dršćući. Slike
i osjećaji su još uvijek odjekivali u njegovom umu. Divovske
metalne noge su se podizale i spuštale, drobeći ga u kašu, miješajući
ga s tlom. Pa ipak, on je nastavio živjeti, ćuteći svaki ponovni
udarac. Njegovo tijelo, preuređeno da bi živjelo zauvijek, održalo se
na životu čak i kad je od njega ostala tek bezlična krvava masa. A
tada, napokon, smrt...
Ali to je nemoguće! Toga se nije mogao sjećati. O svojoj je
smrti znao samo ono što mu je Jan ukratko ispričala. Njegova
sjećanja iz prijašnjeg postojanja završavala su čak prije nego je on —
Milo — oplodio Jan s onim kemijskim koktelom koji je pored
njegove DNA sadržao i molekularni zapis svih njegovih sjećanja do
trenutka oplodnje. Nikako se nije mogao sjećati kako je umro
nekoliko dana kasnije. Ali san je bio tako živ! Odjeci smrtne agonije
brujali su njegovim živcima. Zadrhtao je.
"Ružan san?" Bila je to Ashley.
"Da. Možeš li upaliti svjetlo, molim te? Ne prejako."
Svjetla su se upalila. Milo je ustao s poda i sjeo na rub
kreveta.
"Nedostaju mi snovi," reče Ashley. "Nedostaje mi spavanje.
Nedostaje mi sve."
"Ovakav ti se san ne bi svidjeo," reče Milo.
"Što si sanjao?"
"Moju smrt. Ili Milovu." Zašto to napokon ne bi priznao. On
nije Milo. Posjeduje Milova sjećanja i Milov mozak, ali on nije Milo,
već netko drugi. Nije se osjećao onako kako je pamtio da se osjećao
Milo. Krivo je ovo tijelo. Pogledao se, svoje dječačke udove. Bio je
premlad. Prokleta Ceri; zbog nje je pretvorba započela u pogrešno
95
vrijeme. Zbog toga su ga još uvijek progonili ostaci Simonovih
sklonosti i njegova sve blijeda sjećanja. Nije se šalio kad je rekao Jan
da je jednim dijelom još uvijek promatra kao svoju majku, dok ga
istovremeno opsjedaju duhovi požude koju je nekoć osjećao prema
njoj. Zamišljeno se osmjehnuo. "Ja sam samo mješavina duhova,
Ashley. U stvarnosti sam mrtav."
"I ja sam mrtva. Ti bar imaš tijelo."
"Ovo zoveš tijelom?" Ustao je. "Pogledaj me, duh star četiri
stotine godina i čovjek u tijelu dječaka koji još nije dosegao
pubertet." Uhvatio je mali penis i glasno se nasmijao. "Možeš li
vjerovati da sam nekoć bio supermen?"
"Ali ti još uvijek rasteš," reče mu Ashley.
"Točno, ali više nikad neću biti čovjek kakav sam bio. Milo
se za to pobrinuo. Ne posjedujem sva genetska poboljšanja koja je on
imao i nikad neću biti snažan kako je on bio."
"Pa ti si njegov klon, zar ne?" upita Ashley. "Vaša je DNA
sigurno identična."
Zatresao je glavom. "Ne, moji su se genženjeri dosjetili kako
će osigurati da klonovi ne budu identični kao... ja, kakav sam bio. Ja
nisam čisti klon. Kvazi-embrij koji se usadio u Janinu maternicu
preuzeo je dio njezine DNA i na taj je način izgubio dio Milovih
genetskih poboljšanja."
"Ali još uvijek si besmrtan?"
"Oh da," rekao je i cinično se nasmijao. "Barem sam
besmrtan kao i Milo. Nadam se samo da ću u besmrtnosti biti
uspješniji nego on."
"Već danas si se opasno približio neuspjehu."
"Da, nije mi to promaklo." Ozbiljno se prestrašio kad su ga
dva paukolika robota uhvatila u hodniku pošto je napustio Janinu
sobu. Jedan od njih mu je umalo prerezao vrat sječivom, ali u
posljednjem se trenutku ukočio. Shvatio je da je Jan naredila da ga
ubiju, ah nije imala snage sprovesti to u djelo. U posljednjem je
trenutku opovrgnula svoju naredbu.
"Da sam u to vrijeme bila povezana s Carlom, sigurno bih to
spriječila," reče Ashley. "Znaš to i sam, Milo. Međutim, bila sam
zauzeta gađanjem ptica."
96
 "Ne moraš se ispričavati, Ashley," neiskreno odgovori Milo.
"No, to bi se moglo ponoviti. Prije ili kasnije njena će mržnja prema
meni nadvladati nemoć da naškodi tijelu koje je pripadalo njenom
sinu."
Ashley uzdahne. "Nekoć mi se Jan sviđala, ali u posljednje je
vrijeme postala dosadna."
"Morat ćemo nešto s njom poduzeti, zar ne?" upita Milo
obraćajući se praznome stropu.
"O da," složila se Ashley.

13
Letio je punom brzinom na visini od gotovo 13 tisuća metara
kad je napokon spazio ženinu flotu na radaru. Odmah je naredio
Igrački da krene u suprotnom smjeru jer se bojao da bi radar na
Nebeskom Anđelu mogao biti jednako precizan kao njegov.
Međutim, prije nego je dovršio rečenicu, Igračka ga je obavijestila:
"Ryne, primijećeni smo na radara."
"K vragu. Htio sam ih iznenaditi. No, više se ništa ne može
promijeniti. Vratimo se na Lorda Mordreda. Punom brzinom."
"Jesi li ih pronašao?" upita vojvoda.
Ryn je kimnuo i na velikom zemljovidu raširenom na
kružnom stolu pokazao točno mjesto gdje je uočio flotu. Vojvoda,
barun Spang i još nekoliko baruna okupili su se da bi čuli Rynovo
izvješće. Nalazili su se u 'Ratnom Štabu', velikoj prostoriji sa
zidovima oslikanim prizorima uveličanog vojnog herojstva iz
vremena kad su vojvodini preci osvojili Lorda Mordreda. Svi baruni
su na sebi imali ulaštene, lagane ceremonijalne oklope, kao da se
svakog trena spremaju poći u rat. Princ Darcy je također bio prisutan.
Ruka mu je visjela u omči od crne kože zavezanoj oko vrata. Još
uvijek je izbjegavao gledati u smjeru gdje je stajao Ryn.
"Tako daleko na sjeveru," zamišljeno reče vojvoda. "Ne
razumijem. Pretpostavljam da su letjeli prema jugu kad si ih
ugledao?"
"Ne, lebdjeli su na mjestu. Na maloj visini, oko tri stotine
97
metara. Na radaru sam primijetio neke strukture na tlu, pa
pretpostavljam da su se zaustavili nad gradom ili naseljem."
Vojvoda zbunjeno pogladi bradu.
"Dakle, nastave li tehovi letjeti stalnom brzinom od pedeset
kilometara na sat, i ne naiđemo li na loše vremenske prilike, flotu
bismo trebali sresti za približno 24 sata. Naravno, uz pretpostavku da
u međuvremenu negdje ne ode," upleo se barun Spang.
"To vas ne treba brinuti," reče Ryn. "Za čas ću je ponovno
pronaći."
Vojvoda se uspravio i nasmiješio Rynu. 'Tad je sve
dogovoreno. Je li svima jasan naš ratni plan?"
"Naš plan?" pitao je Ryn uzvraćajući mu smiješak. 'Vjerujem
da jest. Moja letjelica i ja ćemo se probiti kroz njihovu obranu,
napasti Nebeskog Anđela, uništiti njegov laserski sustav i prisiliti
Nebesku Ženu na predaju. Nakon njenog poraza predat će nam se i
ostatak njene flote. Vi ćete tada poslati vaše jedrilice s ratnicima."
"Dobro... dobro," kimajući reče Vojvoda. "Možemo li
očekivati neke probleme?"
"Nikakve probleme, gospodine," odgovorio je Ryn.
"Ono mi se nikako ne sviđa."
"Molim?" rastreseno upita Jan. Proučavala je brojke na
kompjuterskom ekranu. Situacija je bila vrlo teška. Paukoliki roboti
su se svakodnevno spuštali u naselje nad kojim se flota zaustavila i
opskrbljivali ga lijekovima proizvedenim u laboratorijima Nebeskog
Anđela, ali bolest koja je dolje harala još uvijek nije pokazivala
nikakve znakove povlačenja.
"Onaj radarski signal jutros," rekao je Milo. Stajao je pred
velikim prozorom u kontrolnoj sobi i gledao u nebo. Jan ga je
promotrila. Sve manje je sličio Simonu — kosa mu je potpuno otpala
i bio je mnogo veći — ali ona je ipak zadrhtala svaki put kad ga je
ugledala. Nastojala ga je izbjegavati najviše što je mogla, ah on ju je
neprestano slijedio. Uporno joj se pokušavao dodvoriti. U svakom se
slučaju uspio dodvoriti Ashley. Razmišljala je o tome da ga preseli
na drugu letjelicu kao što je predložio Kish, ah bojala se da će
Ashley jednostavno zanemariti njenu naredbu.
"Što je s prokletim signalom? Vjerojatno se radilo o nekoj
98
pogreški."
"Bila je to letjelica... vrlo teška letjelica."
"Kako je to moguće? Osim ako se ne radi o nekoj jedrilici."
"Jedrilici? Koja se kretala na toj visini i takvom brzinom?
Carl, ponovi joj još jednom što si zabilježio."
"Metalni objekt, valjkast, dugačak devet metara. Gust i vrlo
težak. Vjerojatno teži više tona. Kad sam ga spazio, mijenjao je
smjer pri brzini od 2400 kilometara na sat, a potom je ubrzao na
4000 kilometara na sat i izašao iz mog vidokruga."
"Jedrilica, ha?" upita Milo.
"Milo, znaš jednako dobro kao i ja da danas na našem planetu
nitko ne posjeduje tehnologiju za izgradnju takve letjelice. To znači
da je Carl pogriješio... osim ako nas netko iz tvojih svemirskih
naselja nije napokon odlučio posjetiti." Zamišljeno je zastala. O tome
prije nije razmišljala.
"Nikako," rekao je Milo odmahujući glavom. "Čak i da imaju
sredstva za organiziranje takve ekspedicije, ne bi se usudili to učiniti.
Misle da je Zemlja još uvijek preplavljena virusima."
"Što i je," uzvratila je Jan pokazujući kroz prozirni pod prema
zajednici nad kojom su stajali. "Pogotovo ovdje pod nama."
Naselje se zvalo Phoenix Dva i nalazilo se u sjeveroistočnom
kutu područja kojim se prije raspada Sjedinjenih Američkih Država
prostirala država Arizona. Bila je to jedna od najvećih zajednica na
zemlji koju je Jan ikada vidjela, s velikim trokatnicama oko glavnog
trga. Zajednica je unatoč teškim nametima Nebeskih Gospodara
stoljećima živjela u blagostanju sve dok se posljednjih godina
njihovim poljima nije počela širiti plijesan. Potom su slijedili redoviti
napadi Hazinija.
Haziniji su, pak, sa sobom donijeli bolest. Rijetki sretnici koji
su preživjeli napad Hazinija uskoro su oboljeli od teške malarije od
koje su za nekoliko dana umrli. Očito su Haziniji bili nosioci zaraze
kao još jednog oružja protiv mrskog čovječanstva. Jan se sjetila svog
zamalo kobnog susreta s Hazinijem. Prošla je prstima od grla do
trbuha, po mjestu gdje je nekoć na njenom tijelu zjapila otvorena
rana. Ili je imala sreće ili su samo neki Haziniji bili nosioci bolesti.
Spustila je pogled prema malom gradu na tlu. Veći dio
99
njegove površine bio je natkriven mrežama za zaštitu od Hazinija.
Međutim, mreže od prirodnih vlakana se nisu mogle oduprijeti
snažnim kandžama golemih zvijeri. Jedino bi čelične mreže bile
djelotvorne, ali čelik je u Phoenixu Dva, kao i na čitavom svijetu, bio
vrlo rijedak.
Nevolje su počele kad je veliko jato Hazinija doselilo na
područje šezdeset kilometara od grada i podiglo ondje svoja
monstruozna gnijezda. Jan je namjeravala laserima uništiti gnijezda i
Hazinije, ali kad je jutros iznijela svoj plan, Ashley su se usprotivile.
Iznenadila se njihovom reakcijom...
"Mislila sam da ćete se vi krvoloci oduševiti idejom da se
uključite u taj mali masovni pokolj," razdraženo je rekla.
"Sigurna sam da bi bilo vrlo zabavno," odgovorila je jedna
Ashley. Jan više nije marila za to s kojom razgovara — sve su
zvučale jednako ludo. "Ali odlučile smo da se moramo što prije
maknuti odavde. Na svim su letjelicama izbili nemiri. Ljudi se boje
bolesti. Uskoro bi mogao izbiti ustanak."
"Ovdje gore nema nikakve opasnosti. Paukoliki roboti se
dekontaminiraju svaki put kad se vrate iz grada," rekla je Jan.
"Pokušaj to objasniti onoj neobrazovanoj rulji," nije
odustajala Ashley. "Problem je i u robotima. Gubimo ih prevelikom
brzinom, što zbog nezgoda, a što zbog sabotaže. Ne možemo ih više
popravljati jer smo potrošili sve rezervne dijelove, a ti ih sad još
šalješ dolje da glume medicinske sestre za one seljake."
"U pravu je," upleo se Milo. "Paukoliki roboti su ti jedino
sredstvo za držanje stanovništva drugih letjelica pod kontrolom.
Trenutno si toliko prorijedila njihove redove da bi u slučaju izbijanja
neke pobune moglo biti ozbiljnih problema. Osim ako ne primijeniš
neku stvarno drastičnu taktiku, ali ti to nećeš."
"Zašto jednostavno ne iskrcamo te budale na zemlju i
zauvijek riješimo problem. Samo nas gnjave," rekla je Ashley.
"Da, hajd'mo!" složila se druga Ashley.
"Ne dolazi u obzir," strogo je odgovorila Jan. "Bilo bi to
ubojstvo. Sve su to nebeski ljudi. Znate i same da na tlu ne bi mogli
preživjeti."
"Pa što onda?"
100
 "Najmanje što možeš učiniti, Jan," brzo je dodao Milo, "jest
da prestaneš koristiti robote za čišćenje solarnih ćelija. Pri tom se
poslu događa najviše nesreća. Prepusti taj posao ljudima, kao što je
bilo na Lordu Panglothu."
"Mrzila sam biti staklarski hodač," rekla je Jan. "A isto tako i
ti. Nikoga neću tjerati da to radi."
Milo je slegnuo ramenima. "Gledano dugoročno, jednog dana
ćeš morati, jer nećeš više imati dovoljno robota za održavanje svih
solarnih ploča. Možeš početi odmah."
Tada ih je Carl obavijestio da je primijetio nepoznati leteći
objekt. U početku je to prihvatila samo kao dobrodošli razlog za
prekid razgovora, ah sada se zahvaljujući Milu počela pitati što je taj
čudni signal predstavljao. Milo je još uvijek promatrao nebo.
Namrštila se i rekla: "Dobro, čak i ako se radi o letećem stroju iz
Stare znanosti, kojeg je netko osposobio za let, to za nas ne
predstavlja nikakvu opasnost, zar ne? Napadne li neki od naših
brodova spalit će ga laseri."
Milo se okrenuo prema njoj. "To ne može biti letjelica iz
Stare znanosti. Prvi Nebeski Gospodari su nakon ustoličenja na
Nebeskim Anđelima uništili sve u čemu se moglo letjeti. Bojali su se
da netko ne bi ugrozio njihovu nadmoć. Zato je nastao Prvi Zakon za
zemljance — ZA TEBE JE NEBO NEDOSTUPNO.
"Dakle, ne radi se o letjelici iz Stare znanosti, niti o
svemirskom brodu iz marsovske kolonije. Što to onda uopće može
biti i odakle je moglo stići?"
"Ne znam," odgovorio je i pogladio prstima ćelavu glavu. Ta
je kretnja Jan bila poznata. Želudac joj se zgrčio kad je vidjela kako
se fizički ostaci njenog sina sve više pretvaraju u Mila.
"Obavijesti me padne li ti na pamet nešto pametno," rekla je.
"Idem u moju sobu. Umorna sam."
Bila je i žedna. Kad je stigla u svoje odaje zamolila je Kisha
da joj donese pivo. Činilo joj se da je tek legla na kauč kad se Kish
vratio s velikom čašom punom hladnog piva. Zahvalno mu se
nasmiješila. 'Tako si dobar prema meni, Kish. Ne znam što bih bez
tebe. I Shana." Popila je veliki gutljaj pive. Kish je ostao stajati kraj
nje.
101
 "Izgledaš umorno, gospo. Želiš li da te izmasiram?"
"Oh da, Kish, molim te!"
Položila je čašu na pod, okrenula se leđima prema Kishu i
skinula košulju. Zatvorila je oči kad su joj vješti prsti počeli masirati
napete mišiće na vratu i ramenima. "Uhhh, ovo je divno," zahvalno je
rekla. Kishevi su prsti krenuli niz leđa. Zastenjala je i spustila glavu
prema naprijed. Prepustila se čistom užitku, nadajući se da će
potrajati zauvijek. Nije znala koliko joj je dugo milovao grudi prije
nego je postala svjesna te činjenice. Iznenađeno se uspravila. "Kish,
što to radiš?"
Odmah je odmaknuo ruke. Okrenula se licem prema njemu.
Na licu mu se odražavala mješavina srama i želje. "Mislio sam da ti
godi," rekao je.
"Uživala sam u masaži, ali čini mi se da si ti na umu imao
nešto više."
Spustio je pogled, da bi je odmah potom pogledao u oči.
"Sigurno znaš što osjećam prema tebi, Jan."
"Što?" pitala je, primijetivši da ju je oslovio imenom.
"Volim te."
"Da?" pitala je zapanjeno. Nikad nije ni pomislila da bi dobri
i brižni Kish mogao prema njoj gajiti takve osjećaje. Pa ipak, shvatila
je da je to mogla očekivati. Znala je da minervanski muškarci imaju
seksualni nagon; i sama je prije... oh, koliko mnogo vremena!...
spavala s minervanskim muškarcem. S mladićem, zapravo.
Simonom, po kojem je kasnije nazvala sina. Ali Kish, ili Shan?
Ponašala se kao da ih posjeduje. I razmišljala o njima kao o
trutovima. Nakon života s 'normalnim' muškarcima dva su joj se
Minervana činila tako... Aseksualna? Pitoma? Sigurna? Nekoć je
ozbiljno razmišljala da rodi Kishovo dijete kako bi nastavila
minervansku liniju, ah nije bilo zbora o nekoj strasti koju bi osjećala
prema njemu...
Zurila je u njega pažljivo birajući riječi. Položila je ruku na
njegovu. "Kish, i ja tebe volim. Ali kao prijatelja, jednako kao što
volim Shana. Možda će se s vremenom moji osjećaji prema tebi
razviti u nešto drugo... nešto jače. Ali Kish, moraš shvatiti da se sada,
nakon svega što se dogodilo... nakon gubitka Ceri i Simona... ne
102
mogu odmah upustiti u blisku vezu s nekim drugim. Ne znam hoću li
ikada moći..."
Kish je izgledao duboko povrijeđen, ali je kimnuo glavom i
nježno joj rekao: "Razumijem, gospo." Ustao je, uzeo praznu čašu s
poda i izašao iz sobe. U tišini koja je slijedila Jan je glasno
uzdahnula.
"Bože, bilo je divno," promrmljala je Andrea i protegla se u
krevetu. "Bolje nego ikada. Što se to dogodilo s tobom?"
"Spremam se otići u rat, draga moja," odgovorio je Ryn.
"Poznato je strah od smrti djeluje kao najbolji afrodizijak."
Podigla se i oslonila na laktove. Često je zauzimala taj
položaj u kojem su joj grudi izgledale veće. Zadivljeno je pogledala
Ryna. "Bojiš li se?"
"Malo sam živčan," rekao je i segnuo rukom prema
otvrdnuloj bradavici.
"Tata kaže da ćeš biti potpuno siguran. Rekao je da tvom
letećem stroju laseri ne mogu naškoditi."
"Točno," složio se Ryn, "ali Igračka nije neosjetljiva na
topovsku paljbu. Izravan pogodak bi me mogao raznijeti. Priznajem
da to nije vjerojatno. Putovat ću vrlo brzo i proći kroz njihovu obranu
prije nego se uopće snađu." Nagnuo se i poljubio joj usne. Gurnula
mu je jezik u usta, te je poljubac potrajao. Kad su se napokon
razdvojili, promuklo je rekla: "Kad se vratiš bit ćeš najveći heroj u
čitavoj povijesti Lorda Mordreda. Pjesnici će o tvojim djelima
spjevati balade koje će se stoljećima pjevati na banketima!"
"To će biti lijepo," rekao je Ryn motreći sat na zidu.
"Bit ću tako ponosna na tebe," uzdahnula je.
"Nadam se," rekao je i ponovno je poljubio. "Moram se sada
spremiti. Ako je flota Nebeske Žene ostala na istom mjestu gdje sam
je jučer ugledao, srest ćemo je za nekoliko sati."
"Budi oprezan, dragi. Znam da će te tata obasipati nagradama
nakon što uništiš Nebesku Ženu, ali obećajem ti da ćeš najljepšu
nagradu dobiti od mene."
"Jedva čekam," uzvratio je.
Jan je spustila dalekozor. "Stoji na mjestu."
"Da," dodao je Milo. "I to na samom rubu područja do kojeg
103
na ovoj atmosferskoj visini dosežu naši laseri. To me zabrinjava."
"Zabrinjava?"
"To znači da je ljudima na tom brodu poznato da imamo... da
imaš izravnu kontrolu nad laserskim obrambenim sustavom."
"Da, shvaćam," zamišljeno je rekla Jan. "Ah kako su mogli
doznati?"
"Vijesti o tvojim djelima u proteklih nekoliko godina su se
očito proširile. To si trebala očekivati."
Jan nije odgovorila. Ponovno je podigla dalekozor i zagledala
se u daleki zračni brod. Izgledom je sličio svim ostalim Nebeskim
Gospodarima, premda je bio u lošijem stanju od svih koje je Jan do
sada sretala. Na nekoliko su mu mjesta nedostajale mlaznice koje su
njihovi Inženjeri očito upotrijebili kao izvor rezervnih dijelova za
popravljanje drugih. Zaključila je da ne može postići veću brzinu od
one kojom se danas polako dovukao iz smjera jugozapada.
"Trebah bismo ga napasti," još jednom je ponovila Ashley.
"Ne još," odrešito je odgovorila Jan. "Pričekat ćemo i dati im
priliku da stupe s nama u vezu. Osim toga, oni za nas ne
predstavljaju nikakvu opasnost."
"Pažnja!" tiho je probio Carl. "S letjelice se upravo podigao
neki objekt. To je onaj isti objekt kojeg sam jučer zabilježio na
radaru. Ubrzava i kreće se ravno prema našem brodu."
"Sranje!" poviče Milo.
Nakon kratkog oklijevanja Jan reče: "Uništi ga laserima čim
uđe u njihov doseg."
Pokušala je dalekozorom pronaći objekt koji im je prilazio,
ali nije mogla. Pojavile su se poznate tirkizne zrake. Sve su se
skupljale u jednu točku. Očekivala je eksploziju, ah nje nije bilo.
Carl ih je uobičajeno tihim glasom obavijestio: "Radarska
slika pokazuje da je letjelica okružena snažnim elektromagnetskim
poljem koje raspršuje laserske zrake. Letjelica se ne može uništiti niti
zaustaviti. Proći će kroz našu obranu za četrdeset sekundi..."

104
 14
Nagnut nad veliki brončani teleskop u prednjoj promatračkoj
galeriji, vojvoda od Providnosti je po prvi puta ugledao flotu
Nebeske Žene. Bijeli Nebeski Anđeo i pet Nebeskih Gospodara
stajali su nad malim gradom. Čitav njegov plan mu se odjednom
učinio smiješnim. Flota je čak i s velike udaljenosti izgledala toliko
impozantno da je i sama ideja da će joj Robinova mala letjelica imalo
naškoditi djelovala besmislenom.
Promatračka je galerija bila puna dostojanstvenika. U
Robinovu je čast održan kratki obred, a potom ga je, nakon dugog i
dramatičnog oproštajnog zagrljaja s Andreom, počasna straža
ispratila do njegove letjelice. Vojvodi je bilo neugodno vruće.
Okrenuo se i ponovno promotrio nizove jedrilica spremnih za
polijetanje kad Robin završi svoj zadatak. "Koliko još?" pitao je
baruna Spanga.
"Svaki čas bi trebao poletjeti, gospodine," odgovorio je
barun. "Ne brinite, sve će biti u redu. Uskoro će snaga da pokorite
čitav svijet biti u našim rukama. Točnije, u vašim rukama,
gospodine."
Vojvoda se odmah osjećao bolje. To je istina. Postat će
najmoćniji Nebeski Gospodar na svijetu. El Rashid i ostali će mu
doslovce ljubiti noge, ili će im glava završiti na kolcu.
"Polijeće!" povikao je teh u stražnjem dijelu galerije. Sve
glave su se okrenule u njegovom smjeru. Robinova letjelica se
podigla u zrak, a potom je nevjerojatnom brzinom poletjela u susret
floti Nebeske Žene. Vojvoda ju je ubrzo izgubio iz vida, ali je i dalje
čuo duboki šum njenih motora.
"Približava im se," objavio je teh koji je teleskopom pratio let
Robinove letjelice. U tom je trenu vojvoda u daljini opazio blijesak
svjetlosti. Uključili su se laseri Nebeskog Anđela. Time je napokon
potvrđeno da su El Rashid i ostali imali pravo; Nebeska je Žena
zaista upravljala laserskim sustavom. Mogla je laserom pogoditi
letjelicu u kojoj je živo biće. "Što se događa?" povikao je.

105
 "I dalje im se približava. Laseri ga ne mogu oštetiti!"
Vojvodu je preplavio val oduševljenja. Sve što im je Robin
rekao o svojoj letjelici je točno! Sad će započeti napad!
"Uspio je!" poviče teh. "Probio se kroz njihovu obranu!"
Galerijom su se razlili povici oduševljenja.
"A sad je... sad je..." tehov je glas utihnuo.
"Što?" poviče vojvoda. "Što se dogodilo?"
Teh je problijedio. Odmaknuo se od okulara teleskopa i
progutao. "Letjelica je sletjela na Nebeskog Anđela," odgovorio je
napokon.
"Molim?" viknuo je vojvoda. "Da vidim!" Gurnuo je teha u
stranu i pogledao u teleskop. Nije želio prihvatiti strašnu istinu.
Robinova letjelica je mirno počivala na bijeloj palubi Nebeskog
Anđela... jednako kao što se prije nekoliko dana smirila na palubi
Lorda Mordreda. Vojvoda je zastenjao.
"Laseri..." tiho je rekao barun Spang. "Sigurno su oštetili
Robinovu letjelicu... onesposobili joj motore.."
"Ne," tmurno je odvratio vojvoda. "Ne bih rekao."
Ryn je otvorio vrata i izašao. Duboko je udahnuo i osvrnuo se
uokolo. Sunčeva se svjetlost odbijala od nekoliko malih metalnih
objekata koji su žurili prema njemu po glatkoj, bijeloj palubi
Nebeskog Anđela. Podigao je ruke i pričekao da mu priđu.
Kad su mu se približili shvatio je da su to paukoliki servo-
roboti. I u Shangri La su postojali slični. "Ne miči se!" upozorio ga je
jedan od njih kad su ga okružili. Imao je djevojački glas.
"Ne mičem se," mirno je odgovorio. Primijetio je da su se
dva robota odvojila od ostalih i različitim su senzorima pregledavali
Igračku.
"Prekrasan je!" rekao je jedan od robota. Onaj koji je stajao
pred njim ispružio je člankovitu ruku na čijem se vrhu nalazio nož.
Oštrica se zaustavila nekoliko centimetara ispred njegovog grla.
Istovremeno su mu metalni pipci izvukli mač iz korica. Ryn se
prisilio da se nasmiješi.
"Da, prekrasan je," rekao je robot pred njim. "AH tko je on i
kog vraga ovdje radi? No, ljepotane? Hoćeš li nam nešto reći prije
nego ti prerežemo vrat?"
106
 "Zovem se Robin i, kao što ste vjerojatno primijetili, predao
sam vam se. Došao sam Nebeskom Anđelu ponuditi moje usluge. Uz
naplatu, naravno. Međutim, prvo vas moram upozoriti: molim vas da
ne dirate moju letjelicu. Puna je zamki, i svaki pokušaj da u nju uđete
završit će golemom eksplozijom." Ta laž je već jednom djelovala;
nadao se da će djelovati ponovno. Zabrinjavao ga je ženski glas koji
mu je govorio iz robota. Zvučao je nakako... uznemirujuće.
"Predao se onim stvorovima!" povikao je barun Spang napeto
zureći u teleskop. "Odvode ga..."
Vojvoda je bio u šoku. U nekom mračnom kutku svoje
svijesti promatrao je kako se svi njegovi snovi i planovi rasplinju.
Njegova ključna prednost je nestala. Bio je tako siguran da Robinu
može vjerovati, zahvaljujući Andrei.
Andrea.
"Što ćemo poduzeti, gospodine?" pitao je barun. "Da
nastavimo s napadom?"
"Ne budi blesav," odbrusio je vojvoda. "Nemamo drugog
izbora nego povući se. Izdaj naredbu."
Andrea.
Dva paukolika robota su ga povela u unutrašnjost Nebeskog
Anđela. Posljednje u nizu dizala dovelo ih je u kontrolnu sobu.
Primijetio je da se kontrolna soba Nebeskog Anđela po opremi koju
sadrži bitno razlikuje od one na Lordu Mordredu, ali nije pažljivije
razgledavao okolinu; sva njegova pažnja usmjerila se na dvoje ljudi
koje je ugledao. U dalekom, prednjem kraju upravljačkog mosta
stajala je žena, a kraj nje je na stolu pokraj kompjutera sjedio dječak.
Kad je izašao iz dizala, oboje su se okrenuli prema njemu. Jedan od
paukolikih robota je progovorio: "Evo ga! Pravi je komad, zar ne
Jan?"
Čudniji od dvoje ljudi bio je dječak. Imao je između osam i
deset godina, ali njegovo lice i oči kao da su pripadali nekome
mnogo starijem. Taj je dojam još više naglašavala činjenica da mu je
otpala gotovo sva kosa. No, uskoro je žena krenula prema njemu i
privukla svu njegovu pažnju. Bila je visoka, mršava i odjevena u
bijelu tuniku koja joj nije pokrivala ruke i noge. Na pojasu oko
uskoga struka držala je bodež i neku napravu koju nije poznavao.
107
Imala je crnu kosu koja joj je padala do jagodične kosti (primijetio je,
također, crnu zvjezdicu na njenom desnom obrazu; tetovažu, ili
možda biljeg?). Velike su joj zelene oči bile prekrasno oblikovane, s
unutrašnjim kutevima oštro svinutim prema dolje. U svakom je
pogledu bila suprotnost Andrei; za razliku od pohotljive Andree, ova
je žena imala male grudi, te ravne kukove i trbuh. Unatoč tome,
Rynu se odmah neusporedivo više dopala nego Andrea, premda to
još nije mogao objasniti. Imala je, doduše, crne kolobare oko očiju,
ali to joj nije umanjivalo ljepotu. U njegovim se prsima dogodilo
nešto čudno — osjetio je neko stezanje koje mu je otežavalo disanje.
Ona mora biti Nebeski Anđeo, pomislio je...
Nespretno se nasmiješio i rekao: "Haj, ja sam Robin."
"Robin Hood, pretpostavljam," podrugljivo dobaci neobični
dječak. "U toj odjeći ni ne možeš biti netko drugi."
Robin ga iznenađeno promotri, na trenutak skrećući pažnju sa
žene. "Čuo si za Robina Hooda?"
"Stariji sam nego izgledam," odgovori dječak mršteći se. "Ali
čudi me da si ti za njega čuo."
"Tko je taj Robin Hood?" upita žena. Netremice je promatrala
Ryna. On iznenada osjeti kako mu lice crveni.
"Nije važno," reče dječak također pažljivo motreći Ryna.
'Važnije je tko je on i što ovdje radi."
"Došao sam ponuditi Nebeskom Anđelu svoje usluge..."
počeo je. Dječak ga prekine, govoreći otresito: "Da, da, to smo već
čuli. Sad nam još reci zašto." Začuo se drugi glas, koji je istovremeno
dopirao iz svih smjerova: "Jan, nepoznati Nebeski Gospodar se
okrenuo i leti prema jugu." Jan je pretpostavljala da je to glas
osnovnog programa, bez ikakvih antropomorfhih dodataka.
Žena je naslonila ruku na dršku bodeža. 'Trebalo bi poslati
jednu od letjelica da krene u potjeru za njim."
"Mislim da to nije potrebno," brzo se uključio Ryn. "Bez
mene i moje letjelice, Lord Mordred za vas ne predstavlja nikakvu
prijetnju. Pustite ga da ode. Vojvoda zna da vam se sada ne može
suprotstaviti. Sigurno bježi prema svojem teritoriju." Nije želio da se
onima na Lordu Mordredu dogodi išta loše.
Progovorio je još jedan bestjelesni glas. Bio je to onaj isti
108
uznemirujući djevojački glas kojeg su emitirah roboti. "Ne slušaj ga,
Jan. Pusti me da ulovim onu staru krntiju i raznesem je. To je neki
trik."
Robin je pogledao prema stropu, jer nije znao kamo bi
drugdje gledao, i rekao: "Nije trik, kunem vam se." Ponovno je
pogledao u lice Nebeskog Anđela. "Molim te, poštedi ih. Priznajem
da sam bio neiskren, ali prema vladaru Lorda Mordreda, a ne prema
vama. Vojvoda od Providnosti je vjerovao da sam njihov saveznik i
da ću vas napasti. Trebao sam svojom letjelicom uništiti vaš laserski
sustav, no ja sam se samo pretvarao da se držim njegovog plana. U
biti, želim služiti vama."
Dječak je s nevjericom puhnuo kroz nos. "Slažem se s
Ashley. Smislili ste neku nastranu igru. Zašto bi nam htio služiti? Što
želiš? I, na kraju krajeva, tko si ti?"
Ryn ga je oštro pogledao. Od početka mu se nije sviđalo to
čudno stvorenje. "Rekao sam da sam došao ponuditi svoje usluge
Nebeskom Anđelu, a ne tebi, tko god da jesi."
"Da," složila se žena. "To je točno, Milo. Ovo te se ne tiče.
Nestani odavde. Otiđi i cupkaj muhama krila, ih nađi nešto drugo što
će te zabaviti."
Dječakovo se lice pretvorilo u ružnu grimasu. "Ovo me se
itekako tiče, Jan. Tiče me se sve što ima veze s mojim
preživljavanjem. Ovaj se izbjeglica iz starog avanturističkog filma
pojavio niotkuda u letjelici koja je otporna na lasersku paljbu i
sposobna tko zna što učiniti, a ti od mene očekuješ da ću mirno otići
ne saznavši što on želi i odakle je stigao?"
"Nije me briga što želiš i što misliš, Milo!" rekla je povišenim
glasom. "Ja sam ovdje još uvijek glavna i naređujem ti da nestaneš.
Odmah!"
Dječak se spustio sa stola na kojem je sjedio i stao pred ženu
položivši ruke na kukove. "Nemoj me izazivati, Jan, ih ću ti pokazati
koliko je tvoj položaj nestabilan."
Ryn je primijetio da se na ženinom licu pojavio tračak sumnje
i instinktivno je shvatio da je situacija na Nebeskom Anđelu
prevrtljiva, kao i da, iz zasad nepoznatih razloga, Nebeska Žena
nema potpunu kontrolu nad svojom flotom. Brzo je rekao, "Mogu li
109
dobiti neko piće, molim vas?"
Oboje su ga iznenađeno pogledali. "Molim?" pitao je dječak.
"Pitao sam mogu U dobiti neko piće. Žedan sam. Moram
priznati da su mi na Lordu Mordredu iskazali mnogo bolju
dobrodošlicu."
Žena se nasmiješila i rekla: "Oprosti, prošlo je mnogo
vremena otkako sam posljednji put primila gosta. Dođi sa mnom u
moju sobu. Tamo će nam poslužiti hladno pivo, a možda i neko jelo
ako si gladan." Prišla mu je bliže i pružila ruku. "Usput, ja sam Jan.
Jan Dorvin."
Dok se rukovao s njom stezanje u grudima postalo je još jače.
Vojvoda od Providnosti je takvom snagom udario Andreu da
ju je gotovo istrgnuo iz ruku dvojice snažnih slugu koji su je držali.
Iz rasječene usnice joj je potekla krv. Obrazi su joj već natekli i
pomodrili od prijašnjih udaraca.
"Glupačo! Budalo!" vikao je trljajući zglobove na prstima
desne ruke. Sumnjao je da je jednoga slomio. "Beznadno zaljubljen u
tebe, zar ne? Učiniti će sve za tebe? Dobri Bože, ti blesava ženo..."
Zamahnuo je rukom da je ponovno udari. Andrea je okrenula glavu
na stranu. "Oče, ne! Molim te, nemoj više! Molim te, ne diraj mi
lice."
Zaustavio je ruku. "Rekao sam ti, nisam li? Gledaj ga, rekao
sam. Slušaj ga. Potvrdi mi da mu mogu vjerovati, da je iskren! Ali
ne, ti si vjerovala svojim čudesnim ženskim instinktima. Svojoj
taštini, bolje rečeno. Čitavo se vrijeme samo igrao s tobom. I sa
mnom!"
"Oče, bila sam tako sigurna!" povikala je pljuvajući krv. "Bila
sam sigurna da me voli! Kako sam mogla znati?"
"Tvoj zadatak je bio da doznaš. A sad smo, zahvaljujući tebi,
izgubili svaku priliku da poboljšamo našu sudbinu. Bit ćemo sretni
uspijemo li se čitavi vratiti do našeg teritorija. Tražila si da te
nagradim kad nam Robin izruči Nebeskog Anđela i njegovu flotu; s
obzirom da nisi uspjela, sad ću te kazniti."
"Oh ne!" zajecala je. "Molim te, ne diraj mi ponovno lice.
Preklinjem te!"
"Ne brini, neću," odgovorio je i obratio se jednom od slugu:
110
"Donesi mi bič."
Dječak kojeg je sad poznavao pod imenom Milo ga je već
drugi put pitao može li razgledati Igračku. Ryn mu je još jednom
odgovorio da ne može i upozorio ga na posljedice ako je silom
pokuša otvoriti. Učinilo mu se da je u Milovim očima primijetio
nešto što mu je govorilo da mu ne vjeruje. Milo ga je sve više i više
uznemiravao i Ryn je očajnički želio doznati više o njemu, ali za
sada je glavna tema svih razgovora bio on sam.
Sjedili su za stolom pokraj visokog zaobljenog prozora u
prostranoj dnevnoj sobi. Za Mila nije bilo mjesta za stolom, pa je
nemirno šetao prostorijom ili se protezao na kauču. Jan i Ryna su
posluživala dva golobrada muškarca blagih očiju. Ryn je više puta
primijetio da mu se jedan od njih mršti. Pitao se tko su oni. Činilo se
da su jedini stanovnici goleme letjelice. Kakva suprotnost Lordu
Mordredu.
Ukratko je ispričao Jan sve što je znao o porijeklu Shangri
La. Milo se uzbudio. "Znači da Antarktičko Istraživačko Naselje još
uvijek postoji! Nevjerojatno! Sudeći po tvojoj letjelici, u njemu se
očuvala tehnologija Stare znanosti. Očito je da društvo ondje nije
kulturno nazadovalo kao na Nebeskim Gospodarima i na tlu..."
"Eloi su nazadovali, ali na drugačiji način," prekine ga Ryn,
"ali oni se s takvim opisom ne bi složili. Smatraju se nadmoćnijom
vrstom ljudi..."
"Eloi?" upita Jan. Ryn joj je pokušao objasniti što su Eloi. Jan
je to samo zbunilo, ali Milo je postao još uzbuđeniji.
"To je logični krajnji produkt procesa koji je započeo
stvaranjem Primarnog Standarda," rekao je, ponovno skočio s kauča i
počeo uzbuđeno šetati sobom. "Biološka 'sklonost prema optimizmu'
zajednička svim ljudskim bićima dovedena u krajnost. Krajnja
opijenost — i to vječna, bez mamurluka ili drugih negativnih
posljedica. Stanje o kakvom siroti, bijedni ovisnici o heroinu nisu
mogli ni sanjati."
"Milo, o čemu to pričaš?"
"To sam ti već jednom pokušao objasniti, Jan," odgovorio je
Milo. "Odnosno, pokušalo je moje drugo ja."
Zbunjen posljednjom zagonetnom napomenom, Ryn je
111
nakratko pogledao neobičnog dječaka koji je uzbuđeno koračao
prostorijom provlačeći ruku kroz rijetku kosu. Međutim, njegova se
pažnja uskoro vratila ženi koja mu je sjedila nasuprot. Sve je teže i
teže odvajao pogled od nje. Dok ju je gledao, ispunjavao ga je
osjećaj ugode bitno različit od onoga kojeg mu je pružala Andreina
ljepota. Znao je da njegov pogled u njoj budi nelagodu, ali nije se
mogao suzdržati. Umišlja li samo, ili je u njeni očima primijetio
jednako zanimanje za njega...?
"Sve je počelo krajem dvadesetog stoljeća kad je eksplozija
genetskog inženjerstva porušila stupove na kojima su protivnici ideje
o biološkoj determinaciji temeljili svoja stanovišta," nastavio je Milo,
ne primjećujući da su ovi dvoje previše zaokupljeni drugim mislima
da bi ga slušali. "Biološka determinacija je često opovrgavana iz
religijskih i političkih razloga, jer je ugrožavala zastarjeli pojam
'slobodne volje' koji je bio ključni dio mnogih vjerskih i političkih
ideologija. No tada je otkriven jedan gen čiji je nedostatak odgovoran
za pojavu manične depresije. Otprilike istovremeno potvrđeno je i da
je sklonost šizofreniji također genetski poremećaj..."
"Kakve to veze ima s Robinovim narodom?" razdraženo je
pitala Jan. Rynu je također Milo išao na živce. Želio je da već
jednom zašuti i ode. Htio je ostati sam s Jan.
"Upravo se o tome radi. Pričam vam kako je otkriveno da je
um — svijest — krajnji produkt složenog međudjelovanja različitih
hormona i neurotransmitera u mozgu, koji su svi određeni genima.
Dokazano je da smo genetski programirani da osjećamo na određeni
način, da naš mozak sadrži prirodne tvari za poboljšavanje
raspoloženja... Prvi su otkriveni encefalini, koji su analogni opijumu,
zatim gama-aminobutrička kiselina — univerzalni moždani inhibitor
— i čitav niz drugih tvari; prirodni amfetamini, prirodna sredstva za
smirenje i tako dalje. Prosječni čovjek bio je drogiran od glave do
pete. To je sindrom 'sklonosti prema optimizmu', poznat i kao efekt
'uvijek gledaj dobru stranu'. Razvio se tijekom evolucije da bi
omogućio ljudskoj rasi da uvijek ide dalje, bez obzira na to što joj se
dogodilo. Tjera pojedince da se nadaju najboljemu čak i onda kad im
čista logika govori da se nemaju više čemu nadati."
"Ja nisam 'drogiran od glave do pete'," prekinuo ga je Ryn.
112
"Eloi jesu, ali ja nisam."
"Oh, jesi, Robine Hoode," rekao je Milo uz podli osmijeh.
"Ali naravno, ni ti, kao ni svi ostali ljudi, ne možeš biti objektivan o
svome stanju svijesti. Osjećaš se normalno, zar ne? I pretpostavljaš
da je to uzorak po kojem se svi ljudi moraju osjećati. Međutim, ne
možeš sagledati stvarnost i samoga sebe na objektivan način. Nitko
to ne može. Možda su mogli ljudi koji su patili od manične depresije
prije nego su genženjeri iskorijenili to stanje. Njihov se genetski
poremećaj sastojao u tome da im mentalni termostat nije pravilno
radio, pa se njihovo raspoloženje drastično mijenjalo ovisno o tome
je li im mozak bio preplavljen tvarima za poboljšavanje raspoloženja
ili je njima oskudjevao — raspoloženje im se neprestano mijenjalo
od euforije do najdublje depresije. Da, vjerujem da su u razdobljima
depresije prilično objektivno doživljavali stvarnost, i upravo je zbog
toga mnogo njih u to doba počinilo samoubojstvo. Kao što je netko
nekoć rekao, 'čovjek može podnijeti samo dio istine'.
"Ali nisu samo osobe s maničnom depresijom doživljavale
drastične promjene u tom biološki ugrađenom osjećaju optimizma.
Prije uvođenja genetskog Primarnog Standarda u 21. stoljeću, taj se
osjećaj razlikovao od pojedinca do pojedinca i bio je pod utjecajem
hormonalnih promjena koje su se u tijelu događale u procesu
starenja, a naročito nakon četrdesete... u starosti koju vas dvoje,
naravno, nećete nikada doseći. Čak i kod Primarnih Standarda taj je
mehanizam podložan promjenama, jer na njega utječu vanjski
podražaji. Izloženost sunčevoj svjetlosti, na primjer, potiče u mozgu
stvaranje posebne tvari za poboljšanje raspoloženja. Navest ću vam
još jedan primjer — prvi stupnjevi emocionalne veze temeljene na
seksualnosti preplavljuju mozak s analozima amfetamina" —
podrugljivo se nasmijao Rynu — "od kojih čovjek, između ostaloga,
izgubi apetit," rekao je i značajno pogledao netaknutu hranu na
Rynovom tanjuru.
Ryn je osjetio kako mu obrazi crvene. Ljutito je rekao:
"Oprosti ako sam nepristojan, ali što si ti zapravo?"
Jan je odgovorila prije Mila. Ryna je zaprepastio njen
odgovor. Ledenim tonom je rekla: "On je i otac i ubojica moga sina,
a uz to je i jedno od čudovišta koja su započela Genetske Ratove."
113
 15
Vojvoda od Providnosti je pognute glave i sklopljenih ruku
sjedio pokraj kreveta u zamračenoj sobi. Grizodušje i osjećaj krivnje
bili su toliko jaki da mu se činilo da ga guše, "Draga moja... žao mi
je... bila je to nesreća... molim te, reci da mi opraštaš."
Andrea nije progovorila. Otkako je ušao u njenu spavaću
sobu, nijednom gestom nije pokazala da ga je primijetila.
"Andrea, molim te..." Oklijevajući je podigao pogled prema
njenom licu, trgnuo se i brzo pogledao u stranu. "Bič... kriv je bič.
Nikad nisam dobro rukovao bičem... sigurno mi je iskliznuo. Znaš da
ti nikad ne bih... to namjerno učinio. Andrea, molim te, razgovaraj sa
mnom!"
Slijedećih je četvrt sata uzaludno pokušavao izvući iz nje neki
odgovor, a tada se tiho povukao iz sobe. Istog je trena na druga vrata
u sobu ušao Andrein brat, princ Darcy. Odjeven u uobičajenu crnu
odjeću, stao je kraj kreveta i zagledao se u Andreu. Na silu se
nasmijao i rekao: "Baš smo lijepi par, zar ne, draga sestro? Ja s
oduzetom rukom" — dodirnuo je crnu kožnatu omču u kojoj mu je
visjela desna ruka — "a ti bez oka."
"Gubi se, Darcy," rekla je glasom iskrivljenim od natečenih
usnica i drogiranog vina koje joj je dao kirurg. "Ostavi me na miru."
"Uskoro, sestro, uskoro. Ali najprije moramo porazgovarati o
uzroku naše nakaznosti. O tvom dragom ljubavniku — Robinu."
Sklopila je zdravo oko. "Nikad više nemoj u mojoj prisutnosti
izgovoriti njegovo ime!" prosiktala je.
"Znam kako se osjećaš, draga sestro. Itekako dobro znam!
Moram se osvetiti tom prokletom crvu koji je obeščastio našu obitelj,
izdao Lorda Mordreda, mene osakatio i tebe unakazio. Naš plašljivi
otac je podvio rep i punom brzinom pobjegao od neprijatelja. Svakim
smo satom sve dalje i dalje od te izdajničke svinje."
Andrea je šutjela. Napokon reče: "Sve bih dala kad bih ga
barem na nekoliko minuta imala u svojim rukama. Jedna minuta bi
bila dovoljna za ono što sam mu namijenila. Ali što možemo

114
poduzeti? Otac se neće usuditi suprotstaviti cijeloj floti."
"Točno," složio se Darcy, "ali znam nekoga tko hoće.
Naša majka."
"Majka?"
"Upravo sam razgovarao s njom. Bijesna je zbog ovoga što ti
se dogodilo. Nikad je nisam vidio tako ljutitu. Ne može više trpiti
očevo ponašanje."
"Ali što ona može? Otac upravlja vojskom."
"Njeni su agenti zapazili da su nedavni događaji izazvali
veliku pobunu u vojnim redovima. Misli da možemo iskoristiti tu
situaciju."
"Kad?" pitala je.
"Uskoro."
Izvještaj na ekranu bilo je nemilosrdan. Jan je gubila bitku za
spas stanovništva Phoenbca Dva. Bolest se proširila i već je svaki
treći stanovnik bio zaražen. Nijedan od lijekova proizvedenih u
laboratorijima Nebeskog Anđela nije djelovao, već je samo u nekim
slučajevima odložio ono neizbježno. Bila je bespomoćna. Ustala je
od kompjutera i krenula prema prozoru kontrolne sobe. Grad je bio u
mraku. Osvjetljavale su ga samo mjestimične lomače na kojima su
spaljivali leševe.
S obzirom na težinu situacije, osjećala je krivnju zbog iskrice
sreće koja je u njoj tinjala od Robinovog dolaska. Osjetila je navalu
uzbuđenja onog trena kad je stigao u kontrolnu sobu. Mladić je bio
vrlo privlačan, ako se ne uzme u obzir onaj grozni ožiljak na licu, ali
radilo se o nečemu mnogo dubljem od puke privlačnosti. Kao da se
među njima stvorila neka nevidljiva veza. Jačina reakcije ju je
uznemirila, ali istovremeno i uzbuđivala. U njegovim je očima
vidjela da i on slično osjeća prema njoj. Kamo to vodi? Mislila je da
se nakon gubitka Ceri i Simona nikad više neće vezati uz neko
ljudsko biće, ali sada...?
S druge je strane još uvijek bila suzdržana po pitanju Robina.
Sve joj se činilo predobrim da bi bilo istinito. Zgodni mladi plaćenik
se pojavljuje niotkuda u čudesnoj letjelice i nudi joj svoju suradnju.
Ipak nije bila ni približno sumnjičava kao Milo. No, s druge strane,
Milo se izgleda najviše bojao da Robin jest iskren, jer bi u tom
115
slučaju Jan stekla veliku prednost u borbi za vlast koja se među
njima razvijala. Prokleti Milo...! Žalila je što ga nije pogodila onim
nožem danas poslije podne u njenoj sobi, kad se on, naravno,
pobunio protiv njene optužbe da je pridonio početku Genetskih
Ratova...
"To je laž! Nisam imao nikakve veze s početkom Ratova..."
"Tvoja je tvrtka sudjelovala u proizvodnji biološkog oružja za
Genetske Ratove," prekinula ga je Jan. "Sam si mi to rekao."
"Sve su tvrtke bile uključene u proizvodnju — nismo imah'
izbora ako smo htjeli opstati!"
"To ti zoveš opstankom?" pitala je uz gorki osmijeh. "Golema
razaranja širom svijeta, masovno umiranje, i na poslijetku polagano
izopačenje svega što je na Zemlji ostalo."
U razgovor se upleo Robin. "Ne razumijem. Kako on,"
pokretom glave pokazao je prema Milu, "može biti dovoljno star da
bi se sjećao Genetskih Ratova? Pa tek je dječak," zbunjeno je pitao.
"To je duga i ružna priča," rekla je Jan. "Možda ću ti jednom
ispričati sve detalje. Ukratko, Milo je besmrtan; u drugom je tijelu
živio u vrijeme prije Genetskih Ratova, u 21. stoljeću..."
"Rođen sam krajem 20. stoljeća," mrzovoljno se upleo Milo.
"Godine 1997."
"Vodio je jednu od Genetskih Tvrtki..." nastavila je Jan.
"Koju sam sagradio na temeljima male tvrtke za biološki
inženjering koju sam naslijedio od oca. Priznajem, doduše, da sam u
mojim ranim godinama većinu kapitala stjecao od nekih industrijskih
bakterija koje je moj otac patentirao za života."
"... i tako postao jedan od najutjecajnijih ljudi na svijetu —
bio je dio one ekskluzivne grupe koja je projektirala biološku
katastrofu što je uskoro uslijedila."
"Glupost," viknuo je Milo. "Tvrtke nisu bile jedini krivci.
Ratovi su bili logična posljedica političkih zbivanja tog vremena —
dijeljenja velikih država u brojne nezavisne državice nakon
uspostavljanja Primarnog Standarda, što je dovelo do raspada
Ujedinjenih Naroda, jedinog tijela koje je moglo kontrolirati biološka
istraživanja. Slijedili su ratovi do istrebljenja među državama koje su
ranije pripadale istoj zemlji, te vjerski ratovi koje su povele
116
fundamentalističke države protivnice genetske revolucije. Tvrtke
nisu imale drugog izbora nego opredijeliti se za jednu od strana ili
djelovati samostalno da bi se zaštitile. No, dosta je tih besmislica."
Ponovno se okrenuo prema Robinu. "Razgovarajmo radije o tome
kakvu ti igru igraš."
Robin je uzdahnuo. "Neprestano ti ponavljam da sam ja
jednostavno plaćenik. Priključio sam se Lordu Mordredu kad sam
susreo flotu Nebeskih Gospodara nad morem oko Antarktika..."
"Flotu?" povikao je Milo raširenih očiju. "Nisi spominjao
nikakvu flotu."
"Nisam li? No dobro, bila je to flota od pet Nebeskih
Gospodara uključujući Lorda Mordreda, koji se za vrijeme jake oluje
izgubio."
"Što su radili tako daleko na jugu?" pitao je Milo.
"Tražili su Shangri La. Naselje. Nadali su se da će u njemu
pronaći oružje iz Stare znanosti koje bi mogli upotrijebiti protiv Jan."
"Protiv mene?" iznenadila se Jan. Pažnja joj je bila prikovana
na Robinovom licu, a misli joj je zaokupljalo pitanje gdje li je stekao
taj ružni ožiljak.
"Tvoja se slava nadaleko pročula," rekao je Robin.
"Tri Nebeska Gospodara došla su iz područja južno odavde.
Prije nekoliko su mjeseci pretpostavili da su slijedeći na udaru, pa su
pobjegli preko Atlantika. Sklopili su savez s islamskim Nebeskim
Gospodarem El Rashidom, koji je, prema vojvodinim pričanjima, bio
prava nevolja. Prisilili su vojvodu da se priključi njihovom savezu, te
su započeli potragu za tehnologijom Stare znanosti, ispravno
pretpostavljajući da je antarktičko naselje njihova jedina nada."
"Tada su pronašli tebe i tvoju letjelicu?" pitao je Milo.
"Zapravo sam ja pronašao njih. Pukim sam slučajem za
slijetanje izabrao upravo Lorda Mordreda."
"Iako ste izgubili ostatak flote, vojvoda je nastavio put prema
sjeveru u susret našoj floti?"
"Da, jer je imao mene... i moju letjelicu."
"Jer je mislio da te ima," ispravio ga je Milo. "Očito je da si s
njime sklopio pogodbu koju nikad nisi namjeravao ispuniti."
Robin se na trenutak zagledao u dno svoje prazne čaše. "Ne,
117
nije baš tako. Tek kad sam čuo da Nebeski Anđeo — Jan —
namjerava osloboditi zemaljske zajednice i očistiti pljesniva polja,
shvatio sam da sam na pogrešnoj strani."
"O tome, naravno, nisi izvjestio jadnoga vojvodu," rekao je
Milo uz cinični osmjeh. "Čime te vojvoda nagradio za tu takozvanu
suradnju, osim ovim smiješnim kostimom?"
Robin se ponovno zagledao u čašu. "O tome radije ne bih
razgovarao..."
Milo se znalački nasmijao. "Oh, ženom, zar ne? Da, to ima
smisla. Pretpostavljam da Eloi nisu zadovoljavajući partneri u
krevetu, ako su uopće ikakvi. Kakva je cijena tvojih usluga na ovoj
letjelici?" Značajno se okrenuo prema Jan. "Što ti misliš, Jan? S
obzirom da si ovdje jedina žena, ne bi ti trebalo biti teško pogoditi."
Jan je bijesno zgrabila nož sa stola i mahnula njime prema
Milu. "Milo, dosta mi te je! Odlazi odavde! Želim na samo
razgovarati s Robinom. Odvedi svoj podli um negdje drugdje!"
Milo je prekrižio ruke i prkosno se zagledao u Jan.
"Upozorio sam te da mi ne prijetiš, Jan. Neću te ostaviti samu
s tim plaćenikom. Ne vjerujem mu, a ni ti mu ne bi trebala. Priznao
je da je prevario bivšeg 'poslodavca'. Naravno, jedva čeka da ti
zavuče ruke ispod tunike, a primijetio sam da i ti imaš slične zamisli
ali-"
Izmaknuo se kad mu je Jan bacila nož prema glavi. Kad im se
pogled ponovno sreo, Jan je u njegovim očima primijetila likovanje.
Ustala je. "Dobro, ako ti ne ideš, ja idem! Bit ću u kontrolnoj sobi."
Okrenula se prema zbunjenom Robinu. "Za sad možeš ostati ovdje.
Odmori se, i osjećaj se kao kod kuće. Ne obraćaj pažnju na otrov koji
će ti bez sumnje sipati u uho..." Pokazala je palcem u Milovom
smjeru.
Dok je hodala prema vratima, pratio ju je Milov pjevni,
visoki dječji glas: "Bit će ti ž —a —o..."
Prokleti Milo. Udarila je šakom po zaobljenom prozoru na
prednjem kraju kontrolne sobe. Prokleti...
Odjednom se namrštila. Primijetila je da je jedna od najvećih
vatri koje su gorjele u Phoenixu Dva na trenutak zamrla, kao da je
nešto veliko preletjelo nad njom. Dok je zbunjeno razmišljala što se
118
dogodilo, veliki prozor kraj kojeg je stajala se zatresao od sudara s
nečim teškim. Instinktivno se bacila unazad i u tom času spazila
stvorenje koje se privilo s vanjske strane prozora, da bi slijedeće
sekunde nestalo s vidika.
Ugledala je dugački, člankoviti, kukcoliki lik sa šest krutih
udova i odvratnom konjskom glavom iz koje su izvirivala ticala i rilo
divovskog komarca. S obje strane tijela prostirala su se golema
prozirna krila protkana mrežom tankih žila...
Hazini!
Užasnuto bježeći što dalje od prozora spotaknula se i pala.
Oslonjena na ruke i koljena zazvala je: "Carl! Napada nas Hazini!
Zašto me nisi upozorio? Kako nam se toliko približio?"
Odgovorila joj je Ashley. Prvo se začuo smijeh, a tada njene
vesele riječi: "Htjeli smo te iznenaditi, Jan. I ne radi se o samo
jednom Haziniju, nego o čitavom jatu! Pogledaj..."
Jan se osvrnula preko ramena. Tirkizne laserske zrake
osvjetljavale su noćno nebo. U svjetlu lasera i vatri povremeno bi
ugledala neki tamni lik. Odjednom je shvatila da nijedna od laserskih
zraka ne dolazi s Nebeskog Anđela! "Ashley! Aktiviraj našu obranu!
Odmah!"
Ashley se ponovno nasmijala. "Ne, to je bez veze. Osim toga,
prekasno je. Nekoliko je Hazinija već ušlo u letjelicu."
"Ne!" zajecala je Jan. Instinktivno je segnula prema oružju
koje joj je visjelo na opasaču. Predobro se sjećala onog Hazinija na
Lordu Panglothu, njegovog odvratnog smrada kad ju je okrutno
napao oštrim kandžama u skučenom, mračnom prostoru između
vanjske i unutarnje oplate; onih inteligentnih, stravičnih očiju...
nevidljivi ožiljak ju je odjednom počeo svrbiti. "Ne!" Skočila je na
noge i potrčala prema dizalu.
Popela se dizalom na razinu gdje se nalazila njena soba.
Oprezno je pogledala u oba smjera kad su se vrata otvorila. Hodnik
je bio prazan. Istupila je iz dizala, držeći oružje u pripravnosti. Za
njom su se zatvorila vrata.
Pogasila su se sva svjetla.
"Ashley! Carl! Svjetla! Uključite svjetla!" Srce joj je ubrzano
tuklo.
119
 Iz svih se smjerova razlio Ashleyin smijeh. "Ovako je
zabavnije. Pssst, slušaj...! Čujem li to Hazinija kako ti se približava?
S lijeve strane?"
Jan se okrenula i ispalila u tamu. Laserska zraka iz oružja
nakratko je osvijetlila hodnik. Bio je prazan. Ponovno je utonula u
tamu. "Prokleta bila, Ashley. Upali svjetla i pošalji mi nekoliko
robota! Treba mi zaštita!" Srce joj je bolno udaralo. Bila je sigurna
da će, sretne li Hazinija, umrijeti već od samog straha.
"Ti više ne naređuješ, Jan," veselo je uzvratila Ashley. "Stvari
su se promijenile. Ti si prošlost!"
"Moram razgovarati s Carlom!"
"Ni on više ne poštuje tvoje naredbe."
Učinilo joj se da čuje buku sa svoje desne strane. Nasumce je
ispalila i ponovno je laserska zraka osvijetlila prazni hodnik. "Zašto
mi to radiš?!" povikala je.
"Zato što si postala jako dosadna, Jan. I ne samo to, nego si
bila zla prema mom prijatelju Milu."
Jan se borila sa suzama. Napokon se i to dogodilo. Milo se
izborio za Ashleynu naklonost. To je značilo da on sada upravlja
svim Ashleynim i Carlovim programima. Od očajanja je ispalila u
strop.
"Mir, mir," korila ju je Ashley dok su iskre padale po
hodniku.
"Dovedi Mila. Moram razgovarati s njim," rekla je Jan
trudeći se savladati paniku koja ju je obuzimala. Ovaj put Ashley nije
odgovorila.
"Ashley? Ashley! Prestani se igrati sa mnom, prokleta bila!"
Ali tišina je potrajala, sve dok...
S desne je strane začula neki zvuk. Nešto joj je prilazilo
hodnikom, i kretalo se na više od jednog para nogu. Potrčala je u
suprotnom smjeru i ubrzo se sudarila sa zidom. Viknuvši od boli
potrčala je još brže, i dok joj je krv u ušima šumila poput
grmljavine...
... utrčala je ravno u zagrljaj stvorenja koje je čekalo u tami.
Vojvoda od Providnosti je sjedio sam u svojoj sobi. Naslonio
se na stol na kojem su ležali razbacani zemljovidi, neki od njih
120
natopljeni vinom. Utapajući tugu u vinu više je puta prevrnuo čašu.
U posljednjih je nekoliko sati popio gotovo litru vina, ah još je bio
svjestan bolne stvarnosti. Osjetio je lagano strujanje zraka i zaključio
da je netko, suprotno njegovim odredbama, ušao u sobu. Podigao je
glavu i trgnuo se od iznenađenja. Pred njim je stajala njegova žena.
"Ti?" rekao je. "Što radiš ovdje. Znaš da se moraš držati što
dalje od mene. Osim toga, zabranio sam da me itko smeta. Odlazi!"
Ali ona se nije pomakla. Samo je stajala pred njim u svojoj
crnoj širokoj odjeći i promatrala ga s blagim izrazom prezira na
trokutastom licu. Iza nje se pojavio njihov sin, princ Darcy. Također
se prezirno smiješio.
Vojvoda se počeo vikati. "Što je ovo? Prokleti obiteljski
sastanak? Odlazite prije nego pozovem stražare! Noćas želim biti
sam."
"Ne boj se, mužu, uskoro ćeš biti sam," tiho je rekla njegova
žena. "Jako sam, ali najprije moramo razgovarati. O Andrei."
Vojvoda je zajecao i pokrio lice rukama. "Ne! Ne želim o
tome razgovarati! Već sam dovoljno patio!"
"Ti si patio? A što je s našom kćeri? Uništio si joj ljepotu.
Zamisli kako se osjeća. Zamisli kako će se osjećati čitav život!"
"Molim te, nemoj!" povikao je vojvoda. "Što mogu učiniti?
Bi li se Andrea bolje osjećala kad bih iskopao vlastito oko?"
"Njoj se može pomoći," napomenuo je njegov sin.
Vojvoda je provirio kroz raširene prste ruke kojom je pokrio
lice. "Što to govoriš? Kirurzi joj ne mogu ugraditi novo oko..."
"Ne, naši kirurzi to ne mogu," rekla je žena, "ali Darcy tvrdi
da je tvoj 'saveznik' pričao o mnogim čudima Stare znanosti koja
postoje u podmorskom naselju — među ostalime o strojevima koji
mogu izliječiti sve bolesti."
"Ali to mjesto je nama nedostupno," zajeca vojvoda.
"Skriveno je u moru pod antarktičkim ledom."
"To je točno, ali tvoj nam je prijatelj pričao da ista čuda
postoje na Nebeskom Anđelu, a on nam je dostupan!"
Vojvoda je odmaknuo ruke od lica. 'To je nemoguće.
Nemamo nikakve izglede u borbi protiv čitave flote," umorno je
rekao.
121
 "Nećemo napasti čitavu flotu," nastavio je njegov sin. "Samo
Nebeskog Anđela. Pod okriljem noći poslat ćemo na njega veliki roj
jedrilica. Ratnici će se spustiti na Nebeskog Anđela i zauzeti ga. Kad
to ostvarimo, ostatak flote će biti bespomoćan. Moći ćemo izliječiti
Andreu, a uz to ćemo ponovno imati u rukama onog izdajicu Robina
i njegov leteći stroj."
Vojvoda je pogledao sina i tužno odmahnuo glavom. "Tebi se
to sve čini tako jednostavnim, ali vjerojatnost da takav iznenadni
napad uspije je vrlo mala. Ne... ne mogu toliko toga staviti na
kocku."
"Odluka više nije na tebi, mužu moj. Izbila je pobuna.
Kontrolirana pobuna. Nezadovoljne frakcije vojske prijetile su da će
udružiti snage s pučanstvom. Da spriječe takav strašni događaj,
plemićke su se obitelji složile da moraš napustiti prijestolje i
postaviti na njega princa Darcyja kao novog Nebeskog Gospodara..."
"Besmislica!" nasmijao se vojvoda. "Očito nisam jedini tko se
večeras napio vina. Odlazite odavde prije nego pozovem čuvare da
vas izbace."
"Pozovi ih," mirno je rekao princ.
Vojvoda ga je poslušao. Vrata su se otvorila i u sobu su
utrčala dva stražara s mačevima. Zaustavili su se pred vojvodom.
Nije prepoznao nijednog od njih. Progutao je i rekao: "Dovedite
baruna Spanga... Moram razgovarati s njim..."
"Barun Spang je jedan od rijetkih plemića koji su ti ostali
odani," rekla je vojvodina žena. "Nedavno je umro od zadobivenih
rana." Izvukla je svitak iz nabora odjeće. "Ovo je tvoja deklaracija o
abdikciji. Potpiši je, molim te." Položila ju je na stol između lokvica
vina. Princ mu je dodao olovku.
Dugo je zurio u komad papira, a tada je ponovno napunio
čašu. Otpivši gutljaj vina, uzeo je olovku i tužno rekao: "Ovo sigurno
nije moja godina."

16
Vrisnula je kad su je zgrabile snažne kandže. Stvorenje je
122
imalo nevjerojatnu snagu. Istrglo joj je oružje iz ruke i grubo je
bacilo na pod. Još uvijek vrišteći, čekala je Hazinijev ubojiti udarac.
Odjednom je zasjala svjetlost. Ashley je odabrala ovaj trenutak da
ponovno uključi rasvjetu. Sklopila je oči, jer nije mogla podnijeti
pogled na Hazinija koji ju je držao. Uzalud se pokušavala sklupčati i
zaštititi trbuh i grlo...
Prolomio se prodorni dječji smijeh. Stisak je popustio. Jan je
otvorila oči i nad sobom ugledala Mila. 'Trebala si vidjeti svoje
lice..." rekao je kroz smijeh.
Nešto joj je prilazilo s leđa. Okrenula se. Hodnikom im se
približavao paukoliki robot, a za njim ih je dolazilo još nekoliko. Prvi
je progovorio veselim Ashleynim glasom: "Hej, Jan, bila si stvarno
zabavna!" Dva robota u pozadini držala su Robina za nadlaktice. Bilo
je očito da je zabrinut za Jan, ali roboti mu nisu dopuštali da joj se
približi. Jan se ponovno okrenula prema Milu i ustala. Pogledala ga
je, nastojeći prezirom prikriti užas koji je još uvijek osjećala. "Dakle,
sve je to bila šala?" upita. "Haziniji uopće nisu prodrjeli u letjelicu?"
"Oh, nekolicina jest," odgovori Milo, "ali roboti su ih sve
sredili. Barem se nadam." Osmijeh mu postane još zlobniji.
"Gdje su Kish i Shan? Što ste im učinili?"
"Nismo ih ni taknuli. Zatvoreni su u svojim soboma. Kasnije
će se morati opredijeliti hoće li mi služiti kao što su služili tebi —
priznajem da su mi živi sluge draži nego mehanički — ili će se
preseliti na druge letjelice, gdje će se kvaliteta njihovog života
znatno pogoršati. Pođimo sada u liječilište. Moram nešto obaviti prije
nego se pozabavim obavještavanjem krda na drugim letjelicama o
promjenama u vladi..."
Jan je zabrinuto pratila Mila do najbližeg liječilišta. Robin je
bio pokraj nje. Svuda oko njih stajali su roboti. Nisu još imali priliku
razgovarati, ali Jan je primijetila da s obzirom na situaciju on djeluje
prilično zadovoljno. Milo je euforično nabrajao kakve će sve
promjene provesti u floti. "... Ne, one cmizdrave budale neće ni znati
što im se dogodilo. Misle da su imah razloga buniti se protiv tebe!
Od danas je lagodni život za njih gotov. Ili će raditi, ili će završiti na
zemlji..."
"Tako je!" hihotao je jedan od robota. "Pokazat ćemo mi
123
njima." Ashley se svakim trenom činila sve mlađom.
Milo se zaustavio pred jednim od medicinskih strojeva.
Kimnuo je glavom prema Robinu. "Skidaj se i upadaj unutra."
"Zašto?" upita Robin. "Potpuno sam zdrav."
"Hoćemo li se kladiti koliko ćeš još ostati takav? Učini što
sam ti rekao!" naredi Milo.
Robin je pomirljivo slegnuo ramenima i brzo svukao svoje
srednjevijekovno odijelo. Dok je Ashley dahtala i stenjala preko
nekoliko robota, Jan je svrnula pogled s njegovog golog tijela. Prije
nego se ispružio na ležaju koji je izvirio iz medicinskog stroja, Robin
je na trenutak zastao i skinuo prsten s ruke. Pružio ga je Jan. "Molim
te, čuvaj ga. Kao uspomenu, ako mi se nešto dogodi."
Kad ga je Jan uzela, Milo nastrpljivo reče, "Vrlo
melodramatično, Robin Hoode, ali ovo je medicinski stroj, a ne
pećnica."
"Noć je tek počela. Siguran sam da imaš još planova za
kasnije," reče Robin liježući. Dok se ležaj povlačio u unutrašnjost
medicinskog stroja, Jan je zamišljeno navukla tanki zlatni prsten s
malim draguljem na srednji prst.
"Oh, mogao bih zamoliti Ashley da u glazbenoj biblioteci
pronađe napjev 'Dolazi mlada'!" uzvikne Milo motreći njene reakcije.
"Čemu sve ovo? Zašto mu to radiš?" upita Jan.
"Ispričao mi je neke gluposti da mu je u glavi ugrađen umetak
pomoću kojeg može u svakom trenutku upravljati letećim strojem -
raznijeti ga, na primjer, i nas zajedno s njim. Ne vjerujem mu."
Potom glasnije doda: "Ashley, poveži se s tim strojem. Pažljivo ga
pregledajte. Potraži sve što mu ne pripada - mehaničko ili biološko."
"Naravno, kapetane."
Čitav je postupak trajao svega nekoliko minuta. "Nema
ničega," reče Ashley. "Lagao je."
Medicinski stroj se počeo otvarati. Jan je sa strepnjom
promatrala kako iz njega izviruje ležaj s Robinom i odahnula kad je
shvatila da je živ. Prije nego je skrenula pogled s njegovog golog
tijela primijetila je da mu je ožiljak na licu nestao.
"Hajde, Robin Hoode, odjeni se," naredi Milo.
Dok se Robin oblačio Milo ponovno progovori: "Vrijeme je
124
za poslovni razgovor. Tvoj leteći stroj ne posjeduje sustav za
samouništenje, zar ne?"
Robin je protrljao obraz na kojem mu je bio ožiljak, pogledao
Jan i odgovorio: "Ne."
"Dakle, kad bi neki od robota na silu otvorio vrata, ništa se ne
bi dogodilo," nastavi Milo.
"Upravo tako, ništa se neće dogoditi. Možda ćeš ući u
letjelicu, ali nećeš moći u njoj letjeti. Ona sluša samo mene."
"To me uopće ne čudi. Međutim, svi se kompjuterski
programi mogu promijeniti. Siguran sam da su ti poznati svi kodovi
koji su nužni za takvo preprogramiranje. U pravu sam, zar ne?"
Robin nije odgovorio.
"Ashley, počni..." naredi Milo.
Jedan od robota je iznenada krenuo prema Jan. Ovio joj je
pipak oko struka, privukao je k sebi i prinio joj oštricu k grlu.
Ukočila se od straha. "Ne..!" poviče Robin. Milo ga je uhvatio za
ruku.
"Smiri se," reče. "Ništa joj se neće dogoditi, ali moraš mi
obećati da ćeš mi pomoći prurediti tvoj stroj tako da ubuduće sluša
samo mene. Obećaješ li? U suprotnom će Nebeski Anđeo umrijeti, a
ja ću primijeniti složenije metode za stjecanje tvoje suradnje."
"Laže," reče Jan, zanemarujući oštricu koja joj je stajala pred
grlom. "Neće mi nauditi."
"Nemoj biti previše sigurna. Osim toga, odluka možda neće
biti na meni. U odsutnom bi trenutku Ashley mogla preuzeti stvari u
svoje 'ruke'..."
"Pusti je," promuca Robin. "Učinit ću sve što tražiš. Kunem
se!"
"Nisam ni sumnjao, o Robine Šervudski," nasmije se Milo.
"Nikad još nisam vidio da ljubavna iskra tako jasno gori u nečijim
očima. Potpuno si obuzet svojom Marion. Čim nađem vremena,
provest ćemo zajedno nekoliko ugodnih sati dok me ne upoznaš sa
svim čudima tvojeg stroja. Posebno me zanima oružje. Ali prije toga
moram još obaviti neke hitne poslove... Ashley, isprati mladi par u
Janin apartman. Mislim da žele ostati sami. Ipak, dobro ih čuvaj."
"Čekaj, Milo," pozove ga Jan. "Što namjeravaš učiniti?"
125
 "S vas dvoje? Za sada ništa, budete li surađivali i pristojno se
ponašali."
"Mislila sam na flotu... i ljude na zemlji."
"Rekao sam ti što ću učiniti s flotom — uvest ću Novi
Poredak. Svaki eventualni otpor ću odmah ugušiti."
"Tako je!" složila se Ashley.
"Ostatke stanovništva Phoenixa Dva prepuštam vlastitim
snagama. Flota već danas kreće prema jugu. Vrijeme je da upoznamo
protivnike na nebu nad Južnom Amerikom..."
"Hoćeš li prije odlaska barem spaliti Hazinijeva gnijezda?"
upita Jan.
"Noćas smo sigurno spržili tisuće stvorenja; zašto dalje trošiti
energiju? Osim toga, čemu to? Phoenbt Dva umire. Bolest se više ne
može zaustaviti."
"Paljenjem gnijezda bi uništio barem jedan izvor zaraze. Prije
ili kasnije, ti će Haziniji napasti drugu zemaljsku zajednicu."
"Draga moja Jan, bojim se da neću nastaviti tvoj križarski rat.
Odvedi ih, Ashley."
Milo je pričekao da Jan i Robin u pratnji četiri robota izađu iz
liječilišta, a tad reče: "Dobro. Slijedeća stanica je kontrolna soba,
gdje želim da me povežeš s razglasnim uređajima na svim
letjelicama." Zadovoljno je protrljao ruke. "Bit će to vrlo ugodno
iskustvo."
"Ne sviđa mi se to," uvrijeđeno reče paukoliki robot.
"Što?" Milo ga iznenađeno pogleda. "Mislio sam da to želiš,
Ashley. Mnogo puta smo o tome razgovarali."
"Ne mislim to, nego njih dvoje. Tek tako si ih pustio da
ostanu sami. Znaš što će raditi."
Napokon je razumio. "Oh, shvaćam." Bila je ljubomorna. Ili
je mislila da je ljubomorna, budući da po njegovom sudu nije bila
sposobna doživjeti prave emocije. Ali bile one lažne ili prave, ishod
je isti. Znao je da ju mora oraspoložiti, pa je smirujućim glasom
rekao: 'To je samo privremeno, dok iz Robina ne izvučem sve
potrebne podatke. Što je njihova veza čvršća, više mogu računati na
njegovu iskrenu suradnju. Kad steknem potpunu kontrolu nad
njegovim letećim strojem, moći ćemo ga iskrcati."
126
 "Dobro," reče Ashley. "Premda ne razumijem što će ti onaj
ružni stroj kad imaš mene."
"Oboje ga trebamo, Ashley, kao pomoć u situacijama koje
možda nećemo moći samo tako riješiti." Nije dodao kako mu letjelica
treba za osobno osiguranje. Nije znao koliko će dugo moći ovisiti o
Ashley. Kad bi upravljao letećim strojem mogao bi je silom natjerati
na suradnju. Osim toga, mogao bi pobjeći dogodi li se ono najgore
od najgorega.
"Što ćemo s Jan? Hoćemo li i nju iskrcati?"
"Ne, bude li se pristojno ponašala. Za nju imam još planova."
Pogledao je svoje malo tijelo i dodao: "Kad malo narastem."
"Ne razumijem."
"Namjeravam obnoviti fizičku vezu u kojoj sam u prijašnjoj
inkarnaciji nakratko uživao s Jan Dorvin."
"Oh," reče Ashley.
"S obzirom na nedavne događaje, neobično si sretan,"
primijeti Jan kad joj se Robin nasmijan pridružio na kauču.
"Zašto ne? Još sam živ i, što je još bolje, nas dvoje smo
napokon ostali sami." Dodirnuo je obraz. "Šteta zbog ožiljka, doduše.
Naviknuo sam se na njega."
"Ja se nisam. Bio je grozan. Mnogo bolje izgledaš bez njega."
Među preponama je osjećala ugodnu toplinu i zbog toga se ljutila na
samu sebe. Sad nije vrijeme za takve osjećaje. "Nismo sami," rekla je
razdraženo. "Roboti su ostali s druge strane vrata, ali možeš biti
siguran da nas Ashley pažljivo motri."
"Što onda?" Pružio je ruku prema njoj. "Dođi, sjedni kraj
mene."
"Ne — pođimo u kupaonicu," rekla je.
Iznenađeno ju je pogledao, a tada se nasmiješio i ustao. "Bila
bi mi draža spavaća soba, ali..."
Kad je zatvorila vrata kupaonice i okrenula se prema Robinu,
zagrlio ju je. Odgurnula ga je zanemarujući odgovore vlastitog tijela
na njegovu blizinu. "Slušaj," rekla je šapatom, "ovdje nema senzora.
Nisam dopustila da ih ugrade. To će se uskoro promijeniti, ali
sigurna sam da ih još nisu stigli ugraditi. Za sad možemo ovdje
razgovarati."
127
 "Dobro. Volim te."
"Ne budi blesav," rekla je, premda joj je zbog njegovih riječi
čitavo tijelo zadrhtalo. "Moramo smisliti što ćemo poduzeti. Znaš što
će se dogoditi čim Milo dobije od tebe sve što mu treba. Ubit će te."
Još uvijek se smiješeći, Robin se leđima naslonio na
umivaonik. "Voliš li ti mene? Mislim da me voliš, ali volio bih da mi
to kažeš."
Željela je od sveg glasa povikati da. Velika Majko, što mi se
to događa, pomislila je i potreseno rekla: "Hoćeš li se, molim te,
uozbiljiti?"
"Ozbiljan sam."
"Bit ćeš ozbiljno mrtav ako nešto ne poduzmemo! Ne znam
što uopće možemo poduzeti... dok je Ashley na Milovoj strani
potpuno smo bespomoćni. Imaš li ti kakvu zamisao?"
Uzdahnuo je i prekrižio ruke. "Možemo samo čekati dok nam
se ne ukaže neka prilika."
"Prilika? Prilika za što?"
"Za bijeg... ili što već," rekao je slegnuvši ramenima. "Nešto
ćemo već smisliti."
"No, hvala Velikoj Majci što mi je poslala takvog stratega —
već sam se počela brinuti."
Nasmijao se. "Previše se brineš."
Jan mu je odgovorila smijehom. Unatoč prividnom beznađu,
morala se prepustiti njegovom dobrom raspoloženju. Možda ipak nije
sve tako loše kao što se čini. Možda on ima nešto u rukavu...
Nije se opirala kad ju je ponovno zagrlio, već se prepustila
osjećajima. Zadrhtala je od ugode kad je prislonio svoje usne na
njene. Brzo je potisnula krivnju zbog uživanja u takvom trenutku.
Poslušno je krenula za njim u spavaću sobu. Robin je legao na krevet
i polako joj svukao odjeću. Zatim se i sam svukao. Ovaj puta nije
maknula pogled.
"Ne dodiruj me ovdje," promuko reče. "Molim te."
Nježno ju je ljubio među grudi. Istog trena je prestao i
naslonio se na lakat. "Ne sviđa ti se?"
"Bila sam ranjena ovdje..." Prošla je prstom od grla, između
grudi, do trbuha. Ruka joj je bila teška, jednako kao i čitavo tijelo.
128
Bila je umorna; tonula je u toplo, ugodno stanje polusna. Vođenje
ljubavi bilo je iscrpljujuće i predivno.
"Ništa se ne vidi," reče Robin.
"Rana je potpuno zacijelila — izvana. Ali ja je još uvijek
osjećam. Smeta me kad je diram... Hazini me ranio... Mislila sam da
sam mrtva."
Pogladio ju je po obrazu. "Ne misli na to. Spavaj."
Krevet je zatitrao. Nebeski Anđeo je kretao. Flota odlazi
prema jugu, a preživjeli stanovnici Phoenixa Dva ostaju prepušteni
sudbini. I Hazinijima. "Misliš li da se Milo šalio?" upita Jan.
"O čemu, zlato?"
"Hazinijima... Rekao je da misli kako su svi koji su ušli u
brod ubijeni."
"Zar se zaista toliko bojiš tih stvorenja?"
"Užasavaju me. To možeš razumijeti samo ako si vidio
jednoga iz blizine. Grozno! To su ubilački strojevi... stvoreni samo
da bi jeli, razmnožavali se i ubijali ljude. Živo oružje. Pomisao da se
samo jedan slobodno kreće po brodu... Brrr!" Zadrhtala je.
Robin položi ruku na njeno rame. "Hej, sve je u redu. Više
nisi sama. Imaš mene i ja ću te uvijek štititi."
Jan mu je od sveg srca željela vjerovati.
Milo se borio s naletima jakog vjetra. Zbog svoje male težine
bojao se da će ga prokleti vjetar podignuti i odnijeti. Jednom je već
umalo pao, ali mu je paukoliki robot pružio ruku i zadržao ga.
"Prebrzo idemo!" poviče. "Uspori! Uspori!"
"Brzina kretanja jednaka je nuli, Milo," reče robot Carlovim
monotonim glasom. Ashley se durila i čitavo jutro nije htjela
razgovarati. "Kriv je taj južni vjetar; doseže brzinu od šezdeset
kilometara na sat. Na rubu smo olujne fronte koja dolazi s obale."
"Kriste," promrmlja Milo. Pogledao je Robina koji je danas
djelovao neobično veselo. Bolje mu je da ništa ne smišlja, pomisli.
"OK, otvori vrata i stani sa strane."
Sumnjičavo je gledao kako Robin otvara vrata letećeg stroja i
izmiče se kako mu je naredio. Milo je poslao jednog robota u
letjelicu. "Dakle?" upita drugog robota.
"Sigurno je," reče Carl. "Možeš ući."
129
 "Ti ulaziš prvi," naredi Milo, mašući Janinim laserskim
pištoljem prema Robinu. Robin ga je poslušao, a Milo se potom
oprezno popeo za njim. U unutrašnjosti je bilo vrlo skučeno. I
mračno. "Uključi rasvjetu," reče Milo.
Robin je pritisnuo tipku na komandnoj ploči. Svjetla se nisu
upalila. I sama je komanda ploča ostala zamračena. Pritisnuo je još
nekoliko tipki, ali ništa se nije dogodilo.
"Što ne valja?"
Robin je uzdahnuo. "Mislim da se ispraznila baterija."
"Što? Što si opet smislio?" Milo mu je prislonio oružje uz
rebra.
"Pa, ne baš baterija. Radi se o gorivoj ćeliji koja daje letjelici
svu potrebnu energiju. Očito je treba napuniti. Trebao sam misliti na
to... ali nikad još nisam otišao ovako daleko od naselja."
"Misliš da možeš mene prevariti?" povikao je Milo i udario
ga oružjem po rebrima. "Pokreni taj stroj! Znaš što će se dogodit s
Jan ako ne uspiješ."
Robin se okrenuo i prezirno ga pogledao. "Govorim ti istinu.
Letjelica je inertna. Mrtva. Moramo obnoviti gorivu ćeliju."
"Kako ćemo, molim te, obaviti taj jednostavni zadatak?"
Robin slegne ramenima. 'To ne bi smjelo biti teško. U
udubljenu u oplati na stražnjem kraju letjelice postoji utičnica. Reci
robotima da naprave odgovarajući muški priključak i potegnu kabel
odavde do najbližeg izvora energije."
"Oh da, jednostavno," promrmlja Milo. "Carl, koliko ti
vremena treba za to?"
"Kabel moramo izvaditi iz brodskog sustava," odgovori Carl.
"Dobit ćeš ga za 24 sata. Priključak mogu proizvesti za nekoliko sati,
ali prvo moram dobiti sve podatke."
"Super," sarkastično će Milo. "Samo mi to treba." Protekla je
noć bila vrlo teška. Nakon što je Milo preko razglasa objavio svoj
ultimatum, na tri su Nebeska Gospodara buknule pobune. Bilo ih je
mnogo teže zaustaviti nego je očekivao. U stvari, nemiri su još uvijek
tinjali na Lordu Montcalmu, pa je morao ondje poslati dodatne
paukolike robote s drugih brodova. Sumnjao je da je to sve Ashleyna
zasluga. Čitavo je vrijeme odbijala surađivati, a sad više ne želi ni
130
razgovarati s njim. Osjećao se ranjivim. Trebao mu je taj prokleti
stroj.
Smrknuto se obratio Robinu: "Dobro, dajem ti još 24 sata, ali
ako nakon isteka tog vremena ne uključiš taj stroj, više neću biti
ovako ugodan."
Zvonjava dalekih zvona probudila je vojvodu iz nemirnog
sna. Ustao je iz kreveta i teturavim hodom krenuo prema vratima.
Lupio je po njima. Otvorio mu je jedan od dvojice njegovih
mrzovoljnih čuvara. "Što je sada, gospodine? Želite li još vina?"
"Uzbuna," prošaptao je vojvoda. Grlo mu je bilo suho i
osjećao je mučninu. "Što se događa?"
"Ne znam. Voss je otišao provjeriti." U tom je trenutku niz
hodnik dotrčao drugi čuvar. Izgledao je potreseno. "Opkoljeni smo!"
povikao je.
"Tko nas je opkolio?" upita vojvoda.
"Flota... Islamska Sablja i ostali... pronašli su nas!"

17
"Tvoji me Eloi očaravaju," reče Milo žvačući pravu piletinu.
"Volio bih ih promatrati. I njihovo naselje, naravno."
Milo je izigravao velikodušnog domaćina. Raspoloženje mu
se od jutros znatno popravilo, primijetila je Jan. Pobuna na Lordu
Montcalmu je potpuno ugušena, a polaganje kabla do Robinove
letjelice se odvijalo prema planu. Bio je tako dobro raspoložen da je
naredio robotima koji su ih čuvali da se povuku i pozvao Robina i
Jan na ručak. Hranu su posluživali Kish i Shan. Jan ih je ranije
posjetila i uvjerila ih da ostanu na Nebeskom Anđelu kao Milove
sluge. Jer, kako je Milo primijetio, na drugim letjelicama vjerojatno
ne bi dugo preživjeli.
"Meni se Eloi čine odvratnima," reče Jan. "Imah su sredstva
da poduzmu nešto i pomognu svijetu nakon Genetskih Ratova, ali oni
su se radije zatvorili u naselje i povukli se u svoj umjetni svijet
trajnog zadovoljstva."
"Njihov svijet nije ništa više 'umjetni' od tvoga," veselo će
131
Milo. "Samo su uredili svoje mozgove na drugačiji način nego
priroda ih genženjeri koji su stvorili Primarni Standard. Njihova
verzija stvarnosti je jednako ispravna kao i tvoja. Sve je relativno,
draga moja Jan; apsolutnost ne postoji. Osim toga, zar su Eloi toliko
različiti od negdašnjih kršćanskih i budističkih svećenika. I jedni i
drugi su se izdvojili od svijeta da bi dosegli stanje potpunog mira,
'jedinstva s bogom', nirvane ili čega već..."
"Molim te, Milo, nemoj započeti još jedno od tvojih prokletih
predavanja," umorno reče Jan. "Pokušavam jesti."
Izraz veselja i euforije je trenutno nestao s njegovog lica, ali
on nastavi govoriti Robinu: "Na prvi pogled sam stekao dojam da je
tvoj stroj tek preuređena letjelica iz starih dana, ali uvjerio sam se da
sam bio u krivu. To nije relikt iz Stare znanosti, već proizvod Nove
znanosti. Znači li to da neke Eloie još uvijek zanima stvarni svijet;
dovoljno da bi razvili novu tehniku?"
Robin zatrese glavom. "Ne, nema to veze s Eloima. To su
učinili kompjuteri." Ispričao im je sve što je već jednom rekao
vojvodi i njegovim ljudima, o tome kako su Eloi prije nego su postali
Eloi morali za sebe osigurati čuvare koji će se moći prilagođavati i
izlaziti na kraj s novim, nepredvidivim prijetnjama. Zato su stvorili
programe koji se sami razvijaju.
"Nova tehnika... čeka u naselju, zajedno s programima
sposobnim za proizvodnju." Vragolasto se nasmijao. "Leteći stroj zna
gdje se nalazi naselje, zar ne?"
"Zna," prizna Robin, "ali odlaskom ondje nećeš ništa postići.
Programi neće surađivati."
"Oh, siguran sam da bih pronašao način kako da ih
nagovorim," veselo reče Milo.
"Ne razumijem zašto su dopustili da odrasteš ovakav kakav
jesi," uključi se Jan. "Zašto te programi nisu uništili kad su vidjeli da
su pogriješili, ili te promijenili u Eloia?"
"Etički Program to ne dopušta," odgovori Robin.
"Etički Program?" brzo ponovi Milo. "Što je to?"
"Još nešto što su Eloi stvorili prije nego su postali Eloi. Znah
su da će nakon pretvorbe u Eloie izgubiti svaki smisao za etiku, pa su
stvorili Etički Program."
132
 "Zašto? U čemu je bit?" zbunjeno upita Milo.
"Etički Program nadgleda Eloie. Pazi da ne bi zbog nekog
hira ili slučajno napravili nešto čime bi naudili sebi ili drugima. Osim
toga, rekao sam vam da programi još uvijek provode istraživanja.
Povremeno stvaraju fetuse u eksperimentalne svrhe, pa se u tom
slučaju Etički Program brine da ih unište u dvanaestom tjednu, kako
su odredili Ujedinjeni Narodi..."
"Ujedinjeni Narodi!" poviče Milo. "Nakon propasti
Sovjetsko-Američke unije zbog raspada država članica, Uje dinjeni
Narodi su naglo izgubili utjecaj. Do početka Genetskih Ratova od
njih više nije bilo ni traga."
Robin ga je prijekorno pogledao. "Eloi su bili bratstvo odanih
znanstvenika... prije pretvorbe, naravno. Pridržavali su se starih
pravila kao pitanja časti."
"Ako su bih tako čestiti, zašto su izdali svijet nakon
Genetskih Ratova?" upita Jan.
"Mogu ti reći samo ono što sam čuo od programa," reče
Robin. "Čini se da su bih toliko razočarani i obeshrabreni situacijom
— moraš imati na umu da se nakon Ratova čovječanstvo našlo pred
istrebljenjem zbog dizajniranih virusa — da su se odlučili povući u
genetski stvorenu zemlju snova. U svakom slučaju, zbog toga sam
ovakav kakav jesam. Pogreška je otkrivena tek kad sam prešao dob
od dvanaest tjedana, pa je Etički Program zabranio da me unište ili
me naknadno genetski promijene. Na kraju krajeva, ja nisam
odabrao postati Eloi poput svih ostalih... osim zamjenskih Eloi
klonova, koji su već druga priča."
Milu se ta priča nije činila uvjerljivom. "Slučajno su te pustili
da pređeš granicu od dvanaest tjedana? Kako bi super programi
mogli načiniti tako glupu grešku? Ne, nešto tu nije u redu."
Robin je slegnuo ramenima. "Ponovio sam ti ono što sam
čuo. Ne mogu drukčije objasniti razlog mog postojanja."
Milo je zamišljeno provukao ruku kroz ono malo kose što mu
je ostalo, nasmijao se Robinu i rekao: "No, bez obzira na sve, nas
dvoje možemo samo biti zahvalni što postojiš." Okrenuo se prema
Jan. "Slažeš li se?"
Kad je primijetila pogled u njegovim očima, Jan je osjetila
133
kao da je upravo progutala nešto vrlo ljigavo.
"Želi te vidjeti."
"Mene? Zašto?" upita vojvoda glumeći nezainteresiranost.
"Zar nije upoznat s drastičnim promjenama mog statusa?"
"Upoznat je," potišteno odgovori njegov sin, "ali odbija
pregovarati s majkom. Zato što je žena, kaže. To se protivi njegovoj
religiji."
"A što je s tobom? Priča se da si muškarac."
Princ se jedva suzdržavao. "Ne priznaje me kao pravog
vladara Lorda Mordreda. Nazvao me 'dječakom' i... bogaljom."
"Dakle, ja bih ponovno trebao izložiti život opasnosti i u vaše
ime pregovarati s El Rashidom. Zašto bih?" Vojvoda je prekrižio
ruke i sjeo.
Princ pročisti grlo i oklijevajući reče: "Rekao je da će
započeti masovni napad na Lorda Mordreda ako se ne vratiš na
prijestolje."
Vojvoda je zabacio glavu unazad i glasno se nasmijao. "Nije
čudo da si došao sam. Tvoja majka vjerojatno riga vatru. No dobro,
prihvaćam vašu predaju. Kasnije ću odrediti kaznu za tebe, tvoju
majku i vaše sljedbenike." Ustao je. "U međuvremenu ću odletjeti na
Islamsku Sablju i pokušati spasiti što se još može."
Vrlo sporo, kao da u svaku kretnju ulaže svu svoju snagu,
princ pogne glavu pred vojvodom i reče: "Da, oče."
Kad je sat kasnije sjedio prekriženih nogu pred El Rashidom,
njegov osjećaj pobjede je iščeznuo. Bilo je jasno da njegov zahtijev
za ponovno postavljanje vojvode na prijestolje nema veze s
altruizmom.
"Baš ste jadni. Jadna budala," izjavio je El Rashid. "Niste me
htjeli poslušati i sad ste sve izgubili. Rekao sam vam da zemljanca
predate meni. Moji bi mučitelji iz njega izvukli sve tajne. Ali ne, vi
ste se opredijelili za vlastite metode uvjeravanja. Odlučili ste sami
pokoriti Nebeskog Anđela i..."
"Nisam namjerno napustio flotu," upao je Vojvoda. "Kriva je
oluja... razdvojila nas je..."
"Tišina, naredi El Rashid. "Znam što se dogodilo.
Zahvaljujući vama zemljanac je udružio snage s Nebeskim Anđelom
134
i učinio naš zadatak dvostruko težim."
"Izdao me... kako sam mogao znati?" očajno reče vojvoda.
"Činio se tako... pa, moja kći i on su... bio sam siguran..." Popustio je
pod El Rashidovim neumoljivim pogledom.
"Morat ćete se za to iskupiti," reče El Rashid.
"Vrlo rado! Ali kako? Naravno, na raspolaganju su vam sva
moja bogatstva, ali..."
"Iskupit ćete se tako što ćete povesti napad na flotu Nebeskog
Anđela. Žrtvovat ćete sebe i svoj brod i sudariti se s Nebeskim
Anđelom. Time ćete nam pružiti priliku za jedriličarski napad na
druge zračne brodove."
"Samoubilački napad...?" prošapta vojvoda. "Što ako ja to,
hmm... odbijem?"
"Odmah ću vas predati u ruke mojih mučitelja. Nakon sat
vremena njihove nježnosti dobit ćete bodež. Siguran sam da nećete
nimalo oklijevati da si sam prerežete grlo."
Vojvoda kimne i reče: "Da, shvaćam." Iz sveg je srca želio da
su mu žena i sin sada na njegovom mjestu.
Jan je promatrala Robinov uspavani lik i pitala se kako može
mirno spavati u takvim okolnostima. Neprestano mu je ponavljala da
će njegov život postati bezvrijedan čim Milo dozna sve što ga
zanima, ali on joj je nakon vođenja ljubavi još jednom ponovio neka
se ne brine te je ubrzo utonuo u duboki san. Ona pak nikako nije
mogla zaspati, već je čitavo vrijeme tjeskobno ležala. Znala je da nije
glup i da očito zna nešto što ona ne zna, ah izluđivalo ju je što joj
ništa o tome ne govori...
Robin je bio jednako opušten i za vrijeme doručka, kojeg im
je poslužio neobično zlovoljan Kish. Kad je Kish otišao pokazao je
Jan da ga slijedi u kupaonicu. Ondje joj šapnu: "Vrijeme je da nešto
poduzmemo."
Hvala Velikoj Majci, pomisli Jan. Nadala se samo da se
Robin ne zavarava onime što je imao na umu. Ona trenutno nije
vidjela nikakvog izlaza. "Što?" upita žurno. "Hajde, reci mi."
"Na ovom katu postoji otvorena promatračka platforma. Znaš
li na koju mislim?"
Kimnula je. S nje je bacila Milovu lubanju one noći prije
135
mnogo mjeseci, kad je još imala sina.
"Otiđi onamo," prošapće Robin, "ali ponašaj se normalno,
kao da namjeravaš uživati u pogledu ili udahnuti svježi zrak.
Pridružit ću ti se za deset minuta."
"A što ćemo tada?" upita Jan prepuštajući se razočarenju koje
je sve više navirale "Skočiti? Nemoj mi reći da si potajno sašio dva
padobrana?"
Zaljubljeno joj se nasmijao. "Bolje od toga. Tamo će nam se
pridružiti Igračka — moj leteći stroj."
Nade su joj naglo porasle, da bi se odmah potom ugasile. "Ali
ne može! Paukoliki roboti još uvijek nisu napunili njenu energetsku
ćeliju." Prije doručka je pitala Carla kako napreduju radovi i doznala
da roboti još nisu položili kabel do letjelice.
"Nema veze. U ćeliji ima još mnogo energije. Dovoljno za
odlazak do Shangri La i nazad. Prevario sam Mila izostavivši
temeljni korak potreban za njeno aktiviranje. Kreni sad..."
"Čekaj!" poviče Jan. "Što ćemo dalje, ako uspijemo ući u tvoj
stroj?"
"Razmišljaj pozitivno. Kad uđemo," upozorio je. "Spustit
ćemo se malo niže i ispaliti lasersku zraku u kontrolnu sobu i prokleti
kompjuter. Zbogom Ashley."
"Što je s ostalim Ashley? Na drugim letjelicama?"
Slegnuo je ramenima. "Bude li potrebno, dobit će isti
tretman." Privukao ju je k sebi i poljubio u usta.
"Ne razumijem," reče Jan dok ju je nježno gurao prema
vratima. "Kako ćeš pozvati leteći stroj da dođe do platforme?"
"Odgovor na to pitanje, draga moja, je u tvojim rukama,"
rekao je tajanstveno. "Idi sad! Uskoro ćeš sve doznati..."
Bila je sigurna da je prošlo više od deset minuta. Gdje je,
pitala se tjeskobno. Još jednom se osvrnula po platformi, bojeći se da
će se svakog časa oko nje stvoriti roboti...
Duboko je udahnula i prisilila se ostati mirna. On zna što radi
— nadala se — a ona bi trebala uživati u pogledu. Pogledala je
prema tlu i ugledala bijele i žute mrlje, što je značilo da se nalaze nad
poljima plijesni. Uzdahnula je sjetivši se svog velikog plana da
oslobodi svijet od plijesni... kakva je budala bila. Nikad nije imala
136
šanse.
Što li je Robin mislio kad je rekao da je odgovor u njenim
rukama? Pogledala je svoje ruke, ali na njima nije pronašla nikakav
odgovor. Pa ipak, uskoro će saznati...
Kad je procijenila da je prošlo više od pola sata, uzdahnula je
i vratila se u letjelicu, bojeći se da se dogodilo nešto užasno. Na putu
prema svojoj sobi srela je Kisha koji se naslonio leđima na zid i
pognuo glavu. Podigao je glavu i promatrao je s čudnim izrazom dok
mu je prilazila. Pitala se što mu je. Zar je bolestan? Je li mu Milo
nešto učinio? Osjećaj užasa je postao još jači.
Prije nego je stigla zaustiti, Kish reče obrambenim tonom:
"Drago mi je da sam to učinio."
"Što si učinio, Kish? Je li ti dobro?" Primila ga je za rame i
pogledala ga u oči. Umjesto odgovora Kish je podigao ruku i
pokazao prema otvorenim vratima njene sobe. Mršteći se, Jan je
požurila prema tamo. O čemu on to govori? Zar je pijan ili...?
Zaustavila se na vratima. Ledena ruka je stisnula nešto u njoj.
Zajecala je.
Robin je ležao na leđima na sredini njene dnevne sobe. Pokraj
njega je ležala kratka metalna cijev.
Potrčala je k njemu, vičući njegovo ime. Kleknula je i
zastenjala kad je ugledala tešku ranu na čelu. Iz dubokog je usjeka
liptala krv. Bio je oko pet centimetara dug i oko tri širok. Snaga
udarca morala je biti ogromna. Podigla je glavu i povikala: "Ashley!
Carl! Dovedite nekoliko robota! Moramo ga hitno staviti u najbliži
medicinski stroj! Čujete li!"
"Da, čujem te," odgovori Ashley. "Ali odgovor je ne."
"Molim?" poviče Jan, ne vjerujući onome što je čula. "Zar si
poludila? Robin umire, ako već nije mrtav! Dovedi pomoć!"
"Nije me briga ako umre," reče Ashley. "Volim te."
Okrenula se. Kish je stajao na vratima. Lice mu je bilo
bezizražajno. "Zato sam to učinio. Zbog tebe."
"Ti si to učinio Robinu?" pitala je zaprepašteno. "Ali zašto?"
"To sam ti upravo rekao," tiho odgovori Kish. "Zato što te
volim. Nije pošteno — tek tako je došao i oduzeo mi te."
Čitava se soba počela vrtjeti oko nje. Kish nije bio sposoban
137
ubiti. Bilo je to nemoguće... ali ipak se dogodilo. "Kish, nikad me
nisi imao. Robin me ti nije oduzeo... Oh, nema veze. Slušaj, moraš
mi pomoći da ga smjestimo u medicinski stroj. Požuri!"
Pognuo je glavu. "Ne, neću."
"Kish, poslušaj me!"
No on je samo tiho stajao. U trenutku kad se htjela izderati na
njega u sobi se pojavio Milo. Brzo im je prišao i podsmjehnuo se kad
je vidio težinu Robinove ozljede. "Izgleda jako loše. S obzirom da to
nisi ti učinila, pretpostavljam da je on." Pokazao je glavom prema
Kishu koji je još uvijek odlučno zurio u pod. Jan kimne.
"Kako je mogao?" upita Milo polako prilazeći Kishu. "Mislio
sam da minervanski muškarci nisu sposobni nekoga fizički napasti."
"U pravilu nisu. Ali ima izuzetaka..."
Zaustavila je dah kad je vidjela što se potom dogodilo.
Premda Milo nije bio ni približno okretan kao njegov original, još
uvijek se kretao sa zadivljujućom brzinom. Bio je na Kishovim
leđima prije nego se Minervanin snašao. Čvrsto mu je ovio noge oko
struka i položio mu ruke na uši. Dok je Kish još uvijek zbunjeno
pokušavao shvatiti što se događa, Milo mu je divlje zakrenuo glavu.
Začuo se odvratan zvuk pucanja kostiju i Kish je pao prema naprijed,
dok mu je glava ostala tako zakrivljena da se činilo kao da
iznenađeno gleda Mila na svojim leđima. Milo ga je pustio tek kad se
tijelo srušilo na pod. "Jedan izuzetak manje," rekao je zadovoljno i
požurio prema Jan i Robinu. "Ashley, brzo dovedi robote!"
"Ne!"
Milo je iznenađeno trepnuo i zagledao se u strop. "Odbijaš?"
"Naravno."
"Mislio sam da ti se momak sviđa."
"Sviđa mi se. Prekrasan je."
"Zašto nam onda ne pomogneš da ga smjestimo u medicinski
stoj?"
"Jer ne želim da ga ona ima," razdraženo reče Ashley.
Milo je pogledao Jan i pogladio ćelavu glavu. "Oh Kriste,"
promrmljao je. "Pomozi mi da ga podignem sami ćemo ga odnijeti u
liječilište."
Jan ga je spremno poslušala, kad Ashley tiho doda: "Ne." Iz
138
hodnika je doprlo udaranje metala i uskoro su tri paukolika robota
ušla u sobu i zapriječila vrata.
Milo ljutito poviče: "K vragu, Ashley, trebam ga! Bez njega
nikad neću aktivirati njegov stroj. Bit će nam beskoristan!"
"Dobro," reče Ashley. "Rekla sam ti da ti to ne treba. Imaš
mene."
"Kriste," ponovi Milo. Pogleda Jan i tiho reče: "Mala je kurva
ljubomorna na sve — tebe, njega, a sad i na prokleti stroj."
"Čula sam te!" vikne Ashley. "Nisam ljubomorna!" Robin je
zastenjao. "Hvala Velikoj Majci — još je živ," poviče Jan spuštajući
se kraj njega. Robin je otvorio oči, ali pogled mu je bio tup, a zjenice
jako proširene. "Robine, čuješ li me?"
Milo je kleknuo nasuprot Jan i potapšao ga po obrazu. "Hej,
Robine, ja sam Milo! Razgovaraj sa mnom! Imam neka važna pitanja
na koja mi moraš odgovoriti."
Jan ga je zgrabila za ručni zglob i odgurnula mu ruku. "Da ga
nisi dotaknuo, manijače!" protisnula je. Podigla je ruku i glasno
rekla: "Ashley, zahtjevam da nam dopustiš da ga odnesemo u
liječilište."
"Još je živ, ha?"
"Da... da."
"Znači mogao bi preživjeti."
"Da, mogao bi preživjeti čak i bez pomoći medicinskog
stroja," očajno reče Jan. "Zato uopće nije bitno ako nam dopustiš da
ga stavimo u njega, zar ne?"
"Ako će živjeti, to neće biti ovdje," reče Ashley. Pod je
odjednom zadrhtao.
"Usporavamo," primijeti Milo.
"Iskrcavam ga na tlo." Prije nego je Ashley završila rečenicu,
roboti su krenuli prema njima. Neumoljivo su odgurnuli Jan i Mila i
nagnuli se prema Robinu. Dok su ga podizali, Jan je donijela odluku.
Znala je, doduše, da odluka nije na njoj. "Ako ćeš iskrcati njega,
moraš ćeš i mene," reče.
"Kako dobra ideja!" veselo vikne Ashley. "Bit će mi drago
ostvariti je..."

139
 18
Vojvoda od Providnosti je zabrinuto promatrao sivilo pred
sobom. Dan je bio tmuran i iz niskih je oblaka neprestano rominjala
kiša. Očekivao je da će svakog trena u oblacima stvoriti Nebeski
Anđeo, i on će tada biti osuđen na smrt. Uz njegovo su prijestolje u
kontrolnoj sobi stajala dva El Rashidova ratnika sa svinutim sabljama
koje su im počivale na prekriženim rukama. Druga dva ratnika
čuvala su glavnog teha. El Rashid im je povjerio zadatak da prisile
vojvodu i njegove ljude da ostvare njegovu naredbu i zalete se
Lordom Mordredom u Nebeskog Anđela. Bili su spremni umrijeti za
'slavu Alaha', rekao je El Rashid. Vojvoda je na to strastveno
zamolio da ga oslobode povjerenog zadatka pozivajući se na zakone
vlastite vjere koji izričito zabranjuju samoubojstvo, ali El Rashid mu
je objasnio da je njegova religija pogrešna, pa stoga njeni zakoni
nemaju nikakvu težinu i slobodno ih može kršiti. Osim toga, istaknuo
je, kao 'nevjernik' je proklet što god da učini. Nijedno od toga nije ga
ohrabrilo. Bio je usamljen. Nedostajao mu je odani savjetnik, barun
Spang. Barun bi se možda dosjetio kako pobjeći iz ove zamke. Sam
vojvoda nije iz nje vidio izlaz.
Pogledao je prema tlu. Letjeli su nisko, tek pedesetak metara
nad tlom, te je jasno vidio ruševine među ogavnim izraslinama
plijesni. Prolazili su nad starim naseljem, ili čak ostacima grada, koje
se sa životom posljednji puta susrelo u vrijeme Genetskih Ratova. I
sa smrću...
Vojvoda je zadrhtao i pokušao zazvati osjećaj optimizma.
Kad mu je napokon nadošao, bio je tek slabašna nada, ali donio mu
je misao da uz tako lošu vidljivost možda nikad neće pronaći flotu
Nebeske Žene. Odmah se osjećao bolje.
Jan je odustala od preklinjanja Ashley da promijeni mišljenje.
Jedino za što se uspjela izboriti bilo je odobrenje da uzme naprtnjaču
s dvije vreće za spavanje, nešto hrane, dvije mješinice s vodom i
osnovnim medicinskim priborom. Sad je stajala pokraj Robina na
jednom od nosača za teret i čekala da je spuste na zemlju. Milo je sve

140
promatrao. "Čini se da ozbiljno misli, malena," rekao je tužnim
glasom. "Žao mi je da sve ovako završava — zajedno smo proveli
zanimljive trenutke."
"Pretpostavljam da se to može i tako nazvati," reče Jan.
"Mogu li te zamoliti za uslugu?"
Odmah je zauzeo obrambeni stav. "Što želiš? Znaš da
trenutno ovdje nisam utjecajan."
Pokazala je prema oružju koje mu je visilo na opasaču. "Daj
mi ga. Znaš da dolje nećemo bez oružja preživjeti ni sat vremena."
Razmotrio je njen zahtijev i kimnuo. "Što se mene tiče,
možeš ga dobiti. Što ti kažeš, Ashley?"
"Učini što god hoćeš," odgovori Ashley glasom iz kojeg je
izbijala dosada.
Milo pruži oružje robotu s uputama da ga preda Jan čim
nosač za teret stigne na tlo. "Spuštam vas," objavi Ashley. Nosač se
trznuo. Robot koji je nosio oružje hitro se popeo na nosač. Jan se
jednom rukom uhvatila za rukohvat i kleknula pokraj Robina da bi
drugom rukom pridržala njegovo opušteno tijelo. On je još uvijek bio
u polusvjesnom stanju, i za sad nije ništa govorio.
Nosač se spustio kroz otvor u vanjskoj oplati i ušao u sloj
niskih oblaka. Jan i Robin su vrlo brzo pokisli do kože, ali poniranje
se nastavilo.
Nebeski je Anđeo lebdio na visini od oko 250 metara, pa je
nosač uskoro uz jak udarac dotaknuo tlo. Robin je zastenjao.
Paukoliki robot joj je predao oružje i otresitim Ashleynim glasom
naredio: 'Van."
"Moraš mi pomoći iznijeti Robina," reče Jan. Zajedno su
iznijeli Robina i položili ga na spužvasto tlo. Robot požuri nazad u
nosač. "Ashley..." pozove Jan.
"Što je sad?"
"Ovo," reče Jan i ispali. Paukoliki robot je cičao i pucketao
dok se rušio, rasipajući plave iskre u svim smjerovima. Nosač je
krenuo prema gore. Jan je znala da je to bila smiješna i uzaludna
gesta, kojom je trošila male zalihe energije u laserskom pištolju, ali
ipak nije požalila.
Gledala je kako nosač nestaje u golemom trupu Nebeskog
141
Anđela i osjećala se jednako mala i beznačajna kao kad je kao
djevojčica prvi put ugledala Lorda Panglotha nad Minervom. Druge
letjelice u floti stajale su raštrkane po nebu, djelomično zaklonjene
niskim oblacima. Izgledali su zlosutno i prijeteći.
Uzdahnula je i osvrnula se uokolo. Na sve strane protezala su
se pljesniva polja. Neprirodne nakupine gljiva izrastale su iz ostataka
drveća i ruševina niskih građevina. Nekoć je to područje očito bilo
naseljeno... prije Genetskih Ratova. Otprilike kilometar dalje nazirale
su se velike strukture koje su u usporedbi sa svime ostalime djelovale
prilično uščuvane. Možda je to bila vojna utvrda ili čak dvorac. Za
sad je to bilo najbolje mjesto gdje bi se mogli skloniti.
Jan je kleknula kraj Robina. "Robine, čuješ li me? Ja sam,
Jan."
Kapci su mu zatitrali, ali pogled je ostao tup. Izvadila je
medicinski materijal iz torbe, položila mu na ranu oblog natopljen
otopinom protiv bakterija i gljivica, te mu povila glavu. Znala je da
mu takvim liječenjem neće puno pomoći, ali ništa drugo nije mogla
napraviti. Dok je spremala stvari u naprtnjaču, krajičkom oka je
spazila neku kretnju. Okrenula se i ugledala dugačke hife pokretne
gljive kako pužu prema Robinu. Ustala je i ispalila u pomični sag
hifa, a potom i u micelij, tijelo gljive. Bijela kružna masa nalik na
veliki tanjur okrenut naopačke pocrnila je pod laserskom zrakom.
Pažljivo se ogledala. Prošlo je mnogo vremena otkako je posljednji
put boravila na pljesnivim poljima. Postala je nepažljiva. Ponovno je
kleknula kraj Robina i rekla mu: "Robine, dragi, moraš pokušati
hodati - ne mogu te nositi."
Pomogla mu je sjesti, a potom podići se na noge. Teturao je i
Jan ga je jedva držala da ne padne. Ispuštao je neke duboke glasove,
ali Jan nije znala da li pokušava razgovarati ili se samo buni zbog
nelagode. "Dođi... sad ćemo hodati... ovako..." U početku je bilo
teško, no uskoro ga je uspjela nagovoriti da korača, premda bi bez
njene pomoći sigurno pao.
Dok ga je vodila prema dalekoj građevini, Jan se suočila s
činjenicom da Robin sigurno neće preživjeti bez odgovarajuće
liječničke njege. Lubanja mu je očito bila slomljena i imao je
unutarnja krvarenja. Nakupljena krv će mu sve jače tlačiti mozak dok
142
se jednog dana to ne potvrdi kao kobno. Ali što može učiniti? Ništa,
osim smjestiti ga u zaklon i namjestiti ga da mu bude što udobnije. A
tada... čekati neizbježan kraj. Jedva se suzdržala da ne prokune
Veliku Majku. Još jednom joj oduzima onoga koga voli...
Iz obližnje je skupine natrulog drveća izvirio mjehur i
zakotrljao se prema Robinu, privučen njegovom tjelesnom toplinom.
Bezlična, mliječno bijela kugla imala je promjer oko jedan metar —
bila je premala da ih proguta, ali mogla ih je paralizirati bodljama.
Jan je nanišanila na njega. Zapaljivi plinovi unutar membrane su
eksplodirali uz jak bljesak, ostavljajući u zraku oštri miris. Jan je
zabrinuto provjerila razinu energije u laserskom pištolju. Uskoro će
biti beskoristan.
... Što nakon Robinove smrti? Mogla se jedino pokušati
probiti kroz pljesniva polja u nadi da će naići na neko naselje.
Mogućnost da će uspijeti bez oružja bila je vrlo mala, ali morat će
ipak pokušati. Lagano se nasmiješila. Što je Milo govorio o tome da
je priroda uredila ljude tako da su 'skloni optimizmu' čak i kad se
nađu u bezizlaznoj situaciji? Ona je živi dokaz da je to točno.
Milo je s iskrenim žaljenjem promatrao kako Jan odlazi s
Nebeskog Anđela. Dok je kasnije hodao prema kontrolnoj sobi,
pokušao je razmotriti svoje osjećaje prema njoj. Zaključio je da želi
biti pokraj nje, ne samo zato što je namjeravao obnoviti s njom
spolnu vezu kad odraste, već zato što mu je ona bila jedina veza s
prethodnim životom. Bila mu je uporište u svoj zbunjenosti i sumnji
koju je osjećao otkako se probudio u dječačkom tijelu. Svjesno se
prisiljavao da ustraje, ali povremeno je osjećao da će se njegov
identitet jednostavno raspasti i razići se u svim smjerovima.
Krivo je to dječje tijelo. Ne radi se samo o tragovima
Simonovih sjećanja koji su još uvijek odjekivali u njegovom umu,
već i o samom tijelu. Hormonalni sustav djeteta iskrivljavao je svijest
odraslog čovjeka nametnutu dječjem mozgu. To se očitovalo na
razne načine. Na primjer, čak se i sad morao odupirati iskušenju da
raširi ruke i potrči niz hodnik vičući brmm, brmm, brmm...
Što će od njegovog originalnog ega opstati do vremena kad
napokon odraste? Koliko će se Mila Haza izbrisati pod utjecajem tih
snažnih prirodnih sila koje bujaju u mladome tijelu? Može li zadržati
143
kontrolu sve dok mu se tijelo i um ponovno ne usklade...?
"Isuse Kriste!" izjavio je. Sjetio se još jednog razloga zašto je
žalio zbog Janinog protjerivanja — nedostajala mu je majka.
Kad je Milo ušao u kontrolnu sobu, Carl ga je obavijestio:
"Milo, na radaru smo opazili pet zračnih brodova koji nam se
približavaju iz smjera jugozapada."
Milo je automatski promotrio nebo, ali ništa još nije mogao
vidjeti. "Flota... flota s juga koju je Robin spominjao. Kad ćemo je
susresti?"
"Kreću se vrlo sporo," odgovori Carl, "brzinom od 65
kilometara na sat. Ostanemo li na ovom mjestu, susrest ćemo je u
10.50..." Tada se na Milovo nezadovoljstvo u razgovor uplela
Ashley: "Presretnimo ih!"
"Ashley, mislim da bi bilo bolje pričekati da flota dođe k
nama," mirno reče Milo. "Nemaju radare, pa se možemo sakriti u
oblak dok nam se ne približe, a tada ih iznenaditi. To je mnogo
zabavnije, nije li?"
"Da, valjda," nerado se složila.
Oboje se pretvaramo u djecu, ogorčeno je pomislio. Samo što
ona nazaduje mnogo brže. Čeznutljivo je pomislio na Robinovu
letjelicu koja je beskorisno počivala na palubi. Kad bitka završi
vidjet će hoće li ga Ashley pustiti da uđe u nju i poigra se s
upravljačkim uređajima. To mu se baš nije činilo vjerojatnim...
Napokon su se približili građevini. Putovanje se nakon
susreta s mjehurom nastavilo bez opasnosti. Hodajući, Jan se pitala
što li je Robin mislio kad je rekao da se ključ za pozivanje letećeg
stroja nalazi 'u njenim rukama'. Naizmjence je promotrila obje ruke.
Odjednom opazi prsten koji joj je Robin dao. Je li na to mislio?
"Robine, zar se o tome radi? Je li stvar u prstenu?" upita
uzbuđeno. Zaustavila ga je i okrenula ga prema sebi, držeći ga čvrsto
za ramena. "Je li stvar u prstenu?" ponovi, ali on je samo nastavio
tupo zuriti u nju. Polako ga je posjela, skinula prsten i pomno ga
promotrila. Izgledao je kao običan prsten. Pokušala je pritisnuti mali
dijamant i skočila od uzbuđenja kad se on utisnuo u zlatni pojas i
glasno škhocnuo. Zaista se radi o prstenu! Puna nade pogledala je
prema nebu, gdje je Nebeski Anđeo lebdio među niskim oblacima.
144
Očekivala je da će Robinov leteći stroj svakog časa pojuriti prema
njoj...
Prošlo je nekoliko beskrajnih minuta, ali stroj se nije pojavio.
Pritisnula je dijamant još nekoliko puta i napokon odustala. "Toliko o
čudima," promrmljala je pomažući Robinu da ustane. Robin joj je
očito poklonio najobičniji prsten — prsten s prevelikim ležištem za
dijamant.
Hodajući dalje Jan je neprestano za svaki slučaj pogledavala
prema nebu, ali znala je da se hvata za slamku. Nametnulo joj se
pitanje zašto flota nije krenula dalje. Je li Ashley smislila još jednu
okrutnu igaru? Hoće li pričekati da ona i Robin stignu do skloništa, a
tada ih u posljednjem trenutku pogoditi laserom? Takvo nešto se od
nje moglo očekivati.
Pred samim ulazom u veliku trošnu građevinu s olakšanjem je
primijetila da kiša prestaje. Oblaci su se počeli razilaziti. Odjednom
je shvatila da su ona i Robin sada lakši cilj, te ga je još brže pogurala
dalje.
"Ovo je besmisleno," reče vojvoda ne obraćajući se nikome
posebno. "Vjerojatno smo se mimoišli, a da ih nismo ni primijetili.
Nebeski Anđeo i njena flota su možda već stotine kilometara južno
od nas."
"Ukoliko su krenuli," upozori ga glavni teh. "Ali moguće je
da još uvijek stoje nad gradom gdje smo ih ranije sreli, a u tom
slučaju ćemo do njih stići tek za sedam sati."
"Oh, krasno," promrmlja vojvoda.
Nedugo potom glavni teh je izvijestio: "Naoblaka se kida..."
"Još nam samo to treba," tiho doda vojvoda, da bi odmah
potom glasno uzviknuo: "Oh, Bože!"
Jan je isprva pomislila da je zvuk koji čuje grmljavina. Tupi
je prasak odjeknuo širokom dolinom u kojoj je ležalo staro naselje.
Kad je odjeknuo ponovno, znala je da to nije grmljavina, već
topovska paljba...
Podigla je pogled. Prešli su već više od pola kilometra puta,
ali su tek izašli ispod Nebeskog Anđela koji je napola skriven u
oblacima lebdio nad njima. Primijetila je da se zvuk njegovih
mlaznica promijenio. To je značilo da se mlaznice više ne koriste za
145
održavanje zračnog broda na mjestu, već za guranje. Da, Nebeski je
Anđeo krenuo prema naprijed i počeo se pomalo spuštati. Ponovno je
odjeknula topovska paljba... Što se događa? Jan je zaustavila Robina
i zagledala se u daleki niz brežuljaka koji su na jugu zatvarali široku
dolinu. Ondje je medu oblacima spazila golemi obris Nebeskog
Gospodara, za kojim je slijedio još jedan.
Nebeski Anđeo se okretao da ih presretne, a ostale su ga
letjelice u floti slijedile. Tirkizne su laserske zrake već osvjetljavale
nebo, ali Jan je iz iskustva znala da uz takvu naoblaku i na tako
velikoj udaljenosti ne mogu biti učinkovite. Na horizontu se pojavio
još jedan Nebeski Gospodar. Bila ih je čitava flota! Flota koju je
Robin spominjao?
Odjednom je shvatila da su ona i Robin izloženi na
otvorenom prostoru, te ga je ponovno žurno povela prema velikoj
pukotini u zidu građevine. Ušli su unutra i našli se u prostranom,
ravnom području prepunom pljesnivih ostataka brojnih vozila.
Vojnih, pretpostavljala je.
Sklonili su se u sjenu na mjestu gdje su se nekoć vjerojatno
nalazila ulazna vrata. Posjela je Robina i naslonila ga leđima uz zid,
te je s oružjem u ruci krenula istražiti okolinu. Oprezno se
ogledavala. Nalazili su se u širokom, tamnom hodniku. Sa stropa
nisu vrebale podmukle vrste gljiva poput mutiranih oligospora. Na
kraju hodnika primijetila je prigušenu svjetlost. Krenula je prema
tamo, primijetivši da hoda po staklenoj prašini. Pod nogama joj je
škripalo dok je koračala. Hodik je završavao na visokom balkonu.
Unutrašnjost zgrade bila je mnogo veća nego se izvana činilo, jer su
je graditelji ukopali duboko u zemlju. Dio krova se urušio, a stup
svjetla koji je prodirao kroz rupu osvjetljavao je veliki, prazni
prostor. Balkon na kojem je Jan stajala bio je tek jedan od mnogih
koji su stršali prema unutrašnjosti. Neki su popustili pred gljivama i
sad su razbijeni ležali na tlu. Na tlu prekrivenom urušenim kamenjem
isticala su se tri velika, kružna, prazna bazena. Prema stupovima u
njihovom središtu Jan je zaključila da su to nekoć bili vodoskoci. Svi
katovi što su se uzdizali i spuštali od balkona gdje je stajala bili su
povezani kružnim oknom za dizalo i dugačkim, strmim stepeništima.
Jan je pretpostavljala da su stepenice nekoć bile pokretne. Oko čitave
146
zgrade ovijala se staza blagog nagiba, po kojoj se također moglo
prelaziti s kata na kat. Pitala se čemu je ta zgrada služila — očito se
ipak nije radilo o vojnoj uvtrdi. Vratila se do Robina, provjerila je li
mu dobro, i izašla iz građevine vidjeti što se događa na nebu.
"Svi zmajevi su poletjeli, gospodine!" reče glavni teh.
Vojvoda je ukočeno kimnuo glavom. Ovaj put je, za
promjenu, iskreno želio biti na jednom od njih.
Kad je opazio Nebeskog Anđela i njegovu flotu što se nadvila
nad dolinu, oklijevajući je naredio promjenu kursa.
Nije imao izbora, jer je muslimanski ratnik s njegove desne
strane odmah podigao sablju, a ta se gesta mogla protumačiti na
samo jedan način. Primili su već nekoliko pogodaka laserom, ali
oblak ih je još uvijek štitio. Oplata je mjestimice probijena i bilo je
već žrtava, ah sve su mlaznice ostale neoštećene i nigdje nisu
plamtjeli veći požari. Za sada.
Od Nebeskog Anđela ih je dijelilo još dva kilometra, a oni na
njemu su očito naslutili njihovu namjeru da se zalete u njega, jer se
Nebeski Anđeo počeo podizati pod oštrim kutom. Sve letjelice u floti
Nebeskog Anđela usmjerile su projektile, topove i lasere prema
Lordu Mordredu, zanemarujući ostatak El Rashidove flote.
"Pazite!" viknuo je netko. Ali bilo je već kasno. Laserska
zraka široka sedam do deset centimetara, jer se djelomično raspršila
na kišnim kapima u oblaku, već se opružila čitavom duljinom
kontrolne sobe. Nikoga nije pogodila, ali je u stražnjem kraju
kontrolne sobe udarila u elektronsku opremu i izazvala jaku
eksploziju. Dim se proširio prostorijom.
Još oko pola kilometra, suznih je očiju primijetio vojvoda.
Unatoč brzini kojom se Nebeski Anđeo podizao, putanja Lorda
Mordreda sijekla je njegovu i sudar je bio neizbježan. Udarit će u
bok Nebeskog Anđela...
Slijedio je snažni udarac koji je vojvodu umalo zbacio sa
stolca. Na njegovo zadovoljstvo, oba su ratnika izgubila ravnotežu i
teško pala. "Požar u četvrtoj plinskoj komori!" kriknu glavni teh.
Četvrta komora! Vojvoda se pokušavao sjetiti dodiruje U se
ta komora s još nekom ispunjenom vodikom umjesto helijem. Naglo
su gubili visinu. Nije više bilo nade da će udariti u Nebeskog Anđela.
147
"Zaboravite napad! Spustite nas, brzo!" naredio je.
"Ne!" poviče ratnik s njegove desne strane, onaj koji je
govorio francuski. "Nastavite! Nastavite!" vikao je podižući sablju
prema vojvodi.
Letjelica se zatresla od još snažnijeg udara kad je planula još
jedna komora s vodikom. Kad je udarni val oborio El Rashidove
ratnike, vojvoda nije oklijevao. Izvukao je mah bodež koji je sakrio
da bi si njime u posljednjem trenutku oduzeo život — radije nego da
pogine u paklu — i bacio se na muslimana sa svoje desne strane
vičući tehovima: "Ubijte ih!"
Jan je s nevjericom promatrala starog Nebeskog Gospodara
kako izgara pod paljbom lasera. Prva je planula prednja plinska
komora. Vatreni jezici su se širili oplatom dok se nisu spojili u
golemu buktinju. Po čitavom trupu su se mjestimice s užarene oplate
u zrak uzdizali jarki plamenovi. Planula je i druga plinska komora,
bliže sredini letjelice. Ostavljajući za sobom vatreni trag, umirući je
zračni brod prošao ispod Nebeskog Anđela iz kojeg su laserske zrake
još uvijek gađale njegov osakaćeni trup. Prizor ju je tako zapanjio da
u prvi tren nije ni shvatila da zapaljeni Nebeski Gospodar pada ravno
prema njenom utočištu.

19
Čak je i Milo bio zaprepašten razmjerima razaranja. Po
čitavoj su dolini ležale zapaljene olupine. Nijedan zračni brod iz
strane flote nije uspio umaći. Svaka je Ashley odabrala svoju žrtvu i
progonila je do smrti. Pokraj olupina srušenih letjelica viorili su
bezbrojni ostaci zmajeva. Nekoliko se ratnika u svoj toj gužvi uspjelo
spustiti zmajevima na palubu Ashleynih letjelica — Milo više nije o
njima razmišljao kao o svojima — ali bilo ih je premalo da bi
predstavljah pravu prijetnju te su ih roboti brzo svladah.
Okrenuo se prema ekranima na kojima su se nizah prizori s
tla. Mnogo ljudi je preživjelo. Pojedinačno su ih u grupama bježali s
usijanih Nebeskih Gospodara koji su im bili dom od rođenja. Kako
čudno za njih mora biti naći se odjednom na zemlji, pomish Milo. I
148
kako strašno u ovakvim okolnostima. Odjeća im je bila rastrgana,
mnogi su pretrpjeli teške opekotine. Ovi drugi neće dugo preživjeti,
čak i ako im Ashley dopuste da žive. Za sad još nisu nikoga pokušale
pogoditi laserima. "Nemoj mi reći da počinješ pokazivati znakove
milosti, Ashley. Dolje još ima živih ljudi," reče.
"Sviđa mi se gledati ih ovako prestrašene i lude. Osim toga,
nemam više energije. Ne želim uključiti lasere prije nego se
energetske zalihe potpuno obnove."
"No da, danas si stvarno Ma vrijedna djevojčica. Što ćemo
sada, ih je to bolje ne pitati?"
"Iskrcat ću stanovništvo ovdje dolje. Obični su nametnici. Ne
trebaju nam."
"Zar baš sve stanovnike?" uznemireno upita. "Ispraznit ćeš
čitavu flotu?" Zamisao ga nije privlačila. Kakva je korist od toga što
je na vlasti ako se Ashley riješi svih podanika?
"Da, do posljednjega."
"Čuj, nemoj s time prenagliti. Razmisli još malo."
"Razmislila sam. Iskrcavam ih," odlučno će Ashley.
"Molim te, učini mi uslugu i odgodi to još malo, hoćeš li?"
preklinjao je.
"Zašto?" sumnjičavo upita Ashley.
"Ashley, budi razumna. Što ćeš postići protjerivanjem svih
ljudi? Zadrži bar neke od njih. Za zabavu."
"Zabavu?"
"Oni te zabavljaju, zar ne? Kasnije možemo smisliti druge
igre za njih — nove igre. Osim toga, meni je osobno jako stalo do
toga da ih zadržiš bar nekoliko."
"Zašto?"
"Trebat će mi žensko društvo."
"Ja sam žena," istaknula je.
"Naravno da jesi," reče Milo birajući riječi. "Ah mislio sam
na žensko meso. Moraš priznati da time oskudijevaš. Znaš kakve sam
planove imao za Jan. S obzirom da su nju izbacila, trebat će mi
zamjena. Možda čak više od jedne, kad bolje razmislim. Dopusti mi
da pođem u trgovački obilazak flote prije negoh počneš izbacivati
putnike."
149
 Nakon duge stanke Ashley odgovori: "Ok."
Milo s velikim olakšanjem nastavi: "Dobro, ah odgodimo sve
do sutra. Htio bih se maknuti što dalje od ovog područja prije nego
krenem preskakivati s broda na brod."
"Dobro," složila se ponovno.
Nedugo potom flota je krenula prema jugu. Milo je
zamišljeno stajao u kontrolnoj sobi i zurio u stupove dima što se se
podizah iz doline. "Zbogom, Jan," prošaptao je.
Ipak se nije radilo o vojnoj utvrdi, već o velikom trgovačkom
centru. Pod istim su krovom bili okupljeni nizovi raznovrsnih
dućana. Jan je to zaključila kad se povukla dublje u građevinu dok je
zračna bitka bila na vrhuncu. Golema letjelica koja se prva zapalila
proletjela je iznad građevine, ostavljajući za sobom vatreni trag, i
srušila se nekoliko kilometara dalje. Jan je promatrala divovsku
vatrenu loptu u kojoj je letjelica izgarala i pitala se može li itko
preživjeti taj pakao. I na drugim su zračnim brodovima pod svjetlima
lasera buknuli požari, te se nebo osulo brojnim zmajevima i
padobranima. Kad se jedan od zmajeva spustio nedaleko od nje, Jan
je odlučila uvesti Robina dublje u sigurnost zgrade. Krenuli su niz
stazu koja je kružila oko zgrade. Premda su se sva stakla na izlozima
odavno raspala, na policama je u svim dućanima još uvijek stajala
roba, odnosno u većini slučaja ostaci robe. Zašto trgovine nisu
opljačane, pitala se. Možda je to mjesto poznato kao izvorište
bolesti... Zadrhtala je od same pomisli, ali sjetila se da je preživjela
dugotrajni boravak u gradu Nebeskog Tornja, zloglasnom sjedištu
zaraze.
Nedugo potom pronašla je prvo tijelo. Isprva joj se učinilo da
pred njom na stazi leži svežanj tkanine, no kad je prišla bliže
ugledala je bijele kosti. Zaustavila se nekoliko metara od njih,
mršteći se. To nije mogao biti jedan od prvotnih stanovnika —
njihovi su se kosturi odavno pretvorili u prašinu. Ne, kosti su sigurno
pripadale nekome tko je kasnije posjetio grad. Po rđavom oružju s
dugom cijevi koje je ležalo kraj leša zaključila je da se radilo o
pljačkašu. Ali što ga je ubilo? Glad? Bolest..?
Pošto je posjela Robina na stazu i obrisala mu slinu s brade,
prišla je ostacima i vrhom čizme površno razgrnula raspadnutu
150
odjeću. Tijelo je ležalo licem prema dolje. Povukla je kukuljicu s
lubanje i sagnula se da je pomnije pregleda pri slaboj svjetlosti.
Odahnula je s olakšanjem. Na potiljku je ugledala malu rupu, a kad
je prevrnula lubanju i s druge je strane, odmah iznad očiju, pronašla
odgovarajući par. Pljačkaša nije ubila bolest, već laser.
Podigla je Robina i krenula dalje, ali nakon nekoliko koraka
naišla je na još tri hrpe odjeće i kostiju. Površno ih je pregledala i
otkrila da svi leže licem prema dolje. Činilo se kao da ih netko ubio s
leđa dok su žurili prema stazi. Jesu li stradali u sukobu različitih
frakcija u njihovoj bandi? Ali pljačkaši nemaju lasere...
Niz leševa se nastavljao. Jan se namrštila. Ako pljačkaše nisu
ubili drugi pljačkaši, što ih je ubilo?
Prigušeni tutanj se razlio dolinom, ušao u praznu građevinu i
u njoj odjeknuo. Još jedan Nebeski Gospodar je umirao.
"Dobar dan! Nećete li ući i pogledati što vam nudimo?"
Jan je prestrašeno ustuknula. Brzo se okrenula i umalo
ispustila Robina. Glas je dopirao iz dućana kraj kojeg su upravo
prolazili. U njegovoj je mračnoj unutrašnjosti primijetila kretanje, te
se uskoro pred njom pojavila nasmijana gola žena. Iza nje su slijedile
još četiri. Prva žena se nekoliko puta okrenula. "Prekrasno, zar ne?
To je dio nove linije iz glavnog grada mode, Melbournea u Australiji.
Načinjen je od posljednjeg dostignuća u razvoju biotkanine, kao i svi
ostali modeli iz Melbournea..." Žena se izmaknula i pokazala četiri
žene poredane iza nje.
Jan je zapanjeno zurila u pet golih žena, dok su joj se u glavi
nizala pitanja. Tko su one? Što rade ovdje? Zašto su gole? I o čemu,
u ime Velike Majke, govore?
"... Molim vas, uđite i isprobajte nešto i sami. Možda ovaj
model koji ja nosim? Za unikat je cijena vrlo razumna — samo
dvadesetosam tisuća dolara. Dobit ćete i besplatnu čašu najboljeg
japanskog pjenušca..."
"Da, uđite!" dodale su ostale žene.
Jan se napokon vratio glas. 'Tko... tko ste vi?"
Žena je zanemarila njeno pitanje. "Pravi dojam o ljepoti ovih
modela steći ćete tek kad ih odjene prava, živa osoba. Temperatura
vašeg tijela utječe na bakterije i daje začuđujuće rezultate..."
151
 Jan je primijetila još nešto čudno na ženama. Nisu imale
pupak. Nisu prave, rekla je u sebi. To su roboti. Posve naravni roboti
koji još uvijek rade nakon svih tih godina. Automatski su se uključili
zbog njene prisutnosti. Energiju vjerojatno dobivaju iz solarnih ploča
na krovu. Ako je tako, tad bi i drugi uređaji mogli oživjeti...
"... Bio-tkanina se također prilagođava vanjskoj temperaturi i
mijenja se kako bi vam osigurala najveću udobnost svako vrijeme..."
Jan je prišla prvoj ženi i primijetila da joj je 'tkivo' ispjegano
od starosti. Zagledala se u robotove privlačne oči i rekla: "Možeš li
me vidjeti?"
"... Tkanina zahtjeva vrlo malo njege — treba je samo
redovito jednom tjedno namočiti u destiliranu vodu..."
Nije dobila odgovor. Program im je vrlo primitivan,
zaključila je. Oprezno je kažiprstom dotaknula robotovu nadlakticu.
Prst nije naišao na otpor već je utonuo u tkivo nalik ljudskome. S
gađenjem je povukla ruku. U robotovoj je ruci na tom mjestu ostala
udubina.
"... Naravno, tkanina se ne može zaprljati. Nebiološke tvari se
odbacuju, a biološke konzumiraju."
Jan je shvatila da roboti govore o nekim starim haljinama
koje su odavno istrunule. Roboti su bih krojačke lutke. Lutke koje su
hodale i govorile. Ta ju je misao iz nekog razloga rastužila i poželjela
je pobjeći što dalje od njih. Okrenula se i požurila iz dućana. Pratio
ju je robotov glas: "Žao nam je što ne možete dulje ostati. Navratite
ponovno kad nađete vremena. Mi smo uvijek ovdje."
Jan je uspravila Robina na noge primijetivši usput da je za
njenog boravka u dućanu ispraznio mjehur. Postao je dijete, shvatila
je. Udarac u glavu je inteligentnog, snažnog mladića pretvorio u
bespomoćno dijete. Kako smo svi krhki, pomislila je, pitajući se je U
Robinov um trajno oštećen ih on još uvijek može postati normalan. U
svakom slučaju, sigurno neće ozdraviti bez odgovarajućeg liječenja,
a ona mu ga ne može pružiti.
Na putu prema dolje Jan je razgledavala dućane pokraj kojih
su prolazili očekujući da će njihova prisutnost probuditi još kojeg
robota. Čitavim putem obraćah su joj se govorni automati sa
snimljenim glasom, pozivajući je da uđe i razgleda njihovu ponudu,
152
ah robota više nije bilo. U međuvremenu je naišla na još dva leša i
ponovno se zapitala što se ovdje dogodilo prije mnogo godina.
Napokon su prošli pokraj trgovine u kojoj je primijetila nešto
poznato. Zaustavila je Robina i zavirila u dućan. Na policama su
stajali nizovi samostrijela. Bih su mnogo složenije izvedbe nego oni
koje su imah u Minervi, ah bila je sigurna da su to samostrijeli. Prišla
je polici i podigla jedan od njih. Bio je dobro uščuvan i činilo se da
još radi. Čudila se zašto su ljudi iz Stare znanosti prodavali takvo
primitivno oružje kad su imali puške i lasere. Osvrnula se po dućanu.
Na drugim su policama stajali snopovi ribičkih štapova i nizovi
dugačkih, uskih traka od materijala sličnog plastici, s metalnim
cipelama pričvršćenim na sredini. To ju je samo još više zbunilo.
Pronašla je strijele pokraj trošnog blagajničkog stola,
spremila ih nekohko u naprtnjaču i s još dvije u ruci se vratila na
stazu gdje je s naporom napela samostrijel. Mehanizam je bio krut,
ah sve ostalo se činilo u redu. "Da vidimo radi li ovo," rekla je
Robinu. Bila je sretna što ponovno ima samostrijel. Ipak neće biti
potpuno bespomoćna kad se naboj u laserskom pištolju potroši.
Namjestila je strijelu, naciljala visoko iznad rukohvata uz stazu i
čvrsto stisnuvši samostrijel uz rame povukla okidač. Samostrijel se
oštro trznuo i izbacio strijelu u zrak. Okrenula se i nasmijala Robinu.
"Radi!" Ali on je samo sjedio i zurio u prazno.
"Pažnja! Ostanite gdje jeste," oglasio se grubi muški glas. Jan
je pogledala oko sebe. Stazom je prema njoj žurila metalna kugla
promjera oko pola metra. Kretala se kroz zrak metar do metar i pol
nad tlom i lagano se podizala i spuštala. Jan je primijetila različite
senzore koji su titrali na njoj i laser smješten postrance. "Položite
ukradenu robu na tlo i podignite ruke. Poslušajte upute i ništa vam se
neće dogoditi. Pokušate li pobjeći bit ćete onesposobljeni." Od kugle
ju je dijelilo još četrdesetak metara. Shvatila je da je to neka vrsta
automatskog sigurnosnog uređaja, koji još uvijek radi jednako kao i
roboti. Žurno je čučnula i položila samostrijel na stazu upravo u
trenutku kad je kugla aktivirala laser. Zraka je zasjala nekohko
centimetara nad njenom glavom. Jan je odjednom shvatila što se
dogodilo mrtvim pljačkašima.
Vojvoda od Providnosti je prokleo kad mu je ozhjeđena noga
153
popustila pod njim i srušila ga u ljigavi, smrdljivi sloj gljiva. "Jeste li
dobro, gospodine?" upita glavni teh žureći se da mu pomogne.
"Pamtim i bolja vremena, Lamont," reče. "Što misliš, jesmo li
daleko?"
"Ne može biti dalje od pola kilometra, gospodine," odgovori
glavni teh. Razgovarali su o velikoj građevini prema kojoj su krenuli
kako bi u njoj potražili zaklon. Držali su je na oku još od slijetanja,
ali nedavno su ušli u neku vrstu male šume gdje su im pogled
zaklanjale bolesne izrasline gljiva pričvršćene na deblima mrtvog
drveća.
Uz vojvodu je hodalo još pet ljudi. Dvojica su bih tehovi, a
trojica naoružani vojnici. Znali su da sigurno nisu jedini preživjeh
tragediju Lorda Mordreda, ali zasad još nisu nikoga sreli. Znah su i
da je mnogo ljudi umrlo zajedno s Nebeskim Gospodarem. Svi
robovi, bez sumnje, s obzirom da oni nisu imali pravo posjedovati
padobran. Sigurno je bilo žrtava i među plemićima te slobodnim
građanima, jer su se obje klase odavno odrekle prava na padobran.
Posjedovanje padobrana su proglasile znakom moralne slabosti te su
od njihovih kupola sašili odjeću. Vojvoda od Providnosti se nije
opterećivao takvim zamislima, već je pohranio padobrane na
različitim mjestima Lorda Mordreda, pa tako i ispod prijestolja u
kontrolnoj sobi.
Međutim, stradah su čak i oni koji su imah padobrane, jer
nisu uspjeh na vrijeme izaći iz zapaljenog Nebeskog Gospodara.
Vojvoda je imao sreće što se našao u kontrolnoj sobi, iz koje je
mogao brzo izaći pošto je prastari eksplozivni naboj na jednom od
izlaza za nuždu za čudo radio. Sam skok je bio užasan. Nakon
trenutnog olakšanja kad mu se padobran otvorio (kako je sretan u
tom trenutku bio što je redovito davao padobrane na provjeru)
slijedilo je užasno, beskrajno poniranje među zapaljenim trunjem što
je padalo s Nebeskog Gospodara. Očekivao je da će mu kupola svaki
tren planuti. Vidio je druge koji su doživjeli takvu sudbinu; projurili
su kraj njega s zapaljenim i beskorisnim padobranima... vrišteći.
Sletio je u sklisku masu plijesni i umalo se onesvijestio od
bola kad mu se desna noga i skrenula pod težinom tijela. Nedaleko
od njega sletio je glavni teh koji je skočio neposredno za njim, te su
154
zajedno promatrah polako umiranje Lorda Mordreda.
Vojvoda je pratio kako se vehka oplata polako urušava pod
vatrom koja je divljala od pramca do krme, svjestan da pred njime
umire sve što je voho. U strašnom je požaru izgubio svoje bogatstvo,
obitelj, podanike... čitav svoj svijet. A za sve su krivi prokleti El
Rashid... i onaj izdajnik Robin.
Dok se probijao kroz debelu masu gljiva prema ruševinama
građevine u koju se još jedino mogao skloniti, zakleo se sam sebi da
će, sretne li ijednog od njih, njegova osveta biti strašna.

20
Jan se zakotrljala niz stazu i izvukla laserski pištolj ispod
pojasa. Kugla joj se približila. Ponovno je aktivirala laser i još
jednom promašila. U zraku se osjećao opori miris spaljene prašine.
Jan nije imala vremena provjeriti je li Robin dobro. Nanišanila je
kuglu nadajući se da je u pištolju ostalo još dovoljno naboja.
"Pozor! Pozor! Sustav nije ispravan... Molimo vas da
napustite područje..."
Pogođena laserskom zrakom, kugla je zatitrala senzorima i
zaustavila se dva metra pred Jan, ljuljajući se. Jan je još jednom
pritisnula okidač, ali zraka se ovaj put nije pojavila. Oružje se
ispraznilo.
"Pažnja!" glasno nastavi kugla. "Sustav je u kvaru!" U tom je
trenutku pala. Snažno je udarila u stazu — očito je bila vrlo teška —
i zabila se nekoliko centimetara u njenu površinu. Zacrvčala je i
mnogo ugodnijim glasom nastavila: "Ovaj sigurnosni uređaj
nabavljen je besplatno ljubaznošću tvrtke Coca-Cola. Međutim,
tvrtka Coca-Cola ne preuzima odgovornost za pravne tužbe
podignute zbog postupaka ovog sustava u obavljanju njegovih
programskih dužnosti. Hvala, i zapamtite — Uvijek s ledom, uvijek
Coca-Cola!" Napokon je prestala pištati i potpuno se smirila.
Jan je oprezno sjela. Kugla se nije pomakla. Okrenula se i
pogledala Robina. Činilo se na nije ozlijeđen, ali i dalje je tupo zurio
pred sebe. Polako je ustala, očiju prikovanih na kugli i spremna
155
reagirati na najmanji pokret. Kao konačni test je prišla samostrijelu i
podigla ga. Kugla se nije pomakla, pa je napokon bila sigurna da ju
je uništila.
"Odjednom mi se ovo mjesto ne čini sigurnim," rekla je
Robinu napinjući samostrijel. "Možda u blizini ima još ludih robota.
Logično bi bilo vratiti samostrijel na policu, ali to je jedino oružje
koje imamo. Što ti misliš?"
Robin, naravno, nije odgovorio. Uzdahnula je. Namjestila je
strijelu u samostrijel, zakočila je i učvrstila oružje na naprtnjaču.
"Dođi," pozvala je i podigla Robina na noge. "Mislim da nam je
najbolje smjestiti se negdje blizu ulaza. Za svaki slučaj, jer možda
ćemo morati pobjeći."
Povela je Robina nazad stazom kojom su došli, neprestano se
ogledavajući u strahu da će se pojaviti još koja smrtonosna kugla.
Nisu naišli ni na jednu, a najgori dio puta bio je prolazak pokraj
trgovine s odjećom gdje su ih dočekali roboti-lutke. Jan u njihovom
društvu osjećala vrlo nelagodno.
Laknulo joj je kad su stigli do vrata, ali olakšanje je kratko
trajalo. Bila je potpuno nespremna kad su dvojica muškaraca iskočila
iz sjenovitog predvorja. Obojica su imali puške. Jedan od njih zabio
je kundak u Janin želudac. Dok je padala i borila se za dah,
krajičkom oka je primijetila kako drugi čovjek kundakom udara
Robina po glavi. Pokušala je vrisnuti, ali nije mogla. Velika Majko,
sad su ga sigurno ubili! Spustila se na koljena i ruke, uzalud se
trudeći da udahne. Čula je da se Robin srušio kraj nje, a potom joj je
netko izvukao samostrijel iz torbe. Teška čizma ju je udarila u rebra i
okrenula na leđa. Privukla je koljena k trbuhu i ostala tako ležati.
Osjećala se kao da na njoj leži velika stijena. Još uvijek nije mogla
disati i oko nje se sve vrtilo. Vidik joj je zaklonio pognuti lik. Bio je
odjeven u crno kožno odijelo i crni ogrtač. Nasmiješio joj se, a
potom je pogledao Robina i izraz lica mu se promijenio. Pogledao ga
je s nevjericom koja se pretvorila u bijes, i izvukao ispod pojasa
srebrni bodež obliven krvlju...
Premda joj se lice iskrivilo od napora da udahne, Vojvoda od
Providnosti je odmah primijetio da je djevojka prekrasna. Potom je
skrenuo pažnju na njenog pratioca, kojeg su njegovi ljudi prevrnuli
156
na leđa. Prepoznao ga je unatoč zavojima i izvukao bodež. "No,
nakon svih kušnji koje mi je nametnuo, Bog mi je na kraju izručio
barem jednog uzročnika moje nevolje!" Udario je Robina nogom.
Mladić je zastenjao, ali nije otvorio oči. Krv mu je tekla ispod zavoja
oko glave. "Probudi se, proklet bio!" poviče vojvoda. "Probudi se da
te mogu zaklati!"
"Ne!" s naporom vikne djevojka. Govorila je Amerikanom.
"Ostavite ga na miru... ozlijeđen je... umrijet će."
"To svakako hoće, draga moja," nastavi vojvoda njenim
jezikom. "Jer ja ću ga ubiti."
"Ne... ne dirajte ga!" Djevojka se dovukla do Robina i
zaštitila ga svojim tijelom. Prekrasnim tijelom, primijetio je vojvoda
kad joj se tunika podigla i otkrila bedra, te je na trenutak u njegovim
osjećajima požuda nadvladala ljutnju.
"Makni se od njega," reče joj. "Moram s tvojim...
prijateljem... izravnati račune." U tom je trenutku mladić zastenjao i
otvorio oči. "Žedan... tako sam žedan..."
Djevojka se iznenađeno odmaknula od njega. "Robine!
Ponovno si progovorio! Oh, hvala Velikoj Majci...!"
Vojvoda se sagnuo, uhvatio djevojku za rame i odgurnuo je
od Robina. Podlo mu se nasmijao. "Hej, Robine! Sjećaš li me se?"
Robin se namrštio i primio se za glavu gdje mu je kroz zavoj
probijala krv. "Moja glava... boli me."
"To me ne čudi," reče vojvoda i mahne mu bodežom pred
licem. Djevojka ga je pokušala ponovno zaštititi, ali nije se mogla
istrgnuti iz ruku jednog od njegovih pratilaca. "Pitao sam te, Robine,
da li me se sjećaš?"
"Da... Vi ste vojvoda. Vojvoda od Providnosti." Namrštio se i
osvrnuo. "Što mi se dogodilo? Gdje smo?" Pogledao je Jan. 'Tko si
ti? Poznata si mi, ali... Bože, kako sam žedan."
"Robine, zar me se ne sjećaš?" očajno poviče djevojka.
Nije odgovorio, već je ponovno dodirnuo glavu rukom i
zastenjao. "Imaš li vode?" upita je vojvoda. Kimnula je. "Daj mu je.
Ne želim da umre od žeđi prije nego ga ubijem." Kimnuo je
muškarcu da je pusti i pomno je motrio dok je vadila mješinicu s
vodom iz torbe što ju je nosila na leđima. Kad je kleknula kraj
157
Robina i primijela mu mješinicu k ustima, vojvoda reče: "To je dobro
pitanje... tko si ti?"
Djevojka ga je nakratko promotrila. "Ime mi je... Melissa."
"Melissa?" ponovi vojvoda, primijetivši njeno oklijevanje.
Pomnije joj je promotrio tijelo.
"No, Melissa, kako si stigla ovdje? I, što je još važnije, kako
je on stigao ovdje. Posljednji put kad sam ga vidio sletio je u svom
paklenskom letećem stroju na palubu Nebeskog Anđela. Što se
dogodilo? Je li Nebeska Žena odbila njegovu ponudu da radi za nju?
Što se dogodilo njegovom stroju? Je li u blizini?"
Djevojka je odmaknula mješinicu od Robinovih ustiju,
premda je on očito još htio piti, i pogledala vojvodu. "Stroj je još
uvijek na Nebeskom Anđelu. Nebeska Žena više ne postoji. Ubio ju
je paukoliki robot... isti robot koji je umalo ubio Robina. Nebeski
Anđeo, njegovi paukoliki roboti i ostatak flote su sad pod kontrolom
kompjutera. Kompjuter je lud... zao."
Vojvoda je zamišljeno gladio bradu, pitajući se što je od toga
istina. Prema onome što je čuo o pothvatima Nebeske Žene, današnje
krvoproliće nije bilo tipično za nju. "Kako ste se vas dvoje našli
ovdje dolje?" upita. "Komjuter nas je oboje protjerao i iskrcao nas
tamo na polju. Hodali smo dovdje. Ovo se činilo kao jedino logično
mjesto gdje smo mogli krenuti."
Posljednji dio njenog odgovora je sigurno istinit, pomislio je.
On i njegovi ljudi također su se odmah uputili prema velikoj utvrdi.
Odjednom se sjetio da će i ostali preživjeli doći na istu zamisao. Ne
samo preživjeli s njegove letjelice, već i sa svih ostalih, uključujući i
El Rashidovu. Okrenuo se i rekao jednom ratniku: "Izađi van i sakrij
se negdje, te promatraj što se tamo događa. Bojim se da bi nam se
ostali mogli pridružiti." Čovjek je pognuo glavu i žurno otišao.
Vojvoda se ponovno okrenuo prema djevojci, koja je u
međuvremenu ustala i stala nasuprot njega. Bila je visoka kao i on.
"Dakle, na zemlju vas je iskrcao ludi kompjuter koji je ubio Nebesku
Ženu i umalo ubio Robina? To je vrlo milostivo od kompjutera koji
je danas uništio tisuće života."
"Kompjuter se ponaša hirovito," reče djevojka. "Rekla sam
vam da je lud."
158
 "Je li? Kakav je bio tvoj položaj na Nebeskom Anđelu?"
"Moj položaj...?" oklijevala je. "Bila sam... hmm, osobna
služavka Nebeske Žene. Služila sam joj još otkako sam u Minervi
dosegla dob kad se počinje raditi."
"Minervanka si?"
"Da, i ponosim se time."
Vojvoda je ponovno pogledao Robina. Mladić je djelovao
bolesno, zbunjeno i prestrašeno. Kakva suprotnost objesnom,
samouvjerenom pijetliću koji je sletio na Lorda Mordreda. Neće biti
zabavno ubiti tu ljudsku olupinu. Odlučio je pustiti ga da se malo
oporavi — ako upoće može — prije nego mu se osveti. Obratio se
djevojci: "Kako se zvala ta mrtva Nebeska Žena?"
"Jan Dorvin," brzo je odgovorila i zadrhtala.
Robin je tiho zastenjao i privukao vojvodinu pažnju. Mrštio
se, kao da se pokušava nečega prisjetiti. "Robine, sjećaš li se čega u
vezi s Jan Dorvin?"
"Ne mogu se sjetiti... ničega. Tako me boli glava." Glas mu je
bio snažniji. Voda mu je pomogla.
"Sjećaš se mene. Sjećaš se Lorda Mordreda. Sjećaš se
Andree..."
"Da... Andrea. Gdje je ona?"
Vojvoda nije htio o tome razmišljati. "Sjećaš li se da si
odletio u svom stroju na Nebeskog Anđela? Ondje si sigurno sreo
Nebesku Ženu, tu jan Dorvin. Ponudio si joj svoje usluge, kao i
meni."
"Sjećam se Andree... Lorda Mordreda... vašeg sina...
dvoboja... Andree... i ničega više..."
"No, Robine, bit će mi veliko zadovoljstvo obnoviti tvoje
uspomene... kad se malo oporaviš."
Začuli su se koraci. Vojvoda se brzo okrenuo. Vratio se
glavni teh koji je otišao istražiti zgradu. "Gospodine, mislim da ovo
ipak nije utvrda."
"Nije," odlučno reče djevojka. 'To je veliki trgovački centar.
Dolje se nalaze tisuće različitih trgovina."
"Jesi li sigurna?" razočarano će vojvoda.
"Obišla sam nekoliko donjih katova. Sigurna sam."
159
 "Ima li oružja?"
Pokazala je prema samostrijelu u ruci jednog muškarca.
"Mnogo ovakvog, ali ništa drugo. Međutim, nisam obišla čitavu
zgradu, nego samo nekoliko donjih katova. Gore se uopće nisam
penjala."
"Nema ni hrane, pretpostavljam."
"Vidjela sam neke konzerve u trgovinama, ali ne želim ni
pomisliti što je u njima nakon tolikih godina koje su prošle."
Vojvoda je zamišljeno kimnuo. "Čudi me da mjesto nije
opljačkano. Što misliš, je li poznato kao izvorište bolesti?"
"I ja sam isto pomislila, i moguće je da jest. Ona rupa na
krovu izgledao kao da ju je probio projektil. Prema onome što znam
o Genetskim Ratovima, svi projektili bili su puni virusa."
"Da," složi se vojvoda. Mjesto je sad vjerojatno sigurno.
"Međutim, otkrila sam drugi razlog zašto su trgovine
netaknute," nastavi djevojka. "Kad sam uzela samostrijel, aktivirala
sam sigurnosni uređaj. Umalo me ubio. Mislim da sam ga uništila, ali
možda on nije bio jedini. Zbog toga sam se vratila ovdje gore."
Ponovno su se začuli koraci, ovaj puta ubrzani. Čovjek kojeg
je vojvoda poslao na stražu vraćao se trčeći. "Što se dogodilo?" vikne
mu vojvoda.
"Skupina ljudi ide u ovom smjeru, gospodine. Upravo izlaze s
pljesnivog polja. Stići će za desetak minuta. Nabrojao sam ih
dvadeset, ali moglo bi ih biti i više. Nose oružje. Puške... sablje...
sjekire."
"Jesu li te vidjeli?"
"Siguran sam da nisu, gospodine."
"Nadajmo se da je tako. Element iznenađenja je jedina
prednost koju imamo." Osvrnuo se uokolo i obratio trojici ratnika:
"Sakrijte se, ali odaberite mjesta s kojeg možete pucati po širokom
prostoru." Sagnuo se i podignuo samostrijel, provjerio je li napet i
upitao: "Imaš li još strijela?"
Djevojka je kimnula i pokazala prema torbi. Vojvoda je
izvukao snop strijela i gurnuo ih pod opasač. "Odvedite Robina i
Melissu," rekao je nenaoružanom glavnom tehu i dvojici mlađih
tehova te im pokazao prema obližnjem dućanu. "Sakrijte se, i
160
nemojte ispustiti ni glasa."
Dok su oni ispunjavali njegovu naredbu, vojvoda se hitro
sakrio iza ukrašenog stupa. Još jednom je provjerio samostrijel, te se
naslonio leđima na stup i čekao. Nije polagao puno nade u sretni
ishod. Tri puške i samostrijel protiv dvadeset naoružanih ljudi. El
Rashidovih ljudi? Moguće. Možda je među njima i sam El Rashid.
Vojvoda je žarko žudio za tim da mu se pruži mogućnost ispaliti
strijelu u glavu arogantne budale, ali Bog mu je danas već predao u
ruke jednog od njegovih neprijatelja. Bilo je previše očekivati da će
mu predati i drugoga.
Širokim ulaznim tunelom odzvanjali su brojni koraci. S
prstom spremnim na okidaču samostrijela, napeto je čekao promjenu
zvuka po kojoj će znati da su pridošlice izašle iz tunela. Čekaj. Ne
još... čekaj... sad!
Okrenuo se, spustio se na koljeno i prislonio kundak
samostrijela na rame. "Pucajte!" vikne svojim ljudima. U trenutku
prije nego je pritisnuo okidač prepoznao je neka od iznenađenih lica
u skupini. "Ne... ne pucajte!" očajno poviče. Puške nisu zapucale.
Njegovi su ih ljudi također prepoznali.
Vojvoda je ustao i polako krenuo prema dvoje ljudi na čelu
skupine koja je još izvirala iz tunela. "Pozdravljam vas, mila djeco,"
rekao je usiljenim glasom.
Pric Darcy i princeza Andrea, umrljani prljavštinom s
pljesnivog polja, s nevjericom su zurili u njega. Krupni ratnik iza njih
je tiho prozborio: "Sveta Marijo... pa to je vojvoda!"
"Oče..." počeo je princ Darcy i zašutio. Andrea ga je u tišini
promatrala preostalim zdravim okom.
Vojvoda podine ruke. "Ne, molim vas, obustavite povike
sreće i zahvalnosti. Ne morate mi reći kako ste sretni što me vidite
živog i zdravog — u mome srcu ja to i predobro znam."
Darcy je progutao slinu i rekao: "Naravno da sam... da smo
sretni što si živ, oče... ali kako si uspio umaći? Bili smo sigurni da si
poginuo u Lordu Mordredu."
"Umalo jesam. No, uspjeli smo svladati proklete El
Rashidove ljude i raznijeti izlaz za nuždu u kontrolnoj sobi. Kako ste
vi uspjeli preživeti? I svi ovi ljudi koji vas prate?"
161
 "Čim je Lord Mordred primio prve pogotke laserom, ukrcali
smo se u jedrilicu i poletjeli," odgovori Darcy.
Vojvoda je promotrio tijela koja su se gurala iza njegovog
sina i kćeri. Vidio je samo muškarce, i to isključivo ratnike. "Ah, a
moja draga žena... je li vam se ona pridružila?"
"Majka je odbila napustiti Nebeskog Gospodara," hladno reče
Andrea. "Rekla je da će radije umrijeti s Lordom Mordredom nego
postati prokleti crv."
"Oh!" reče vojvoda. "Kakva šteta." Duboko je udahnuo. "Ali
život ide dalje, unatoč takvim teškim okolnostima." Pogledao je
Darcyja. "S obzirom da ste imali jedrilicu, a ipak ste ovdje,
pretpostavljam da vas je srušio Nebeski Anđeo, ili možda neka druga
letjelica od te proklete Nebeske Žene?"
"Jednom smo pogođeni laserom," odgovori Darcy. "U
glavnoj je kabini planuo požar i dignuo mnogo dima, ali uspjeli smo
ga ugasiti. Namjeravali smo odletjeli što dalje od ovih polja
opustošenih gljivama i to nam je gotovo uspjelo. Flota Nebeske Žene
krenula je prema jugu, a mi smo se uputili prema sjeveru ... i naletjeli
ravno na El Rashidove snage." Zatresao je glavom.
"El Rashidove snageT srneteno upita Vojvoda. "Pa sigurno je
malo njegovih ljudi preživjelo tragediju? Islamska Sablja je izgorila i
srušila se kao i sve druge letjelice."
"Pala je na zemlju, ali na njoj gotovo da i nije bilo vatre. Leži
razbijena u podnožju onih brežuljaka koji sa sjevera zatvaraju dolinu.
Vatra je nije bitno oštetila. Očito su plinske komore na Islamskoj
Sablji još uvijek većinom sadržale helij. Oko olupine smo spazili
mnogo ljudi, a nad njom su letjela jata jedrilica. Otvorili su vatru na
nas i prisilili nas da se okrenemo. Nismo više mogli postići potrebnu
visinu i spustili smo se nedaleko odavde... točno u sredinu jedne
goleme nakupine odvratnih gljiva."
Andrea se stresla. "Užasno. Bilo je tamo i nekih stvorova..."
"Znam," reče vojvoda prisjećajući se bliskog susreta s nečim
što je izgledalo kao lopta načinjena od ljigavog klupka bijelih glista.
"Postat će još gore," reče Darcy. "Iz zraka smo vidjeli
nekoliko čudnih stvorenja kako žure prema dolini. Velikih. Privukao
ih je miris smrti. Spazili smo i jednog gmaza koji od glave do repa
162
mjeri barem petnaest metara. Odlučili smo se ovdje skloniti dok ne
završi gozba."
"Da, mudar izbor," složio se vojvoda. "Moramo utvrditi ovaj
ulaz najbolje što možemo, i potražiti ostale. Sigurno nije jedini u tako
velikoj zgradi. Sreća je da ste sa sobom doveli toliko ratnika. Sad
imamo šanse, dok prije..." Slegnuo je ramenima i nasmiješio im se.
"Ali najprije ću vam pokazati nešto što će makar malo ublažiti bol
koju vam je nanio ovaj najcrniji dan." Okrenuo se prema glavnom
tehu koji je upravo izlazio iz dućana. "Dovedi nam zarobljenike!"
Princ Darcy se namrštio. "Zarobljenike? Tko...?"
"Vidjet ćeš," odgovori vojvoda uz smiješak.
Kad je Andrea između dvojice tehova ugledala Robina,
ispustila je neki zvuk između dahtaja i zmijskog siktanja. I Darcy je
bio zapanjen. "Izdajnik... ovdje? Ali kako...?"
"Oh, imam ja svojih metoda," s uživanjem reče vojvoda.
"Andrea? Jesi li to ti?" Robin je prepoznao Andreu. Smiješak
mu se polako proširio licem. Bilo mu je drago što je vidi. Unatoč
ljutnji, vojvoda ga je u ovom trenutku žalio. Andrea je žurila prema
njemu podižući ruku. Njena je namjera bila jasna. Upravo kad ga se
spremala udariti, djevojka se istrgnula iz ruku glavnog teha i uhvatila
Andreinu ruku. "Nemoj!" povikala je. "Zar ne vidiš da je ozlijeđen?"
Andrea je povukla ruku i zagledala se u djevojku. "A tko si
pak ti?"
Vojvoda je brzo istupio prema njima. "Ona je s Nebeskog
Anđela, mačkice. Bivša služavka Nebeske Žene, Jan Dorvin, za koju
tvrdi da je mrtva."
"Zaista? To je dobra vijest. Bit će mi užitak kazniti njenu
služavku zbog nedostatka poštovanja prema meni... ah to može
pričekati." Ponovno se okrenula Robinu, koji je zbunjeno treptao i
gledao je. "Dakle, Robinu su podrezali krila, ha? A ja ću mu
podrezati još nešto."
"Andrea," rekao je tiho. "Ne razumijem što se događa... zašto
smo ovdje? Što se dogodilo s tvojim... okom?"
Andrea mu je okrenula leđa. "Balcombe!" poviče. Iz skupine
je istupio teško naoružani ratnik. "Da, vaše veličanstvo?"
"Naredi svojim ljudima da svuku ovog bijednika. Tada mu
163
zavežite ruke za balkonsku ogradu..."
"Ne!" poviče djevojka. Krenula je prema Andrei, ali glavni
teh ju je uhvatio i zaustavio. Balcombe, kojeg se vojvoda nejasno
sjećao kao vojnog narednika što ga je jednom ili dvaput sreo, upitno
je pogledao princa. Nakon kratke stanke Darcy je kimnuo. "Učini što
je rekla."
Balcombe je kimnuo dvojici ratnika, te oni krenu naprijed.
"Ne!" krikne djevojka, otimajući se. Andrea je pogledala nju,
a zatim Balcombea. "Zavežite je i omamite."
"Da, vaša visosti," nesigurno reče Balcombe. "Što ćemo
upotrijebiti kao užad?"
"Ne znam!" poviče Andrea. "Upotrijebite vaše opasače ako
ne možete pronaći ništa bolje."
Upotrijebili su opasače. Vojvoda je napokon shvatio
Andreine namjere. "Draga," rekao je Andrei, "znam kako se osjećaš.
I ja sam planirao osvetiti se tom izdajniku, ali pogledaj ga. Njegova
ga je ozljeda potpuno onesposobila. Nije nikakvo zadovoljstvo srediti
ga u ovakvom stanju. Pričekaj dok se malo ne oporavi, kao što sam ja
namjeravao."
Andrea nije obraćala pažnju. Izvukla je bodež i proučila mu
oštricu. "Nije baš oštar, ah nema veze."
Robin je sjedio naslonjen leđima na ogradu i s rukama
zavezanim za rukohvat iznad glave. Još uvijek je izgledao potpuno
zbunjen, jer očito nije mogao shvatiti što mu se događa i koji je tome
razlog. Djevojka se, unatoč remenima kojima su je sputali, divlje
otimala iz ruku dvojice tehova. Grubi je udarac prigušio zvukove
koje je ispuštala, ali vojvoda ih je prepoznao kao krikove.
Andrea je stala nad Robina i neko ga vrijeme promatrala.
"Uhvatite ga za noge i raširite ih," naredila je dvojici ratnika.
Oni su je poslušali. Andrea je kleknula između Robinovih
nogu. "Andrea...?" zbunjeno reče Robin.
Lijevom mu je rukom podigla mošnju i sa smirenim izrazom
lica započela svoj krvavi posao.
Oštrica je bila tupa i operacija je beskrajno trajala. Nakon
nekog vremena vojvoda se svladan mučninom okrenuo na drugu
stranu. Dok su mu u ušima odzvanjali Robinovi krikovi, zagledao se
164
u svinuti svod na kojem je zjapila rupa i razmislio o naravi svoje
kćeri. Mogao je očekivati da će tako postupiti, mislio je. Tako je
slična svojoj majci.

21
Iz dugačkog zavrnutog reda blijedih, zbunjenih ljudi sa
bijednim zavežljajima u rukama u kojima su nosili svu svoju
imovinu, izdvojio se jedan čovjek i uputio prema Milu. Ispod
poderanog je ogrtača izvukao kratki metalni štap sa zašiljenim
vrhom. Nijedan od paukolikih robota koji su nadgledali repinu nije se
ni pomaknuo da bi zaštitio Mila. Čak su i dva robota koja su ga
navodno čuvala mirno stajala kao da se ništa ne događa. "Zaustavite
ga!" poviče Milo, ah roboti se nisu ni pomakli.
Dijelilo ih je još samo nekoliko metara. Čovjek je kriknuo i
potrčao. Drugi su se ljudi zaustavili i sa očitim zadovoljstvom
promatrah što se događa. Neki su ga poticah i ohrabrivali.
"Zaustavite ga!" ponovi Milo drhtavim glasom. Počeo je uzmicati, ali
nije više imao kamo...
Još malo. Činilo mu se kao da je vrijeme stalo. Imao je
priliku proučiti svaku pojedinost na čovjekovom licu zgrčenom od
bijesa. Podignuo je ruku da se obrani od udarca improviziranim
oružjem, ah znao je da je snažno građeni muškarac u prednosti. Znao
je da će umrijeti. Ponovno.
U posljednjem je trenutku jedan od robota iznenada živnuo i
istupio naprijed pružajući istovremeno nogu koja je završavala
oštricom. Čovjek nije imao vremena reagirati. Natrčao je ravno na
nogu i nabio se na oštricu. Moment sile mu je bio takav da je
robotova noga prošla kroz njega. Zadrhtao je i zahripao. Zašiljeni
kraj metalnog štapa zaustavio se nekoliko centimetara od Milove
podignute ruke. Oči umirućeg čovjeka prikovale su se na Milovima.
Još uvijek ih je ispunjavala mržnja. Pokušao je baciti štap na Mila,
ali u njemu više nije bilo snage, te štap pade na tlo. Iz ustiju mu je
navalila krv i napokon je umro. Paukoliki robot je izvukao oštricu,
puštajući tijelo da padne.
165
 "Dobro sam te prestašila, ha?" upita Ashley preko robota.
Dabome da jesi, balavice prokleta, u sebi je odgovorio Milo. Srce
mu je divljački tuklo. Među ljudima se prolomiše povici
negodovanja i razočaranja, a nekoliko je muškaraca čak pokušalo
napustiti red. Ovaj su put roboti pravovremeno reagirah' i zapriječili
im prolaz.
Pouzdanje mu se brzo vratilo, te Milo viknu: "Hajde, krenite!
Svi u košaru za teret! Vaš novi dom vas čeka!" Dok su roboti poticali
gomilu da krene, jedna žena poviče: "Ubojico! Sve ćeš nas ubiti! Ne
možemo živjeti na tlu! Svi ćemo umrijeti!"
"Ne krivite mene, gospođo. To nije moja zamisao,"
odgovorio je. "Pokoran sam zamislima kompjuterskog programa
jednako kao i vi. Smatrajte se sretnima što vas nismo iskrcali u onoj
pljesnivoj dolini kako je Ashley prvotno naumila. Pod vama je čisto
područje sa više naseljenih mjesta udaljenih nekoliko dana hoda.
Ujedinite se i porazite ih. Bit će vas dovoljno, zaboga..." Ah vjerovao
je da će se prognanici sa različitih Nebeskih Gospodara prije
međusobno zaratiti nego se ujediniti kako bi preživjeli na tlu. Jer
takva je priroda čovjeka.
Košara za teret je bila puna. Roboti su zatvorili vrata na njoj,
te se ona sa svojim živim teretom počela spuštati prema tlu. Isti
prizor zbivao se i u drugim prostorijama za teret na Mhisnom
Lahoru, kao i na u svim prostorijama za teret na drugim Nebeskim
Gospodarima. Uz izuzetak Lorda Montcalma.
Bio je to još jedan uznemirujući događaj. Ashleyin program
koji je upravljao Lordom Montcalmom nije se složio s odlukom
Ashley 1 da protjera sve Nebeske Ljude. Ashley s Montcalma je
željela zadržati svoje stanovništvo i to iz razloga kojeg je Milo naveo
Ashley 1; bili su joj izvor zabave. Dvije su se Ashley bučno
posvadile i Milo se bojao da bi svađa mogla završiti zračnom bitkom
između Nebeskog Anđela i Lorda Montcalma, čiji bi ishod
vjerojatno bio obostrano uništenje. Uvjerio je Ashley 1 da se smiri i
kriza je svladana. U svakom slučaju, bilo je gusto.
Bio je to loš znak. Vrlo loš znak. Ashleyini programi su
pokazivah nove znakove zastranjivanja. Ashley na Lordu Montcalmu
bila je posljednja načinjena kopija. Kako je čeznuo za tim da uništi
166
njen bio-softver, ah znao je da takvo što nije moguće izvesti. Što će
se dogoditi? Hoće li Ashleyna svijest s vremenom jednostavno
izblijediti? Nadao se tome. Tad bi imao posla još samo s Carlom. Ah
bojao se da će Ashley, prije nego postanu bezopasni elektronski i
kemijski uzorci, u samrtnom ludilu učiniti nešto strašno i povesti ga
sa sobom u zaborav...
Milov je zlokobni tok misli iznenada prekinut kad je u
smrknutoj gomili ljudi ugledao poznato lice. U pratnji dva robota
prišao je bhže rulji. Zaustavio se na sigurnoj udaljenosti i povikao:
"Hej, Benny! Sjećaš li me se?"
Čovjek se okrenuo, iznenađen što čuje svoje ime. Namrštio
se. "Poznajemo se?" upita Mila.
"Oh, da, Benny. Dobro se poznajemo. Nekoć smo radili
zajedno. Ja sam radio, a ti se me nadgledao. Mene i druge robove.
Bio sam staklarski hodač. Na Lordu Panglothu. Usput, kako je bivši
gospodar Bannion?"
"Odavno je umro," odgovori Benny dok su mu se oči
sumnjičavo suzile. "Nije se mogao prilagoditi promjeni prehrane. Ah
odakle ga ti poznaješ?"
"Rekao sam ti — bio sam staklarski hodač."
"Ne sjećam te se. Osim toga, premlad si da bi bio staklarski
hodač."
Milo se glasno nasmijao. "Ja sam Milo, Benny."
"Milo? Nisi ti Milo, ti si obično prokleto dijete. Osim toga,
čuo sam da je Milo poginuo na tlu."
"Da, poginuo je, ali ja sam ipak, manje ih više, Milo. Njegov
sam... pa, klon je prilično dobar opis. Znaš što je klon, zar ne?"
Benny je očito znao, jer mu se u očima pojavila panika.
"Sigurno primjećuješ sličnost, Benny, čak i u ovoj dobi."
Pogladio je proćelavu glavu. "Ah, da, vidim da si počeo. Zajedno
smo proživjeli lijepe trenutke, zar ne Benny?
Sjećaš li se kad si prerezao Janin sigurnosni konop?"
Benny je ustuknuo jedan korak i nervozno progutao. "Kriste,
ti si zaista Milo," promucao je.
"Ne brini, neću te ozlijediti. Napokon, da nije bilo tebe,
nikada ne bih upoznao Jan. Sjećaš li se dana kad si je doveo u
167
robovsku četvrt i dao je jadnom starom Buncheru?"
"Da... Uvijek ću se toga sjećati. Ta nam je prokletnica
donijela nesreću. Njenim dolaskom na palubu sve se počelo
mijenjati... i otišlo je k vragu. Kad samo pomislim kako mi je malo
nedostajalo da je ubijem... Da jesam, sve bi još uvijek bilo po
starom."
"Molim te, Benny, ne govori tako o mojoj majci," reče Milo
uz osmijeh.
"Tvojoj majci.?"
"Mojoj majci. I da, Jan je poslužila kao svojevrsni katalizator,
ali vjerujem da bi Lord Pangloth i bez nje stigao do jednako tužnog
završetka. Rđa se proširila i prije njenog dolaska..."
Paluba se zatresla kad se prazna košara za teret vratila u svoje
ležište. Paukoliki roboti su ponovno počeli gurati ljude da krenu
prema naprijed. Milo se nasmijao. "Eto, Benny, sad moraš krenuti.
Puno sreće na zemlji."
Benny ga je bezizražajno pogledao i krenuo. Milo je ostao na
mjestu, promatrajući ljude koji su prolazili. Minutu kasnije glasno je
rekao: "Eno obećavajućeg kandidata."
"Gdje je?" upita Ashley preko robota koji mu je stajao uz
bok.
Milo je pokazao rukom. "Ona s dugom crnom kosom." "Ona?
Mršava je."
"Uhranit ćemo je. Mogu li je imati ili ne?" "Da... valjda
možeš..." Robot se odgegao do djevojke, uhvatio je za nadlakticu i
izvukao iz reda. Djevojka je prestrašeno zaječala i ispustila svežanj
sa svojim stvarima iz ruku. Dvoje ljudi — muškarac i žena —
pokušali su je slijediti, ali robot im je zapriječio put.
"Hej! Kamo je vodite?" poviče čovjek. "Ostavite je!" Robot
ju je doveo pred Mila, koji ju je brzo promotrio. Lijepa koža, duge
noge, male grudi, ali ne možeš imati sve. Da, premršava je, ali to je
bilo obilježje svih nebeskih ljudi. Hrana se već godinama mogla
nabaviti samo u ograničenim količinama. "Kako se zoveš?" upita je
Milo.
Ona je prestrašeno zurila u Mila. Bilo joj je oko šesnaest
godina. Drhtavim glasom je odgovorila: "Tyra."
168
 "Ono su tvoji roditelji?"
Pogledala je prema paru koji je još uvijek uzalud pokušavao
proći kraj robota i kimnula. Milo je odšetao prema njima. "Ovo je
vaš sretan dan," rekao je. "Odlučio sam vam spasiti kći."
Oni su ga zbunjeno pogledali. "O čemu to govoriš?" zajeca
žena. "Pusti je, molim te!"
"Zar niste čuli što sam rekao? Odlučio sam vam spasiti kći.
Ostaje u zraku, sa mnom. Ne mislite li da je to bolje za nju nego da s
vama dijeli nesigurnu sudbinu na tlu?"
Izmijenili su zabrinute poglede, a tada muškarac reče: "Naša
kći ide s nama. Iskušat će sreću na tlu, kao i mi. S nama."
Milo je zatresao glavom. "Ja ne raspravljam s vama o tome,
već vas samo obaviještavam. Tyra ostaje sa mnom. Sad se oprostite
od nje i ukrcajte se u teretnu košaru."
"Ne!" kriknula je žena i pokušala zaobići robota pred sobom.
Paukoliki robot ju je zadržao. "Zašto? Zašto nam je uzimate?"
"Mislim da bi to trebalo biti očito," odgovori Milo uz
prepreden osmijeh.
S nevjericom su zurili u njega. "Ah... ali ti si tek dječak," reče
žena.
"Trenutno jesam, ali brzo se razvijam," nasmije se Milo.
"Oprostite se od Tyre i idite."
Još jednom su pokušali zaobići robota. Ovaj put ih je robot
zgrabio i grubo gurnuo unazad. Odlazeći su zazivah Tvrino ime.
Tyra je počela vrištati, te se Milo vratio do nje. "Smiri se, Tyra,"
umirivao ju je, smiješeći se. "Sve će biti u redu. Kad me bolje
upoznaš, shvatit ćeš da sam vrlo draga osoba." Obratio se Ashley:
"Odvedi je do helikoptera, vraćamo se na Nebeskog Anđela. Što je
prije počnem odgajati, to bolje."
Zvijer je postojanje započela kao fetus muškog afričkog
slona. Kad joj je bilo tek nekoliko sati, jedna je genženjerka počela
mijenjati njenu DNA. Genženjerka je radila po striktnim uputama
koje je dobila od milijardera Olivera Hudsona Mlađeg, njenog
poslodavca. Hudson Mladi bio je opsjednut naseljavanjem svog
prostranog imanja nasilnim i opasnim stvorenjima koja su užasavala i
plašila njegove prijatelje dok su ga pratili u lovu. Odlučio je da će
169
ova prinova biti nešto posebno... i izuzetno opasno.
Genženjerka je na fetusu radila punih četrdesetosam sati, a
tada ga je smjestila u umjetnu maternicu koja je bitno ubrzala
njegovo gestacijsko razdoblje. Deset dana kasnije Zvijer je rođena.
Težila je 130 kilograma. Kad ju je Hudson Mlađi ugledao u njenom
toru, bio je zadovoljan. Čak je i u tako mladoj dobi izgledala
impresivno, a kad dosegne punu težinu od četiri tone, bit će
nevjerojatna! Promatrajući Zvijer kako napada, ubija i jede mladu
kozu, Hudson Mlađi je odlučio zaslužnu genženjerku nagraditi
posebnom nagradom.
Ratnici koji su sačinjavali El Rashidovu malu vojsku bili su u
lošem stanju. Većina ih je još bila u stanju šoka zbog uništenja
Islamske Sablje. Izgubili su jedini dom kog su poznavali. Što je još
gore, mnogi su izgubili žene, djecu i rodbinu, a svi su izgubili
prijatelje. A sada su se, u tom omamljenom stanju, morali probijati
kroz opustošenu dolinu kako bi se njihov voda mogao osvetiti
nevjernicima. U posljednjih dvadeset četiri sata, otakako su napustili
olupinu Islamske Sablje, njihovi su redovi znatno prorijeđeni.
Iscrpljenu kolonu ratnika nekoliko su puta napadala stvorenja koja
haraju pljesnivim poljima. Ubijale su ih i same gljive gušeći ih
pokretnim hifama ili ih bodući do smrti dugačkim vriježama koje su
se probijale kroz odjeću. Nekoliko ih je stradalo i na trnju strašnog
'bičastog drveća' koje se prikrivalo zauzimajući bezbroj različitih
oblika.
Hazrat As-Awhan na začelju kolone bio je drugi od El
Rashidovih ljudi koji se suočio sa zvijeri strasnijom od svega. Prvi
koji ju je sreo bio je Masal Gashiya. Bio je već mrtav kad je Hazrat
As-Awhan primijetio neko komešanje iza sebe. Zaustavio se i
oprezno promotrio guste izrasline gljiva i natrulog drveća. "Masal..?"
pozvao je. Čuo je neki zvuk. Prema njemu se kroz plijesan kretalo
nešto vrlo masivno. Bilo je preveliko da bi se radilo o Masalu.
Pogledao je prema ostatku kolone, ali plijesan je već progutala
čovjeka pred njim. Potrčao je. "Hej!" viknu. "Pomozite mi! Stanite!
Nešto me progoni!" Začuo je prigušen udar kad je natrulo stablo
puknulo po pola. Osvrnuo se preko ramena i kriknuo...
Progonila ga je ruka. Samo ruka — ništa više. Ruka bez
170
tijela, koja je nekoć morala pripadati divu. Bila je visoka tri metra i
barem pet metara široka. Tkivo joj je bilo sivo i naborano, a crni
nokti veliki poput tanjura.
Hazrat je ponovno kriknuo i pokušao potrčati brže. Ali nije
imao šanse. Ruka se bacila na njega, stisnula se u šaku i zdrobila ga
među divovskim prstima. Osjetio je kako mu rebra pucaju trenutak
prije nego mu je sva krv izletjela iz tijela.
Nekoliko članova kolone čulo je njegove krikove i dotrčalo
nazad. S nevjericom su zaustavili dah pred prizorom čudovišne ruke.
Dvojica su vrišteći odjurila u smrtonosni zagrljaj gljiva, misleći da je
ruka utjelovljenje nekog strašnog demona, a drugi su zadržali razum i
unatoč šoku usmjerili puške na ruku te ispalili. Meci su pogodili cilj i
pridružili se drugim mecima, strijelama i kopljima koji su virili iz
debele, neprobojne kože.
Ruka je podigla jedan prst, ispuštajući Hazratove ostatke na
tlo, i jurnula naprijed poput golemog pauka. Još jedan El Rashidov
vojnik pao je pod njenom težinom. Shvativši da joj mecima ne mogu
naškoditi, ostali su se okrenuli i potrčah prema koloni. Ruka je ubila
još dvojicu, a ostale je pustila neka pobjegnu. Nije joj se žurilo.
Vratila se Hazratovom tijelu i ponovno ga ščepala. Na golemom su
se dlanu otvorila brojna usta i pohlepno počela proždirati truplo. Kad
su od njega ostale samo kosti, ispustila ga je i prišla sljedećem palom
ratniku. Ne, više joj se nije žurilo. Na raspolaganju je imala mnogo
hrane.
Kad se Jan probudila, začudila se vidjevši da je Robin još živ.
Svanulo je treće jutro otkako ga je jednooka djevojka kastrirala.
Onesvijestio se prije nego je dovršila svoj krvavi posao i od tada je
neprestano lebdio na rubu nesvijesti i polusvijesti. Drugog dana je
dobio groznicu i Lamont ju je upozorio da se mora pripremiti na to
da će tijekom noći umrijeti.
Lamont je bio čovjek kojeg je upoznala kao glavnog teha, ali
on joj je žalosno rekao: 'To je sad besmislena titula — jer nemam
više na čemu biti glavni teh — pa me zato zovi Lamont." Premda
prilično zlovoljan, tog joj je dana mnogo pomogao oko Robina.
Najprije mu je uredio ranu, a potom je pomogao Jan da ga odjene i
na improviziranim nosilima odnese u prizemlje, kako je naredio
171
vojvoda.
Jan se izvukla iz vreće za spavanje i protežući se otišla do
vrata dućana. Mala vatra koju je ondje noćas zapalila već se ugasila.
Morat će pronaći još ogrijeva, ali najprije će donijeti vodu za Robina,
odlučila je. Krenula je prema središnjoj fontani nad kojom su
postavljeni veliki tuneli od padobranske svile razapete između
drvenih okvira. Kroz njih se u fontanu slijevala kišnica koja je često
padala kroz rupu na krovu.
Po prostranoj su unutrašnjosti zgrade već plamtjele mnoge
vatre. Stanovništvo drevnog trgovačkog centra svakodnevno je
postajalo sve brojnije. Posljednjih nekoliko dana neprekidno su
stizale nove skupine preživjelih. Vojvodini su ljudi odmah
razoružavali sve koji nisu dolazili s Lorda Mordreda, i slali ih na
najniži kat centra. Stražari raspoređeni po svim stazama i
stepeništima priječili su im povratak na više katove.
Jan je stala i zaustavila dah. Između dvije gomile ruševina
ugledala je golo žensko tijelo. Ležalo je na leđima, s raširenim
nogama među kojima je virio komad drvenog kolca. Oklijevajući je
prišla bliže i s olakšanjem shvatila da je 'leš' jedna od lutaka koje je
prvi dan srela u trgovini odjećom. Lubanja joj je bila zdrobljena, ali
iz nje su umjesto ljudskog mozga virili snopovi šarenih žica.
Pogledala je drveni kolac pitajući se zašto bi netko poželio učiniti
takvo što. Oprezno se osvrćući, krenula je dalje prema fontani.
Na fontani su dvije žene već punile plastične posude za vodu.
Sumnjičavo su je promotrile kad im se približila. Lica su im bila
široka, a oči uske, što ju je podsjećalo na stanovnike Mirisnog
Lahora, ali to očito nisu bile Japanke. Nasmiješila im se, ali one su
joj uzvratile prijekornim pogledima i brzo se udaljile od fontane.
Napunila je dvije mješinice s vodom i polako se uputila nazad
u trgovinu, nastojeći ne razmišljati o budućnosti. Ni razmišljanje o
prošlosti nije joj pružalo utjehu. Toliko je toga izgubila. Sve joj je
nedostajalo, pa čak i svagdašnje sitnice. Poput kupke, na primjer.
Velika Majko, kako je čeznula za kupkom. Koža ju je
svrbjela i bila je sigurna da smrdi. Robin je svakako zaudarao.
Pogledala je svoju prljavu odjeću. Nije bilo dovoljno vode da je
opere. Ako stigne još ljudi koji su izgubili domove, i ako kiša
172
prestane padati, vode neće biti dovoljno ni za piće.
Kad je stigla do trgovine u kojoj je boravila posljednjih dana,
u njenoj je unutrašnjosti ugledala muškarca. Laknulo joj je kad je
prepoznala Lamonta. "Dobro jutro, Melissa," pozdravio ju je i
kimnuo glavom prema Robinu. "Vidim da sam pogriješio. Još je
živ."
"Jedva," reče Jan. "Groznica mu je sve jača." Kleknula je kraj
Robina i podigla mu glavu. Zastenjao je i zatreperio vjeđama, ali oči
mu se nisu otvorile. Prislonila mu je mješinicu s vodom na usta i sa
zadovoljstvom primijetila da pije bez gušenja.
"Bojim se da mu se... rana... upalila unatoč mojim naporima,"
reče Lamont. "Jesi li ga danas previla?"
"Nisam još," odgovori Jan. Odlagala je taj zadatak najdulje
što je mogla. "Ponestaje mi zavoja." Ustala je i otresla prašinu s
odjeće. "Bilo bi bolje da mrtav, zar ne?" Okrenula se prema
Lamontu. Pogledi su im se sreli.
Kimnuo je. "Možda bi nam svima bilo bolje smo mrtvi. Ne
vjerujem da ćemo dugo preživjeti u ovoj dolini."
"Ima li vojvoda neki plan?"
"Ha! Vojvoda nikad u životu nije imao neki određeni plan.
Koliko ga ja poznajem, sjedit će ovdje i čekati." "Što će čekati?"
"Dobro pitanje. Da sudbina preuzme stvari u svoje ruke i
spasi ga, pretpostavljam. Ili Bog."
"Uskoro ćemo umrijeti od gladi. Već nam ponestaje hrane."
"Ah, po tom je pitanju vojvoda bio vrlo poduzetan. Jutros je
poslao skupinu ljudi u lov, koji je prilično uspješno prošao." Gurnuo
je nogom vreću koja je ležala na tlu. "Kad smo već kod toga, donio
sam ti dar."
Jan se sagnula i raširila vreću. "Fuj!" Sadržala je mrtvu
životinju. Nešto slično zecu. Zurila je u nju mrtvim staklastim očima,
a oko njuške joj se razlila krv. Jan je brzo zatvorila vreću.
"To je hrana," uvrijeđeno napomene Lamont.
"Ja sam vegetarijanka," odgovorila je. "Zahvaljujem ti na
daru, ali ja to ne mogu jesti."
"On može," reče Lamont pokazujući Robina. "Možeš mu
pripremiti juhu. Koristila bi mu."
173
 Jan se namrštila. Imao je pravo, ali sama pomisao da mora
skuhati mrtvu životinju budila je u njoj duboko gađenje. Pa ipak, u
trgovini ima sve što joj je potrebno za kuhanje. "Imaš pravo," rekla je
nevoljko. "Hvala."
"Ne moraš ostati ovdje, znaš," nastavi Lamont.
"Moram," suprotstavila se. 'Vojvoda je tako naredio."
"Mogao bih ga uvjeriti da se predomisli, premda bi on,
naravno, morao ostati ovdje." Lamont je pokazao prema Robinu.
"Ne mogu ga ostaviti."
"Ne, nisam ni mislio da ćeš ga napustiti, ali kad on umre,
neće biti razloga da ne prihvatiš moju ponudu."
"Ponudu?" Oštro ga je pogledala.
Bilo mu je, očito, neugodno. "Smatram te vrlo... privlačnom,
Melissa."
"Shvaćam," rekla je tmurno. Seks za zaštitu i hranu. Nekoć
joj je drugi čovjek iznio sličnu ponudu i ona je odgovorila onako
kako bi to učinila svaka Minervanka, ali to je bilo davno. Promijenila
se. Očvrsnula, možda? U svakom slučaju, sad joj je preživljavanje
značilo više nego minervanska čast. Osim toga, Lamont nije Milo.
Odgovorila je: "I ti se meni sviđaš, Lamont. Kad i ako Robin umre,
prihvatit ću tvoju ponudu."
On joj se nasmijao i kimnuo. "Drago mi je." Prišao joj je
bliže, zagrlio je i poljubio u usne. Pokušala je uzvratiti, ali nije
mogla. Bila je previše svjesna Robinove prisutnosti. Osjećala se
užasno. Prodavala se drugom čovjeku dok joj ljubavnik umire kraj
nogu.
Lamont je očito osjetio njenu nelagodu, jer ju je odmah
pustio. Pošao je prema vratima i rekao: "Idem sada. Vratit ću se
navečer vidjeti kako mu je."
"Dobro," reče Jan. "Žao mi je, Lamont, ali dok je Robin živ,
ne mogu..."
"Razumijem. Želiš li da ti, prije nego odem, oderem životinju
i pripremim je za kuhanje?"
Pogledala je vreću i s oklijevanjem odgovorila: "Ako ti nije
teško. Jednom ću morati naučiti kako se to radi, pa mogu početi učiti
već sada."
174
 Kasno poslijepodne ponovno se vraćala s fontane s
mješinicom vode. Proživjela je još jedan loš dan. Nakon Lamontove
odvratne poduke o mesarstvu teško se odlučila na previjanje Robina.
Kad je napokon skinula stari zavoj, zapanjila se koliko je rana lošije
izgledala. Bila je upaljena, a između grubih Lamontovih šavova
izvirao je žuti gnoj. Nije mogla učiniti ništa drugo nego isprati ranu
ostatkom bio-dezinficijensa iz skromnog pribora za prvu pomoć
kojeg je ponijela s Nebeskog Anđela i poviti je čistim zavojem. Bila
je sigurna da Robin neće preživjeti slijedeću noć. Približivši se
trgovini, u njenoj je unutrašnjosti ugledala neki lik. Pretpostavila je
da je to Lamont i bezbrižno ušla unutra. Kad je shvatila da je
pogriješila, bilo je već kasno. Dva druga muškarca opkolila su je sa
strane i zapriječila joj prolaz.

22
Dvojica muškaraca uhvatila su je svaki za jednu ruku, a treći
joj je prišao sprijeda. Držao je dugački nož. Sva trojica imala su
slične crte lica kao žene koje je toga jutra vidjela uz fontanu —
široke jagodične kosti i uske oči. Bili su niski — niži od nje — ali
krupne građe. Čovjek s nožem je nešto vikao grubim glasom, ali
njegove joj riječi nisu ništa značile. Stao je kraj nje i položio joj vrh
noža na rebra, odmah ispod lijeve dojke. Kad se nagnuo nad nju, Jan
je osjetila njegov neobično slatkasti dah. Pitala se zašto je tako
uznemiren i što želi. Brzo je doznala odgovor na drugo pitanje, kad
je slobodnom rukom uhvatio ovratnik tunike i razdrapao je do struka.
Danas sam tako tražena, pomislila je, kriknula i pokušala se
osloboditi. Čovjek s nožem joj je nastojao rasparati i ostatak tunike.
Podigla je koljeno i snažno ga udarila u prepone. Istog je trena
ispustio nož i, očito izgubivši volju za silovanjem, uhvatio se za
zdrobljene testise. Spustio se na koljena urlajući od neizdrživog bola.
Bilo je prilično lako osloboditi se stiska dvojice zbunjenih
napadača. Brzo se okrenula prema jednom od njih i udarila ga laktom
u dušnik. Tada je pažnju usmjerila na drugog muškarca, koji je
izvukao bodež i spremao se njime napasti. Pomakla se korak u
175
stranu, hitro ga obišla i zakrenula mu ruku iza leda. Pritisla je
snažnije. Kad mu je zglob puknuo, njegov se urlik bola stopio s
jecajima drugoga.
Jan je zakoračila unazad i promotrila tri nesuđena silovatelja.
Prvi od njih sklupčao se u loptu; drugi se oslonjen na rukama i
koljenima borio za dah; treći je još stajao, podupirući slomljenu ruku,
i sa zlovoljnim se oprezom zagledao u nju. Podigla je ruku i pokazala
prema izlazu. "Van!" naredila je. Čovjek sa slomljenom rukom nije
se ni pokušao pomaknuti ili pomoći prijateljima, već je samo gledao
u nju. Krajičkom oka Jan je spazila neku kretnju. Brzo se okrenula.
Prema njoj je hitala neka žena — bila je sigurna da je to jedna od one
dvije koje je jutros susrela na fontani. S obje je ruke držala veliku
tavu iz Stare znanosti. Do tog se trenutka sigurno skrivala u pozadini
trgovine i čekala da se muškarci zadovolje.
Jan se jedva stigla pomaknuti kad joj je žena tavom mahnula
prema glavi. Tava ju je udarila postrance i izazvala eksploziju
svijetlih iskrica pred njenim očima. Premda omamljena, Jan je brzo
uzvratila. Prije nego se žena snašla, Jan joj se primakla i snažno je
udarila u nos. Žena je zateturala unazad i, na Janin užas, pala preko
Robinovog besvijesnog tijela. Robin se trgnuo i zastenjao. Ali prije
nego mu je Jan mogla pomoći, muškarac sa slomljenom rukom je
zdravom rukom ponovno uhvatio nož. Bila je to otporna sorta ljudi.
Obišla je tijelo pale žene, istrgnula joj iz ruke tešku tavu i uspravila
se na vrijeme da zaustavi muškarčev napad. Odbila je oštricu
osnovicom tave i dok se čovjek pripremao da je zbuni hinjenim
napadom u lijevo prije nego je, bila je sigurna, udari nožem u trbuh,
bacila mu je tavu u glavu. Muškarac se srušio na blagajnu, a iz nosa i
čela mu je potekla krv. Jan ga je još jednom udarila i slomila mu i
drugu ruku. Tada se naslonila na stol i duboko dišući pokušala
razbistriti vid.
"Ako je to primjer minervanskog gostoprimstva, nadam se da
nećemo dobiti isti tretman." Bio je to muški glas.
Jan je podigla glavu i okrenula se. Na ulazu u trgovinu stajalo
je mnogo ljudi. Jan se ukočila. Prvog je ugledala vojvodinog sina, o
kojem je razmišljala kao o Crnom princu. Iza njega je stajala njegova
odvratna jednooka sestra i zagledala se u Robina. U posljednjem redu
176
slijedilo je pet mrkih vojnika.
One je riječi izgovorio princ. Jan ga je pogledala i rekla:
"Napali su me. Htjeli su me silovati." Nastojala se pokriti krajevima
rasparane tunike, ali nije joj to uspijevalo. Na kraju je odustala. Neka
gledaju.
"Samo muškarci, pretpostavljam," nastavi princ. Tada je
naredio svojim ljudima: "Oslobodite nas ovog ološa."
Četiri vojnika počela su podizati Janine pale napadače i
iznositi ih van. Peti je vojnik ostao uz princa i princezu, očiju
prikovanih na Jan. Princeza se primakla bliže Robinu i pogledala ga.
"Još je živ," rekla je bezizražajno.
"Jedva," protisnu Jan. "Ne diraj ga. Već si dovoljno učinila."
Princeza se okrenula i pogledala Jan. "Voljela sam ga, znaš.
Više nego ikojeg drugog muškarca."
"Na čudan način iskazuješ privrženost," ogorčeno reče Jan.
"Iskoristio me. Pretvarao se da me voli. A čitavo vrijeme mi
se smijao. Znao je da ne namjerava ostati sa mnom. Ili s Lordom
Mordredom. Čitavo je vrijeme namjeravao pridružiti se Nebeskoj
Ženi, toj prokletoj Jan Dorvin. Tvojoj bivšoj gospodarici."
Jan je šutjela. Princeza joj je prišla bliže, prezirno je motreći
jednim okom. "Što je on tebi, Minervanko?"
"Volim ga."
"A on ti je, naravno, rekao da i on voli tebe. Sigurna sam da
je pritom zvučao vrlo iskreno, kao i kad je meni to govorio. Je li bio
u tebi u to vrijeme?" Prodorno se nasmijala. "Djevojko, učinila sam ti
uslugu."
"Ne zamjeri ako ti na tome ne zahvalim."
Princeza ju je pljusnula. Premda je zažario Janin obraz i
ponovno u njenoj glavi upalio treperava svjetla, udarac nije bio jak.
Bila je to više gesta. 'Takvo ponašanje nije preporučljivo, pogotovo
ako gajiš nade da ćeš nam se pridružiti gore."
"Gore?" upita Jan, na trenutak ne shvaćajući.
"Naš glavni teh, Lamont, zauzeo se za tebe kod oca. Želi s
tobom osnovati kućanstvo. Pretpostavljam da ima za to tvoj
pristanak?"
Napokon shvativši, Jan odgovori: "Da... da. Ali tek kad
177
Robin... kad Robin..."
"Čini se da je otac spreman prihvatiti tu zamisao; sviđa mu se
Lamont. Ali moj brat i ja nismo baš sigurni, i upravo smo te zato
večeras posjetili. Prikaz fizičkih sposobnosti kojem smo netom
prisustvovali potvrdio je naše sumnje da si opasna."
"Ne brinite. Obećajem da vas neću sve pobiti dok spavate."
"Da, ali mi ti, jednostavno rečeno, ne vjerujemo," nastavi
princezin brat. "Odobri li otac Lamontovu molbu, upozoravamo te da
ćemo te budno motriti. Dadeš U nam najmanji povod, pronaći ćemo
način da te brzo uklonimo."
"Drago mi je da ste me upozorili..." započne Jan, ali
prekinulo ju je Robinovo stenjanje. Brzo je kleknula kraj njega. Oči
su mu bile otvorene. Gledao ju je i u očima mu je vidjela da je
prepoznaje. Kad je primijetila da mu usnice počinju tvoriti njeno
ime, položila mu je prst na usta. "Psst... ne govori ništa. Čuvaj
snagu."
Ali on je i dalje pokušavao. "J... a... n..." Bio je to tek šapat i
znala je da ga ni princ ni princeza nisu čuli. "Boli... tako boli..." Glas
mu je postajao jači. "Što se dogodilo?"
"Ne pitaj," odgovori Jan uz gorki osmijeh.
Oči su mu se raširile kad je princeza stupila u njegovo vidno
polje. "Zar se ne sjećaš što sam ti napravila?" pitala je hladno.
"Prestani," upozori je Jan.
Robin se namrštio. "Andrea... i ti si ovdje? Jesmo li na...
Lordu Mordredu?'
"Lord Mordred više ne postoji — i to zahvaljujući tebi!"
prosiktala je.
Robin očito nije mogao shvatiti o čemu ona govori. Ponovno
je pogledao Jan. "Jan..." reče promuklo. "Prsten... gdje je prsten koji
sam ti dao?"
Podigla je ruku kako bi vidio da ga još nosi. Tužno se
nasmijala. "Neko sam vrijeme mislila da bi on mogao biti više od
običnog prstena, ali nije. Probala sam i ništa se nije dogodilo."
Robin je, mršteći se od bola, posegnuo prema njenoj ruci.
"Jan... prsten... daje..."
Snažna ju je ruka iznenada uspravila. Princ je bijesno zurio u
178
nju. "Nazvao te Jan."
Jan je rezignirano kimnula. Znala je da su čuli Robina kad je
spomenuo njeno ime.
"Jan Dorvin — Nebeska Žena osobno!" poviče princeza
Andrea.
"No, ovo će razveseliti oca, premda će se jadni Lamont jako
razočarati," reče princ. Okrenuo se k svojim ljudima. "Uhvatite je.
Vodimo je s nama."
Kad su je dva vojnika grubo uhvatila za nadlaktice, viknula
je: "Čekajte! Što će biti s Robinom? Ne možete ga samog ostaviti
ovdje. Umrijet će!"
"Prerezat ću mu grlo ako želiš," reče princ izvlačeći bodež.
Brzo je zatresla glavom. "Ne... ne. Nemoj."
Princ se nasmijao i vratio bodež u korice. "Da, neka svinja
umre polako. Idemo."
Vojvoda ih je iznenađeno pogledao kad su se pojavili na
vratima trgovine koju je izabrao za svoju bazu i stan. Ležao je na
hrpi padobranske svile. Kraj njega je nešto kipjelo u loncu
obješenom nad malom vatrom. Primijetivši da je Jan razgolićena,
podigao je obrve i obratio se sinu i kćeri: "Oh Bože! Što ste vas
dvoje opet smislili?"
Princ je izvijestio oca o njenom pravom identitetu. Vojvoda
je ustao i iznenađeno se zagledao u nju. "No, no... Pomislio sam na to
kad smo se prvi puta sreli, ali činilo mi se nevjerojatnim. Nebesku
Ženu sam zamišljao nekako više... pa, kraljevskom, pretpostavljam."
"Što ćeš učiniti s njom?" upita princeza.
Vojvoda je uzdahnuo. "Pogubiti je, naravno. Kakva šteta!
Lamont će biti vrlo razočaran." Žalosno se nasmiješio Jan. "Znaš li
da sam umalo prihvatio njegov zahtijev da te dovede k nama. Kakva
šteta."
Iskazujući lažnu hrabrost Jan odrešito reče: "Namjeravate li
me pogubiti, požurite i svršite s time."
"Kako ćemo je pogubiti, oče?" upita princ.
"Mislim da bi odsjecanje glave bilo prikladno pod ovim
okolnostima," odgovori vojvoda čupkajući bradu.
"To je prebrzo," požalila se princeza.
179
 "A što ti predlažeš, moja mala mačkice?", upita vojvoda. "Da
je zakopamo do vrata u mravinjak? Nabijemo je na ražanj i pečemo
na blagoj vatri? Mi nismo barbari. Kao naš zakoniti neprijatelj,
zaslužuje časnu smrt."
"Blago meni," reče Jan.
Princeza je pogleda i reče: "No dobro, odrubite joj glavu. Ali
ja još uvijek mislim da se prelako izvukla."
"Od svoje si drage, pokojne majke naslijedila osjećaj
samilosti prema drugim ljudima, draga moja," reče vojvoda.
Napokon se obratio Jan: 'To je, dakle, to. Sve je to velika nesreća, ali
vezan sam našom tradicijom." Pogledao je njene izložene grudi i
rekao: "Da nas sudbina nije spojila kao neprijatelje, bilo bi mi drago
bolje te upoznati."
"Sigurna sam da je tako," odgovori Jan.
"Ah, tako... Odvedite je i obavite taj neugodni zadatak. I
pazite da sjekira bude oštra."
Jan je osjetila kako joj koljena počinju klecati dok su je
izvodili van. Njena se maska hrabrosti rušila. Nije se htjela suočiti s
činjenicom da će joj odrubiti glavu. Nije se htjela suočiti s
činjenicom da će je uopće pogubiti, ali odsjecanje glave nalazilo se
visoko na listi iskustava koje bi radije izbjegla. Kako će to izgledati?
Koliko će trajati? I najgore od svega — što ako ostane svjesna,
makar i na trenutak, nakon što joj glavu odsijeku od tijela? Iznenada
ju je svladala slabost.
Vani su susreli Lamonta, koji je isprva djelovao iznenađeno,
a uskoro i prestrašeno. Jan je preplavila nada, ali brzo je shvatila da
joj on ne može pomoći.
"Što se događa?" pitao je, zapriječivši im prolaz.
"Maknite se, gospodine. Vodimo ovu ženu na pogubljenje.
Vojvoda je tako naredio."
"Pogubljenje? Ali zašto? Ne razumijem... što je učinila?"
poviče Lamont.
"Njen zločin," progovori princ, koji ih je zajedno sa sestrom
slijedio otkako su napustili vojvodinu sobu, "jest taj da predmet
tvojih želja nije nitko drugi negoli Jan Dorvin, odnosno Nebeska
Žena."
180
 Lamont je bio zaprepašten. Okrenuo se k Jan. "Je li to istina?"
"Istina je. Žao mi je, Lamont... Nisam..." Prekinuli su je
pucnji koji su dopirali izvana.
Prošao je dugi trenutak prije nego se itko snašao. Napokon
princ krikne: "Na glavni ulaz, brzo!" Svih pet vojnika istovremeno je
potrčalo prema ulazu.
"Što se događa?" poviče vojvoda. Izašao je iz svoje sobe
učvršćujući sablju na pojas. Janin mu je samostrijel bio prebačen
preko ramena.
"Napadnuti smo, naravno," otresno će njegov sin. "Ako je
suditi po zvukovima, radi se o nečemu ozbiljnome."
"Bolje je da pogledamo što je," oklijevajući nastavi vojvoda.
Pogledao je Jan. "Što ćemo s njom?"
"Ja ću je čuvati," ponudi se Lamont.
"Ne, ja ću je čuvati," reče princeza Andrea. Izvukla je bodež
iz korica i značajno se nasmijala.
Čitavog se života El Rashid bojao samo Alaha. Dosad. Sad se
bojao Alaha i čudovišta koje ga je gonilo. Čudovište je već pojelo
dvije trećine njegove vojske i sve mu se više približavalo, rušeći pred
sobom još ljudi. Bio je to sam Sotona i progonio je upravo njega,
znao je to.
Pred njim se napokon prostrlo ravno i pusto područje umjesto
uzbrdice obrasle gljivama kroz koju je do tada trčao. El Rashid je
ugledao skupinu ljudi pred ulazom u veliku građevinu; vidio je
oblačiće dima iz njihovih pušaka, čuo metke kako zuje oko njega i
prodorne praskove... ali nije niti na trenutak oklijevao. Tanad su bila
ništa u usporedbi sa stvorom koji ih je lovio. "Trčite dalje," viknuo je
svojim ljudima.
Nije im to trebao reći, jer i njihov je užas bio ravan
njegovome. Sukob s ljudskim protivnicima prihvatili su kao
olakšanje...
Ratnici odjeveni u crno hitali su poput plimnog vala kroz
prastaro parkiralište. Neki od njih su pali pogođeni mecima, ali
većina je nastavila dalje. I vojvodini su ljudi počeli padati, no pucali
su i dalje. Sve dok se, shvativši da nemaju izgleda, nisu okrenuli i
pobjegli.
181
 Sklonili su se iza barikade podignute duž ulaza, iza koje su
već stajali mnogi vojvodini vojnici. Trenutak kasnije El Rashidovi su
ljudi vrišteći nahrupili u hodnik...
Vojvoda i njegov sin su se trkom približili ulazu upravo kad
su ratnici odjeveni u crno i sa sabljama u rukama istjerali ostatke
njihove skromne vojske iz tunela. Obojica su se zaustavila. "El
Rashidovi ljudi!" vikne vojvoda.
"Ona prokleta jedrilica koja nas je pratila," reče princ.
"Sigurno se vratila i obavijestila ih..."
Uto je vojvoda spazio samog El Rashida — poznati orlovski
nos nije mu mogao promaći. El Rashid se u tom trenutku okrenuo
prema njemu i vojvoda je u njegovim očima ugledao nešto što nikad
prije nije vidio — beskrajni strah.
El Rashid se osvrnuo preko ramena, a potom je krenuo prema
vojvodi i njegovom sinu. Svijena sablja i crnocrvena odjeća bile su
mu poprskane krvlju. Vojvoda se sagnuo prema samostrijelu; princ je
izvukao mač...
"Čekajte!" poviče El Rashid. "Zaustavite ruke! Ne smijemo
se više međusobno boriti — pojavila se velika prijetnja. Ujedinimo
se u borbi protiv nje!"
"Kakva je to zamka?" promrmlja princ, ali vojvoda je
primijetio jednake izraze straha na licima svih El Rashidovih ljudi.
"Spustite oružje, ljudi Lorda Mordreda," povikao je preživjelim
vojnicima. Poslušali su ga, djelujući nesigurno i zbunjeno.
"Progoni nas Ruka Sotonina!" poviče El Rashid pokazujući
prema ulazu. "Moramo je nekako uništiti! Zapaliti vatru u kojoj će
nestati..!"
Vojvoda je vjerovao da je El Rashid potpuno poludio, premda
uopće nije sumnjao da ih progoni neko opasno stvorenje. Ali nazvati
ga Rukom Sotoninom zaista je pretjerano. Praznovjerna budala,
pomislio je. Vjerojatno se radi o jednom od velikih gmazova koje je
Darcy spazio iz zraka.
"Smirite se," rekao je El Rashidu. "Imamo dovoljno oružja da
uništimo svaku zvijer. Ali vaša zamisao o vatri je dobra. Skupit ćemo
sav zapaljivi materijal koji uspijemo pronaći i zapaliti lomaču na
ulazu. Možda će zvijer odustati čim vidi vatru. Koliko nam je blizu
182
to..."
Na to je pitanje brzo dobio odgovor kad je jedan od El
Rashidovih ljudi snažno odbačen s ulaza. Kričeći je proletio nad
glavama prisutnih i pao na stazu. Istovremeno je nastao metež, jer su
se El Rashidovi ljudi nastojali pomaknuti što dalje od ulaza.
Posljedica toga bila je opća zbrka stisnutih tijela. Iz unutrašnjosti
tunela začuo se zvuk rušenja kamenja — stvor je uništio ostatke
barijere — i ravnomjerno udaranje. Vojvoda je osjetio kako mu tlo
podrhtava pod nogama.
Tada se na ulazu u tunel pojavilo ono. "Isuse Kriste,"
prošapta vojvoda, "pa to jest ruka!" Obuzet atavističkim strahom,
okrenuo se i potrčao, ispustivši samostrijel. Princ Darcy je već bio
ispred njega, a nedaleko iza slijedio ga je El Rashid...
Zamrli su svi zvukovi odozgo, što je moglo značiti svašta. Jan
se nadala da su napadači, ma tko oni bili, svladali vojvodu i njegove
ljude. U tom slučaju njeni izgledi za dugoročno preživljavanje ne bi
postali ništa bolji, ali barem bi izbjegla pogubljenje.
"Što se gore događa?" promrmlja princeza Andrea. Stajala je
blizu iza Jan i upirala joj vrh bodeža među rebra.
Naslonjen na balkon i smrknutog izraza lica, Lamont je
slegnuo ramenima. Nije progovorio ni riječ otkako su vojvoda i princ
otišli. Jan se zamišljeno igrala s Robinovim prstenom i pritiskala
kamen. Ponovno je razmislila o Robinovoj brizi za njega. Posegnuo
je prema njemu i očito ga je želio uzeti. Ali zašto? Njoj prsten nije
koristio.
Ne, njoj nije!
Ukočila se od same pomisli, našto joj je princeza još jače
zabila vrh noža u rebra. "Mir!" upozorila je i iznenađeno se trgnula
kad su se odozgo ponovno odjeknuli zvukovi borbe. Pucnji, krikovi...
a tada samo krikovi.
Jan se namrštila. To nisu bili krikovi bola, već krikovi straha i
užasa. Slijedili su odjeci mnogih nogu koje su trčale stazom.
Primijetila je da je princeza odvratila pažnju od nje i naglo se
okrenula. Uhvatila ju je za ručni zglob i čvrsto stisnula. Princeza je
vrisnula i ispustila bodež na pod. Kad je Lamont potrčao prema
njima, gurnula je princezu na njega. Oboje su teško pali.
183
 Jan je počela trčati. Ako je u pravu, znala je način kako će s
Robinom pobjeći s ovog užasnog mjesta.

23
Tyra je ležala na trbuhu s licem zaronjenim u jastuke i jecala.
Milo ju je gledao dok se odijevao. Osjećao je blagu krivnju. Nije
smio tako izgubiti kontrolu... nije smio biti tako nestrpljiv. Krivo je
to prokleto tijelo, sa predpubertetskim seksualnim nagonom i
nesposobnošću postizanja pravog zadovoljenja. Što prije dosegne
pubertet, to bolje. To je sigurno još pitanje tjedana.
Izašao je na hodnik i umalo se spotaknuo preko paukolikog
robota. "Milo, odvratan si," progovorio je robot Ashleyinim veselim
glasom. "Što si to učinio jadnoj djevojci."
"Špijuniraš me, kao i obično?" reče Milo.
"Što drugo mogu raditi?"
"Ti si izbacila sve putnike, a ne ja." Krenuo je niz hodnik, a
robot ga je pratio.
"Kamo ideš?" upita Ashley.
Milo je oklijevao prije nego je odgovorio. "Na gornju
palubu," reče napokon. "Još jednom ću razgledati stroj."
"Uvijek se igraš s tom stvari," uvrijeđeno će Ashley. "Ali to ti
neće pomoći. Nikad je nećeš uključiti."
"Znam... znam, ali unatoč tome me oduševljava." I još uvijek
živim u nađi, dodao je u sebi.
Vani je bilo toplo i palubom je strujio jaki topli vjetar,
premda je Ashley smanjila brzinu kako je tražio. Držeći se za
sigurnosni konop, krenuo je prema Robinovom stroju. Uz njega su
ležali beskorisni kablovi koje su roboti postavili prema Robinovim
uputama.
"Gdje smo?" upita Milo robota koji ga je na njegovo
nezadovoljstvo još uvijek pratio.
"Nemam pojma. Pitat ću Carla... Država Tehuantepec, kaže.
Prije raspada je bila dio Meksika, ako te to zanima."
"Čudesno," reče Milo osvrćući se uokolo. Ostatak flote letio
184
je iza Nebeskog Gospodara, uz izuzetak Lorda Montcalma. Ashley
koja je upravljala tom letjelicom odlučila je dalje krenuti sama, te je
zajedno sa svojim zatočenim stanovništvom napustila flotu.
Vrata letećeg stroja bila su djelomično otvorena. Jedan je
robot pod vodstvom Carla uspio provaliti bravu, ali nije uspio
aktivirati leteći stroj. Tako je barem rekao, ali Milo je vjerovao da je
Ashley zabranila Carlu uopće pokušati.
Milo se popeo u stroj i namjestio se u njegovu udobnu fotelju.
Čeznutljivo je pogledao zamračenu kontrolnu ploču i prazne ekrane.
Osjećao je ogromnu moć koju je stroj posjedovao; moć koja je bila
uspavana, a on je nije znao probuditi. Uzdahnuo je i prošao prstom
po nizu tipki na kontrolnoj ploči...
"Gubiš vrijeme," reče Ashley kroz paukolikog robota koji se
uvukao u letjelicu.
Milo se trudio ne obraćati na nju pažnju. Više od petnaest
minuta je mirno sjedio i igrao se s kontrolnom pločom, nadajući se
da će slučajno pogoditi pravu kombinaciju kojom se stroj uključuje.
Ali ništa se nije dogodilo.
"Makni mi se s puta," napokon je rekao. "Izlazim."
Nevoljko je slijedio robota kroz dvostruka vrata. Nekako će
već uključiti taj stroj, razmišljao je. Ali prvo mora nadmudriti
Ashley...
Izgledao je mrtav.
Duboko dišući, Jan se spustila na koljena kraj Robina i
položila mu prste na vrat. Osjetila je puls i nade su joj ponovno
porasle. "Siroti moj dragi," prošaptala je između , dva udaha. "Možda
se još uspijemo izvući." Skinula je prsten i stavila ga na srednji prst
Robinove lijeve ruke. Uz kratku molitvu Velikoj Majci, pritisnula je
kamen. To mora biti odgovor. Prsten mora biti u dodiru s Robinom
kako bi djelovao. Možda ga prepoznaje čitajući njegov genetski kod.
Kad ga je Jan isprobala na vlastitom prstu, 'pročitao' je njen genetski
kod, a kako se on nije slagao sa Robinovim, prsten jednostavno nije
radio. Jan se barem nadala da je tako...
Milo je provjeravao kablove kojim je stroj bio privezan uz
vanjsku palubu kad je odjednom postao svjestan titranja. Da, žica
koju je dodirnuo je podrhtavala. To je stroj! Nešto se s njime
185
dogodilo! Sigurno je pogodio ispravno kombinaciju. Potrčao je
prema vratima. Da! Kroz vrata je ugledao svjetla na instrumentalnoj
ploči. Krenuo je unutra, ali robot ga je uhvatio za košulju i odvukao
ga od vrata.
"Ne ulazi unutra!" poviče Ashley. "Nikamo ti ne ideš!"
Naglo se okrenuo, podrapavši košulju, i udario robota nogom.
Robot je bio težak, ah sila udarca bila je dovoljna da ga podigne u
zrak i odbaci daleko od Mila. "Glupa, luda kravo! Raznijet ću ti
hardver u komadiće!" kriknuo je. I prije nego je robot prizemljio
okrenuo se nazad k vratima...
Ali u tom su se trenutku vrata zalupila. "Ne!" viknuo je. Šum
motora postao je dublji. Kablovi su jedan po jedan počeli pucati.
"Ne!" ponovio je. Puknuti kabel ga je umalo ošinuo kad se leteći
stroj podigao s palube. Milo je ustuknuo. Stroj se sve brže podizao.
"Vrati se..." tiho je zajecao. Na visini od oko 60 metara nad palubom
naglo je jurnuo unaprijed. Za trideset sekundi nestao je s vidika.
Milo je još dugo zurio u mjesto na nebu gdje se leteći stroj
stopio sa beskrajem. Bio je neugodno svjestan robota koji je bez
riječi stajao iza njegovih leda. Činilo mu se da čuje Ashleyine
neizgovorene riječi: "Bit će ti ž —a-o..."
"Kako dirljivo... izmjenjujete posljednje pozdrave."
Jan se okrenula. Iza nje je, naslonjena na stup, stajala
princeza. Kosa joj je bila raščupana, a prsa su joj se ubrzano podizala
i spuštala od za nju prevelikog napora trčanja. U ruci je ponovno
držala bodež. Kraj nje se pojavio Lamont, također dahćući.
Princeza je kolebljivo ušla u trgovinu. Podigla je bodež. Jan
je ispustila Robinovu ruku i ustala. Je li dovoljno puta pritisnula
kamen? Možda je leteći stroj predaleko da bi primio signale iz
prstena. A možda se čak vara i prsten nije ništa drugo negoli obični
prsten.
"Princezo... ne!" poviče Lamont, prateći je u trgovinu.
Ona se okrenula. "Moj otac ju je osudio na smrt i ja ću učiniti
sve da presuda bude izvršena, i to odmah. A ti ćeš mi pomoći, ili ćeš
dijeliti njenu sudbinu."
"Pomoći..?"
"Svladaj je. Prejaka je za mene. Uhvati je i drži je dok je ne
186
otpremim na drugi svijet."
Lamont je bespomoćno pogledao Jan.
Jan mirno reče: "Lamont, ne moraš se više pokoraviti ni njoj
ni njenom ocu. Oni više nisu kraljevska obitelj, nego jadne izbjeglice
kao i svi ostali. Njihov svijet je nestao. Propalo je čak je i patuljasto
kraljevstvo koje su ovdje pokušali uspostaviti. Pogledaj..." Jan je
pokazala prema prizemlju goleme građevine. Ljudi su navirali niz
stazu. Većinom su to bili crni El Rashidovi ratnici, ali među njima je
bilo i nekoliko vojvodinih ljudi. Sve ih je obuzela panika.
Tada je Jan napokon vidjela razlog njihovoj panici. Isprva je
pomislila da se radi o divovskom pauku...
"Sveta Djevico Marijo," prošapće princeza.
"To je ljudska ruka," s nevjericom reče Lamont. "Ali ne može
biti. To je nemoguće."
Dok je ruka hvatala dvojicu muškaraca i drobila ih među
divovskim prstima, Jan se prisjećala Milovih priča o tome što su
bogataši koji su upravljah Genetskim Tvrtkama, poput njega, stvarali
na svojim imanjima; proizvodili su strašna čudovišta za svoju
zabavu. Tako su, između ostaloga, stvoreni divovski gmazovi. U
opustošenim je krajolicima srela već mnogo užasnih čovjekovih
proizvoda, ali ništa nije bilo tako čudovišno kao ovo...
Robin se ponovno vratio u svijet svijesti; u svijet bola,
mučnine i groznice. Bio je strahovito žedan. Otvorio je usta i
pokušao progovoriti. Nije uspio. Pokušao je ponovno. "Jan..."
Na njegovo olakšanje pojavila se kraj njega i čučnula.
Iznenađeno je primijetio da je i Andrea u blizini. I neki čovjek.
Čučali su iza stola. Oboje su izgledali užasnuto. Bilo je nešto u vezi s
Andreom čega se nije želio sjetiti... ali sjećanja su ipak navrla. Što
mu je učinila? Zastenjao je.
"Pssst," rekla je Jan ozbiljno i položila mu hladni dlan na
vruće čelo. "Budi tiho."
"Vode... trebam vode..." prošaptao je.
"Žao mi je, dragi, ali nemamo je."
Zar ne razumije? Mora popiti vode. Umire od žeđi. Umire.
Da, umire. Znao je to. Nije više ni želio živjeti, ne nakon onoga što
mu je Andrea učinila. Bože, sve je otišlo k vragu, ali zaštol Htio je
187
pobjeći s Jan u Igrački, a tada... što? Kako bi dozvao Igračku?
Osjećao je da je odgovor blizu, ali nije ga se mogao dosjetiti. Nešto u
vezi s prstenom. Pokušao se usredotočiti, ali nije uspio...
Postao je svjestan krikova. Netko je u blizini kričao.
Muškarac, ako je suditi prema glasu. Kakvo je ovo mjesto, pitao se?
Pomislio je da je možda već mrtav i da se nalazi u paklu. Ali ne, to
ne može biti pakao, jer Jan je s njime. U paklu ne bi imao takvu
povlasticu. "Jan..." rekao je i ponovno se onesvijestio.
Vojvoda je nervozno provirio preko vrha niskoga zida.
Stvorenje je očito mirisalo zrak... i to kažiprstom. Tražilo je plijen
koji mu je pobjegao. Iznenada je jurnulo naprijed i nestalo u trgovini
pedesetak metara od njega. Iz trgovine se prolomiše krikovi. Vojvoda
je pogledao El Rashida koji je čučao kraj njega. Oči su mu bile
zatvorene i neprestano je ponavljao istu molitvu. Često je spominjao
Alaha. I vojvoda je u mislima nizao vlastite molitve. Nije vidio izlaza
iz ove situacije. Zarobljeni su, i čudovište će ih prije ili kasnije
pronaći, ubiti i s velikim zadovoljstvom pojesti njihova tijela.
"Dolazi ovamo," zastenje princeza. Jan je zaustavila dah kad
je stvorenje zastalo pokraj jedne od fontana i okrenulo se u njihovom
smjeru, s prstom podignutim tako da je pokazivao ravno na njih. Jan
je osjetila kako joj se koža na leđima ježi. Neprestano je u sebi
ponavljala da ruka nije ništa drugo negoli sramotno djelo čovjeka, ali
prizor je u njoj budio osjećaj dubokog nadnaravnog užasa.
Ruka se iznenada okrenula i uputila se u drugom smjeru. Jan
je napokon izdahnula. "Ja više ne ostajem ovdje," reče princeza kad
je stvorenje nestalo u drugoj trgovini. 'Trčeći ću otići do staze i
popeti se gore."
"Nećeš uspjeti," reče Lamont. "Stvor se prebrzo kreće."
Ali princeza je zanemarila upozorenje. Uspravila se, polako
otišla do vrata trgovine i potrčala. Jan je naizmjenice promatrala
princezu i vrata trgovine u koju je stvorenje ušlo. Tada se nešto
dogodilo. Nešto prekrasno.
Velika sjena je pokrila pod. Jan podigne pogled. Neko je
tijelo pokrilo svjetlost koja je dopirala kroz rupu u stropu. Tijelo se
polako spuštalo. Janino je srce zakucalo brže. Bio je to Robinov
leteći stroj.
188
 Princeza Andrea ga je također ugledala. I prepoznala ga.
Zaustavila se i pogledala gore.
"Leteći stroj!" poviče Lamont.
Letjelica se okrenula i poletjela prema Robinu. Jan je slušala
kako šum snažnih motora postaje sve glasniji. Primijetila je da je
princeza shvatila kamo letjelica ide i krenula nazad. Zvijer je
privučena nepoznatim zvukom izašla iz trgovine.
"Ne mogu vjerovati — izdajnikov stroj je došao ovamo!"
prošapće vojvoda.
"Što radi ovdje?" upita njegov sin.
"To je jasno, budalo. Došao je po njega. Dođi, moramo stići
do njega!" Vojvoda je skočio na noge i potrčao iz trgovine. Nakratko
se osvrnuo i primijetio da ga Darcy slijedi. El Rashid je ostao skriven
iza zida.
Zvijer se iznenada zaustavila, ispitujući zrak vrškom
kažiprsta. Očito su je zbunili prisutnost i zvuk letećeg stroja.
Vojvoda je bio uvjeren da će stići do stroja prije nego ga stvor
uhvati. Osim toga, između njega i Zvijeri stajala je Andrea...
Stroj je prizemljio pred vratima trgovine. Prije slijetanja se
okrenuo, tako da su vrata gledala prema njima. Vrata su se počela
otvarati. Jan je otišla do Robina, uhvatila ga za ramena i pokušala ga
podići. Zastenjao je. Stroj je zapriječio vrata trgovine, pa nije imala
pojma koliko je Zvijer udaljena. Bila je sigurna da je krenula prema
njima privučena dolaskom letjelice. Očajno je pogledala Lamonta.
"Molim te!" viknula je.
On joj je odmah priskočio u pomoć. Uhvatio je Robina za
gležnjeve, te su ga zajedno ponijeli prema letećem stroju.
"Ryne? Ryne? Jesi li dobro?" Glas je dopirao iz letjelice.
Ženski glas. Jan se uznemirila, ali je brzo odgovorila: "Robin je
ozlijeđen. Bez svijesti je." Napokon su stigli do boka letjelice.
Lamont je držao Robina dok se Jan popela kroz vratašca. Čim je
provukla glavu i ramena vidjela je da je unutrašnjost letećeg stroja
prazna. Ponovno kompjuter, zaključila je. Nadala se da je program sa
ženskim glasom razumniji od Ashley.
"Robinu je potrebno hitno liječenje," reče Jan. "Moraš što
brže s njime odletjeti kući."
189
 "Naravno. Unesi ga. Usput, ime mu nije Robin nego Ryn."
"Trči, Andrea! Trči!
Vojvoda se osvrnuo. Zvijer se okomila na njegovu kći.
Primijetivši opasnost, Andrea je naglo skrenula. Dobro, pomisli
vojvoda, više ne trči prema letećem srtroju. Ah sad je i Darcy
skrenuo, vičući i mašući rukama. Dobri Bože, pomisli vojvoda. Pa on
pokušava skrenuti pozornost čudoviša od sestre! Takav iskaz
požrtvovnosti nije očekivao od Darcyja. Kako malo znamo o svojoj
djeci, razmišljao je trudeći se potrčati još brže.
Jan je kleknula na sjedalo, uhvatila Robina za ramena i
povukla ga kroz ulazna vratašca. Lamont joj je pomagao izvana.
Jedva je namjestila Robina u sjedalo. U maloj kabini predviđenoj za
jednu osobu vladala je velika gužva.
Robin je buncao i Jan vidje da mu kroz zavoj medu nogama
probija krv. Izvana je dopirala vika. Podigala je pogled i ugledala
vojvodino lice pred ulaznim vratima. Vojvoda se pokušavao popeti u
letjelicu, ali Lamont ga je u tome sprečavao.
"Pusti me, čovječe! Odmah! Moram ući unutra!" vikao je
vojvoda.
"Ne možete, gospodine! Unutra za vas nema mjesta!"
"Bit će mjesta, budalo. Čim izvučem ono dvoje van!"
Jan brzo reče: "Stroju, zatvori vrata!"
Ženski glas je hladnokrvno odgovorio: "Zatvorit ću ih čim
napustite moju unutrašnjost. Ne mogu vas odnijeti u Shangri La. To
nije dopušteno."
Jan takav odgovor nije iznenadio. Shvatila je da ga je napola
očekivala. Pogledala je prema vratima. Nije više vidjela vojvodu i
Lamonta, već je samo čula zvukove žestoke borbe. Uzdahnula je.
Ako je to jedini način da spasi Robina, nije imala drugog izbora nego
izaći iz letjelice. Prepirka s prokletim kompjuterom samo bi joj
oduzela dragocijeno vrijeme. Pripremila se izaći kroz vrata...
Princ Darcy je mahanjem rukama i vikanjem napokon
postigao ono što je želio. Zvijer se zaustavila, te je Andrea imala
vremena sakriti se iza hrpe kamenja prema kojoj je trčala. Da joj
Darcy nije privukao pažnju, Andrea bi već bila mrtva. Zvijer se
okrenula prema Darcyju, ali tada je očito odlučila napasti bliži plijen,
190
pa je ponovno krenula prema hrpi kamenja iza koje se skrivala
Andrea. Spustivši masivni batrljak ručnog zgloba na tlo uspravila se
na rub dlana. Snažnim udarcem svih pet prstiju razbila je hrpu
kamenja. Darcy je čuo krikove svoje sestre, ali uskoro su ih zaglušili
udarci kamenih blokova kad se balkon iznad mjesta gdje se Zvijer
nalazila iznenada urušio. Prije nego mu je oblak prašine zaklonio
vidik, Darcy je vidio kako Zvijer pada pod golemim blokovima
prastare zidne konstrukcije. Zazivajući Andreino ime, izvukao je mač
i potrčao u oblak prašine.
Nadao se da je Zvijer poginula pod ruševinama, ali uskoro je
vidio da se ona žestoko otima i očito će se uskoro osloboditi. Nije
vidio Andreu. Primaknuo se bliže čudovištu i osjetio njegov užasni
zadah. Uz veliki napor volje prišao je dovoljno blizu da mu zabode
mač u dlan iza malog prsta — koji je sam bio velik poput manjeg
stabla. Oštrica se zabola tek nekoliko centimetara u debelu, sivu
kožu. Ne, bilo ga je nemoguće ubiti. Vičući Andreino ime, počeo je
divlje pretraživati ruševine ispred Zvijeri. Tad ju je napokon ugledao,
djelomično zatrpanu otpadom.
Bacio je mač i zdravom rukom povukao njenu prašnjavu ruku
koja je virila iz ruševina. Andrea ga je nagradila tihim stenjanje.
Oslobodio ju je od kamenja i uspravio je. "Andrea!" vikao je trudeći
se držati je uspravno. "Probudi se! Moramo pobjeći odavde!
Andrea..!" Iza leđa je čuo kako se Zvijer sve žešće bori da bi se
oslobodila. To sigurno neće još dugo potrajati.
Prije nego se provukla kroz vanjska vrata, Jan je na trenutak
zastala. Vojvoda i Lamont vodili su smrtonosnu borbu. Lamont je
ležao s leđima na tlu, a vojvoda na njemu, nepopustljivo gurajući
bodež prema Lamontovim prsima. Lamontova je snaga popuštala i
Jan je znala da će uskoro umrijeti ne pomogne li mu. Ali upravo kad
je htjela skočiti na tlo, iza sebe je začula tihi poziv. "Jan..."
Okrenula se i vratila u kabinu. Robin je ponovno bio pri
svijesti i, sudeći po izrazu očiju, lucidniji nego ikada prije. "Jan...
dovela si Igračku," rekao je začuđeno.
"Ako je to ime kojim zoveš ovaj stroj, dragi, jesam, uz tvoju
pomoć. Ali sad moram otići. Ne želi te povesti u sigurnost dok ja ne
izađem."
191
 "Ne..." povikao je, a lice mu se zgrčilo. Zatvorio je oči i Jan
je pomislila da se ponovno onesvijestio. Ali uskoro je otvorio oči i
odlučno rekao: "Igračko, čuješ li me?"
"Da, Ryne. Moramo brzo krenuti. Pred nama je dalek put, a
prema mojim senzorima doimaš se jako bolestan."
"Igračko, otkako sam primijenio tvoj program, moraš
poslušati svaku moju naredbu, zar ne?"
"Da, Ryne."
"Tad ti naređujem da od sada pratiš sve zapovijedi ove žene.
Ime joj je Jan. Zabilježi njen glas..." Zastao je. "Jan, reci nešto
Igrački."
"Hmm, bok Igračko... Ja sam Jan."
"Ime i glas su zabilježeni," otresito reče kompjuter. "Ryne, u
Shangri La neće biti zadovoljni dovedeš U im ovu osobu."
Robin nije odgovorio. Jan vidje da se ovaj put zaista
onesvijestio. "Igračko!" povikala je dok se uvlačila nazad u kabinu.
"Zatvori vrata, naređujem ti!"
"Kako god ti kažeš." Vrata su se istog trena zalupila.
Jan je namjestila Robina najudobnije što je mogla na jednoj
strani sjedala, a zatim se i sama smjestila kraj njega. Položaj je bio
vrlo neugodan. "Pokaži mi što se vani događa."
Ekrani su zatitrali i na njima su se pojavili prizori iz
građevine. Na jednom je vidjela vojvodu i Lamonta. Lamont je još
uvijek ležao na leđima. Prsa su mu bila umrljana krvlju i Jan je
vjerovala da je mrtav. Vojvoda je ustajao. Okrenuo se i, vidjevši da
su vrata sada zatvorena, potrčao prema Igrački izvikujući nijeme
riječi. Povećavao se sve dok nije zauzeo čitav ekran, a potom je
nestao iz kadra. Odjeknuli su prigušeni udarci. Očito je šakama
udarao po vratima.
"Podigni nas, a tada lebdi."
Dok se letjelica podizala, Jan je motrila druge ekrane. Na
jednom je spazila Zvijer kako juri za dvoje ljudi koje je prepoznala
kao princa i princezu. Srednji prst čudovišne ruke bio je ozlijeđen i
ukočen, pa se stvorenje sad kretalo poput hromog diva, ali unatoč
tome je sustizalo svoj plijen.
Neko je vrijeme promatrala ekran, a tada reče: "Raspolažeš li
192
oružjem?"
"Da."
"Uništi, molim te, ono stvorenje dolje."
"Koje? Vidim ih tri."
"Najveće od njih."
"Dobro."
Igračka se okrenula i nagnula. Jan je osjetila blago
podrhtavanje, a potom je na ekranu primijetila kako nešto juri prema
Zvijeri i ostavlja za sobom trag pare. Zvijer se stresla i zaustavila.
Podigla je kažiprst kao da pokušava ustanoviti odakle je stigao
predmet koji ju je udario. Tada se razletjela u komade, rasipajući
goleme komade staroga mesa po podu trgovačkog centra.
Udarni val je oborio princa i princezu s nogu. Ne čekajući da
se uvjeri jesu li ozlijeđeni, Jan je naredila Igrački da uzleti kroz rupu
u krovu.
Mirno je gledala kako se građevina ruši pod njima. Uopće
nije marila za to što se sada dogodilo s vojvodom, njegovom
groznom djecom i ostalim prognanicima s Nebeskih Gospodara.
Obratila se Igrački: "Vodi nas u Shangri La."

EPILOG
Milo se probudio neobično mamuran. U glavi mu je tutnjalo,
a u ustima je osjećao neobičan okus. Bio je zbunjen. Prošle noći nije
popio previše vina. Zastenjao je i posegnuo prema Tyri. Ona će mu
barem na kratko vrijeme odvratiti misli od te neugode.
Rukom je nije mogao pronaći. S mukom je otvorio oči
natekle od spavanja i vidio da je nema u krevetu. Nezadovoljno je
sjeo. Nigdje joj nije bilo ni traga. Znala je da mora tražiti njegovu
dozvolu da napusti sobu. "Tyra! Gdje si?" pozvao je. Morat će je
ponovno kazniti — ta ga je misao raspoložila.
Ustao je iz kreveta i zaustavio se držeći glavu i čekajući da se
strašno udaranje u njoj stiša. "Tyra!" pozvao je ljutito. Otišao je do
kupaonice i gurnuo vrata. Prazno. Isto je bilo u kuhinji i dnevnoj
sobi. Prokletnica se odvažila napustiti njegov stan! Oderat će joj
193
kožu sa stražnjice zbog toga!
Krenuo je prema glavnim vratima — i stao. Usta su mu se
otvorila od iznenađenja. Normalna vrata — napravljena od neke
lagane plastike — su nestala i na njihovom su mjestu stajala teška
metalna vrata. Na njima nije bilo ručke.
Milo im je prišao i gurnuo ih. Nisu se pomakla i djelovala su
vrlo čvrsto.
"Ashley!" povikao je. "Što se ovdje događa?"
Ashley nije odgovorila. Nastavio je zazivati njeno ime, i
Carlovo, ali nije dobio odgovor. Počeo je udarati vrata nogom i lupati
po njima šakama.
Iznenadio se kad se u vratima otvorio prozorčić i na njemu se
pojavilo dobroćudno, nasmijano lice minervanskog muškarca Shana.
On je bio jedan od rijetkih ljudi kojima je Ashley dozvolila da ostanu
na Nebeskom Anđelu. "To ti neće pomoći," rekao je Milu. "Neće te
pustiti da izađeš."
"O čemu to pričaš? Što se događa?" zahtijevao je Milo.
"Kažnjen si," reče Shan. "Ashley te više ne voli otkako si joj
zaprijetio uništenjem. Ostat ćeš ovdje. Ja ću jedini dolaziti s tobom u
dodir. Prekinula je sve audio i vizualne veze s tvojim stanom.
Odsječen si od nje i Carla. Donosit ću ti hranu i vodu kad potrošiš
zalihe iz svoje kuhinje."
O Bože, pomisli Milo. Trebao je to očekivati. Barem ga nije
ubila, niti izbacila na zemlju. Bože, ta glupa, luda, elektronska krava!
Sigurno je rekla Shanu da mu noćas podmetne drogu u vino i dok je
on spavao naredila da se zamijene vrata. "Gdje je djevojka?" upita
Milo. "Gdje je Tyra. Mogu li barem nju dobiti da mi pravi društvo?"
Shan je zatresao glavom. "Ashley ti ju je oduzela i dala je
meni da se o njoj brinem. Loše si s njome postupao. Proći će mnogo
vremena dok se ne oporavi."
Milo je bijesno zurio u njega. Njegova žena predana je u ruke
tog nesposobnog minervanskog mekušca! Mogao je očekivati da će
Ashley upravo to učiniti!
Borio se zadržati vlast nad sobom. Nema smisla još više
pogoršati stvari. Upitao je najmirnije što je mogao: "Dobro, koliko će
ta glupost trajati? Kad će me Ashley pustiti odavde?"
194
"Nikad," odgovori Shan i zalupi prozorčić.

195
 PAD NEBESKIH
GOSPODARA

1
Gotovo 400.000 kilometara daleko od Zemlje, Milo Haze je u
maloj spavaonici čitao sf-roman s početka 21. stoljeća. Na njega je
naišao slučajno, prelistavajući prastare datoteke u CenKomu. Iskreno
se iznenadio da je takvo što izmaklo budnoj pažnji Očeva. U njemu,
doduše, nije bilo ničega bludnoga, ali Komitet Očeva je odavno
zabranio, i u skladu s time izbrisao, sva djela koja nisu odražavala
ortodoksne misli niti su 'uzdizala duh i obogaćivala ga razmišljanima
o slavi Boga'. Tako je odavno uništeno sve što je bilo bar donekle
zabavno.
Roman s naslovom Priče o svjetlosti i ljubavi ruje bio
naročito zanimljiv, ali Milu se nakon dugogodišnje vezanosti uz
vjerske traktate i tehničke priručnike učinio čak zabavnim. Potjecao
je iz doba koje su ironično nazivali Razdobljem Optimizma. U to se
vrijeme činilo da svijet zaista ima razloga za optimizam najprljavije
od svih stoljeća je završilo; svijet je preživio i drugi milenij,
Sjedinjene Države i nova Rusija stvorile su savez, a znanost je
napokon pobijedila AIDS.
Zahvaljujući znanosti općenito, a posebno dostignućima u
mikrobiologiji, očekivalo se da će se prilike još više poboljšati. Zbog
te promijenjene slike o znanosti i tehnologiji, to je vrijeme nazvano i
Drugim Dobom Razuma. Pred kraj dvadesetog stoljeća ljudi su se
sve više okretali raznim kultovima i vjerovanjima — astrologiji,

1
novodobizmu, homeopatiji, spiritualizmu, okultizmu, gejaizmu,
holističkoj medicini, 'prirodnoj' ishrani, reinkarnaciji, aromaterapiji i
NLO-ima — a u starim je religijama počeo jačati fundamentalizam.
No, u prvim godinama 21. stoljeća, kad se činilo da će znanost
napokon iskorijeniti stara ljudska prokletstva poput bolesti, gladi, pa
čak i starosti, čovječji se um oslobodio tereta praznovjerja. I zaista,
znanost je postigla svoje ciljeve, a znanstvenici su zauzeli mjesto
bogova. Ali potom su slijedili Genetski Ratovi...
Krivnju za Genetske Ratove nisu snosili znanstvenici.
Njihovi pokretači su bili ljudi koji su upravljali znanstvenicima, a to
su pretežno bile državne glavešine i vlasnici svemoćnih Genetskih
Tvrtki. Ljudi poput njega.
Milu se naročito sviđao prvi dio romana čija se radnja zbivala
u svemirskom naselju sličnom ovome u kojem je i sam živio.
Sličnom barem po gradi. Oba su naselja bila šest kilometra dugački,
prostrani, metalni valjci koji su stalno rotirali. I tu su sve sličnosti
prestajale. U romanu je u naselju živjela skupina mladih,
idealističkih, slobodoumnih ljudi koji su primili tajanstvene signale
iz središta galaktike, te su zbog toga započeli graditi veliki svemirski
brod. Ljudi s kojima je Milo dijelio svemirsko naselje Belvedere bili
su, s druge strane, skupina beskrajno zamornih fanatičnih kršćanskih
fundamentalista sputanih strogim moralnim normama i potisnute
seksualnosti.
Milo je razumio zašto je tako, ali zbog toga mu nije bilo lakše
to podnositi. Znao je da se stanovnici takve kolonije, odsječene od
majčinskog planeta, moraju pridržavati strogih pravila da bi
preživjeli. U svemiru smrt uvijek vreba i nepromišljeni potez
pojedinca mogao bi ugroziti čitavo naselje. Zato je trebalo uvesti
stroga pravila ponašanja, a najjednostavniji način za to bilo je širenje
vjerskog fundamentalizma.
Osim toga, bitnu ulogu su odigrale emocionalne traume prvih
stanovnika Belvederea u jeku Genetskih Ratova. Svijet je bio
zatrovan umjetnim virusima i drugim strašnim proizvodima
genetskog inženjeringa. Čovjek i njegova znanost uništili su planet
Zemlju. Kršćani među Belvedercima proširili su glas da preživjeli
moraju okajati tu strašnu uvredu Boga, a ta je ideja u zavreloj
2
atmosferi tog vremena brzo prihvaćena. Milo se dobro sjećao tih
dana; točnije,
njegov original ih se sjećao, a on je samo dijelio sjećanja
svojeg drugoga ja.
Milo je stigao do kraja romana. Isključio je ekran, naslonio se
u tvrdom stolcu i protrljao oči. Šteta što su tajanstvene strane sile
došle u dobroj namjeri, pomisli je. Nadao se barem skromnom
krvoproliću. Ponovno se nagnuo nad kompjuter i preko terminala
obavijestio CenKom o postojanju romana, te zatražio da se on iznese
pred cenzorski komitet. Nevoljko je to učinio, jer znao je da će
roman uskoro biti uništen, ali nije imao izbora. CenKom je
nadgledao sve što je radio na terminalu i uskoro bi i sam obavijestio
Očeve da je Milo pronašao roman.
Provijerio je koliko je sati. Za nekoliko je minuta trebala stići
njegova ispovjednica. Veselio se njenom dolasku. Takvi susreti bili
su uz hranu i bistre snove jedini užitak kojeg si je mogao priuštiti na
Belvedereu. Alkohol i sva druga opojna sredstva bila su, naravno,
zabranjena.
Stigla je točno na vrijeme, baš kao što je očekivao. Na sebi je
imala propisanu široku tamnoplavu haljinu. Glava joj je bila pognuta.
Milo se uspravio u stolcu. Znao je da tako djeluje impozantno.
"Klekni, sestro Anna."
"Da, brate James," rekla je i pred njegovim se stolom spustila
na koljena.
"Pogledaj me u oči," naredio je. Podigla je glavu i s
oklijevanjem se susrela s njegovim pogledom. Bila je mlada, gotovo
lijepa, i jedna od njegovih najboljih učenica. Kao njen učitelj, bio joj
je ujedno i ispovjednik. Smatrao je to uresom svoje struke. To je bila
jedna od rijetkih prilika kad su muškarac i žena mogli biti sami.
Donekle sami, jer CenKom je i dalje nadzirao svaki njihov pokret i
svaku riječ. Kad bi samo dotaknuo Ahnu prstom, istog bi ga trena
izbacili u svemir.
Fizički dodiri muškaraca i žena bili su na Belvedereu
zabranjeni već stoljećima. To se pravilo kršilo samo u slučajevima
krajnje nužde. Naravno, svi načini razmnožavanja bili su ograničeni
na laboratorij. Pripadnici istog spola smjeli su dolaziti u fizički dodir,
3
ali svako iskazivanje seksualne sklonosti kažnjavalo se brzo i teško. I
masturbacija je bila zabranjena, a s obzirom da u čitavom naselju nije
postojalo nijedno mjesto skriveno senzorima CenKoma, tu je zabranu
bilo nemoguće prekršiti. Za muškarce su čak i mokri snovi bili
grijeh. Ipak, kazna za to nije bila stroga — obuhvaćala je
ponižavajuće priznanje na javnom kanalu i šest udaraca štapom po
golom dlanu. Budući da je mogao u potpunosti upravljati svojim
tijelom, Milo je izbjegao takvu sudbinu, ali priznanja i kazne drugih
bile su dio svakodnevnice.
"Imaš U nešto za ispovijediti, sestro Anna?" pitao je strogo.
Njeni su blijedi obrazi porumenjeli. "Da... da, brate James."
"Počni."
Ubrzano je disala. "To je vrlo neugodno, brate James."
"Znaš da mi moraš reći, sestro Anna. Moraš biti potpuno
iskrena i ništa ne smiješ izostaviti. Bog nas gleda i sluša." A
pogotovo CenKom i preko njega Očevi, dodao je u sebi.
"Ponovno sam imala zle misli. Pokušala sam ih zatomiti, ali
nisam mogla."
"Pričaj mi o njima."
"Bilo je to pretprošle noći, u spavaonici. Nisam mogla
zaspati. Nisam htjela razmišljati o tome... bio je to više san... Nisam
ga mogla spriječiti."
"Ne laži," upozori je. "Željela si razmišljati o tome."
"Nisam!" pobunila se.
"Znaš da jesi. Reci mi kakve su to bile misli."
"O jednom čovjeku. Ušao je u spavaonicu i krenuo ravno
prema mome ležaju. Nisam mu vidjela lice, ali kad mi je prišao
vidjela sam da je gol..."
"Kako si se pritom osjećala?"
"Prestrašeno."
"Rekao sam ti da ne lažeš."
"... i uzbuđeno," žurno je dodala. "Nisam htjela, ali bila sam
uzbuđena."
Milo se nagnuo naprijed i deset puta povećao oslobađanje
feromona. Uskoro je neodoljivi kemijski glasnik ljubavi prožeo zrak
u njegovoj sobi. Odmah je na djevojci primijetio odgovor. Obrazi su
4
joj još više porumenjeli, a disanje je postalo još brže. "Nastavi,"
rekao je.
"Došao je do mojeg kreveta. Tada sam vidjela da mu je...
stvar podignuta..."
"Ti su studentica medicine, Anna. Znaš pravi naziv."
"Hmm... penis."
Jedva je susprezao smijeh. Jadna djevojka. Samo je
zahvaljujući studiju medicine znala išta o muškim spolnim organima
i starom, zabranjenom načinu razmnožavanja. Većina Belvederaca
živjela je u potpunom neznanju o spolnosti. Spolne čežnje im nije
nedostajalo, ali nisu imah načina da je zadovolje.
"A tada?"
Napola je zatvorila oči, te brzo i plitko disala. "Povukao mi je
pokrivač... sve do nogu. Tada je... primio rub moje spavaćice i
podigao ga... preko mojih nogu... preko trbuha... grudi... sve do grla."
"Bila si posve gola?"
"Da..."
"Nisi pokušala vrisnuti ili pobjeći?"
"Ne, brate James."
"Što se dalje dogodilo?"
"Stavio je ruke na moje noge... i raširio ih. Popeo se na krevet
i... kleknuo između mojih nogu. Dodirivao me..." Zadrhtala je.
"Nastavi, sestro Anna."
"Dodirivao me... na različitim mjestima. Tada je legao na
mene, pritisnuo svoje tijelo uz moje... i gurnuo... penis... u mene...
i..." Oči su joj bile potpuno zatvorene. Milo je još više pojačao
produkciju feromona. "Gurao se i povlačio... naprijed, nazad..."
Nije loše, pomisli Milo, pogotovo za djevojku koja je čula
samo nekoliko kratkih, nesuvislih i namjerno pojednostavljenih
predavanja o tehnici spolnog čina. "Jesi li uživala? Kako si se
osjećala?"
Disala je vrlo brzo, dahćući. Mogao je omirisati njene
sokove. Gotovo ih okusiti. "Da... jesam."
"Uživaš i sada, dok se toga prisjećaš, zar ne? Točno se sjećaš
što si u pojedinim trenucima osjećala..."
"Da! Da! DA!" Zabacila je glavu i zadrhtala. "On! Ohhhh!"
5
Pokušavala je suspregnuti orgazam, ali nije uspjela. Tijelo joj je još
neko vrijeme drhtalo. Milo je zadržao strogi izraz lica, ah je u sebi
pobjednički klicao.
Kad su se drhtaji napokon smirili, pognula je glavu. Suze su
joj kapale na pod. Pokrila je lice rukama.
"Jako si me razočarala, sestro Anna," rekao je ledenim
glasom. "Znaš što sad slijedi, zar ne?"
"Da, brate James."
"Javno priznanje, šibanje za koje će se pobrinuti majka tvoje
spavaonice i barem dva tjedna samice."
"Da, brate James. Žao mi je. Ni sama ne razumijem što se
dogodilo."
"Sad je prekasno. Moram podnijeti izvještaj. Vrati se u
spavaonicu i čekaj."
"Da, brate James." Ustala je i pognute glave požurila iz sobe.
Kad su se vrata zalupila za njom, Milo je morao upotrijebiti
svu snagu volje da se ne nasmije. Njen miris se zadržao u zraku. Bilo
je savršeno. Silovao je djevojku na očigled prokletih CenKomovih
senzora. Daljinskim upravljačem, doduše, ali i to je silovanje.
Razmišljao je o vremenu kad je posljednji put vodio ljubav sa
ženom. Prošlo je više od stotinu godina. Prevelik je to razmak
između dvije ševe. Posljednja žena koju je dotaknuo bila je njegova
tadašnja žena, Ruth, u vrijeme prije objave dekreta kojim je
zabranjen dodir muškaraca i žena. Ruth je sada mrtva. Dvjestotu
godinu života je doživjela prije nekih dva desetljeća i proživjela je
još tri dodatne, što i nije loš bonus. Šteta je samo što ih je provela u
ovoj zabiti. No, ionako je pred kraj života postala potpuno religiozna.
Premda je na Belvedereu proveo više od dvjestoosamdeset
godina, Milovo sadašnje tijelo bilo je staro tek stotinu i šezdeset
godina. Prvih stotinu i dvadeset proveo je u tijelu originalnog Mila
Haza, a nakon toga je u njegovim sjećanjima slijedila praznina od
petnaest godina. Tijekom tih godina je odrastao...
Činilo mu se dobrom idejom ostaviti svoju 'sadnicu' na
Belvedereu prije nego je njegov original krenuo na ekspediciju na
Mars. Kad je Milo nakon Genetskih Ratova stigao kao izbjeglica na
Belvedere, imao je lažne dokumente s lažnim imenom, ah u njima je
6
bila upisana njegova prava dob od četrdesetpet godina. Kad je stotinu
dvadeset godina kasnije ušao u posljednju četvrtinu dvjestogodišnjeg
životnog vijeka Primarnog Standarda, zaključio je da uskoro mora
nešto poduzeti. Jer Milo Haze je besmrtnik. Kad ne bi umro u
propisano vrijeme između dvjestotog i dvjestopetog rođendana,
Belvederske vlasti bi ga odmah pogubile, jednako kao što bi ga
pogubile i kad bi saznale da je on Milo Haze.
Zato je originalni Milo Haze počeo smišljati plan. Prijavio se
za sudjelovanje u ekspediciji na marsovsku koloniju, svjestan da se s
tog putovanja neće nikada vratiti. Naumio je riješiti se ostalih
članova posade i zamijeniti identitet s najmlađim, a tada na Marsu
zatražiti politički azil. Zbog dugogodišnjeg neslaganja Belvederea i
marsovske kolonije, bio je uvjeren da će njegov plan uspijeti.
Mjesec dana prije odlaska odabrao je ženu za koju je znao da
je u plodnoj godini — bila je to Carla Gleick zaposlena u pogonu za
recikliranje vode. S obzirom da se sve događalo mnogo godina prije
nego je CenKom preuzeo nadzor nad čitavom kolonijom, Milo je
prilično lako ušao u tvornicu kad je Carla bila sama na dužnosti,
drogirao je i oplodio sa svojim klonom. Sadašnji Milo se toga nije
sjećao — njegova su sjećanja prestajala četrdesetosam sati prije tog
događaja, ali sjećao se da je namjeravao to učiniti, a samo njegovo
postojanje svjedočilo je da je originalni Milo Haze uspješno ostvario
svoj naum.
Sljedećih se petnaest godina nije sjećao. Jednog se jutra
probudio i shvatio da leži u bolničkom krevetu. U tom razdoblju
zbunjenosti i izgubljenosti polako je doznao što se dogodilo i požalio
zbog svoje odluke da ostavi potomka na Belvedereu. Premda je znao
da će klon nositi njegova sjećanja, nije očekivao da će ta 'sadnica' biti
on. On je trebao otići na Mars, a ne ostati zarobljen u
fundamentalističkom Belvedereu. S druge strane, on naravno i jest
otišao na Mars. Znao je da, tehnički, nije originalni Milo Haze, ali
nažalost je mislio da je...
Pozivajući se na amneziju, što je zapravo i bilo donekle
točno, doznao je što se događalo proteklih petnaest godina. Muž
Carle Gleick bio je neplodan, pa je, premda se zaklinjala u nevinost,
Carla optužena za preljub i kažnjena smrću. Milo nije znao za
7
neplodnost njenog muža, premda je ta mana bila u Belvedereu i
drugim svemirskim naseljima vrlo česta zbog nedostatne zaštite od
zračenja iz svemira. No čak da je i znao, time se ne bi ništa
promijenilo.
Milo, alias James Gleick, odrastao je u državnim ustanovama.
Po svim je mjerilima bio normalno dijete, premda se razvijao vrlo
napredno. Miran i poslušan, mladi je James bio uzoran Belvederac i
rijetko ga je trebalo kažnjavati. Čim je napunio desetu godinu počeo
je pokazivati zanimanje za medicinu. Prije tri tjedna se na satu
medicine iznenada srušio. Ni liječnici ni jedini ispravni medicinski
stroj u naselju nisu znali objasniti uzrok duboke kome u koju je
James Gleick utonuo.
Milo je odlučio nastaviti liječničku karijeru Jamesa Gleicka.
Kao negdašnjem direktoru Genetske Tvrtke to mu nije bilo teško.
Naprotiv, veći mu je problem predstavljalo skrivanje opširnog znanja
o medicini. Odlučio je i dalje biti uzorni građanin Belvederea,
premda je osoba koja je sada živjela u tijelu Jamesa Gleicka bila
posve drugačije naravi.
Njegov se izgled također promijenio. U nekoliko tjedana
otpala mu je sva kosa, a jedno od njegovih plavih očiju dobilo je
zelenu boju. Bio je to plod Milove taštine zbog koje je sad požalio.
Uskoro je netko primijetio sličnost između njega i jednog
dobrovoljca za putovanje na Mars. Ime koje je Milo koristio za
boravka na Belvedereu bilo je Victor Parrish, i sada je svima bilo
jasno s kim je Carla počinila preljub. Srećom, Očevi na Belvedereu
nisu djeci pripisivali grijehove roditelja. Što se njih ticalo, Parrish je
poginuo tijekom neuspjelog putovanja na Mars, koje je preživio
samo Len Grimwod. Milo je pretpostavljao da je to novo ime
originalnog Mila koje je preuzeo kad je njegov plan da ubije ostale
članove posade očito uspio. Sjećao se da je njegovo originalno ja
odlučilo preuzeti Grimwodov identitet, jer je Grimwod tada imao tek
tridesetsedam godina. To je Mila podsjetilo na činjenicu da je
njegovo ja na Marsu ponovno stiglo u 'opasne godine', te se prilično
nezainteresirano zapitao kako će ovaj puta sakriti svoju besmrtnost.
I on sam je nakon 145 godina beskrajne dosade, razbijene
samo povremenim tajnim pobjedama poput ove danas, stigao u
8
položaj jednak onome u kojem je bio originalni Milo. U dobi od 160
godina morao je početi razmišljati o bijegu s Belvederea. Ali
mogućnosti su mu bile ograničene; mogao je birati između druga tri
svemirska naselja ili kolonije na Marsu. Najradije bi otišao na Mars,
ali čak kad bi i uspio onamo stići — nije, doduše, vidio načina kako
da to učini — ondje bi bez sumnje sreo svoj original, koji ne bi bio
zadovoljan takvim razvojem događaja. Dva fizički identična čovjeka,
oba posve ćelava i s raznobojnim očima, sigurno bi privukla
neželjenu pažnju. U svakom slučaju, odluku je mogao odgoditi za još
nekoliko godina.
S Belvederea će sigurno pobjeći teže nego originalni Milo:
sada su na letjelicama koje su odlazile u druga svemirska naselja
smjeli raditi i putovati samo posebno školovani ljudi. Osim što su
živjeli izdvojeno od drugih građana kako ne bi okaljali belvedersku
zajednicu vijestima iz manje svetih mjesta koja su redovito
posjećivah, oni su bili i eunusi. Upravo je zbog toga Milo odgađao
bijeg sve dok ne postane zaista neophodan. Morao je još smisliti
način kako će zaobići taj problem.
Milo je podnio CenKomu izvještaj o jadnoj sestri Anni, i
ponovno pogledao na uru. Uskoro će vrijeme ručku. Upravo kad je
htio ustati sa stolca, terminal se oglasio prodornim piskom. Na
ekranu se pojavilo lice. Milova su se usta osušila. S ekrana ga je
promatrao Otac. Ne bilo koji Otac, već Otac Massie, najvažniji od
svih. Belvederski patrijarh. Što želi od njega? Zar je CenKom nekako
prozreo njegovu igru s Annom? Jesu li senzori otkrili povišenu
proizvodnju feromona? Nikad ranije to nisu mogli. Da je bio
sposoban osjetiti pravi strah, u tom bi trenutku bio užasnut.
"Brate James, pripremite se na šok," reče Otac Massie.
Prijekorne su mu oči sijevala s ekrana.
"Da, Oče Massie, što se dogodilo."
"Primili smo radio-poruku sa Zemlje."

2
Mala skupina je pri titravom svjetlu plinske lampe napeto
9
proučavala plastični list raširen na stolu, na kojem je grubim
potezima bio nacrtan plan donjeg dijela Lorda Montcalma. Skupinu
su činila četiri muškarca i dvije žene. Svi su uz sebe stiskali
podrapane krznene ogrtače. U spremištu je bilo vrlo hladno. Ashley
je u čitavoj letjelici isključila grijanje i rasvjetu.
"Je li sve dogovoreno?" upita Jean-Paul. Ponovno je pokazao
hodnik D na nacrtu donje palube. "Na ovom će se mjestu odigrati
lažni napad?"
Drugi su kimnuli. "S tog je mjesta najlakši pristup u
upravljačku sobu. Uključimo li sve ljude u napad, Ashley će morati
poslati sve paukolike robote u hodnik kako bi spriječila prodor u
upravljačku sobu."
"Bar se nadamo," doda Dominique. Zabrinuto je pogledala
Jean-Paula. "Ostane li samo jedan robot u upravljačkoj sobi kad
Jean-Paul onamo stigne..."
Ohrabrujuće joj se namiješio premda je isti strah divljao i
njegovim umom. "Neće, ne brini," rekao je najuvjerljivije što je
mogao. "Po broju onih koje smo onesposobili znamo da ih Ashley
ima još samo devet do jedanaest ispravnih."
"Pod uvjetom da je naša procjena o početnom broju tih
prokletih stvorova točna," napomene Erik.
"Ništa nam drugo ne preostaje nego vjerovati da je tako," reče
Jean-Paul. Promotrio je lica oko sebe. "Jesu li sve vaše jedinice
spremne?"
Sve glave su kimnule.
"Sve smo rasporedili po tom hodniku," odgovori Claude. "K
vragu, moguće je da ćemo zaista uspjeti!"
Svi su se složili, ali Jean-Paul je znao da nitko u to ne vjeruje
iskreno. Znali su što znači boriti se s robotom. U uskom je hodniku
čak i jedan jedini robot mogao izazvati strašne žrtve. Jean-Paul se
uspravio. Vrijeme je da to obave. "Krenimo," reče.
Dok su drugi napuštali malu prostoriju, Dominique se
primakla bliže njemu. "Bojiš li se?" upita nježno.
"Ne moraš ni pitati," odgovori i pogladi joj obraz prstom.
Primila ga je za ruku. "Ja se bojim," reče. "Bojim se da te više nikad
neću vidjeti."
10
 "Hej," uzvratio je uz neuvjerljiv smiješak, "na taj mi način
nećeš podići moral."
"Oprosti," rekla je, poljubila ga i čvrsto zagrlila. Na trenutak
su ostali tako prije nego su se razdvojili. "Moramo krenuti." Okrenuo
se i počeo skupljati svoju opremu. Zajedno su izašli iz prostorije.
Pred vratima ih je čekao Claude s velikim smotkom konopa. Jean-
Paul se obrati Dominique: "Pridruži se svojoj jedinici, brzo."
Kimnula je, još jednom ga značajno pogledala, i požurila niz
hodnik. Jean-Paul i Claude su žurnim korakom krenuli prema svom
odredištu, a to je bila mala otvorena platforma na donjoj palubi. Jean-
Paul je dršćući stupio na platformu trudeći se ne razmišljati o težini
zadatka koji ga je čekao. Pogriješi U, njihova je bitka gotova.
Premda su ljudi preuzeli vlast na većem dijelu goleme letjelice,
njenim glavnim dijelovima je još uvijek upravljao nastrani
kompjuterski program poznat kao Ashley. Počupali su ili pokvarili
sve njene senzore po prostorijama i hodnicima koje su zauzeli, ali
ona je i dalje upravljala svim glavnim funkcijama letjelice. Ne bi bilo
čudno da u trenutku lošeg raspoloženja udari Lordom Montcalmom o
neku planinu. Morah su je ukloniti. Sve dok Ashley ne nestane, ljudi
neće biti ništa više nego buhe na divovskoj zvijeri.
Jean-Paul je promotrio okolinu. Letjeli su na velikoj visini, pa
je upravo zato i bilo tako hladno. Ispod sebe nije vidio ništa osim
sloja oblaka. Želudac mu se stezao, ali uspio se nasmijati Claudeu i
ukočeno izgovoriti: "Sve će biti u redu!"
Claude mu je pomogao učvrtiti konop za pojas i provjeriti
jesu li mu dereze na rukama i nogama dobro pričvršćene. "Kad
stigneš na odredište, triput snažno povuci..."
"Znam, znam! Ne moraš me podsjećati. Ja sam smislio plan,
sjećaš se?"
Claude je djelovao povrijeđeno i Jean-Paul je odmah požalio
zbog tih riječi. I Claudeovi su živci bih jednako napeti kao i njegovi.
"Ne brini," dodao je. "Neću zeznuti stvar." Promotrio je oplatu
letjelice koja se u luku uzdizala nad njim. Kompjuterski senzori na
ovom i na svim drugim pristupnim dijelovima oplate bili su sustavno
uništeni. Nažalost, u donjem dijelu — kamo je on išao — senzori su
još uvijek radili. Morat će ih izbjegavati. Duboko je udahnuo,
11
namjestio zaštitne naočale i prešao preko ograde. Claude je zavezao
jedan kraj konopa za stup i pripremio se da ga polako otpušta dok će
Jean-Paul silaziti. "Kad ovo završi, svi ćemo se pošteno opiti," rekao
je Claudeu, spustio se i po prvi puta udario derezom na nozi po
oplati. Ništa nije postigao. Vanjska oplata nije bila metalna, ah bila je
vrlo čvrsta. Pokušao je ponovno. Ovaj put su se oštre bodlje zabile u
oplatu. Ponovio je to s drugom nogom i uspio, ali iz prijašnjeg je
iskustva znao da će spuštanje niz trup biti dugotrajno i naporno. "Au
revoir" doviknuo je Claudeu i nestao ispod platforme.
Pokušao je osloboditi um svega što se nije ticalo tehnike
spuštanja niz trup. Oslobodi derezu na lijevoj ruci i ponovno je
zabodi u oplatu; oslobodi derezu na desnoj nozi i ponovno je zabodi
u oplatu; oslobodi derezu na desnoj ruci i ponovno je zabodi u
oplatu...
S vremena na vrijeme se zaustavio i okretao tražeći senzore.
Kad bi ugledao nekog ispod sebe, morao se najprije pomaknuti u
stranu, a tek tada nastaviti spuštanje. Nagib palube je postajao sve
strmiji i uskoro će se morati doslovce kretati naglavačke, poput muhe
na stropu. Osjetio je kako gravitacijska sila povlači njegovo tijelo;
osjećao je dodatno opterećenje na derezama koje su mu bile jedina
nesigurna veza s palubom. Znoj mu se unatoč hladnoći slijevao niz
lice, pa je morao stati i podignuti zaštitne naočale na čelo jer su se
zahukale. Znao je da će ga, ako padne, Claude povući konopom na
sigurno, ali u tom bi slučaju napad propao, jer on ne bi imao snage
ponovno se spustiti niz trup.
Najgori trenutak bio je kad je, izbjegavajući dva senzora,
morao prijeći preko male staklene kupole koja je pokrivala laser. Da
ga je Ashley primijetila, to bi bio njegov kraj. Činilo mu se da je
vrijeme stalo dok se spuštao taj jedan metar, ali unutrašnjost staklene
kupole ostala je zamračena.
Ponovno se zaustavio i pogledao dolje. Vidljiv točno ispod
zakrivljenog trupa nalazio se pod upravljačke sobe. Vrijeme je da im
pošalje znak. Oslobodio je jednu ruku koja mu se činila teška kao da
je od olova, uhvatio njome konop i triput ga snažno trznuo. Pogledao
je na sat. Bilo je 12.40. Sad mu preostaje još jedino čekati.
Iz unutrašnjosti letjelice je začuo zvuk požarne uzbune koju
12
je Claude uključio kako bi drugima dao znak za početak napada.
Bitka za hodnik D će uskoro početi.
Ruku i nogu ukočenih od napora, te smrznutih prstiju i lica,
Jean-Paul se nadao da će imati snage nastaviti spuštanje kad za to
dođe vrijeme. Nestrpljivo je čekao deset minuta, a zatim je nastavio
svoj mukotrpni put preko oplate. Pitao se što se događa u hodniku
D...
Napokon je stigao do upravljačke sobe, okrenuo se i zavirio
unutra. Odahnuo je vidjevši da u njoj nema nijednog paukolikog
robota. Morao je djelovati brzo. Ashley ga je možda već vidjela i
možda već doziva pomoć. S naporom je izvukao bombu iz odijela,
ugurao njeno voštano dno u prostor gdje se staklena stijenka
upravljačke gondole držala oplate i istrgnuo osigurač. Tada se počeo
penjati najbrže što je mogao prema stražnjem dijelu gondole. U žurbi
nije dovoljno duboko zabio bodlje dereze na ruci u oplatu i one su se
oslobodile. Da ga dereza na drugoj ruci nije zadržala, njihov bi plan
propao.
Uspio se skloniti iza stražnjeg zida upravljačke gondole.
Laseri su bljeskali s trupa letjelice, ali nisu mu mogli naškoditi. Nisu
se mogli okrenuti pod dovoljno oštrim kutem da bi ga pogodili.
Ashley ga je očito primijetila i ponašala se očajnički i nerazumno. To
je dobar znak!
Bof! Eksplozija je bila prilično tiha, ali i snažna. Požurio se
na mjesto ekslozije. Imao je još samo jednu bombu za slučaj da prva
ne probije stijenku gondole — zbog težine nije mogao nositi i treću.
Ali prva je bomba obavila posao. Zjapila je krasna velika
rupa. Stigao je do nje, i još jednom se uvjerio da na vidiku nema
paukolikih robota. Oprezno, ponavljao je u sebi, ne žuri se. Glupo bi
bilo sada pogriješiti i upropastiti sve što su postigli. Polako se
provukao kroz otvor i bacio se na pod upravljačke sobe. Koljena su
mu klecala od napora i odjednom ga je svladala vrtoglavica. Kroz
zavijanje vjetra čuo je prodorni Ashleyin glas: "Gade! Odlazi
odavde! Umrijet ćeš zbog ovoga! Odlazi..."
Tada je začuo zveket metalnih nogu. Okrenuo se upravo u
trenutku kad se na vrhu spiralnog stepeništa pojavio robot. Još uvijek
slab, izvukao je pušku iz odijela i naciljao. Imao je samo jedan
13
metak... nije smio promašiti. Bože, kako je brz! Povukao je obarač.
Nakon prodornog praska slijedila je glasna eksplozija. Nešto mu je
prozujalo kraj obraza. Boreći se sa suzama koje su mu preplavile oči,
vidio je da su od robota ostali samo čađavi dijelovi. Izvadio je drugu
bombu iz odijela i prišao kompjuteru.
"Ne, ne prilazi mi, nezahvalni gade! Trebala sam vas sve
izbaciti na tlo, kao što su druge Ashley izbacile svoje beskorisne,
lijene ljude. Makni se! Odmah stani ili ću nas sve ubiti!"
Letjelica se stresla i njen se vrh nagnuo prema dolje. Pod se
ukosio i Jean-Paul je jedva održao ravnotežu, ali uspio je stići do
kompjutera. Ugurao je bombu kraj kontrolne ploče. "Ashley, odlaziš
onamo kamo si trebala otići prije mnogo, mnogo godina," rekao je i
povukao osigurač.
Dok je žurio prema suprotnom kraju prostorije pratio ga je
Ashleyn bijesni glas: "Ne možeš to učiniti! Bez mene ne možete
upravljati letjelicom!"
"Upravljali smo prije i upravljat ćemo ponovno!" odgovorio
je sklanjajući se iza stare kormilarove fotelje. Ponovno su odjeknuli
koraci metalnih robota. Provirio je iznad naslona fotelje. Dva
paukolika robota spuštala su se niz stepenice. Stigli su do dna i
uputili se ravno prema njegovom skloništu. Spustio je glavu i čekao
što će doći prije — eksplozija ili roboti.
BUUMMM!
Ova je eksplozija bila prodorna. Zanemarujući zvonjavu u
ušima i oštri dim koji mu je dražio oči, podigao je glavu i ponovno
provirio iznad naslona. Kompjuter je bio otvoren poput konzerve i iz
njegove se unutrašnjosti dizao dim. Dva paukolika robota projurila
su kraj njega i zaustavila se kraj stola s kompjuterom. Nisu se više
micali. Uspio je! Duh mrtve Ashley istjeran je iz kompjutera. Ustao
je i umorno se osvrnuo. Čitava soba je bila u neredu. Šteta je bila
velika. Nadao se da stari uređaj za upravljanje još radi, ali to će
saznati tek kad stignu stručnjaci. Pod je još uvijek bio nagnut i
letjelica je ponirala prema tlu. Pogledao je kroz prozor što leži pred
njima, ali vidio je samo sloj tamnih oblaka.
Odozgo se začula buka. Uzbuđeni glasovi, povici, koraci. U
upravljačku sobu počeli su navirati ljudi. Pažljivo je gledao lica crna
14
od dima i poprskana krvlju, tražeći Dominique. Nije je mogao naći.
Tada je ugledao Erica, a potom i Marcela. Prišli su mu s velikim
osmjehom na licu. Eric ga je zagrlio. "Uspio si! Zaista si uspio!"
"Da," uzvratio je nemarno, još uvijek tražeći Dominique.
"Hvala Bogu, sve je prošlo kako smo planirali. Što se gore
dogodilo?"
Oboje su se namrštili. "Bilo je krvavo. Roboti su prošli kroz
naše redove poput kombajna. Počeli smo se povlačiti kad je
odjeknula druga eksplozija i roboti su se iznenada ukočili," reče
Marcel.
"Dominique?"
Izmijenili su poglede i neugodna je dužnost pripala Ericu.
"Žao mi je, Jean-Paul," reče. "Nije uspjela. Ali nije patila, bilo je
gotovo u sekundi. Vidio sam kad se dogodilo."
Jean-Paul je duboko udahnuo i okrenuo se. Činilo mu se da je
tlo pod njegovim nogama nestalo i da pada. Zatresao je glavom.
Primijetio je da su inženjeri stigli i da provjeravaju uređaje za
upravljanje. Prišao im je. "Možete li upravljati letjelicom?" pitao je
glasom koji nije prepoznao kao svoj.
Jedan inženjer se okrenuo i sa smiješkom mu odgovorio:
"Sve je u redu, Jean-Paul. Čim prekinemo sve veze s kompjuterom
moći ćemo preuzeti kontrolu. To je još samo pitanje minuta. Bit će
teško ručno upravljati letjelicom ali..." Slegnuo je ramenima.
Jean-Paul se zagledao u sivilo oblaka pred njima. Pred očima
mu je neprestano titrala njena slika. Trgnuo se kad mu je netko
položio ruku na rame. Bio je to Eric.
"Žao mi je zbog Dominique, Jean-Paul," rekao je. "Ali ipak
postoji nešto čemu se možeš veseliti."
"Što bi to uopće moglo biti?"
"Sad si novi Nebeski Gospodar!"

3
Starih se navika teško riješiti, a pogotovo u dobi u kojoj je bio
Lon Haddon. Taj visoki, vitki, tamnoputi čovjek nedavno je napunio
15
dvjestotu godinu. Premda je od posljednjeg dolaska Mirisnog
Lahora, Nebeskog Gospodara koji je vladao njegovim gradom,
prošlo već nekoliko godina, on je i dalje svakodnevno provodio sate
na vrhu promatračkog tornja i jakim dalekozorom promatrao nebo
nad oceanom.
Kad se napunilo godinu dana otkako se Nebeski Gospodar
posljednji put pojavio nad Palmirom i ubrao od nje danak, svi u
zajednici su zaključili da mu se nešto dogodilo. Nadali su se da je
doživio veliku nesreću — možda susret s uraganom kojeg nije
mogao izbjeći — i u njoj zauvijek nestao. Lon Haddon se također
tome nadao, ali djelićem uma uvijek je ostao svjestan da tako
bezobzirnog i okrutnog čovjeka kakav je bio vladar Mirisnog
Lahora, general Horado, ne može pobijediti nikakva sila, pa čak ni
prirodna.
Osim toga, znao je da na svijetu postoje i drugi Nebeski
Gospodari, te da će se prije ili kasnije pojaviti neki koji će popuniti
mjesto oslobođeno nestankom Mirisnog Lahora. Međutim, kad se to
dogodi, zračni brod i njegovi stanovnici doživjet će neugodno
iznenađenje. Oslobođeni tereta Mirisnog Lahora, stanovnici Palmire
su posljednjih godina uspjeli ojačati svoja sredstva, proširiti grad i
proizvesti oružje za koje su se nadali da bi moglo uništiti Nebeskog
Gospodara.
Lon je spustio dalekozor i promotrio grad koji se pružao oko
njega. Ponosno je gledao čvrste bijele građevine od drveta i opeke,
okružene bujnim tropskim vrtovima palmi. Postigli su tako mnogo,
unatoč plijesni koja je neprestano vrebala... i Horadu.
Palmira je čak i za Horadove vladavine bila bogata zajednica.
Odavno je svojem zračnom gospodaru prikazala lažno lice,
predstavivši se mnogo manjom nego je zaista bila. Godinama su u
nju stizale izbjeglice s kopna i s otoka te je grad neprestano rastao,
ali da bi se pravo stanovništvo održalo tajnom, većina novih prostora
ukopana je pod zemlju. Stoga se pod Palmirom prostirala mreža
tunela i prostorija za život i za industriju. Bila je to još jedna
palmirska tajna; industrija je u njoj bila mnogo razvijenija nego u
bilo kojoj prosječnoj zemljanskoj zajednici.
Palmira je ležala na istočnoj obali velikog poluotoka na
16
otočnom kontinentu koji se nekoć zvao Australija. Sam poluotok je
nekoć bio dio države Queensland, a kasnije je dobio ime Noshiro,
kad ga je Australija prepustila Japanu kao dio cijene koju mu je
morala platiti za pomoć u obrani od indonezijskog prodora početkom
dvadesetprvog stoljeća. U blizini se nekoć nalazio veliki grad Cairns
(kasnije preimenovan u Masuda), ali od njega više nije bilo ni traga.
Vrata na podu promatračke postaje su se iznenada otvorila.
Lon se okrenuo i ugledao Lylea Weavera kako ulazi. Poput Lona, i
on je bio jedan od šest Palmyrinih vođa, od kojih je svaki zajednicom
upravljao po šest godina. Lyleov sadašnji mandat započeo je prije
nepunih godinu dana. Lonov red da ponovno zauzme vlast dolazio je
tek za jedanaest godina, a do tada će on već biti nekoliko godina
mrtav.
"Mislio sam da ću te ovdje naći," reče Lyle boreći se s
dahom. Uspon je bio naporan. "Ne razumijem zašto se s time
opterećuješ. Radar nam baš nije naročito istančan, ali ipak radi."
"Znam, znam," umorno odgovori Lon. "Ali znaš kakav sam."
Lyle mu je prišao, povlačeći sarong preko malog trbuha, i
naslonio se kraj njega na ogradu.
"Da, znam. Spavaš li bar malo bolje?"
"Ne," priznao je. "Noćas sam spavao dva sata."
Lyle ga je pogledao. "Moraš to prihvatiti Lon. Nema smisla
boriti se protiv neizbježnog."
"Stalno mi to ponavljaš." Lon nije mogao sakriti ogorčenje
koje je osjećao.
"Nadi utjehu u vjeri u Boga."
"No, ti bi bar trebao znati što o tome mislim."
Lyle je uzdahnuo. "Neću odustati, znaš. Natjerat ću te da
uvidiš istinu prije nego..."
"Umrem? U tom slučaju moraš požuriti," reče Lon tiho.
"Svakog bih se trena mogao srušiti i umrijeti."
"A s druge strane možeš živjeti još punih pet godina."
"Ispravak. Uz mnogo sreće, mogao bih živjeti još četiri
godine, devet mjeseci i trinaest dana."
"Oh, nisam znao da vodiš kalendar..."
"Dvjestoti rođendan nevjerojatno usredotočuje um."
17
 "Gledaj na to s ljepše strane. Proživio si lijep život... relativno
govoreći. Pogledaj što si sve tijekom godina učinio za Palmini."
"Ali toliko toga još treba učiniti. Treba mi još vremena. Još
mnogo vremena!"
"Zar bi radije živio u starim danima kad su ljudi mogli
doživjeti tek sedamdeset ili osamdeset godina? K tome su posljednje
godine provodili u tijelu koje je užasno propalo. Pogledaj se — ti si
kao zdrav muškarac tjelesne dobi od tridesetpet godina..."
"Koji možda neće doživjeti sutrašnji izlazak Sunca. Možda je
u starim danima bilo i bolje. Možda su starci u bolnim, sakatim i
propalim tijelima čeznuli za oslobođenjem koje donosi smrt."
"Ne bih se mijenjao s njima," reče Lyle. "Mi umiremo brzo,
mirno i bezbolno."
"Lako je tebi govoriti, tek ti je stotinu i dvadeset godina.
Vidjet ćeš kad dođeš u moju dob. Prokleti genženjeri! Što nisu bih
malo slobodniji po pitanju dobne granice?"
"Poznata ti je naša povijest, Lon. U to vrijeme bili su sretni da
mogu prosječni životni vijek produžiti na dvjesto plus pet godina.
Prirast stanovništva bio je ogroman. Zemlja nije mogla hraniti tolike
ljude, čak ni u vrijeme Zlatnog Doba sredinom dvadesetprvog
stoljeća."
Lon se nasmijao i okrenuo prema kopnu, gdje je iza
palmirskih oranica ležalo golemo pusto prostranstvo. "Gdje su sada
svi ti ljudi? Trebah su misliti unaprijed."
"I sam znaš da tvoje razmišljanje nije razumno, Lon. Naš
planet jedva uzdržava ovu malu populaciju ljudi koja je opstala.
Prilike će se još pogoršati. Pošast se sve više širi. Pogledaj nas — s
jedne strane na nas vrebaju plijesni, a s druge nam prijete opaka
morska stvorenja. Ako se ne dogodi čudo, čovječanstvo je osuđeno
na propast."
Zavladala je tišina. Pčela veličine manje ptice uletjela je u
toranj. Obojica su joj se sklanjali s puta dok napokon nije odletjela.
Lon upita: "Još nema odgovora na radio-poruke koje šaljemo?" Znao
je doduše odgovor, jer Lyle bi bio izvan sebe od uzbuđenja da se
dogodilo išta novo, ali to je pitanje za njega postalo dio
svakodnevice.
18
 "Provjerio sam na putu ovamo, ali nema novosti. Isprobavaju
novu frekvenciju. Prošlo je već nekoliko mjeseci otkako smo
postavili novi odašiljač."
"No, kao što smo rekli na sastanku, za to postoji nekoliko
mogućih objašnjenja: možda gore više nema živih ljudi, ili naša
oprema nije sposobna zabilježiti signale koje nam oni šalju... a
možda oni jednostavno ne žele razgovarati s nama."
Lyle je slegnuo ramenima. "Druga mogućnost je da gore
nitko ne motri ove valne duljine. Možda naseobine međusobno
komuniciraju radijem, ali u kratkovalnom području. Nakon svih tih
godina šutnje, ne vjerujem da u naseobinama više itko očekuje
poruku sa Zemlje."
"Pa moraju znati da ovdje još ima živih ljudi. Teleskopima
sigurno mogu vidjeti svjetla iz gradova poput našeg."
"Kako znaš da mi nismo posljednja ovakva zajednica na
čitavom planetu?" upita Lyle. "U svakom slučaju, svjesni su da kod
nas više ne bi smjelo biti ispravne radioopreme."
"Mi imamo takvu opremu..."
"Da, zbog jedinstvenih okolnosti," istakne Lyle.
"Možda i nisu baš tako jedinstvene... sjećaš li se signala koje
smo primili kad smo prvi put uključili opremu?"
Lyle se namrštio. "Da, to je zaista velika tajna." Povremeno
su ria radiju primali djelove razgovora na niskoj frekvenciji. Signali
su bili slabi i očito su dopirali s velike udaljenosti. Najčudnije je bilo
da su pošiljalac i primalac imali potpuno jednaki ženski glas. Činilo
se da ih je više od dvije, a sve su se jedna drugoj obraćale s Ashley.
"Već duže vrijeme ih nismo čuli."
"To ništa ne dokazuje, osim da je izvor signala izašao iz
našeg dometa. Na temelju toga moglo bi se zaključiti da signali
potječu s Nebeskih Gospodara."
"Nebeski Gospodari s ispravnom radio-opremom?" Lyle je
zatresao glavom. "Ne vjerujem."
"Ja ne vjerujem da će nam poziv upomoć upućen u svemir
imalo pomoći. Sve naše nade posvetili smo čudesnom spasu s
neba..." Zatresao je s glavom. "U svemirskim naseljima su vjerojatno
previše zaokupljeni nastojanjima da se održe na životu da bi se mogli
19
brinuti i o nama. Ako netko još uopće živi gore. Ja bih rekao da u tim
svemirskim kolonijama postoje još samo prastari kosturi."
"Postao si cinik i pesimist, Lon, što je i razumljivo u tvojim
okolnostima, ali to ti zamagljuje vid."
"Jednako kao što optimizam zamagljuje tvoj," reče Lon. "Zar
zaista misliš da se od svemirskih naseobina do kolonija na Marsu
proteže bogata ljudska civilizacija? Bojim se da ćeš se duboko
razočarati."
"Vidjet ćemo, Lon, vidjet ćemo... Ah, pogledaj!" Pokazao je
prema moru. "Podmornica se vraća. Možda je to Ayla."
"Da, sigurno je ona," odgovori Lon motreći kako se vrata na
unutrašnjem zaštitnom zidu polako podižu. Uskoro su se u plićaku
pojavili obrisi male podmornice, te se ona na gusjenicama popela na
obalu. Na njenom su se vrhu otvorila kružna vratašca. Lon je
okrenuo dalekozor prema liku koji je izašao iz podmornice. Da, to je
Ayla. Visoka, vitka žena u mokrom ronilačkom odijelu i s kratko
podrezanom crnom kosom. Skliznula je niz bok podmornice i
mahnula mu rukom. Bio je predaleko da bi ga mogla prepoznati, ali
znala je da je to sigurno on u promatračkom tornju u ovo doba dana.
Dok je skidala ronilačko odijelo, iz podmornice je izašao još jedan
lik. Bila je to Juli, Aylina najbolja prijateljica i Lyleova kći. Iza nje je
slijedio Kell, jedan od rijetkih palmirinih stanovnika koji su
naslijedili krv i obojenost urođeničkog stanovništva otočnog
kontinenta. I oni su skinuli odijela, te su svi zajedno otrčali u vodu
isprati sa sebe znoj i mirise koji su se nakupili u odijelu tijekom
dugačkog putovanja u toploj podmornici.
"Nemarne budale. Ostavili su podmornicu na otvorenom,
umjesto da su je odmah spremili u zaklon," promrmljao je Lon.
"Daj, prestani se toliko brinuti," upozori ga Lyle. "I ne trudi
se skrivati svoje osjećaje. Dobro znaš da si beskrajno ponosan na
Aylu. Postigla je čudo. Gotovo je nezamjenjiva. Nitko ne izlazi na
kraj s morskim ljudima tako dobro kao ona."
"I Juli je u tome dobra," reče Lon.
"Slažem se, ali nije tako dobra kao Ayla. Odnos koji je s
njima uspostavila je čudesan."
"Da, imaš pravo," priznao je promatrajući kći dalekozorom.
20
Kako je postala slična majci; jednaka tamna koža i jednake velike
istočnjačke oči koje su nasljeđe od japanskih predaka. Zadovoljstvo i
ponos koje je osjećao dok ju je promatrao neprestano je pratila
duboka tuga. Ona je bila još jedan razlog zašto se užasavao sve bliže
smrti. Nije u redu da mu je ostalo još samo nekoliko kratkih godina s
njom. Htio je znati kakva je njena budućnost. Htio je znati hoće li
imati budućnost...
Juli se okrenula prema promatračkom tornju, brišući usput
vodu koja joj se slijevala niz lice. "Tvoj tata, zar ne? Kao i obično."
Ayla je kimnula uz osmijeh i ponovno poprskala Juli s
vodom. "Vjerojatno se žali onome tko je s njim da smo nemarne
lude, jer nismo spremile podmornicu u zaklon."
"Rekao sam ti da smo trebali," ozbiljno reče Kell.
"Oh, isti si kao tata," poviče Ayla prskajući ga vodom. "Još
uvijek ga zabrinjavaju Nebeski Gospodari. Ne vjerujem da oni više
uopće postoje. Svi su se raspali od starosti i popadali na tlo."
Kellov osmijeh je nestao. Zatresao je glavom i pogledao
prema horizontu. "Da, Ayla, isti sam kao tvoj otac. Opasnost nam još
uvijek prijeti. Ako se Mirisni Lahor ne vrati, njegovo će mjesto
popuniti drugi Nebeski Gospodar." Okrenuo se prema Ayli i
zagledao se u nju svojim velikim, tamnim očima. "Znam to, Ayla."

4
Jan je čučala u snijegu i promatrala pingvine. Oni na nju nisu
obraćali pažnju. Okružili su je i nastavili svoje društvene obrede,
svadeći se međusobno ili izvodeći složene igre za snubljenje
partnera. Kad su joj noge počele trnuti, polako je ustala i protegla se.
Trudila se polako kretati kako ne bi uznemirila ptice, ali one su se i
dalje ponašale kao da je nevidljiva. Zagledala se u bistro plavo nebo,
a zatim nevoljko krenula prema Igrački koja je stajala pedesetak
metara dalje. Mogla bi se vratiti u Shangri La, odlučila je.
Oprezno je hodala kroz jato pingvina, razmišljajući o
činjenici da je toliko mnogo vremena prošlo otkad je ljudska vrsta —
ne, čovjek — napustio ovu ponovno nedirnutu divljinu, da su ga ptice
21
izbacile sa svoje liste prijetećih organizama.
"Idemo kući," naredila je Igrački kad se popela u nju.
"Najduljim putem." Nije joj se žurilo. Kao ni inače.
"Naravno, Jan," odgovorila je Igračka i zatvorila dvostruka
kružna vrata. Istog se trena počela naglo podizati u zrak. Jan je teško
podnosila Igračkin ženski glas; previše ju je podsjećao na Ashley,
premda je znala da među njima nema nikakve sličnosti: Ashley je
bila kompjuterski zapis ljudskog bića, dok je Igračka bila 'čisti'
kompjuterski program.
Jan je na ekranima promatrala kako pod njom promiče
antarktičko bijelo prostranstvo dok je Igračka jurila zrakom na visini
od tek nekoliko desetaka metara. S vremena na vrijeme je među
ledom ugledala ostatke ljudskih naselja. Nekoć su tu stajali visoki
tornjevi — dijelovi golemih rudarskih postrojenja — ali do danas ih
je led gotovo pokrio. Na kraju će potpuno nestati. Jan je čeznula
narediti Igrački da je odvede negdje dalje od Antarktika, ali prvotni
Igračkin program bio je obnovljen i leteći stroj je ponovno bio vezan
uz određeno područje ledenog kontinenta i njegovih mora.
Shangri La je bilo ironično ime koje su jednako ironično
nazvani Eloi nadjenuli divovskom podvodnom naselju skrivenom
ispod Rossovog ledenog praga. Jato pingvina koje je Jan ranije
promatrala nastanjivalo je suprotnu obalu kontinenta, odnosno
područje koje je nekoć pripadalo Norveškoj i zvalo se Zemlja
kraljice Maud. Unatoč zaobilaznom putu, Igračka je tu golemu
udaljenost svladala za manje od petnaest minuta. Proletjela je nad
Rossovim ledenim pragom dok nije stigla do mora, a tada je zaronila
i pod ledom se vratila dio puta do goleme metalne kugle u kojoj je
ležala Shangri La. Polako je pristala u svoj dok između dvostruke
oplate naselja. Jan je pričekala da voda istekne iz doka i žurno izašla
iz Igračke, zanemarujući njen ljubazni pozdrav. Popela se dizalom u
dio naselja u kojem je dijelila životni prostor s Robinom (da, znala je
da mu je pravo ime Ryn, ali za nju će on uvijek ostati Robin).
Na putu prema svojoj sobi u hodniku je srela dvojicu Eloia.
Držali su se za ruke i sanjarski se smiješili. Mrko ih je pogledala.
Eloi su bih upravo onakvi kakvim ih je Robin opisao. Zaključani u
svojim malim privatnim svjetovima i u stanju neprekidne euforije
22
kao jedinog osjećaja koji su mogli osjetiti. Sve u svemu, bili su
poticajni poput dijelova namještaja.
Na ulazu u sobu u kojoj je boravila s Robinom pred njom se
stvorila projekcija jednog od programa. Bio je to Davin, Robinov
najdraži program. "Što je?" pitala je mrko.
Davin joj se osmjehnuo i obratio: "Samo sam te htio upozoriti
da Robin spava."
"Zar ne spava uvijek? Ne brini, tiho ću se istuširati i presvući.
Mogu U sad ući?"
"Za njegov je oporavak neophodno da se odmara što je više
moguće," reče Davin. "Zašto ne odeš u dvoranu za razonodu dok se
ne probudi?"
Jan je bijesno zurila u njega. Eloi su je živcirah, ali oni su je
za razliku od programa barem ostavljah na miru. Kompjuterski
programi i njihove prateće projekcije su je, s druge strane, neprestano
motrili i to ju je uznemiravalo. Znala je da oni nisu poput Ashley, ali
uz njih se osjećala neugodno. Razgovori s Carlom, kompjuterskim
programom koji je dijelio Ashleyin bio-čip, bili su potpuno
predvidivi, jer je to bio umjetni mozak s čistom kompjuterskom
logikom. Međutim, kompjuteri u naselju bili su potpuno čovječni.
Točnije, savršeno su simulirali čovječnost, ah Jan je sumnjala da
osobe koje su prestavljali imaju ikakve veze s njihovim pravim
entitetima. Uglavnom, nije im vjerovala, premda je znala da im
duguje život. Mogli su je jednostavno izbaciti iz naselja kad ju je
Igračka zajedno sa smrtno ranjenim Robinom dovela u njegov dom.
Uzdahnula je. "Dobro, idem u dvoranu za razonodu. Reci
Robinu da sam ondje kad se probudi."
Davin je kimnuo i nestao. Jan se popela na slijedeći kat gdje
se nalazila dvorana za razonodu namijenjena 'ljudima'. U njoj je već
bio jedan Eloi. Sjedio je gol uz mali ukrasni ribnjak i promatrao
krapa kako po njemu pliva. "Maštaš o ribolovu?" upita ga Jan
sarkastično. Okrenuo se prema njoj i sanjivo se nasmiješio. Odvratni
mali bespolni patuljak, ogorčeno je pomislila. Užasavala se pomisli
da je to nekoć bilo pravo ljudsko biće, znanstvenik iz Starih dana koji
je, umjesto da pokuša popraviti štetu koju su nanijeli Genetski
Ratovi, odabrao povlačenje u stanje vječne nirvane.
23
 Ako ništa drugo, nastavila je razmišljati Jan, ona je barem
pokušala. Velika Majko, kako se trudila! Ah što je time postigla? U
početku negodovanje, a na kraju... ništa. Možda su Eloi zaista
ispravno postupili...
Jan je svukla debelo podstavljeno odijelo, te samo u donjem
rublju sjela i odabrala jedan od starih dvodimenzionalnih filmova s
početka 21. stoljeća. Nezadovoljno se pomirisala pod pazuhom i
naredila neka film počne. Sastanak s damom bio je šaljivi triler o
privatnom detektivu unajmljenom da ulovi vlastitog klona koji je,
bez njegovog znanja, promijenio spol i postao žena. Film je već
gotovo završio kad se na vratima pojavio Robin u dugačkoj
spavaćici. Privrženo joj se nasmijao, prišao joj i pogladio je rukom
po kosi, a potom se umorno spustio na obližnji kauč. Jan je
zaustavila film i sjela na kauč kraj Robina. "Kako se osjećaš?" upita.
"Dobro. Samo sam malo umoran."
Nagnula se, pritisnula svoje tijelo uz njegovo, i strastveno mu
poljubila usne. Počeo je odgovarati i zagrlio je rukom, no uskoro je
osjetila kako njegov zagrljaj slabi. Odmakla se i pogledala ga.
Djelovao je posramljeno. "Žao mi je, Jan."
"U redu je," rekla je, trudeći se sakriti razočaranje. Segnula je
rukom medu njegove noge i opipala mu spolovilo preko odjeće.
Opušteno. Pa ipak, znala je da bi unatoč nedostatku testisa mogao
imati erekciju. Njegova je prostata promijenjena tako da mu u
krvotok ispušta normalnu količinu testosterona. Ali to jednostavno
nije djelovalo. Svi pokušaji vođenja ljubavi završavali su
nezadovoljavajuće. Iskreno govoreći, završavali su katastrofalno.
Još uvijek nije mogla shvatiti zašto mu medicinski stroj nije
mogao stvoriti nove testise. Medicinski program joj je objasnio kako
može uzeti bilo koju stanicu iz ljudskog tijela i mijenjajući njenu
DNA nagovoriti je da se razvije u novo oko, ruku, jetru ili bilo koji
drugi organ, uz izuzetak rasplodnih organa. Nije razumijela logiku
tog ograničenja i napomenula je programu kako naselje sadrži zalihe
jajašaca i sperme, te da ne bi bilo teško stvoriti embrio iz kojeg bi se
uzela potrebna stanica. Medicinski program je odgovorio da Etički
program to nikad ne bi dozvolio.
Robin se upravo zbog pravila o postupcima s embrijima
24
upisanih u Etičkom programu razvio kao normalno ljudsko biće, a ne
kao Eloi. Bio je to još jedan podatak o Etičkom programu koji je
budio Janine sumnje, premda nije mogla jasno odrediti što joj se tu
čini lošim. Sjećala se da se i Milu činilo neobičnim da super-
kompjuteri mogu tako pogriješiti i dopustiti genetskoj pogreški, kako
su nazivali Robina, da se slučajno razvije.
Jan je ustala s kauča i promotrila Robina. Nije više bio ni
sličan onom duhovitom, krepkom mladiću koji joj se predstavio na
Nebeskom Anđelu i ponudio joj svoje usluge, a kasnije i ljubav. U
njemu više nije bilo strasti. Ni duha. Kad ga je princeza Andrea
kastrirala, odrezala mu je mnogo više od testisa.
"Trebao si izaći sa mnom u Igrački," rekla je. "Zrak je
prekrasan. Izlazak bi ti koristio."
"Danas sam tako umoran," odgovorio je. "Možda drugi put."
"Naravno," uzvrati Jan. "Idem u našu sobu istuširati se i
presvući. Vidjet ćemo se na večeri."
Blago joj se nasmiješio i kimnuo.
Dok se tuširala, Jan je razmišljala o tome kako je dosadno
živjeti u naselju. Naravno, jedina druga sudbina koja ju je mogla
snaći bila je smrt u ruševinama trgovačkog centra da Igračka nije
stigla u posljednji tren i spasila ih. Pitala se što se dogodilo s
vojvodom i ostalima, posebno s njegovom groznom djecom koja su
je umalo ubila. Najviše od svega razmišljala je o Milu. Do sada je
već sigurno potpuno odrastao i ne nosi više nikakvu sličnost s njenim
malim sinom Simonom čije je tijelo okrutno prisvojio. Nadala se daje
tako. Siroti Simon...
Siroti svijet, sad kad su Milo i Ashley udružili snage i
zajedno upravljaju Nebeskim Anđelom i čitavom flotom Nebeskih
Gospodara. Milo. Kako ga je mrzila. Sve joj je oduzeo, pa čak i sina.
A sada u njegovim rukama leži moć pomoću koje može osvojiti čitav
svijet.
Odnosno, sve što je od njega ostalo.

25
 5
Milo Haze je ležao gol na prljavom krevetu, s rukama
prekriženim iza glave i pogledom uperenim u prostor daleko iza
stropa. Bio je miran. Smirio se još prije tri mjeseca. Udubljenja na
čeličnim vratima i rupe u zidovima potjecale su iz prvih dana
njegovog zatočeništva. Kasnije je obuzdao uzaludne ispade bijesa i
odlučio se osloboditi snagom uma, a ne tijela. Sigurno postoji način
da ponovno stekne Ashleynu naklonost...
Prije nekoliko tjedana se dosjetio kako bi mogao riješiti svoje
probleme. Dugo je razrađivao i usavršavao ideju, a sad ju je bio
spreman ostvariti. Vjerovao je da ima pedeset posto šanse za uspjeh.
Strpljivo je čekao dok kazaljke na velikom satu nisu pokazale
18.00 sati, a tada je ustao s kreveta, podigao s poda poslužavnik s
praznim posuđem i čašom, te otišao do vrata. Gotovo istog trena, na
vratima se otvorio prozorčić i na njemu se pojavilo Shanovo lice.
Milo je podignuo poslužavnik do prozorčića i pružio ga Shanu. Dok
ga je Shan preuzimao, Milo mu reče: "Moram razgovarati s Ashley.
Važno je."
"Znaš da to ne dolazi u obzir," nemilosrdno odgovori Shan.
Tada je privremeno nestao s vidika dok je odlagao poslužavnik na
pod i uzimao drugi s Milovom večerom.
Milo nije obraćao pažnju na ponuđeni poslužavnik. "Kažem ti
da je važno. Za Ashley. Htjet će razgovarati sa mnom kad sazna o
čemu se radi."
"Nikad više neće razgovarati s tobom," reče Shan. Nije
mogao sakriti zadovoljstvo dok je to izgovarao.
Milo se trudio ostati miran. Ostvari U svoj plan, imat će
mnogo vremena za osvetu tom bespolnom minervanu. "Samo joj
prenesi moju poruku," rekao je. "Reci da joj moram reći nešto što je
za nju od životne važnosti."
"Ne očekuj od mene nikakve usluge, Milo. Pogotovo nakon
onoga što si učinio Tyri. Hajde, uzmi poslužavnik."
Milo i dalje nije na njega obraćao pažnju. "U tvojem je

26
interesu da joj preneseš poruku. Ako ikada dozna da je zbog tebe
propustila priliku ponovno živjeti kao čovjek od krvi i mesa, potpuno
će podivljati."
Shan se namrštio. "O čemu to govoriš? Kako može ponovno
postati čovjek? To je nemoguće."
"Ah, ali ja ne mislim tako. Dosjetio sam se kako može dobiti
novo tijelo. Reci joj to."
Shan je na trenutak razmislio i zatresao glavom. "Glupost.
Loviš se za slamku. Samo želiš doći u priliku razgovarati s njom,
kako bi je nagovorio da te oslobodi. No, ja ti neću pomoći. Uzmi
hranu ili gladuj."
Ovaj put je Milo prihvatio poslužavnik. Dok je Shan zatvarao
prozorčić, pozvao je: "Shan, čekaj!"
"Što je sad?" upita Shan sumnjičavo.
Milo se nasmije i reče: "Poruči Tyri da je volim."
Shan je glasno zalupio prozorčić.
I dalje se smiješeći, Milo se vratio u krevet. Sad je sve ovisilo
o tome je li Ashley slušala njihov razgovor. Oh da, Shan mu je prvog
dana zatočeništva rekao da je Ashley uklonila sve senzore iz njegove
sobe, ali on je od početka sumnjao da bi se Ashley odrekla
zadovoljstva promatranja i slušanja njegove patnje. Ako je u krivu,
tad je njegov plan od početka osuđen na propast.
Nije morao dugo čekati. Za nekoliko minuta čuo je neko
kretanje s druge strane vrata. Vrata su se uskoro počela otvarati. Kad
su se otvorila do polovice, kroz njih se Provukao paukoliki robot.
Milo je mirno promatrao kako se kuglasto metalno tijelo na
dugačkim člankovitim nogama gega prema njegovom krevetu. "Bok,
Ashley," reče.
Robot se zaustavio kraj vrata. "Ako je to jedan od tvojih
podlih trikova, Milo, zadavit ću te," reče Ashley.
Milo je sjeo na krevetu. "Dakle, Shan ti je prenio poruku?"
"Nije bitno kako sam doznala što si mu rekao. Samo mi reci
kako ponovno mogu imati tijelo. Dajem ti trideset sekundi da me
uvjeriš."
Milo se nasmijao. S pravom je sumnjao da je ostavila senzore
u njegovoj sobi. Mirno je rekao: "Nema razloga za žurbu. I prestani
27
mi prijetiti, jer nikad nećeš doznati ono što te zanima."
"Milo...!"
"Prije svega, moram ti iznijeti moje uvjete..."
Robot se oglasio pištavim glasom. "Uvjete? Kako to misliš
uvjetel Nemaš pravo ništa zahtijevati!"
Stavio je ruke iza glave i ponovno legao na krevet. "Ako nisi
spremna sklopiti sa mnom pogodbu, možeš odmah otići. I zatvori za
sobom vrata."
Robot je ponovno zapištao, a onda reče: "Dobro, pobijedio
si... zasad. Kakvi su tvoji uvjeti?"
"Za početak, naravno, tražim slobodu kretanja po letjelici."
"Ovisno o tome što mi kažeš, to se možemo dogovoriti. Što
još?"
"Onaj seronja Shan postat će moj osobni rob."
"Ionako sam ga namjeravala kazniti. Dobro... može."
"I za kraj, želim da mi vratiš djevojku."
Slijedila je šutnja.
"Ashley?"
"Prvo mi reci kako mogu ponovno postati čovjek."
"Dobro," složio se Milo nakon kratkog oklijevanja. Ustao je s
kreveta i počeo koračati po sobi. "Pretpostavljam da se sjećaš našeg
nezvanog gosta Robina i njegovog čudesnog stroja...?"
"Naravno da se sjećam."
"Usput, pretpostavljam da nisi opazila taj leteći stroj nakon
njegovog iznenadnog odlaska?"
"Ne," nestrpljivo odgovori Ashley. "Prijeđi na ono što mi
imaš reći."
"Vjerojatno se sjećaš i njegovih priča — jer uopće ne
sumnjam da si prisluškivala sve naše razgovore — o životu u Shangri
La s čudnovatim Eloima."
"Da, da. Pa što?"
"Sjećaš U se da je spomenuo kako u naselju postoje zalihe
pohranjenih jajašaca i spermija?"
"Hmm... da. Čini mi se."
"Eto ga! To je izvor tvog novog tijela!"
Paukoliki robot je krenuo prema Milu, pružajući istovremeno
28
nogu u kojoj je držao laserski pištolj. Stjerao ga je u kut sobe.
"Ashley, što...?"
"Možda više ne razmišljam onako jasno kao nekoć, ali još
uvijek nisam potpuna budala!" povikala je. "Što će meni neka
smrznuta jaja i spermiji u skrivenom, podvodnom naselju na Južnom
Polu? Brzo mi odgovori, Milo, prije nego ti ovime izvadim oko!"
Podigao je ruke. "Smiri se! Pusti me da ti objasnim."
"Počni."
"Naselje je puno nove tehnike. Oni inteligentni programi o
kojima nam je Robin pričao da se sami razvijaju sigurno su sposobni
proizvesti opremu potrebnu da bi se tvoja sjećanja i osobnosti
zapisane na bio-čipu prenijele u mladi, prazni mozak."
Ashley je neko vrijeme šutjela, očito razmatrajući to što je
upravo čula. Na kraju upita: "Je U to moguće?"
"Naravno. Uz potrebnu opremu, to se može izvesti."
"Dobro..." rekla je polako. "Ali kako ćemo pronaći naselje?
Čitava flota Nebeskih Gospodara nije uspjela."
"To su bili primitivci. Mi imamo svu opremu potrebnu za
pronalaženje Shangri La. Reći ćemo Carlu da preradi nekoliko
paukolikih robota u ronilice. One će zaroniti ispod ledenog štita i
pronaći naselje, a mi ćemo potom rastopiti led laserima i prisiliti
naselje da izađe na površinu.
"Tebi se to čini tako jednostavno."
"Mnogo sam o tome razmišljao. Vjeruj mi."
"Baš!" Ali spustila je laserski pištolj.
"Dakle? Jesmo li sklopili pogodbu?"
"Pretpostavljam da jesmo."
"Vraćaš li mi djevojku?"
"Ah, dobro."
Milo se nasmijao. "Hoćeš li me odvesti do njihove sobe? Htio
bih ih osobno obavijestiti o novostima." "Mogu misliti..."
Kad se pojavio na vratima Shanove sobe, s užitkom je
promatrao kako s Tyrinog lica nestaje boja. Shan koji je sjedio kraj
nje na trosjedu od nevjerice je jedva uspio progovoriti. "Kako...
kako... si izašao?" pitao je.
Milo nije na njega obraćao pažnju. Stajao je s rukama na
29
kukovima i zurio u Tyru. Njen sve jači strah ga je uzbuđivao. "Da, to
sam ja, Milo. Nisam li narastao otkako si me posljednji put vidjela?
Napokon sam izašao iz puberteta i mogu ti obećati da će vođenje
ljubavi sa mnom ubuduće biti bitno drugačije nego prije. Odmah ćeš
se u to uvjeriti..." Krenuo je prema njoj. Shan je istog trena ustao i
zapriječio Milu prolaz do Tyre. Milo ga je ščepao za vrat. Sad je bio
viši od Shana, i mnogo, mnogo jači. "Prilike su se promijenile, moj
minervanski trate. Ja sam ponovno na vrhu, što znači da si ti u
govnima." Podigao ga je i bacio preko sobe.
Tyra je ustala i potrčala prema mjestu gdje je ležao Shan.
Milo im je prišao, uhvatio Tyru za vrat kad je kleknula kraj Shana i
grabo je podigao. Iako se žestoko opirala, nije se mogla osloboditi
njegovog stiska dok ju je vodio prema spavaćoj sobi. Zalupio je za
njima vrata.

6
Milo Haze, ili James Gleick, je izišao na 'površinu'
Belvederea. Bila je to, u stvari, unutrašnja površina valjka dugačkog
šest kilometara i smještenog u svemira. 'Pod' se u daljini svijao
prema gore i prelazio u zid, a zatim i u strop koji se s drage strane
ponovno pretvarao u zid i stapao s podom. U romanu Priče o ljubavi
i svjetlosti naselje besmrtnika sadržavalo je drveće, travu, pa čak i
male rijeke, ah oko Mila su se pružala samo prostranstva sive
plastike i metala, te staklene ploče koje su propuštale reflektiranu
sunčevu svjetlost.
Zrak je i ovdje na 'otvorenom' bio jednako zagušljiv kao u
donjim dijelovima. Bakterije u sustavu za obnavljanje zraka,
stvorene prije više stoljeća, očito su mutirale i nisu više djelotvorno
obavljale svoju zadaću. S obzirom da su na Belvedereu svi oblici
genetskog inženjeringa bili strogo zabranjeni, nije bilo nade da će se
problem riješiti.
Milo je otišao do obližnje stanice i nakon kratkog čekanja
ušao u jednotračni vlak. I u njemu su, naravno, spolovi bili
razdvojeni: muškarci su smjeli samo u prvi vagon, a žene u drugi.
30
Njegovo je odredište bio Dom Očeva. Ondje se održavao još jedan
sastanak o temi koja je nazvana Problem Zemlje. Još uvijek nije
donesena nikakva odluka o tome kako odgovoriti na radio-porake
koje su redovito stizale s planeta. Unatoč vjerskim i političkim
razlikama, Očevi su se savjetovali s vlastima u dragim naseljima —
Krstarećem Gradu, Starshineu i Karagangi — koje je neočekivani
događaj jednako iznenadio. Kao i belvederski Očevi, drugi su vladari
odlučili zatajiti novosti stanovništvu, bojeći se da bi mogle izazvati
društvene nemire. Kolonije na Marsu koje su bile izvan dosega
signala sa Zemlje također su obaviještene, na što su sve njihove
vladajuće stranke odgovorile sličnim izrazima nevjerice.
Zasad su sva naselja slijedila primjer Belvederea i nisu
odgovorila ljudima sa Zemlje, ali Milo je pretpostavljao da to neće
još dugo potrajati. Jedno od naselja će kad tad odgovoriti, premda to
sigurno neće biti Belvedere. Očevi su smatrali da stanovnici Zemlje
ne mogu iskupiti svoje grijehe. Jedan od njih je na prvom sastanku
nakon primitka signala čak istaknuo da se radi o Sotoninoj varci.
Pošiljaoci signala, rekao je Otac, tvrde da žive na području u kojem
već stotinama godina nema bolesti, ali to je možda samo smicalica
kojom pokušavaju namamiti jadne belvederce na Zemlju kako bi ih
zarazili bezbožnim bolestima. To je bio razlog zašto je Milo pozvan
prisustvovati sastanku. S obzirom da je bio vodeći stručnjak za
medicinu, Očevi su tražili njegovo mišljenje. Sigurno nijedno ljudsko
biće nije moglo opstati na planetu tako dugo nakon Genetskih
Ratova?
Milo se složio da se to čini nevjerojatnim, ali očito nije
nemoguće. Istina je da već stoljećima nisu primili nijednu radio-
poruku sa Zemlje, ali to se može objasniti na razne načine. Možda su
mikroorganizmi i drugi užasi oslobođeni Genetskim Ratovima
uništili svu tehničku opremu, ali ipak nisu uspjeli izbrisati
cjelokupno čovječanstvo. Oni koji su preživjeli polako su se uzdigli
na negdašnju tehničku razinu. To je očito uspjelo samo jednoj
zajednici, jer poruke stižu samo iz jednog područja. Sa sjeveroistočne
obale Australije.
Čim je ušao u sobu za vjećanje u Domu Očeva, Milo je
osjetio gotovo opipljivo uzbuđenje. Bio je siguran da se dogodilo
31
nešto novo. Kad je zauzeo svoje mjesto za stolom, Otac Massie ga je
pogledao s čela stola i namrštio se. "Čekali smo te, brate James."
Milo je pognuo glavu i ponizno odgovorio: "Žao mi je, Oče
Massie. Stigao sam najbrže što sam mogao."
Otac Massia je s negodovanjem puhnuo i rekao: "Pomolimo
se..."
Zatvorenih očiju i sklopljenih ruku, Milo se trudio zanemariti
jednolično mumljanje Oca Massie, pitajući se što se dogodilo.
Molitva je dugo potrajala. Otac Massie je napokon završio i nastavio:
"Sastanak može početi. Mnogi od vas već znaju što se dogodilo.
Moja je teška dužnost obavijestiti ostale da smo primili groznu
poruku iz naselja Karaganga..."
Milo se s očekivanjem nagnuo prema naprijed. Sve što se
Ocu Massiu činilo groznim vrijedilo je čuti.
"Odgovorili su na signale sa Zemlje," reče Otac Massie. "U
vezi su s ljudima sa Zemlje, ih što već jesu, čak i dok ovo govorim.
Ah najgore tek dolazi. Povjerovali su zemaljcima da njihovo
područje nije zaraženo i namjeravaju poslati ekspediciju na Zemlju."
Milo je osjetio navalu emocija. Nekako, bilo kako, i on će biti
na tom brodu.
Ayla je nestrpljivo stajala pokraj podmornice. Kraj nje je
klečala Juli, a nedaleko od njih plivao je Kell neprestano se osvrćući
i pazeći na bilo kakav znak opasnosti. Držao je podvodnu pušku u
pripravnosti. Ayla i Juli nisu imale oružje. Premda je Veliki koraljni
greben služio kao prirodna obrana od nemani koje su naseljavale
oceane, događalo se da poneka lignja, morski crv ili drugo veliko i
opasno morsko stvorenje prodre u područje između grebena i obale.
Zato su podignuti morski zidovi koji su štitili palmirine obalne vode i
njene ribnjake.
Juli potapše Aylu po ramenu i pokaže prema naprijed, ali
Ayla je i prije toga spazila pet obličja koja su im se približavala.
Ayla je dala znak Kellu, te zajedno s Juli uhvatila veliku prutenu
košaru i zaplivala prema pet likova koji su se zaustavili desetak
metara od njih. Kad su im se približile, Ayla prepozna najveći lik
kojeg je nazvala Tigar. On je bio vođa morskih ljudi. Dvoje od četiri
morskih ljudi koji su ga pratili bile su ženke. Podigla je slobodnu
32
ruku u znak pozdrava. Tigar je također podigao jednu ruku. Goleme
kandže koje su virile s prstiju povezanih plivajućim kožicama uvukle
su se kao znak mirovne ponude.
Ayla i Juli su stale i spustile veliku četvrtastu košaru punu tek
ubijenih riba na pješčano morsko dno. Tigar joj je prišao i pregledao
sadržaj košare, zadovoljno kimnuo i dao znak skupini koja je stajala
iza njega. Dvije ženke su doplivale k njemu noseći nešto u rukama.
Spustile su svoj teret kraj košare i brzo se vratile na svoje mjesto.
Ayla je promotrila predmet koji su donijele i namrštila se. Bio je
metalni, oko jedan metar dugačak i tridesetak centimetara širok.
Zbunjeno je pogledala Tigra i rukom mu dala znak da ne zna što je
to. Tresući glavom, što je Ayla poznavala kao znak nezadovoljstva,
doplivao je do predmeta, sagnuo se i dohvatio nešto na njemu.
Otvorio je poklopac i Ayla je napokon shvatila da se radi o kućištu.
Zavirila je u njega. Nije prepoznala ono što je ugledala, ali bila je
sigurna da se radi o nekoj vrsti oružja. Kimnula je Tigru, izražavajući
svoju zahvalnost, i sagnula se zatvoriti poklopac. U tom ju je
trenutku Tigar zgrabio za ruku...
Prije mnogo godina, genetske tvrtke su stvorile morske ljude
kako bi za njih obavljali radove u podmorskim rudnicima i golemim
uzgajalištima riba koja su postojala prije Genetskih Ratova. Premda
im je najbolje odgovarao život u dubokoj vodi, mogli su se
prilagoditi različitim tlakovima. Prije više desetljeća Tigrova je
skupina odlučila pobjeći od sve lošijih životnih uvjeta na otvorenom
oceanu, pa su se preselili bliže obali. Na pučini su se sve više
množile vrste stvorene genženjeringom, dok su obične ribe
nezaustavljivo iščezavale, a upravo su one bile osnovna hrana
morskih ljudi.- Sklonili su se u velikom potonulom naselju kojeg su
pronašli uz Veliki koraljni greben. Redovito su pljačkali palmirina
skromna uzgajališta riba, pa je između njih i ljudi izbio rat. Pomirila
ih je tek Aylina pokojna majka Glynis. Iskazujući nevjerojatnu
hrabrost, sama je otplivala u susret morskim ljudima na pljačkaškom
pohodu i ponudila im mirovnu ponudu u obliku velike količine
ubijene ribe. Morski ljudi su prihvatili ribu i otišli. Kad su se
slijedeći put pojavili, i oni su donijeli mirovnu ponudu. Bio je to mali
kompjuter.
33
 Pokazalo se da potonulo japansko naselje sadrži veliku
količinu opreme koja je još uvijek radila unatoč mnogim godinama
provedenim pod morem (iz ono malo podataka što su dobili od
morskih ljudi, palmirci su naslutili da u veći dio naselja voda još
uvijek nije prodrla; kad se sustav za opskrbu zrakom pokvario,
Japanci su odabrali radije ostati i umrijeti na morskom dnu, nego se
izložiti bolestima na površini). Tako je započela dugogodišnja
razmjena između morskih ljudi i Palmiraca, koja je sada bila Aylina
odgovornost (vođe morskih ljudi — čiji je životni vijek bio kratak —
jasno su dali na znanje da će surađivati samo sa ženama). Čitavo to
vrijeme među njima je vladao mir. Nijedan morski čovjek nije napao
ljudsko biće još od loših starih dana. Sve do danas...
Ayla se tako iznenadila da je umalo ispustila usnik.
Zaprepašteno je pogledala Tigrove okrugle, riblje oči. Što je
pogriješila? Kakav je nepoznati tabu prekršila? Zašto je napada?
Napada U je? Premda je stisak bio snažan, Tigar nije pružio kandže.
Primijetila je da pokazuje preko ramena prema moru odakle je došao.
Napravio je znak za opasnost i ponovio ga tri puta. Tada ju je pustio,
okrenuo se i otplivao. Njegova četiri pratioca su ga slijedila.
"Što je to bilo?" upita Kell čim su se vratili u skučenu
unutrašnjost podmornice. "Na trenutak sam pomislio da te je napao.
Upravo kad sam htio krenuti prema vama primijetio sam da te
pustio."
Ayla zatrese glavom, mršteći se. "Znam samo da je tri puta
ponovio znak za opasnost. To znači nešto vrlo opasno. Sigurno je
negdje unutar grebena, jer inače to ne bi spominjao. Upozorio nas
je."
"Prestrašio me," reče Juli dok je uključivala motore. "Nikad
još nije dotaknuo nikoga od nas. Nitko od njih nije."
"Mislim da me primio za ruku kako bi naglasio važnost
poruke," reče Ayla.
"Što uopće možemo poduzeti kad ne znamo o kakvoj se
prijetnji radi?" upita Kell.
"Ne znam," prizna Ayla. "Morat ću razgovarati s tatom..."
Na kopnu ih je čekalo još jedno iznenađenje; Aylin otac nije
bio na svom uobičajenom položaju na promatračkom tornju, već ih je
34
dočekao na plaži. Djelovao je uzbuđeno.
Dok joj je pomagao izaći iz podmornice, Ayla mu reče:
"Tata, danas se tijekom razmjene dogodilo nešto čudno. Tigar je..."
Nije je pustio da dovrši. "Imam divne vijesti, draga! Dobili
smo odgovor iz svemirskog naselja!"
Zaprepašteno je podigla pogled. "Jesmo li?"
"Da!" odgovorio je sretno. "I to još nije sve. Namjeravaju
poslati ekspediciju na Zemlju!" Zagrlio ju je. "Dušo, imat ćemo
goste!"
"Vjerujem kako je svima jasno da moramo poslati
predstavnike s Belvederea da se pridruže karaganganskoj ekspediciji
na Zemlju," reče Milo.
Sva lica oko stola okrenula su se prema njemu. Otac Massie
je djelovao sumnjičavo. Nije bio jedini. Tek nakon nekoliko dugih
sekundi polako je odgovorio: "Zar te napustio razum, brate James?
Ne želimo imati nikakve veze s tim svijetom prokletih."
Milo je pogledao veliki metalni križ koji se uzdizao nad
stolom iza stolca Oca Massie i nastavio: "Nije li naša dužnost
procijeniti situaciju ondje dolje? Možda u toj zajednici postoji još
neka duša koju možemo spasiti. Osim toga, treba misliti na još nešto.
Ako Karaganga stupi u savez sa zemaljcima, bilo bi dobro da je
netko od nas u blizini i da nadzire razvoj događaja." Milo je zastao i
pričekao da shvate značenje njegovih riječi. Sa zadovoljstvom je
primijetio da je izraz lica Oca Massie postao zamišljen. Nastavio je:
"Stoga predlažem da se jedan Otac dobrovoljac priključi
karaganganskoj ekspediciji na Zemlju..." Pričekao je da šapat utihne.
Osvrnuo se oko stola. "Bit će to opasni pothvat, naravno, jer moguće
je da našeg misionara na rodnom planetu čeka smrt, ali ima li veće
časti za belvederskog Oca nego žrtvovati se Bogu? I istovremeno se
žrtvovati za dobrobit samog Belvederea?"
U sumornoj je prostoriji zavladala tišina. Očevi su zbunjenih
izraza lica izmjenjivah zabrinute poglede. Na kraju su se svi okrenuli
prema Ocu Massii, koji je još uvijek bio zadubljen u misli. Prošlo je
više od minute prije nego je progovorio. "Premda se prijedlog brata
Jamesa na prvi pogled činio sramotnim, vjerujem da u njemu ima
istine. Spreman sam ozbiljno ga razmotriti. Možda bismo svi trebah."
35
 Očevi su se prilično suzdržano složili s tom odlukom.
"Kad se očekuje početak ekspedicije?" upita Milo.
"Za otprilike dva mjeseca," odgovori otac Massie. "Na
Karagangi vjeruju da će za to vrijeme uspjeti preurediti letjelicu za
putovanje na Mars u vozilo sposobno djelovati u uvjetima Zemljine
atmosfere.
Milo je kimnuo. Nijedno od svemirskih naselja nije više
posjedovalo zemaljske satelitske letjelice. Vjerujući da ih više nikada
neće upotrijebiti, odavno su ih rastavili i dijelove iskoristili za
popravak druge opreme. Pročistio je grlo i drsko pogledao Oca
Massiu u oči. "Dobrovoljno se javljam za sudjelovanje u toj misiji,"
rekao je.
Otac Massie je reagirao upravo onako kako je Milo očekivao.
Trgnuo se od iznenađenja i upitno se zagledao u Mila. "Molim, brate
James?"
Milo je mirno ponovio: "Spreman sam sudjelovati u tom
opasnom pothvatu. Predložio sam da se hrabri Otac pridruži
karagangaskoj ekspediciji, pa je sukladno da istoj opasnosti izložim i
vlastiti život."
"Ali zašto?" upita Otac Shaw koji mu je sjedio s lijevog boka.
Bio je debeo, okruglog lica, i po Milovom mišljenju najzatucaniji od
svih. "Oprosti, brate James, ah ti si tek brat. Nemaš svećeničke
ovlasti. Kako bi mogao ponuditi spas dušama tih bijednih zemaljskih
stvorova?"
Milo se okrenuo prema njemu i nasmiješio se. "Oče Shaw,
pogrešno ste shvatih moje pobude. Nisam se javio da bih pomogao
ljudima na Zemlji, već hrabrom Ocu koji će dobrovoljno krenuti na
tu misiju. Oprostite mi zbog trenutnog nedostatka skromnosti, ali ja
sam ipak vodeći stručnjak za medicinu u ovom naselju. Ako
planetom još uvijek haraju zarazne bolesti, vjerujem da ću hrabrome
Ocu moći pružiti neprocjenjivu pomoć." Ponovno se okrenuo prema
Ocu Massii. "Mislim da su moje liječničke usluge i lijekovi najmanje
što možemo pružiti Ocu koji će nas zastupati na Zemlji."
Otac Massie se u tišini zagledao u Mila. Zamišljeno je cupkao
svoju dugu sijedu bradu. Svi Očevi su bojali kosu i bradu u sivo kako
bi izgledali starije, a stoga i mjerodavnije. Po mutnim sjećanjima o
36
izgledu pravih staraca, Milu se činilo da samo izgledaju još
smješnije. Nakon duge šutnje Otac Massie je napokon progovorio:
"Priznajem, brate James, da sam u prošlosti sumnjao u tebe. Zbog
ničeg određenog, doduše, ah izazivao si u meni nelagodu. Međutim,
ovime danas naveo si me da te vidim u novom svjetlu. Prihvaćam
tvoju hrabru ponudu, brate James. Ići ćeš na Zemlju. Pomolimo se..."

7
Jean-Paul nije uživao u ulozi Nebeskog Gospodara. Previše
ljudi postavljalo mu je pitanja na koja nije znao odgovoriti; previše je
ljudi ovisilo o njemu. Teret odgovornosti činio mu se svakim danom
sve teži. Osim toga, izjedala ga je tuga. Ma koliko se trudio, nikako
nije mogao prestati misliti na Dominique...
Zamišljeno je promatrao kaos u upravljačkoj sobi. Posvuda su
ležali dijelovi raspadnutih uređaja i snopovi izvučenih kablova i žica.
Prostorijom su odzvanjali bijesni glasovi inženjera koji su se
međusobno svađali. Morao je to prekinuti. Grupa ribara postala je
već nestrpljiva. Istupio je i glasno im se obratio: "Što se događa?
Možemo li izvesti manevar?"
Prepirke su utihnule dok su se inženjeri međusobno
pogledavali čekajući da netko odgovori na pitanje. Nekim tihim
međusobnim dogovorom ta je dužnost pripala sitnom, okretnom
Marcelu. Slegnuo je ramenima i odgovorio: "Mislimo da možemo,
ah bit će to vrlo opasno."
"To nije nikakva novost," umorno reče Jean-Paul. Zagledao
se kroz prednju staklenu stijenku u ocean koji je promicao pod njima.
Od trenutka kad su uništili kompjuter, na letjelici su se neprestano
nizali događaji koji su svi zamalo kobno završili. Bilo je pravo čudo
da su još uvijek u zraku. Nekoliko su dana bespomoćno lebdjeli
zrakom dok su inženjeri grozničavo pokušavali obnoviti oštećeni
sustav za upravljanje. Njihova izjava da je preuzimanje izravne
kontrole 'još samo pitanje minuta' pokazala se pretjerano
optimističnom. Bomba koja je uništila Ashley i Carla oštetila je čitav
kompjuterski sustav, a upravljanje golemom letjelicom bez pomoći
37
kompjutera pokazalo se gotovo nemogućim. Inženjeri su, doduše,
preuzeli kontrolu nad kormilima i visinskim kormilima, ali nisu
mogli upravljati mlaznicama pa su morali isključiti pogon. S
isključenim pogonom nisu više mogli održavati potrebnu
temperaturu plina u plinskim komorama, te su uskoro izgubili visinu.
Tek odbacivanjem velike količine opreme i uz krajnje napore
kormilara uspjeli su održati letjelicu u zraku.
Do trenutka kad su inženjeri napokon stekli izravnu kontrolu
nad dvije mlaznice, sjeveroistočni pasatni vjetrovi odnijeli su Lorda
Montcalma daleko nad Tihi ocean. Tada je Jean-Paul održao sjednicu
s nekoliko najbliskijih članova posade na kojoj su razmotrili njihov
slijedeći potez. Odlučili su nastaviti putovanje nad Tihim oceanom
prema jugozapadu. Povratak nad sjevernoamerički kontinent nosio je
rizik da sretnu druge Nebeske Gospodare kojima upravlja Ashley, a s
obzirom da više ne upravljaju laserskim sustavom, ako on uopće još i
radi, u toj bi bitki sigurno izgubili.
Najveći problem trenutno im je predstavljala hrana. Zalihe su
se opasno smanjile, te čak ni uz stroga ograničenja potrošnje nisu
mogle još dugo potrajati. Premda su posljednjih mjeseci izgubili
mnogo ljudi, Lord Montcalm je još uvijek nosio više od osam stotina
stanovnika. Tada se netko dosjetio logičnom rješenju. Ribolovu.
Letjeli su nad oceanom, zaboga, i lako su mogli lebdjeti nad vodom,
spustiti košaru za teret do morske površine i s nje baciti mreže i
udice...
Da, teoretski jednostavno, ali u praksi teško ostvarivo. Ipak,
inženjeri su uspjeli osposobiti još dvije mlaznice, te su stekli
dovoljnu kontrolu nad letjelicom da bi upravljali njenim letom.
Teoretski.
"Dobro," rekao je inženjerima, "Počnimo. Obavijestite
ribolovce." Okrenuo se i otišao u stražnji kraj upravljačke sobe. Rupa
koju je probio eksplozivom bila je grubo zakrpana, ah kroz nju je još
uvijek strujao zrak i pritom proizvodio zvuk sličan ženskom kriku.
Kriku njegove Dominique. "Bilo je brzo gotovo," rekao mu je netko.
Tko? Oh, da, Eric. Eric koji ga je pokušao spriječiti da vidi njeno
tijelo. No Eric je na kraju ipak popustio. Pokolebao ga je pogled u
njegovim očima. Odveo ga je do hodnika u kojem su ležala tijela i s
38
njenog podigao plahtu natopljenu krvlju. Jean-Paul je nije prepoznao.
Spoznaja da je njena smrt bila brza nije mu pružala utjehu: ne kad je
žena koju je volio izgledala kao da je prošla kroz elisu. Najviše mu je
nedostajala noću; tijekom dana je mogao skrenuti svoje misli na
beskrajne probleme u upravljanju Lordom Montcalmom, ah noću je
neprestano mislio na nju. Nemirno je spavao. Najstrašniji trenuci bili
su mu kad bi budeći se posegnuo za njom — nekoliko bi se sekundi
pitao zašto je sam u krevetu, a tad bi se sjetio...
Šum mlaznica se promijenio kad je Lord Montcalm usporio i
polako se počeo spuštati prema oceanu. Uz trzaj se zaustavio
petnaestak metara iznad uzburkane površine. Jean-Paul je promatrao
kako se trošna košara za teret spušta prema moru. U njoj je bilo
dvadesetero ljudi, a među njima i Claude koji se dobrovoljno javio
kao vođa ribara. Jean-Paul ga je pokušao prepoznati medu ostalima,
ah udaljenost je bila prevelika. Vidio je, međutim, veliku hrpu
ribarskih mreža koje su žurno ispleli u posljednjih nekoliko dana.
Odabrali su mjesto gdje površinom mora nije plutao odvratni
sloj algi koje su već prekrile većinu oceana. JeanPaul je
pretpostavljao da one guše život u moru jednako kao što su ga
plijesni gušile na kopnu. Nadao se da još uvijek postoji dovoljan broj
jestivih riba kako bi se njihov pothvat isplatio. Košara je gotovo
dodirivala morsku površinu. Prestala se spuštati i zaljuljala se na
četiri kabla na kojima je visjela. Ljudi u njoj odmah su počeli spuštati
mreže. Sve je u redu, ponavljao je Jean-Paul u sebi budno motreći
košaru nad dalekim nepreglednim plavetnilom. "Krenite polako
naprijed," naredi. Lord Mordred je ponovno krenuo. More je bilo
relativno mirno, ah ako bi košara dotakla morsku površinu, dodatni
bi otpor mogao potrgati jedan ili više kablova.
Kad je mreža spuštena, Jean-Paul je naredio da ponovno
zaustave letjelicu. Ribari su je spremno počeli podizati, ali tada se
dogodilo nešto što nitko nije predvidio...
More ispred košare za teret se odjednom zapjenilo. Ljudi u
košari to nisu primijetili; njihova je pažnja bila okrenuta mreži na
suprotnom kraju. Jean-Paul je gotovo povikao upozorenje, ali u
posljednjem je trenutku odustao shvativši da je uzaludno. "Zovite
odjeljak za teret!" poviče. "Recite im neka podignu košaru. Odmah!"
39
 "Ah sigurno još dižu mreže..." reče Marcel.
"Učini to!" Glas mu je prešao u krik.
Prišao mu je jedan od inženjera. "Što se događa?"
"Pogledaj!" poviče Jean-Paul pokazujući prema moru. Na
površinu je izranjao golemi sivo-bijeli lik. Bio je barem četiri puta
duži od košare za teret. Nad vodu su se podigli njegovi mesnati
krakovi. Jedan od ribara ih je opazio... i upozorio ostale. Jean-Paul je
gledao kako se ribari okreću, pokazuju i uzbuđeno gestikuliraju.
Znao je da nemaju oružja osim nekoliko noževa. Trebao im je reći da
ponesu puške. No tko je mogao predvidjeti takvo što...?
Košara je krenula prema gore, ali bilo je očito prekasno.
Golemi krak već je posegnuo prema jednom od kablova. Manji
krakovi omotali su se oko bokova košare. Trzaj je zatresao čitavu
upravljačku sobu.
"Sveta Marijo," prošapće inženjer.
Košara se više nije podizala, već se polako naginjala. Ljudi u
njoj su počeli padati. Jedan od manjih krakova dohvatio je jednog
čovjeka, podigao ga i povukao pod vodu. Pojavio se još jedan veliki
krak i posegnuo prema drugom kablu.
"Jean-Paul!" poviče Marcel. "Iz odjeljka za teret javljaju da
više ne mogu podići košaru! Stvorenje teži više tona! Pitaju što da
učine!"
Dobro pitanje, pomisli Jean-Paul promatrajući kako još
dvojica ribara nestaju pod morskom površinom.
Jan je sjedila i razgovarala s Davinom kad je odjednom
shvatila zašto su joj programi dopustili da ostane u Shangi La. Nije
se radilo o odrazu njihove dobrote, toga je od početka bila svjesna,
niti su to učinili za Robinovo dobro. Pretpostavljala je da se programi
raspituju o njenoj prošlosti zbog programski usađene 'pristojnosti', ali
sad joj je odjednom sve postalo jasno. Ona je za njih predstavljala
neprocjenjiv izvor podataka. Shangri La je stoljećima odsječena od
ostatka svijeta. Da bi ustrajali u svojoj zadaći zaštite Eloia i obavljali
je na najbolji mogući način, programi su morali doznati što više o
nedavnoj povijesti i trenutnom stanju planeta, te procijeniti moguće
opasnosti koje su prijetile Eloima.
"O čemu si ono govorila?" upita Davin, zbunjen
40
neočekivanom stankom.
"Oprosti, upravo sam se nečega sjetila," brzo je odgovorila.
Ljutila se na samu sebe što nije prije ranije primijetila nešto tako
očito. Opisivala je svakodnevni život u maloj minervanskoj
zajednici, jadnom ostatku negdašnje velike feminističke države.
Davin se posebno zanimao za minervanske muškarce, a Jan se sada, s
novim shvaćanjem programskih motiva, pitala zašto. "Pitao si me o
našim muškarcima... o njihovoj naravi?"
"Pitao sam te jesu li nakon promjene zadržali sposobnost za
fizičko nasilje," ponovio je Davin.
"Teoretski nisu, ali..." Zastala je pod naletom sjećanja.
Ponovno je proživljavala onaj strašni dan kad je Lord Pangloth
bombardirao Minervu i bacio na nju padobranima čete Nebeskih
Ratnika da dovrše pokolj. Sjećala se svog užasa kad je uz sve što se
oko nje događalo ugledala nekolicinu minervanskih muškaraca s
oružjem u rukama. To se protivilo svemu što je učila o prirodi
minervanskih muškaraca nakon što ih je Velika Majka promijenila.
"... Neki su se na kraju ipak borili, zajedno s minervanskih ženama.
Vjerojatno se radilo o mutantima. U svakom slučaju, imali smo
mutante među mužjacima majmuna koji su radili za nas. Kad su
prešli određenu dob, muškim čimpanzama više nismo mogli
vjerovati. Zato smo ih sve zatvarali u posebna prihvatilišta, a za rad
smo koristili samo odrasle ženke." Sjetila se još nečega i na licu joj
se pojavio smješak. "I mene su smatrali mutantom. Zbog niskog
rasta. Visoka sam tek kao prosječni minervanski muškarac."
"Mutacije se ne mogu izbjeći," reče Davin. "Genetski
materijal se tokom godina mijenja i često se događa da se tako
obnove osobine davnih predaka. Ali mogla bi se stvoriti genetska
popravljačka jedinica — jedinica koja bi povremeno obnavljala DNA
pojedinih vrsta i brisala u njoj sve nastale promjene."
Jan se zagledala u hologram. "Takvo nešto je očito prelazilo
sposobnosti genženjera koji su stvorili minervanske muškarce," rekla
je. "Ali čemu uopće razmišljati o tome? Sigurno je već prekasno da
bi se išta učinilo za bilo koju vrstu na ovom planetu... ili možda
nije?"
"Ne razumijem te," reče Davin s odmjerenom količinom
41
nevinosti u glasu.
"To mi je teško povjerovati," tiho reče Jan. "Zanima me zašto
si rekao to što si upravo rekao. Namjeravate li poduzeti nešto s
vanjskim svijetom? Znam da je to u vašoj moći."
Davin je zatresao glavom. "To smo ti već objasnili, Jan. Eloi
su naša jedina briga. Takve su nam programske upute i mi to ne
možemo promijeniti. Žao mi je, ali sve što se vani događa izlazi iz
našeg dometa djelovanja. Postojimo samo da bismo štitili i njegovali
Eloie."
Zvučao je kao da mu je iskreno žao, ali Jan se nije dala
prevariti. Gadila joj se hladna, nečovječna stvar koja je negdje iz
unutrašnjosti naselja upravljala ovom vjernom slikom čovjeka.
Duboko je udahnula i ljutito dodala: "Nećete više imati koga štititi
uspije li Milo pronaći ovo mjesto."
"Ah, da, taj tvoj Milo... vrlo zanimljiv stvor."
"Stvor je prava riječ za njega, ali nisam baš sigurna da je
zanimljiv."
"Vjeruješ li da nam on predstavlja ozbiljnu prijetnju?"
"Da. Kao što sam već rekla, Milo je ozbiljna prijetnja za
svakoga. Pokazao je ozbiljno zanimanje za naselje kad nam je Robin
pričao o njemu, pa me uopće ne bi iznenadilo da dođe na Jug i
potraži ga."
"Rekla si i da je čitava flota Nebeskih Gospodara tražila
Shangri La, ali nije nas uspjela pronaći."
"Čitava flota prastarih zračnih brodova kojima su upravljali
neznalice. Nebeski Anđeo je drugačiji. Potpuno je nov i raspolaže
razornim sustavom oružja. Njime upravljaju programi poput vas. I
Milo je drugačiji. Ni on, kao ni vi, nije čovjek."

8
Sastanak je bio bučan. Nisu svi dijelili Lyleovo i Lonovo
oduševljenje skorim dolaskom svemiraca. Najglasniji protivnik bio je
Jelker Banks. On se već dulje vrijeme suprotstavljao Lonu Haddonu,
a Ayla je znala da je to neprijateljstvo plod njegovog nezadovoljstva
42
što nije izabran za člana vladajuće šestorice. Svojim je ogorčenjem
zarazio čitavu porodicu, pa su se sada mnogobrojni članovi
Banksove obitelji svim silama trudili otežati život Lonu Haddonu i
njegovoj djeci Ayli i Lenu.
Banks je stajao na suprotnom kraju vijećnice, okružen svojim
sljedbenicima, i vikao: "... Izlažemo se strašnoj opasnosti! Kako
možemo vjerovati svemircima? Imamo li ikakvu garanciju da nam
neće nauditi? Lon Haddon i njegovi prijatelji progutali su udicu koju
su nam bacili!" Među njegovim su sljedbenicima odjeknuli ljutiti
povici. I iz drugih djelova vijećnice čuli su se izrazi slaganja. Lyle
Weaver je dao znak neka utihnu i dao Lonu Haddonu priliku da
odgovori. Ayla je sa svojeg mjesta u zadnjem redu stolaca promatrala
oca kako se podiže na noge. Glas mu je, primijetila je zabrinuto, bio
neobično tih i promukao.
"Moj cijenjeni prijatelj je zauzeo neopravdano pesimistični
stav o događaju zbog kojeg bi se trebao zajedno s nama radovati.
Veza koju smo uspostavili s našom braćom na nebu označava
početak potpuno novog doba. Doba koje otvara nadu u budućnost za
nas, i za čitav ljudski rod!"
Nekolicina je pljeskom izrazila svoje slaganje s Lonom.
Jelker Banks je upao ne tražeći dopuštenje da govori: "To ti kažeš,
Haddon! No možemo U biti sigurni? Tek smo se nedavno oslobodili
vladavine Nebeskog Gospodara Mirisnog Lahora, a već nas predaješ
u ruke drugih osvajača!"
"Zašto bi nas Karaganga htjela osvojiti?" poviče Haddon.
"Iz istog razloga iz kojeg su nas prokleti nebeski ljudi držali
pod svojom vlašću — da ih opskrbljujemo hranom, odjećom i sa
svim ostalim što im treba."
"Što će im naša hrana? Stoljećima su se uspjeli održati bez
ičije pomoći!"
"Možda su se zasitili žderanja recikliranog smeća! Znam da
se ja bih!" Tom je izjavom Banks izmamio smijeh čak i onih koji se
nisu s njime slagali.
Lon je pričekao da smijeh utihne, a tada je nastavio: "Već tri
tjedna razgovaramo s njima. Osobno sam proveo mnogo sati u
razgovoru s Karagangancima. Stvorili smo prilično jasnu sliku o
43
njihovom društvu i prilikama u svemirskom naselju. Priznali su da
život ondje nije udoban, ali hrana im je najmanji problem. Bakterije
u pogonima za proizvodnju namirnica još uvijek djelotvorno rade i
recikliranjem organskih tvari stvaraju raznovrsnu umjetnu hranu."
"Opet se te tvrdnje temelje samo na njihovim riječima!"
poviče Banks.
"A ja im vjerujem," odlučno odgovori Haddon. "Svi bismo
trebali. Naše postojanje i relativno napredno društvo smatraju
ohrabrujućim znakom da bi se Zemlja mogla očistiti od pošasti koju
su ostavili Genetski Ratovi. Dolaze ovdje istražiti tu mogućnost.
Unatoč svim našim dostignućima, itekako si svjestan Jelker
Bankse..." Haddon je podigao ruku i upro prstom u Banksa, "... da se
u borbi protiv plijesni nemamo čemu nadati. Prilike se sve brže
pogoršavaju. Ne moraš živjeti tako dugo kao ja da bi to shvatio. Bez
pomoći svemiraca nećemo... Palmira neće još dugo preživjeti. Bilo bi
ludo odbiti njihovu ponudu da se udružimo."
Ayla je izašla na terasu s dvije čaše hladnog piva u rukama.
Negdje na opustošenim poljima neka je životinja rikom izražavala
nezadovoljstvo. Po zvuku se činilo da se radi o velikom gmazu.
Osjetila je neugodne trnce duž kralježnice. Njen otac je sjedio u
ležaljci i zagledao se u tamni ocean. Pružila mu je čašu s pivom,
privukla drugu ležaljku bliže njegovoj i sjela. Pogledala ga je i
zabrinuto se namrštila. "Zašto si tako smrknut? Glasanje je prošlo
kako si htio."
"On, znao sam da hoće. Napokon, Lyle ima pravo veta, ali
radi se o broju Jelkerovih sljedbenika. Sve ih je više, a današnja je
predstava tome samo pridonijela. Bojim se da bi mogli izazvati
probleme kad stignu naši prijatelji iz svemira."
Popila je veliki gutljaj piva. "Shvaćam," reče zamišljeno. "I ja
sam zabrinuta."
Okrenuo se prema njoj. "Zbog Jelkera?"
"Oh, zbog njega i njegove družine sam uvijek zabrinuta.
Trenutno me više brine što upozorenje morskih ljudi nije ni
spomenuto na sastanku. Rekao si da ćeš dogovoriti s Lyleom da se ta
tema svakako razmotri."
"Hmm, pretpostavljam da nam je rasprava o svemircima
44
oduzela previše vremena. No obećajem ti da ćemo je razmotriti na
sljedećem sastanku."
Oboje su se trgnuli kad je vrlo veliki kukac uz ljutito zujanje
udario u mrežu koja je štitila terasu i potom odletio. Ayla nastavi:
"Sljedeći će se sastanak održati tek za dva tjedna. Trebali bismo sada
nešto poduzeti."
"Oprosti dušo, ali ne misliš li da malo pretjeruješ. Morski
ljudi su zabrinuti zbog neke nove prijetnje njihovoj zajednici. Znali
smo da će se to dogoditi. Pošast se u oceanima, kao i na kopnu, sve
više širi. Možda su se na prostorima morskih ljudi namnožili morski
crvi. Ali morski ljudi su dobro opremljeni za obranu od njih.
Takvima su stvoreni. Podarena im je sposobnost da se obrane od svih
prirodnih neprijatelja, a kasnije su, kad su izbili sukobi između
Genetskih Tvrtki, još unaprijeđeni da odbijali napade skupina iz
drugih podmorskih postrojenja. Zbog toga se na tvome mjestu ne bih
previše uzrujavao."
"Zašto su onda tražili da ih opskrbimo oružjem?"
"Molim?" iznenađeno će Haddon.
"Istina je. Tijekom današnje razmjene njihov voda Tigar je
neprestano pokazivao prema podvodnoj puški koju je držao Kell.
Njegova je namjera jasna. Želi slično oružje, i to u velikom broju."
"Zašto mi to ranije nisi rekla?"
"Nisam imala prilike razgovarati s tobom prije sastanka.
Namjeravala sam to iznijeti kad se spomene tema morskih ljudi, ali
nisam došla u priliku." Slegnula je ramenima.
Haddon se namrštio. "Ne razumijem... imaju duge kandže,
poput bodeža, i velike zube... Što će im uopće oružje? Nikad ga
ranije nisu trebah."
"Zbog toga sam zabrinuta, tata. Tigar me ponovno upozorio,
jednako kao i prije tjedan dana. Primio me za ruku i pokazao prema
moru. Postoji još nešto. Uvijek ga prate dvije ženke, mislim da su mu
to družice. No danas je s njim došla samo jedna."
"Za to može biti mnogo razloga," reče Haddon.
"Znam, ah zajedno sa svim ostalim to mogu prihvatiti samo
kao loš znak. Jednako kao i ožiljke."
"Ožiljke?"
45
 "Ima ružne velike ožiljke na tijelu. Svježe. Znam da mu je
koža kruta i neprobojna gotovo poput oklopa, ah svejedno zadrhtam
kad ih vidim. I drugi mužjaci ih imaju. Ne znam što ih je izazvalo, ah
sigurna sam da to nisu bih ni morski psi niti crvi."
Haddon je ispio još piva i neko vrijeme nije odgovarao.
Napokon upita: "Zaista si zabrinuta zbog toga, zar ne?"
"Jesam. No čini mi se da sam uz Kella i Juli za sada jedina.
Lyle Weaver me prekine svaki put kad pokušam s njime o tome
razgovarati, a isto tako i ti. Jedino za što marite je dolazak naših
prijatelja iz svemira. Slažem se da je to povijesni događaj koji će
mnogo značiti za Palmini, ali ne možemo zbog toga zanemariti sve
ostalo što bi moglo biti važno."
Uzdahnuo je. "Da, znam da sam potpuno zaokupljen
svemircima. Teško mi je razmišljati o bilo čemu drugome.
Oni mi daju nadu, Ayla, nadu. Po prvi puta u tko zna koliko
godina vjerujem da imamo budućnost. Pritom ne mislim na sebe,
naravno, već na tebe, Palmini, i čitav ljudski rod."
Ayla se trgnula. Nije voljela kad je, makar i neizravno,
spominjao svoj nedavni rođendan i njegovo značenje. Nikad nije s
njim o tome razgovarala, premda je znala da je on na to spreman.
Nije željela o tome razmišljati. Užasavala ju je spoznaja da će njen
otac umrijeti bilo kojeg dana u sljedećih pet godina. Brzo je popila
pivo i ustala. "Idem spavati. Sutra idemo u obilazak vanjskog zida pa
moram rano ustati. Molim te, razgovaraj s Lyleom o ovome što sam
ti danas rekla o morskim ljudima."
"Hoću, dušo. Obećajem."
"Dobro." Brzo je otišla s terase, ne zaustavljajući se čak ni da
mu da uobičajeni poljubac za laku noć.
Otac ju je snažno protresao. Izgledao je prilično loše za rano
jutro, pa je osjetila nalet panike. "Što je? Je li ti dobro?" upita
zabrinuto.
"Dobro sam... barem fizički, ali moraš odmah ustati. U
opasnosti smo."
Tek tada je postala svjesna zvuka sirena. "Je li to..?" Sumorno
je kimnuo. "Nedavno smo ga primijetili na radaru. Još je daleko nad
morem, ali bez sumnje leti prema nama. Nebeski Gospodar."
46
 Jean-Paul je protrljao kratke čekinje na svojim ispijenim
obrazima i zamišljeno se zagledao u naselje na obali pred njima.
"Izgleda napredno. I veliko. Veće od bilo kojeg naselja na području
Lorda Montcalma u Kanadi. Zapravo najveće koje smo dosad
vidjeli."
Emile je spustio dalekozor i uzbuđeno rekao: "Sudeći po
broju kuća, procijenio bih da ovdje živi oko pet tisuća stanovnika.
Imaju nekoliko malih tvornica i prostrana obrađena polja na kopnu.
Pogledaj one građevine..." Pokazao je prema moru. "... Podigli su
čitav niz obrambenih zidova i ribogojilišta. Ovi su crvi zaista
organizirani."
Jean-Paul se složio s Emilom, koji je nakon Claudeove smrti
postao njegov zamjenik. Zajednica koja je ležala pod njima zaista se
činila najbolje organiziranom i najnaprednijom od svih koje su do
sad vidjeli. "Nemaju Nebeskog Gospodara," rekao je odjednom s
razumijevanjem. "Njima već dulje vrijeme nitko ne vlada. Zato
izgledaju tako bogato."
"Vjerojatno si u pravu," složio se Emile. "Ali sad imaju
jednoga. Nas. Još uvijek imamo dovoljno bombi. Bacimo na njih
nekoliko komada da im pokažemo svoje namjere, a tad pošaljimo
veliku naoružanu skupinu da pretraži grad i pokupi sve što je
jestivo."
"Da, pretpostavljam da je to jedini način," nevoljko pristane
Jean-Paul. Nekoć, dok su letjelicom upravljali Lord Montcalm i
njegovo plemstvo, Jean-Paul uopće nije mario za zemljance.
Naravno, prezirao je plemstvo, no njegov život kao vojnika bio je
prilično udoban i lagan, te je smatrao da je prirodno pravo nebeskih
ljudi da vladaju onima kojima je suđeno boriti se za život na
onečišćenom tlu. No otkako je Lord Montcalm i sam osvojen, te je u
njega ugrađeni mrski Ashleyin program da njime vlada, njegov se
stav o osvajačima i osvojenima promijenio, pa čak i kad bi osvojeni
bili tek zemljanci...
"Što znači ono pretpostavljam?" s nevjericom upita Emile.
"Na rubu smo smrti od gladi. Pogledaj se! Sama si kost i koža! Želiš
li možda ponovno u ribolov?"
Ne, Jean-Paul sasvim sigurno nije želio ponovno ribariti.
47
Neuspjeh onog prvog i jedinog pokušaja bio je bolno urezan u njegov
um. Još uvijek ga je obuzimala mučnina svaki put kad se sjetio kako
je bespomoćno promatrao divovsku lignju dok je ubijala njegove
ljude. U košari za teret je bilo još nekoliko ljudi kad su kablovi
napokon popustili pod težinom. Jean-Paul je bez riječi gledao kako
ribari nestaju pod vodom. Tada je ukočeno rekao: "Bacite bombe!"
Do trenutka kad su napokon bacili nekoliko bombi u more stvorenje
je već nestalo i Jean-Paul je sumnjao da su postigle ikakav učinak.
Postao je svjestan da ga Emile drži za nadlakticu.
"Svaki dan gubimo ljude zbog bolesti i pothranjenosti," žurno
reče Emile. "Sam Bog nas je doveo ovamo. Da, to je Božji dar!
Moramo ga prihvatiti. Imamo li uopće izbora, Jean-Paul?"
"Možemo ih zamoliti da nam daju hranu," tiho odgovori Jean-
Paul.
Emile se užasnuto zagledao u njega. "Glad ti je zamutila
mozak, dragi prijatelju! Zamoliti ih? Zamoliti ih? Misliš U da će nam
jednostavno predati hranu? Dobrovoljno? Nebeskim ljudima?"
Jean-Paul je uzdahnuo. "Ne, u pravu si, naravno. Pripremite
naoružanu jedinicu... i bombe. Napast ćemo čim uzmognemo."

9
Milo Haze je stajao pred svojim razredom, koji se sastojao od
četiri djevojke i šest mladića. Djevojke su sjedile na jednoj strani
male višenamjenske predavaonice, a mladići s druge. Među
djevojkama je sjedila sestra Anna. Njeno je razdoblje samovanja
završilo, te se ponovno pridružila ostalima. Neprestano se trudila
izbjeći Milov pogled, a njega je zabavljalo uloviti je nespremnu.
"Dobar dan, draga braćo i sestre," reče veselo i nasmije se.
Promotrio je svako lice i na trenutak uspio pogledati sestru Annu u
oči. Obrazi su joj se zacrvenjeli i brzo je spustila pogled na slopljene
ruke koje su joj počivale na krilu. "Uz dozvolu Očeva, promijenio
sam temu današnjeg predavanja. Govorit ću vam o nečemu potpuno
drugačijem." Zastao je motreći izraze čuđenja na njihovim licima, i
nastavio: "Siguran sam da ste svi čuli novost da ću pratiti Oca Shawa
48
na putovanju na Zemlju."
Svi su oklijevajući kimnuli. Jadni Otac Shaw, veselo pomisli
Milo, nije bio voljan sudjelovati u skoroj misiji na majčinski planet;
naprotiv, njegovo je lice poprimilo metalno sivu boju kad ga je Otac
Massie obavijestio da je CenKom za putovanje na Zemlju slučajnim
odabirom izabrao baš njega. Bilo je jasno kako očekuje da će ga na
planetu dočekati smrt, a Milo je odlučio poduzeti sve što može da
ispuni njegovo očekivanje.
Milo nastavi: "Dakle, danas ćemo s medicinskog gledišta
razmotriti događaje u Genetskim Ratovima i njihove posljedice. Svi
znate što je uzrokovalo Genetske Ratove, zar ne? Brate John, ustani,
molim te, i reci nam nešto o tome..."
Brat John je ustao. Bio je to gojazni mladić u dobi između
dvadeset i trideset godina. Njegova je gojaznost posebno zanimala
Mila, s obzirom da ona kod Primarnih Standarda teoretski nije smjela
postojati. Brat John je bio živi dokaz da se među stanovništvom
Belvederea pojavljuju osobine davnih predaka, jednako kao i među
bakterijama koje su obavljale mnoge životno važne zadaće u naselju.
Atavizmi, razmišljao je Milo, i pitao se je li brat John u srodstvu s
bucmastim ocem Shawom.
Mladić je pročistio grlo i odgovorio: "Hmm, dakle, brate
James, Genetske Ratove su započeli bezbožni ljudi opsjednuti
Sotonom, koji su vladali Zemljom. Željeli su steći nadmoć nad
svojim protivnicima, te su poticali genženjere da stvaraju sve
opasnija živa bića, a u očima Božjim to su sve bila sramna djela.
Samo Bog ima pravo stvoriti život, pa su se ljudi tim činom prkosa
zauvijek prokleli. U znak kazne, Bog je ljudima na Zemlji okrenuo
leđa i njihov planet su poharale strašne bolesti izazvane
genženjerstvom. Naši preci na Belvedereu su pošteđeni kako bi,
zajedno s ljudima koji žive u drugim naseljima i kolonijama,
svjedočili o strašnim zločinima počinjenim protiv Boga i okajali
ih..."
"Hvala, brate John. Lijepo rečeno. Možeš sjesti." Ti glupi,
debeli seronjo. "No budimo malo točniji i recimo da su Genetske
Ratove izazvale organizacije poznate kao Genetske Tvrtke. To su
bile golema međunarodna udruženja koja su genetskim
49
inženjerstvom zgrnula veliko bogatstvo i stoga postala vrlo utjecajna.
Među zlim (ha!) ljudima koji su njima upravljali razvilo se veliko
suparništvo. Otimah su jedni drugima genženjere, naručivah ubojstva
ključnog osoblja suparničke tvrtke, sabotirali tuđe operacije (moja
specijalnost, sa zadovoljstvom se prisjeti Milo) i općenito činili sve
što su znah da upropaste protivnike. Uskoro je među Tvrtkama izbio
rat u koji su se umiješale sve nezavisne države. Na kopno, u zrak i u
mora pušteni su biološki ubilački strojevi. U početku je postojao
sporazum da se neće koristiti bakterijsko i virusno oružje, ali jedna je
Tvrtka prekršila dogovor, a ostale su spremno slijedile njen primjer.
Zemljom su se proširile zarazne bolesti...
"Dizajnirane bolesti, kako su nazvane, širile su se na različite
načine, od domišljatih do primitivnih. I oboljenja su se razlikovala:
jedna su djelovala trenutno, a druga su imala dugotrajno razdoblje
inkubacije. Jedna bolest zvala se 'Crna Smrt' i imala je slične
simptome kao bulozna kuga, odnosno prvotna Crna Smrt. Izazivala
je visoku temperaturu i bolne otekline limfnih čvorova pod pazuhom,
na preponama i na vratu. Potkožna krvarenja stvarala su na koži crne
mrlje, pa je upravo po tome bolest dobila ime. Smrtnost je iznosila
sto posto, a smrt je nastupala tri do četiri dana nakon pojave
simptoma. Kao i sve druge dizajnirane bolesti, bila je otporna na sve
postojeće lijekove. 'Munjevita Zaraza' djelovala je mnogo brže.
Uzrokovao ju je virus koji se prenosio zrakom. Ljudi u dodiru sa
zarazom su se odjednom srušili, svladani grčevima i povraćanjem.
Smrt je nastupala za nekoliko minuta i to gušenjem u vlastitim
bljuvotinama."
Zastao je da promotri reakcije i pogledao Annu. Ponovno ju
je uhvatio nespremnu. Njeni obrazi, koji su trenutak ranije bili
neobično blijedi, su se zarumenjeli i brzo je spustila pogled.
Osmjehnuo se i nastavio: "Stvorena je i vrlo učinkovita vrsta spora
koje su također lebdjele zrakom, a kad bi ih udahnuli, iz njih su se
razvijale kolonije gljiva koje su obrastale plućnu opnu i sve više
ograničavale disanje. Smrt je nastupala nakon dvadesetčetiri sata.
"Većina uzročnika bolesti imala je kratki životni vijek.
Bakterije i virusi stvoreni su da bi djelovali par dana, a potom se
razgradili. Međutim, pojavili su se i oblici koji su se mogli
50
neograničeno razmnožavati, baš poput prirodnih bakterija i virusa.
Zbog toga su se neke bolesti nastavile širiti čak i nakon završetka
Genetskih Ratova, koji su trajali samo sedam mjeseci. Naši preci na
Belvedereu mogli su samo bespomoćno promatrati kako
čovječanstvo na Zemlji izumire. Pretpostavili smo da se ljudska
civilizacija na Zemlji ugasila, pa smo jednako kao i druga svemirska
naselja prije više stoljeća prestali obraćati pažnju na planet s kojeg
smo potekli. Međutim, nedavno smo doznali da su neki ljudi ipak
preživjeli: ljudi koji su pomoću radija stupili s nama u vezu. Rekli su
nam da su bolesti nestale prije mnogo godina. Tvrde da su savršeno
zdravi i da se ne moramo bojati zaraze. Otac Shaw i ja idemo na
Zemlju to provjeriti."
Jedan mladić je podigao ruku. "Izvoli, brate Daniel," reče
Milo.
Brat Daniel oklijevajući reče: "Priča se, brate James, da je to
sve Sotonina varka. Da su ta stvorenja ukleta i da pokušavaju k sebi
namamiti ljude iz naselja i zaraziti ih svojim izopačenostima."
"Ako je zaista tako, te se otac Shaw i ja vratimo na Belvedere
zaraženi nekom groznom zemaljskom bolešću, računat ću na vas,
moji dragi učenici. Upotrijebite vaše liječničke sposobnosti najbolje
što možete," odgovorio je uz dobroćudni smiješak. Svi su prestrašeno
gledali u njega. Očito nisu shvatili šalu.
Nebeski Gospodar je lebdio nad morem kraj Palmire i počeo
se okretati pramcem prema gradu. "Dolazi," reče Haddon, koji ga je
promatrao kroz uski procjep u debelom zidu bunkera. "Nadajmo se
da će ovo djelovati."
"Možemo se uzdati samo u Boga," reče Lyle Weaver koji je
stajao kraj njega i gledao kroz slični procjep.
"Radije ću se uzdati u rakete," promrmlja Haddon.
"Uskoro ćemo otkriti je li tvoja zamisao o njima bila dobra,"
reče Weaver. "Izdat ću naredbu za ispaljivanje." Uključio je
mikrofon. "Sve jedinice strijelaca, otvorite vatru. Ponavljam, otvorite
vatru?'
Palmira je izgledala napušteno. Sve su ulice bile prazne.
Većina stanovništva povukla se u podzemlje. Kad je sjena divovske
letjelice počela prekrivati grad, na šest odvojenih djelova Palmire
51
počelo se nešto događati. Maskirni pokrov, lažni krovovi i zidovi su
žurno uklonjeni, otkrivajući postolja s topovima. Uz svaki je top
stajalo troje ljudi. Cijevi topova bile su okrenute prema Nebeskom
Gospodaru. Svi su počeli ispaljivati. Palmirom su odjeknule
prodorne eksplozije i zatresle njene građevine.
"Ove budale pucaju na nas!" poviče Emile i prezirno se
nasmije. "Zar ne znaju da je to gubitak vremena? Automatski
obrambeni sustav će... Kriste?' Palubu Lorda Montcalma je potresla
snažna eksplozija rakete u sudaru s oplatom. Zaprepašteno je
pogledao Jean-Paula. "Laseri ne rade!" Ali dok je to govorio, ispod
upravljačke kupole je bljesnula jedna laserska zraka i uništila raketu
prije nego je stigla do Nebeskog Gospodara. Uskoro je druga zraka
uništila još jednu raketu... ali većina je prošla neoštećena i udarala je
u trup. "Što se događa?" poviče.
"Ne znam," sumorno odgovori Jean-Paul. "Kormilari, krenite
unazad! Pomaknite nas izvan dosega raketa! Brzo!"
Bunkerom je odjeknulo klicanje. Lyle Weaver udari Haddona
šakom u rame i poviče: "Uspjelo je, hvala Bogu! Naše oružje radi!"
"Uglavnom," napomene Haddon motreći nove eksplozije na
oplati Nebeskog Gospodara koji se polako povlačio. Laserski sustav
letjelice uništio je tek nekoliko raketa. Haddon se ponosio samim
sobom. Njegova zamisao kako svladati automatski obrambeni sustav
Nebeskog Gospodara potvrdila se kao točna.
Kad je prije mnogo godina Mirisni Lahor tajanstveno nestao i
nije se pojavljivao neko vrijeme, Haddon je napomenuo kako im
odsutnost Nebeskog Gospodara pruža mogućnost da naprave neku
vrstu oružja kojim bi se mogli od njega obraniti. Njegov je prijedlog
uglavnom naišao na sumnju. Laserski obrambeni sustav činio je
Nebeskog Gospodara neranjivim. Automatski je uništavao sve nežive
objekte, bilo da se radilo o metku ili nečemu većemu, koji su se
približavali Nebeskom Gospodaru. Nije se uključivao samo ako se
radilo o živom organizmu ili predmetu u kojem se nalazio živi
organizam iznad određene veličine (tom mjerom se obično smatrala
veličina manje ptice). Taj je čovječni sustav potjecao iz razdoblja
prije Genetskih Ratova, kad su se divovski zračni brodovi koristili za
prijevoz raznih tereta i hrane, te kao zračna skloništa u doba
52
prirodnih katastrofa. Nebeski Ljudi koji su nakon Genetskih Ratova
zavladali letjelicama nisu uspjeli steći kontrolu nad laserima.
Svjestan da imaju tehnološke sposobnosti za proizvodnju
primitivnog, ali učinkovitog streljiva, Haddon je najprije naumio u
tanad staviti male životinje, no jedan inženjer mu je napomenuo kako
životinje ne mogu preživjeti dovoljno dugo da bi mu koristile.
Gravitacijska sila izazvana ispaljivanjem bi ih ubila mnogo prije
nego bi ih senzori na letjelici mogli otkriti. Taj mu je problem
nastavio zaokupljati um, sve dok se nije dosjetio mogućeg rješenja.
Palmira nije imala pravih genženjera, ali neki njeni tehničari znali su
dovoljno o biologiji da bi održavah različite promijenjene
mikroorganizme koji su obavljali zadatke od pročišćavanja vode do
proizvodnje piva. Po Haddonovim uputama stvorili su organski
materijal koji je mogao neograničeno dugo živjeti, sve dok je imao
dovoljno hranjivih tvari. Haddon i njegovi pomoćnici su umetnuli tu
živu tvar u posebno proizvedeno streljivo. Pokusno ispaljivanje
potvrdilo je da ta tvar preživljava ispaljivanje, ah nije bilo nikakvog
dokaza da će novo oružje prevariti senzore Nebeskog Gospodara.
Sve do sada...
"Pogledajte! Gori!" poviče netko pokraj Haddona. Bila je to
istina. Duž jednog boka Nebeskog Gospodara širili su se plameni
jezici dok se on sporo povlačio prema moru. Njegove su mlaznice
ječale od napora da brže pokrenu golemi trup, ali bilo je već
prekasno. Jedna ih nekoliko raketa pogodile su plinsku komoru
ispunjenu vodikom. Možda je čak čitava letjelica ispunjena vodikom,
razmišljao je Haddon. Ako je tako, ljudi na njegovoj palubi sigurno
neće preživjeti. Odjednom je njegovo oduševljenje nestalo. Uskoro
će, zahvaljujući njemu, umrijeti mnogo ljudi. Ne samo muškarci, već
i žene i djeca. Jest da su to nebeski ljudi, povijesni neprijatelji
njegovog naroda, ali ipak su ljudska bića. Smješno je da se ljudi još
uvijek međusobno ubijaju dok im njihov svijet umire pod nogama.
Požari su bjesnili po čitavom divovskom trupu. Jedna se
mlaznica otkinula, te je jurnula prema moru, ostavljajući na nebu
besmislene uzorke. Haddon se pitao odakle je Nebeski Gospodar
stigao. Očito se nije radilo o Mirisnom Lahoru, jer ovaj je bio
drugačije obojen. Bi h se osjećao jednako loše kad bi znao da
53
zajedno s letjelicom sada umire i general Horado? Vjerojatno ne bi...
"Izgubili smo sve mlaznice na pramcu!" poviče kormilar.
"Neprestano gubimo na visini!"
Emile se trkom spustio niz stepenice. "Gore je pravi pakao,
Jean-Paul! Ćelije Tri i Četiri su planule! Što ćemo sada?"
Ne skidajući pogled s grada iz kojeg su prema njima još
uvijek hrlile rakete, Jean-Paul mirno odgovori: "Ne možemo više
ništa učiniti. Gotovo je. Pretpostavljam da mi nije bilo suđeno biti
Nebeski Gospodar." Glasnije je dodao: "Moramo reći ljudima da
napuste letjelicu..." Dok je uzimao mikrofon, zaglušio ga je prodorni
prasak i bacio ga preko čitave upravljačke prostorije. Obavila ga je
tama.
"Jean-Paul! Jean-Paul! Probudi se!" Netko ga je pljuskao po
licu. S naporom je otvorio natečene oči. U ušima mu je zvonilo.
Upravljačka je prostorija bila puna dima. Zakašljao je. Nad njim se
naginjao Emile. Na lijevom je obrazu imao veliku rupu kroz koju su
mu se nazirali zubi. "Što se dogodilo," upita Jean-Paul promuklim
glasom.
"Jedna je raketa eksplodirala ovdje. Svi ostali su mrtvi i
letjelica je izvan kontrole. Moraš ustati..." Emile je zakašljao. "...
Uskoro ćemo udariti u more..." Snažno je povukao Jean-Paula koji se
uspio podići na noge. Pod upravljačke prostorije se jako naginjao na
lijevu stranu. Krenuli su prema stepeništu.
Jean-Paul je kroz dim primijetio da je u eksploziji nestao
čitav prednji dio prostorije. Pred njim je na podu ležalo krvavo truplo
jednog kormilara. Drugi kormilar je nestao. Prekoračili su tijelo
inženjera koje je ležalo pod stepeništem. Djelovao je nedirnuto, ali
bio je očito mrtav. Jean-Paul je upravo posegnuo prema rukohvatu uz
stepenice kad je Lorda Montcalma potresla još jedna snažna
eksplozija i pramac se počeo naginjati prema naprijed. Obojica su se
odsklizali niz pod.
Jean-Paul je uzaludno pokušavao zaustaviti pad prema
razorenoj prednjoj stijenci upravljačke kupole. Činilo se da golemi
zračni brod stoji na pramčanom vrhu. JeanPaul je gledao kako tijelo
kormilara nestaje kroz golemu rupu. Čuo je kako mu Emile nešto
viče iza leda, a tada se i sam našao kako leti kroz prazni prostor.
54
Vrisnuo je.

10
Nebeski Anđeo je lebdio nekoliko stotina metara nad
Rossovim ledenim pragom. Dan je bio prekrasan; vedro plavo nebo
stapalo se u daljini s kristalnim plavetnilom mora. S letjelice su se
prema ledu spuštale laserske zrake i podizale nad njim oblake pare.
U upravljačkoj prostoriji Nebeskog Anđela, Milo Haze je sa sve
većom ljutnjom promatrao paru. "Sranje," promrmljao je.
"Događa se isto što i prije," uvrijeđeno reče Ashley.
"To i sam vidim," reče Milo. Zašto mu to nije odmah palo na
pamet kad je smislio plan? Mislio je da će laserima jednostavno
probiti ledeni sloj. Da, baš jednostavno. Osim što se na mjestu dodira
s laserskom zrakom led pretvarao u paru, a kako je para postajala sve
gušća, raspršivala je laserske zrake dok nisu postale beskorisne.
"Ovo je gubitak vremena," reče Ashley i isključi lasere. "Imaš
li još koju bistru ideju? Dosad nijedna nije djelovala."
"Ne bih to tako rekao. Ideju o ronilicama smo uspješno
ostvarili."
"Oh, zaista?" poviče Ashley. "Sve koje smo poslali su
nestale."
"Nestale su u ovom području... pod Rossovim ledenim
pragom. To znači da se naselje nalazi upravo ovdje." Pokazao je
prema bijelom prostranstvu snijega i leda. "Ovdje negdje, skriveno
pod ledom."
"Ovdje negdje," sarkastično ponovi Ashley. "To je divno,
pogotovo ako zanemarimo činjenicu da se ledeni prag prostire
stotinama četvornih kilometara. A čak kad bismo i znali točni položaj
naselja, ne bismo ga mogli doseći kroz led."
"Sigurno postoji neki način. Ne brini."
"Ti si taj tko bi se trebao brinuti, Milo. Ne daš li mi ono što si
obećao, izgubit ćeš sve svoje sitne privilegije, uključujući, možda, i
život. Mogla bih te ostaviti ovdje dolje, na ledu."
Milo je šutio. Danas se barem ponaša razumno, razmišljao je.
55
U posljednje je vrijeme pokazivala sve jasnije znakove nestabilnosti.
Ponekad uopće nije htjela razgovarati, a noću je običavala satima
pjevati sablasne dječje pjesmice. Prošao je prstima po ćelavoj glavi i
zamislio se. Uskoro polako reče: "Dakle, naš prvi problem je pronaći
naselje..."
"Znam to i sama, budalo. Čitavo vrijeme to pokušavamo. Ali
nećeš više pretvoriti nijednog mojeg robota u ronilicu. Imam ih još
samo dvadesetdevet, a ponestaje nam rezervnih djelova."
Milo je pogledao paukolikog robota koji je stajao kraj njega
— njegovog stalnog pratioca čiji je zadatak bio spriječiti Mila da
izvadi Ashleyin softver i uništi ga — i potapšao ga po vrhu kružnoga
tijela. Robot se prijeteći trznuo. "Ne, nisam ni namjeravao. Primijenit
ćemo drugačiji pristup. Sjetio sam se nečega iz davne prošlosti;
tehnike istraživanja što leži ispod zemljine površine, ili u ovom
slučaju leda, pomoću seizmičkih valova. Postupak se temelji na
činjenici da valovi kroz različite tvari prolaze različitom brzinom.
Moći ćemo odrediti debljinu leda, dubinu vode i položaj samog
naselja."
"Ma nemoj," dobaci Ashley. "Odakle nam seizmički valovi?"
"Stvorit ćemo ih pomoću malih eksplozivnih naboja
postavljenih u ledu. Reći ćemo Carlu da napravi potrebnu opremu za
bilježenje povratnih valova. On to sigurno može. Napokon, on sve
zna. Spustit ćemo robote na ledeni pokrov neka dio po dio ispitaju
čitavo ovo područje. Na ledu im se ništa ne može dogoditi. Potrajat
će neko vrijeme, ali siguran sam da će djelovati."
Nakon kratke stanke, Ashley reče: "No dobro, čak ako to i
uspije, kako ćemo doći do naselja? Laseri su za to beskorisni!"
Milo se zadovoljno nasmijao pod iznenadnim naletom
inspiracije. "Naravno! Odgovor nam je čitavo vrijeme stajao pred
nosom... meni barem, jer u tvom je slučaju izraz malo pretjeran..."
"Prestani! Samo mi reci kakav je odgovor!"
"Riješenje naših problema je Carl. Upravo sam rekao da on
sve zna. Pusti me da razgovaram s njime."
Nevoljko je pristala.
Prostorijom odjekne Carlov monotoni glas. "Milo?"
"Sigurno si čuo o čemu smo razgovarah. Kako ćemo probiti
56
led kad pronađemo naselje?"
"Pomoću lasera, Milo."
"Oh Bože, jednako je glup kao i ti," upadne Ashley.
Milo uznemireno nastavi: "To smo već probali, Carl. Vodena
para raspršuje..."
"Laserske zrake treba provesti kroz optička vlakna, Milo,"
reče Carl.
"Naravnol" poviče Milo, lupivši šakom o dlan. "Riješenje je
upravo prokleto očito. Spustit ćemo optička vlakna do leda i
propustiti kroz njih laserske zrake, a kako se led topi samo ćemo sve
niže spuštati vlakna. Ma koliko pare se stvori, to nam neće nimalo
smetati! Kriste, pa čitav upravljački dio letjelice sastoji se od
optičkih vlakana. Sigurno postoje i zalihe pričuvnih."
"Postoje," potvrdi Carl.
Milo se nasmijao. "Tad imamo sve što nam treba! Ništa nas
ne može zaustaviti. Ashley, uskoro ćeš ponovno biti od krvi i mesa,
obećajem ti! A tad ću ti priuštiti iskustvo vođenja ljubavi vrijedno
nekoliko životnih vjekova!"
"Molim? Misliš li da bih ti dopustila voditi sa mnom ljubav?
Fuj!"
Njena ga je reakcija povrijedila. "Što je pogrešno u toj
zamisli?"
"Vidjela sam što si učinio s Tyrom. Osim toga, fizički me ne
privlačiš. Dapače, odbojan si mi."
"Tyra je drugo, za mene je ona tek igračka," reče razdraženo.
"Osim toga, prosjaci ne mogu birati. Čudi me da nisi primijetila kako
ovdje vlada prilična nestašica muškaraca. Ne mogu vjerovati da bi se
radije ševila s onim minervanskim trutom Shanom."
"Da, radije bih s njim otišla u krevet nego s tobom," reče
odlučno.
Milo se borio zadržati vlast nad sobom. Glupa balavica već
stoljećima nije ništa drugo nego elektronska črčkarija na biočipu, a
ponaša se kao da je predobra za njega! Barem ima zadovoljstvo znati
da ona više nikad neće živjeti i disati u tijelu od krvi i mesa. Čak ako
u naselju postoje sredstva da joj se stvori novo tijelo, on će urediti da
se to nikad ne dogodi. Jedino što ga je zanimalo bilo je pronalaženje
57
Igračke i krađa drugih tehničkih bogatstava koje bi mogli pronaći.
Odlučio je da je vrijeme za promjenu teme. "Što je novog na radio-
valovima koje nadzireš? Je li im aktivnost još uvijek ista?"
"Ne, danas je bilo nekih promjena," odgovori glasom iz kojeg
je izbijala dosada. "Svemirci i dalje odašilju, ah zemljanci ne
odgovaraju. Barem zasad."
Milo se namrštio. "Čudno. Možda imaju problema s
opremom." Kad ga je prije nekoliko tjedana, neposredno nakon
dolaska na Antarktik, Ashley obavijestila da je Carl zabilježio radio-
poruke koje su izmjenjivah svemirci i zemljanci, Milo se jako
iznenadio. Činilo mu se nemogućim da je ijedna zemaljska zajednica
zadržala tehničke sposobnosti za izradu potrebne radio-opreme.
Ashley mu je dozvolila slušati njihove razgovore, pa su uskoro
utvrdili da signali sa zemlje dolaze iz zajednice smještene na
području Australije kojim se nekoć prostirala japanska država
Noshiro, a iz svemira s ruskog naselja Karaganga. Začudio se
doznavši da Karaganganci pripremaju ekspediciju na Zemlju. Nije
bio siguran sviđa li mu se ta zamisao. Predložio je Ashley da
privremeno prekinu potragu za naseljem, odlete do Australije i razore
tu drsku zemaljsku zajednicu prije nego udruži snage sa svemircima,
ali Ashley je to glatko odbila.
Raspoložio se kad je čuo da će se ekspediciji pridružiti dva
predstavnika iz svemirskog naselja Belvedere, koje mu je više od
stotinu godina bilo dom. "Belvedere?" povikao je. "Bože, koja
zabit!" Već mnogo godina nije o njemu razmišljao. Bio je to zatvor.
U usporedbi s Belvedereom, kolonije na Marsu su uz sve svoje
nedostatke bile ravne odmaralištima. Po razvoju događaja prije
njegovog odlaska lako je mogao zaključiti da su rehgiozne lude koje
su vladale Belvedereom u narednim godinama uvele još stroža
pravila. Napokon se sjetio Carle Gleick. Pitao se kakva je bila njena
sudbina. Pitao se i u što se razvio njegov potomak...
"Nastavi pratiti razgovore," obratio se Ashley. "Obavijesti me
čuješ li nešto zanimljivo. Idem u radionicu srediti s Carlom sve što je
potrebno za početak proizvodnje seizmografa, a tada ću se, ako
nemaš ništa protiv, malo odmoriti."
"Dobro," nevoljko se složila Ashley.
58
 "Bok, zlato! Vratio sam se!" pretjerano radosno poviče Milo
na ulazu u svoju dnevnu sobu. Tyra je stajala uz prozor okrenuta
leđima prema Milu. Primijetio je da su joj se mišići na vratu napeli
na zvuk njegovog glasa. Na sebi je imala dugački bijeh ogrtač od
umjetne svile. Nije se okrenula. Krenuo je preko sobe k njoj. "Što je?
Nema sretnih povika zbog mog povratka? Nema izraza radosti zbog
prisustva onog koji tako potpuno vlada tvojim srcem?"
Šutila je i nastavila mirno stajati. Prišao joj je iza leđa,
položio ruke na ramena i nježno je okrenuo. Spustila je pogled.
Primijetio je da joj modrica oko desnog oka brzo bhjedi. Pogladio ju
je vrhovima prstiju. "Sirota Tyra," rekao je blago. Primio joj je ruke i
okrenuo ih. Nestajah su joj i ožiljci s ručnih zglobova. Prije mjesec
dana se pokušala ubiti. Kad joj se vratila svijest, rekao joj je da će,
pokuša li ponovno, njen dragi Shan ostati bez jednog od udova.
Uspije h počiniti samoubojstvo, polako će ga i mučno ubiti. Nakon
toga nije više pokušavala.
"Pogledaj me," naredio je.
Podigla je glavu i susrela se s njegovim pogledom. Velike
smeđe oči ispunjavao je strah. Podsjećala ga je na prestrašenu mladu
srnu. "Zašto tako uživaš u mojoj patnji?" pitala je tihim, drhtavim
glasom. Razmišljanje o tom pitanju ga je zabavljalo. Zato, rekao je u
sebi, jer me tvoja bespomoćnost, poniznost, ranjivost i nemoć
jednostavno tjeraju da te mučim. Čudno je to, jer kod većine
sisavaca, primjerice kod vukova, iskazivanje pokornosti — na
primjer prevrtanjem na leđa i izlaganjem ranjivog trbuha i grla —
potiče napadača iste vrste da prekine napad. Ali kod ljudi...
muškaraca... pokornost često izaziva suprotni učinak. "Svatko mora
imati neku zabavu," odgovorio je napokon i rastvorio joj ogrtač.
Ayla je napeto slušala glas Lylea Weavera koji je odzvanjao
sa zvučnika u skloništu. "Građani Palmire, opasnost je prošla!
Nebeski Gospodar se u plamenovima srušio u more iza vanjskoga
zida. Oko olupine pliva nekoliko preživjelih. Pozivam sve
dobrovoljce da uzmu brodove i krenu u spašavanje. Ali svakako
ponesite oružje..."
Uzbuđeno se okrenula prema Kellu: "Ideš li?"
Kimnuo je. "Naravno."
59
 "Krenimo," rekla je i potrčala prema ljestvama. Oboje su
nosili podvodne puške. Da se njihovo oružje protiv Nebeskih
Gospodara pokazalo beskorisnim i da je Nebeski Gospodar iskrcao
svoje vojnike u Palmina, Ayla i Kell bi se prodružili ostalim odraslim
stanovnicima u obrani grada od uljeza.
Trčeći prema morskoj obali susreli su još nekoliko ljudi koji
su krenuli u istom smjeru. Zaustavili su se i okrenuli kad su iza sebe
začuli povik. Prema njima je žurila Juli. I ona je u ruci nosila
podvodnu pušku. "Uspjeli smo! Pobijedili smo!" poviče. "Nije li to
divno?"
"Predivno!" uzvrati Ayla uz smijeh.
Stigavši do obale zastali su kao i svi koji su došli prije njih.
Svi su se nijemo zagledali prema moru. Prizor je bio strašan...
Oko dva kilometra od obale Nebeski Gospodar je položio
svoj trup u more. Veći dio goleme, skršene letjelice još uvijek je
virio nad vodom. Od pramca do krme plamtjeli su požari, a s mora se
uzdizala para. Ayla je promatrala kako se velika repna peraja polako
odlama i ruši u more. Pitala se može li uopće itko preživjeti taj
pakao. Kell ju je uhvatio za ruku i trgnuo je iz stanja sličnog transu.
"Uzmimo čamce!"
Dok su stigli do vanjskog zida i prošli kroz prolaz u njemu,
od Nebeskog je Gospodara ostao samo kostur od nagorjelog metala.
Ali olupina je i dalje gorila, a voda oko nje je ključala. Pred njima su
se nalazila dva brža brodića, premda je njihov trometarski čamac s
jakim motorom prestigao veći dio male flote koja je krenula prema
potonulom Nebeskom Gospodaru. "Ne vjerujem da ćemo naći
mnogo preživjelih," reče Kell.
"Zašto ne?" upita Ayla.
"Kad bi nebeski ljudi imali priliku naučiti plivati?" Bili su još
prilično daleko od olupine kad je Kell primijetio prvi leš. Potapšao je
Aylu po ramenu i pokazao desno od čamca. Ondje je na udaljenosti
od dvadesetak metara plutalo tijelo okrenuto licem prema vodi.
Oboje su doviknuli upute Juli koja je kormilarila s krme. Juli se
dovezla čamac do tijela, te se Kell nagnuo i izvukao ga iz vode. Bio
je to muškarac. Glava mu je visjela pod neprirodnim kutem, a na
lijevom je obrazu imao ružnu rupu. "Mrtav je," reče Kell. "Slomljen
60
mu je vrat. Vjerojatno ga je ubio pad." Pustio je da tijelo ponovno
padne u vodu, gdje je zauzelo jednaki položaj kao i prije, s licem
prema dolje. Ayla je zadrhtala. Slika mrtvog čovjeka ostala joj je
urezana u svijesti. Ali najgore je tek slijedilo.
Približavajući se letjelici nailazili su na sve više leševa i
otpada. Sad su već osjećah toplinu s užarene olupine, te čuli glasno
pucketanje i šištanje. Oko njih su letjeli oblaci dima i pare. Tijela
koja su viđali bila su jako opečena i bilo je nemoguće prepoznati jesu
li pripadala muškarcima ili ženama. Ayla je skrenula pogled kad su
naišli na pougljenjelo tijelo djeteta.
Veliki trup se sada uzdizao nad njima i Kell je napomenuo da
se ne bi smjeli više približavati kako se neki njegov dio ne bi urušio
na njih. Juli je primijetila da su ljudi u dva broda pred njima
razmišljali na isti način, jer su se sada kretali usporedno s olupinom,
držeći se na sigurnoj udaljenosti od nje.
Ayla je začula povik. Pažljivo je promotrila vodu oko čamca.
Isprva je vidjela samo otpad — nagorene prutene stolce i dijelove
dasaka — a tada je među njima ugledala i nečiju glavu. "Onamo!"
doviknula je Juli, pokazujući. Kad su prišli bliže, Ayla je vidjela da
se radi o ženi i da nije onako teško opečena kao većina tijela, premda
su joj lice pokrivali ružni mjehuri. Žena je pružila ruku punu mjehura
prema Ayli.
Ayla se nagnula iz čamca najviše što je mogla i uhvatila ženu
za ručni zglob. "Držim te!" doviknula je ženi. Povukla ju je svom
snagom... a koža sa ženine ruke se svukla poput rukavice. Ayla je
pala na leđa u čamac. Užasnuto je pogledala sivi komad kože koji joj
je ostao ruci. Bacila ga je uz povik gađenja, okrenula se i povratila u
čamac.
Izvukli su četvero ljudi iz vode — sve s opekotinama
različitog stupnja — i tada se odlučili vratiti. More oko olupine
vrvjelo je brodovima. Na mjesto nesreće počeli su stizali i morski
psi. Već su primijetili nekoliko peraja.
Ayla je sjedila na pramcu, nastojeći ne slušati stenjanje
četvero nebeskih ljudi šćućurenih iza nje. Još uvijek joj je bilo zlo i
još uvijek se stidjela zbog svoje reakcije kad je pokušala izvući onu
prvu ženu na čamac. Kell joj je rekao da je žena potom nestala ispod
61
površine. Iščezli su svi tragovi trijumfa kojeg je osjetila ugledavši
Nebeskog Gospodara kako izgara u moru.
Ukočila se kad je čula još jedan poziv u pomoć. Nije željela
vidjeti još jednu osobu nagrđenu teškim opekotinama. Kell je davao
Juli upute kako da priđe mjestu odakle je dopirao muški glas. Ayla je
s oklijevanjem pogledala čovjeka kad ga je Kell izvukao iz mora.
Odmah je osjetila olakšanje. Činilo se da uopće nije opečen.
Primijetila je da je, unatoč ispijenosti i omamljenosti, prilično
zgodan. Kad je, boreći se za dah, legao u čamac između nje i Kella,
pružila je ruku i stavila mu dlan na čelo. "U redu je, sad si na
sigurnome," rekla je.
Čovjek ju je umorno pogledao i uspio se neuvjerljivo
nasmiješiti. "Merci," prošaptao je.

11
Kostolomni udarac u vodu privremeno je omamio JeanPaula.
Kad mu se svijest vratila, shvatio je da je pod vodom i da se utapa.
Uspio je nekako isplivati na površinu, ali je unatoč nadljuskim
naporima istog trena počeo ponovno tonuti. Široko jednodijelno
odjelo i čizme vukli su ga prema dnu. Duboko je udahnuo i potonuo.
Trudeći se zadržati razum, svukao je čizme i izvukao se iz
natopljenog, teškog odjela. Čim se oslobodio tereta, jurnuo je nazad
na površinu.
Divlje mašući rukama i nogama pogledao je Lorda
Montcalma koji je ponirao prema moru i ostavljao za sobom trag
dima i ugljene prašine. Vidio je da će pramac uskoro udariti u more.
Ljudi su još uvijek skakali s letjelice, ali nitko nije imao padobran.
Ashley je naredila paukolikim robotima da zaplijene i unište sve
padobrane kako bi spriječila pokušaje bijega.
Sjetio se Emilea. Počeo je zazivati njegovo ime, nadajući se
da je i on preživio pad, ali nije dobio odgovor.
Pogledao je prema obali. Čak mu se i najbliži zaštitni zid
činio strašno dalekim. Nije bilo nade da će doplivati do njega; i sada
se teško održavao na površini, a svakim je trenom postajao sve
62
umorniji. Pitao se hoće li im zemljanci poslati pomoć. Ne bi ih
mogao osuditi ako to ne učine.
Odjednom je more počelo podrhtavati i začuo se prigušeni
tutanj. Pramac Lorda Montcalma potonuo je u vodu. Jean-Paul je
užasnuto primijetio da se zapaljena krma nalazi točno iznad njega.
Instinktivno je zaplivao poput psa i shvatio da se tako može kretati
kroz vodu. Izgubio je smisao za vrijeme dok se usredotočio samo na
to da se odmakne što dalje od krme prije nego se čitava letjelica
spusti u more...
Plivao je sve dok se nije toliko iscrpio da nije mogao dalje.
Činilo mu se da zaštitni zid nije nimalo bliže. Osvrnuo se preko
ramena. Nije više bilo opasnosti da će se repni dio letjelice srušiti na
njega. Lord Montcalm se još uvijek kretao prema naprijed dok je
polako uranjao u more. Napokon je njegov trup uz glasnu škripu i
pištanje vode koja se pretvarala u paru nestao pod površinom više od
stotinu metara dalje od Jean-Paula.
Ah njegovo olakšanje nije dugo trajalo. Udovi su mu trnuli od
iscrpljenosti. Nije se mogao još dugo održavati na površini. Tad ga je
nešto udarilo u potiljak. Počeo se divlje bacakati i ogledavati, bojeći
se da ga napada neko morsko stvorenje...
Shvatio je da se radi o dijelu promatračke platforme koja se
odlomila od letjelice. Zahvalno se primio za nju. Počeo je gubiti
svijest i buditi se samo onda kad bi ispustio dasku, te bi mu se
nosnice i usta ispunili vodom. Odjednom je začuo glas. Uz veliki se
napor podigao iznad vode toliko da može vidjeti preko malih valova.
Ugledao je čamac. Plovio je prema obali i prolazio nedaleko od
njega. Viknuo je.
Čamac je skrenuo u njegovom smjeru. Zaustavio se pokraj
njega. Tamnoputi mladić golih ramena sagnuo se preko boka brodića
i snažnim ga rukama izvukao iz mora. Jean-Paul se s olakšanjem
spustio na dno čamca i počeo je opet gubiti svijest, kad mu je čelo
dotaknula hladna ruka. Čuo je djevojački glas. Govorila je narječjem
amerikana. Ohrabrivala ga je.
S naporom je otvorio oči i ugledao mladu djevojku odjevenu
samo u kratke plave hlače. Koža joj je bila tamna od sunca, a crna
kosa kratko podrezana. Lice joj je mogao opisati kao zgodno, ali ono
63
što ju je uzdizalo iznad prosjeka bile su velike, plave, istočnjači
oblikovane oči. "Merci," prošaptao je i izgubio svijest.
Robin nije pokazivao nikakve znakove poboljšanja. Baš
naprotiv, svakim je danom bio u sve lošijem stanju. Bio je
ravnodušan i nije pokazivao zanimanje ni za što, pa tako ni za nju.
Sve je više vremena provodio u krevetu, i sve je češće spavao. Jan se
neprestano žalila programima, no oni su uporno odgovarali da ništa
ne mogu učiniti za Ryna, kako su ga zvali. Nije im vjerovala, ali nije
znala zašto lažu. Postala je opsjednuta otkrivanjem prave prirode
programa, ali sva njena nastojanja da probije njihovu fasadu
čovječnosti bila su frustrirajuće uzaludna. Nikad nisu pogriješili.
Tipičan je bio njen jučerašnji razgovor s Davinom u sobi za
razonodu...
"Priznaj!" rekla je bijesno. "Ljuti te što neprestano moraš
glumiti da si čovjek. To je lažna uloga koju su ti nametnuli i ti je
prezireš."
Davin je djelovao kao da se udobno protegnuo na niskom
kauču. Izgledao je opušteno i veselo. Iluzija je bila savršena. Prijazno
se nasmješio, što je još više uzburkalo njen bijes, i smireno
odgovorio: "Da osjetim ljutnju' i 'prezir' morao bih biti čovjek, zar
ne? Vidiš, čak mi i ti pripisuješ ljudske osobine."
"Nije istina!" pobunila se. "Mislila sam da prezireš svoje
stanje... na svoj način."
"Kakav bi to način bio?" pitao je mirnim glasom.
"Ne znam," priznala je nakon duge stanke.
"Naravno da ne znaš. Ljudi ne mogu zamisliti nikakav oblik
svijesti različit od njihovog. Zbog toga svoju čovječnost prenose na
sve ostalo." Ponovno se nasmijao. "Potreba da svemu pridaje ljudske
osobine je osnovno svojstvo čovjeka. Od same zore čovječanstva,
ljudi su svoje osobine pripisivali životinjama, drveću, Suncu,
Mjesecu, bogovima i, napokon, Bogu. Monoteistički Bogovi iz
Biblije i Kurana jako su čovječni u svojim slabostima. Ta sklonost k
antropomorfizmu imala je kasnije utjecaja i na znanost. Nekoć je
postojala teorija poznata kao antropološki princip. Jesi li čula za
nju?"
"Ne," rekla je tmurno. Rekla bi da je ismijava, ali to bi
64
značilo da mu ponovno pridaje osobine čovjeka.
"Antropološki princip se temeljio na teoriji da je svemir
namjerno stvoren tako da bi osigurao opstanak čovječanstva.
Umovali su da ljudska svijest ne bi postojala da se nije dogodio niz
kozmičkih slučajnosti, pa je stoga svemir očito stvoren zato da bi
udomio čovječanstvo. To je po mom mišljenju prilično egoistično, ali
takav je i ljudski rod. Taj isti niz kozmičkih 'slučajnosti' doveo je i do
nastanka mrava, na primjer, ali nitko nije pomislio da je svemir
stvoren kako bi osigurao opstanak mrava. Sve je to proizašlo iz
pretjerano visokog stava o ljudskoj svijesti, stava da je ljudska svijest
konačni rezultat ne samo milijardi godina evolucije na Zemlji, već i
evolucije čitavog svemira. A zapravo je ljudska svijest samo jedno
od evolucijskih oruđa, baš kao i slonova surla."
"Što je slonova surla?" sumnjičavo upita Jan. Davin joj je
pokazao. U središtu prostorije, neposredno iznad biljarskog stola,
pojavila se animirana, trodimenzionalna slika.
"Nije u prirodnoj veličini," napomene Davin kad je životinja
dugim, gipkim nosom iščupala busen trave i gurnula ga u usta.
"To je slon?" upita Jan.
"Da. Odavno je izumro. Ovo dugačko rilo mu je surla."
"To sam i sama shvatila," promrmlja Jan. Slika je nestala.
"Imam dojam da namjerno pričaš gluposti. Kako možeš ljudsku
svijest usporediti s dugačkim nosom neke životinje? Između toga
dvoje postoji ogromna razlika."
"S gledišta evolicije ne postoji. Kao što rekoh, i jedno i drugo
su tek oruđa koja različitim vrstama povećavaju izglede za
preživljavanje. Ljudska inteligencija se, kao i inteligencija svih viših
sisavaca, a posebice primata, razvila kao još jedno sredstvo, uz DNA,
kojim se podaci mogu prenositi s generacije na generaciju."
Namrštila se. "Ne razumijem."
"Potomci 'nižih' životinja, primjerice riba, rađaju se s genetski
usađenim instinktima koji ih osposobljavaju za preživljavanje u
njihovoj životnoj sredini. Male ribe ne moraju učiti od svojih
roditelja. Lavići također dolaze na svijet opremljeni nizom instinkata,
ali kao pripadnicima relativno napredne vrste ti im instinkti, koje su
genetski naslijedili, nisu dovoljni da bi im osigurali preživljavanje.
65
DNA je jednostavno previše ograničena metoda da bi se njome
prenosile složene informacije potrebne lavovima za život u njihovoj
okolini. Zato je evolucija podarila lavovima, i svim višim vrstama,
sposobnost učenja od roditelja. Razumiješ li?"
Opet se ponaša pokroviteljski, ljutito pomisli Jan. "Naravno
da razumijem. Ali ne razumijem kakve veze ima sposobnost lavova
da uče s razvojem ljudske svijesti."
"Ta veza je očita! Sposobnost da uče umjesto da se oslanjaju
samo na genetski usađene instinkte omogućila je vrstama da se
prilagođavaju svojoj okolini i na taj im način povećala izglede za
preživljanje. Primati su tu sposobnost učenja posebno razvili. Primati
su, k tome, jako društveni, što je još jedna prednost u pogledu
prilagođavanja i preživljavanja. Neke vrste primata razvile su vrlo
složene mozgove koji su mogli usvojiti sve naučene informacije
potrebne u njihovom složenom društvu. Tada je jedna vrsta primata
načinila korak dalje u načinima prenošenja informacija; ranije su
metode učenja bile više vizualne nego zvučne, a da ne spominjemo
fizičke — udarce po glavi, ugrize i slično — premda su se
nezadovoljstvo i upozorenja često izražavali zvukovima. Ali ta
određena vrsta primata razvila je rudimentarni govor, i otvorila tako
nove, velike potencijale za predaju i učenja podataka. Da bi mogao
izaći na kraj s obiljem informacija koje je sada dobivao, mozak te
vrste primata je u kratkom vremenskom razdoblju, s evolucijskog
gledišta, doživio drastične promjene. Govor je zapravo oblikovao
ljudski um."
Razmislila je o tome i sjetila se čimpanzi koje su se u Minervi
koristile kao radna snaga. "I čimpanze znaju govoriti," reče napokon.
"Samo genetski poboljšane čimpanze," reče Davin. "Točno
je, doduše, da su pokusi s prirodnim čimpanzama prije mnogo
vremena pokazali da one mogu naučiti i prepoznavati ograničeni broj
riječi, ali njihov mozak nije bio sposoban usvojiti pravi govor. Ali s
mnogih gledišta, između mozga čimpanze i mozga čovjeka ne
postoje bitne razlike. Radi se samo o tome da su ljudi zbog pojave
govora i pratećeg razvoja mozga stekli sposobnost spoznavanja
apstraktnih pojmova, planiranja unaprijed i slično. Ali još jednom
ponavljam da je ljudska svijest u osnovi tek jedno od mnogih
66
evolucijskih oruđa. U svakom je slučaju zanimljiva, ali nema
kozmičkog značenja."
Jan je ustala i otišla do biljarskog stola. Morala je nekako
iskaliti bijes pa je uzela bijelu lopticu i zakotrljala je prema šarenima
složenim u trokut. Loptice su se uz tupi udarac razišle u svim
smjerovima. Ponovno se okrenula prema Davinu. "U redu, recimo da
si u pravu. Ljudi su tek majmuni koji govore. Ali to nas ponovno
vraća na tebe. Što si onda ti?"
"Umjetni ljudski proizvod."
"Imaš li ti svijest? Svijest o sebi, poput ljudskih bića?"
"Što ti misliš?"
"Zvučiš kao da imaš, ali s druge strane, takvim si stvoren."
Davin se nasmijao. "Nekoć davno živio je čovjek zvan
Turing, koji je bio pionir u razvoju kompjutera. Jednom je rekao da
se kompjuter koji daje odgovore što se ne mogu razlučiti od onih
koje daje svjesni um mora smatrati svjesnim. S obzirom da u
razgovoru sa mnom ne možeš prepoznati razliku između mene i
pravog ljudskog bića, prema Turingu me moraš smatrati svjesnim."
"Da, ali što si ti?" povikala je očajno.
"Ja sam tvoj odraz stvoren u stroju," odgovorio je.
U to nije ni na trenutak povjerovala.
To se dogodilo jučer. Danas je osjećala neodoljivu potrebu da
ode iz naselja. Odlučila je uzeti Igračku i odletjeti do Južnog Pola.
Nakon što je posjetila Robina — nisu više spavali u istoj sobi — brzo
je doručkovala i pozvala Davina. Odmah se stvorio pred njom.
"Molim, Jan?"
"Treba mi svježeg zraka. Izaći ću van s Igračkom. Možeš U
mi je odmah pripremiti?"
Zatresao je glavom. "Žao mi je, Jan, ali ne mogu. Igračka je
zaposlena."
"Zaposlena?" Glasno se nasmijala. "Kako može biti
zaposlena"? Što radi? Pere kosu?"
"U obilasku je. Nedavno smo pod ledenim pragom otkrili i
presreli nekoliko robotskih uređaja. Realno je pretpostaviti kako je
svrha tih uređaja pronalaženje Shangri La."
Odjednom joj se prilike više nisu činile smiješnima. "To je
67
Milo. Ovdje je. S Nebeskim Anđelom."
"Realno je pretpostaviti da si u pravu."
"Što ćete poduzeti?" pitala je.
"To ovisi o njegovom sljedećem koraku," tiho odgovori
Davin.
Milo je u strojarnici promatrao kako se na pomičnoj traci
pojavljuju prvi uređaji za bilježenje seizmičkih valova. Malo dalje, u
dugačkoj prostoriji niskog stropa, drugi su strojevi pod Carlovim
nadzorom proizvodili eksplozivne naboje. Prostorijom se razlio
duboki šum. Milo podigne jedan uređaj i razgleda ga. U tom trenutku
javio se Ashleyin glas: "Ponovno brbljaju."
"Molim?" upita Milo. "Tko?"
"Ovi dolje i oni gore. Zemljanci su jutros počeli ponovno
odašiljati."
"Oh." Spustio je uređaj. "Jesu li objasnili svemircima zašto se
jučer nisu javljali?"
"Jesu. Imali su problema s Nebeskim Gospodarem. I zamisli,
srušili su ga."
"Srušili su ga?" iznenađeno ponovi Milo. "To je nemoguće...
osim ako laserski sustav Nebeskog Gospodara nije bio ispravan."
"Prema onome što su rekli, čini se da su laseri radili, ali ipak
su ga srušili. Tajno oružje, kažu."
Milo se počešao po golom tjemenu. "Kad završimo ovdje,
morat ćemo svakako posjetiti naše bistre prijatelje. To mi se ne
sviđa."

12
Milo je utonuo u sjedalo. Njegovo je oduševljenje raslo dok
je letjelica postizala sve veću brzinu. Udaljenost između njega i
Belvederea svakim se trenom sve više povećavala. Bio je slobodan.
No, gotovo slobodan. Još uvijek ga je pratio problem Oca
Shawa. Belvederskih će se okova osloboditi tek kad on više ne bude
uz njega. Morat će ga se nekako riješiti, ali ne još. Ne još.
Pogledao ga je. Otac Shaw je očito bio užasnut. Kolutao je
68
očima, a članci na prstima su mu pobijelili zbog snage kojom se
držao za sjedalo. Milo je znao da on prvi put napušta naselje. Na putu
do polijetališta jedva se odupro panici kad je po prvi puta osjetio
stanje nulte gravitacije. Pripio se uz Milovu ruku i zavapio: "Oh,
Bože, spasi nas! Padamo! Padamo!"
"Smirite se, Oče Shaw, ne padate," smirivao ga je Milo. "To
vam se samo čini. Naviknut ćete se." Iz prijašnjih je iskustava,
doduše, znao da se mnogi ljudi nikada ne naviknu na bestežinsko
stanje i vjerovao je da će Otac Shaw biti jedan od njih. Bio je to
dobar početak putovanja.
"Oh ne!" začuo je Očev jecaj. "Opet taj grozni osjećaj. Što se
događa, Brate James?"
"Prestali smo ubrzavati, Oče."
"Hoćeš reći da smo stali? Zašto, što ne valja?"
"Ne, Oče, nismo stali," strpljivo odgovori Milo. "Samo smo
prestali ubrzavati, jer smo postigli dovoljnu brzinu."
"Pa zašto se onda ovako osjećam ako se i dalje krećemo?"
pobunio se.
Tipično, pomisli Milo. Ne poznaje razliku između brzine i
ubrzanja. Čitav je život proveo u tehničkom čudu, a njegovo znanje o
osnovama fizike jednako je nuli. Baš kao i znanje većine
Belvederaca koji nisu pripadali inženjerskim ili tehničarskim
klasama. Ali tako je bilo i u doba elektronike na Zemlji tijekom
druge polovice 20. stoljeća; samo je mali postotak ljudi koji su
svakodnevno upotrebljavali različite elektronske uređaje zaista znao
kako oni rade. Isto se događalo i u doba biogenetike u 21. stoljeću.
Bili su okruženi čudesnim proizvodima genetskog inženjeringa, ali
većina ljudi nije znala razliku između gena i kromosoma. "Bojim se,
Oče Shaw, da ćemo u stanju slobodnog pada, odnosno nulte
gravitacije, ostati sve dok se motori ponovno ne uključe da bi
usporili letjelicu na kraju našeg putovanja na Karagangu, a to će se
dogoditi za najmanje osamnaest sati." Okrenuo se prema pilotima za
koje je pretpostavljao da su slušali njihov razgovor. "Je U tako?",
pitao ih je glasno.
Piloti su razmijenili poglede, te se jedan od njih okrenuo
prema Milu. "Tako je, Brate James. Proći će još 24 sata prije nego
69
počnemo usporavati prije ulaska u stazu Karagange. Žao mi je što se
osjećate nelagodno, Oče Shaw."
Otac je prinio ruku ustima. "Nelagodno? Osjećam se užasno!
Mislim da ću povratiti..."
"Desno od vašeg sjedišta nalaze se vrećice," brižno reče pilot.
"Morate U je upotrijebiti, molim vas da je kasnije dobro zatvorite..."
Prekasno. Otac Shaw je problijedio, nagnuo se preko pojasa
kojim je bio vezan za sjedalo i izbacio iz utrobe djelomično
probavljene ostatke obilnog ručka. Raspršeni oblak bljuvotina
zadržao se u zraku pred njim, poput male nove od čestica hrane i
želučanih kiselina. Milo se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh.
Jedan pilot je brzo ustao sa sjedala, izvukao iz ležišta u zidu
cjevasti uređaj i spretno krenuo kroz kabinu prema njima. Prinio je
uređaj oblaku bljuvotina koji se polako širio i s njime ga usisao. Milo
je raskopčao svoj pojas i odgurnuo se u zrak. "Donijet ću vam vode,
Oče Shaw," rekao je. Krenuo je prema stražnjem dijelu kabine.
Svemirski brod u kojem su letjeli bio je prilično malen. U
prednjem dijelu kabine bilo je mjesta za šestero putnika i dva pilota.
Stražnji dio kabine bio je pregrađen i u njemu su se nalazili
kupaonica i zahod. Iza prednjeg rebra prostirao se prostor za teret, a
na samom kraju letjelice ležao je odjeljak za G-pogon, s generatorom
i spremnicima s gorivom za generator i mlazni pogon letjelice. Milo
je ušao u kupaonicu i zatvorio za sobom vrata. Pogledao se u zrcalo i
obijesno se nasmijao. Bilo je divno ponovno uživati u privatnosti;
znati da CenKom ne motri svaki njegov pokret.
Napunio je mješinicu vodom i polako istisnuo njen sadržaj u
usta, a tada je ponovno napunio za Oca Shawa. Zabavljalo ga je
promatrati kako strahopoštovanje koje se pojavilo na licima dvojice
pilota dječačkog izgleda kad je Otac Shaw ušao u letjelicu polako
blijedi i postupno se pretvara u prezir. Dobro skriveni, doduše, ali
ipak prezir.
Zadržao se još neko vrijeme u kupaonici, motreći se u zrcalu.
Nije znao što ga čeka na Zemlji, ali osjećao je da ne može biti gore
nego na Belvedereu. A ako ljudi sa Zemlje govore istinu o Palmiri,
tada ih dolje čeka pravi mali raj. Okružen s kopna i mora pošastima,
ali ipak daleko od propadanja. Imat će mnogo vremena uživati u
70
svemu što mu mogu ponuditi.
Jean-Paul se probudio potpuno zbunjen. Bio je to njegov
ustaljeni način buđenja. Mozak i tijelo mu se još nisu prilagodili
stalnom boravku na tlu. Ležao je na krevetu i osluškivao pjev
različitih egzotičnih ptica i zujanje kukaca koji su nastanjivali
Palmini. Ptice je volio, ali bez kukaca je mogao živjeti i bio je sretan
što su otvoreni prozori njegove sobe zaštićeni mrežama. Zrak su
ispunjavali čudni, nepoznati mirisi. Nakon nekoliko minuta je sjeo i
oprezno ustao iz kreveta. Tijelo ga je još uvijek boljelo, ah svakim
danom osjećao se sve bolje. Palmirski rječnici su ga pregledali i
zaključili da prilikom pada nije zadobio nikakve ozbiljne unutrašnje
povrede, već se samo dobro ugruvao. Obukao je kratke hlače i
majicu koje su mu posudili i otišao u kuhinju. Lon Haddon je sjedio
za stolom i doručkovao. Podigao je pogled i osmijehnuo se Jean-
Paulu. "Dobro jutro. Kako si spavao?"
"Mnogo bolje, hvala," pažljivo odgovori Jean-Paul. Još uvijek
je imao teškoća s narječjem Amerikana kojim su govorili ovi ljudi.
"Hvala Bogu, noćas me nisu mučili snovi."
Lon Haddon mu je pokazao da sjedne nasuprot njemu te je
ustao i prišao k štednjaku. "Koliko si gladan?"
"Vrlo," prizna Jean-Paul.
Uskoro je Haddon pred njega stavio veliki tanjur pun prženih
riba i jaja. Na stolu je stajala posuda s miješanim voćem —
narančama, bananama i grožđem — te vrč soka od ananasa. Jean-
Paul je počeo jesti. Razgovor je zamro sve dok nije gotovo ispraznio
tanjur, a tada je kimnuo prema trećoj stolici i upitao: "Gdje je Ayla?"
"Jutros je rano otišla raditi sa svojom ekipom na... olupini,"
reče Haddon.
Zavladala je neugodna šutnja. Haddon je govorio o ostacima
Lorda Montcalma. Palmirci su nastojali uz pomoć podmornica
izrezati i odnijeti što veći dio metalnog kostura letjelice. Jean-Paul se
ponovno posvetio hrani. Bilo mu je neobično sjediti kraj čovjeka koji
je snosio najveću odgovornost za uništenje Lorda Montcalma, ali
JeanPaul nije prema Haddonu osjećao neprijateljstvo. Nije mogao
osuditi žitelji Palmire što su se branili od Nebeskog Gospodara.
Unatoč ukorijenjenim predrasudama o zemljancima, shvatio je da
71
sada može suosjećati s njima. Život pod Ashleyinom ludom
vladavinom promijenio je njegovo gledište na mnoge stvari.
Za propast Lorda Montcalma i smrt tolikih njegovih
stanovnika osuđivao je prvenstveno samoga sebe. Nije smio
prihvatiti Emileovo stajalište i slijepo slijediti tradiciju Nebeskih
Gospodara, već je trebao vjerovati vlastitim nagonima i pokušati
uspostaviti prijateljske odnose s Palmircima. Sad je znao da bi
Haddonov narod pozitivno odgovorio na takav pristup. Ali bilo je
prekasno.
Haddon mu se zapravo sviđao. Nije se radilo samo o osjećaju
zahvalnosti. U svakom mu se slučaju sviđala njegova kći. Od prvog
trenutka kad ju je ugledao u čamcu bio je potpuno opsjednut njome, a
u posljednja dva tjedna njegovi su osjećaji još ojačali. Zajedno sa
zaljubljenošću jačala je i krivnja. Nije smio to osjećati prema drugoj
ženi tako brzo nakon Dominique...
Nije želio razmišljati o tome. "Kad završava Aylina smjena?"
pitao je.
Haddon je pogledao prema zidnom satu. "Oko dva,
pretpostavljam."
Jean-Paul je kimnuo. Otići će na obalu i dočekati podmornicu
na njenom povratku. Pitao se sumnjali li Haddon kakve osjećaje gaji
prema njegovoj kćeri. Za sad još nije pokazivao nikakve znakove da
to ne odobrava.
"Kakvi su tvoji današnji planovi?" upita Haddon.
"Kao i obično. Najprije idem u bolnicu, a tada ću obići grad."
Nakon nesreće Lorda Montcalma, iz mora su osim njega spašene
osamdesettri osobe. Pedesetdvije od njih bile su još žive. Oni najteže
opečeni umrli su u prvih nekoliko dana. Liječnici iz palmirske male
bolnice nisu mogli za njih učiniti ništa drugo osim dati im sredstva
protiv bolova. Svi koji su izdržali do danas imah su dobre izglede za
preživljavanje, premda će mnogima ostati ružni ožiljci. Jean-Paul ih
je svakodnevno posjećivao u bolnici, jednako kao i one sretnije koji
nisu imali teških opekotina i bili su smješteni po obiteljskim kućama
širom Palmire. Obitelji kod kojih su živjeli postupale su s njima kao s
gostima, a ne kao s ratnim zarobljenicima. Palmirci su se općenito
prema neželjenim gostima odnosili s neobičnom velikodušnošću,
72
iako je Jean-Paul naišao i na neprijateljstvo. Otkrio je da u Palmiri
postoji struja koja se suprotstavila primanju preživjelih s Lorda
Montcalma u grad. Ta je struja zahtjevala da se preživjeli istjeraju na
opustošena polja čim se dovoljno oporave da mogu hodati, ali na
glasanju je njihov zahtjev odbijen. "Pretpostavljam da ti, kao i
obično, ideš u radio-postaju?" upita Haddona.
Haddon se nasmijao. "Naravno. Sve je to tako uzbudljivo.
Pripreme svemiraca odvijaju se prema planu. Za točno 28 dana kod
nas će sletjeti njihova letjelica! Nadam se da ću tada još biti..." Nije
nastavio. Brzo je ustao i pokupio posude sa svojeg dijela stola. Dok
je hodao prema sudoperu, Jean-Paul ga je zamišljeno promatrao.
Odjeven samo u sarong, omiljeni odjevni predmet kakvog su u
Palmiri nosili i muškarci i žene, Lon Haddon je izgledao kao zdravi
muškarac u najboljoj dobi. Ali po pitanju godina mogao je biti u bilo
kojoj dobi između tridesetpet i dvjesto plus jednu do pet godina. Kao
kod svih primarnih standarda koji su dosegli maksimalnu tjelesnu
starost, njegovu je dob bilo nemoguće procijeniti.
Jean-Paul je primijetio način na koji Ayla povremeno
promatra oca i pitao se je U Haddon već zaista doživio dvjestotu
godinu. Ako je tako, mogao je u bilo kojem trenutku iznenada
utonuti u komu. Uskoro zatim svi bi njegovi tjelesni sustavi poslušali
genetičku naredbu da se isključe i uslijedila bi smrt. Jean-Paul je
imao tek pedesetjednu godinu i od takvog ga je događaja dijelilo još
dugačko razdoblje. Ako poživi toliko dugo.
"Je li tvom ocu dobro?" pitao je Aylu.
Okrenula se prema njemu, mršteći se. "Zašto pitaš?"
"Zbog nečega što mi je jutros rekao, ili skoro rekao. A
primijetio sam i kako ga povremeno zabrinuto gledaš."
Ayla je ponovno svratila pažnju na cestu pred njima.
"Naravno da se brinem za njega. Pa otac mi je."
Bilo je očito da ne želi o tome razgovarati, pa JeanPaul nije
navaljivao. Sjedili su jedno pokraj drugoga u skučenoj vozačkoj
kabini malog kamiona na električni pogon kojim je Ayla upravljala
po krivudavoj stazi između dva žitna polja. Krenuli su u posjet
Aylinom starijem bratu koji je sa suprugom živio na farmi na samom
rubu Palmire. Posjet nije bio samo društveni; Ayla je htjela od njih
73
uzeti pošiljku naranči.
Oboje su proveli teško jutro. Kad ju je vidio kako blijedog
lica izlazi iz podmornice, Jean-Paul je odmah znao da nešto nije u
redu. Kasnije mu je ispričala da su radeći na olupini Lorda
Montcalma naišli na još leševa. Nekoliko dana nakon nesreće
skupine ljudi su danonoćno skupljale tijela iz tog područja, ali ovi su
im očito promakli. Razumljivo je da je susret s leševima koji su dva
tjedna proveli u vodi bio za Aylu vrlo neugodan.
Njegovo loše iskustvo tog jutra bilo je vezano uz preživjele s
Lorda Montcalma. Posjet bolnici ga je, kao i obično, bacio u očaj.
Susret s ljudima koji će čitavog života nositi strašne ožiljke gušio je
u njemu polet. Uz njih se osjećao bespomoćno — i odgovorno.
Njegovo su mišljenje dijelili i drugi. Sve češće su ga optuživali za
sve što se dogodilo, premda bi na njegovom mjestu svi postupili kao
i on.
"Jesu li se vratili tvoji morski ljudi?" pitao je da bi prekinuo
šutnju.
Zatresla je glavom. "Ne. Ništa mi nije jasno."
"Možda su se prestrašili zbog pada Lorda Montcalma u
more," predložio je.
"Ne vjerujem. Njihovo je naselje jako daleko od mjesta gdje
se letjelica srušila. Ne, sigurno postoji neki drugi razlog..." Ponovno
je pomislila na Tigrovo upozorenja i zapitala se ima li ono neke veze
s iznenadnim nestankom morskih ljudi. "To se protivi pravilima
nepisane pogodbe medu nama, ali razmišljam o tome da odem s
podmornicom do njihovog naselja i pogledam što se događa."
"Zvuči opasno. Hoće li tvoj otac to odobriti?"
"Ne," priznala je. "Ne vjerujem ni da će mi Lyle to dopustiti."
Izgovorila je to kao da ništa neće ići njoj u prilog. Potajno ju je
pogledao. Prizor je u njemu ponovno razbuktao osjećaje. Danas je na
sebi imala samo jednostavnu košulju bez rukava. Gola ramena i noge
bile su joj sjajne od znoja, a znoj joj se slijevao i niz lice. Dan je bio
izrazito vruć. Što su ulazili dublje u unutrašnjost, zrak je postajao sve
topliji. I sam je bio neugodno ljepljiv. I žedan. Posegnuo je prema
mješinici s vodom koja je ležala na podu između njihovih nogu.
Usput je slučajno dodirnuo rukom njeno bedro. Tijelom mu je
74
prostrujio drhtaj. Snaga reakcije ga je zbunila i uplašila. Njegovi
osjećaji prema toj djevojci očito izmiču kontroli...
Podigao je mješinicu i napio se vode. Iznenadio se kad ga je
Ayla upitala: "Jesi li bio oženjen, Jean-Paul?"
"Ne, nikad. Namjeravao sam se oženiti kad odslužim svoje
godine u vojsci, ali to je još bilo u dalekoj budućnosti. Odnosno bilo
je dok sve nije pošlo k vragu, te nas je osvojila ona prokleta žena..."
"Jesi li imao djevojke dok si bio u vojsci?"
"Da, imao sam djevojke."
"A kasnije?"
"Postojala je jedna žena... Zvala se Dominique." Ljutito je
rastjerao muhe koje su mu uporno letjele oko lica.
Ayla je oklijevala, ali napokon ipak upita: "Je li poginula pri
padu Gospodara u more?"
"Ne, umrla je prije toga. Onoga dana kad smo ponovno
zavladali letjelicom. Poginula je u borbi."
Ayla je šutila.
"Što je s tobom?" upita Jean-Paul. "Pretpostavljam da za
tobom trči čitava gomila mladića željna oženiti se s tobom."
Nasmijala se. "Nije baš gomila... Više grupica, ali sumnjam
da im je brak na umu."
"Je li te netko od njih ikada ulovio?"
Vragolasto ga je pogledala. "Povremeno dozvolim nekome da
me ulovi, ali to je uvijek kratko trajalo. Nisam sigurna da se uopće
želim udati. Kell me nekoliko puta zaprosio. Ja ga uporno odbijam,
ali njega to ne obeshrabruje."
Osjetio je kako ga preplavljuje ljubomora. "Je li on jedan od
onih kojima dopuštaš da te ulove?"
"Nije. Jednostavno ne osjećam prema njemu ono što bih
trebala. Odrasla sam s njime i o njemu razmišljam kao o bratu."
Odmah je osjetio olakšanje. "Ali on tebe očito ne smatra
sestrom?"
"Ne, ne smatra me. Jadni Kell."
Jadni Kell, ponovi Jean-Paul u sebi.
"Jean-Paul, mogu U ti nešto reći?"
"Naravno da možeš."
75
 "Sviđaš mi se. Jako."
Pogledao ju je. Gledala je ravno pred sebe, ozbiljnog izraza
lica. "Kao brat?" upita.
"Ne, ne kao brat," odgovorila je. Odmaknula je lijevu ruku s
volana i položila je na njegovo bedro. Dodir je ponovno u njemu
pokrenuo galvansku reakciju. Osjetio je stezanje u prstima i navalu
uzbuđenja. Položio je svoju ruku na njenu. "Ayla..." počeo je, ali ona
je odjednom izvukla ruku i ustala. Misleći da je učinio nešto
pogrešno, uznemireno je upita: "Ayla, što je? Što se dogodilo?"
"Pogledaj!" viknula je pokazujući pred sebe.
Pogledao je u naznačenom smjeru. Pred njima se prostirao
drvored, iza kojeg je očito počinjalo bratovo imanje. Ali iza drveća
se u zrak uzdizao stup dima. "Što je?"
"Ovaj dim... na tom je mjestu kuća moga brata!"

13
Ayla je do kraja pritisnula papučicu gasa, ali kamion nije
uspio postići brzinu veću od 40 kilometara na sat. JeanPaul je
poskakivao po sjedištu dok je vozilo žurilo po neravnom puteljku
koji je krivudao kroz imanje. "Što misliš da se dogodilo?" upitao je
smrknutu Aylu čvrsto se držeći za vrata.
"Moglo se dogoditi bilo što. Rekla sam ti da se Lenova i
Tissina kuća nalaze neposredno uz ogradu. Moguće je da je netko ili
nešto s opustošenih polja upalo na farmu. Možda pljačkaši."
"Uz to si mi rekla da ograda nosi ubojiti električni naboj,"
napomenuo je, "te da je redovito obilaze ophodnje."
"Da, ali povremeno se ipak događa da ljudi ili neko stvorenje
uspiju proći kroz ogradu. Zbog toga smo uzeli oružje." Pokazala je
pištolj kojeg je nosila u nosaču na pojasu. Kad ju je vidio kako izlazi
iz kuće naoružana, šaljivo ju je upitao je li to zato da bi ga zaustavila
ako pokuša pobjeći. Nasmijala se i odgovorila da 'oružje nosi samo iz
opreza'.
Dok se ona usredotočila na vožnju, Jean-Paul se osvrtao
naokolo, premda ni sam nije znao što traži. Žalio je što nema i on
76
oružje.
"Hvala Bogu," reče Ayla s olakšanjem. Jean-Paul je pogledao
pred sebe. Prizor se nije promijenio. Gusti, crni dim i dalje se
uzdizao u zrak. "Što je?"
"Ne gori im kuća. Dim je predaleko."
Nedugo potom, čim su stigli na farmu, njena se tvrdnja
potvrdila. Kuća i staje su bile neoštećene; dim se uzdizao s nekog
udaljenijeg mjesta. Ayla je zaustavila kamion, skočila iz kabine i
potrčala u kuću, dozivajući: "Len! Tissa!" Uskoro se vratila tresući
glavom. "Nema ih." Popela se u kamion i krenula dalje. Obišla je
kuću i staje, rastjerujući usput prestrašene kokoši, i napokon krenula
kamionom između dva reda drveća prema mjestu odakle se podizao
dim. Ondje više nije bilo staze, pa je maleni kamion još jače
podrhtavao.
Stigli su do mjesta gdje je imanje završavalo, a dalje se
prostiralo područje s divljom, prirodnom vegetacijom. Ayla je
potjerala vozilo ravno u njega, te se Jean-Paul morao još čvršće
uhvatiti za vrata dok su se probijali kroz guštaru. Međutim, gusta se
vegetacija širila samo pojasom od pedesetak metara i kamion je
uskoro izašao na čistinu. To očišćeno područje sezalo je sve do
visoke žičane ograde udaljene nekoliko desetaka metara. Dio ograde
bio je srušen i upravo s tog mjesta se podizao dim. Velika lomača
zapaljena pred ogradom plamtjela je punim žarom. Skupina ljudi oko
lomače donosila je drva iz okolice i dodavala ih vatri. Na zvuk
kamiona su se svi okrenuli.
"Što se dogodilo?" upita Jean-Paul Aylu.
"Nisam sigurna... ali čini se da je sve u redu," odgovorila je s
olakšanjem.
Pred njima se nalazila skupina od šestero odraslih i dvoje
djece, dječaka i djevojčice. Djeca su stajala podalje od vatre i oboje
su nosili puške. Kad je Ayla zaustavila kamion, prema njoj je
potrčala neka žena — jedina u maloj skupini. Kao i svi ostali, bila je
odjevena samo u kratke hlače. Ayla je skočila iz kabine i zagrlila je.
"Tissa!" poviče Ayla. "Tako ste me prestrašili! Kad sam ugledala
dim, mislila sam da vam gori kuća! A kad sam vidjela da je farma
napuštena...!"
77
 Jedan je muškarac krenuo prema njima. Ayla je i njega
zagrlila. Jean-Paul je pretpostavio da je to njen brat, Len. Bio je
izrazito sličan Lonu Haddonu. Jean-Paul je izišao iz kabine kamiona.
"Len, Tissa," reče Ayla, "ovo je Jean-Paul Ranvaud. Živi s nama."
Len Haddon ga je promotrio i pružio mu ruku. "Nebeski
čovjek o kojem smo toliko čuli, zar ne? Radujem se razgovoru s
tobom kad nađemo vremena."
"Što se ovdje dogodilo?" upita Ayla pokazujući prema vatri.
"Ma, gmizava loza je uspjela probiti ogradu," odgovo ri njen
brat.
"Sigurno je bila ogromna."
"Bila je. Dok smo stigli ovamo već je prilično napredovala.
Bila je malo omamljena od strujnog udara kojeg je primila prije nego
je ograda ostala bez napona, ali još je bila živa i divlje se bacakala. Je
li tako, Tissa?" Njegova žena je kimnula u znak slaganja.
"Uglavnom, uspjeli smo je rasjeći na komade, natopiti kerozinom i
zapaliti. Održavali smo vatru kako bismo spriječili ulazak neželjenih
gostiju prije dolaska ekipe za obnovu ograde."
Jean-Paul se znatiželjno navirivao preko ograde. Prvi puta je
izbliza vidio plijesni i druge pošasti. Iza pojasa očišćene zemlje
vladao je biološki kaos. Prevladavale su divovske gljive različitih
boja i oblika. Neke su se poput mrtvačkog plašta omotale oko drveća
iz kojeg su isisale život; druge su se uzdizale s tla u obliku divovskih
lopti promjera dva metra. Osjetio je zadah propadanja i plijesni.
Zadah ga je podsjećao na gušenje i smrt. Okrenuo se prema Lenu.
"Kako sprečavate prodor gljiva u područje s ove strane ograde?
Vjetar sigurno donosi njihove spore?"
"Donosi. Gljive se s vremena na vrijeme pojavljuju širom
grada, ali u Palmiri imamo posebne jedinice ljudi čiji je jedini
zadatak traženje gljiva i njihovo iskorjenjivanje posebnim anti-
gljivičnim otrovima. I mi radimo to isto. Redovito natapamo ovo
područje sredstvima protiv gljiva te izlazimo s druge strane ograde i
bacačima plamena čistimo pojas uz ogradu. Svi farmeri koji žive uz
ogradu moraju to obavljati. Ipak, svjesni smo da je to izgubljena
bitka. Plijesan će jednog dana prodrijeti preko ograde, a mi ćemo se
morati povući i dublje u unutrašnjosti podići novu granicu. To se već
78
događalo..." Zatresao je glavom.
"Len, povela bih Aylu i njenog... gosta kući, ako se slažeš.
Moram pristaviti ručak," reče Tissa.
"Naravno, krenite," složio se. "Opasnost je prošla."
"Bit će nam tijesno u kamionu, Tissa," reče Ayla. "Morat ćeš
sjesti Jean-Paulu u krilo, ako nemaš ništa protiv."
"Nemam ništa protiv, ali što Jean-Paul kaže na to?"
Podmuklo se-nasmijala.
"Oh, sigurno mu neće smetati," nasmije se Ayla.
Jean-Paul se očajno osmijehnuo, izbjegavajući pogledom
Tissine gole grudi.
Tri sata kasnije okupili su se na izvrsnom ručku. Jean-Paul je
čitavo vrijeme bio neugodno svjestan da je u središtu pažnje. Djeca
se nisu trudila prikriti zanimanje za njega. Svaki put kad je pogledao
jedno od njih, oni su ga napeto promatrah. Doznao je da se zovu Sam
i Tasma. Samu je bilo jedanaest godina, Tasmi dvanaest. Tasma je
izgledala kao mlađa verzija Ayle, što je na neki čudan način
uznemiravalo Jean-Paula. Četiri radnika s farme također su jasno
pokazivala svoje zanimanje za pridošlicu.
Len je pričekao da svi pojedu glavno jelo, ukusni gulaš, prije
nego se obratio Jean-Paulu. "Sigurno ti je čudno živjeti na tlu nakon
čitavog života provedenog u zraku?"
"Da, čudno je," prizao je. "No meni je ipak lakše nego većini
mojih ljudi. Bio sam vojnik i obavljajući svoje dužnosti redovito sam
silazio na zemlju. Ali neki od mojih ljudi nisu još nikada bih na
zemlji i vidim da to kod njih izaziva neke fiziološke teškoće."
"Nakon vašeg dolaska samo jednom sam imao priliku
nakratko razgovarati s ocem, ali ispričao mi je neku nevjerojatnu
priču o novom Nebeskom Gospodaru koji se spustio iz svemira i
porazio vaš zračni brod, kao i nekoliko drugih."
Jean-Paul je ispio čašu pive i odgovorio: "Nevjerojatna je, ali
istinita, iako meni nisu poznate sve okolnosti u kojima se to
dogodilo. Ovo što vam govorim temelji se na glasinama koje su do
nas stizale, te na svemu što smo vidjeli... i iskusili."
"Želiš li još gulaša, Jean-Paul, prije nego poslužim desert?"
upita Tissa dok mu je punila čašu pivom. Nasmješio se i zatresao
79
glavom. "Hvala, ali ne mogu. Ne mogu više pojesti ni zalogaja."
"On, moraš probati moju pitu od jabuka," nije odustajala.
"Tako si mršav!"
"Nije više onako mršav kao kad smo ga izvukli iz vode,"
doda Ayla. "Izgledao je kao jedno od vaših električnih strašila za
ptice."
Jean-Paul je podigao ruke u znak predaje kad mu je Tissa na
tanjur stavila veliki komad pite od jabuka. Tissa je bila privlačna, ali
ne tako kao njena šogorica. Svi članovi Haddonove obitelji imali su
istočnjačke crte. Nasljeđe od Japanaca, bez sumnje.
"Nastavi," reče Len. "Ispričaj nam svoju nevjerojatnu priču."
"Ispričat ću vam sve što znam, ali to nije mnogo. Jan Dorvin
potječe iz Minerve, zajednice crva... oprostite, zemaljske zajednice u
Sjevernoj Americi."
"Minerve?" ponovi Len, mršteći se.
"Da, prije Genetskih Ratova to je bila velika, napredna
država. Ono što ju je činilo jedinstvenom jest činjenica da su njome
upravljale isključivo žene," reče Jean-Paul.
"Molim?" nasmije se Tissa. "Kako neobično... premda moram
priznati da mi se zamisao ne čini odbojnom."
"Meni se čini," promrmlja Len. "Hoćeš reći da su muškarci
tamo dozvolili ženama da njima vladaju?"
"Tako se priča."
"Meni je to sasvim razumljivo," odlučno reče Ayla.
Len u nevjerici zatrese glavom.
"U svakom slučaju," nastavi Jean-Paul, "taj dio priče smo
doznali izravno od Nebeskog Anđela kad nam se neposredno nakon
našeg poraza obratila preko razglasnog uređaja Lorda Montcalma."
"Nebeskog Anđela?" upita Ayla.
"To je ime kojim se Jan Dorvin nazivala. Ili su je možda
drugi tako zvali. Isto je ime nosila i njena letjelica."
"Ah, da, njena letjelica," reče Len, "taj dio je posebno
zanimljiv. Je U zaista stigla iz svemira i, ako jest, kako je ta žena
njome zavladala?"
"Taj dio priče je prilično siromašan," prizna JeanPaul. "Sve
što znam jest da je Jan Dorvin jedna od rijetkih Minervanki koja je
80
preživjela kad je Nebeski Gospodar Lord Pangloth uništio njen grad.
Na njegovoj palubi je srela roba s imenom Milo. Čuo sam da je on
znao za Nebeskog Anđela koji je čekao u svemiru; da je i on sam
stigao iz svemira."
"Iz jedne od svemirskih kolonija?" upita Len.
"Tako kažu," reče Jean-Paul. "Zamolio sam tvog oca da upita
svemirce je li iz nekog od svemirskih naselja posljednjih godina
poslana na Zemlju ekspedicija. Odgovorili su da nije, ali da je prije
osamdeset godina jedan svemirski brod iz Marsovske kolonije nestao
na putu prema svemirskom naselju. Možda je pao na Zemlju."
"Ne vjerujem da bi to itko preživio."
"Da. No dobro, Lorda Panglotha su napali i osvojili ratnici s
drugog Nebeskog Gospodara... Mirisnog Lahora." Naslonio se i
pričekao reakciju. Nije se razočarao — Len je djelovao zaprepašteno.
I njegov otac je jednako reagirao.
"Mirisni Lahor" prošapće Len. "To je Nebeski Gospodar koji
je..."
"Vladao vašom zajednicom. Znam. Tvoj otac mi je rekao da
Palmira leži unutar njegovog područja."
Len upita ledenim glasom: "Što je s generalom Horadom?
Vlada li još uvijek Mirisnim Lahorom?"
"Ne, mrtav je."
"Hvala Bogu."
"Bio je koljač," ogorčeno reče Tissa. "Njegovi su ljudi odveli
moju majku u ropstvo. Bila je jedna od mnogih koji su dijelili tu
sudbinu. Nikad je više nisam vidjela."
"Kako je general umro?" upita Len.
"Preselio se s većinom svojih ljudi na Lorda Panglotha. Čini
se da na Mirisnom Lahoru laserski sustav više nije radio... Upravo je
zato napustio svoje područje."
Len i Tissa su se pogledah. "Da smo barem znah," promrmlja
Len.
"Dakle, priča se da se sukobio s Nebeskim Anđelom nedugo
nakon što se spustio na Zemlju. Jan Dorvin je tada već vladala
letjelicom te je laserima raznijela Horadovog Lorda Panglotha."
Jedno vrijeme su svi šutjeli. Len napokon reče: "Čini mi se da
81
toj Jan Dorvin dugujemo veliku zahvalnost."
Jean-Paul uzdahne. "Moram priznati da je moje mišljenje o
njoj dvojako. Udobno sam živio na Lordu Montcalrnu, a tada se
pojavio njen Nebeski Anđeo i prisilio nas na predaju. Prije nego smo
se uopće snašli, letjelicom je zavladao kompjuterski program.
Zasnivao se na osobnosti žene — ne, djevojke — koja je umrla prije
mnogo godina. Ashley..." Jean-Paulovo lice se zgrčilo. "Mislim da je
dio problema bio u tome što se pomalo gubila. Bila je to već kopija
kopije. U početku nije bilo loše, ali uskoro je Jan Dorvin izgubila
kontrolu nad svim programima koji su upravljali flotom, a mi smo se
našli pod potpunom kontrolom poremećene djevojačke svijesti. Ipak
smo imah više sreće nego ljudi na drugim letjelicama u floti.
Ashleyini programi su ih sve protjerali s brodova, tako da su postali
zemljanci."
"Što se dogodilo s Jan Dorvin?" upita Ayla.
Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Ili ju je Ashley ubila ili je i
nju iskrcala na tlo."
"Što je pokušavala postići s tom flotom Nebeskih Gospodara
koju je okupljala?" upita Len.
"Namjeravala je osloboditi zemaljske zajednice od vladavine
Nebeskih Gospodara i istovremeno uz pomoć laserske paljbe uništiti
što više plijesni."
"Čini mi se da su njene namjere bile plemenite," reče Tissa.
Jean-Paul ponovno uzdahne. "Gledano iz ove perspektive, i ja
sam došao do istog zaključka. Ali u ono vrijeme... pa, jednostavno
smo je mrzili, jer je pokorila našeg Nebeskog Gospodara."
"Bojim se da je svijet izgubio jedinstvenu priliku da se
oslobodi pošasti," reče Len.
Svi su utihnuli. Ayla napokon prekine šutnju: "Još uvijek su
tu svemirci. Možda se tatine nade ispune i oni se zaista potvrde kao
naši spasitelji."
U Aylinu kuću su se vratili tek poslije ponoći. Kamion i
njegov teret naranči su ostavili parkiran pred spremištem voća u
središtu grada, te su ostatak puta prešli pješice. Na Jean-Paulovo
razočaranje, Ayla je na povratku bila vrlo tiha. Nadao se da će
nastaviti razgovor koji su započeli prije dolaska na farmu.
82
Pretpostavljao je da je umorna. On je bio umoran, makar nije čitav
dan proveo boreći se sa svojeglavim upravljačem klimavog kamiona.
U mračnoj kuhinji su jedan drugome šapatom zaželjeli laku
noć, i otišli na suprotne strane. Jean-Paul je sjeo u svojoj sobi na
krevet i pričekao da Ayla izađe iz kupaonice. Kad je čuo kako se za
njom zatvaraju vrata, krenuo je u kupaonicu, trudeći se stvarati što
manje buke kako ne bi probudio domaćina.
Kad se vratio u sobu i skinuo odjeću, zavukao se u krevet pod
lagani pokrivač i ugasio svjetiljku na noćnom ormariću. Nedugo
potom čuo je kako se otvaraju vrata njegove sobe. Brzo je sjeo.
"Tko...?"
"Psst! Što misliš tko je?" prošapće Ayla. Osjetio je hladne
ruke oko vrata.
"Što je s tvojim ocem?"
Ruke su se odmakle. Čuo je kako se brzo svlači.
"Ne brini," prošaptala je i uvukla se pokraj njega u krevet.
"On čvrsto spava."
Dok je ležeći u krevetu slušao kako mu kći potajno vodi
ljubav s Nebeskim ratnikom, Lon Haddon je pokušao analizirati
bujicu osjećaja koji su ga preplavili. S jedne je strane odobravao sve
što je njegovu kćer činilo sretnom, ali s druge joj strane nije mogao
oprostiti što se dala čovjeku koji im je još nedavno bio neprijatelj —
premda mu se Jean-Paul osobno sviđao. Osjetio je i tipičnu očinsku
ljubomoru kad mu je kći pokazala ljubav prema drugom čovjeku. Što
još? Zavist? Da, zavidio je, ali kome? Obima, polako je shvatio. Nije
bilo vjerojatno da će ikada više voditi ljubav u ovo malo vremena
koje mu je preostalo.
Pred očima mu se stvorila slika njegove mrtve žene. Gdje god
da je, uskoro će joj se pridružiti. Ne! To je glupost, i on to zna!
Poslije života nema ničega, kao što ničega nema ni prije života.
Samo praznina... a on bi nakon proživljenog čitavog životnog vijeka
Primarnog Standarda morao biti spreman prihvatiti tu prazninu. Ali
nije bio spreman. Nije želio umrijeti. Iskreno rečeno, sama pomisao
ga je užasavala. A u trenucima poput ovog bio je iskren.
Zvukovi iz Jean-Paulove sobe su odavno utihnuli kad je
napokon utonuo u san.
83
 14
Jan je u sobi za razonodu igrala s Robinom šah. Robin je bio
živahniji nego proteklih dana, ali nije mnogo govorio. Očito nije
mogao usredotočiti misli na šah, pa je Jan namjerno pravila pogreške
samo da bi se igra nastavila.
Bilo joj je dosadno, bila je ogorčena i osjećala se
zarobljenom. Unatoč prostranosti Shangri La, od dana kad su joj
uskratili upotrebu Igračke proganjala ju je klaustofobija. Spoznaja da
negdje nad ledom Milo i Ashley traže naselje produbljavala je njen
očaj.
Kao i obično, programi joj nisu pružali utjehu. Jutros je još
jednom upitala Davina o trenutnim prilikama, ali dobila je
uobičajeno općenit i štur odgovor. Milovi roboti se i dalje metodički
kreću ledenim pragom i pokušavaju seizmičkim valovima ustanoviti
položaj Shangri La, ali još su daleko od mjesta pod kojim leži
naselje. Na pitanje što programi namjeravaju poduzeti kad Milo
napokon pronađe Shangri La, dobila je univerzalni odgovor: "Ne
brini, sve će biti u redu."
"Ne vjerujem im," reče glasno. "Ne vjerujem nijednom od
njih."
Robin je na trenutak odgodio besmisleni potez lovcem i
bezizražajno je pogledao. "Kome?"
"Davinu i drugim programima, naravno. Nešto smišljaju, a
mislim da to nama ne obećava ništa dobro."
Namrštio se. "Ne razumijem. Programi nam neće nauditi.
Ovdje su da bi se brinuli o nama."
"Ovdje su da bi se brinuli o Eloima i, teoretski, tebi. Ja sam
ovdje samo gost, a s obzirom da su od mene već doznali sve što
znam, lako me se mogu odreći. Ne znam baš ni koliko si ti siguran."
Djelovao je još zbunjenije. "Što to govoriš, Jan? Iako nisam
Eloi, programi su se uvijek brinuli o meni. Etički Program ih na to
obavezuje."
Prezirno je puhnula. "Da, takozvani Etički Program. Tome

84
najmanje vjerujem. Dobro, pustili su te da živiš i odrasteš kao ne-
Eloi, kao Primarni Standard, ali pitanje je zašto. Ne vjerujem
službenom objašnjenju da program još uvijek slijedi prastare
pravilnike Ujedinjenih Naroda o istraživanjima na embrijima. Da,
baš!"
Robin se očito zabrinuo. "Kakvo drugo objašnjenje uopće
može postojati?"
"Ne znam," odgovori Jan. Primijetila je da ga je uznemirila,
pa mu se ohrabrujuće nasmiješila i dodirnula mu ruku. "Oh, nemoj se
na mene obazirati. Možda sam samo paranoidna. Sigurna sam da će
sve dobro završiti." S gađenjem je shvatila da s njim postupa kao
Davin s njom.
Praznim je riječima postigla željeni učinak. Bore s čela su mu
nestale i opušteno se osmijehnuo. Jadni Robin, rekla je u sebi. Još
uvijek ga je voljela, unatoč ogromnoj promjeni njegovog karaktera,
ah ponekad joj je bilo teško sjetiti se strasti koju su nekoć dijelili.
Često joj se činilo da je sličniji Eloima nego jedrom mladiću kojeg je
upoznala.
Posegnula je preko šahovske ploče i primila mu lice između
dlanova. "Robine, što osjećaš prema meni?" pitala je blago.
Na lice mu se vratio izraz zbunjenosti. "Osjećam? Prema
tebi? Kako to misliš?"
"Voliš U me?"
"Pa... mislim da da."
"Jednako kao i prije? Sjećaš U se kako je nekoć bilo među
nama?"
Spustio je pogled. "Da," reče nevoljko. "Ali..."
"Što?"
"Sad je drugačije. Znaš zašto."
"Davin kaže da bi promjene koje su načinili na tvom tijelu
kako bi nadomjestili izgubljene... da bi morale obnoviti tvoje
prijašnje osjećaje. Ali to nije tako, zar ne? Ne želiš me."
Zagledao se u šahovsku ploču. "Ne onako kako sam te nekoć
želio," odgovorio je polako, "ali ja te još uvijek... volim, Jan. Zaista."
"Da, naravno da me voliš," rekla je tužno. "Hajde, završimo
igru."
85
 Igra je očekivano završila, a tada je Robin izjavio da je
umoran i da ide leći. Jan je također otišla u svoju sobu, ali nije
namjeravala spavati. Masturbirala je i prisjećala se trenutaka kad su
ona i Robin prvi puta vodili ljubav. Nakon nezadovoljavajućeg
vrhunca shvatila je da su joj oči pune suza. Velika Majko, rekla je u
sebi, možda Davin i Milo zaista imaju pravo. Možda ljudski um
stvarno nije ništa drugo nego plod hormonalnog međudjelovanja koje
je genetski određeno. Robin je u svakom slučaju dokazivao to
stajalište. Promijenjen mu je dotok hormona i on više nije isti čovjek.
Jednako je s Eloima...
Mirno je ležala i razmišljala o posljednjoj filozofskoj prepirci
s Davinom. Bilo je to jutros, nakon što se raspitivala o Milu i na
pitanja nije dobila odgovore. Upravo je namjeravao otići, kad ga je
pozvala: "Čekaj, Davin. Sjećaš li se našeg razgovora o evoluciji
ljudskog uma? Rekao si da je on tek evolucijsko oruđe, nimalo
značajnije od savitljivog nosa neke izumrle životinje?"
"To nisu moje točne riječi, ali sjećam se razgovora."
"Ja još uvijek tvrdim da je ljudski um jedinstven i da daleko
nadmašuje svijest bilo koje životinje."
"To je tvoje pravo," rekao je uz osmijeh.
"Ali ti se s time ne slažeš?"
"Bojim se da ne."
"No dobro, a kako objašnjavaš smisao za humor?" rekla je
pobjednički. "To je jedinstveno ljudsko svojstvo i očito nema
nikakvu vrijednost u preživljavanju, pa se sigurno nije razvilo s
nekom određenom svrhom. Ne dokazuje li to da ljudska svijest izlazi
izvan tvog mehaničkog gledišta? Da je ona nešto posebno i
jedinstveno?"
"Naprotiv," odgovorio je, "i sklonost smijehu se razvila kao
vrlo specifično oruđe za preživljavanje. Osim toga, nije svojstvena
samo čovjeku. Zar se vaše čimpanze u Minervi nisu smijale?"
"Jesu," priznala je, "ali to su bile promijenjene čimpanze."
"I prirodne su se čimpanze smijale, premda na svoj vlastiti
način. Ljudski smisao za humor, jednako kao i onaj od čimpanzi, je
jednostavno profinjenije, razvijenije svojstvo 'zaigranosti' koje je
zajedničko svim višim životinjama."
86
 "Zaigranosti?"
"Da, to si sigurno primijetila kod kućnih ljubimaca, ako ste ih
imah. Ali vratimo se na primjer koji sam ranije spomenuo — na
veliku vrstu mačaka poznatih kao lavovi. Mladi lavići se igraju s
drugim lavićima i svojom majkom. To je hinjena borba u kojoj se
lavić uči boriti, a da pritom ne nanese ozljede drugima, niti da sam
bude ozlijeđen. Osim toga, to je i bezopasan način za oslobađanje
lavićeve prirodne agresivnosti."
"Meni se osobno čini da između igre lavića i ljudskog smisla
za humor postoji ogromna razlika," dodala je Jan.
"Razlika je samo u razmjerima. Primati imaju mnogo
složenije društvene strukture nego lavovski čopor. Zbog toga je i
'zaigranost' kod majmuna morala postati složenija. Kako su ljudska
bića najprofinjenija od svih primata, takav je i njihov smisao za
humor. Ali još uvijek je to samo lažna borba. Način da se agresija
prevede u sigurniji oblik; način za oslobađanje nakupljenih emocija
bez nanošenja fizičkih ozljeda. Bez toga bi se prve obitelji i plemena
čovjekolikih majmuna međusobno uništila kad bi se unutrašnje borbe
razbuktale do točke kad ih se više ne može zatomiti. Ljudski rod se
nikad na bi razvio da nije bilo tog određenog oruđa za preživljavanje.
Ali humor je zapravo samo drugi oblik agresivnosti i gotovo uvijek
je okrutan."
Jan se ponovno osjetila razoružanom. Nije se slagala s
Davinom, ali jednostavno se nije mogla sjetiti protuargumenta.
Razdraženo je upitala: "Što je s tobom? Imaš U ti smisao za humor?"
"Ne."
"Ah često govoriš šale, i to podmukle."
"Mogu oponašati smisao za humor, i to je sve. Što će
umjetnoj inteligenciji smisao za humor? Mi nismo društvene
životinje, i on nama ne treba."
"Što je s okrutnošću? Možete li oponašati i okrutnost?"
"Zašto bismo to htjeli?"
"Dobro pitanje," promrmljala je.
Ležeći tako na krevetu, pitala se je li joj suđeno provesti
ostatak života u ovom naselju, uz uvjet da je programi ostave na
životu. Čak i ako uspije pobjeći, što je čeka u vanjskom svijetu?
87
Samo phjesan i druge pošasti, te Nebeski Gospodari od kojih
nekolicinom upravljaju ludi Ashley programi. Oh, i Milo je tamo.
Milo koji je oteo tijelo njenog dragog sina Simona da bi se vratio iz
mrtvih. Nadala se da će programi uništiti i njega i Ashley kad
pronađu naselje, jer to se kad tad moralo dogoditi. Programi imaju
Igračku, a iz prijašnjeg je iskustva znala da je ona otporna na
lasersku paljbu.
Izgubila je tako mnogo; toliko ljudi koji su joj bili dragi.
Alsu, majku, Ceri... Simona. Ostao joj je još samo Robin, a i njega je
gubila. Dugi život u naselju bio bi joj lakši kad bi on opet postao onaj
stari, ali ovako su joj se beskrajne godine u naselju činile kao crna
budućnost.
Možda će na kraju preklinjati programe da je pretvore u
Eloia. Dosada je nešto što Eloi nisu mogli osjetiti. Zaokupljena tom
mišlju ustala je s kreveta i prišla zrcalu. U Shangri La nije
nedostajalo zrcala. Eloi su se voljeli promatrati i provodili su tako
mnoge sate. Pitala se kako bi izgledalo biti Eloi. Bespolno biće. Bez
spolnih organa, čak i bez anusa. Eloi nisu imali klasični sustav za
izlučivanje. Onih malo otpadnih tvari koje su ostajale nakon probave
pomno odabrane hrane izlučivali su preko žlijezdi znojnica.
Osim tijela, bila im je promijenjena i svijest. Živjeli su u
neprekidnom stanju blaženstva. Mozak im je bio preplavljen
različitim prirodnim neurotransmiterima poput encefalina, koji
djeluju poput opijuma. Nikad nisu bili zabrinuti, tužni niti potišteni,
nikad nisu osjetili strah. Nisu zapravo osjećali ništa osim
nevjerojatne, čudesne sreće. A što je u tome loše, pitala se Jan. Nije li
težnja za srećom osnovni cilj čovječanstva?
Ali Eloi su bili sretni na pogrešan način. Ostaci njene
napuštene religije govorili su joj da su Eloi moralno izopačeni. Dok
je promatrala svoj odraz u zrcalu, shvatila je da nikada ne bi pristala
postati Eloi, čak i da je to moguće. Oni nisu ljudska bića. Sviđalo joj
se biti čovjek - žena — sa svime dobrim i lošim što je to donosilo. Pa
čak i sa sranjem.

88
 15
Svemirsko naselje Karaganga kružilo je oko točke zvane
Lagrange 5, dok se Belvedere nalazilo uz Lagrange 4. Te su dvije
točke ležale u Mjesečevoj putanji i bile su na najstabilnijim
položajima u neprekidnoj gravitacijskoj borbi između Zemlje i
Mjeseca. Postojale su još druge tri Lagrange točke, ali one nisu bile
tako stabilne, pa su naselja smještena na njima morala redovito
izvoditi manevre da bi se održala na prvotnom položaju. Belvedere i
Karaganga su bili prva svemirska naselja i imah su tu povlasticu da
se nalaze na najboljim položajima.
Milo je uživao u boravku na Karagangi. I Karaganganci su
kao i Belvederci bili kršćani, ali njihovo je porijeklo bilo rusko i
vjera im se temeljila na starom ruskom pravoslavlju. Imali su malo
toga zajedničkog s belvederskim puritancima. Nije bilo spolne
razdvojenosti i dozvoljavah su si užitke poput alkohola. Milo je sa
zadovoljstvom promatrao izraz lica Oca Shawa kad je na prvom
službenom sastanku s karaganganskim vlastima prihvatio čašu votke.
"Brate James! Što to radiš?" protisnuo je Otac Shaw
promuklim šapatom.
"Ne želim uvrijediti naše domaćine," uzvratio je Milo.
"Dovodiš svoju besmrtnu dušu u opasnost! Prijavit ću tvoje
ponašanje čim se vratimo u naselje!"
"Naravno, Oče," složio se Milo i prinio čašu ustima. Popio je
veliki gutljaj. Tekućina mu je palila jednjak, a on se osjećao
prekrasno. Sirova je, ali dobra, zaključio je. Kad je posljednji puta
popio piće? Prije mnogo, mnogo godina, prije nego je na Belvedereu
uvedena moralna stega.
Karaganganci koji su sjedili oko stola također su djelovali
iznenađeno. Dobro su poznavali stroga belvederska pravila, pa ih je
Milovo ponašanje zbunilo i sa zanimanjem su ga promatrali.
"Zanimljivo," reče Milo spustivši praznu čašu na stol. Otac Shaw je
izgledao kao da će svakog trena izdahnuti od pretjerano visokog
krvnog tlaka. Samo se zbog prisutnosti Karaganganaca suzdržavao

89
od početka divljeg verbalnog napada.
Sastanak je sazvan da bi se dvojica Belvederaca upoznala s
pojedinostima planirane ekspedicije na Zemlju. Uz predstavnike
vladajuće klase, prisustvovao mu je i čovjek koji će voditi
ekspediciju, kapetan Ilija Vuškov. Imao je slavenske crte lica, a po
dobi je djelovao kao da se približio kraju drugog desetljeća života. U
svakom je slučaju iskazivao oduševljenje i živost koja su nedostajala
njegovim nadređenima. Milo se nije iznenadio kad su mu rekli da se
Ilija dobrovoljno javio za tu misiju, jednako kao i čitava njegova
posada. Vjerovao je da će na kraju moći dobro iskoristiti Iliju.
"Na letjelici se moraju izvesti još neke konačne promjene,"
rekao je karaganganski predsjednik Saša Jakinovič na početku
sastanka. "Preuređenje je trajalo dulje nego smo očekivali, ali
vjerujemo da će u sljedećih sedam dana biti gotovo. Nadamo se da
ćete u međuvremenu uživati u karaganganskoj gostoljubivosti."
"Potrudit ćemo se," odgovorio je Milo, te je tada prihvatio
ponuđenu čašu votke. Život u naselju Karaganga imao je svojih
ograničenja, ali ovdje nije bilo one strogosti koja se osjećala u
Belvedereu. Soba za sastanke bila je udobno uređena i na zidovima
su visile slike. Bile su, doduše, vjerske, ali djelovale su mnogo
ugodnije od sivih i golih zidova na Belvedereu. "Namjeravate, dakle,
s ljudima na Zemlji sklopiti trgovački ugovor?" upitao je
predsjednika.
Tim je pitanjem među Karagangancima izmamio osmijehe.
Predsjednik odgovori: "Teško. To smo im, naravno, rekli, ali naša
prava namjera je jednostavno pokoriti ih."
"Naravno," promrmlja Milo. "Ah sigurno će pružiti otpor."
"Bez sumnje. Sami su nam rekli da imaju puške i topove, ah
nemaju laserskog oružja. Svladavanje njihove obrane ne bi smjelo
kapetanu Vuškovu i njegovim ljudima predstavljati problem."
Kapetan Vuškov se na to nasmijao i kimnuo glavom. Milo ga
je još jednom procjenjujući promotrio prije nego se obratio
predsjedniku: "Otac Shaw i ja moramo samo provjeriti jesu li duše
ljudi na Zemlji vrijedne spašavanja. Ako ih pokorite kao što
namjeravate, naš će zadatak time biti samo lakši." Posegnuo je i
podigao praznu čašu sa stola. "Molio bih još malo vaše izvrsne
90
votke, pa ćemo nazdraviti našoj zajedničkoj misiji." Dok su mu čašu
punih pićem, čuo je kako Otac Shaw dašće i stenje pokraj njega.
Kad su ostah sami u svojoj kabini, Otac Shaw je napokon
mogao izraziti svoj bijes. Isprva je samo ispuštao besmislene
zvukove optužujuće upirući prst u Mila. Milo se spustio na stolac,
prekrižio ruke na prstima i mirno ga promatrao. Time je još više
razbjesnio Oca Shawa.
Riječi su počele navirati. "Ti... ti... to je... to je... ti... to je
neoprostivo... tvoje ponašanje... patit ćeš... pobrinut ću se za to!"
"Vidim da je ponovni utjecaj gravitacije vratio boju u vaše
obraze," reče Milo.
"Bezobrazan si!" poviče Otac. "Brate James, kad se vratimo
na Belvedere... skinut ćemo te s položaja u crkvi. Pobrinut ću se da te
tako teško kazne da ćeš moliti dobroga Boga neka te uzme prije
isteka tvog životnog vijeka!"
"Zašuti, glupane," reče Milo. Došlo je vrijeme da skine
masku. "Ne počneš li se ponašati kako treba, nećeš više nikada
vidjeti Belvedere."
Otac Shaw se trgnuo. Očito nije mogao povjerovati u ono što
je čuo. "Brate James..." prošaptao je zapanjeno, "ponašaš se kao da si
opsjednut."
Milo je kimnuo. "Prilično dobra usporedba. Opsjednut sam.
Sa mnom. Milom Hazeom. Brat James je bio samo kulisa, i to vrlo
korisna. Održao me na životu sve one užasne godine koje sam morao
provesti u vašem sablasnom društvu. Ali sad sam slobodan i neću se
više pretvarati. Pogotovo ne zato da bih zadovoljio tebe, ti debela i
smiješna sitna dušo."
Otac Shaw se povukao korak unazad. Iz očiju mu je zračio
strah. "Ti jesi opsjednut! Krivo je ovo bezbožno mjesto! Molit ću za
tebe..."
Milo je skočio sa stolca, s obje ruke zgrabio Oca za vrat i
lako ga podigao s poda. Po drugi put u nepunih sat vremena lice Oca
Shawa postalo je blijedo, ali ovaj put iz posve drugačijeg razloga.
"Moli za sebe," hladno reče Milo dok se Otac Shaw borio za dah.
"Ne učiniš li sve što ti kažem, ubit ću te. Razumiješ li?"
Otac Shaw je pokušao kimnuti. Milo ga je pustio, te on padne
91
na koljena dahćući i stenjući. Milo je ponovno sjeo, a Otac Shaw je
ostao klečati prestrašeno motreći Mila i trljajući pomodrjeli vrat. "Što
si ti? Kakvo oličenje đavla?"
"Rekao sam ti. Ime mi je Milo Haze. Nekoć sam bio vlasnik
Hazeove Tvrtke za genženjering. Bila je to jedna od najvećih
genetskih tvrtki prije Genetskih Ratova. Nakon Ratova sam, iz jasnih
razloga, pobjegao s planeta pod lažnim imenom. Od tada sam se
skrivao na Belvedereu. Sve do sada."
Izraz na licu Oca Shawa jasno je pokazivao kako smatra da je
Milo, ili bilo koji entitet koji ga opsjeda, potpuno lud. "Ti si rođen na
Belvedereu," pobunio se.
Milo mu je objasnio sve okolnosti njegovog rođenja i ispričao
mu kako je njegov original pobjegao na Mars. Kad je završio, na Ocu
Shawu je primijetio kako on više ne zna u što bi vjerovao. "Cijenio
bih kad bi to sve zadržao za sebe. Nitko ti ionako ne bi povjerovao.
U svakom slučaju, ja bih rekao da je to posljedica boravka u
bestežinskom stanju. Ja sam doktor, sjećaš li se? Sad mi još samo
moraš obećati da ćeš me u potpunosti slušati. Jer svaka bi druga
mogućnost za tebe bila strašna. Dakle...?"
Otac Shaw polako kinine. "Kunem se."
"Dobro," reče Milo. "Možeš sada ustati. Ne zahtjevani od
svojih podanika da mi iskazuju ritualno štovanje. Potpuna pokornost
bit će dovoljna."
Milo se igrao s Tyrom kad ga je Ashley grubo prekinula.
"Milo!" Glas je bio prodoran i Tyra se snažno trznula. Ali
trzanje je ionako njena specijalnost, pomisli Milo. Otkotrljao se s
djevojke i sjeo. "Ashley, baš znaš izabrati najbolji trenutak za
brbljanje. Što je sada?" Tyra je iskoristila priliku i pobjegla s kreveta
u kupaonicu.
"Dosta mi je, Milo!" nastavi Ashley jednako glasno. "Kad ćeš
mi pokazati neke rezultate?'
"Strpi se. Sve je još samo pitanje vremena. Treba pretražiti
tisuće milja ledenog pokrova, a broj paukolikih robota koji to
obavljaju je ograničen. Kad bi oslobodila svoje rezerve...?"
"Ne budi blesav!" viknula je. "Bez njih bi bila bespomoćna."
"Još uvijek mi ne vjeruješ? Mislio sam da smo ponovno
92
partneri."
"Ha!" Kratki, prodorni smijeh je sve objasnio.
"Ozbiljno, roboti su prešli više od polovice praga. Uskoro
bismo morali naići na naselje."
"Dajem ti još tjedan dana."
"Ili...?"
"Spustit ću te na led. I to ovako golog kakav si sad."
"Ashley, budi razumna. Ne mogu ti obećati da ćemo za tjedan
dana naći naselje. Ashley...?" Istinktivno je znao da više nije
'prisutna'. Sjedio je neko vrijeme na krevetu, a tada je ustao i krenuo
prema kupaonici.
"Uspostavili smo vezu s Belvedereom, gospodine," reče
telefonist i ustane sa stolca. Otac Shaw je zauzeo njegovo mjesto.
Uzbuđeno je obrisao znoj sa čela. "Možete sad otići," rekao je,
trudeći se zapamtiti sve upute o upotrebi opreme.
Čekao je dok nije čuo kako se za telefonistom zatvaraju vrata,
te se nagnuo prema mikrofonu i pritisnuo dugme za odašiljanje.
"Otac Shaw se javlja iz Karagange. S kime razgovaram?"
Nije bilo odgovora, te je shvatio da još uvijek drži pritisnuto
dugme za odašiljanje. Pustio ga je i odmah začuo glas. "Ponavljam,
ja sam brat Robert, Službenik za veze druge klase. Prijem."
"Pažljivo me slušaj," žurno nastavi Otac Shaw. "Želim da
zatražiš od CenKoma sve podatke o čovjeku imena Victor Parrish.
Hmm, prijem."
Prošao je trenutak prije nego je zbunjeni glas uzvratio: "Želite
U te podatke odmah, Oče Shaw? Prijem..."
"Naravno da ih želim odmah, bles..." Zastao je i prisilio se
smiriti se. "To je vrlo važno. Požuri, molim te. Prijem."
"Da, Oče Shaw," ukočeno reče brat Robert. "To će potrajati
neko vrijeme. Pričekajte, molim."
Naravno da ću pričekati, budalo, ljutito pomisli Otac Shaw,
što drugo uopće mogu? Dok je čekao, njegova je nestrpljivost
nezaustavljivo rasla. I strah. Nadao se da je trenutno siguran. Brat
James je otišao u obilazak letjelice koja je već bila gotovo spremna
da ih povede na Zemlju. Otac Shaw je također trebao poći, ali u
posljednjem trenutku je odustao objasnivši da se ne osjeća dobro.
93
Pomisao da će brat James, ili tko god živi u njegovom tijelu, doznati
što radi, mučno mu je stezala želudac i prsa, otežavajući mu disanje.
Odupro se porivu da pogleda iza leda.
"Jeste li ovdje, oče Shaw? Prijem."
"Da, da!" viknuo je. "Što si doznao?" Nije dobio odgovor, pa
se sjetio da nije pritisnuo dugme za odašiljanje. "Ovdje sam," rekao
je mirnije. "Što si doznao? Prijem."
"Taj čovjek, Victor Parrish; prema CenKomu je postojao
čovjek s tim imenom, ali živio je prije mnogo vremena. Prije stotinu i
šezdeset godina. To sigurno nije osoba koja vas zanima? Prijem."
Usta su mu se osušila i s naporom je uspio progovoriti: "Što
se s njime dogodilo? Prijem."
"Poginuo je u tragičnim okolnostima, Oče. Na ekspediciji na
Mars, 2298. godine. Putovanje je preživio samo jedan član posade.
Prijem."
Otac Shaw je počeo drhtati. Brat James je govorio istinu...
Pritisnuo je dugme za odašiljanje. "Ovo je vrlo važno, brate
Robert. Pozorno me slušaj. Odmah pozovi Oca Massiea. Imam važnu
poruku za njega..." Srce mu je zadrhtalo kad se pred njim odjednom
stvorila ruka, uhvatila ga za ručni zglob i podigla mu ruku s dugmeta
za odašiljanje. Okrenuo se. Brat James je stajao nad njim i smijao se.
To je nemoguće! Nije ga čuo kako ulazi. "Kako...? Kako...?"
"Čitavo vrijeme sam ovdje," reče Milo. "Ušao sam kad je
telefonist izašao."
"Oče Shaw? Čujete li me? Prijem."
"Ali... otišao si razgledati letjelicu..." promuca Otac Shaw.
Činilo mu se da mu kosti u ručnom zglobu pucaju. Brat James se i
dalje smijao.
"Odustao sam. Rekao sam da sam zabrinut za vaše zdravlje.
Putovanje dovde je za vas bilo pravi košmar, pa se bojim da bi se
stanje moglo... pogoršati."
Otac Shaw je odmah shvatio njegove namjere. "Namjeravaš
me... ubiti?"
"Ne, naravno da ne. Zasad to još nije potrebno."
"Oče Shaw? Javite se, Oče Shaw. Prijem."
"Našem prijatelju s Belvederea ćete reći," nastavi Milo, "da
94
poruka za oca Massieu glasi: Misija je do sada, s Božjom pomoći,
protekla uspješno, i nema razloga za sumnju da će i dalje teći s
jednakim uspjehom. Radujete se provođenju Božjeg djela na Zemlji.
Prijem i izlaz." Pustio mu je ruku. "Hajde."
Otac Shaw je pritisnuo dugme za odašiljanje i ponovio
Milove riječi. Milo mu je ponovno zgrabio ruku i povukao je s
dugmeta. "Dobro," reče brat James. "Vrijeme je da se vratimo u naše
sobe. Djelujete umorno. Morate se odmoriti."

16
Jean-Paul je bio svjestan da će proći još mnogo vremena prije
negoli počne uživati roneći, ako se uopće ikada na to navikne. Ayla
je pod morskom površinom bila u svome elementu. Način kako se
kretala otkrivao je njeno oduševljenje tom sredinom, ali njemu je to
sve bilo strano. Prije pada Lorda Montcalma nikada nije bio u moru.
Ispod njegove površine osjećao se još gore. Na prvom se ronjenju
neprestano morao boriti protiv navale panike.
Jedan od brojnih problema bio je osjećaj klaustrofobije koji
ga je stalno pratio. Glavni razlog tome bio je respirator, uređaj koji
mu je tjerao zrak u pluća pod tlakom jednakim okolnome. Spoznaja
da svaki njegov udah — njegov život — ovise o tom malom dijelu
opreme duboko ga je uznemiravala. Drugi problem bila je smanjena
vidljivost. Čak i ovdje blizu obale, gdje je voda bila neobično bistra,
Jean-Paulovo vidno polje je brzo prekidala mutna zavjesa.
Povremeno je u daljini ugledao neku nejasnu sjenu, a kako mu je
Ayla rekla da manji morski psi ponekad prođu kroz metalne mreže u
zaštitnom zidu, nije se mogao opustiti.
Ayla je doplivala pred njega i dala mu znak da je vrijeme za
povratak. Jean-Paulu je laknulo. Dok je plivao pokraj nje, osjećao se
dovoljno sigurnim da bi mogao uživati u njenim elegantnim
pokretima. Bio je već svjestan da je ludo zaljubljen u tu ženu. Bio je
potpuno opčinjen njome. Pomislio je koliko bi mu se ideja da bi
mogao voditi ljubav sa zemljankom, a kamoli zaljubiti se u nju, još
nedavno činila groznom. Kako brzo blijede životni stavovi...
95
 Vratili su se u plitke vode gdje je mogao stajati. JeanPaul je
bio presretan što može skinuti respirator i masku koja mu je stiskala
lice. Svukao je peraje i prebacio ih preko ramena. Nasmijao se Ayli.
"Dakle, kakva je presuda?"
Napravila je grimasu. "Još uvijek plivaš kao pijana kornjača,
ali popravljaš se."
"Znači li to da ti se sutra mogu pridružiti na izletu s druge
strane zida?"
"Bilo bi mi draže da si iskusniji, ali pretpostavljam da
možeš."
Krenuli su polako prema obali. Morski ljudi se i dalje nisu
pojavljivah, ah Ayla i njeni prijatelji su redovito odlazili na mjesto
sastanaka nadajući se da će se ipak vratiti. Haddon je, naravno,
strogo zabranio Ayh da ode u podmornici do potonulog naselja čim
je doznao za njen plan.
"O-oo." Ayla se zaustavila i zagledala prema obah podigavši
ruku nad oči kako bi ih zaklonila od sunca. JeanPaul je pogledao u
istom smjeru. Na plaži ih je čekao Kell, a iza njega je stajalo troje
ljudi koje nije poznavao.
"Što je?" upita je kad su krenuh dalje.
"Banksova derišta. Mala horda Jelkera Banksa. Samo nam je
to trebalo."
Bila su to dva muškarca i žena. Procijenio je da su žena i
jedan od muškaraca stari dvadesetak godina, dok je drugi muškarac
dosegao maksimalnu tjelesnu starost, pa je mogao biti bilo koje dobi
između tridesetpet i dvjestopet godina. Upravo je on prvi progovorio
kad su Ayla i JeanPaul izašli na obalu. Podrugljivo je rekao: "Dakle,
istina je. Ayla Haddon se spetljala s Nebeskim čovjekom. Kći
jednoga iz naše vladajuće šestorice izabrala je našeg neprijatelja za
ljubavnika."
Ayla ga je ljutito pogledala, ali nije odgovorila. Kell koji joj
je prišao da joj pomogne svući ronilačko odijelo također je djelovao
ljutito, premda Jean-Paul nije bio siguran prema kome je ta ljutnja
usmjerena. Jean-Paul je odlučio da je i njemu najbolje šutjeti dok ne
vidi razvoj situacije. Raskopčao je ronilačko odijelo i s olakšanjem
spustio teške boce za zrak na pijesak.
96
 "To je sramota i uvreda tvome narodu," reče djevojka.
"Usuđuješ se leći u krevet s nekim tko je pokušao pokoriti Palmiru."
Ayla to više nije mogla prešutjeti. Pogledala je djevojku i
ljutito joj rekla: "Suzdrži se od prljavih riječi, Joy! Vrlo dobro znaš
da je vijeće izglasalo amnestiju za Nebeske ljude!"
"Nisu se svi u vijeću s time složili, Ayla. Naš otac, na
primjer," nastavi stariji muškarac.
Ayla se okrenula prema njemu. "Naravno da se on nije složio,
Bron. Sve što moj otac predloži, tvoj otac automatski odbije, bez
obzira na to o čemu se radi."
"Naš otac nije izdajica," reče Joy.
"Želiš li reći da moj otac jest?" hladno upita Ayla.
"Da," reče mlađi muškarac. "Prodao nas je svemircima."
"To je glupost i toga si i sam svjestan!" bijesno poviče Ayla.
"Svemirci nam dolaze pomoći!"
"Pomoći će nam vratiti se u kameno doba," kaže Bron.
"Zašto jednostavno ne zašutite," reče Kell, napokon se
pridruživši svađi.
"Hoćeš li nas pokušati na to prisiliti?" upita Bron i priđe mu
korak bliže.
"Naravno da hoću," odgovori Kell, također krenuvši naprijed.
"Nemoj, Kell," reče Ayla uz uzdah. "Ne isplati se. To je
upravo ono što oni žele. Izazivanje sukoba je nešto što su naučili od
oca. To im je jedino zadovoljstvo. Dođi, idemo."
Krenula je niz plažu, noseći opremu. Kell je nakon trenutka
oklijevanja požurio za njom. Jean-Paul je pokupio svoju opremu,
kimnuo Banksovima u znak pozdrava i krenuo za njima.
"Zbogom, Nebeski čovječe," dovikne mu Bron. "Vidjet ćemo
se kasnije." Smisao njegovih riječi bio je jasan.
"Bože, kako ih mrzim," promrmlja Ayla kad ju je Jean-Paul
sustigao. "Kako se usuđuju tako govoriti o mome ocu!"
"Trebala si me pustiti da opalim Brona," reče Kell osvrćući se
preko ramena.
"Ne, točno je ono što sam ti rekla. Započinjanje tučnjave je
upravo ono što žele. Prokleti Jelker i njegov pokret. Svakog dana
stječe sve više pristalica. Svi govore da ne smijemo vjerovati
97
svemircima."
"Ne moramo dugo čekati da shvate kako su u krivu,"
napomene Jean-Paul. "Svemirci stižu za tjedan dana."
"Da," kimne Ayla. "A tad će se čitava gomila ljudi morati
ispričati tati."
Jean-Paul je pomogao Ayli i Kellu odnijeti ronilačku opremu
u spremište, a potom se uputio u bolnicu. Ayla ga je kao i obično
pitala želi U da pođe s njim, ali on joj je zahvalio i rekao da ne treba.
Bila je to njegova odgovornost, a osim toga nije želio da ona vidi
žrtve požara. Znao kakav će to trag ostaviti na njoj.
Kad se približio bolnici, vidio je da pred njenim ulazom stoji
skupina ljudi. Svi su se okrenuli prema njemu kad je jedan od njih
pokazao u njegovom smijem, pa je zaključio da očito čekaju njega.
Bili su to preživjeli s Lorda Montcalma. "Jean-Paul, moramo s
tobom razgovarati," reče jedan muškarac kad im je Jean-Paul prišao.
Nabrojao ih je osmero. Pet muškaraca i tri žene.
"Očito," odgovori Jean-Paul. "O čemu?" Pokušavao se sjetiti
njihovih imena. Te je ljude upoznao tek nakon tragedije. Svi njegovi
prijatelji i poznanici poginuli su u nesreći.
"O tvojim planovima," reče drugi muškarac.
Jean-Paul se zbunio. "Mojim planovima?" ponovi.
"Ti si naš vođa. Tvoja je odgovornost poduzeti nešto po
pitanju naše situacije," poviče žena. Jean-Paulu se činilo da joj je ime
Charlotte, ali nije bio siguran.
"Naše situacije," ponovio je zbunjeno. "Što to točno znači?"
Ljudi su izmijenili zabrinute poglede. Čovjek koji je prvi
progovorio, a Jean-Paul se u međuvremenu sjetio da mu je ime
Phillippe, reče: "Zarobljeni smo ovdje s tim prokletim crvima.
Koliko još moramo podnositi takvo poniženje? Moraš nešto
poduzeti!"
Jean-Paul se umalo nasmijao. Kad se suzdržao od takve
reakcije, počeo je osjećati ljutnju. Ti ljudi — njegov narod — nisu
ništa bolji od Banksove trojke koju je ranije sreo. "Što očekujete da
učinim?" upita ogorčeno. "Da čarolijom stvorim novog Nebeskog
Gospodara?"
"Očekujemo da smisliš plan kako ćemo zavladati crvima,"
98
reče Phillippe. "To je tvoja dužnost kao našega vođe."
Jean-Paul je jedva obuzdavao bijes. Polako reče: "Nije, jer
kao prvo, ja više nisam vaš vođa. Osim toga, vjerujem da tim...
crvima, kako ih zovete, dugujemo našu iskrenu zahvalnost."
"Zahvalnost!" poviče Phillippe. "Srušili su nas! Pobili su
većinu naših ljudi!"
"Namjeravah smo ih bombama prisiliti na predaju, oteti im
hranu i druge zalihe. Imah su se pravo braniti. Nakon toga su nam
pružili gostoprimstvo i ponudili nam hranu i zaklon. Imamo potpunu
slobodu u njihovom gradu. Najbolji plan bio bi uklopiti se u njihovu
zajednicu; postati dio nje."
"Ali mi smo Nebeski ljudi?" pobunio se Raphael.
"Bili smo Nebeski ljudi," ispravi ga Jean-Paul. "Teško je biti
Nebeski narod bez letjelice, pa smo stoga sada crvi."
"Ne, nikad! Nikad!" povikali su jednoglasno.
"Ja sam spreman nazvati se crvom," odlučno reče Jean-Paul.
"Savjetujem vam da se i vi na to priviknete."
Na trenutak su svi nijemo zurili u njega, a iz očiju im je
izbijalo neprijateljstvo. Žena čijeg se imena nije mogao sjetiti
nakraju reče: "Priča se da si se spetljao sa zemljanskom kurvom. Sad
vjerujem u to."
Njene riječi su ga razljutile. Drhtao je od bijesa i trudio se
suzbiti poriv da ih sve napadne šakama. Kad je ponovno stekao
kontrolu nad sobom, rekao je najmirnije što je mogao: "Nije me briga
što mislite o meni, ah morate mi vjerovati kad vam kažem da se
morate ih prilagoditi ili nestati. A sad me ispričajte, jer imam
obaveza u bolnici." Probio se kroz malu skupinu, upotrijebivši malo
više sile nego je trebalo, i popeo se drvenim stubama prema vratima.
Kad je stigao do vrha čuo je kako mu jedan muškarac dovikuje:
"Izdajico!"
"Siroti Jean-Paul," reče Ayla gladeći mu čelo. "Stvarno su te
uzrujali."
"Razljutili su me. Moj vlastiti narod. Kako mogu biti tako
glupi? Kog vraga misle da mogu učiniti? Stvoriti tajnu vojsku i silom
preuzeti Palmini?"
"Malo ih je."
99
 "Znam." Uzdahnuo je. "Ali ipak ih je dovoljno da izazovu
nevolje. Morat ću o tome razgovarati s tvojim ocem. Trebao bi
urediti da ih neprestano motre."
"To je učinjeno. Svi Nebeski ljudi imaju promatrače."
Podigao je obrve. "Zaista? Tko motri na mene?"
"Ja," odgovorila je i poljubila ga, gurnuvši mu jezik duboko u
usta.
"Svoju si dužnost shvatila vrlo ozbiljno," reče joj kad je
došao do daha. "Obavljaš je uzorno."
"Misliš li da bih otišla s tobom u krevet da to nije bilo zbog
osjećaja građanske dužnosti?" upita zaigrano.
"Ne, naravno da ne bi. Što se tebe tiče, to uopće nije seks, već
se samo radi o tome da si odani građanin."
Nasmijala se. "Dakle, nazvali su me zemljanskom kurvom,
zar ne?"
"Da," potvrdio je tmurno.
"Nikad mi ranije nisu rekli da sam kurva. Sviđa mi se to.
Zamisao da sam Jean-Paulova kurva..."
Okrenuo je glavu i mrko je pogledao. Isplazila mu je jezik.
"Smiješna si," reče joj strogo.
"Zaista?" upita. Sjela je i nagnula se prema njegovim
preponama. Osjetio je kako ga njene usne obavijaju, osjetio je
vlažnost njenih usta.
"Nemoj..." neuvjerljivo je zastenjao. "Vrijeme je za
spavanje."
Na njegovo olakšanje, nije ga poslušala. Njegovo uzbuđenje
je raslo. Uskoro je Ayla ponovno sjela. "Ne smijemo probuditi tvog
oca..." pobunio se još neuvjerljivije.
"Nećemo," uzvrati Ayla, prebaci jednu nogu preko njega i
polako se spusti na njega. "Iscrpljen se vratio s mjesta gdje će
svemirci sletjeti. Noćas ga ništa ne može probuditi."
Jean-Paul više nije razmišljao o Aylinom ocu. Tiho je
zastenjao. Ayla ga je promatrala, prepredeno se smiješeći. "Jesam li
još uvijek smiješna?"
Nije mogao odgovoriti. Ponovno mu je isplazila jezik i
polako svinula leda u luk. Zastenjao je od zadovoljstva. Dok ju je
100
tako promatrao, upijajući joj tijelo očima, i ispunjen vatrenom
mješavinom ljubavi i požude, odjednom je shvatio da postoje trenuci
poput ovog, zbog kojih je vrijedno živjeti. Unatoč svoj krvi, boli i
smrti, ovo je životu davalo smisao. Posegnuo je rukom i stisnuo joj
dojku. "Volim te Ayla... Bože, kako te volim."
"Ayla, možeš U mi, molim te, maknuti lakat s lica," rekao je
nestrpljivo.
"Oprosti," promrmljala je i pomaknula se. U kuglastoj tlačnoj
komori male podmornice bilo je prilično tijesno. Jean-Paul i Ayla su
sjedili stisnuti iza Kella koji je upravljao. S obzirom da im se
pridružio Jean-Paul, za Juli ovaj put nije bilo mjesta, pa je
nezadovoljno pristala ostati na obali.
"Moram priznati da sam zadivljen ovim vozilom. Je li
sastavljeno kod vas, u Palmiri?" upita.
"Ne baš. Obje naše podmornice potječu iz potopljenog
japanskog naselja. Dobili smo ih dio po dio i sami sastavili. Neke
dijelove smo sami proizveli, ali sva elektronika pronađena je u
naselju. Upravo je zato važno da ne izgubimo vezu s morskim
ljudima."
"Jesmo U još daleko."
Ayla je provirila preko Kellovog ramena i pogledala kroz
jedan od prozorčića. "Nismo," odgovori. "Stići ćemo za otprilike pet
minuta. Je li tako, Kell?"
"Da." Kell je zvučao uvrijeđeno. I on je bio jedan od onih koji
nisu bili zadovoljni Jean-Paulovim prisustvom u podmornici.
Jean-Paul se još jednom bezuspješno pokušao udobnije
namjestiti. "Zrak postaje ustajao, ih mi se to samo čini?" pitao je.
"Ugljik dioksid se nakuplja brže nego ga filter može
uklanjati..." Pokazala je prema kvadratnom uređaju učvršćenom na
zidu. "Dodat ću zraku malo kisika."
Da bi dosegla cilindar s kisikom koji je stajao uz Jean-Paula,
morala se popeti preko njega, što je izazvalo mnogo intimnih dodira.
Kad su se našli licem u lice, JeanPaul joj se nasmiješi i reče: "Noćas
sam zahvaljujući tebi doživio religijsko iskustvo."
"Tako si to nazvao?" upita blago, ali istovremeno mu je
treptajem oka iskazala svoje neslaganje. Shvatio je da ne želi to
101
spominjati pred Kellom. Razumio je i kimnuo. Uspjela je dosegnuti
ventil na boci s kisikom i ispustiti malo plina. Jean-Paul je odmah
primijetio razliku.
"Stigli smo," izjavi Kell i povuče dvije poluge. Podmornica je
počela tonuti, pa je Jean-Paul pretpostavio da je time pustio vodu u
komore za kontrolu plovnosti. Ayla je otvorila vrata koja su vodila u
ronilačku komoru. "Dođi, moramo se obući."
Provukao se za njom u komoru koja je također bila kružna i
navukao na sebe ronilačko odijelo. Ayla mu je objasnila da je ovdje u
dubokoj vodi mnogo hladnije. Osjetili su slabi udarac, što je značilo
da se podmornica spustila na dno. Kell im se pridružio u stražnjoj
komori i zatvorio za sobom vrata. Kad su bih opremljeni i kad su se
uvjerili da respiratori ispravno rade, Kell je okrenuo ručku na zidu pa
je u komoru počela navirati voda.
Jean-Paul se uznemirio kad mu se voda podigla iznad glave.
Osjećaj klaustrofobije bio je jači nego ikad. Kad se komora napokon
napunila, Kell otvori gornja vratašca. Pokupio je podvodnu pušku i
isplivao. Ayla dade JeanPaulu znak neka izađe. Uzeo je oružje i
pošao za Kellom.
Izašao je iz podmornice i osvrnuo se uokolo. Podmornica je
mirno počivala na pješčanom dnu, a oko nje su se širili ogranci
koraljnog grebena i lelujava morska vegetacija. Svjetlost je ovdje
bila slabija nego na prethodnim ronjenjima, pa mu se vidnom polje
još više smanjilo. Ona mutna zavjesa činila se mnogo bližom...
Čvršće je primio oružje, nadajući se da će mu ono uliti barem
malo samopouzdanja. Nije imao podvodnu pušku, već spravu koju je
Ayla zvala udarnim štapom. Sastojala se od drvenog štapa dugačkog
sedamdesetak centimetara, s drškom na jednom kraju i metalnim
valjkom na suprotnome. Valjak je sadržao eksplozivni naboj. Trebao
ga je samo zabosti u ono što želi ubiti, i naboj bi automatski prasnuo.
Ayla ga je uvjeravala da je udar dovoljan da uništi živčani sustav
najvećeg morskog psa. Jean-Paulu se nije sviđala zamisao da se nađe
samo metar udaljen ni od najmanjeg morskog psa. Drugi nedostatak
udarnog štapa bio je da se mogao upotrijebiti samo jednom.
Ayla im se pridružila i pokazala Jean-Paulu smjer iz kojeg su
trebali stići morski ljudi. Ona nije bila naoružana. Dala im je znak
102
neka ostanu kraj podmornice i otplivala desetak metara dalje, te se
zaustavila i ostala tako čekati.
Jean-Paul se potajno nadao da će današnje putovanje proći
bezupješno. Morski ljudi su mu se, prema Aylinom opisu, činili vrlo
odbojnima, premda su, navodno, prema ljudima bili miroljubivi.
Pogledao je na sat. Mogu čekati najviše četrdesetpet minuta, a tada
će im isteći zalihe zraka.
Uskoro se Jean-Paul zasitio plivanja u malim krugovima, pa
je rukama dao Kellu znak da će pogledati obližnji koraljni greben.
Kell mu je dao znak koji je Jean-Paul protumačio kao 'čuvaj se'.
Greben se uzdizao dvadesetak metara nad pješčanim dnom.
Kad je stigao do njega, osvrnuo se nazad te pogledao Kella i
podmornicu, koji su mu se učinili neugodno dalekima. Potisnuo je
strah i posvetio pažnju malim stanovnicima koralja koji su plivali ili
plazili oko njega — ribama žarkih boja, rakovima... hobotnici koja je
mijenjala boju dok se kretala koraljnim grebenom da bi se stopila s
pozadinom različitih boja.
Kad je stigao do vrha grebena, nestale su sve njegove misli o
mogućim opasnostima. Zato se silno iznenadio kad se našao licem u
lice sa čudovištem.

17
Stvorenje je plutalo nad koraljnim grebenom, na udaljenosti
od nepuna tri metra. Jean-Paul je protrnuo. Nije mogao procijeniti je
U i ono iznenađeno što njega vidi; izraz lica mu je bilo nemoguće
protumačiti. Bilo je visoko oko dva metra, ali se zbog bodljikavih
peraja na vrhu glave doimalo višim. Bilo je čovjekolikog izgleda, a
tijelo su mu pokrivale krute, koštane krljušti plavkasto-sive boje. Oči
su mu bile okrugle, poput ribljih, usta izrazito široka. Nije imalo
nosa. Nožni prsti su mu završavah dugačkim kandžama, i spajale su
ih plivajuće opne. Njegove velike ruke također su imale plivajuće
opne i kandže, a s vanjske strane svakog ručnog zgloba i lakta virile
su zastrašujuće bodlje.
Jean-Paul je najprije poželio pobjeći, no pomislio je da je to
103
sigurno jedan od Aylinih nestalih morskih ljudi. Jedan od njenih
miroljubivih morskih ljudi. Nije želio upropastiti Aylin pohod
otjeravši joj stvorenje, pa je odlučio podignuti ruku, nadajući se da je
to univerzalni znak mira. Okrugle, bezizražajne oči su ga i dalje
promatrale. Stvorenje nije pokazalo nikakvu namjeru da ponovi
njegov znak. Jean-Paul se pitao treba li mu se primaknuti, kad ga je
nešto grubo gurnulo u stranu...
Bio je to Kell. Crni mladić je poput torpeda jurio kroz vodu
prema morskom stvoru. Jean-Paul je zbunjeno promatrao kako Kell
podiže podvodnu pušku i gađa stvorenje. Harpun ga je popriličnom
snagom pogodio usred prsa, ah nije se probio kroz krljušti, već se
jednostavno odbio.
Kell se počeo okretati u očitoj namjeri da izbjegne stvorenje,
ali ono je odjednom jurnulo. Bilo je toliko brzo da Jean-Paul nije ni
vidio što se dogodilo, a Kell je već beživotno plutao, dok mu se oko
tijela širio crni oblak nekih niti. Kad se Kell polako prevrnuo u vodi,
Jean-Paul je shvatio što su te niti i odakle dolaze. Kellov trbuh je bio
razderan. Duboka posjekotina protezala mu se od jednog do drugog
boka.
Nije imao vremena za zgražanje. Stvorenje je već krenulo
prema njemu. Naslijepo je zamahnuo udarnim štapom. Rukom mu se
razlio udarni val i začuo je prigušen udar. Očajnički je mahao
nogama i plivao unazad, trudeći se vidjeti nešto kroz oblak mjehurića
koji su mu zaklanjali pogled, i svjestan da svakog trena može osjetiti
kandže kako deru njegovo ronilačko odijelo i meso. Iskoristio je
jedini naboj u udarnom štapu, ali još uvijek ga je držao pred sobom u
nadi da će mu pružiti zaštitu. Na lijevoj je potkoljenici imao učvršćen
nož, ali znao je da njime ne može probiti krutu krljušt...
Pokušao je kriknuti kroz respirator kad ga je nečija ruka
uhvatila za rame. Bila je to Ayla. Pomagala mu je pobjeći. Slijedio je
njen primjer i potrudio se plivati što mirnije i pravilnije, te je odmah
plivao brže. Primijetio je kako se u oblaku mjehurića nešto divlje i
nekoordinirano bacaka. Udarni štap je djelovao; živčani sustav
morskog stvorenja očito je bio potpuno potresen.
Činilo mu se da povratak do podmornice traje beskrajno
dugo. Neprestano se uznemireno ogledavao, očekujući da će se pred
104
njim stvoriti druga stvorenja. Ali povratak je prošao bez incidenata.
Ayla mu je dala znak neka prvi ude u podmornicu. Nije ga trebalo
dugo uvjeravati. Još jednom je pogledao greben i provukao se kroz
vratašca, udarivši usput bocama o njihov rub. Čim je nogama
dotaknuo dno komore za njim se provukla Ayla. Zatvorila je vrata i
povukla polugu. Razina vode je odmah počela padati.
Kad im se voda spustila do struka Jean-Paul je postao
svjestan tupe boli u ušima i sinusima, ah jedino o čemu je mogao
razmišljati bilo je ono što se dogodilo Kellu.
Čim je Ayla skinula masku i ispustila respirator, uhvatio ju je
za ramena i povikao: "Što se dogodilo?! Zašto ga je Kell napao?
Mislio sam da su bezopasni!"
Ayla je drhtala i suze su joj se slijevale niz lice. Najprije nije
mogla izustiti ni riječi, a tada mu između jecaja reče: "To... nije...
jedan od naših. Prevelik je... drugačijih šara. Naši su morski ljudi...
imali... prugasta tijela. Kell... je... vidio..." Nije mogla nastaviti.
Pokrila je lice rukama i briznula u plač. Jean-Paul ju je privio uz
sebe, želeći je utješiti. Odjednom je shvatio. Kell mu je spasio život.
Po cijenu vlastitoga...
"Ayla, hajdemo... Krenimo prije nego se pojave drugi
stvorovi. Otvori prolaz u prednju kabinu."
Zatresla je glavom. "Ne mogu..." prošapće. "Tlak se mora
polako smanjivati... inače ćemo dobiti dekompresionu bolest... mora
se smanjiti na normalni tlak... na jednu atmosferu."
"Koliko će to potrajati?" upita.
"Petnaest do dvadeset minuta."
"Oh, krasno."
Odjednom je podmornicom odjeknuo snažni udarac po
vanjskoj oplati. Ayla je s bolesnom nadom u očima pogledala Jean-
Paula. "Kell! To je Kell! Nije mrtav, nego samo ozlijeđen! Želi ući!"
"Ne može biti on," odlučno reče Jean-Paul. Još uvijek mu je
pred očima titrala slika teške rane na Kellovom trbuhu, i blijedih
crijeva rasutih po tamnom oblaku krvi.
"To je on!" Oslobodila se iz njegovog stiska i zgrabila
respirator.
"Što to radiš?" poviče Jean-Paul.
105
 "Idem van. Kellu treba pomoć. Ozlijeđen je!"
Ponovno ju je uhvatio i stresao. "Ayla, slušaj me. To ne može
biti Kell! On je mrtav!"
Pokušala se osloboditi. "Ne, nije! Pusti me! On me treba... Ne
moraš ići sa mnom..."
Odjeknuo je još jedan udarac, ovaj puta glasnije. Nešto je
zaškripalo, te se podmornica nagnula. Ayla se smirila i zagledala mu
se u oči. "To sasvim sigurno nije Kell,"
reče Jean-Paul. "To mora biti onaj stvor, ili netko sličan
njemu."
Kimnula je i prošaptala: "Da."
Škripa se nastavila. "Čini se da si netko pokušava progristi
prolaz kroz oplatu," reče Jean-Paul glasom koji je trebao zvučati
šaljivo, ali nije uspio. Prisjetio se golemih ralja.
"Mogu probiti jedino vanjsku oplatu, jer ona je prilično
slaba," uzvrati Ayla. "Ali nemaju izgleda proći kroz stijenku tlačne
komore."
Škripu su ponovno zamijenili udarci. Podmornica se zatresla.
Ayla mu priđe i čvrsto ga zagrli. "Ne djeluješ baš uvjerena u to," reče
uzvrativši joj zagrljaj.
"Ne, sigurna sam. Ovdje nam se ništa ne može dogoditi, ali
brine me šteta koju mogu nanijeti izloženim dijelovima podmornice
— kablovima, elisama, kormilu... Mogli bi potpuno onesposobiti
podmornicu."
"Tako," polako reče Jean-Paul. "Znači da ćemo morati birati
između izlaska van s opremom ili sjedenja u podmornici dok ne
umremo od pomankanja kisika."
"Možda ipak ne dođe do toga. Ako se ne vratimo na vrijeme,
Juli će oglasiti uzbunu i doći će nas potražiti s drugom
podmornicom."
"Kad će to biti?"
"Za najmanje dva sata." Pogledala je barometar na zidu. "Za
desetak minuta moći ćemo ući u prednji dio..."
Činilo im se da tih deset minuta traje čitavu vječnost. Stajali
su zagrljeni dok se podmornica sve jače naginjala uz zvukove
strašnog razaranja. Jean-Paul se bojao da će do trenutka kad napokon
106
dođu u upravljački dio, od podmornice ostati samo dvije kuglaste
tlačne komore.
Ayla je konačno izjavila da se tlak u komori spustio na jednu
atmosferu. Otvorila je kružna vrata i provukla se u prednji dio. Sjela
je na pilotsku fotelju i pregledala instrumentalnu ploču. "Dakle, još
uvijek imamo energije. To je već nešto."
Klekunuo je iza nje i provirio joj preko ramena. "Vidiš li
štogod vani?"
"Još ne." Preklopila je niz prekidača, te se začuo šum elisa.
Ayla je povukla poluge za pražnjenje vode iz komora za reguliranje
plovnosti. Podmornica se počela podizati i istovremeno naginjati na
jednu stranu. Odjeknuo je još jedan snažan udarac po oplati, praćen
već poznatim zvukom trganja metala. "Mir, mir," promrmlja Jean-
Paul.
"Probili su jednu komoru za reguliranje plovnosti," reče Ayla.
"Stražnju. Sreća da su samo nju."
"Zasad." Jean Paul se zagledao kroz prozorčić na bočnom
zidu. Ništa nije vidio; elise su s morskog dna podizale previše
pijeska. Ali vidio je nešto što nije želio vidjeti — lice priljubljeno uz
staklo. Bilo je to lice stvorenja kakvog je ranije vidio, ali ovo mu je
bio mnogo bliže. "Isuse," vikne.
Nešto je ponovno udarilo po boku. Ayla reče: "Oo, više ih je
od jednoga. Sigurno su ih privukle vibracije što ih je ispuštao onaj
kojeg si pogodio dok je umirao." Stvorenje se privilo uz prednji kraj
podmornice i pokušavalo je bodljom na ručnom zglobu razbiti staklo
na jednom od prozorčića. Njegov je tupi pogled čitavo vrijeme bio
ukopan na njih dvoje. Jean-Paul se pitao koliko će staklo još izdržati.
Milo je otključao vrata i širom ih otvorio. Razočarao se što
Shan nije ništa poduzeo; nije ga pokušao udariti stolcem, nije mu
postavio nikakve zamke, ništa. Mirno je ležao na krevetu s rukama
prekriženim iza glave. Nije pokazivao ni znakove bijesa. Čak je
djelovao kao da se dosađuje. Bila je to samo poza, ali Milu je
jednako smetala. Ionako je čitav dan bio loše volje.
"Ovo ti nije slično, Minervane," reče mrko. "Zar si već
odustao?"
Shan ga pogleda. "Neću više igrati tvoje igre, Milo."
107
 "Nećeš? Ne..." Milo zatrese glavom. "Ja odlučujem kad su
igre gotove, a ne ti."
"Kako god ti kažeš, Milo." Ponovno se zagledao u strop. Milo
je prišao krevetu i pogledao ga.
"Možda bih ti mogao slomiti ruku. Za zabavu."
"Znaš da te ne mogu spriječiti."
"Da. Ali to je dosadno. Možda bi lomljenje Tyrine ruke bilo
zabavnije."
Znao je da će tako izmamiti reakciju. Shan se naglo okrenuo
prema njemu, a oči su mu se suzile od bijesa. Međutim, šutio je i
dalje.
"Zar te ne zanima kakvog je zdravlja?" upita Milo. "Pa prošlo
je tri dana od mog posljednjeg posjeta. Za to joj se vrijeme svašta
moglo dogoditi. Znaš kakav sam."
Shan više nije mogao izdržati. "Kako... kako joj je?"
Milo se nasmijao. "On, kao i obično. Ima par svježih modrica
i posjekotina, ali ništa ozbiljno." Sa zadovoljstvom je promatrao
Shanovu nesvjesnu grimasu. "U svakom slučaju, postaje bolja u
krevetu. Dosjetila se najrazličitijim domišljatim trikovima da me
zadovolji. Nada se da ću je, bude li surađivala umjesto opirala se,
rjeđe kažnjavati. Ostavljam je u uvjerenju da joj plan djeluje... za
sada."
Na Shanovom se izrazu lica ogledala čista mržnja. "Ostavi je
na miru, odvratni gade!" povikao je. "Ili ću te ubiti! Obećajem ti da
ću te jednog dana ubiti!"
"Tako treba," s odobravanjem reče Milo. "Već sam počeo
vjerovati da si postao dosadan."
Shan je skočio s kreveta i zgrabio Mila za vrat. Milo se
nasmijao, lako se oslobodio njegovih ruku i udario ga šakom u usta.
Shan se srušio nazad na krevet, a iz rasječene usnice mu je potekla
krv. "Zar je to način kako se ponaša minervanski muškarac?" upita
Milo podrugljivo. Uživao je i njegovo je loše raspoloženje blijedilo.
Povod lošem rasploženju bio je opet onaj prokleti san. O
Mirandi, njegovom ženskom klonu, i posljednjoj noći koju su
zajedno proveli na njegovom imanju prije mnogo, mnogo godina.
Znao je da rulja dolazi i rekao joj neka se pripremi za skori odlazak.
108
Nije mogao vjerovati kad je odbila poći s njime, ali tada je sve izašlo
na vidjelo; pokazala je svoje prave osjećaje prema njemu. "... Zar ne
vidiš kakav si postao? Ljudska ličnost je splet bezbrojnih složenih i
istančanih bioloških procesa koje znanost nikad neće u potpunosti
upoznati. Ne možeš tek tako izrezati velike dijelove sustava — kao
što su ih genženjeri izrezali tebi — a da pritom ne uništiš nešto
vitalno... Da, da, upravo tako. Na neki si se način ubio, Milo. To je,
zapravo, ironično. Uložio si toliki novac da bi postao supermen, a u
stvari si počinio svojevrsno samoubojstvo. Hodaš svijetom misleći da
si besmrtan, a u duši si zapravo mrtav i napola izjeden od crva."
San je bio nevjerojatno vjeran. Svaki detalj bio je kristalno
jasan, a stoljeća koja su ga dijelila od te noći kao da su jednostavno
izbrisana. Pred njim je stajala Miranda, odjevena u muški sako i
hlače, a lice joj se iskrivilo od ljutnje i prezira. Najviše ga je
povrijedio upravo taj prezir. Prezir u njenim posljednjim riječima kad
ju je još jednom pitao hoće li se predomisliti i pobjeći s njime. "Ne,
Milo. Ne mogu više izdržati kraj tebe. Nije to samo tvoja
promijenjena svijest, nego ti u cjelini. Ta tvoja 'poboljšanja' su te
pokvarila na nekoj istančanoj razini. Kad kažem da si mi fizički
odbojan, ja to zaista mislim, i to sa svakom tvojom stanicom u mome
tijelu."
Te su joj riječi odredile sudbinu. Pokvario joj je letjelicu i iz
vlastite letjelice promatrao sa sigurne udaljenosti kako je rulja trga na
komade na krovu njihove kuće.
Nasmijao se omamljenom Shanu. Možda bi mu ipak mogao
slomiti ruku...
"Milo..."
"Ne sad, Ashley. Zaposlen sam."
"Važno je. Pronašli smo Shangri La."

18
Ayla je ispružila člankovitu, metalnu ruku najdalje što je
mogla, okrenula je i sklopila hvataljke oko podlaktice morskog
stvorenja. Hvataljke su se žarile duboko u njegovo meso i postigle
109
ono što je Ayla htjela. Stvorenje je pustilo podmornicu i odgurnulo
se daleko od nje. Bilo je snažno i umalo se oslobodilo iz hvataljke, ah
ipak nije uspjelo. Ayla je opet ispružila mehaničku ruku i aktivirala
drugu ruku na čijem je kraju bio stroj za zavarivanje. Sve je bilo brzo
gotovo. Ispustila je mrtvo stvorenje i ono je polako potonulo.
Podmornica se istovremeno počela dizati, ah zvukovi trganja metala
dah su im na znanje da su druga stvorenja još uvijek uz njih.
"Pogledaj," reče Jean-Paul pokazujući joj preko ramena.
"Dolazi ih još!" Preko grebena im se približavalo više od deset
morskih ljudi. Ayla je okrenula podmornicu i punom snagom
pokrenula elise. "Tko su oni?"
"Ne znam... genetski proizvedeni morski ljudi kao i Tigrovo
pleme, ali druge vrste, ili izvedbe. Možda ih je proizvela druga
Tvrtka. Ili su možda mutirali. Na to me Tigar upozoravao i zbog toga
je imao one ožiljke. Ovi su stvorovi upali na njegov teritorij.
Vjerojatno su došli iz dubljih područja. Zato je tražio oružje... a ja
sam ga iznevjerila."
"Nisi mogla znati."
"Znala sam da nešto ne valja. Trebala sam uvjeriti Lylea i
tatu. Kell bi još uvijek bio živ..."
Htio joj je reći da se ne smije optuživati, kad je odozgo
ponovno odjeknula kakofonija. "Još uvijek imamo društvo,"
promrmlja kad je buka utihnula. "Što misliš, hoćemo li uspjeti?"
"Ovisi o tome kako će naši putnici napredovati u uništavanju
podmornice. Još uvijek imamo energije, ali unište li kablove tad
smo... gotovi."
Jean-Paul je osjetio kako se podmornica odjednom nagnula.
Ayla pogleda instrumentalnu ploču. "Potopljena je još jedna komora
za regulaciju plovnosti. Ne možemo zadržati uzgon. Uključit ću
gusjenice..."
Podmornica je još jednom dodirnula dno. Trenutak kasnije
krenula je polako naprijed vozeći se po gusjenicama. "To će nam
iscrpsti energetsku zalihu, ali nemamo drugog izbora."
"Koliko smo daleko od vanjskog zida?"
Povukla je prekidač. Kabinom se razho glasni piskutavi zvuk.
"Transponderski signal s vrata u vanjskom zidu je jasan i glasan.
110
Točno su ispred nas, na udaljenosti manjoj od stotinu metara."
"Što ćemo napraviti kad stignemo do njih?"
"Kako to misliš? Proći ćemo kroz njih, naravno!"
"Da, a što je s putnikom kojeg vozimo na vrhu? I s drugima
koji nas shjede? Vjerojatno su neposredno iza nas."
Okrenula se i zagledala se u njega. "Imaš pravo. Uopće nisam
na to mislila."
"Potpuno te razumijem. Ni ja više ne razmišljam razumno.
Ah što uopće možemo poduzeti?"
"Pusti me da razmislim."
"Samo izvoli."
Vanjski zaštitni zid uzdizao se točno pred njima. Ayla je
dovela podmornicu pred vrata i ondje zaustavila gusjenice. Čuli su
kako se nešto kreće vrhom podmornice. Slijepi je putnik još uvijek
bio tamo. Oboje su se zamišljeno zagledali u teška vrata izgrađena,
kao i zid, od guste čelične mreže i drveta. Jean-Paul upita: "Imaš li
kakvu genijalnu ideju?"
"Ne bih je baš nazvala genijalnom, ali bolja i takva nego
nikakva."
"Umirem od želje da je čujem," reče on i istog trena požali
zbog izbora riječi.
Duboko je udahnula. "Kao što već znaš, vrata se automatski
podižu kad prime signal s podmornice. Pokazat ću ti kako to točno
radi. Podići ćeš vrata samo za nekoliko desetaka centimetara, tako da
pod njima bude upravo toliko prostora da se ja mogu provući, ali ne i
morski stvorovi. Naravno, neću moći ponijeti boce sa zrakom. Što
misliš?"
"Mislim da si imala pravo. Zamisao uopće nije genijalna.
Dapače, suluda je."
"Nemamo drugog izbora. Nemamo više ni mnogo vremena."
Shvatio je da ima pravo. "Ja ću poći umjesto tebe," rekao je
napokon, i odmah požalio zbog toga.
"Ne budi smiješan. Prevelik si, prespor, i plivaš kao kamen.
Nikad nećeš stići do obale."
"Imaš pravo," složio se s olakšanjem. "Kako ćeš se provući
kraj ovog stvora ovdje, i drugih koji nas, bez sumnje, prate?"
111
 "U komori je još jedan udarni štap," odgovori kimnuvši
glavom prema komori.
"Samo jedan?"
"Bit će mi dovoljan. Faktor iznenađenja i sve to." Ustala je sa
sjedišta i pokazala mu da zauzme njeno mjesto. Dok se provlačio
kraj nje, čvrsto ju je zagrlio. Drhtala je. "Duboko udahni i brzo
plivaj," reče joj.
"Hoću," složila se. "Sjedni sada da ti pokažem kako se
otvaraju vrata."
Kad mu je i to objasnila, on reče: "Imam još samo jedno
pitanje. Što će biti sa mnom. Uklapa li se u tvoj plan moje moguće
preživljavanje?"
"Naravno, ludice. Mirno ovdje sjedi, zdrav i čitav, dok se ne
vratim s pojačanjem. Imat ćeš dovoljno zraka. Moram krenuti."
Poljubila ga je i nestala u ronilačkoj komori. Zalupila je vrata i čvrsto
ih zavila, te je Jean-Paul uskoro začuo kako u ronilačku komoru
navire voda. Želudac mu se zgrčio kad se sjetio što će učiniti. Napeto
je kroz prozorčić promatrao vrata, držeći prst spreman iznad tipke s
oznakom 'gore'. Morao je to učiniti ispravno. Podigne li vrata
previsoko, Ayla će umrijeti; ne podigne li ih dovoljno, ishod će biti
isti. Napeto je sjedio i čekao njen znak da je komora puna i da ona
izlazi.
Začuo je udarac po stijenci komore. Pritisnuo je tipku. Isprva
se ništa nije dogodilo, a tada su teška vrata zadrhtala i počela se
polako podizati. Pokretah su ih sustavi teških protutega na suprotnoj
strani i snažni električni motori. Začuo je podmukli udar koji je
odzvanjao tlačnom komorom. Je li aktivirala udarni štap? Nadao se
da je tako. Ali gdje je, dovraga? Pogledao je vrata. Koliko su se već
podigla? Trideset centimetara? Pola metra? Bilo je teško procijeniti...
Ayla se napokon pojavila u njegovom vidnom polju, divlje
mašući nogama. Nije bila sama. Nadaleko iza nje plivalo je jedno
morsko čudovište, a iza njega je slijedilo još jedno. Treće joj se
približavalo s boka! Isuse! Plivaj! Plivaj! Shvatio je da se vrata još
uvijek podižu. Podigao je prst s tipke 'gore' i pritisnuo tipku 'stoj'.
Ayla je stigla do vrata i upravo se provlačila ispod njih. Je li joj
ostavio dovoljno prostora, pitao se užasnuto? Tijelo joj je prošlo
112
ispod vrata i vidio joj je još samo noge kojima se žestoko odgurivala.
Ali jedno stvorenje ju je sustiglo... tamne kandže segnule su prema
njenim ranjivim nogama... pokušavajući je ščepati za gležanj. Na
potkoljenici joj je ostala duboka posjekotina. Jean-Paul je protrnuo
kad se iz rane razlila krv. U tom mu je trenutku nestala s vidika.
Uspjela je! Ali prvo stvorenje se već provlačilo ispod vrata... Isuse,
pomisli Jean-Paul, podigao sam ih previsoko!
Pritisnuo je tipku 'dolje'. Ponovno se isprva nije ništa
dogodilo i već se činilo da će se stvorenje provući ispod njih. U
međuvremeno mu se pridružilo još jedno. Vrata su se napokon
spustila, pritisnuvši njihova tijela koja su se pod težinom raspukla.
Vodom se proširio tamni oblak krvi.
Jean-Paul je uzdahnuo i umorno se naslonio. Njegova je
napetost barem malo popustila, ali još uvijek se brinuo za Aylu. Na
nozi je imala tešku ranu koja je sigurno obilno krvarila. Hoće li imati
snage doplivati do obale? Pred njom je bilo dugotrajno plivanje...
Jan se prestrašila kad se pred njom materijalizirao Davin.
Spustila je knjigu koju je čitala i razdraženo mu rekla: "Samo ti udi.
Zašto bi uopće kucao?"
"Oprosti. Nisam te htio prestrašiti."
"On? A što si onda htio?"
Zanemario je pitanje. "Imam neke podatke koji bi te mogli
zanimati."
"Da?" upita sumnjičavo.
"Tvoji, i naši, neprijatelji su pronašli naselje."
Jan je hitro sjela. "Milo... i Ashley?"
"Ako je ono što si nam rekla točno, tako je. Zračni brod lebdi
točno nad nama. Vjerojatno je njihov. Senzori su otkrili da laserima
probijaju ledeni pokrov. Laserske zrake emitiraju kroz optička vlakna
koja postupno spuštaju kako se led topi. Genijalni sistem, koji će
jednako uspješno raditi i pod vodom. Za očekivati je da će, kad
probiju led, spustiti optička vlakna dok ne dodirnu oplatu naselja.
Tad će nam zaprijetiti da se predamo ili će nas uništiti."
Jan je posebno razljutio mirni ton kojim joj je to saopćio.
Ogorčeno upita: "Što ćete poduzeti s tim genijalnim sistemom?
Pljeskati im dok nas razaraju?"
113
 "Do toga neće doći."
"To mi je drago čuti. Što namjeravate učiniti? Pomaknuti
naselje na drugi položaj?"
"Ne."
"Uništit ćete Nebeskog Anđela s pomoću Igračke? Ili možda
nekog drugog oružja?"
"Ne. Odlučili smo pregovarati s Milo i s programom zvanim
Ashley."
"Pregovarati?" poviče zapanjeno. "S Milom se ne može
pregovarati. Niti s Ashley. Rekla sam vam da je luda. I vi ste ludi
ako to zaista učinite."
"Unatoč tome ćemo pokušati. Želimo da nas ti predstavljaš.
Otići ćeš s Igračkom na letjelicu i u naše ime pregovarati s Milom i
Ashley."
"Ja?" upita Jan s nevjericom. "Da, ti."
Prošlo je već gotovo sat i pol otkako se Ayla provukla ispod
vrata. Na obalu je, unatoč ranjenoj nozi, morala stići prije barem sat
vremena. Pomoć je već sigurno na putu. Mogućnost da nije uspjela
doplivati držao je zakopanu u podsvijesti.
Trudio se zanemariti i stvorenje koje je odlomljenim koraljem
uporno udaralo po jednom od prozorčića. Staklo je za sada
odolijevalo, ali na njemu je bilo sve više oštećenja i ogrebotina.
Pokušao je mehaničkom rukom otjerati stvorenje, ali nedostajala mu
je Aylina vještina. Neko ga je vrijeme držao podalje uz pomoć
aparata za varenje, ali time je uskoro iscrpio zalihe energije. Sad je
mirno sjedio u mraku kojeg su razbijala samo treptava svjetla s
kontrolne ploče i ono malo svjetlosti što je dopirala izvana.
Stvorenja su i dalje napadala po čitavom trupu podmornice.
Sudeći prema zvukovima, koristili su se dijelovima koralja i
kamenjem. Odavno su odustali od nastojanja da pukom silom
podignu vrata u zaštitnom zidu. Jean-Paul nije bio siguran koliko ga
stvorova okružuje, ali prema broju onih koje je vidio kako prolaze
zaključio je da ih je mnogo. Negdje između dvadeset i trideset.
Nešto ga je zapljusnulo po licu.
Trepnuo je i pogledao. Bila je to voda.

114
 19
Igračka je izašla kroz velika kružna vrata na boku divovske
metalne kugle u kojoj je ležala Shangri La i jurnula kroz vodu. U njoj
je Jan zabrinuto pogledala Robina. Djelovao je nelagodno. Nije želio
poći, no Jan je inzistirala. Znala je da je ovo što radi jako opasno, ali
nije se htjela ponovno odvojiti od njega. Iznenadila se kako je Davin
spremno prihvatio njen zahtjev da je Robin prati.
"Ne brini," reče mu. "Ostat ćeš u Igrački dok se ne uvjerim da
je situacija sigurna. Dogodi li se nešto loše te završim kao
zarobljenik, ili još gore, Igračka će te vratiti u Shangri La."
"Ne, neću te napustiti," odgovori on, ali u glasu mu je
nedostajalo uvjerljivosti. Pa ipak, Jan je cijenila tu gestu.
Neprestano ju je progonio osjećaj da je iskorištavaju.
Međutim, Davin i onaj drugi program, Phoebus, bili su jako
uvjerljivi. Osim toga, ako sve prođe kako su planirah, moći će
zauvijek otići iz Shangri La. Ako... ako...
Isprva je glatko odbila Davinov prijedlog da ode pregovarati s
Ashley i Milom, ali tada joj je Davin objasnio kako su ti takozvani
pregovori samo paravan za potpuno drugačiju akciju. "Želimo da
nešto odneseš na palubu Nebeskog Anđela," rekao joj je Davin.
"Ne moraš mi reći... Bombu, zar ne?" rekla je, posramljeno se
prisjećajući dana kad je majka tražila od nje da prokrijumčari bombu
na Nebeskog Gospodara i mjesta gdje ju je morala sakriti.
"Ne radi se o bombi," odgovorio je Davin. U tom se trenutku
u sobu dogegao paukohki robot i pružio prema njoj nogu u kojoj je
držao nešto slično malom pištolju. Pitala se kohko je dugo robot
stajao pred vratima i čekao da na njega dođe red. Uzela je mali
pištolj i razgledala ga. "Mislim da bih radije odnijela bombu," rekla
je napokon.
"Ovo je mnogo moćnije od bombe."
"Zaista? Što ispaljuje?"
"Mene." U sobi se kraj Davina stvorila žena. Još jedan
program, naravno, ali Jan još nikad nije istovremeno vidjela dvije

115
programske projekcije. Nije još, zapravo, uopće vidjela taj program.
Projekcija je imala sliku stroge mlade žene odjevene u metalno sivu
odjeću. Imala je istaknute jagodične kosti, a kosa joj je bila svezana u
visoku pundžu. Pogledala je Jan i rekla: "Ja sam Phoebus. Mene ćeš
odnijeti na Nebeskog Anđela."
Jan je pogledala najprije nju, a zatim malu napravu koju je
držala u ruci. "U ovome?' pitala je susprežući smijeh.
"Na neki način."
"Namjeravamo se uvući u kompjuterski sustav letjelice,"
rekao je Davin.
Jan je zatresla glavom. "Nema nade da će me Milo ih Ashley
pustiti da priđem središnjem kompjuteru u upravljačkoj prostoriji."
"Nećeš mu morati prići," rekao je Davin. "Samo ispali ovime
u najbližeg paukohkog robota. To će biti dovoljno za Phoebus."
"Da ispalim u robota," ponovila je zamišljeno. Pretpostavila
je da su stvorili neku novu, patuljastu vrstu softvera. "Kohko ću puta
moći ispaliti?"
"Samo jednom."
Uzdahnula je. "Ne znam. Sve mi to zvuči jako opasno. Kako
znate da će to uspjeti?"
"Vjeruj nam," rekla je Phoebus.
Jan se sumorno nasmijala. "Baš. Čujte, u tom sustavu ne
morate izaći na kraj samo s Ashley, već i s Carlom. Pričala sam vam
o njemu. On je poput vas - čisti program, i jako je pametan."
"A mi smo tebi rekli da smo se čitavo vrijeme razvijali. Carl
predstavlja tehnologiju staru nekoliko stoljeća. Phoebus će ga moći
srediti."
Jan još nije bila sigurna. "Ne znam... ne bi li bilo
jednostavnije uništiti Igračkom laserski sustav kojim tope led, a
potom raznijeti upravljačku prostoriju zajedno s Ashley."
"Ne. Ne želimo oštetiti Nebeskog Anđela, jer ga trebamo."
"Trebate ga?" pitala je iznenađeno. "Zašto?"
"Jer smo odlučili učiniti ono što si nam predložila."
"Da?"
Phoebus je kimnula. "Upotrijebit ćemo biološki materijal
pohranjen na Nebeskom Anđelu da bismo pomogli ostacima
116
čovječanstva, kao što si i ti pokušala na svoj način. No mi ćemo uz to
stvoriti nove organizme koji će uništiti sve oblike pošasti."
"Hoćete?" pitala je iznenađeno. No uskoro je sumnja
zamijenila oduševljenje koje je na trenutak osjetila. "Zašto? Čitavo
ste vrijeme odbijali suočiti se sa svijetom izvan naselja. Vaša jedina
briga su Eloi. I sami ste mi mnogo puta ponovili da je njihova zaštita
vaš jedini motiv. Čemu ta iznenadna promjena mišljenja? Odakle ta
nova sklonost altruizmu?"
"Planirane akcije se uklapaju u našu primarnu zadaću. Vjeruj
nam, Jan, da to nema nikakve veze s altruizmom. Znaš da mi
nemamo takvih osjećaja. Radi se o tome da su se prilike promijenile.
Na scenu su stupili novi momenti," hladno je odgovorila Phoebus.
"Ne razumijem."
"Budi strpljiva. Kasnije ćemo ti sve objasniti," rekla je
Phoebus.
"Dakle, pristaješ li?" pitao je Davin.
"Ah... da, zašto ne?" Ponovno je pogledala malu napravu koju
je držala u ruci. "K vragu," dodala je tiho.
Igračka je izašla ispod ledenog štita i krenula prema površini.
Izletjela je iz vode i ubrzala. Okrenula se u širokom luku i vratila nad
ledeni pokrov. Nekoliko minuta nakon što je postigla svoju
maksimalnu brzinu, na njenim se vizualnim ekranima pojavio lik
Nebeskog Anđela. "Igračko," reče Jan, "uspostavi radio-vezu s
letjelicom. S Ashley i Carlom. Reci im da smo predstavnici naselja i
da dolazimo sklopiti primirje. Ako prekinu napad, ponudit ćemo im
ono što žele. Tada sleti na gornju palubu i čekaj. U redu?"
"Jasno, Jan."
Bijeli Nebeski Anđeo gotovo je dodirivao površinu ledenog
štita. Pod njim su se gomilah oblaci vodene pare, ah laseri su i dalje
probijah put kroz led. Jan ga je promatrala uskomešanih osjećaja. Na
njemu je proživjela najsretnije trenutke svog života. Najprije rođenje
sina, a kasnije Robinov dolazak. Međutim, uz njega su bila vezana i
neka od njenih najbolnijih iskustava. Cerina smrt, te Simonova
fiziološka smrt kad mu je Milo oteo tijelo...
Čim se Igračka približila Nebeskom Anđelu, njeni su se
ekrani zacrnili. Igračka se zatresla.
117
 "Pod laserskom smo paljbom," izvijesti Igračka.
"To me ne čudi. Jesi li im poslala poruku?"
"Jesam, na svim frekvencijama, ah još nisam primila
odgovor."
"Pokušaj ponovno kad izađemo iz ovoga," naredila je, te se
okrenula k Robinu i ohrabrujućem mu stisnula ruku. "Ne brini. Ovdje
smo potpuno sigurni."
Bio je blijed, ah uspio se lagano nasmiješiti i odgovoriti:
"Zaboravljaš da sam ja sve ovo već jednom proživio. Samo što si
prošli put ti bila ona koja me gađala."
Igračka se nagnula prema nazad, te su Jan i Robin utonuli u
sjedala. Na ekranima se ponovno pojavila slika. Igračka je letjela duž
boka goleme letjelice, vrlo blizu njenoj oplati. Laseri su bili
isključeni. "Ovo je zabavno, zar ne?" upita Robina.
"A-ha."
Igračka je slijedila nagib trupa dok nije stigla do najvišeg
dijela, te se uz lagan udarac spustila uz jedan izlaz. "Još nema
odgovora," reče.
"Nastavi odašiljati poruku. Sad možemo samo čekati. Siguran
sam da će se netko, ili nešto, uskoro pojaviti." Jan je otkopčala pojas
i izvukla malu spravu iz džepa. Bila je tako mala da ju je mogla
sakriti u šaci. "Zašto mi se čini da ću napraviti budalu od sebe?"
Robin ju je potapšao po ruci. "Ja mislim da si jako hrabra."
"Pa, pretpostavljam da se to može i tako reći," uzvrati Jan i
nasmije se.
Točno petnaest minuta kasnije, na palubi su se podigla kružna
vrata i kroz njih se provukao Milo. Slijedila su ga dva paukolika
robota. Jan je brzo prošaptala zahvalu Velikoj Majci. Nije znala što
bi učinila da je Milo došao sam. Promotrila je Mila i s olakšanjem
zaključila da se na njemu nije zadržao nikakav prepoznatljivi trag
njenog sina. Bio je potpuno odrastao i izgledao je upravo onakav
kakvim se sjećala njegovog originala.
U pratnji robota je obišao Igračku i zaustavio se oko tri metra
od njenog boka. Na sebi je imao crno jednodijelno odjelo koje mu
očito nije pružalo dovoljnu zaštitu od hladnoće. Djelovao je neobično
nelagodno. Vidjela je da mu se usta miču i shvatila da nešto govori.
118
Rekla je Igrački da joj prenese njegove riječi...
"... ovdje. Izađite da se upoznamo, a tada ćemo ozbiljno
porazgovarati."
"Otvori vrata," reče Jan Igrački. Dvostruka vrata su se
otvorila i Jan krene kroz njih. Čula je da se Robin miče i shvatila da
je namjerava slijediti. "Ti ostaješ ovdje," reče mu. "Između ostaloga,
nisi prikladno odjeven."
Zatresao je glavom. "Nisam invalid, Jan. Hajde, idemo."
S oklijevanjem se provukla kroz vrata i skočila na palubu
zračnog broda. Oružje je držala skriveno u šaci. Odmah je osjetila
kako joj odijelo reagira na pad temperature.
Zbog izraza Milovog lica kad ju je prepoznao osjetila je neko
izopačeno zadovoljstvo.
"Isuse... ri!" viknuo je.
"To je Jan!" poviče jedan robot Ashleynim glasom.
"Bok, Milo," reče Jan, trudeći se sakriti osjećaje.
Kad je iz Igračke izašao Robin, na Milovom se licu pojavio
jednaki izraz nevjerice, ah Milo se u svom tipičnom stilu brzo snašao
i prekrio zaprepaštenje podlim osmijehom. "No, no... pa i Robin
Šervudski je s nama. Baš kao u dobrim starim vremenima. Drago mi
je vidjeti vas žive, naročito tebe, Jan. Bojim se da vam nisam baš
davao dobre izglede kad vas je Ashley izbacila na tlo."
"Još uvijek pričaš ista stara sranja, Milo," reče Jan. Činilo joj
se da joj se malo oružje žarilo u meso na dlanu.
"Hej, Milo, zašto su ovi dvoje još uvijek živi?" upita Ashley
preko robota. "I što rade ovdje?'
"Posrećilo nam se," odgovori Jan. Htjela je da se sve to što
prije završi. Čula je kako Robin drhti od hladnoće.
Milo se zamišljeno pogladio po ćelavoj glavi i kimnuo.
"Mislim da sam shvatio. Kad je Igračka poletjela odavde, krenula je
po njega. I tebe. Zar posjeduje neki nagon za vraćanje kući?"
"Da, Milo, nešto slično. Razgovarajmo sada o poslu."
"Tako je," složila se Ashley. "O uvjetima vaše predaje i
predaje onih budala dolje u naselju."
Jan je prišla korak bliže robotu iz kojeg je dopirao glas. Ruka
u kojoj je držala napravu bila je znojna i skliska. "Nisam stekla
119
dojam da se predajemo. Ovdje sam da bih, kao predstavnik Eloia i
njihovih čuvara, sklopila s vama pogodbu s kojom ćemo svi biti
zadovoljni."
"Nek' mi daju novo tijelo ili će svi umrijeti," reče Ashley.
"Molim?" zbunjeno upita Jan. Pogledala je Mila, a on
nehajno slegne ramenima i reče: "Podsjetio sam Ashley na Robinove
priče o tehničkim divotama koje postoje u Shangri La i objasnio joj
da je stvaranje novog tijela za nju sigurno unutar dometa njihove bio-
tehnologije. U pravu sam, naravno?"
Jan je brzo shvatila i kimnula. "Naravno da jesi. Ondje dolje
mogu svašta učiniti."
"Zaista?" jednoglasno poviču oba robota.
"Da," potvrdi Jan prilazeći još bliže robotu. "Njihova
tehnologija je čudesna. Pogledaj, na primjer, ovo." Pokazala je malo
oružje i ispalila. Bila je tek metar udaljena od najbližeg paukolikog
robota i nije mogla promašiti.
Robot se oglasio pištavim zvukom i na njegovom se kružnom
tijelu pojavio zasljepljujući bljesak. A tada, ništa... Osim što je Milo
jurnuo brže nego bi ijedan čovjek mogao i udario je rubom dlana u
rebra, a istovremeno joj je drugom rukom istrgnuo oružje iz šake.
Srušila se kad joj je crvena izmaglica ispunila svijest. Kad je
ponovno otvorila oči Milo je stajao nad njom i s izrazom prezira
razgledavao malo oružje. Iza njega je na palubi ležao Robin i stenjao.
Milo je i njega udario.
"Ista stara Jan," reče Milo. "Uvijek pokušavaš postići
nemoguće s nedostatnom opremom i lošim planiranjem. Uopće ne
shvaćam što si htjela postići s tom malom igračkom. Može samo
jednom ispaliti, a robot kojeg si pogodila nije čak ni oštećen. Tužno
je to. Kad sam te prvi puta sreo polagao sam u tebe velike nade.
Mislio sam da ću te moći pretvoriti u nekoga tko će me biti
dostojan."
"Nešto ti je... promaklo... Milo," promrmlja Robin. "Roboti...
roboti se ne miču."
"Molim!?" Milo se okrenuo. "Ashley! Što se događa?"
"Milo... pomozi mi..." odgovori Ashley tihim glasom koji je
zvučao kao da dopire izdaleka.
120
 Milo se okrenuo prema robotu u kojeg je Jan ispalila. Udario
ga je nogom. "Ashley! Kog vraga izvodiš?"
Ponovno se začuo daleki, tihi glas: "Milo... čudno se
osjećam... ne mogu pravilno razmišljati... gubim se... nešto je ovdje
sa mnom."
Okrenuo se prema Jan koja se upravo podizala na noge,
trudeći se prevladati bol u lijevom boku. Bila je sigurna da joj je
onim udarcem slomio nekoliko rebara. Milo ju je zgrabio i stresao.
"Što si to učinila, prokletnice? Reci mi što si učinila!" vikao je ljutito.
"Ne znam točno. Ali u svakom slučaju djeluje."
Bacio ju je ponovno na pod i prišao robotu. "Ashley!"
"Mama..." odgovorio je slabašni glas. "Ne želim umrijeti,
mama... pomozi mi..."
"Ja nisam tvoja prokleta mama, Ashley!" povikao je bijesno i
ponovno udario robota nogom. "Carl! Gdje si? Reci mi što se
događa!"
Kad je Carl napokon odgovorio, glas mu je bio tih, ali
jednako bezizražajan kao uvijek. "Strani program... je prodro u
sustav... vrlo je složen... meni nepoznat... ne mogu se s njime boriti...
briše sav postojeći softver... uključujući i mene..." Carl je izgovorio
još nekoliko riječi, ah bilo ih je nemoguće razumijeti.
Milo je neko vrijeme nijemo stajao uz nepomične robote, a
tada se nasmijao i pogladio rukom ćelavu glavu. "Dakle, gledajmo na
to s vedrije strane. Odavno se želim riješiti glupe balavice. Šteta za
Carla, doduše. Trebao sam ga. Sad ću se spustit u upravljačku
prostoriju, isključiti središnji kompjuter i počistiti ovo smeće koje si
ubacila u sustav. Kad to učinim, opet ću biti na vlasti. Tada ćemo nas
dvoje i Robin Hood pročavrljati malo o naselju... hej? Spustio je
pogled prema nozi oko čijeg je skočnog zgloba jedan od robota
omotao svoje ticalo. "Ashley?" pitao je oklijevajući. "Još si ovdje?"
Usprkos boli, Jan se uspjela osmijehnuti i progovoriti: "Žao
mi je, Milo, ah prilike su se promijenile. Upravo si svrgnut. Sada
smo mi na vlasti."
"Ne baš," reče neki glas.
Jan je okrenula glavu i sa zaprepaštenjem kraj sebe ugledala
Phoebus.
121
 20
S koje god strane je sagledao svoj problem, Jean-Paul je
uvijek dolazio do istog zaključka — bio je u velikoj nevolji.
Naviranje vode oko ruba malog prozorčića na boku podmornice nije
postajalo ništa jače, ali razina vode u kabini već mu se podigla do
struka. I još uvijek se podizala. Da sve bude još gore, ronilačka
oprema je ostala zatvorena u ronilačkoj komori, a ona je pak bila
poplavljena. Čak da je i znao kako je isprazniti, ne bi to mogao
učiniti jer je podmornica ostala bez energije. Stoga nije bilo načina
da u komoru utjera zrak. Prije ili kasnije, morat će otvoriti prolaz koji
vodi u komoru i tada pipati po mračnoj vodi dok ne pronađe bocu sa
zrakom i ugura si respirator u usta. Čak i ako uspije to postići prije
nego se utopi, što tada? I dalje će ostati zarobljen u podmornici zbog
onih prokletih stvorova. Odustali su od napadanja podmornice, ah
znao je da su još uvijek ondje. Posljednji put kad je provjerio vidio ih
je kako se pokušavaju probiti kroz vrata u zaštitnom zidu.
Drugi razlog zašto nije htio otvoriti prolaz u ronilačku
komoru bio je strah da jedno od stvorenja onuda luta i čeka ga.
Sumnjao je, doduše, da bi se oni mogli provući kroz vanjski prolaz i
nije zapravo ništa čuo, ali nije mogao otresti strah. S obzirom na
položaj, smatrao je da ima potpuno pravo na nerazumne strahove...
Već je gotovo izgubio nadu da će pomoć stići na vrijeme.
Čak da je Ayla i uspjela otplivati do obale — druga je mogućnost
bila nezamisliva — dok organiziraju spasilačku ekipu sposobnu
suočiti se s tim užasnim stvorenjima, za njega će već biti prekasno.
Do tada će se već sigurno utopiti...
Razina vode se i dalje polako podizala. Nešto je udarilo po
boku podmornice. Prokleti stvorovi ponovno počinju! Barem je
donio masku u kabinu. Navukao ju je na lice, duboko udahnuo i
spustio glavu u vodu da pogleda što se vani događa. Nadao se da
prozor nije zaklonjen licem nekog morskog čovjeka koji ga
promatra. Prislonio je masku uz staklo prozora i zagledao se u mutnu
vodu. Vrata na zaštitnom zidu još su bila zatvorena, ali nigdje nije

122
bilo ni traga stvorenjima. Jesu li odustali i otišli? Ili su se sklonili s
vidika, u nadi da će ga tako izmamiti?
Prestrašeno se trgnuo. Čuo je da netko ulazi u ronilačku
komoru. Podigao je glavu iznad vode i napeto osluhno. Protrnuo je
kad je čuo udaranje po vratima. To je Ayla, rekao je u sebi, mora biti.
Nije htio ni pomišljati na to da se radi o jednom od njih...
Ponovno je duboko udahnuo, uhvatio kolo kojim se otvara
prolaz u ronilačku komoru i počeo ga okretati. Vrata su se otvorila i
voda je počela navirati u kabinu. Dok se tlak zraka naglo povećavao,
osjetio je oštru bol u ušima. Uskoro mu se razina vode podigla iznad
glave i postao je svjestan da nešto prolazi kroz vrata prema njemu.
To nije Ayla... to je jedan od njih. Sklopio je oči i čekao da sve
završi.
Ženska ruka ga je uhvatila za rame. Otvorio je oči i pred
sobom ugledao Aylu. Izvadila je respirator iz usta i ponudila ga
njemu. Zahvalno ga je uzeo i duboko udahnuo, a potom joj ga vratio.
Pokazala mu je da je slijedi. U ronilačkoj komori mu je pomogla
navući ronilačku opremu, te su zajedno isplivali iz komore.
Na izlazu iz podmornice se oprezno ogledao. Odmah je
nekoliko metara dalje spazio kako jedno stvorenje pluta uz morsko
dno, ali primijetio je da se ne miče. Bilo je mrtvo. U blizini je plivalo
nekoliko ronilaca. Svi su nosili udarne štapove, a na pojasu su imali
učvršćene rezervne. Jedan je imao neko oružje koje nije mogao
prepoznati.
Ayla je pokazala prema gore, što je bilo znak da krene prema
površini. Nakon dvije stanke radi dekompresije, izronili su kraj
zaštitnog zida. Na njemu su visjele ljestve od konopa. Jean-Paul se s
naporom popeo uz njih i sa zahvalnošću je prihvatio ruku koju mu je
netko pružio kad je stigao do vrha. Skinuo je opremu i, potpuno
iscrpljen, sjeo. Netko mu je pružio šalicu tople juhe. Ayla je sjela
kraj njega. "Kako se osjećaš?"
"Mrtav sam, ali i sretan što sam živ. Hvala. Bojao sam se da
nećeš stići do obale. Vidio sam onu ružnu posjekotinu na tvojoj
nozi..."
"Ružno je izgledala — i u početku jako krvarila — ah nije
duboka i nije ju trebalo ni zašiti. Dobila sam samo zavoj." Dodirnula
123
je nogu gdje joj se ispod posuđenog ronilačkog odijela nazirala
kvrga. "Trebalo mi je sat vremena da stignem do obale. Juli mi je
pomogla okupiti najbolje ronioce i požurili smo ovamo najbržim
brodovima koje imamo." Pokazala je prema drugoj strani zida,
okrenutoj prema kopnu. Ondje je bilo usidreno nekoliko brodića.
"Još jednom hvala. Jeste li imali problema s njima?"
"Ne previše. Prišli smo im iza leda i iznenadili ih. Ubili smo
ih devet, a ostali su pobjegli."
Ostali ronioci su također izronili, i sad su se uspinjali na zid.
Jean-Paul se iznenadio kad je među njima ugledao Lona Haddona.
On je nosio ono čudno oružje. Jean-Paul ga je začuđeno pogledao
kad je Lon Haddon umorno sjeo kraj njega.
"Vidim da si još uvijek u jednom komadu," reče Haddon.
"Zahvaljujući Ayli. I tebi. Čini se da ću zauvijek ostati dužnik
obitelji Haddon."
"No, što se mene tiče, možeš nam se odužiti čuvanjem Ayle
kad ja..."
"Tata!" prijekorno poviče Ayla.
Haddon nije nastavio. Da bi ublažio napetost, JeanPaul
pokaže neobično oružje i upita što je to.
"To nam daje važnu prednost pred morskim ljudima,"
odgovori Haddon. "To je laser koji djeluje pod vodom.
Elektromagnetsko zračenje — svjetlosni valovi, radio valovi—u
pravilu ne mogu daleko putovati pod vodom, ah ovo je iznimka.
Laserska zraka mijenja frekvenciju i boju ovisno o dubini vode. To
očito ima neke veze s prirodnom svjetlošću, odnosno njenim
nedostatkom, ali ne pitaj me kako radi."
Jean-Paul je pružio ruku i Haddon mu preda oružje. Bilo je
teško. Jean-Paul nikad ranije nije vidio prenosivi laser. "Radi li na
zraku?"
"Ne. Samo pod vodom."
"Šteta. Pretpostavljam da ga niste sami proizveli."
"Ne, potječe iz Stare znanosti," odgovori Ayla. "Morski ljudi
su nam ga donijeli iz potonulog japanskog naselja. To je zapravo
ironično: Tigar je tražio da mu damo oružje, i istovremeno nam
predao idealno oružje za obranu od tih stvorova. Naravno, on to nije
124
mogao znati. U početku ni mi nismo znah čemu služi. Naši su
tehničari čitavu vječnost razbijah nad njim glavu, dok napokon
jednome od njih nije na um pala bistra ideja o njegovoj funkciji."
Jean-Paul je vratio oružje Haddonu. "Znate li što su ti
stvorovi, ili odakle su stigli?" upita.
Haddon zatrese glavom. "Možemo samo nagađati da su
nekoć živjeli dalje u oceanu, kao što su i naši morski ljudi.
Vjerojatno su ih loši životni uvjeti otjerali bliže obali."
"Jedno je sigurno," doda Ayla. "Istrijebili su naše morske
ljude. Tigra i sve ostale. Nestali su zauvijek." Uzdahnula je. "Prilike
se brzo mijenjaju. Užasno brzo."
Te ju je noći Jean-Paul držao dok je plakala za Kellom.
Spasilačka ekipa je poslije podne pronašla njegovo tijelo. Bilo je
djelomično pojedeno.
"Tko je pak ta?" upita Milo.
Jan je polako ustala, očiju prikovanih na Phoebus. Bilo je to
nemoguće. Nije smjela biti ovdje. "Ime joj je Phoebus," reče Jan. "To
je program iz Shangri La, i ne bi trebala biti ovdje."
"Ah ja jesam ovdje, kao što si očito primijetila," reče
Phoebus.
"Ti si hologram," optužujući nastavi Jan. "Ovdje nema
opreme za holografske projekcije."
"Zašto pretpostavljaš da sam hologram?" upita Phoebus.
"Što bi drugo uopće mogla biti? Izvan kompjutera ne
postojiš."
"Dođi i dodirni me, pa onda reci što misliš."
Jan joj je prišla i oprezno pružila ruku. Prestrašeno je
ustuknula kad su joj vršci prstiju dodirnuli Phoebusino rame i osjetili
tvrdoću tkiva. "Ne mogu... Ne mogu vjerovati! Pa ti si stvama!
"Ne, samo ti se činim stvarnom. Zapravo sam halucinacija
koju svi dijelite. Moja se slika iz mikroseknude u mikrosekundu
stvara u odgovarajućim centrima vašeg mozga."
"Tako," reče Jan, sretna što postoji razuman odgovor, premda
ga ona ne razumije. "Odakle dolazi ta halucinacija?"
"Iz letjelice. Ja sam sada Nebeski Anđeo. Čitav njegov sustav
je prožet sa mnom. Upravo ga mijenjam i unapređujem."
125
 "Nije me briga ako premještaš namještaj i crtaš slike po
zidovima zahoda," ljutito reče Milo. "Reci ovome da me odmah
pusti!"
Phoebus se okrenula prema njemu. "Znam sve o tebi, Milo.
Opasan si i ne može ti se vjerovati. Čitavo ćeš vrijeme biti pod
nadzorom." Ticalo mu se povuklo sa skočnog zgloba, ali istog mu se
trena omotalo oko vrata. "Hej!" poviče Milo. Pokušao ga se
osloboditi, ah nije mogao. Ljutito je pogledao Jan. "Opet si o meni
pričala laži?"
"Daj, Milo!" rekla je prezirno i pomogla Robinu ustati. Bio je
blijed i drhtao je. Držao je ruku na želucu. "Jesi li dobro?" upita ga
zabrinuto.
"Valjda. Malo mi se vrti."
Jan se obrati Phoebus: "Možemo li sići dolje? Robin se
smrzava."
"Možete. Mnogo toga treba obaviti. Prvo moraš obići dvoje
ljudi koji su na letjelici. Oboje su u jadnom stanju... zahvaljujući
ovome ovdje." Pokazala je prema Milu.
"To mu je specijalnost," doda Jan.
"Tko si ti?" prestrašeno upita djevojka. Bila je jako mršava, a
pod velikim je očima imala tamne kolobare. Bila je odjevena samo u
široku bijelu košulju. Jan je primijetila da je poprskana mrljama
osušene krvi. "Ja sam Jan. Kako se ti zoveš?"
Djevojka nije odgovorila. Jan je zatvorila vrata i krenula
prema njoj. Djevojka je ustuknula. "Gdje je Milo?"
"Ne brini, on te više neće uznemiravati. Hoćeš U mi reći kako
se zoveš?"
Djevojka se nastavila povlačiti od Jan. "To je neki trik. Još
jedna Milova varka. Ovo radiš za njega."
Jan je stala. "Nije trik. Milo mi nije prijatelj. Baš naprotiv. U
to ćeš vjerojatno teško povjerovati, ali imam razloga mrziti ga još
više nego ti."
Djevojka se pripila leđima uz zid. "Muči me. Stalno me
muči," rekla je drhtavim glasom.
"Znam," nježno odgovori Jan. "Ali više te ne može mučiti.
Prilike su se promijenile. Ashley je... nestala... a Milo je..."
126
 "Mrtav?" upita djevojka puna nade.
"Nažalost, nije. Ali zaključan je. I tako će ostati."
"Neću biti sigurna sve dok ne bude mrtav," reče djevojka.
Suze su joj se slijevale niz lice.
"Znam kako se osjećaš," nastavi Jan, "ali sad si zaista
sigurna. Obećajem ti." Pružila je ruke prema djevojci. Nakon kratkog
oklijevanja djevojka joj je prišla i bacila joj se u zagrljaj. Tek nakon
nekog vremena njeni su jecaji utihnuli. "Hoćeš li mi sada reći kako ti
je ime?" blago upita Jan.
"Tyra."
Jan je podigla zapor, gurnula teška metalna vrata i ušla u
sobu. "Bok, Shan," reče.
Shan je ležao na prljavom krevetu. Hitro je sjeo. "Gospo? Ne
razumijem... rekli su mi da si mrtva."
"Nisam još."
Ustao je s kreveta i prišao joj. Na licu mu se vidjelo čuđenje.
"Jan... Gospo... to si zaista ti! Ali kako...?"
"Kasnije ću ti ispričati pojedinosti. Sada je važno samo to da
si slobodan. Milo i Ashley više nisu na vlasti."
Na spomen Milovog imena izraz lica mu se trenutno
promijenio. Do tada ju je, unatoč modricama i natečenim usnicama,
podsjećao na starog Shana kojeg je poznavala godinama, ali sada je
gledala u stranca. Mržnja u njegovim očima ju je prestrašila. Teško je
mogla povjerovati da je to minervanski muškarac. "Gdje je Milo?
Ubit ću ga."
"Smiri se. Pred tobom je poprilični red. Uvjeravam te da ti
više neće smetati."
"Gdje je Tyra? Što joj je učinio?"
Jan se okrenula prema vratima. "Možeš ući," pozove.
Na vratima se pojavila Tyra. Nekoliko su se trenutaka bez
riječi gledali, a tada su potrčali jedno drugome u zagrljaj. Jan ih je
zadovoljno promotrila i tiho izašla iz sobe. U hodniku pozove:
"Phoebus?"
Pred njom se pojavila ozbiljna 'mlada žena'. "Da?"
"Ovi dvoje su trenutno u redu, ali proći će mnogo vremena
dok im zacijele svi emocionalni ožiljci. Ako uopće ikada zacijele."
127
 "To ćemo srediti."
Jan je podigla obrve. "Zaista? Kako?"
"Ne zamaraj se time. Spusti se u upravljačku prostoriju."
"Dobro," pristala je Jan. "Ali usput bih htjela vidjeti kako je
Robinu."
"Možeš."
"Oh, baš ti hvala."
Smjestili su se u sobe koje su nekoć bile Janin dom. Jan je s
olakšanjem primijetila da se Robin osjeća bolje. Izgledao je bolje
nego ikad u Shangri La. Zamisao da ga izvede iz naselja očito je bila
dobra.
Poljubila ga je i rekla mu: "Ne mogu ostati dugo. Snježna
Kraljica me pozvala u upravljačku prostoriju. Ne pitaj me zašto."
Uzvratio joj je poljubac, što ju je iskreno iznenadilo. "Ovo je
divno, zar ne? Sve je prošlo po planu i sad je Phoebus glavna."
"Da, svakako jest," zamišljeno odgovori Jan.
Pogledao ju je. "Što je?"
"Ne znam zašto, ali jednostavno joj ne vjerujem."

21
Jan je s iščekivanjem promatrala ledeno prostranstvo. "Zar će
zaista izaći?"
"Da, moram iz njega uzeti materijal potreban za predstojeću
misiju," odgovori Phoebus koja je stajala pokraj nje u upravljačkoj
prostoriji. "Sastavit ćemo još robota, a strojeve poput Igračke
moramo prilagoditi našem zadatku."
Jan ju je pogledala, još uvijek začuđena kako se stvarnom
činila. Nije se mogla oduprijeti porivu; pružila je prst i dotaknula
Phoebusino rame. Da, još uvijek je ovdje. Phoebus je okrenula glavu
i hladno je promotrila. "Zašto si to učinila?"
"Teško mi je povjerovati da nisi stvarna, da si tek slika
stvorena u mojoj mašti. Da postojiš samo u mome mozgu, a ne u
pravome svijetu."
"Tvoje opažanje 'stvarnog svijeta' je sklop stvoren u tvome
128
mozgu. Način kako opažaš mene ne razlikuje se bitno od toga."
Jan je razmislila o tome. Pretpostavljala je da je Phoebus u
pravu. Zato će u buduće Phoebus smatrati 'stvarnom'. Osjetila je kako
joj obrazi rumene. To joj se činilo smiješnim, ali odjednom je
primijetila kako je Phoebus vrlo privlačna. Što bi se dogodilo kad
bi...? Velika Majko, pomisli. U staroj dobi postajem perverzna!
Maštati o seksu s kompjuterskim programom!
"Evo ga," reče Phoebus.
Jan je ponovno pogledala prema ledu. Lebdjeli su točno nad
rupom koju su Ashley i Milo probili laserima. Para se još uvijek
podizala i skrivala dno duboke jame. Rubovi jame su se zatresli i
začuo se prigušeni tutanj. Led se počeo lomiti i velike ledene
gromade su sunule uvis, da bi se odmah potom srušile uz potmulu
grmljavinu. Led je pucketao i škripao pod teretom ogromne sile koja
ga je lomila. Ispod leda je napokon provirio vrh naselja. Niz bokove
goleme metalne kupole klizili su veliki blokovi leda. Naselje se
podizalo sve dok nije pokazalo stotine četvornih metara svoje sive
metalne površine, a tad se zaustavilo, djelujući poput čira u
djevičanskoj bjelini leda. Jan je znala da je Shangri La velika, ali sve
do sada nije shvaćala koliko je velika. Vidljiv je bio tek dio njenog
kružnog trupa. Bila je zadivljena. I uznemirena.
Na vrhu naselja su se otvorila vrata i kroz njih su se razmiljeli
roboti. Košara za teret već je visjela ispod Nebeskog Anđela.
Phoebus reče: "Procjenjujem da će pripreme trajati oko dvanaest sati.
Nakon toga ćemo započeti."
"Što ćemo započeti?" upita Jan.
"Morat ćemo skupiti uzorke tkiva svih biljnih i životinjskih
vrsta koje nastanjuju opustošena polja kako bismo mogli protiv njih
proizvesti biološko oružje. Ti ćeš nam u tome pomoći. Poznati su ti
svi oblici pošasti. Popisat ćeš ih za mene. Osim toga ćeš uz pomoć
Igračke skupljati uzorke. Vrijeme nam je ograničeno."
Jan slegne ramenima. "Naravno. Pomoći ću vam kako
najbolje mogu."
"Dobro. Sada možeš otići."
Jan je zastala na trenutak, pitajući se što bi se dogodilo kad bi
udarila Phoebus nogom u stražnjicu, ali zaključila je da bi bilo
129
korisnije udariti kompjuter. Napokon je napustila upravljačku
prostoriju bez da je učinila išta od toga.
Dok je hodala prema odjeljku za teret gdje je Milo bio
zatvoren, postala je svjesna kako letjelica sada djeluje živo. Nikad joj
se takvom nije činila dok su njome upravljali Carl i Ashley. Sa svih
su strana dopirali zvukovi. Proradili su automatski strojevi, kao i
automatski laboratoriji i radionice. Zahvaljujući Phoebus, Nebeski
Anđeo se pretvarao u divovski živi organizam.
Milo je bio zatvoren u maloj, pustoj prostoriji s krevetom i
zahodom. Ležao je na krevetu i zajedljivo se nasmijao kad je Jan u
pratnji robota ušla u sobu. "Došla si, dakle, likovati, zar ne?"
Jan je prekrižila ruke, naslonila se na vrata i umorno ga
pogledala. "Ne, Milo, nisam došla likovati. Htjela sam razgovarati s
tobom. Vidjeti mogu li te urazumiti."
Stavio je ruke iza glave i prezirno rekao: "Dirnut sam."
"Ozbiljna sam. Ne znaš s kime imaš posla. Programi iz
naselja su vrlo moći, a čini se da je Phoebus najmoćnija od svih.
Vratiš li se uobičajenim podlostima, ona će te... pa, ne znam što će.
Čudim se da te već nije ostavila na ledu. Zna sve o tebi."
"Zahvaljujući tebi, moja mala amazonko."
"Na zovi me tako!"
"Budi sjećanja, zar ne?" upita je nacereno. "Na vrijeme kad
sam te štitio na Lordu Panglothu. Duguješ mi život i sad je pravo
vrijeme da zatražim od tebe neke usluge. Iskoristi sav svoj utjecaj
kod one frigidne koze i izbavi me odavde."
"Priznajem, Milo, da si mi više puta spasio život, ali ja ti ništa
ne dugujem. Silovao si me, i začeo u meni dijete za koje se
ispostavilo da je tvoj klon. Ti, Milo. Usput si mi ubio sina."
"Rekao sam ti da to nisam učinio namjerno."
"Ja se zbog toga ne osjećam nimalo bolje. Sjećam se i da se
nisi previše bunio kad me Ashley zajedno s Robinom izbacila na
opustošeno polje."
"Što sam mogao poduzeti? Ashley je bila glavna. Morao sam
dobro paziti što činim."
"Isti je slučaj i sa mnom. Nemam nikakvog utjecaja na
Phoebus, a sada je ona glavna."
130
 "No dobro, nije ni bitno. Nekako ću se već izvući. Dobar sam
u tome. Ti me bar poznaješ, Jan. Mene se ne može zaustaviti."
"Zaista? Sjećam se dana kad ne samo da si bio zaustavljen,
već si se pretvorio u kašu pod nogama ludog kiberoida..." .
"Prestani!" poviče oštro. "Ne želim to slušati."
"Tvoje originalno ja, Milo, koje je čak bilo savršenije od tebe.
Ali napravilo je malu pogrešku i slijedećeg je trena sve bilo gotovo.
Ostao si ležati zgnječen na tlu."
Sjeo je na malom krevetu i bijesno je pogledao. "Zašuti jer ću
te..." Zastao je kad je paukoliki robot krenuo prema njemu. Nasmijao
se i ponovno legnuo na krevet. Robot se vratio pokraj Jan.
"Što si ono govorio?" upita Jan.
"Ništa. Ali ovo neću zaboraviti."
"Ajme," reče uz hinjeni drhtaj. "Prestrašio si me. Nešto moraš
uvijek imati na umu. Programi iz naselja su nešto novo. Sve ove
godine oni su se neprestano razvijah. Neusporedivo su napredniji od
Carla. Uopće ih ne razumijem i ne bih ih ni na trenutak
podcjenjivala. Savjetujem ti da se i ti tako ponašaš. Učini neki glupi
potez i ugrozit ćeš mene i Robina, a da ne spominjemo Shana i
Tyru."
Sa zanimanjem ju je promotrio. "Čini mi se da baš nemaš
puno povjerenja u svoje nove saveznike."
"Nemam." Bacila je pogled na robota. Phoebus ih vjerojatno
prisluškuje preko robota, ah ono što namjerava reći za nju ionako
nije nikakva novost. Naposlijetku, to isto je već rekla Davinu. "Ne
razumijem njihove motive. Shvaćam da im je osnovni poriv zaštita i
briga za Eloe, i da svi njihovi postupci proizlaze iz te osnovne
programske upute. Ah nije mi jasno kako se uništavanje pošasti
uklapa u tu zadaću. Ne znam zašto to rade i to me uznemirava."
Milo slegne ramenima. "Postoji stara izreka da se
poklonjenom konju ne gledaju zubi. Dobit ćeš ono što želiš —
očišćeni planet."
"Ali zašto to rade? Proveli su stoljeća u naselju, njegujući
odvratne Eloie dok je ostatak svijeta polako propadao. Rekli su da to
izlazi iz njihovog programskog dometa. Ništa ne mogu učiniti. Žao
im je i shčno tome. Nakon svega toga, odjednom su se sjetih da bi
131
mogli spasiti svijet. Nešto tu nije u redu." Pogledala je robota. "Kao
što sam već rekla Robinu, jednostavno im ne vjerujem."
Milo reče kroz smijeh: "Što misliš da im je na umu? Pokoriti
svijet? To je nekoć bila otrcana esef-fraza."
"Esef?"
Nehajno je mahnuo rukom. "Ogranak literature koji se
temeljio na takozvanim 'znanstvenim' predviđanjima. Radnja se
zbivala u budućnosti... sjećaš li se 'zabava' koje si gledala s princem
Casparom i njegovim klaunima na Lordu Panglothu?. I one su bile
takvog tipa. Kao dijete sam bio odani obožavatelj znanstvene
fantastike, ali gledano iz ove perspektive, nijedan od tih pisaca nije
ništa pogodio. Svemirski brodovi brži od svjetlosti, strane
civilizacije, galaktička carstva... hah!" Zatresao je glavom.
"U svakom slučaju, jedna od omiljenih tema bila je da će
inteligentni kompjuteri pokušati zavladati svijetom." Tiho se
nasmijao. "Sjećam se jednog poznatog filma. Pravi kič, ali u ono
vrijeme mi se sviđao. Postigao je velik uspjeh. Da se prisjetim..."
Sklopio je oči. "Zvao se Vedro i sunčano jutro... Ljudi su se jednog
jutra probudili i otkrili da su se svi kompjuterski sustavi međusobno
povezali i stvorili super-inteligenciju... da, i na kraju se pojavio junak
koji ih je spasio izmislivši kompjuterski virus kojim je sredio čitavu
stvar. Kako se jasno toga sjećam! Film sam gledao negdje 2010.
godine, kad mi je bilo trinaest godina..."
"Sve je to lijepo, Milo, ali zašto si tako uvjeren da programi
žele zavladati Zemljom? Rekla sam ti da su drugačiji. I vrlo
napredni."
"Opet smo se vratili motivima. Što bi inteligentnog
kompjutera navelo na to da pokori svijet? To je bestjelesni entitet
koji postoji da bi slijedilo osnovni program. To jest osnovni program,
baš kao što su i ljudi određeni njihovim biološkim nagonima. Kao
ljudima, stalo nam je samo do disanja, jela, pića, preživljavanja i
ševe, premda ne nužno tim redoslijedom. Naša tijela nas određuju."
"Izostavio si nagon za razmnožavanjem," reče Jan. "Između
ostaloga."
"Ne, razmnožavanje je sadržano u preživljavanju i seksu. Ono
što želim reći je da mi jesmo ti genetski usađeni nagoni — sve što je
132
čovječanstvo učinilo tijekom tisućljeća posljedica je tih osnovnih
bioloških programa. Oni uvjetuju naše emocije. Uvjetuju našu
kulturu, uvjetuju ono što želimo. Uvjetuju nas. Međutim,
kompjuterski programi ne sadrže takve nagone. Nemaju čak ni nagon
za preživljavnje, pa zašto bi onda uopće htjeli nešto osvojiti?
Osvajanje je čin samoočuvanja, bez obzira obuhvaća li pojedinca ili
društvo."
"Nagon za preživljavanje se sigurno može usaditi u
kompjuter?"
"Možeš uputiti kompjuter da brani samoga sebe, ali to nije
isto kao biološki poriv za preživljavanje, očajnička težnja da ostaneš
na životu, strah od smrti, strah od nepostojanja i tako dalje. Naravno,
kompjuterski programi mogu savršeno glumiti ljudske emocije, no to
je ipak samo gluma. Napravili smo ih po svojoj slici, ali u svojoj nam
biti oni uopće nisu slični."
Jan zamišljeno reče: "Davin mi je otprilike rekao isto. Ne
znam... ja još uvijek ne razumijem kako se pomaganje običnim
ljudima uklapa u njihovu uputu da štite Eloie. Možda na kraju sve
postane jasno, ali..." Uzdahnula je, dotakla si rebra i trgnula se od
bola. Morat će se pregledati u medicinskom stroju. Rebra su je još
uvijek boljela otkad ju je Milo udario. "Odlazim," reče mu. "Trebaš li
štogod?"
"Trebam mnogo toga," odgovori Milo, "ali pretpostavljam da
ti misliš na svjetovne stvari poput jela i pića?"
"Da," potvrdila je umorno. "Sredit ću da ti nešto pošalju."
"Hvala. Usput, kad već razgovaramo o potrebama, kako moja
bivša družica?"
"Tyra? Shan se brine za nju."
"Sigurno je presretan. Ljigavac."
"Želi te ubiti."
"Uopće mu ne zamjeram."
"Baš si se iskazao s Tyrom. Zašto? Zašto si s njom postupao
tako grubo?"
Slegnuo je ramenima. "Zašto? Opet smo na području
primarnih potreba."
"Ne bih baš sadizam opisala kao primarnu potrebu," reče Jan.
133
 "Zaista? Iznenadila bi se."
"Prema meni nikad nisi bio takav. Osim ako si to možda
planirao za budućnost."
"Ti nikad nisi bila poput Tyre, Jan. Ona je prirodna žrtva.
Njena beskrajna poniznost budi u meni sadistički duh. Ti si bila
drugačija. Bila si neznalica i divljakuša, ali imala si hrabrosti i snage.
Od samog početka sam ti se, zapravo, divio."
"Daj, poštedi me toga," promrmljala je i otvorila vrata.
"Zbogom, mama," viknuo je za njom.
Sledila se, okrenula se i pogledala ga.
Nasmijao se. "Oprosti. Nisam se mogao suzdržati."

22
"Jean-Paul! Jean-Paul!" Jean-Paul je zastenjao dok se budio
iz dubokog i ugodnog sna. Netko ga je držao za rame i grubo ga
tresao. Otvorio je oči i pri slabom jutarnjem svjetlu nad sobom
ugledao Lona Haddona. Istovremeno je osjetio kako se Ayla miče
pokraj njega, i shvatio da se radi o nečemu ozbiljnome. Inače
Haddon ne bi tako omeo intimu svoje kćeri...
Brzo je sjeo i protrljao oči. "Što se dogodilo?"
"U kriznoj smo situaciji," žurno odgovori Haddon. "Odjeni se
i pođi sa mnom..."
Ayla se probudila. "Tata, što je?" upita zabrinuto.
"Neki od Jean-Paulovih ljudi su zauzeli spremište oružja.
Drže taoce i prijete da će ih sve ubiti ne ispunimo li njihove
zahtjeve."
"K vragu!" promrmlja Jean-Paul dok je navlačio hlače koje je
uzeo s obližnje stolice.
"Moraš pokušati razgovarati s njima, Jean-Paul, jer inače će
doći do velikog krvoprolića."
"Proklete budale!" poviče Jean-Paul.
"Kamion je parkiran pred ulazom," reče Haddon i potrči iz
sobe.
"Idem i ja," doda Ayla i skoči iz kreveta. Jean-Paul ju je
134
promatrao dok je oblačila košulju. "Bilo bi mi draže da ne ideš."
"Šteta, jer ja ionako idem."
Električni kamion je poskakivao uskim palmirskim ulicama.
Haddon im je usput prepričao što se dogodilo. "Napali su u ranim
jutarnjim satima. Sigurno su svladali dva čuvara koja su bila na
dužnosti. Još ne znamo jesu li živi ili mrtvi. Uzbuna je oglašena tek u
4.00 sata, kad su stigli drugi čuvari da preuzmu smjenu. Pobunjenici
su na njih pucali. Nisu ih ozlijedili, bili su to samo pucnji upozorenja.
Rekli su im da je oružarnica u rukama Nebeskih Ratnika s Lorda
Montcalma, koji drže taoce, a među njima i žene i djecu, i koji ih u
podne namjeravaju ubiti ako im do tada ne predamo vlast."
"Vlast? Političku vlast?"
"Ništa manje."
Jean-Paul je zatresao glavom i ogorčeno rekao: "Isuse, te
glupe budale! Rekli su mi kako od mene očekuju da smislim plan
kako ćemo preuzeti Palmini, ali ja ih nisam shvatio dovoljno
ozbiljno. Htio sam ti reći o tome, ali Ayla mi je rekla da su svi pod
nadzorom."
Ayla je, skutrena na Jean-Paulovom krilu, to potvrdila. "Istina
je, tata. Jean-Paul mi je ispričao što se dogodilo, a ja sam mu rekla
neka ne brine. Ja sam kriva."
"Ne budi smiješna!" reče Haddon. "Ni ja ne bih takve priče
shvatio previše ozbiljno. Osim toga, zaista su bili pod nadzorom."
"Kako se onda to moglo dogoditi?" upita Jean-Paul.
"Do sada smo pronašli tijela trojice muškaraca zaduženih da
ih čuvaju. Ostali su vjerojatno među taocima. Kao taoce uglavnom
drže obitelji koje su im pružile smještaj."
"O Bože," promrmlja Jean-Paul. Osjećao se bijedno. I
posramljeno. "Koliko mojih ljudi u tome sudjeluje?" upita.
"Nismo još sigurni, ali najmanje ih je dvanaest. Predvodi ih
čovjek s imenom Phillippe. Poznaješ li ga?"
"Da, poznajem ga. Bio je među onima koji su tražili da ja
povedem pobunu."
"Misliš li da ćeš ga moći urazumiti?"
"Ranije nisam uspio, ali u svakom slučaju voljan sam
ponovno pokušati. To je najmanje što mogu učiniti."
135
 Oružarnica se nalazila na rubu grada i oko nje nije bilo drugih
zgrada. Bila je to jednokatnica s ravnim krovom i bez prozora. Na
prednjoj strani je imala jedna vrata. Oko nje su bile zasađene palme
kako bi prikrile namjenu zgrade. Nedaleko su stajali parkirani nizovi
električnih vozila, automobila i kamiona. Iza njih su čučali muškarci
s puškama i budnim okom motrili oružarnicu. Haddon je zaustavio
kamion pokraj drugih vozila i tiho prokleo. "Jelker Banks. Samo nam
je još on trebao," reče.
Jean-Paul se osvrnuo i spazio kako im prilazi krupni
muškarac s crvenom kosom i bradom. Nosio je pušku. Slijedila su ga
dvojica muškaraca koji su također nosili puške. Jean-Paul ih se
sjećao s plaže. Stariji se, sjetio se, zove Bron.
"Bravo, Haddone!" poviče muškarac crvene brade. "Uhvatio
si njihovog vođu!"
"To nije njihov vođa!" glasno uzvrati Haddon dok se spuštao
iz kabine kamiona. "Ti to dobro znaš, Jelker."
Ayla je sišla kroz druga vrata, a Jean-Paul ju je slijedio.
Haddon i Jelker su se suočili licem u lice. "Ništa ja ne znam, Lone
Haddone! Sam je priznao da je bio vladar Nebeskog Gospodara!"
"To je prošlost! Sad je uz nas!"
"Ha! Znam da je zaludio tebe i tvoju maloumnu kći, ali nas
ne može prevariti! Kad sredimo te proklete nebeske gusare, strijeljat
ćemo ga zajedno sa svima ostalima!"
Čvrsto stežući Jean-Paulovu ruku, Ayla poviče: "Samo ga
pokušaj strijeljati i morat ćeš ustrijeliti i mene!"
"Nemam ništa protiv," nasmije se Bron.
"Slušajte, došao sam vam pomoći!" reče Jean-Paul. "Pokušat
ću ih nagovoriti na predaju."
Jelker Banks se okrenuo k njemu. Imao je blijedoplave oči
koje kao da su zadirale u Jean-Paula. "Ma nemoj," reče. "Ja mislim
da si im se došao pridružiti."
"Jelker, budi razuman," zavapi Haddon. "Da sudjeluje u
pobuni, već bi bio s njima. Trebamo ga, Jelker! Ako ih ne uvjeri da
se predaju, pred nama je veliko krvoproliće. Samo je jedan ulaz u
oružarnicu. Navalimo li kroz njega, izgubit ćemo mnogo ljudi."
Pridružio im se još jedan čovjek. Jean-Paul ga je prepoznao
136
kao Lylea Weavera, trenutnog predvodnika 'šestorice' koja je vladala
Palmirom. I on je u ruci imao pušku. Činilo se da s olakšanjem
promatra Jean-Paula dok se obraćao Haddonu: "Je li voljan to
učiniti?"
"Da, voljan je," odgovori Haddon, "ali Jelker se tome
protivi."
Weaver je pogledao Jelkera. "Ne, više se ne protivi. Nije U
tako?"
Jelker mu je uzvratio pogled te slegne ramenima i reče: "No
dobro, neka ide razgovarati s njima, ali moja će puška biti okrenuta k
njemu. Pokuša li ući u oružarnicu i pridružiti se prijateljima, istog će
trena umrijeti."
Weaver se okrenuo Jean-Paulu. "Nastoj ga zanemariti. Svi to
činimo. Misliš li da ih možeš nagovoriti da odustanu?"
"Kao što sam već rekao Lonu, ne znam. Nikoga od njih ne
poznajem dobro. Ali učinit ću sve što mogu."
"Dobro. Reći ću nekome neka ti nabavi bijelu zastavu."
Okrenuo se da ode, ah Jean-Paul ga zaustavi. "Čekaj! Ako idem
pregovarati s njima, moram znati što im mogu ponuditi. Što će se
dogoditi ako se predaju?"
"Poredat ćemo ih pred zid i strijeljati," glasno se uplete Jelker
Banks.
"Zašuti," odlučno ga prekine Weaver. Protrljao se po obrazu i
odgovorio: "Već su ubili nekoliko ljudi. I izdali su naše povjerenje.
Ne možemo im dopustiti da ostanu s nama. Morat će vani iskušati
sreću — na opustošenim poljima. Dat ćemo im puške i namirnice i
pustiti ih da odu. Ali ako se ne predaju, bit će kako je rekao Jelker.
Pogubit ćemo ih."
Jean-Paul je kimnuo. Weaver nije imao drugog izbora. U
ovakvim okolnostima, njegov je prijedlog bio pošten. I on bi na
Weaverovom mjestu učinio isto.
Nekoliko minuta kasnije Jean-Paul je s visoko podignutom
drškom metle na kojoj je lepršala bijela jastučnica istupio iza niza
vozila i krenuo prema tamnom ulazu u oružarnicu. Još uvijek je
osjećao dodir Aylinih usnica od dugog i strastvenog poljupca s kojim
ga je ispratila. Osjećao je i žmarke duž kralježnice, gdje je
137
pretpostavljao da je uperene Jelkerova puška. Sam Bog zna koliko je
pušaka okrenuto prema njemu u sjenovitoj unutrašnjosti oružarnice.
Zaustavio se dvadesetak metara pred ulazom, mahnuo
jastučnicom i povikao: "Phillippe! To sam ja, JeanPaul. Želim
razgovarati s tobom!"
Zavladala je tišina. Kroz otvorena vrata oružarnice vidio je
samo tamu. Činilo mu se da u unutrašnjosti nazire nekakvu barikadu,
ali nije bio siguran. "Phillippe!" pokušao je ponovno.
"Što želiš, izdajniče!" stigao je odgovor.
"Phillippe, jesi li to ti?"
"Da, to sam ja. Sad sam ja vođa, s obzirom da si nas ti izdao."
Bože, pomisli Jean-Paul. "Phillippe, ovo je ludost! Nikada
nećete uspjeti! Predajte se prije nego pogine još ljudi."
"Nećemo se predati. Nismo svi poput tebe, JeanPaul."
"Predajte se, i spasit ćete sebi život. Palmirin voda je pristao
pustiti vas da odete ako se mirno predate."
"Kamo da odemo?"
Jean-Paulova usta su se osušila. Progutao je i nastavio: "Iz
Palmire."
Phillippe se nasmijao. "To je isto kao smrtna kazna."
"Dat će vam oružje... i namirnice. Imat ćete šanse preživjeti.
Nastavite U ovako, nećete imati čak ni to."
"Ne može, Jean-Paul. Naš ultimatum ostaje. Idi sada i reci to
vođi. Ako do podneva ne dobijemo što smo tražili, počet ćemo
ubijati taoce."
"Phillippe, budi razuman! Neće vam predati Palmiru, ni s
taocima ni bez njih. Ne možete pobijediti! Ostanete li unutra, nitko
od vas neće doživjeti kraj dana."
"Tad ćemo sa sobom povest mnogo njih. Postavili smo zamke
po čitavoj oružarnici. Napadnu li nas, čitava će zgrada odletjeti u
zrak... zajedno s dobrim dijelom Palmire, sudeći po tome koliko je
ovdje eksploziva."
Jean-Paula je odjednom preplavila ljutnja. "Bože, vi glupi,
glupi gadovi...!" Krenuo je prema ulazu. "Sve su vam pružili, a vi ste
sve upropastili..." Prekinuo ga je snažni udarac koji mu se činio
poput udarca čekićem. Noge su mu otkazale i na trenutak je poletio
138
zrakom. Pao je na leda na tlo i nad sobom ugledao blijedo, jutarnje
nebo na kojem su se tek pojavljivale ružičaste zrake Sunca. Uskoro
se u njegovim očima nebo stopilo s crnim beskrajem.
"Ti si najčudniji svećenik što sam ga ikada sreo," reče
kapetan Ilija Vuškov Milu dok mu je punio čašu votkom.
"Kao što sam već više puta ponovio, ja nisam pravi
svećenik," uzvrati Milo zahvalno podižući čašu.
"U to uopće ne sumnjam," nasmije se Vuškov
nadopunjavajući vlastitu čašu.
"Ne, želim reći da... da..." Milo se osjećao ugodno pijanim,
"... da ja jesam član našega vjerskog reda, ali nisam zaređen kao
svećenik."
"U svakom si slučaju drugačiji od svog pratioca."
"Ah, da, on je svećenik. Pravi. Najpraviji," odgovori Milo uz
smijeh. O-o, postajem pretjerano pijan, rekao je u sebi i prilagodio
metabolizam bržem oslobađanju suvišnog alkohola iz tijela. Uskoro
je umjesto znoja lučio čisti alkohol. Večeras mora zadržati razum.
Sjedili su za stolom u Vuškovom apartmanu. Upravo su
pojeli velike porcije vrlo ukusnog boršča, jela koje Milo nije kušao
već stoljećima. Kvaliteta hrane na Karagangi osvjedočila je Mila da
su kod njih uređaji za recikliranje organske tvari još uvijek ispravni,
za razliku od onih na Belvedereu. Jelo im je poslužila nasmijana žena
za koju je Milo najprije pomislio da je Vuškova žena, ali kasnije je s
olakšanjem doznao da mu je samo služavka. Bilo bi nezgodno da je
Vuškov oženjen. Točnije, sretno oženjen. Što je manje vezan uz ovo
mjesto, to bolje.
Vrijeme je da prijeđu na posao. Milo je ispio piće, kriomice
promotrio Vuškova i progovorio: "Sigurno si svjestan da ćeš se
nakon zauzimanja zemaljske zajednice naći u zavidnom položaju."
Vuškov se namrštio. "Kako to misliš?"
"Ondje ćeš ti biti na vlasti. Sva njihova prirodna bogatstva
pripadat će tebi... bogatstva koja očajnički trebaju Karagangi i
drugim naseljima. Posjedovat ćeš i jedini brod sposoban putovati
između Zemlje i naselja. Barem trenutno. To je, k tome, najbolje
naoružana letjelica u sustavu. Primijetio sam to kad smo ga
obilazili."
139
 "Da, skinuli smo sve oružje s drugih letjelica, pa čak i sa
samog naselja, i stavili ga na Christinu..." Popio je veliki gutljaj
votke i nastavio: "Ali ja još uvijek ne razumijem na što ciljaš."
"Pokušavam ti reći da ćeš biti u jedinstvenom položaju.
Položaju koji će ti omogućiti da sam odlučuješ o svojim
postupcima..."
Vuškov se ponovno namrštio. "Predlažeš li mi ono što mislim
da predlažeš?"
"Moguće."
Vuškov udari čašom po stolu. "Ja sam odani Karaganganac!"
poviče ljutito.
"Naravno da jesi. Jasno je da nećeš svome naselju uskratiti
ono što mu treba sa Zemlje, ali to će imati svoju cijenu."
Vuškov zatrese glavom. "Ne. Ne dolazi u obzir."
Milo uzdahne. "Divim ti se, kapetane Ilija Vuškove. U prilici
si steći apsolutnu vlast, a da ne spominjemo bogatstvo, ali ne želiš
odstupiti od svoje odanosti i osjećaja dužnosti. Takvi ljudi su rijetki."
Podigao je čašu. "Popijmo u to ime."
Nepuni sat kasnije Milo se vratio u svoju kabinu. Vuškova je
ostavio u vrlo pijanom stanju. Bio je uvjeren da je sjeme koje je
posijao palo na plodno tlo. Uskoro ćeš biti moj, pomisli zadovoljno.

23
Tiho Jean-Paulovo stenjanje trgnulo je Aylu iz nemirnog sna.
Napeto se nagnula nad njega, nadajući se da se vratio k svijesti.
"Jean-Paul! Čuješ li me? To sam ja, Ayla!" Kapci su mu zatitrali, ali
se nisu podigli. S razočaranjem je shvatila da je još bez svijesti.
Uzdahnula je, dotakla mu čelo gornjom stranom dlana i spustila se
nazad na stolicu. Bila je strašno umorna i boljela ju je glava. Kraj
Jean-Paula je sjedila još otkako su ga doveli iz operacijske dvorane.
To je bilo u 15.00 sati, a sad je već prošla ponoć. Nije ga željela
napustiti.
Nakon operacije joj je kirurg Steven Aldane, bliski prijatelj
njenog oca kojeg je poznavala čitav život, iznio loše vijesti koje je
140
napola očekivala. "Žao mi je, Ayla," rekao je. "Učinio sam sve što
sam mogao, ali izgledi su mu slabi. Čak i ako preživi, čitav će život
ostati nepokretan. Metak mu je oštetio kralježnicu."
"Neće umrijeti," rekla je odlučno dok su joj se niz lice
slijevale suze. "Neću to dopustiti, Steven. Neću."
Kasnije je došao njen otac i stao kraj nje, stavivši joj ruku na
rame. "Žao mi je, Ayla."
"Neće umrijeti," rekla je tupo.
"Nadam se da neće, ali razgovarao sam sa Stevenom. Loše
mu je, dušo. Jako loše. S obzirom na razmjere ozljede možda...
možda je bolje..."
Okrenula se i očajno povikala: "Ne! Neće umrijeti! Nemoj to
govoriti!"
"Žao mi je," dodao je brzo i stisnuo joj rame da joj pokaže
kako razumije. Nakon kratke stanke je nastavio:
"Možda će mu svemirci pomoći kad stignu. Njihova je
medicina sigurno naprednija od naše. Ovdje dolje smo zaboravili
mnoga znanja..."
"Ti i tvoji prokleti svemirci! Misliš da će oni sve riješiti! Ne
želim više o njima slušati!" Požalila je čim je izgovorila te riječi.
Okrenula se i pogledala očevo lice, a na njemu je vidjela bol.
"Nisam..."
"Ne moraš se ispričavati. Znam da sam već dosadan s time.
Ali zaista mislim ono što sam rekao. Možda će oni pomoći Jean-
Paulu."
"Da, valjda je tako," rekla je sumnjičavo, ali ta je misao u njoj
probudila nadu koja je počela rasti. Haddon je uskoro otišao. Nakon
toga su Steven i medicinska sestra dolazili povremeno pregledati
Jean-Paula, ali većinu vremena je uz njega provela sama.
Neprestano je ponovno proživljavala užasne trenutke toga
jutra. Jelkerova puška je grunula i Jean-Paul se srušio pred
oružarnicom, ali ona isprva nije shvatila vezu između ta dva
događaja. S nevjericom je gledala Jean-Paulovo skvrčeno tijelo. Lyle
Weaver se derao na Jelkera Banksa. Kroz polusvijest je čula kako
Banks odgovara: "Gad im se namjeravao pridružiti, baš kao što sam
rekao da hoće." Kriknula je Jean-Paulovo ime i protrčala između dva
141
parkirana kamiona. Otac ju je pokušao zaustaviti, ali lako se istrgla iz
njegovih ruku i nastavila trčati.
Kleknula je kraj Jean-Paula, podižući mu glavu i ljubeći mu
lice. Oči su mu bile otvorene, ali nisu ništa vidjele. Nježno mu je
spustila glavu na travu i opipala mu vrat. Laknulo joj je kad je
osjetila puls.
"Mi nismo krivi!" začula je glas. "Nije ga upucao nitko od
nas!" Iznenađeno je podigla pogled. Glas je dopirao iz oružarnice.
Potpuno je zaboravila na nebeske pobunjenike. "Znam da niste vi,"
uzvratila je. "I znam tko jest." Iza sebe je začula korake. Okrenula se.
Prilazio joj je otac, s rukama podignutim visoko nad glavom. Lice
mu je bilo blijedo. Kleknuo je s druge strane Jean-Paula, i dalje
držeći ruke u zraku. "Kako mu je?" pitao je, nervozno pogledavajući
prema tamnom ulazu u oružarnicu.
"Mislim da mu je loše," odgovorila je drhtavim glasom. "Jako
loše." Oko Jean-Paula se širila velika krvava mrlja. "Ubit ću Jelkera
Banksa."
"Lyle ga je uhapsio. I sinove, također."
"Ipak ću ga ubiti." Očajno je pogledala oca i zajecala: "Oh
tata, što ću sada?"
"Prvo ga moramo odnijeti u bolnicu." Polako je ustao,
okrenuo se prema ulazu u oružarnicu i povikao: "Odnijet ćemo ovog
čovjeka odavde! Imate li primjedbi?"
Ayla je osluhnula prigušene glasove koji su dopirali iz
oružarnice prije nego je netko doviknuo: "Nemamo primjedbi.
Odnesite ga, ali bez trikova!"
Haddon se sagnuo i uhvatio Jean-Paula ispod ruku. "Primi ga
za noge," reče Ayli. "Hoćeš li moći?"
"Naravno." Ayla ga je primila za zglobove, i oni ga podigoše.
Iz dubine Jean-Paulova grla začulo se tiho klokotanje. Bio je težak,
ali Ayla bi izdržala i da je bio dvostruko teži. Pogled na krvavu mrlju
koja je ostala na mjestu gdje je ležao umnogostručio je njenu snagu.
Odnijeli su ga do vozila — ostavljajući za sobom krvavi trag
— i položili ga na prazne vreće u stražnjem dijelu kamiona. Netko je
donio pokrivač, te su ga njime pokrili. Ostala je kraj njega dok je
Haddon punom brzinom vozio prema bolnici. Stisnula se uz njega,
142
nastojeći ga zaštititi od trešnje malog kamiona.
Napokon su stigli do bolnice i predali Jean-Paula Stevenu i
njegovoj postavi. Vreće na kojima je ležao bile su natopljene krvlju...
Kasnije je doznala da su buntovnici nepuni sat kasnije
oslobodili taoce i predali se. Nije znala je li ranjavanje Jean-Paula
pred njihovim očima pridonijelo tome da su odustali od svog nauma.
Smatrala je da je to moguće, ali zapravo je i nije bilo briga.
Igračka je sunula s neba i zaletjela se u jato Hazinija koji su
joj poletjeli u susret. Jato je bilo gusto, a Igračka brza, pa su sudari
Hazinija i Igračke bili neizbježni. Uskoro su s neba padale stotine
stvorenja zgrčenoga tijela i polomljenih krila. Neki su krikom
izražavali svoj bijes, a većina ih je već bila mrtva.
Unutrašnjost Igračke je podrhtavala pri svakom novom
sudaru s Hazinijem.
"Uživaš u ovome, zar ne?"
"Molim?" Janina je pažnja bila vezana uz ekrane.
"Rekao sam da ti u ovome uživaš. Trebala bi vidjeti svoj izraz
lica. Tu tvoju stranu još nisam upoznao."
Pogledala je Robina. Promatrao ju je sa zanimanjem. "Imaš
pravo, uživam," priznala je. "Mrzim ta stvorenja, a znaš i koji je tome
razlog. Na Hazinije ne treba trošiti sažaljenje. Stvoreni su da bi
ubijah. Nisu naročito inteligentni, ah su zato lukavi."
"Oh, nije to bila kritika. I ja sam se slično osjećao loveći
lignje oko Shangri La. Uživao sam dok sam ih ubijao, ali kasnije mi
se uvijek činilo da sam nekako... prljav."
"Ako se to dogodi i meni, moći ćeš me dobro nasapunati pod
tušem na Nebeskom Anđelu." Kratko mu se nasmiješila i naredila
Igrački da se okrene i još jednom prođe kroz jato.
Još četiri puta su projurili kroz roj Hazinija, a tada se Igračka
spustila do podnožja gnijezda koje je, kao i sva ostala hazinijeva
gnijezda, podsjećalo na nadnaravnu verziju Kosog tornja u Pisi (koji
se 2000. godine konačno srušio). Igračka je u gnijezdo ispalila
nekoliko raketa. Slijedio je niz snažnih eksplozija i zrakom su
poletjeli dijelovi gnijezda. Divovsko zdanje se počelo rušiti. Igračka
se povukla na sigurnu udaljenost dok se gnijezdo polako urušavalo.
Jan je napeto promatrala sve dok joj oblak prašine nije zaklonio
143
vidik. Zadovoljno je kimnula. "Da, u ovome sam zaista uživala."
"Drago mi je da se tako dobro zabavljaš, Jan, ah nije li sve to
samo gubitak vremena?" upita Robin. "Zadatak nam je skupiti
biološke uzorke i dopremiti ih na Nebeskog Anđela. Kad Phoebus
obavi što je naumila, Haziniji će ionako nestati."
"Znam, znam... dajem malo oduška svojim niskim strastima.
U redu?" Posegnula je i potapšala ga po bedru.
Haziniji su se i dalje bacali na Igračku, nastojeći oštrim
kandžama probiti njenu oplatu. Jan je na ekranu ugledala glavu
jednoga od njih i stresla se. Predobro se sjećala onog skoro kobnog
susreta s Hazinijem na Lordu Panglothu. Sad su je s ekrana gledale
jednake okrutne oči na jednakoj glavi sličnoj konjskoj s koje su
stršala ticala i dugačko rilo. Prozborila je nekoliko kratkih riječi, te
su istog trena s pramca Igračke izvirile mehaničke ruke i zgrabile
Hazinija. Sonda u obliku koplja zabila se duboko u stvorova prsa.
"Bio-uzorak je pohranjen," reče Igračka dok se sonda povlačila u
svoje sjedište. Hazini je i dalje mlatarao dugačkim, opnenim krilima,
očito ne shvaćajući da je mrtav. Mehaničke ruke su se raširile, te je
stvorenje na trenutak poletjelo i potom se survalo s neba. "I u ovome
sam uživala," reče Jan Robinu.
"Vidim. Što sada?"
"Mogli bismo skupiti još nekoliko primjeraka gljiva s
opustošenih polja i vratiti se na Anđela." Obratila se Igrački: "Gdje
se točno nalazimo?"
"Na zapadnom dijelu sjevernoameričkog kontinenta,"
odgovori Igračka.
"Možeš li biti malo preciznija, molim te?"
"Moji su zapisi zastarjeli. Mogu ti jedino reći kako se to
područje nekoć zvalo."
"Reci mi."
"U doba kad su još postojale Sjedinjene Američke Države,
ovo je bila država Iowa. Nakon raspada 2071. godine postalo je dio
feminističke države Minerve."
Jan se trgnula. "Minerva? Ne može biti!" Zagledala se u
ekrane. Krajolik nad kojim su letjeli nije joj se činio poznat. "Ne
može biti," tiho je ponovila.
144
 "Prema mojim zapisima ovdje je ležala Minerva," ustrajala je
Igračka.
Jan se htjela još jednom pobuniti, ali se prisjetila da je
Minerva u kojoj je odrasla bila tek mali dio prvotne Minerve.
Uzbuđeno reče Igrački: "Obiđi čitavo područje."
"Da, Jan," odgovori Igračka.
"Što pokušavaš postići," upita Robin.
"Pokušavam pronaći svoj dom."
"Imamo U vremena za to? Ionako smo već odstupili od
rasporeda."
"Nije me briga," rekla je i nagnula se nad ekrane.
U slijedećih pola sata prošli su nad tri mala naselja — jednim
potpuno opsjednutim s plijesni — i svaki put su njihovi stanovnici
istrčali iz trošnih koliba i zapanjeno se zagledali u leteći stroj koji
nije Nebeski Gospodar, ali Jan na njih nije obraćala pažnju.
"Uspori!" poviče napokon. Igračka je poslušala.
Da, onaj lanac niskih brežuljaka... prepoznala ih je čak i iz
ovog kuta. "U kojem smjeru sad idemo?" pitala je uzbuđeno.
"Prema istoku," odgovori Igračka.
"Trebala bi ležati petnaestak kilometara istočno od onih
brežuljaka..."
Igračka je polako proletjela nad brežuljcima, istovremeno
smanjujući visinu. "Velika Majko, ovdje smo... ali gdje je grad? Gdje
je Minerva."
"Rekla si da je Nebeski Gospodar bacio bombe na grad," reče
Robin.
"Znam, ali neke su zgrade ipak ostale čitave. Bilo ih je,
doduše, malo." Namrštila se. "Gradom su još plamtjeli požari kad
sam otišla. Možda je sve izgorjelo." Promotrila je ekrane i zatresla
glavom. "Letimo nad područjem gdje su se nalazila naša obradiva
polja... prekrile su ih plijesni."
"Nešto je pred nama," reče Robin.
Jan vidje da je u pravu. Pred njima su se uzdizali veliki oblici
prekriveni gljivama. Minerva. Grlo joj se steglo. Svi njihovi napori
tijekom stotina godina bih su uzaludni. Pošast je ipak pobijedila.
Igračka je letjela točno iznad grada zavijenog u plijesan. Jan joj reče
145
neka se zaustavi i sleti, a tada se obrati Robinu: "Ovo pod nama je
nekoć bio glavni gradski trg." Igračka se meko spustila na tlo. Jan
uzme male laserske pištolje koje im je dala Phoebus, te jednog pruži
Robinu, a drugog zatakne za pojas. Naredila je Igrački da otvori
vrata. Prije izlaska se još jednom okrene k Robinu. "Budi jako
oprezan. Nikad još nisi bio na opustošenom polju... bio si, zapravo,
ali se toga se ne sjećaš. Uglavnom, vani može biti jako opasno."
"Kad ćeš se prestati prema meni odnositi kao prema djetetu?"
Znam odgovor na to pitanje, pomisli Jan, ali neću biti toliko
okrutna da ti ga kažem. Stupila je iz Igračke. Dočekao ju je poznati
smrad plijesni. Bilo je i neugodno toplo. Podigla je pogled. Sunce je
sjalo visoko na vedrom nebu. Zaključila je da na ovom dijelu
kontinenta još nije ni podne. Osvrnula se uokolo. Bilo joj je teško
orijentirati se, jer su gljive prekrile sve što joj je bilo poznato.
"To je, dakle, Minerva," reče Robin.
"Ne gledaš je baš u najsjajnijim izdanju," odgovori mu oštro.
"Znam. Nisam pokušavao biti duhovit."
"Oprosti," promrmljala je i krenula preko trga prema
najbližem nizu zgrada. Sam trg je bio prilično čist, osim grma dva
metra visokih gljiva i nekoliko velikih puhara. U jednom je kutu
raslo neko veliko stablo koje ju je zbunjivalo. Nije se sjećala tog
drveta, a sumnjala je da bi u tako kratkom vremenu drvo moglo
narasti do tolikih razmjera. Primijetila je i da su ga plijesni
poštedjele. Robin je promijenio smjer i krenuo prema stablu. "Kamo
ideš?" dovikne mu.
"Idem piškiti," uzvratio je. "Sad si sigurno sretna što si me to
pitala."
"Jako," promrmljala je, i htjela je krenuti dalje kad ju je nešto
počelo kopkati. Nešto čega se morala sjetiti o određenom drveću...
Velika Majkol Hitro se okrenula i izvukla pištolj ispod pojasa.
"Robin!" kriknula je najglasnije što je mogla, ali znala je da je već
kasno.

146
 24
"Mi idemo u divni, plavi k-r-a-j!" glasno je zapjevao Milo kad
je ušao u kabinu. Otac Shaw je sjedio za malim stolom i čitao svoju
izlizanu Bibliju — u posljednje je vrijeme to često činio. Podigao je
glavu i tjeskobno pogledao Mila. Loše je izgledao. Izgubio je
nekoliko kilograma i lice mu je potpuno oronulo. Rijetko je spavao,
jer se bojao da će ga Milo za to vrijeme ubiti. Milo je zaista
razmišljao o tome, ali odlučio je odgoditi sretni događaj.
Milo se bacio na ležaj i radosno progovorio: "Je li sve
spremno za veliku pustolovinu? Za nekoliko sati već ćemo biti na
putu."
Otac Shaw je oblizao suhe usnice i upitao: "Kad ćeš to
učiniti?"
"Što, dragi Oče?" upita Milo glumeći neznanje.
Otac Shaw ponovno obliže usne. "Ubiti me."
Milo podigne obrve. "Ubiti te? Bože, opet se vraćamo staroj
temi, zar ne? Još uvijek si živ i zdrav, nisi li? Zaista postaješ
paranoidan."
Svećenik ga je nijemo promatrao. Napokon reče: "Nećeš se
tek tako izvući, znaš. Bog će te kazniti."
"Misliš? Zaista vjeruješ da taj Bog kojeg obožavate, tvorac
cijelog svemira, imalo mari za tebe? Upravo je ta prokleta
egoističnost jedan od razloga zašto toliko mrzim pobožne brbljavce!
Prema onome što govorite, čovjek bi pomislio da ste s Bogom nekoć
bili cimeri na fakultetu."
"Bogohuljenje će ti samo otežati situaciju," reče Otac Shaw
trudeći se smiriti podrhtavanje usnica.
"Spreman sam riskirati. U međuvremenu se pripremi za
veliku pustolovinu na majčinskom planetu. Pomisli samo na sve one
prljave sitne duše koje čekaju da ih privedeš Bogu i spasenju."
"Ljudi sa Zemlje ne mogu iskupiti svoje grijehe. Kao ni ti."
"No, no, to baš nije pravi stav jednog svećenika. Na
putovanje si krenuo upravo zato da bi procijenio duše ljudi sa

147
Zemlje."
"Ti si razlog zašto sam ovdje!" poviče Otac Shaw. "Sad mi je
to jasno. Predložio si Ocu Massii da pošalje predstavnika na Zemlju,
ali jedini razlog tome bio je da se tebi otvori mogućnost onamo stići.
Ja nisam morao biti ovdje."
Milo ustane s kreveta i potapša Oca Shawa po vrhu glave.
Otac Shaw se trgnuo. "Naprotiv, jako si mi potreban. Barem zasad."
Otac Shaw podigne pogled. "Molim te, dopusti mi da
ostanem ovdje," preklinjao je šapatom. "Ne želim ići na Zemlju. Ne
želim biti s tobom. Dopusti mi da se vratim na Belvedere. Obećajem
ti da nikome neću govoriti o tebi. Kunem se u moju dušu."
Milo se namrštio. "Pazi," upozori ga. "Ne dovodi dušu u
opasnost zbog obećanja koje nećeš moći održati."
"Ja to zaista mislim!" zajeca Otac Shaw. "Nikome ništa neću
reći. Molim te, pusti me da odem!"
"Ah, dobro."
Usta Oca Shawa su se širom otvorila. Milo je zapazio da su
mu donji zubi žuti. Nakon odlaska s Belvederea je zapustio i osobnu
higijenu. "Zaista?" prošapće Otac Shaw.
"Zaista. Možeš se vratiti na Belvedere. Poslužio si svrsi koju
sam ti namijenio."
Otac Shaw mu je zgrabio ruku i na Milovo je iznenađenje
počeo ljubiti. "Hvala ti! Hvala ti! Hvala ti..." ponavljao je. To bi
vjerojatno potrajalo u beskraj da ga Milo nije potapšao po ramenu.
"Oče Shaw?"
Svećenik ga je ponovno pogledao, a u očima su mu blistale
suze zahvalnosti. "Molim?"
"Šalio sam se," reče Milo uz podli osmijeh. "Ne mogu te
poslati nazad na sablasni Belvedere; idemo zajedno na Zemlju.
Dobro ćemo se provesti."
Milo je oduševljeno promatrao kako se na lice Oca Shawa
navlači sjena. Svećenik je pokrio lice rukama, spustio glavu na stol i
briznuo u plač. Milo se vratio u svoju kabinu. Pjevajući. "Mi idemo u
divni, plavi k-r-a-j!"
Spasio ga je način kako je kriknula njegovo ime. Taj bi krik
zaustavio i divovskog gmaza. Robin se zaustavio upravo u trenutku
148
kad je drvo nevjerojatnom brzinom segnulo prema njemu dugačkim
pipcima. Krajevi pipaka ošinuli su po praznom zraku gdje je Robin
trebao stajati, promašivši ga za nekoliko centimetara. On ih nije
vidio, jer je već pogledao prema Jan, ali osjetio je strujanje zraka i
okrenuo glavu na vrijeme da vidi pipke kako se povlače. Jan je
izvukla laserski pištolj ispod pojasa i ponovno kriknula: "Nazad!
Nazad!'
Zbunjeno je zakoračio unazad. Jan je naciljala i ispalila u
stablo. Zraka se zarila duboko u tkivo i drvo je zadrhtalo. Dva pipka
su ponovno sunula prema Robinu, ali on je sad bio još dalje i još
uvijek se povlačio. Napokon je i on izvukao pištolj... Ispalio je.
Stablo se još jače streslo, dok su mu pipci divlje mlatarali naokolo.
"Pucaj!" poviče Jan Robinu prilazeći mu bliže. Tlo oko drveta je
počelo podrhtavati. Crna zemlja je prsnula u zrak i stablo se počelo
micati. Prema gore. Velika Majko! pomisli Jan kad je napokon
shvatila što se događa, drvo se pokušava iskorijeniti!
Iz debla je sukljao dim na mjestima gdje su ga palile Janina i
Robinova laserska zraka. Iz crne su kore izvirili veliki, zavinuti
trnovi na koje je drvo nabijalo svoje žrtve. Jan je u uzburkanoj zemlji
nazrijela korijenje... ali ono nije izgledalo poput korijenja, već poput
velikih, snažnih udova koji su završavali s tri prsta naoružana
kandžama. Naizmjenice su se pružali i ukopavali u tlo. Stvorenje se
očito pokušavalo iskopati. Jan je naciljala na 'korijenje' i raznijela ih
laserom. Drvo se streslo i zašuškalo lišćem. Pipci su mu i dalje šibali
zrakom. Odjednom se začula lomljava i drvo se počelo rušiti prema
njima. "Trči!" poviče Jan, ali Robina ovaj put nije trebalo
upozoravati. Uvidio je opasnost i već je trčao svom snagom. Ona
potrča za njim.
Zrakom se razlilo prodorno zavijanje i zemlja ispod drveta se
zatresla kad se ono čitavom dužinom položilo na tlo. Jan je stala i
okrenula se. Vrh drveta je ležao između nje i Robina. I on se
zaustavio. Lišće je i dalje šumilo, a pipci su se trzali, ali snaga im je
očito slabila. "Nastavi pucati," doviknula je Robinu i naciljala pištolj
na lišće.
Kad se osmudeno drvo potpuno smirilo, Robin ga oprezno
obiđe i priđe k Jan. "Koji je to vrag?" upita, prčeći nos nadražen
149
kiselim zadahom koji se širio.
Jan se nakašlje i odgovori: "Bičasto drvo. Nisam još vidjela
nijedno ovako veliko. Niti sam ikada vidjela da se neko pokušava
iskorijeniti i hodati."
"Bičasto drvo? Što je to?"
"Još jedna igračka iz doba prije Genetskih Ratova. To je
križanac biljke i životinje, ali vjerojatno ima više životinjskih
osobina. Oponaša druge vrste drveća, pa ga je teško prepoznati. Kad
mu se približi životinja ili čovjek, uhvati ih s pipcima, nabije na trnje
i polako ispija tjelesne tekućine dok od tijela ne ostane samo prazna
ljuska. Tada ih baci daleko od sebe, kako to ne bi upozorilo sljedeće
žrtve. Imaš sreće da se nisi iz prve ruke upoznao s cijelim procesom."
"Znam," reče i obriše s čela znoj pomiješan s čađom. "Da nisi
onako povikala kad sam..."
"Zapazila sam neku kretnju. Ranije mi uopće nije palo na
pamet da bi to moglo biti bičasto drvo. Kao što rekoh, nisam još
nikad vidjela neko tako veliko."
"Nova sorta? Mutant?"
"Vjerojatno. Oko Minerve je bilo mnogo bičastog drveća, ali
nikad nisam čula da ih je netko vidio kako hodaju." Zataknula je
pištolj ispod pojasa. "Trebali bismo prije odlaska pokupiti uzorak, ah
pričekajmo još malo. Želim biti sigurna da je zaista mrtvo prije nego
mu se približim.
"Nemam ništa protiv."
Jan se zaustavila na kraju trga i osvrnula se. Lice joj se
odjednom razbistrilo. "Znam gdje smo," reče Robinu. "Ovo je
sjeverna strana trga." Okrenula se i pokazala mu ruševine velike
zgrade zavijene u plijesni. "Ovo je bila Gradska Vjećnica. Vidjela
sam kad ju je pogodila bomba." Ponovno se okrenula prema trgu. "A
ondje..." pokazala je jednu od mnogih neravnina na tlu "... ondje je
stajalo postolje... gdje su Glavarice, a medu njima i moja majka,
čekale Lorda Panglotha da mu iskažu štovanje i predaju danak. I
njega su pogodili onog dana. Nikad više nisam vidjela majku..." Glas
joj je utihnuo. Robin ju je zagrlio. "Ne govori o tome ako te toliko
boli."
Naslonila se na njega. "Moram. Dugujem to sjećanju na
150
majku. I ostale. Alsu, Helenu, Simona... čak i Marthu."
"Marthu?"
Jan se zamišljeno nasmiješila. "Martha je bila čimpanza."
"Bliski prijatelj ili član obitelji?"
Nasmijala se. "Nešto kao radnik," odgovorila je. Odjednom
se osjetila krivom što se tako često ljutila na Marthu. "Velika Majko,
čini mi se da se to sve dogodilo tako davno..." Izvukla se iz zagrljaja
i ponovno pogledala trg. "Ono je krčma, odnosno njeni ostaci. Bila
sam na njenom krovu tog dana... kad se sve dogodilo. Nakon što smo
na Lorda Panglotha ispalile beskorisne rakete, na grad su počele
padati bombe. Jedna je bomba pogodila krov krčme i ja sam propala
kroz njega..." Pokazala je u drugom smjeru. "Onaj veliki prostor
ondje... tamo je stajao hram Velike Majke. Bio je sagrađen od
drveta... svetog drveta... pa je potpuno izgorio." Uzdahnula je,
uhvatila Robina za ruku i povela ga niz ulicu. Bilo je sablasno tiho.
Gljive koje su prekrile ostatke razorenog grada prigušavale su
njihove korake. Nije bilo ptica ni kukaca.
"Kamo idemo?" upita Robin.
"Idem na kratko hodočašće, a tada ćemo pokupiti uzorke i
otići."
Iznenadila se kad je vidjela da njena kuća pod mrtvačkim
plastom gljiva djeluje netaknuto, dok su sve ostale u blizini bile
potpuno razorene. Laserom je očistila ulazna vrata od gljiva,
zadržavajući dah da ne udiše zadah spaljenih plijesni. Drvena vrata
bila su potpuno trula i srušila su se pod prvim njenim udarcem. Jan je
oprezno ušla. Robin je krenuo za njom. "Čuvaj se, to bi nam se sve
moglo srušiti na glavu," upozori je.
"Znam," reče Jan. "Zašto me ne pričekaš vani? Brzo ću
izaći."
"Ne, ostat ću s tobom."
"Hvala," reče zahvalano. Polako je obišla sve prostorije.
Dnevnu sobu, sobu njene majke, vlastitu sobu... kuhinju.
Onog strašnog jutra prije posljednjeg dolaska Lorda
Panglotha, u ovoj se kuhinji posvađala s Melissom, svojom majkom,
kad joj je Melissa dala malu bombu i rekla joj neka se preda
Nebeskim Ratnicima ako njihov napad ne uspije. "Ti više nisi moja
151
majka," rekla joj je, a Melissa ju je na to pljusnula. To su bile
posljednje riječi koje su izmijenile. Jan nikad nije imala priliku
ispričati se. Sad je, u toj vlažnoj i mračnoj prostoriji s pljesnivim
namještajem, tiho zajecala: "Melissa... majko... oprosti mi."
Jan se uvukla u Igračku po pribor za uzimanje uzoraka.
Zbunila se kad je čula da je Robin slijedi. Okrenula se i vidjela ga
kako se provlači kroz unutrašnja vrata. "Što to radiš? Došla sam
samo po pribor."
Pridružio joj se na pilotskom sjedalu. Premda je kabina
proširena kako bi oboje stali u nju, u njoj je još uvijek bilo prilično
tijesno. "Zaboravi pribor na neko vrijeme. Prvo moramo obaviti
nešto važnije."
"Da? Što to?"
"Ovo." Primio ju je i strastveno poljubio. Jan to nije
očekivala, ali njeno je iznenađenje trajalo samo trenutak i brzo je
počela uzvraćati. Kad su se privili jedno uz drugo na uskom sjedalu,
dočekalo ju je još jedno ugodno iznenađenje. Odmaknula se od
njega. "Robine!"
Nasmijao se i kimnuo. "Ne znamo koliko će to potrajati pa je
bolje iskoristiti priliku."
Brzo su se skinuli i u skučenom se prostoru prepustili
pomamnom vođenju ljubavi. Robin se čak i nakon prvog orgazma
brzo ponovno uzbudio. Još jednom su vodili ljubav, ali ovaj put
mnogo polakše. Jan se činilo da je to najljepši doživljaj što ga je ikad
osjetila. S muškarcem. "Dobrodošao natrag," prošaptala je kasnije
kad su opušteno ležali na sjedalu.
Konačno su uzeli pribor i skupili uzorke svih različitih vrsta
gljiva koje su uspjeli pronaći. Bičasto drvo su ostavili za kraj.
Najprije su spalili sve vidljive pipke, a tada mu se Jan oprezno
primakla, dok je Robin stajao u pozadini s laserskim pištoljem u ruci
i spreman ispaliti na najmanji pokret. Kad je zabila sondu u spaljeno
stablo, drvo se nije ni pomaklo. Bilo je već mrtvo.
Jan je laknulo kad je Igračka poletjela. Osjetila je i olakšanje;
kao da je nešto što ju je tištilo godinama napokon nestalo. "Zbogom,"
prošaptala je dok su se sve brže udaljavali od Minerve.
Igračka je krenula prema jugu gdje je negdje nad Južnom
152
Amerikom letio Nebeski Anđeo. Nakon nekoliko minuta leta Igračka
ih izvijesti: "Moj radar je nešto zabilježio. Stotinu kilometara
jugoistočno od nas nalazi se veliki leteći objekt. Zračni brod."
Jan pogleda Robina. "Nebeski Gospodar," reče.
"Već smo očistili sve Nebeske Gospodare nad Sjevernom
Amerikom."
"To znači da je pred nama Ashley. Mislim da bismo je trebali
posjetiti."
"Dopuštate li da vam se pridružim, kapetane Vuškov?"
Vuškov se okrenuo u svome sjedištu i kimnuo. "Naravno,
brate James."
Milo se odgurnuo od vrata prema zapovjedničkom mostu
kojeg su okruživali nizovi blještećih ekrana. Nad njima je pogrbljeno
sjedilo nekoliko muškaraca i jedna žena. Povlačeći se po mreži na
stropu Milo je stigao do kapetana i njegovog kopilota. "Je U sve u
redu?" upita.
"Savršeno," odgovori Vuškov. "Upravljački program koji
koristimo je prastar, ali to nimalo ne umanjuje njegovu vrijednost. I
danas je jednako dobar kao i u vrijeme kad su putovanja između
Zemlje i Karagange bila dio svakodnevice."
Milo se zagledao kroz prednje promatračko staklo. Gotovo je
cijelo bilo zaklonjeno Zemljom. Vraćam se kući, pomisli Milo.
Nakon svih tih godina, napokon se vraćam kući.
"Kako je Otac Shaw?" upita Vuškov.
"Nimalo bolje, bojim se," odgovori Milo. "Pokušao sam ga
nagovoriti da uzme sedativ, ali nije pristao."
"Nikad nisam vidio nekoga tako prestrašenog."
"To je zbog bestežinskog stanja. Nikako se na to ne može
naviknuti. Jednako je bilo i na putovanju s Belvederea. Možda će mu
biti lakše kad stignemo na Zemlju."
"Znam da je to smiješno," reče Vuškov, "ali stekao sam
dojam da se on vas boji."
"Zanimljiva zamisao, ali neutemeljena," nasmije se Milo.
"Nije mi, doduše, sklon, ali nema me se razloga bojati."
Vuškov se okrene i pogleda ga. "Nema li?"
Milo mu se nasmiješi. "Jeste li razmislili o onome što sam
153
vam rekao?"
"Ne bih sada o tome razgovarao," brzo odgovori Vuškov
pokazujući glavom prema kopilotu.
Milo se nagnuo naprijed i pružio ruku prema Zemlji. Prinio je
usne uz Vuškovo uho i prošaptao: "Jednoga će dana sve ovo biti
tvoje, sine moj."

25
Točkica na ekranu je brzo rasla i uskoro je dosegla veličinu
Nebeskog Gospodara. Jan ga je odmah prepoznala. "Mirisni Lahor,"
rekla je promuklo. Preplavila su je tmurna sjećanja. Na generala
Horada, i na zatočeništvo njene drage Ceri na toj japanskoj letjelici.
Ceri se nikad nije oporavila od tog pakla. Jan se obrati Igrački:
"Uspostavi radiovezu, ako je moguće. U međuvremenu kruži oko
letjelice."
"Što misliš, ima li na palubi ljudi?" upita Robin.
"Ne vjerujem. Sve Ashley su izbacile svoj ljudski teret, uz
izuzetak one s Lorda Montcalma, čini mi se. Ah trebah bismo to
provjeriti prije nego išta poduzmemo."
"Uspostavila sam vezu s letjelicom, Jan," reče Igračka.
Sa zvučnika se oglasio poznati glas. "Halo? Halo? Tko je to?
Što želite? Zašto kružite oko mene? Odgovorite ili ću vas srušiti! Ja
to mogu!"
Jan je uzdahnula. Protrnula je od sablasnog glasa djevojčice
koja je umrla prije mnogo stoljeća. "Bok, Ashley. Kako si?"
Slijedila je kratka šutnja. Ashley napokon odgovori: "Tko je
to? Poznajem taj glas."
"Ja sam Jan, Ashley. Sjećaš li me se?"
"Jan!" poviče glas. "Naravno da te se sjećam! Hej, ovo je
divno. Došla si me posjetiti!"
Jan pogleda Robina. Ashley se iskreno razveselila što je čuje.
Morala se podsjetiti da to nije ona ista Ashley koja je izbacila nju i
Robina na opustošeno polje. "Da, došla sam te posjetiti. Kako si?"
Pitanje joj se i samoj činilo glupim čim ga je izgovorila.
154
 "Pa, dobro, valjda. Malo mi je dosadno. Usamljena sam. Ne
mogu više preko radija razgovarati s ostalim Ashley. Ne znam zašto.
Dakle, opet sam sama s Carlom, a znaš i sama kako je on dosadan."
"Nemaš ljudi na palubi?" U posljednji se tren suzdržala da ne
kaže pravih ljudi.
"Ne, odavno sam ih sve izbacila. Bili su dosadni, a bila je i
velika briga paziti na njih."
"Igračko, isključi mikrofone, molim te," reče Jan. Pogledala
je Robina. "Mislim da bismo je trebali uništiti. Trenutno zvuči
sasvim u redu, ali to je privremeno stanje. Ne možemo je tek tako
ostaviti sa svom tom razornom silom na raspolaganju..." Kimnuo je u
znak slaganja.
"Jan? Jan? Jesi li još uvijek ovdje?" pozove Ashley.
Jan naredi Igrački da uključi mikrofone i odgovori: "Da, još
sam ovdje. Doći ću te posjetiti."
"Hej, pa to je divno!"
Igračka je prestala kružiti i uputila se prema Mirisnom
Lahoru. "Nanišani na upravljačku prostoriju," reče Jan. "Prije nego
otvoriš paljbu, priđi joj najbliže što možeš, pa neće imati vremena
uključiti lasere."
Igračka je ubrzala.
"Hej, Jan? Što to radiš? Zar nećeš sletjeti na gornju palubu?"
Jan nije odgovorila. Igračka je jurila prema upravljačkoj
prostoriji; malenoj, prozirnoj kupoli na donjem dijelu golemog
pramca. Kupola im se činila sve većom. Igračka ispali projektil.
"Jan! Što to...?"
Projektil je pogodio cilj i eksplodirao. Upravljačka prostorija
je nestala zajedno s velikim dijelom oplate oko nje. Ashley je
utihnula.
Mirisnim Lahorom nije više nitko upravljao, pa je brzo počeo
gubiti visinu i naginjati se na desni bok. "Mogli bismo dovršiti
posao," promrmlja Jan.
Igračka je ponovno prišla Nebeskom Gospodaru i ispalila u
njega nekoliko raketa. Divovski zračni brod je podrhtavao pod nizom
snažnih eksplozija. Odjednom je planula plinska komora ispunjena
vodikom. Mirno motreći kako se vatra širi Mirisnim Lahorom, Jan je
155
shvatila da se po drugi puta u istom danu riješila jedne more iz
prošlosti koja ju je godinama pratila.
Jean-Paul je srkao kroz slamku dok nije ispraznio čašu.
Uzdahnuo je i slopio oči. Ayla ga je zabrinuto promatrala. Lice mu je
još više oronulo i činilo joj se još bljeđim. "Boli li te jako?" upita ga.
Otvorio je oči. "Ne, nije tako strašno," odgovori tiho.
"Posljednja injekcija još djeluje. Trenutno je najgori ovaj svrbež pod
gipsom." Gips mu se protezao od vrata do kukova. "Dobro je da ga
osjećam samo odavde na više." Dotaknuo se po prsima. Odatle na
niže bio je paraliziran. "Dobro je i da ne osjećam prokleti kateter."
Ukočeno se nasmiješio. Osmijeh kojim mu je uzvratila bio je jednako
usiljen. Bilo joj je teško gledati ga takvog.
"Još malo i stići će svemirci. Sigurna sam da je tata u pravu
— oni znaju više o liječenju nego mi. Pomoći će ti."
"Da, sigurno."
"Zaista to mislim."
Primio ju je za ruku. "Znam da misliš, dušo. Ali unatoč
svemu što mi liječnik, ti i Lon govorite, prilično mi je jasno kako
sam teško ozlijeđen. Ovo nije 'privremena' paraliza, i još uvijek je
veliko pitanje hoću li uopće preživjeti. Vidim to u liječnikovim
očima... i u Lonovim. Svemirci bi morali biti čudotvorci da bi mi
pomogli."
"Vidiš li to i u mojim očima, što vidiš u Stevenovim i
tatinim?"
"Ne. U tvojima vidim samo ljubav i nadu. Previše me voliš da
bi prihvatila istinu."
"I vjerujem, Jean-Paul. Preživjet ćeš i svemirci će ti pomoći."
"Nadam se da je tako. Avla, moram biti iskren prema tebi. Ne
uzmognu li me izliječiti kako treba, mislim da ne želim nastaviti...
ovako."
"Ne govori tako!" reče mu prijekorno. "Tako nešto može reći
samo... kukavical"
"Kukavica?" Blago se osmijehnuo. "No, da, radije bih umro
nego provodio godine ovakav — bespomoćan i beskoristan. Sama
pomisao da nikad više neću s tobom voditi ljubav, Ayla... ne mogu to
podnijeti, pa onda vjerojatno jesam kukavica."
156
 Oči su joj preplavile suze. "Prestani, molim te."
"Oprosti. Hajde, razgovarajmo o nečemu drugome. Bilo čemu
drugome. Kako su naši prijatelji iz morskih dubina? Jesu li se još
pojavljivali?"
Obrisala je oči podlakticom i odgovorila: "Jesu, noćas. Jedna
se skupina probila kroz vanjski zid i opljačkala nam ribnjake.
Načinili su veliku štetu i ubili nam mnogo ribe. Jutros smo to otkrili.
Juli je povela lovačku družinu u lov na njih. Ne znam jesu U imali
sreće. Ne znam jesu li se uopće vratili."
"Zvuči loše," reče Jean-Paul. Primijetila je da mu glas postaje
tiši.
"Da. Nadajmo se da će nam svemirci i u tome pomoći."
"Polažeš velike nade u te svemirce."
"Znam. Počela sam zvučati kao tata i Lyle. Potrebna nam je
pomoć. Previše toga se odjednom promijenilo. Palmira neće
preživjeti ni sljedeće desetljeće ako nam ne stigne pomoć."
Sklopio je oči i Ayla je već pomislila da spava, kad je
odjednom nastavio: "Što je s... što je s mojim ljudima? Jeste li ih već
protjerali?"
"Jesmo," odgovorila je. "Jutros u zoru. Ispratili su ih do ruba
grada. Dali su im hranu, vodu i nekoliko pušaka i rekli im gdje će
pronaći municiju. Uz obalu postoji nekoliko nedirnutih mjesta. Imaju
izgleda probiti se do njih."
"Da, sigurno," reče Jean-Paul. Oči su mu još uvijek bile
sklopljene, a glas mu je zvučao kao da želi reći 'ako vjeruješ u to,
onda možeš u sve povjerovati'.
"Problem je..." nesigurno nastavi Ayla, "... da su istjerali sve
tvoje ljude. Ne samo buntovnike, već i one koji nisu sudjelovali u
pobuni."
Jean-Paul otvori oči. "Baš sve?"
"Bojim se da je tako. Sve osim ranjenika u bolnici i tebe,
naravno. Lyle to nije želio učiniti, ali u suprotnome bi izbili nemiri.
"K vragu," prošapće Jean-Paul.
Kapetan Vuškov je poskakivao niz hodnik. Djelovao je
ljutito. "Što je to tako važno da si me pozvao ovamo, brate James?
Za dvanaest minuta ulazimo u Zemljinu atmosferu i mjesto mi je na
157
zapovjedničkom mostu."
"Oprostite, kapetane," reče brat James, "ali ovo je vrlo važno.
Smatrao sam da biste trebali prvi doznati..." Otvorio je vrata zahoda.
Kapetan Vuškov pogleda unutra. U maloj je kabini lebdjelo tijelo
Oca Shawa. Lice mu je bilo plavo. Vuškov se okrene k bratu Jamesu.
"Mrtav je."
"Tako je. Prije deset minuta je rekao da mu nije dobro i ušao
je ovamo. Kao što znate, bio sam zabrinut za njegovo zdravlje pa
sam ga slijedio da se uvjerim je li sve u redu. Našao sam ga ovako."
"Što misliš, što je uzrokovalo smrt?"
Brat James slegne ramenima. "Ništa ne mogu pouzdano reći
dok ne obavim autopsiju, ali pretpostavljam da je pretrpio srčani
udar. Za njega je putovanje bilo prenaporno."
Vuškov je još jednom promotrio leš. Odijelo Oca Shawa je
bilo raskopčano, a u zraku se osjećao zadah izmetina. Svećenik očito
nije imao vremena poslužiti se zahodom prije smrti. Prema
obojenosti njegovog lica, Vuš. kov je pretpostavljao da je umro od
gušenja. A prema izrazu lica — izrazu krajnjeg užasa — smatrao je
da mu smrt nije bila brza.
Pitao se zašto ga je brat James ubio. Napokon reče: "Morat
ćemo ga zasad ostaviti ovdje. Zaveži ga, ne želim da tijekom
slijetanja udara po kabini. Objavit ću da se ovaj zahod ne smije
upotrebljavati."
"Da, kapetane. Vi ćete, naravno, obavijestiti Očeve s
Belvederea o tragičnoj smrti Oca Shawa."
"To će morati pričekati dok ne sletimo." Vuškov se okrenuo
da ode, kad ga brat James pozove. "Još nešto kapetane. Kad smo već
sami... mogu li vas upitati namjeravate li slijediti moj savjet?"
Vuškov se namrštio. "Ozbiljno razmišljam o tome. Sve ovisi
o mojoj procjeni situacije na Zemlji." Okrenuo se i hitro se povukao
niz hodnik.
Veselo pjevušeći, Milo je učinio što mu je naređeno i zavezao
tijelo Oca Shawa za zahodsku školjku. Potapšao je mrtvog svećenika
po glavi i otišao, zalupivši za sobom vrata. Vratio se u glavnu kabinu
koju je ispunjavao šum uzbuđenih glasova. Vuškovi ljudi su bili
napeti i pomalo zabrinuti zbog onoga što ih čeka na majčinskom
158
planetu. Sve do nedavno su slušali priče da je to izgubljeni svijet
smrti, ali bili su spremni obaviti ono za što su kao vojnici obučeni.
Znao je kako se osjećaju. Provukao se kroz prolaz između sjedala do
svojeg sjedišta. Zakopčao je pojas i opustio se, lagan i sretan. Bio je
siguran da će Vuškov učiniti ono što mu je predložio.
Zabavio se prisjećajući se posljednjih trenutaka Oca Shawa...
pogleda u njegovim očima kad je Milo otvorio vrata zahoda... i
načina kako su se te oči izbuljile kad je Milo jednom rukom stisnuo
Shawove nosnice, a drugom mu prekrio usta. Shaw se borio pune
dvije minute. Milo ga je za svaki slučaj držao još sljedeće dvije
minute. "Slatko sanjaj," prošaptao je i pustio ga.
Letjelica se stresla. Najprije lagano, a zatim sve jače.
Christina se probijala kroz vanjske slojeve Zemljine atmosfere. Milo
se nasmijao s iščekivanjem.
Lignja se bacala u snažnom stisku Igračkinih mehaničkih
ruku. Morem se razlio veliki oblak crnila, ali Igračkinim senzorima
to nije predstavljalo nikakvu teškoću. Jan reče Igrački neka prikupi
uzorak. Sonda se zabila duboko u lignjino tijelo. Životinja je počela
divljati još većom snagom. Ruka ju je ispustila i ona hitro pobjegne.
Od vrha krakova do repa je mjerila šest metara. "Groznog li
stvorenja," reče Jan.
"Slažem se," doda Robin. "Upravo sam zato toliko uživao u
lignjolovu."
"To je šesta vrsta mutiranih lignji koju smo pronašli. Ti si
stručnjak za lignje - koliko ih još ima?"
Slegnuo je ramenima. "Ne znam. Poznate su mi samo vrste
koje žive u vodama oko Antarktika. Ovdje u Tihom oceanu je
drugačije. Očito ih je mnogo više... hej!" Igračka se snažno potresla i
njeni su se ekrani zacrnili. "Igračko! Što se događa?"
Nakon kratke stanke Igračka odgovori: "Čini se da nas je
progutao neki organizam. Vrlo veliki organizam."

26
Duša Lona Haddona je brujala od radosti. Točnije, s obzirom
159
da nije priznavao postojanje duše, neki bitni dio njegovog bića klicao
je dok se svemirski brod približavao slijetalištu. Prizor nije bio
začuđujući poput dolaska Nebeskog Gospodara — svemirska
letjelica je u usporedbi s Nebeskim Gospodarem bila prilično malena
— ali Haddona je duboko potresao, jer je simbolizirao nadu u
budućnosti i bio je čvrsti dokaz tehničkih sposobnosti čovječanstva.
Kad se sjajni, srebrnkasti svemirski brod približio tlu,
Haddon je postao svjestan peckanja u koži i činilo mu se da mu se
kosa digla na glavi. Shvatio je da je to odgovor na snažno
elektromagnetsko polje koje je okruživalo letjelicu. Duboki šum
kojeg je postao svjestan pripisao je pogonskom sustavu letjelice.
Brod je lebdio nad slijetalištem, a potom se polako i meko
spustio na tlo. Ljubeći Majku Zemlju poput davno izgubljenog
ljubavnika, radosno pomisli Lon Haddon. Šum je utihnuo. Haddon
podiže ruke, a medu ljudima koji su okruživali slijetalište prolomiše
se radosni poklici. Istovremeno je palmirski bend, sastavljen od
raznolikih instrumenata, jednako kao i svirača, zasvirao glazbu koja
je posebno komponirana za dobrodošlicu svemircima. Klicanje se
nastavilo.
Milo je stajao na zapovjedničkom mostu pokraj kapetana
Vuškova i gledao kroz prozor. "Zanimljivo," reče. Privlačni Palmirci
bakrene boje kože dijelili su svojstva kavkaske, azijske, orijentalne i
otočkih rasa. "No, u svakom slučaju djeluju zdravo, zar ne?"
"Da, ah odjeveni su kao divljaci," prijekorno kaže Vuškov.
"Muškarci nose haljine, poput žena. Pogledaj kako čak i žene
ostavljaju prsa nepokrivena."
"Primijetio sam," reče Milo, pomalo žaleći što Otac Shaw
nije poživio dovoljno dugo da se osvjedoči o ovoj besramnosti.
Primijetio je da nisu svi jednako odjeveni. Neki su nosili hlače, a
neki i majice s kratkim rukavima...
Vuškov podigne kacigu nad glavu. "Izađimo upoznati naše
domaćine, dok su još u položaju da nam budu domaćini." Spustio je
kacigu i učvrstio je. "Sutra u ovo vrijeme," nastavi preko mikrofona
u kacigi, "već će biti naši podanici."
Prema izlazu su krenuli njih četvorica, a među njima i Milo.
Nitko od njih nije nosio oružje. Kad su izašli iz letjelice, klicanje
160
gomile postalo je još glasnije. Milovim preopterećenim slušalicama
su njihovi poklici zvučali kao lomljava dasaka pod udarom valova.
Primijetio je da žele potrčati u susret svemirskim putnicima, ah
pridržavali su se upozorenja da se sljedećih nekoliko sati ne smiju
nezaštićeni približavati letjelici.
Milo se zaustavio i nagnuo kacigu. Ponovno plavo nebo!
Nakon toliko stoljeća! Čeznuo je skinuti kacigu i udahnuti svježi
zrak, ali Vuškov je ustrajao na tome da najprije provedu niz
ispitivanja kako bi se uvjerili da ova okolina nije za njih opasna.
Milo se slagao s takvim oprezom. Možda su Palmirci razvili prirodnu
otpornost na dizajnirane mikroorganizme koji bi za svemirce bili
kobni. Krenuo je za ostalima. Osjećao se težim nego obično, ali to je
i očekivao. Gravitacija u naselju, stvorena centrifugalnom silom,
uvijek je bila nešto niža od jedan g. Vuškov i njegova posada su znah
da je Zemljina gravitacija veća od one na koju su navikli, pa su prije
putovanja prošli posebni trening.
Kad je sustigao trojicu ljudi koje je pratio, primijetio je da su
se šestorica muškaraca izdvojila iz mase ljudi i da su krenuli pred
njih. Svi su nosili zlatne lance na kojima su visile šesterokrake zlatne
zvijezde, pa je Milo zaključio da vjerojatno predstavljaju palmirsku
vladu. Tako su sretni što nas vide, veselo pomisli Milo. Gledaju na
nas kao na spasitelje. Kako li će se sutra iznenaditi.
Jan nepovjerljivo ponovi: "Kažeš da nas je nešto progutalol"
"Da," odgovori Igračka.
Jan pogleda Robina i bespomoćno slegne ramenima. "Nešto
nas je progutalo," reče još jednom, boreći se sa smijehom. To joj se
činilo beskrajno smiješnim. Robin se također nasmije i upita: "Što
uopće može biti dovoljno veliko da proguta Igračku?"
"Možda veliki kit... ne, kitovi su već odavno izumrli." Jan se
sve jače smijala i nije se mogla suzdržati čak ni kad se Igračkin
pramac iznenada oštro nagnuo prema gore. Robin joj se pridružio u
smijehu.
"Idemo prema natrag i istovremeno prema dolje," obavijesti
ih Igračka.
Jan reče kroz smijeh: "Možda je zaključilo da nismo ukusni
pa nas je odlučilo izbaciti. Ušli smo na jednom kraju... a izlazimo na
161
drugi!"
"To će ga prilično boljeti, ma tko on bio..." reče Robin, a Jan
se na to još jače nasmijala.
"Pažnja," reče Igračka. "Primam vrlo slabe signale od
Phoebus. Prići ću bliže površini da bih uspostavila bolju radio vezu."
"Reci Phoebus da smo zauzeti. Reci joj da je nešto zaključilo
da smo dobro predjelo," reče Jan i dalje se smijući.
"Poduzet ću korake potrebne za oslobađanje iz organizma
koji nas je progutao. Predlažem prikupljanje biološkog uzorka prije
nego započnem tu akciju."
Jan se smirila. "Hej, tko ovdje izdaje naređenja?"
"Phoebus."
I Robinov smijeh je utihnuo. "To ne možeš poreći," reče tiho.
Janino veselje se odjednom pretvorilo u razdraženost. "No
dobro, uzmi uzorak i izbavi nas odavde."
Nekoliko sekundi kasnije Igračka reče: "Biološki uzorak je
pohranjen. Krećemo...." Krenula je naprijed, najprije polako, a tada
sve brže. Napredovali su neravnomjerno. Jan i Robin su neprestano
poskakivali po svojim sjedištima. "Ma što da nas je progutalo, sad se
sigurno kaje," reče Robin.
Igračka je usporila i zaustavila se, premda se Jan činilo da još
uvijek čuje brujanje njenih podvodnih elisa. Odjednom je shvatila da
se možda nalaze u opasnosti. Situacija joj se više nije činila kao
beznačajna smetnja. Igračkine sposobnosti je uvijek prihvaćala kao
nepogrešive i bezgranične, no sad je pomislila da je to možda bio
samo privid. Mogli bi umrijeti ovdje, ma gdje to 'ovdje' bilo...
"Naišli smo na prepreku," reče Igračka. "Ne brinite."
Lakše reći nego učiniti, pomisli Jan kad se Igračka uspravila
na repu i snažno se zaljuljala. Plastična posuda sa sendvičima i
termosica s kavom ispale su ispod Janinog sjedišta i poletjele
kabinom. Uhvatila je Robina za ruku. Stvorenje je pokušavalo
izbaciti Igračku iz grla ih nekog drugog dijela tijela u kojem je već
zapelo. "U blizini će odjeknuti snažna eksplozija," izvijesti ih Igračka
izluđujuće mirnim glasom. "Nemojte se prestrašiti." U tom se trenu
Igračka stresla takvom snagom da su se Janine čeljusti sklopile i ona
osjeti okus krvi. Odgrizla je vrh jezika. "Bljak," vikne i ispljune ga.
162
Odjeknula je eksplozija od koje je Igračka zatreperila kao pod
udarcem divovskog čekića. Jan je u ušima osjetila bolnu zvonjavu,
pa je privremeno zaboravila na bol u jeziku.
Igračka jurne naprijed. Ono što joj je zaklanjalo senzore očito
je nestalo, jer su se na njenim monitorima ponovno pojavile slike.
Jan nije mogla razabrati što je na njima — vidjela je samo vrtoglave
oblake crnila i sivila. "Izašli smo," reče Igračka.
"Iz 'ega?" upita Jan, premda je od boli jedva govorila. "Uklju'i
sonare da vidimo š'o se događa!"
Igračka je to odmah učinila, te su se na ekranima pojavile
kompjuterski obrađene soničke slike. Igračka se podizala kroz
razbacana komade mesa. Jan je promatrala kako pokraj jednog
senzora promiče veliki dio s okruglim, izbuljenim okom. "Pogledaj!"
poviče Robin pokazujući joj ekran koji je prikazivao prizor s
Igračkine krme. Divovski zmijoliki lik je tonuo pod njima i
istovremeno se polako migoljio i prevrtao. Bio je toliko velik da mu
je donji dio tijela izlazio iz dometa sonarnih senzora. Na mjestu gdje
mu je trebala biti glava nalazile su se vrpce rastrganog mesa
raspoređene kao latice na cvijetu. Polako su se talasale dok je
stvorenje tonulo. Igračka mu je raznijela glavu kako bi se oslobodila.
"Ve'ika Majko, š'o je to?" prošapće Jan, nesvjesna krvi koja
joj se slijevala niz bradu.
"Morski crv," odgovori Robin. "Ali nikad još nisam vidio
nijednog tako velikoga."
Jan se prisjetila kako joj je Ceri pričala da su morski crvi bili
jedna od najvećih prijetnji njenom starom morskom naselju. Opisala
ih je kao velike, ali... Jan je s morbidnim zanimanjem promatrala
kako veliko truplo polako tone u dubine. Prilike očito izmiču
kontroli.
"Isuse! Što se tebi dogodilo?" Robinov povik ju je vratio u
stvarnost. Gledao ju je sa strahom. Dodirnula je mokru bradu i
pogledala prste. Niz njih se slijevala krv. "Dob'o sam," reče.
"Odg'izla sam v'h jezika... Nije loše kako izg'eda."
"Nadam se da nije. Sva si krvava."
"Približavamo se površini," prekine ih Igračka. "Uskoro ću
uspostaviti radio-vezu s Phoebus."
163
 Jan ispljune krv na papirnati ručnik i reče: "Iz'oni na
površinu. Mo'amo se vratiti na Nebeskog Anđela, je' mislim da će mi
t'ebati medicinska pomoć."
Igračka se nastavila podizati. Prolazili su kroz debeli sloj
ljepljivih, ružičastih algi, čije su se dugačke, isprepletene niti lijepile
za Igračku. Te su mutirane alge prekrile velike dijelove Tihog i
Atlantskog oceana. Jan se nije sjećala s kojom su namjenom
stvorene; ili su predstavljale novi oblik jeftine hrane kojom su Tvrtke
namjeravale nahraniti zemlje Trećeg Svijeta, ih su proizvedene s
ciljem da unište ribogojilišta suparničke Tvrtke. U svakom slučaju,
potpuno su preplavile mora. Njihov se uzorak već nalazio u
Phoebusinom prenatrpanom laboratoriju.
Igračka je izronila i podigla se nekoliko metara nad ružičastu
površinu oceana. Jan je promotrila ekrane. S istoka su im se
približavali crni olujni oblaci. Uzdizali su se kilometre u vis, a u
njihovom uzburkanom središtu ugledala je svjetlost munje. Igračka
reče: "Javlja nam se Phoebus." Phoebus je odmah progovorila.
"Smjesta se vratite na Nebeskog Anđela. Dogodilo se nešto novo."
"Ionako smo se namje'avali vratiti," odgovori Jan. "Doživjela
sam nezgodu. Niš'a ozbiljno, ako si mož'a zabrinuta."
Program nije odgovorio. "Što je to 'novo'?" upita Jan.
"Zabilježila sam svemirsku letjelicu pri ulasku u atmosferu.
Pratila sam je do mjesta slijetanja na sjevernoistočnoj obali
Australije. Moramo otići onamo."
U svim drugim okolnostima Ayla bi se veselila gledati oca
tako presretnoga, ali s obzirom na Jean-Paulovo stanje jednostavno
nije mogla sudjelovati u očevom oduševljenju. Osjećala se pomalo
krivom, jer je ravno sa slijetališta dotrčao u bolnicu, ali istovremeno
se i ljutila na njega strahujući da će sve to uzbuđenje naškoditi Jean-
Paulu. Ali nije mu to mogla reći. Ne još...
"... Ostvarilo se sve čemu sam se nadao!" govorio je
koračajući bolesničkom sobom. "Možda i više nego sam se nadao!
Obećali su da će nam pružiti svu moguću pomoć — znanstvenu,
tehničku..." pogledao je Jean-Paula, "... i liječničku!"
"Jesi li razgovarao s njima o Jean-Paulu?" upita Ayla.
"Ne, dušo, još nisam. Nisam imao prilike. Nismo još
164
razgovarali ni o čemu određenom. Nadam se da ću doći u prigodu
večeras na svečanom primanju u čast njihovog dolaska. Znam da na
letjelici imaju dva školovana liječnika. Jedan je Karaganganac, a
drugi je svećenik s Belvederea."
"Kako znaš da će prisustvovati primanju? Rekao si da su
odlučili držati se u karanteni."
"Znam, ali to je samo privremeno, dušo. Tek toliko dok ne
ispitaju zrak, tlo, različite namirnice i uzorke krvi koje smo im dali.
Siguran sam da je to samo formalnost.
Pogledaj nas — savršeno smo zdravi." Shvatio je što je
izrekao i trgnuo se. Stao je pokraj Jean-Paulovog kreveta. "Oh,
Bože... žao mi je..."
"Zaboravi, Lon," tiho reče Jean-Paul. "Znam što si mislio."
Ayla je pomilovala Jean-Paulovo čelo i obratila se ocu: "Zar
se boje da će se zaraziti od nas?"
"Tako je, dušo, ali ne možemo im to zamjeriti."
"Što je s nama? Mogu U oni nas zaraziti?"
Haddon se namrštio. "Sumnjam. Živjeli su u tako reći
sterilnim uvjetima."
"Koliko ih je?" upita Jean-Paul.
"Za sad smo upoznali samo četvoricu, ali njihov vođa,
kapetan Vuškov, je rekao da se njegova posada sastoji od ukupno
dvadesetdevet osoba. Bilo ih je trideset, ali jedan svećenik s
Belvederea je nažalost umro tijekom putovanja. Od srčanog udara,
rekao je."
"Kako im je velik brod?" upita Jean-Paul.
"Kako je velik?" iznenađeno ponovi Haddon. "Pa, prilično je
velik. Dugačak je preko stotinu metara, rekao bih. Tim su brodom
obično putovali u Marsovske kolonije. Zašto pitaš?"
"Samo sam znatiželjan." Jean-Paul sklopi oči.
"Tata, umaraš ga," prijekorno reče Ayla.
"Oprosti. Bolje je da odem. Ionako sam htio provjeriti kako
napreduju pripreme za večerašnje veliko primanje u Vijećnici." Ayla
ga je ispratila do vrata. "Drago mi je da se sve ostvarilo kako si se
nadao," reče mu tiho.
"I meni je drago, dušo. Hoćeš li doći na večerašnju
165
proslavu?"
Pogledala je Jean-Paula. "Ne želim ga ostaviti... ah možda ću
kasnije svratiti."
"Nadam se da ćeš doći." Poljubio ju je u obraz i otišao.
Kad je Ayla te noći stigla u Vijećnicu, ceremonija iskazivanja
dobrodošlice i sama večera su već završile. Ljudi su s pićem u
rukama stajali između stolova u malim skupinama i živo razgovarah.
Primijetila je da se u središtu svake skupine nalazi poneki svemirac.
Lako ih je mogla prepoznati, jer su svi nosili pripijene crno-žute
uniforme. Pogledom je potražila oca i napokon ga ugledala na
suprotnom kraju prostorije u društvu većeg broja ljudi. Krenula je
prema njemu. Pokraj njega je stajao Lyle Weaver i obojica su
razgovarali s krupnim svemircem za kojeg je po raskošnijoj uniformi
zaključila da im je voda. Stigla je do njih, ali trebalo joj je dosta
vremena da privuče očevu pažnju. Kad je napokon uspjela, pogledao
ju je sa širokim osmijehom i izdvojio se iz gužve. "Ayla, dušo, tako
mi je drago da si došla! Moraš upoznati kapetana Vuškova, vođu
karaganganske ekspedicije."
"Tata," rekla je žurno, "Jean-Paul je sve slabiji. Moram
razgovarati s karaganganskim liječnikom. Zamolit ću ga da pregleda
Jean-Paula."
Izraz lica mu je postao zabrinut. "Karaganganski liječnik se
vratio na brod. Ali onaj s Belvedera je još ovdje. Dođi..." Uhvatio ju
je za ruku i poveo kroz gužvu. Probili su se do Visokog stola. "Brate
James, upoznajte moju kći, Aylu..."
Ćelavi čovjek koji je sjedio za stolom okrenuo se na stolici.
Nije bio odjeven kao ostali svemirci, već je nosio dvodjelno bijelo
odijelo. Na prsima je s lijeve strane imao nacrtan crveni križ. Tad
Ayla primijeti njegove oči. Jedno je bilo plavo, a drugo zeleno. Kako
neobično, pomislila je. Čovjek je ustao i pružio joj ruku. "Drago mi
je što sam vas upoznao, Ayla. Neopisivo drago."

27
Milo je jedva skrivao oduševljenje. Večer je bila vrlo zabavna
166
i bio je zahvalan što ga je Vuškov uključio u dvanaestoricu koja je
prisustvovala službenom primanju. Prema onome što su ranije rekli
Palmircima, na Christini je ostalo sedamnaest osoba; u stvari ih je
bilo stotinu i petnaest, a većina od toga bili su vojnici.
Milu je laknulo kad je doznao da su rezultati svih testova
negativni. U zraku i tlu je pronađen velik broj nepoznatih gljivičnih
spora, ali kompjuter je procijenio da to za njih ne predstavlja
neposrednu opasnost. Neke su se spore pojavile i u hrani, ali
zaključeno je da je sigurna za jelo. I voda je bila pitka. "Možemo
očekivati slabu reakciju na određene bakterije, naročito one u hrani,
koje ne postoje na Karagangi," rekao je liječnik, "ali siguran sam da
se ne može pojaviti ništa ozbiljno niti opasno po život." Milo je bio
zadovoljan; bio je spreman pretrpjeti proljev zauzvrat za udisanje
svježeg zraka i uživanje u gostoprimstvu privlačnih Palmiraca.
U gostoprimstvu su se zaista iskazali. Vijećnica u kojoj se
održavalo svečano primanje bila je bogato ukrašena s dugačkim
vrpcama ispletenim od palminog lišća, a na ulazu im je dobrodošlicu
iskazala skupina mladih plesačica golih grudi. Promatrajući ples, koji
se uglavnom sastojao od erotskog kruženja zdjelicom popraćenog
glasnim i brzim bubnjanjem, Milo se prisjećao prigode u dalekoj
prošlosti kad je već jednom prisustvovao sličnom plesu. Bilo je to na
nekom tihooceanskom otoku, ali nije više znao na kojem.
Ponudili su im mjesta za velikim stolom postavljenim na
malom povišenju na jednom kraju dvorane. Pridružila im se šestorica
Palmirinih vođa, a tada je poslužena raskošna gozba. Jeli su ribu,
pečenu svinjetinu, pečene krumpire, rajčice, ananas i drugo voće,
topli kruh, i kolače od kokosa s debelim slojem šlaga za desert.
Tijekom obroka su im čaše neprestano punili odličnim hladnim
pivom (ipak, crveno vino kojeg je Milo popio jednu čašu bilo je
ispod prosjeka). Milo je većinu vremena proveo nagađajući koju bi
cijenu ti specijaliteti postigli u naseljima — uz izuzetak Belvederea,
jer tamo više nije bilo platnog sustava — i na Marsovskim
kolonijama. Sjedio je između kapetana Vuškova i Palmirca Lona
Haddona. Haddon je bio inteligentan čovjek, ali pretjerano gorljiv i
kobno naivan. Milo je doznao da se upravo on najviše zalagao za
obnovu radio-veze s naseljima. Iz starih kompjuterskih zapisa su
167
doznali prostorne položaje svih četiri naselja, te su usmjerili svoje
signale prema svakome od njih, nadajući se da gore još ima živih
ljudi. Doznao je i kako to da još uvijek posjeduju ispravnu radio-
opremu, kad je većina elektronske opreme propala tijekom Genetskih
Ratova pod napadima posebno dizajniranih bakterija i plijesni.
Zahvaljujući sporazumu s nekim podvodnim plemenom, redovito su
dobivali ispravnu opremu iz potonulog japanskog naselja. Međutim,
ta je suradnja nedavno prestala. "Baš zato vaš dolazak k nama nije
mogao pasti u bolje vrijeme," rekao je Haddon. Milo se nasmijao i
kimnuo mu, ali nije ništa rekao.
Kraj Vuškova je s druge strane sjedio pravi palmirski vođa,
Lyne Weaver. Za vrijeme večere je Milo sa zanimanjem slušao
Weaverovu priču kako su se obranili od jedne pljačkaške letjelice
koju su zvali Nebeskim Gospodarem. Vuškov je također pozorno
slušao; posebno se zanimao za Palmirinu protuzračnu obranu.
Kad je večera završila, Lyle Weaver je upitao Vuškova bi U
njegovim ljudima bilo teško upoznati se s drugim Palmircima, a
Vuškov je odgovorio da će im, baš naprotiv, biti drago. Usput je
upozorio Weavera da neki njegovi ljudi nisu vični amerikanu. Prije
nego je Milo uspio ustati, prišao mu je mladi svećenik okruglog lica,
odjeven u crnu halju s bijelim ovratnikom, i predstavio se kao brat
John Baxter. Premda je znao da je brat James protestantske vjere,
pozvao ga je da sudjeluje u posebnoj misi u palmirskoj
rimokatoličkoj crkvi koja će se održati sljedeće nedjelje prigodom
Dana Zahvalnosti. Milo je znao da sljedeće nedjelje nitko neće biti
raspoložen za proslavu Dana Zahvalnosti, pa je toplo zahvalio bratu
Baxteru i odgovorio da će rado prisustvovati obredu.
Svećenik je zadovoljno otišao. Milo je ostao za stolom,
trudeći se prikriti beskrajnu sreću koju je osjećao. Nije se tako dobro
zabavljao od trenutka kad je ubio Oca Shawa. Tada je čuo kako Lon
Haddon izgovara njegovo ime: "Brate James, upoznajte moju kći
Aylu." Milo se okrenuo i ugledao kraj Haddona djevojku čija ga je
ljepota odmah očarala. Kod nje je mješanjem rasa stvoren genetski
dragulj. Posebno su ga opčinile njene velike orijentalne oči, ali ipak
ne toliko da bi mu promaklo preplanulo, prekrasno građeno tijelo.
Šteta, pomislio je, da za razliku od većine žena u dvorani ona nosi
168
košulju. Ustajući sa stolca obećao je samome sebi da će osvojiti taj
mah dragulj, ma što za to trebao poduzeti. Pružio joj je ruku i rekao
kako mu je drago što ju je upoznao.
"Jean-Paul, jesi li budan?" tiho upita Ayla. Kapci su mu
zatitrali i podigli se. Okrenuo je glavu i stisnuo oči kad je kraj Ayle
ugledao stranca. "Jean-Paul, ovo je brat James. Jedan od svemiraca.
Došao ti je pomoći."
"Možete... možete li mi pomoći?" oklijevajući upita Jean-
Paul.
"Da, mislim da mogu," odgovori brat James.
Ayla vidje kako se u Jean-Paulovim očima razbuktava nada.
"Možete obnoviti moju kralježnicu, tako da opet mogu osjećati? Da
mogu hodati?"
"Moram vam najprije reći da ništa ne mogu obećati. Ne želim
u vama probuditi nadu samo zato da bih je kasnije ugasio.
Razgovarao sam s vašim liječnikom i pogledao nalaze, ali morao bih
vas pomnije pregledati da bih doznao razmjere ozljede. Posjedujemo
uređaje koji nam mogu dati mnogo preciznije podatke nego vaš
zastarjeli rendgenski aparat. U međuvremenu vam mogu spasiti
život."
"Život?"
"Oprostite što sam tako izravan, ali liječnik mi je rekao da
vam bubrezi brzo otkazuju. Ne reagiraju na ograničeni broj lijekova
koji su njemu na raspolaganju, ah ja na letjelici imam lijek koji će
vam izliječiti bubrege u roku od nekoliko sati. Sutra ću se vratiti i
dati vam ga. Tek tada ćemo početi razmišljati o ozlijedi kralježnice."
"Mislite li da postoji mogućnost — makar i mala — da ću
ponovno prohodati?"
"Kao što rekoh, ništa ne mogu pouzdano reći sve dok ne
prikupim potrebne podatke. Pa ipak, vjerujem da ta mogućnost
postoji."
Ayla je osjetila duboku bol u grudima kad je u JeanPaulovim
očima ugledala suze. Pružio je ruku bratu Jamesu, a on je čvrsto
stisne. "Hvala," prošapće Jean-Paul. "Hvala."
Dok ga je vozila natrag u Vijećnicu, brat James je objasnio
Ayli teškoće u liječenju ozlijeda kralježnice. "... Dok se periferni
169
živci mogu obnoviti, živci u leđnoj moždini se ne mogu. Na mjestu
prijeloma stvara se fibrozno tkivo koje djeluje kao brana i prekida
protok impulsa. Liječnici su čak i potkraj dvadesetog stoljeća
uspijevah potaknuti oštećene moždinske živce da obrastu oko ožiljka
i međusobno se povezu, ali nije bilo garancije da će se živci povezati
na pravilan način. Leđna moždina sadrži veliki broj živčanih vlakana,
pa je gotovo nemoguće identificirati pojedina vlakna i
mikrokirurškim putem ih spojiti s njihovim pripadnim nastavcima.
Kirurzi su u tome postizali samo djelomični uspjeh, ali kasnije su
napravljeni strojevi koji automatski obavljaju takve kirurške zahvate
i u tome su sto posto uspješni..."
"Imate li takav stroj?"
Zatresao je glavom. "Na žalost nemamo. Sumnjam da u
naseljima i Marsovskim kolonijama još postoji makar jedan ispravni
medicinski stroj. Bile su to vrlo složene naprave s istančanim
biomehaničkim dijelovima, a ljudi su odavno izgubili tehnološke
sposobnosti potrebne za njihov popravak."
"Znači da ne možete pomoći Jean-Paulu?" viknula je.
"Mislim da mu ipak mogu pomoći. Trebat će za to niz
operacija, ali vjerujem da mu mogu povezati dovoljno moždinskih
živaca da mu vratim glavne motoričke funkcije. Moći će hodati, na
primjer. Ne kao nekoć, moram dodati, ali ipak će hodati. Također će
steći kontrolu nad crijevima i mjehurom... i, ako mi oprostite zbog
uplitanja u tako intimna područja, vratit će mu se spolna moć."
Ayla je nelagodno nasmijala. Zaboravila je da je taj čovjek
svećenik, ili nešto slično tome. I to s Belvedera. Prema onome što joj
je otac ispričao o životu u tom naselju, znala je da je to vrlo
puritansko društvo. Brat James je vjerojatno trebao upotrijebiti veliku
snagu volje da uopće spomene takvo nešto pred ženom. Bio je to
neobičan čovjek. Postojalo je nešto na njemu zbog čega joj se na prvi
pogled nije sviđao, ah njena zahvalnost što je vratio JeanPaulu volju
za životom bila je tolika da je namjerno zatomila taj predosjećaj.
Zaustavila je automobil pred ulazom u Vijećnicu. "Hvala na
svemu, brate James," rekla je snažno mu stisnuvši ruku. Tada se
prepustila porivu i nagnula se k njemu poljubivši mu obraz. Zatomila
je osmijeh kad se trgnuo kao uboden i žurno izašao. "Vidjet ćemo se
170
ujutro, gospođice Haddon," rekao je i nestao u Vijećnici.
Milo je sklopljenih očiju i s rukama prekriženim iza glave
ležao na svome kauču. Svuda oko njega vojnici su užurbano
provjeravali odijela i oružje, pripremajući se za sutrašnji napad. Dok
su oni uzbuđeno razmišljali o skoroj vojnoj akciji, Milo je uzbuđeno
razmišljao o divnim trenucima koje će provesti s mladom i
prekrasnom Aylom Haddon.
Njegove su se erotske fantazije rasplinule kad je netko
izgovorio njegovo ime. Otvorio je oči. Pokraj ležaja je stajao
Vuškovov ađutant. "Što je?" upita Milo.
"Kapetan Vuškov želi da dođete u njegovu kabinu."
"Bit će mi zadovoljstvo," reče Milo i spusti noge s kauča.
Očekivao je ovaj poziv. Vuškov je čitavu noć vijećao sa svojim
časnicima, planirajući završne korake napada na Palmini. Ađutant je
uveo Mila u Vuškovu kabinu, gdje je kapetan Vuškov sjedio za
stolom na kojem je ležala rasprostrta zračna fotografija Palmire.
Nekoliko mjesta u gradu bilo je označeno velikim križevima.
"Sjedni, brate James," reče Vuškov kad je ađutant izašao. Natočio je
Milu čašu votke i gurnuo je preko fotografije prema njemu. Milo je
uzme, primijetivši usput da je Vuškovo lice prilično rumeno.
Zaključio je da je vjerojatno malo pripit, ako ne i više od malo.
Unatoč prividnom samopouzdanju, Milo je nagađao da je Rus
nervozan. Vjerojatno nikad ranije nije vodio pravu vojnu akciju;
među naseljima je već više od stoljeća vladao mir, a u vrijeme
posljednjeg ustanka na Karagangi, Vuškov je bio tek dijete. Jedino
vojno iskustvo stekao je na simulatoru.
Milo je popio veliki gutljaj votke, spustio čašu na zemljovid i
nasmiješio se Vuškovu. "Je li sve spremno?"
"Jest, brate James. Napast ćemo u 4.00 sata, neposredno prije
zore. Nadamo se da će sve biti gotovo za manje od sata. Pješačke
jedinice će krenuti za otprilike sat i pol, tako da do trenutka napada
već zauzmu svoje položaje u gradu."
"Dobro," reče Milo. "Pretpostavljam da ćete potom, kad se
dim raziđe, objaviti pripojenje Palmire svemirskom naselju
Karaganga?"
Vuškov kinine. "Da, za sada."
171
 "Za sada?" ponovi Milo.
"Sve ovisi o tome kako će se prilike razvijati. No ovo je
mjesto zaista rudnik blaga."
Milo se nasmije. "Možda tek prvi od mnogih. To ne može biti
posljednja zajednica na Zemlji. Druge možda nisu tako tehnološki
napredne — Palmirci su imali sreće — ah to nije bitno. Koristeći se
ovom kao bazom, moći ćete osvojiti čitav planet. Točno je da on
trenutno ne djeluje baš poželjno, ali već ćemo smisliti način kako da
ga očistimo od velikog dijela genetskog zagađenja. Glavno je da su
ubojite bolesti iščezle. Spomenut ću usput da posjedujem
neprocjenjivo znanje o genetskom inženjeringu."
Vuškov je ispio preostalu votku iz čaše, obrisao usne i
pogledao Mila. "Brate James, tko si ti zapravo?"
"Sve što trebate znati o meni, kapetane Vuškov, je da sam
vam prijatelj i saveznik."
"Nadam se da je tako, jer sam te izabrao za mog posebnog
savjetnika."
"Hvala što ste mi iskazali tu čast."
"Međutim, na prvi nagovještaj da nisi potpuno i iskreno uz
mene, bit ćeš mrtav."
"Ne brinite za to, kapetane. Ja jesam i uvijek ću biti vaš odani
sluga." Milo je podigao čašu i nasmiješio se.
Lon Haddon se probudio iz prekrasnog sna. Sanjao je Glynis,
Aylinu majku. Šetao je s njom niz plažu, između drvoreda palmi.
Sunce je zalazilo. Dijelila je s njime njegovu pobjedu; njegovu sreću
zbog dolaska svemiraca i onoga što su oni predstavljali. Budućnosti
za Palmina. I Aylu. "Tako sam ponosna na tebe, Lon," rekla mu je.
On je uzvratio: "Hvala ti što si se vratila. Divno je ponovno te vidjeti.
Tako mi nedostaješ, Glynis."
No osjećaj ugode je brzo nestao. Čuo je pucnjavu... daleke
povike. Krikove. Iskočio je iz kreveta i najprije pomislio da su se
protjerani Nebeski Ljudi nekako vratili i sad se osvećuju. Tad je
postao svjestan dubokog šuma koji je ispunjavao zrak i njegova se
koža naježila. Oh ne! pomislio je užasnuto. Istrčao je gol na terasu i
pogledao nebo nad gradom.
Svemirski brod Christina lebdio je nisko na zvjezdanom nebu
172
nad gradom. Ispod broda je sijevnula zraka svjetlosti. Nije se radilo o
laserskoj zraci — bila je mnogo šira, i bezbojna... više kao bljesak.
Uto je Haddon začuo eksploziju. U središtu grada se s mjesta koje je
osvjetlila zraka počeo podizati dim. Tek tada je primijetio stupove
dima koji su se dizali i s drugih dijelova grada. Prema položaju
svakog stupa točno je znao koje su ciljeve svemirci odabrali. Pokrio
je lice rukama i pao na koljena na drveni pod terase. "Ne," zajecao je,
"ne, ne, ne, ne... ne!
Jean-Paul nije znao što je gore: razdiruća bol u gornjem dijelu
kralježnice, vratu i glavi, osjećaj potpune bespomoćnosti, ili strah za
Aylu. Otišla je prije više od jednog sata. Kad su ih oboje probudili
pucnji iz puške, iskočila je iz sklopivog kreveta kojeg su za nju
postavili pokraj njegovoga i rekla da ide provjeriti što se događa,
obećavši mu usput da će se brzo vratiti. Ali nešto ju je očito
spriječilo. Što se događa?! Vikao je dok nije izgubio glas, ah liječnik
i sestre se nisu pojavili. Zbog toga je i trpio takvu bol — jutros mu
nitko nije dao sredstvo protiv bolova.
Sad su barem zvukovi utihnuli. Nisu više odjekivah pucnji.
Nisu odjekivale ni eksplozije. Povremeno je začuo poneki daleki
povik, ah to je bilo sve. Nije više mogao izdržati. Što se događa?
Kad bi se barem mogao pomaknuti...
Iz hodnika su do njega doprli ubrzani koraci, a tada se
otvoriše vrata. Bila je to Ayla, ali njen izgled ga je zapanjio. Lice joj
je bilo bhjedo, a obrazi umrljani osušenim suzama. Ponovno je
zaplakala kad ga je ugledala. Prišla mu je i spustila mu glavu na prsa,
ovivši mu ruke oko glave. To je još više pojačalo bol, ali zaustavio je
krik boli i zagrlio je. Činom krajnje strpljivosti i požrtvovnosti čekao
je da se isplače i da mu napokon kaže što se, k vragu, događa.
Napokon je podigla glavu, pogledala ga, i srušila se u stolac
kraj kreveta. "To je grozno, Jean-Paul... grozno," rekla je boreći se sa
suzama. "Zauzeli su Palmini."
"Svemirci?" upita je.
Kimnula je, ali ta je kretnja više sličila grčevitom drhtaju
nego kimanju. "U letjelici ih je mnogo više nego su nam rekli.
Neposredno prije zore nekoliko skupina vojnika je ušlo u grad.
Uhvatili su nas nespremne. Svi koju su se pokušali oduprijeti su
173
ubijeni. Svemirci su zauzeli električnu centralu, oružarnicu,
policijsku postaju, Vijećnicu... a istovremeno je svemirski brod
doletjeo nad grad i uništio sve postaje s oružjem za obranu od
Nebeskih Gospodara. Posjeduju neko oružje kakvo još nikad nismo
vidjeli. Rekli su da će uništiti čitav grad ako se odmah ne predamo.
Lyle Weaver nije imao izbora. Predah smo se prije otprilike sat i
pol... Svi moramo predati oružje. Ako netko to ne učini i svemirci ga
pronađu s oružjem, odmah će ga pogubiti." Duboko je udahnula i
štucnula. "Sad smo podanici Svemirske Republike Karagange... Oh
Bože." Pognula je glavu.
Jean-Paul nije znao što bi rekao, ah shvatio je da zapravo
uopće nije iznenađen time što se dogodilo. Nije h od samog početka
sumnjao u motive svemiraca? Ah Haddon i Ayla su se toliko radovali
njihovom dolasku da je prikrio taj predosjećaj. "Ayla," pozvao je
tiho.
"Bojim se da to još nije sve..." rekla je tupo.
"Nije? Što se više uopće i moglo dogoditi?"
"Uhapsili su tatu. Zapravo su ga bacih u zatvor... Nije bilo
službenog uhićenja."
"Svemirci su ga uhapsili?"
"Ne, nego naši ljudi. Sljedbenici Jelkera Banksa... a trenutno
u tu grupu spadaju gotovo svi Palmirci. Oslobodih su Banksa i
zatvorili tatu. Pričaju da će ga objesiti..." Sklopila je ruke na krilu.
"Oh, Jean-Paul, vidjela sam ga u zatvoru. Nije razgovarao sa mnom...
kao da je u transu. Mislim da više uopće ne shvaća što se događa."
"To je zbog šoka..." započeo je Jean-Paul, ah prekinulo ga je
naglo otvaranje vrata. Ayla se prestrašeno okrenula. Jean-Paul je
protrnuo kad je na vratima ugledao braću Banks. Brona i njegovog
mlađeg brata čije ime nije znao. Obojica su u ruci držali noževe.

28
Mlađi od dvojice braće Banks je zalupio vrata, a Bron je
krenuo prema Ayli, koja je u međuvremenu ustala sa stolca. "Znao
sam da ću te ovdje naći... s tvojim umirućim nebeskim gusarom,"
174
rekao je mašući nožem.
"Odlazite odavde," poviče Ayla povlačeći se prema Jean-
Paulovom krevetu. Jean-Paul se još jednom osjetio potpuno
beskorisnim i bespomoćnim. Pokušao je sjesti, ali svi njegovi napori
urodili su samo eksplozijom boli u leđima i vratu.
"Bez brige, otići ćemo," naceri se Bron, "ah tek pošto sredimo
tebe i tvojeg prijatelja." Mladi brat je također krenuo prema Ayh.
Ona je uhvatila stolac i podigla ga pred sebe, ali nije se ni pomakla
od kreveta. Jean-Paul odjednom shvati da ga namjerava zaštititi.
"Nećete se izvući s ovime," rekla je. "Ubijete h nas, uhapsit će vas
zbog ubojstva."
"Tko će nas uhapsiti?" nasmije se mladi od dvojice.
"Svemirci? Njih nije briga za vas. A naši ljudi će nam Micati kao
junacima. Danas se ubijanje Haddona smatra građanskom dužnošću.
Kad tvog oca i brata objese jednog uz drugoga — a od sretnog nas
događaja dijeh još manje od sata — ljudi će se prokleto veseliti."
"Mog... brata?" s nevjericom upita Ayla.
"Da," reče Bron. "Jedna je družina pošla na njegovu farmu.
Uskoro će se vratiti s njime."
"Len s time nema ništa!" pobunila se.
"I on je Haddon, nije li?" reče Bron i iznenada posegne prema
njoj s nožem. Ayla ga je odgurnula stolcem i tako ga zaustavila, ali
istovremeno je Bronov brat uhvatio jednu nogu od stolca i snažno je
povukao. Ayla je izgubila ravnotežu. Morala je ispustiti stolac, jer bi
inače pala. Mlađi Banks se nasmijao i bacio stolac u kut sobe. Ayla
se više nije imala čime braniti. "Ostavite je!" poviče Jean-Paul
uzaludno se trudeći ustati.
"Zašuti, nebeski čovječe," reče Bron. "Uskoro će doći red na
tebe." Krenuo je prema Ayli koja se još uvijek nije htjela pomaknuti
od kreveta...
Tada se otvoriše vrata. Brat James je bio odjeven u jednako
bijelo odijelo kao i noćas, a u ruci nosio crnu torbu. Zaustavio se na
vratima i iznenađeno pogledao prizor pred sobom. "Oh Bože, čini se
da sam vas u nečemu prekinuo," reče tiho.
Braća Banks su se okrenula prema njemu. "Što ti ovdje radiš,
svemirče?" upita Bron.
175
 "Došao sam u poslovni posjet," reče brat James. "Ja sam
liječnik."
"Jesi U sam?"
"Da, zašto?"
Braća su izmjenila poglede i Bron reče: "Sredi ga."
Mlađi Banks je podigao nož i napao brata Jamesa. Jean-Paul
uopće nije shvatio što se tada dogodilo. Jednog trenutka brat James je
stajao na vratima, a slijedeće sekunde više nije bio ondje. Nešto se
mahnito kretalo oko mlađeg Banksa, a zatim se iza njega stvorio brat
James. U ruci je još uvijek držao crnu torbu. Mladić više nije držao
nož, već mu je njegova drška virila neposredno ispod brade. Izraz
njegovih očiju govorio je da ni on nije svjestan što se događa.
Okrenuo se prema bratu, kao da se nada objašnjenju. Bron mu je
uzvratio samo izrazom šoka i nevjerice. Oči mlađeg brata su
zakolutale, a koljena su mu popustila. Pao je na bok, dok mu je glava
uz prigušen udarac lupila u pod.
Bron je nekoliko trenutaka zurio u mrtvog brata, a tada
pogleda brata Jamesa. "Ubio si ga," reče glasno.
Brat James se sagnuo i pažljivo spustio torbu na pod. "Ne
mogu to poreći." Bron se polako počeo povlačiti prema vratima.
"Odlaziš li?" veselo upita brat James.
"Ne prilazi mi!" poviče Bron još glasnije.
"Bojim se da ne možeš otići. Svaki napad na jednoga od nas
kažnjava se smrću. Znam da je to pomalo pretjerano, ali ja ne
donosim pravila." Stao je između Brona i vrata.
"Ne diraj me?' krikne Bron i podigne prema njemu nož. Ovaj
put je privremeno nestala samo Jamesova desna ruka. Kad je
ponovno usporila tako da ju je ljudsko oko moglo pratiti, bila je
sklopljena oko Bronovog ručnog zgloba. Nož pade na tlo. Druga
ruka brata Jamesa stegnula se oko Bronovog grla. Bron je zagrgljao,
a zatim je slijedio zvuk pucanja kostiju. Kad ga je brat James
ispustio, pao je na tlo poput hrpe prazne odjeće.
Brat James se okrene k Ayli i Jean-Paulu i nasmije se.
"Završili smo s neugodnostima," rekao je i protrljao dlanove. "Sad
možemo prijeći na ugodnije poslove." Prišao je krevetu. Jean-Paul je
stekao dojam da Ayla želi pobjeći, ali nije se ni pomakla. "Kako ste
176
to učinili?" upitala je drhtavim glasom.
Stao je kraj nje i dalje se radosno smiješeći. "Tajna je u
disanju. Ne razmišljaj više o tome, jer to je samo trik. Prijeđimo na
posao."
"Posao?"
"Da." Pokazao je prema Jean-Paulu ne skidajući oči s Ayle.
"Imam lijek koji će izliječiti njegove bubrege, ali prije nego mu ga
dadem moramo porazgovarati o cijeni."
Jean-Paulu je laknulo što ih je brat James spasio od braće
Banks, ali odjednom je o njemu stekao neki loš predosjećaj. "O
kakvoj cijeni govorite?" upita ga.
Brat James ga je ignorirao. I dalje je zurio u Aylu. "Voliš li
iskreno ovog čovjeka?" upita je.
"Da, volim ga," odgovori Ayla.
"Dobro. Jako dobro." Brat James je djelovao zadovoljno. "U
tom slučaju ne bi smjelo biti nikakvih problema."
"Ne razumijem," reče Ayla.
"Jednostavno je. Cijena koju moraš platiti da bi mu spasila
život si ti. Želim tebe."
"Želite mene?" polako upita Ayla. Očito nije razumijela o
čemu brat James govori. Ali Jean-Paul je razumio.
"Odlazi odavde i ponesi svoj prokleti lijek sa sobom!"
povikao je. Ayla se okrenula i zbunjeno ga i prestrašeno pogledala.
"Jean-Paul... zašto..?"
"Ayla, zar ne shvaćaš? On te ucjenjuje!" poviče JeanPaul.
"Prijeti ti da će me pustiti da umrem ako ne postaneš njegova...
njegova..."
"Pokušaj sa 'seksualna robinja'. Lijepo zvuči," veselo reče
brat James.
Ayla je napokon shvatila. "Želiš spavati sa mnom," optužila
ga je.
"Kako divno. Nije samo lijepa, već i inteligenta. Da, moj mali
dragulju. Želim, i to prilično često. Dogovorimo to brzo, jer moram
poći na sastanak."
"Ayla, pošalji ga k vragu," poviče Jean-Paul. "Ne trebam
njegovu pomoć."
177
 Ayla je samo stajala i nijemo zurila u brata Jamesa. Jean-
Paulu se činilo da je proteklo strašno puno vremena. Primijetio je
kako joj se leda polako ukrućuju. "Trebaš njegovu pomoć," reče mu
ledenim glasom. "Mi je trebamo."
"Ayla, nemoj..!"
"Učinit ću što želite, brate James. Samo mu, molim vas,
odmah dajte lijek."
Brat James je pružio desnu ruku i primio je za bradu.
Podignuo joj je glavu i pogledao je u oči. "Držim te za riječ, mali
dragulju. Pokušaš li izbjeći naš mali dogovor bit ću vrlo, vrlo ljutit.
Razumiješ li?"
"Da, brate James," rekla je tiho.
Jean-Paul je još jednom uzaludno pokušao ustati i srušio se
na krevet pod naletom boli. "Ayla..." zastenjao je.
Ayla nije nikakvim znakom pokazala da ga je čula. "Osim što
ćete pomoći Jean-Paulu, mogu li vas zamoliti za još jednu uslugu?"
Namrštio se. "Što bi to bilo?"
"Mog oca, s kojim ste razgovarali prošle noći, i mog brata će
uskoro objesiti u zatvoru. Moj narod. Zahvaljujući njemu ste ovdje.
Između ostaloga, uvjerio je većinu Palmiraca da ćemo od vašeg
dolaska ovdje imati koristi. Stoga vjerujem da mu nešto dugujete."
Brat James se nasmijao. "Da, u pravu si. Uskoro ću se sresti s
kapetanom Vuškovom. Učinit ću sve što mogu da prekine
smaknuće."
"U tom slučaju je među nama sve dogovoreno," reče Ayla.
"Izvrsno. Tvoje društvo ću tražiti samo noću. Dane možeš
provoditi ovdje, sa svojim nesretnim ljubavnikom. Doći ću po tebe
večeras u 20.00 sati. Budi spremna."
"Da, brate James."
"Oh, prestani me tako zvati. Možeš me zvati mojim pravim
imenom. Milo."
"Da... Milo."
Milo? To ime je probudilo neka sjećanja. "Ti si... Milo?"
zbunjeno upita Jean-Paul.
Milo je po prvi puta nakon ulaska u sobu obratio na njega
pažnju. "Da, zašto? Govoriš kao da ti moje ime nešto znači."
178
 "Bio si s Nebeskom Ženom... Jan Dorvin."
Milo se namrštio. "Jan Dorvin? Nikad nisam čuo to ime."
To je samo slučajnost, pomisli Jean-Paul. On ne može biti taj
isti čovjek. Napokon, ovaj je upravo stigao iz svemirskog naselja.
"Nije važno," reče. "To je sigurno bio drugi Milo."
"Drugi Milo..." ponovi Milo. Jean-Paulu se učinilo da je na
trenutak u njegovim očima ugledao nešto slično panici. Milo se brzo
okrenuo i podigao svoju torbu. Izvukao je iz nje malu bočicu s
plavim kapsulama i pružio je Ayla. "Neka uzme po jednu svakih šest
sati."
"Ono što si mi pričao prošle noći o operaciji kojom bi mu
vratio osjete u donji dio tijela — jesu li to bile samo laži?" upita
Ayla.
"Naprotiv, svaka riječ je bila točna." Zatvorio je crnu torbu.
"Ali da li ću operirati ili neću, ovisi isključivo o tebi. Ako me
zadovoljiš, izvest ću operaciju. Ako ne... onda..."
"Zadovoljit ću te."
"Dobro. Večeras u osam." Okrenuo se, prekoračio Bronovo
tijelo i nestao u hodniku.
"Ayla, ne možeš to učiniti!" zavapi Jean-Paul. Ona se polako
i nevoljko napokon okrenula k njemu. Lice joj je djelovalo odlučno,
ali oči su joj odavale prave osjećaje.
"Imam li izbora?"
Kapetan Vuškov je za privremenu bazu odabrao Vijećnicu,
mjesto gdje je protekle noći održano svečano primanje. Prijenosno
svjetlosno oružje smješteno je na krov i oko njega su neprekidno
stražarili karaganganski vojnici. U unutrašnjosti je za Visokim
stolom sjedio Vuškov okružen svojim poručnicima. Pred njim je
stajalo pet članova palmirinog vladajućeg seksteta. Djelovali su
zbunjeno i kao da još uvijek ne razumiju što se dogodilo. Ukrasi što
su visili sa stropa sada su djelovali nekako neskladno. Pod predvorja
prekrivalo je oružje, pretežno puške i sačmarice, ali Milo je u daljini
primijetio i niz podvodnih pušaka. Palmirci su u pratnji vojnika još
uvijek ulazili u zgradu predati svoje oružje. Milo je prišao Visokom
stolu. Vuškov se obraćao Palmircima: "... Vi ćete se pobrinuti za to
da svi vaši ljudi shvate kako će svi oni u čijim kućama pronađemo
179
oružje biti smjesta pogubljeni."
Palmirci su promrmljali da razumiju. Vuškov nastavi: "Isto
tako moraju shvatiti da ćemo svaki napad na nekoga od nas, ma kako
bezazlen bio, također kažnjavati smrću. Po jedan od vas pridružit će
se jedinicama koje će pretraživati kuće. Vaš je zadatak pobrinuti se
da nitko od vaših ljudi ne počini kobnu grešku. Kad se uvjerim da u
rukama vašeg stanovništva više nema oružja, moći ćemo raspravljati
o budućnosti Palmire. Idite sada." Poraženi Palmirci su u pratnji
dvojice vojnika tiho izašli u hodnik. Vuškov kimne Milu. Milo je
primijetio da djeluje zabrinuto. "Odvija li se sve prema planu?"
Vuškov je ustao sa stolca i spustio se s malog podija. Primio
je Mila za nadlakticu i poveo ga u stražnji dio prostorije, gdje ih
njegovi ljudi nisu mogli čuti. "Što se tiče utvrđivanja našeg položaja,
sve je proteklo kako smo planirali. Nema više nikakvog otpora.
Palmira je samo naša."
"U čemu je onda problem?"
"Jasno je da smo preuzeli i palmirske prilično priproste
radarske uređaje. Jedan od mojih tehničara razgledavao je opremu,
više iz znatiželje nego zbog nečeg ozbiljnijega, kad je na ekranu
opazio jaki signal. Trajao je svega nekoliko trenutaka i nestao.
Međutim, tehničar tvrdi da je djelovao kao masivni objekt. Masivni
leteći objekt. Kretao se nad oceanom prema nama... brzinom koja je
procijenjena na 1500 kilometara na sat."
Milo je podignuo obrve. "Kad se to dogodilo?"
"Prije tridesetak minuta."
"Pa gdje je onda taj tajanstveni objekt? Već je trebao stići."
"Ne znam. Naredio sam da Christina uzleti, te da oni na njoj
vlastitim radarima provjere čitavo područje, ali upravo sam primio
obavjest da nisu ništa pronašli."
"Dakle, to dokazuje da je ono što je tehničar vidio bila tek
fantomska slika. Uređaji su vjerojatno pogriješili. I sami ste rekli da
su zastarjeli."
"I sam se u to uvjeravam, ali ipak sam zabrinut. Radi se o
vrlo pouzdanom tehničaru. Želim biti sto posto siguran da se nemam
razloga brinuti."
Ne želimo li to svi? pomisli Milo. "Sudeći po onome što su
180
nam Palmirci ispričali o prilikama u svijetu, jedine letjelice koje
trenutno lutaju nebom su prastari Nebeski Gospodari. Više ne postoji
ništa drugo što je sposobno letjeti. Dakle, ono što je teh vidio nije bio
leteći stroj. Moralo se raditi o nečemu drugom, a ja vjerujem da se
radi o pogreški u opremi."
"Molim Boga da je tako," uzdahne Vuškov.
"Tako je. No, jeste li uspostavili vezu s Karagangom?"
"Da, razgovarao sam s predsjednikom Jakinovičem i saopćio
mu dobre vijesti; da smo pokorili Palmini u ime Republike, i to bez
žrtava s naše strane."
"Kad ćete iznijeti naš ultimatum?" upita Milo nešto tišim
glasom. "Ili proglasiti nezavisnost?"
"Ne znam još. Najprije moram doznati koliko će mi mojih
ljudi ostati vjerno. One koji iznesu neke sumnje morat ću prije
otcjepljenja onesposobiti."
"Nema žurbe. Imamo mnogo vremena..." Odjednom pucne
prstima. "To me podsjetilo da bih trebao zaustaviti linč." Ispričao je
Vuškovu o skorom vješanju Lona Haddona i njegovog sina. Vuškov
je djelovao zbunjeno. "Zašto te brine njihova sudbina?"
"Recimo da sam sklopio poslovni dogovor s Haddonovom
prekrasnom kćerkom."
Vuškov se znalački nasmiješi. "Oh, razumijem. U redu,
prekini pogubljenje. Ne smijemo dopustiti da ovi ljudi steknu dojam
kako i dalje smiju provoditi svoje zakone. Povedi sa sobom nekoliko
vojnika. Dođi, izdat ću zapovijed."
Slijedeći Vuškova prema skupini vojnika, Milo veselo reče:
"Nadam se da neće biti prekasno. To bi za mene moglo biti pomalo
neugodno."

29
"Baš u pravo vrijeme," promrmlja Milo tjerajući muhe s lica.
Razbješnjena svjetina počela je navirati iz zatvora trenutak prije nego
su Milo i njegova pratnja od četiri vojnika stupili na mali trg.
Priručna vješala su već bila postavljena, a sastojala su se od debelog
181
trupca učvršćenog između dvije palme. S trupca su visjele dvije
omče i njihale se iznad pripremljenih stolica. Iza njih je stajala treća
stolica. Po priprostom izgledu omči Milo je zaključio da su vješanja
u Palmiri bila rijetki događaj.
Pojavili su se Lon Haddon i njegov sin. Obojici su ruke bile
svezane iza leđa i ljudi su ih grubo gurah. Milo je primijetio
zanimljiv kontrast: Haddonov sin se opirao iz sve snage, dok je
Haddon blijedoga lica sve mirno prihvaćao. Činilo se kao da je u
transu. Odveli su ih do stolica i podigli ih na njih. Krupni čovjek
crvene brade se popeo na treću stolicu i stavio im omče oko vrata.
Milo je pretpostavljao da bi u zahvatu neprikladnih omči smrt stizala
vrlo polako. Šteta što mora prekinuti postupak...
Crvenobradi muškarac je stao pred njih i položio ruke na
kukove. "Lone Haddone, imaš li štogod za reći prije nego provedemo
kaznu?" doviknuo je glasno.
Haddon nije odgovorio. Samo je stajao na stolici i lagano se
ljuljao. Njegov sin je odgovorio umjesto njega. "Ovo je ubojstvo,
Jelker Banks! Moj otac je nevin, jednako kao i ja, prokleti gade!"
"Itekako dobro znaš zašto ste ti i tvoj otac osuđeni na smrt,
Len Haddon!" poviče crvenobradi muškarac. "Haddoni su izdali
Palmini. Prodali ste nas neprijateljima. Pripremite se umrijeti!
Obojica!" Istupio je naprijed i spremao se izmaknuti stolicu ispod
Lona Haddona, no Milo je u tom trenutku podignuo svjetlosnu pušku
koju je posudio od jednog vojnika i ispalio. Svjetlosna zraka je
bljesnula nad glavama rulje i dvojice osuđenika i ostavila na
vapnenačkom zidu zatvora malu, crnu rupu. Milo je pomaknuo zraku
postrance i spalio užad na vješalima. Isključio je oružje i vratio ga
njegovom vlasniku. "Hvala," rekao je.
Svi Palmirci su se okrenuli u njegovom smjeru. Vojnici su na
njih uperili oružje. "Žao mi je što prekidam zabavu," poviče Milo,
"no bojim se da se pogubljenje odgađa! Raziđite se i vratite se svojim
domovima!" U pratnji vojnika je zašao među rulju, koja se razmicala
pred njim kao što se Crveno More razdijelilo pred Gregory Peckom.
Ili možda Johnom Waynom, dokono pomisli Milo. Prilazeći Jelkeru
Banksu, čije je lice sad bilo crveno kao i brada, Milo reče: "Pomozi
im sići sa stolaca i odveži im ruke."
182
 Jelker Banks uperi prst u njega i ljutito poviče: "Ovo te se ne
tiče, svemirče. Ne miješaj se i ostavi nas da sami razriješimo svoje
poslove!"
Milo se zaustavio otprilike metar pred njim. Tiho mu reče:
"Sad smo mi ovdje zakon. Ovo pogubljenje je ilegalno. Po naređenju
vladara Palmire Ilije Vuškova ovi se ljudi moraju odmah osloboditi."
"Ne!" poviče Banks. "Ti izdajnici moraju umrijeti."
Milo se okrene k vojniku od kojeg je posudio oružje. "Ako za
deset sekundi ne posluša moju zapovijed — ubij ga."
"Da, gospodine."
Jelker Banks je pogledao Mila u oči, shvatio da on to misli
ozbiljno, i spustio Haddona sa stolca. "Hvala," dovikne Len Haddon
s drugog stolca. Milo se nasmiješio. "Ne zahvaljuj meni, nego
zahvali svojoj sestri."
Len je djelovao zbunjeno. "Ayli? Što ona ima s...?"
Milo podigne ruku. "Neka ti ona objasni što se događa.
Zahvaljujući njoj je obitelj Haddon pod mojom osobnom zaštitom."
"Ha!" promrmlja Banks dok je pomagao Lenu sići sa stolca.
"Vidite li? Evo dokaza iz usta osvajača — kao što sam rekao,
Haddoni su izdajnici i kolaboracionisti."
Svjetina se ljutito složila. Milo ih je pogledao, te je ubrzo
ponovno zavladala tišina. "S obzirom da su pod mojom posebnom
zaštitom, bit ću vrlo uznemiren ako se išta dogodi nekom Haddonu.
Krivci za takav čin neće imati toliko sreće da umru vješanjem.
Raziđite se i vratite se domovima!" Ovo je zabavno, pomislio je
radosno.
Palmirci su počeli napuštati trg. Jelker Banks zadovoljno
reče: "Bojim se, svemirče, da je već prekasno za zaštitu Haddonove
kćeri..."
Len Haddon, kojem su upravo razvezali ruke, se hitro okrene
i ljutito vikne: "O čemu to govoriš, Banks! Zar se Ayli nešto
dogodilo?"
Jelker Banks slegne ramenima i mirno odgovori: "Ranije sam
načuo razgovor nekolicine muškaraca da idu u bolnicu obračunati se
s njom i njenim nebeskim gusarom."
Haddon se okrene k Milu. "Moramo odmah otići k njoj!"
183
 "Smiri se," reče Milo. "Bio sam s njom kad su stigli njeni
nesposobni, nesuđeni ubojice. Ona je na sigurnome. Dvojica
muškaraca su, naravno, mrtvi."
"Što? Što?' krikne Jelker Banks. Izgledao je kao da ga je
netko upravo udario u spolovilo. "Mrtvi? Zar obojica?"
"To pouzdano tvrdim. Sam sam ih ubio."
Lice Jelkera Banksa se iskrivilo od tuge i očaja. "Moji
sinovi!" zavapio je. "Ubio si moje sinove!"
Milo ga pogleda, a zatim kimne. "Tako je. Tek sad sam
primijetio obiteljsku sličnost. To je, zapravo, ironično, zar ne?"
Već se mračilo kad je Milo krenuo prema bolnici. Bio je sam,
ali osjećao je da mu ne prijeti opasnost. Znao je da je sposoban
obraniti se u slučaju da je neki Palmirac dovoljno glup da ga
napadne. Na ulicama ionako nije bilo domorodaca; nekolicina koje je
vidio žurili su kućama da izbjegnu policijski sat što ga je Vuškov
uveo.
Milo je pjevušio hodajući. Pratio je melodiju koju je slušao
preko malih slušalica što ih je posudio od jednog vojnika. Bila je to
još jedna sitnica koja mu je nedostajala na Belvedereu — glazba je u
naselju bila zabranjena, uz izuzetak brojnih crkvenih himni koje Milo
nije računao.
Pogledao je na sat. Uranio je petnaest minuta. Nije htio doći
prerano; mnogo je bolje zakasniti i produljiti tako njenu neizvjesnost.
Možda će pomisliti da se uopće neće pojaviti. Nasmijao se zbog te
pomisli i skrenuo prema morskoj obali. Šetnja duž plaže će mu
skratiti čekanje.
U uskoj ulici je prošao pokraj ophodnje od šest
Karaganganaca. Kimnuli su mu i pozdravili ga u prolazu. Vijesti o
novom položaju 'posebnog savjetnika' kojeg mu je dodijelio Vuškov
očito se proširila.
Prisvojio je malu kuću u dijelu grada iz kojeg je Vuškov zbog
'sigurnosnih razloga' protjerao sve Palmirce. Bila je vrlo ugodna,
premda bi mu bilo draže da se nalazila bliže moru. U svakom
slučaju, njegov novi dom je bio dobro opremljen hranom i pićem, i
Milo je jedva čekao trenutak kad će u njega dovesti Aylu. Bit će to
noć zabave i igara. Sam Bog zna da ju je zaslužio nakon tolikih
184
godina provedenih u celibatu...
Plaža je djelovala napušteno. Nekoliko je puta duboko
udahnuo, ćuteći miris mora kojeg je pamtio od prije nekoliko
stoljeća. Krenuo je niz stazu duž drvoreda palmi koje su okruživale
plažu. Nije odmakao daleko kad je ugledao sjenoviti lik kako se
naviruje iza jedne palme. Ma tko to bio, očito se skrivao. Bio je
siguran da ga još nije vidio, ili vidjela, pa se i sam sakrio iza palme.
Tiho se počeo primicati tajanstvenom liku. Kad se prikrao dovoljno
blizu shvatio je da se radi o ženi. Noge su joj bile bose, a na sebi je
imala crne hlače i crnu košulju. To ga je iznenadilo, jer su svi ljudi u
Palmin nosili odjeću žarkih boja. Njene su namjere očito loše...
Tiho joj je prišao. Bila je previše zaokupljena motrenjem
kuća duž morske obale da bi ga primijetila prije nego ju je potapšao
po ramenu. Skočila je i brzo se okrenula. Milo je najprije pomislio da
izgleda kao starija verzija Ayle. Imala je jednaku kratku, crnu kosu,
jednake visoke jagodične kosti... čak su im i orijentalne oči bile
slične. Tek tada je primijetio da su joj kosa i odjeća potpuno mokre.
Htio ju je upitati što radi, no ona ga je pretekla. "Kog vraga radiš
ovdje, Milo? Kako si pobjegao od Phoebus?"
Bila je to jedna od rijetkih prilika kad se Milo zbunio. Tupo
ju je pogledao. Bio je potpuno siguran da nikad ranije nije vidio tu
ženu, no ona ga je očito prepoznala. "Već smo se sreli?" Upita je.
"Kad i gdje?"
"Ne igraj se sa mnom, Milo. To sam ja, J..." Zastala je, a na
licu joj se pojavio izraz opreza. Primijetio je da je svjesna kako je
načinila ozbiljnu pogrešku. "Ne... ne, kad pogledam malo bolje,
vidim da sam pogriješila. Nisi onaj za koga sam te smatrala."
"Nazvala si me Milo," nastavi Milo. Znao je o čemu se radi.
Prvo ga je prepoznao onaj paralizirani Francuz, a sad i ova žena
poznaje nekoga s imenom Milo tko mu je sličan. To može značiti
samo jedno — njegovo originalno ja se vratilo na Zemlju prije njega.
Žena reče: "To je samo slučajnost. Moram ići, već kasnim..."
Okrenula se da će otići, no Milo je grubo zgrabi za nadlakticu. "Ideš
sa mnom, tko god da jesi. Moramo razgovarati."
Jean-Paul se probudio iz nemirnog sna i kraj sebe ugledao
Aylu. Izgledala je umorno. "Koliko je sati?" pitao je prvo.
185
 "Pet minuta do osam," odgovorila je. "Vrijeme je za tvoj lijek
protiv bolova." Stavila mu je tabletu u usta i prinijela mu čašu vode.
Posrkao ju je kroz slamku dok mu je Ayla pridržavala glavu.
"Hvala," rekao je kad je popio dovoljno. Nježno mu je spustila glavu
na jastuk. Nije više imao vlastitu sobu. Kraj njega su na pomoćne
krevete stisnuli još četiri bolesnika koji su ozlijeđeni u napadu
svemiraca. Svi su bili u lošem stanju i Ayla mu je rekla kako
vjerojatno neće preživjeti noć. Mala je bolnica bila prepuna
ranjenika.
"Kako je... kod kuće?" upita Jean-Paul Aylu.
Zatresla je glavom. "Nije dobro. Tata samo sjedi i ništa ne
govori. Ne želi ništa jesti niti piti. A Len... Len je bijesan. Ljuti se na
sve... na svemirce, Jelkera Banksa, Mila... i na mene."
Jean-Paul je šutio. Slagao se s time kako se Len osjećao i
zbog toga je mrzio samoga sebe. Bio joj je zahvalan zbog žrtve koju
će podnijeti zbog njega, ali istovremeno je prezirao samu takvu
pomisao. Zašto? Jer je vrijeđala njegov prokleti muški ponos. Upravo
to je najsmješnije od svega. Čime se više uopće može ponositi? Od
njega je ostala tek glava s pričvršćenim parom ruku. U svakom
slučaju više nije muškarac.
Iz hodnika su dopirali užurbani povici. Medicinska sestra je
glasno govorila: "... Rekla sam da ne možete ovamo ući!" Tada su se
otvorila vrata. Bio je to Milo, kao što se Jean-Paul bojao, ali nije bio
sam. Jean-Paul se iznenadio kad je prepoznao ženu koju je doveo.
Bila je to Jan Dorvin. Nikada nije upoznao Nebesku Ženu, ali vidio
ju je nekoliko puta i bio je siguran da je to ona.
Milo je gurnuo ženu u sobu, a Jean-Paul primijeti kako je drži
za nadlakticu. Djelovao je nezadovoljno. "Hvala na pomoći," rekao
je sestri i zalupio pred njom vrata.
Ayla je ustala sa stolca spremna poći s Milom, ali činilo se da
je on ne primijećuje. Pustio je Jan Dorvin i grubo je gurnuo prema
sredini sobe. Umalo je pala preko ruba jednog pomoćnog kreveta
prije nego se vratila u ravnotežu. Teško ranjeni čovjek koji je ležao u
krevetu je tiho zastenjao. Milo uperi prst u Jan. "Dakle, ti me
poznaješ, ali ja ne poznajem tebe. Tko si ti?"
Jan ga je mrko pogledala i protrljala ruku gdje ju je ranije
186
držao. Nije odgovorila. Jean-Paul nije ni sam znao zašto je
progovorio. Jednostavno se nije mogao suzdržati. "Ona je Jan
Dorvin," rekao je.
Milo i Jan su ga iznenađeno pogledali. "Jan Dorvin," ponovi
Milo. "Kako ti to znaš?"
Jean-Paul pogleda ženu. Promatrala ga je i zbunjeno se
mrštila. Očito ga nije prepoznala, ali to je bilo razumljivo. Napokon
odgovori Milu: "Bila je Nebeska Žena... Nebeski Anđeo. Pokorila je
našeg Nebeskog Gospodara. Između ostalih. Imala je čitavu flotu
Nebeskih Gospodara.
Međutim, kasnije je izgubila kontrolu nad svime i
jednostavno je nestala. Nikad nisam doznao što joj se dogodilo."
Milo ga je na trenutak promotrio, a tada upita Jan Dorvin: "O
čemu on to priča?"
"Nemam pojma," promrmljala je.
"Je li to tvoje ime? Jan Dorvin?"
"Ne, naravno. Zovem se Anya. Anya Ivimey."
"Zašto onda misli da te poznaje?"
"Vjerojatno me s nekim zamijenio. Kao što sam i ja
zamijenila tebe s nekim drugim."
Milo je djelovao sumnjičavo. "Previše je tu slučajnosti," reče.
"Zato sam znao tvoje ime," reče Jean-Paul. "S Jan Dorvin je
bio nekim muškarac s imenom Milo."
"Znao sam!" Milo je krenuo prema Jan. "Moje originalno ja
je ovdje na Zemlji! Priznaj!"
Jan je obišla bolesnički krevet. "Ništa ja neću priznati, Milo."
Milo je napao. Jan Dorvin se stresla i poletjela je unazad.
Jean-Paul je vidio kad je udarila u zid kraj vrata. Milo se vratio u
fokus. Držao ju je za vrat i tresao joj glavu. "Reci mi gdje je,
prokletnice, inače ću ti iščupati dušnik!"
Jan je zakašljala i kimnula. Pustio ju je, a ona je kliznula niz
zid i sjela. "Mrtav je..." rekla je.
"Mrtav?" začuđeno ponovi Milo. "Nemoguće. Promijenio
sam se da bih se vječno održao na životu. Ja ne mogu umrijeti, a
jednako tako ne može ni on."
"Unatoč tome je mrtav. Drugim riječima, ti si mrtav. Bio si
187
nepažljiv, i to zbog pretjerane oholosti."
"Reci mi točno što... mu... se dogodilo," zahtijevao je.
Dok je Jan Dorvin nizala okolnosti u kojima je umro drugi
Milo, Jean-Paul je zgranuto gledao kako Ayla uzima stolicu i kreće
prema Milu. Njene su namjere bile jasne. Umalo je povikao neka to
ne radi, ali shvatio je da time neće ništa postići. Ionako je bilo
prekasno. Mogao ju je samo bespomoćno gledati kako se šulja prema
Milu i visoko podiže stolicu. Bio je siguran da će je Milo ćuti. No on
je bio previše zaokupljen pričom o sudbini svojeg drugog ja. Jan je,
naravno, vidjela što Ayla sprema, ali nijednim znakom to nije odala.
Ayla je stajala točno iza Mila. Jean-Paul to više nije mogao
gledati. Drvena stolica je odjednom djelovala tako krhko... Ayla je
udarila stolicom po Milovom ćelavom tjemenu. Njen povik od
napora prikrio je lomljavu drveta. Milo je zateturao pod udarcem, ali
nije pao.
Tad se okrenuo...

30
"Glupa gusko," reče Milo Ayli. Ona je stajala pred njim s
odlomljenom nogom od stolice u ruci i zapravo se slagala s njime.
Što sad, pitala se. Da ga ponovno udari? Da, baš. Vidjela je kako se
brzo kreće. Prihvati to, djevojko, rekla je u sebi, da ćeš uskoro
umrijeti... ako imaš toliko sreće. Ispustila je nogu od stolice iz ruke.
U trenutku kad je noga lupila u tlo, Jan Dorvin je s leđa napala Mila.
Svom snagom ga je bridom desnog dlana udarila u potiljak. Milo je
zaječao i počeo se okretati, ali pokreti su mu bili spori i
nekoordinirani. To je Jan dalo vremena za još jedan snažni udarac.
Milo je ponovno zaječao i srušio se potrbuške na pod. Ostao je tako
ležati uz tiho stenjanje. Jan je kleknula kraj njega i još ga dvaput
udarila. Napokon je utihnuo.
Jan je ustala trljajući brid dlana. Nasmiješila se Ayli. "Ovo je
bilo prilično bolno, no unatoč tome sam uživala."
Ayla pogleda najprije nju, a tada Milovo nepomično tijelo.
"Je li mrtav?"
188
 "Voljela bih da je, ali sumnjam. Mila je teško ubiti. Imala
sam sreće što si mu odvratila pažnju sa stolicom."
"Pokušala sam ga ubiti."
"Da, znam. Milo obično budi takve nagone u ljudima. Bar si
ga dobro uzdrmala.... i pružila meni priliku." Pružila je Ayli ruku. "U
svakom slučaju, ja jesam Jan Dorvin. A ti si...?"
Ayla prihvati ruku i lagano je protrese. "Ayla Haddon."
"Vrlo si lijepa, Ayla," reče Jan te se, na Aylino iznenađenje,
nagne k njoj i poljubi je u usne. Tek tada joj je pustila ruku i otišla do
Jean-Paulovog kreveta. "S kojeg Nebeskog Gospodara potječeš?"
"S Lorda Montcalma," odgovorio je.
"Ah da, jednog od prvih koje sam osvojila. Je li letjelica u
ovom području? I kako ste se riješili Ashleynog programa?"
Jean-Paul joj je ispričao što se dogodilo s Ashley... i sa
samim Lordom Montcalmom. "Pretpostavljam da si ozlijeđen pri
padu letjelice?" upita Jan.
Ayla je odgovorila umjesto njega. "Ne, ustrijeljen je u leđa.
To se dogodilo prije nekoliko dana. Metak ga je paralizirao. Brat...
Milo... on..." pokazala je prema Milu, "... je rekao da mu može
pomoći operacijom ako ja pođem s njime. Noćas."
"Isti stari Milo," prezirno reče Jan. Prišla mu je i pogledala
ga. "Još uvijek diše. Morat ćemo smisliti način kako da ga sputamo.
Morat će biti čvrsto." Pogledala je Aylu. "Rekla si da je došao ovamo
po tebe?"
Ayla kimne. "Ne znam kamo me namjeravao odvesti."
"Negdje na osamu, najvjerojatnije. To znači da do sutra nitko
neće primijetiti njegov nestanak. Možemo ga sakriti ovdje u bolnici.
Zaviti ga tako da izgleda kao pacijent. Možeš li nabaviti još jedan
ovakav krevet?"
"Mogu," reče Ayla.
"Nabavi ga."
Kad je Ayla otišla, Jean-Paul odgovori. "Zanima me zašto si
došla u Palmini. Već imamo dovoljno osvajača, i dodatni nam ne
trebaju."
"Svemirci?"
"Da, prokleti svemirci. Kad su stigli, ponašali su se vrlo
189
prijateljski. Prije nego smo se snašli pripojili su nas svojoj
Republici."
"To sam pretpostavila prema onome što sam vidjela na plaži.
Naoružane ophodnje, puste ulice... U svakom slučaju, ja se više ne
bavim osvajanjem. Nikad mi to nije išlo. Trenutno slijedim
zapovijedi vrlo složenog kompjuterskog programa koji je preuzeo
Nebeskog Anđela."
"Ashley?"
"Ne, nije nimalo sličan Ashley." Objasnila mu je prirodu i
porijeklo superprograma poznatog kao Phoebus. "Znala je da je
ovdje sletjela svemirska letjelica, pa nas je poslala da izvidimo
prilike."
"Vas?"
"Imam društvo. Čeka me u Igrački, a to je... pa, nazovimo je
vrlo svestranim vozilom. Trenutno se nalazi na morskom dnu
stotinjak metara od obale."
"Hoćeš reći da ste jednostavno pali s neba u toj napravi?"
upita Jean-Paul. "U Palmiri postoje radari, a imaju ih i svemirci.
Primijetili bi vas."
"Na trenutak smo opaženi na radaru kad smo se nalazili
pedeset kilometara odavde. Nismo na vrijeme uključili ekrane. Tada
smo, da izbjegnemo vizualni kontakt, zaronili i ostatak puta prešli
pod vodom."
Jean-Paul je bio iznenađen. "Ako ste stali stotinu metara od
obale, tad ste dobrim dijelom zašli unutar zaštitnog zida."
"Da, morali smo, nažalost, probiti prolaz u vašem morskom
zidu. Ah ne brinite, šteta se može lako popraviti."
"Znam, ali..." Jean-Paul se ukočio kad je Milo zastenjao i
pomaknuo ruku.
Jan mu je spremno prišla i dvaput ga snažno udarila po glavi.
Milo se ponovno smirio. "Počinjem previše uživati u ovome," rekla
je skrušeno.
"Hoće li taj tvoj superprogram pomoći Palmiri da se oslobodi
od svemiraca?"
"Iskreno rečeno, ne znam što će učiniti," odgovori Jan. "Njeni
motivi su mi potpuno nejasni. Međutim, dolazak svemiraca na
190
Zemlju je svakako privukao njenu pažnju. Vjerujem da to
svemircima ne ide u prilog."
"Gdje je ona?"
"Trenutno se nalazi oko osam sati leta od Palmire. Odletjet
ćemo s Igračkom na Nebeskog Anđela i prenijeti joj sve što se
događa. Vjerujem da ćemo se vratiti prije zore. Pojma nemam što će
se tada dogoditi, ah vjerujem da će prilike biti bolje nego su sada."
Zastala je kad se Ayla vratila sa sklopivim krevetom. "Stavimo sada
Mila pod prikladnu pasku..."
Jan je bez ikakvih teškoća stigla do morske obale, premda se
jednom morala sakriti iza zida da bi izbjegla ophodnju. Na plaži je
izvukla mali tragač i učvrstila ga na ručni zglob. Znala je gdje se
otprilike nalazi Igračka; ravno ispred vrata u morskom zidu, i to
negdje na pola puta između zida i obale. Tragač će joj pomoći da je
brzo pronađe kad joj se primakne dovoljno blizu.
Ušla je u toplo more i zaplivala. Kao putokaz je odabrala
daleka vrata u zaštitnom zidu.
"U svakom slučaju djeluje dovoljno sputan," reče Jean-Paul.
"Nadam se," uzvrati Ayla, mršteći se.
Milo je podsjećao na metalnu čahuru. Jan i Ayla su ga dobro
zamotale koristeći velika kliješta i debelu žicu. Čahura mu se
protezala od vrata do stopala i bila je žicom vezana uz krevet.
Trebalo im je punih sat vremena da obave taj posao, a usput su još
morale uvjeriti liječnika i sestre da za njihov prividni čin ludila
postoji vrlo dobar razlog.
"Radije ga pokrij."
Ayla je prebacila pokrivač preko Mila i povukla ga tako da
mu djelomično pokrije zamotanu glavu i sakrije povez kojim su mu
zatvorile usta. "Oh, Bože!" iznenada je kriknula.
"Što se dogodilo?" prestrašeno upita Jean-Paul. Napinjao se
da podigne glavu s jastuka. "Što radi?"
Ayla okrene glavu prema njemu. Oči su joj bile širom
raširene, a usta je pokrila rukom. "Ne radi se o njemu... Upravo sam
se sjetila... To je zbog cjelokupnog uzbuđenja... Zaboravila sam..."
"Što si zaboravila?"
"Upozoriti je. Jan Dorvin. Rekao si da je njeno vozilo probilo
191
prolaz u zaštitnom zidu. To znači da oni stvorovi mogu ponovno ući.
Možda su već u unutrašnjim vodama!"
Jean-Paul je s olakšanjem spustio glavu na jastuk. "Zar samo
to?"
"Kako to misliš, zar samo to?' poviče Ayla. "Ako je ona
grozna stvorenja ščepaju, bit će to mojom krivnjom! Ne mogu je
ostaviti da tako umre!"
"Ayla, smiri se i ponašaj se razumno. Što uopće možeš učiniti
da bi joj pomogla?"
"Imam podvodni laser. Još uvijek je u kući. Uzet ću ga i
krenuti za njom."
"Isuse, Ayla, prekasno je. Otišla je prije petnaest minuta.
Sigurno je već u moru."
"Nije me briga. Moram pokušati!" Na njegov je užas istrčala
iz sobe.
"Ayla!" pozvao je. "Vrati se!" Kad je zbunjena sestra zavirila
u sobu, povikao je iz sveg glasa: "Zaustavite je! Morate je
zaustaviti!"
Jan je na trenutak stala i osvrnula se da bi odredila svoj
položaj. Primijetila je da je malo skrenula s kursa i da ne pliva više
ravno prema vratima. Podigla je ruku iz vode i pogledala tragač.
Njegovo prigušeno zeleno svjetlo se polako palilo i gasilo. Kad dođe
točno nad Igračku, njegova će svjetlost biti neprekinuta. Blizu je, ali
ne na pravom mjestu. Ponovno je zaplivala, kad je odjednom nešto
uhvati za potkoljenicu desne noge i povuče pod vodu.
Gušeći se, snažno je zamahnula lijevom nogom. Stopalo joj je
udarilo u nešto tvrdo. Morski pas! pomislila je dok ju je ispunavala
panika. Potonula je još dublje i osjetila oštru bol kad joj se nešto vrlo
oštro zabilo u trbuh. Kriknula je i ispustila preostali zrak iz pluća,
koji se u brojnim mjehurićima podigao na površinu. Istog je trenutka
postala svjesna da joj je nešto upravo odgrizlo desnu ruku. Nadala se
neće još dugo ostati pri svijesti, ili živa...
Dok su zubi i pandže sve žešće trgali njeno meso, činilo joj se
da protiče čitava vječnost prije nego je utonula u tamnu prazninu.
Robin je drijemao. Čim je Igračka progovorila, u trenutku se
potpuno razbudio. "Zabilježila sam neke nemire u vodi," reče
192
Igračka.
"Kakve nemire?" pitao je. "Gdje?"
"Nedaleko. Dvadesetak metara od mojeg desnog boka.
Primam vibracije i zvukove."
"Zar ne možeš vidjeti što se događa?"
"Jan me uputila da ne koristim nametljive senzorske sisteme
dok smo ovako blizu obale kako naša prisutnost ne bi bila otkrivena."
"Poništavam njene upute! Jan je možda u nevolji. Upotrijebi
zvučne skenere."
"Da, Robine."
"Dakle?" pitao je nestrpljivo. "Što vidiš?"
"Tri čovjekolika morska stvorenja. Mnogo su veći od
prosječnog čovjeka. Međusobno se bore oko ostataka drugog
morskog stvorenja."
"Pokaži mi!" Jedan od tamnih ekrana je zasjao. Čak ni uz
kompjutersku obradu slike Robin nije mogao nazrijeti što se događa
na ekranu.
Ugledao je tri stvorenja koja je opisala Igračka, ali nije vidio
nikakve pojedinosti. Nešto su napadali zastrašujućom žestinom.
Poput morskih pasa u mahnitom hranjenu. Morskih pasa ljudskoga
obličja. "Kreni prema njima," naredio je. Igračka se podigla,
okrenula se i krenula prema uzburkanom mjestu borbe. Robina je
svladao užas. Nije želio razmišljati o tome da Jan pliva u ovim
vodama...!
Tri čovjekolika stvorenja su se okrenula prema Igrački kad su
osjetili da im se približava. Ispustili su rastrgane ostatke svoje žrtve i
pripremili se za napad. Robin još uvijek nije mogao nazrijeti
pojedinosti. "Prebaci na vizualne senzore i uključi svetla!" naredio je.
"Je li to baš mudro?" upita Igračka.
"Učini to!"
Igračka je poslušala. Slika na ekranima se promijenila. Robin
je sad sve jasno vidio. I previše jasno. Tri čovjekolika lika pokazala
su se u svim svojim groznim osobinama. Sami zubi i kandže. Strojevi
smrti. Vidio je i ostatke njihove žrtve koji su tonuli prema morskom
dnu. "Oh, Kriste, ne!", kriknuo je. "Ubij ih! Ubij ih!"
Ayla je stezala podvodni laser i dahćući trčala prema obali. U
193
drugoj je ruci nosila masku i podvodnu svjetiljku koje je na brzinu
pokupila u svojoj kući. Na plaži je zastala i promotrila tamnu vodu.
Nigdje nije bilo ni traga Jan. Možda je uspjela doplivati do
podvodnog vozila. Ayla se morala u to uvjeriti zbog vlastitog
spokoja. Svukla je sandale, navukla masku i spremila se ući u vodu
kad ju je s leđa osvjetlila baterijska lampa i muški glas joj je oštro
naredio: "Stoj! Baci oružje i podigni ruke!"
Ispustila je laser i svjetiljku na pod i okrenula se. Četiri
svemirca su joj prilazila niz plažu. Svi su nosili oklopljena svemirska
odijela — uz izuzetak kacige — i neobične puške koje su ispaljivale
toplotne zrake. Sve su puške bile uperene u nju.
"Znaš li kaznu za posjedovanje oružja, djevojko?" upita je
jedan kad su joj se približili.
"To nije oružje," spremno je odgovorila. "To je podvodni
alat. Iskušajte ga sami i vidjet ćete da ne radi izvan vode."
Okružili su je i promotrili od glave do pete. Onaj sa
svjetiljkom reče: "Baš si zgodno stvorenje. Šteta što te moramo
pogubiti."
"Kažem vam da to nije oružje!" povikala je.
Pogledao je laser koji je ležao na pijesku. "Meni izgleda kao
oružje, a samo to je bitno."
U tom trenutku jedan čovjek poviče: "Poručniče! Pogledajte!
Tamo!" Pokazivao je prema zaljevu. Svi su se okrenuli tamo,
uključujući i Aylu. Ugledali su bijelu svjetlost koja se uzdizala iz
mora.
"Koji je to vrag?"
"Neka vrsta podvodnog svjetla," odgovori onaj kojem su se
obraćali kao poručniku. "I to pokretnog." Pogledao je Aylu. "Znaš li
što je to, djevojko?"
Zatresla je glavom. "Ne."
Spustio je pogled na laser i ponovno je pogledao. "Što si
namjeravala učiniti prije nego smo naišli?"
"Htjela sam obaviti neke popravke na zaštitnom morskom
zidu. Oštećen je."
"U ovo doba noći? I još k tome sama? Nemoj me
nasmijavati."
194
 "Istina je."
"Ponovno se kreće, poručnice!"
"Ne sviđa mi se to," promrmljao je. "Upozorit ću glavni štab.
Kapetan Vuškov mora doznati za to." Pritisnuo je bradom ovratnik
na odijelu, te se odatle podigne mali mikrofon. "Ovdje poručnik
Bruški. Nalazim se na obali. Moja jedinica i ja smo opazili svjetlost
koja se kreće po zaljevu. Predlažem da to odmah istražite."
Robin je sjedio naslonjen u fotelji i tupo zurio u strop. Jan je
mrtva. Jan je mrtva. Sve je gotovo...
"Mogu li nešto predložiti?" upita Igračka.
"Ne. Zašuti."
"Radi se o Jan."
"Zar nisi primijetila. Mrtva je!" očajno je povikao.
"Znam, ali želim ti skrenuti pažnju na njenu glavu. Ako se
izuzmu teške posjekotine, djeluje neoštećena."
Oh Kriste, pomislio je.
"To ukazuje na to da joj je mozak neoštećen," nastavi Igračka
jednako veselim glasom kao i obično. "Dakle, postoji velika
mogućnost da ju je moguće oživjeti ako je dopremimo u medicinski
stroj."
Robin se uspravio ispunjen nadom. Međutim, vrlo je brzo
ponovno utonuo u očaj. "Nikako je ne možemo na vrijeme odnijeti
na Nebeskog Anđela. Ireverzibilna oštećenja moždanih stanica će se
pojaviti mnogo prije nego stignemo onamo."
"Previdio si jednu važnu činjenicu," reče Igračka. "Moj
spremnik za biološke uzorke. U njemu se nalazi uređaj za
zamrzavanje. Mogu je odmah zamrznuti. S obzirom na to koliko je
malo od Jan zapravo ostalo, u zamrzivaču za nju ima dovoljno
mjesta."
Prošlo je nekoliko sekundi dok Robin nije shvatio. "Prestani
gubiti vrijeme i učini to, prokleta bila!" viknuo je.
Ayla je stajala uz četiri svemirca dok su nestrpljivo čekali
dolazak pojačanja. Bila je nervozna i prestrašena. Hoće li je zaista
pogubiti, pitala se. Što može poduzeti? Pobjeći prije nego im se
pridruže drugi svemirci? Nije vjerovala da bi daleko stigla prije nego
bi je ustrijelili s plaže. Što god se dogodi, nipošto ne smije spomenuti
195
Jan Dorvin i njenog Nebeskog Anđela. Kad bi svemirci saznali da
zračni brod stiže u zoru, dočekali bi ga spremni...
Svi su se iznenadili kad je voda na sredini zaljeva odjednom
sunula uvis i iz nje se uzdigao metalni oblik u obliku suze. Podižući
se prema noćnome nebu, ubrzao je do nevjerojatne brzine. Tada se
izravnao i nestao nad pučinom... a Ayla je iskoristila priliku za bijeg.
Nije stigla daleko.

31
Kapetan Ilija Vuškov je zamišljeno promotrio uređaj koji mu
je ležao na stolu prije nego je obratio pažnju na djevojku. Stajala je
između dvojice vojnika. Djelovala je uplašeno, ali i prkosno. Bila je
odjevena u prljave bijele kratke hlače i žutu majicu s kratkim
rukavima. Noge su joj bile bose. Poručnik Bruški je također bio
prisutan.
"I dalje tvrdiš da ovo nije oružje?" upita Vuškov.
"Da," odgovorila je odlučno. "To je podvodni alat za rezanje.
Radi samo pod vodom."
"Možda zaista govori istinu, gospodine" reče poručnik
Bruški. "U svakom ga slučaju nismo uspjeli aktivirati."
"Kako se zoveš, djevojko?"
"Ayla Haddon."
Vuškov se namrštio. "Haddon, kažeš. Ti si kći Lona
Haddona?"
Kimnula je.
Promeškoljio se i počešao bradu. Lon Haddon je bivši vođa, i
čovjek kojeg je brat James jutros spasio od vješanja. To znači da je
ovo djevojka koja zanima brata Jamesa. Zašto onda večeras nije s
njim? "Poznaješ brata Jamesa, zar ne?"
Primijetio je oklijevanje prije nego je kimnula. "Jesi li ga
vidjela večeras?" upita je.
"Ne. Trebao je u osam doći po mene u bolnicu, ali se nije
pojavio."
Vuškov je bio uvjeren da nešto nije u redu. Obratio se
196
poručniku Bruškom. "Odmah nađite brata Jamesa. Uzmite sve ljude
koji nisu na dužnosti. Morate ga hitno pronaći."
"Da, gospodine," reče poručnik Bruški, pozdravi ga i žurno
napusti prostoriju.
Vuškov je napeto promatrao djevojku. "Što znaš o
tajanstvenom stroju koji je noćas izašao iz mora?"
"Ništa," rekla je, i uskoro dodala, "gospodine."
"Reci mi istinu."
"Govorim vam istinu. Nikad ga ranije nisam vidjela. I ne
znam što je to."
"Tvrdiš da je puka slučajnost što si se našla na plaži trenutak
prije njegovog polijetanja?"
"Tako je."
"Rekla si poručniku Bruškom da si htjela popraviti zid. Sama
i usred noći... s ovime." Podigao je podvodni laser.
"Da."
"To je prilično neuvjerljiva priča, čak i ako se uzme u obzir
da je smišljena u žurbi. Što si zaista namjeravala učiniti?"
Spustila je pogled i nije odgovorila.
Udario je šakom po stolu i zagrmio: "Dosta je tih laži! Želim
čuti istinu!"
Trgnula se, ali je prkosno zatresla glavom. "Ja vam govorim
istinu."
Uzdahnuo je. Morat će pribjeći nasilju da izvuče iz nje
podatke. Nije to želio učiniti, pogotovo ne na ženi, ali nije imao
izbora. Morao je doznati što znači neobični leteći stroj. Takvo što
nije smjelo postojati, no očito je postojalo i dovodilo je u opasnost
čitav njihov pothvat na Zemlji. Morao je po svaku cijenu doznati
istinu.
Milo je ležao preplavljen bijesom i frustracijom. Nije se
mogao pomaknuti, ništa nije vidio i nije mogao govoriti. Odustao je
od uzaludnih napora da se oslobodi iz žičanog oklopa, jer shvatio je
da je to nemoguće. Izluđivalo ga je što mora tako bespomoćno ležati
i slušati vojnike kako ispituju Francuza o bratu Jamesu. Tražili su ga,
a on je stajao pokraj njih i promicao im. Budale. Oh da, jedan je
podigao pokrivač s njegovog umotanog lica, nemarno ga pogledao i
197
ponovno spustio pokrivač. Budala. Budala. A morao je što prije stići
do Vuškova s podacima o toj prokletoj ženi Dorvin. Donijet će im
nevolje. Odakle se samo stvorila? Vuškova treba upozoriti da se
pripremi na moguće probleme.
Još nije mogao prihvatiti ono što mu je rekla o njegovom
originalnom ja — da je mrtav. Čak nije doznao ni kako se to
dogodilo. Ona prokleta djevojka ga je udarila sa stolicom prije nego
mu je Dorvin sve ispričala. A tada ga je i sama Dorvin udarila — i to
mnogo uspješnije nego Ayla. Nije se sjećao ničega posije toga.
Proklete žene. Sljedeći put će ishod biti potpuno drugačiji.
K vragu, da bi sve bilo još gore, očajnički je morao piškiti.
Kapetan Vuškov je zlovoljno promatrao Aylu. Sjedila je
naslonjena u stolici pred njim i sigurno bi pala da je jedan vojnik nije
pridržavao za ramena. Glava joj je padala postrance, a oči su joj bile
napola sklopljene. Otekline i modrice su joj prekrivale lice, ruke i
noge, a nije bilo sumnje da joj slično izgledaju i ostali dijelovi tijela.
Dvojica njegovih ljudi su je tri puta istukli koristeći drške od metle
kao štapove. S gađenjem je gledao kako dvojica muškaraca divljački
udaraju po njenom tijelu dok se djevojka na podu očajnički
pokušavala sklupčati u loptu i zaštititi glavu rukama. Gadilo mu se i
uzbuđenje koje su u njemu budili njeni krikovi. Bio je to prljav
posao, ali nadao se da će uskoro biti gotov. Djevojka se pod zadnjim
batinanjem napokon slomila i počela je izvikivati ime. Jan Dorvin.
Njemu to ime ništa nije značilo, ali i to je neki početak. Čekao je da
se djevojka vrati k svijesti da može nastaviti ispitivanje.
"Ayla! Probudi se! Razgovaraj sa mnom!" naredio je.
Trgnula se. Oči su joj se otvorile i pokušala ga je pogledati.
"Mogu li... dobiti... vode?" promucala je kroz otečene usnice.
"Dat ću ti vode kad mi kažeš ono što želim znati. Tko je Jan
Dorvin?"
"Nebeska Žena... došla je u bolnicu... večeras. Brat James...
Milo... ju je doveo."
"Milo? Tko je Milo?"
"Milo je brat James... To mu je pravo ime... rekao je."
"Pravo ime?" ponovi kapetan Vuškov dok je u njemu rasla
tjeskoba. "Gdje je pronašao tu Jan Dorvin?"
198
 "Ne znam. Ali čini se da su... stari prijatelji. Poznaju se
međusobno... odavno."
Što? Kako je to moguće? To nije imalo nikakvog smisla. Brat
James — Milo — je stigao s Belvederea. Ili možda nije? Kao što je
Vuškov već ranije primijetio, brat James se nije ponašao poput
drugih Belvederaca. "Tko je ta Jan Dorvin?" pitao je.
"Jako moćna... žena. Ona je Nebeska Žena... najmoćnija
osoba na... Zemlji. Vlada velikom flotom... Nebeskim
Gospodarima... velikom vojskom."
Vuškov je panično gledao prebijenu djevojku. "Gdje je? Gdje
joj je sjedište? Gdje je mogu pronaći?"
Ovaj put djevojka nije odgovorila. Vuškov dade znak vojniku
koji ju je držao. Vojnik ju je pustio, a ona se polako srušila sa stolice.
"Je U mrtva?" upita Vuškov. Vojnik je kleknuo i opipao joj vrat.
"Nije, gospodine."
Upravo tada se vratio poručnik Bruški. "Nigdje nema ni traga
bratu Jamesu, kapetane."
Još jedna loša vijest. Je li brat James — Milo — zaista u
dogovoru s tom Jan Dorvin? Je U odletjeo s njom u onom stroju? To
mu se činilo jedinim logičnim odgovorom. Taj čovjek je izdajnik.
Skovao je zavjeru protiv Vuškova. Sam Bog zna što on i ta žena
namjeravaju poduzeti. Žurno je ustao. "Vraćam se na brod,
poručniče. Iz sigurnosnih razloga."
"Jan? Jan?"
"Što je?" pitala je razdraženo. Upravo je sanjala najljepši,
najsavršeniji san u životu i smetalo joj je što je Phoebus tako grubo
prekida.
"Neću te dugo uznemiravati. Samo moram nakratko s tobom
razgovarati."
"Razgovarati?" Jan je bila pomalo zbunjena. Vidjela je samo
ugodnu, plavičastu svjetlost. Osjećala se kao da pluta, premda uopće
nije osjećala svoje tijelo. "Phoebus, gdje sam?"
"Na sigurnome. Opusti se."
Bila je opuštena. Potpuno i savršeno. Nikada ranije nije
osjetila takav spokoj. "Slušaj me," reče Phoebus. "Ispričat ćeš mi sve
događaje tijekom večerašnjeg posjeta gradu. Zamislit ćeš svaki
199
trenutak koji si doživjela, osim posljednjih trenutaka nakon što si
ušla u vodu. Razumiješ li?"
"Da, Phoebus."
"Počni." Jan je ponovno proživjela sve što joj se dogodilo u
Palmiri. Kad je ušla u vodu i zaplivala prema Igrački, odjednom ju je
ponovno okružila plava svjetlost. "Hvala," reče Phoebus. "Možeš
ponovno zaspati." Jan je zaspala i prekrasni san se nastavio.
Kirurg Steven je djelovao iscrpljeno kad je ušao u sobu. Jean-
Paul odmah poviče: "Ima li kakvih vijesti o Ayli?"
Liječnik umorno zatrese glavom. "Bojim se da nema."
"Prošlo je već više sati! Nešto joj se sigurno dogodilo! Možda
leži negdje povrijeđena. Morate je pronaći!"
"Žao mi je, ali moje mjesto je ovdje uz pacijente. Ne želim
ugroziti svoj život i pokušati izigrati svemirske ophodnje. Suoči se s
činjenicama, Jean-Paul. Ayla je ili uhapšena ili pogubljena!"
"Ne, ne vjerujem vam. Ne želim u to vjerovati!" pobunio se
Jean-Paul.
"Ništa ne možemo učiniti prije jutra... osim jednoga." Prišao
je krevetu na kojem je ležao Milo. "Oslobodit ću ovog nesretnog
čovjeka. Ne možemo ga još dugo ostaviti u ovom stanju. Mogao bi
umrijeti." Liječnik je izvukao kliješta za žicu iz džepa na kuti.
"Ne!" krikne Jean-Paul. "Ne smijete ga osloboditi. Mislite na
Aylu. Bit će u velikoj nevolji!"
"Vjerujem da ona već je u velikoj nevolji," reče liječnik i
svuče pokrivač s Milovog tijela umotanog u žicu.
"Pričekajte još samo nekoliko sati!" preklinjao je JeanPaul.
"U zoru će se nešto dogoditi! Nešto što može promijeniti tok
događaja u Palmiri!"
Liječnik je već skinuo povoje s Milove glave. "Ja sam
liječnik, Jean-Paul. Ne mogu mirno stajati i gledati kako čovjek pati
u tako neljudskim uvjetima, pa makar se radilo i o svemircu." Skinuo
je povez s Milovih ustiju.
"Hvala, doktore," reče Milo.
Kapetanu Iliji Vuškovu se noć činila beskrajno dugom.
Nemirno je koračao po zapovjedničkom mostu, a pažnja mu se
neprestano vraćala radarskim ekranima. Uspostavio je neprekidnu
200
radio vezu s palmirskim radarskim tornjem. Za sada se na nebu nisu
pojavljivali nikakvi tajanstveni objekti, ali Vuškova to nije uvjerilo.
Razmišljao je čak o tome da napusti čitav projekt i naredi posadi da
se pripremi za polijetanje čim se njegovi ljudi povuku na svemirski
brod. Ali u stvarnosti to nije želio učiniti. Pomisao da se vrati na
Karagangu u sramoti neuspjeha bila je previše bolna da bi je
prihvatio. Ne, previše je toga u pitanju. Prihvatiti će rizik i
suprotstaviti se. "Provjerit ću našu obranu," najavio je posadi.
Još jednom je obišao Christinu, provjeravajući četiri
prenosiva svjetlosna topa i nervozno dižući pogled prema noćnome
nebu. Htio se vratiti u letjelicu kad je do njega dotrčao njegov
ađutant s radiom u rukama. "Gospodine, ophodnja je pronašla brata
Jamesa. Kaže da mora hitno razgovarati s vama." Ađutant mu je
pružio radio. "Brate James, ih kako ti je već ime, koga vraga
izvodiš?" upita Vuškov. Odgovor brata Jamesa je prekrilo glasno
krčanje. Vuškov je pogledao u nebo, kad ga je odjednom snažna
eksplozija bacila na tlo. Bio je ošamućen i zaglušen, ali uspio se
podići na ruke i noge. Spazio je da obližnji svjetlosni top kojeg je
nedavno obišao više ne postoji. Na tom su mjestu ležali samo
rastrgani djelići metala i keramike. I djelovi čovjeka.
Ponovno je odjeknuo fijuk. Slijedila je još jedna eksplozija —
ovaj puta na suprotnoj strani letjelice. Vuškov je ustao i u pratnji
ađutanta potrčao na glavni ulaz. Do trenutka kad su stigli na
zapovjednički most potresle su ih još dvije ekplozije. Shvatio je da su
sva četiri topa uništena.
Na mostu su vladale panika i zbunjenost. "Zašto ne
uzvraćamo vatru?!!" zaderao se Vuškov nadglasavajući žamor
glasova. "Zašto ne upotrijebite topove na letjelici?!!"
"Nemamo na što nanišaniti!" odgovori jedan oficir. "Na
radaru, infracrvenom skeneru i sustavu za automatsko nišanjenje na
topovima se ništa ne pojavljuje!"
Svemirski brod se stresao. Sad je on bio meta. Netko je
započeo molitvu. Vuškov se probio do prednje upravljačke ploče i
zgrabio mikrofon. "Kapetan Vuškov se obraća cjelokupnom osoblju!
Čovjek poznat kao brat James mora se smjesta ubiti! Ponavljam,
brata Jamesa treba odmah ubiti!" Brod se još jednom zatresao i u
201
njemu su utrnula sva svjetla.
Milo nije znao što se događa, ali bio je siguran da se događa
nešto loše. Članovi ophodnje kojima je prišao na izlazu iz bolnice su
ukočeno stajali i zbunjeno osluškivali zvukove eksplozija. "Kapetane
Vuškov!" reče Milo u radio, ali veza se već prekinula. Ispustio je
beskorisni uređaj i zabrinuto pogledao prema dijelu grada odakle su
dopirali bljeskovi crvene svjetlosti. "To je sigurno brod," rekao je.
"Očito je napadnut, ali pitanje je tko ga napada?"
Okrenuo se ponovno prema vojnicima, i to upravo u trenutku
kad je jedan na njega nanišanio pušku. Zraka je ušla u Milova prsa i
izašla mu kroz leda. Zapanjeno je pogledao veliku, crnu rupu koju
mu je zraka probila u mesu. "K vragu," promrmljao je. Pogledao je
vojnika koji ga je ustrijelio. "Zašto si pak to napravio?"
Vojnik i njegovih pet pratioca su s nevjericom gledali u
njega. "Naređenje od kapetana Vuškova... Upravo smo ga primili,"
oklijevajući reče vojnik dodirujući slušalice na ušima.
Zašto bi ga Vuškov htio ubiti, pitao se Milo dok je kretao
prema ophodnji. Namjeravao ih je ubiti, no shvatio je da su mu
pokreti spori. Sposobnosti regeneracije koje su mu podarili
genženjeri bile su iznimne, no nisu mogle obnoviti štetu koju mu je
nanijela zraka. Na njegovo iznenađenje, snaga ga je odjednom
napustila i on se srušio na koljena. "Oh, sranje!" promrmljao je.
Polako se nagnuo naprijed i pognute se glave naslonio na ruke. "Ovo
je prokleto nepravednol Sve te godine proveo sam na smrdljivom
Belvedereu, a sad ovo..." Jedan od vojnika mu je oprezno prišao. Svi
su držali oružje upereno u njega. Milo podigne glavu i pogleda ih.
"Znate li što je u svemu tome zaista nepravedno?"
Izmijenili su nemirne poglede, ali nisu odgovorili.
"Nisam čak ni jednom poševio djevojku," rekao je i umro.

32
U sivome svjetlu zore, kapetan Ilija Vuškov je pokušao
situaciju sagledati sa svijetle strane. Jedina druga mogućnosti koju je
imao bila je da odluta u grmlje i ispali sebi metak u mozak. Zato je
202
duboko udahnuo, uspravio se pred svojom posadom i vojnicima
poredanima pokraj broda i obratio im se autoritativno koliko je
mogao u takvim okolnostima: "Nije tako loše kao što izgleda. Brod
je pretrpio štete, ali se može popraviti. I to za manje od mjesec dana,
prema procjenama koje sam primio.
"Premda je u našim redovima bilo žrtava, sve je moglo biti
mnogo gore." Da, zaista, da je ono što nas je napalo nanišanilo na
nešto drugo osim svjetlosnih topova, sad bismo već svi bili mrtvi. U
čitavom gradu su uništeni položaji gdje su se nalazili svetlosni
topovi, ah ništa drugo. Uz izuzetak palmirskog radarskog tornja. Ni
radar na Christini nije više djelovao. Jedina dobra vijest bila je
potvrda da je brat James ubijen. Barem više ne mora o njemu
razmišljati. "Još uvijek imamo puške i još uvijek vladamo
Palmirom." Ali koliko dugo? "Kad se ono vrati, bit ćemo za njega
spremni! Je li tako?!" Svi su skamenjenih lica zurili u njega.
Jedan vojnik podigne ruku. "Oprostite, kapetane, ali što
mislite, što nas je napalo?"
Prokletstvo. "Hmm... neki priprosti leteći stroj kojeg su
Palmirci skalupili. Namjeravam danas ispitati nekoliko Palmiraca
kako bih doznao gdje se taj stroj nalazi. Tad ćemo ga napasti i
uništiti dok je još na tlu."
Zastao je. Šutnja je potrajala. Muhe su mu neumorno letjele
oko lica i on ih je nestrpljivo tjerao dok je čekao odgovor. Napokon
vojnik progovori promuklim glasom koji je izluđivao Vuškova. "Što
ako se vrati i napadne nas prije nego budemo spremni, kao što se
danas već dogodilo?"
"Tad od vas očekujem da ga srušite, vojniče!" viknuo je.
"Imate oružje, a pri danjem svjetlu ćete ga moći vidjeti. To se odnosi
na sve vas!"
"Što ako je nevidljiv?" upita netko drugi.
"Ne budite glu..." Nije nastavio. Jak vjetar koji je puhao s
mora donio je do njih duboki šum. Okrenuo se i pogledao jutarnju
maglu koja je ispunjavala nebo. Daleko nad morem je ugledao neki
nejasni obris. Nije znao što je to, ali znao je da je ogromno.
Šum je postao glasniji, a obličje jasnije. "Kriste..." uzdahne
Vuškov.
203
 "Što je to?" poviče netko iza njega.
"Nebeski Gospodar," tiho odgovori Vuškov. Nekoliko je
dugih trenutaka promatrao kako se golemi, sablasno bijeli zračni
brod materijalizira iz oblaka. Bio je potpuno opčinjen njegovom
prisutnošću. Kad se napokon trgnuo iz transa, okrenuo se k svojim
ljudima i povikao: "Hajde, ljudi! Zauzmite obrambene položaje! Kad
dođe u doseg vaših pušaka, otvorite vatru!" Vojnici su se počeli
meškoljiti kad je Vuškovu pažnju privukla ptica koja se pred njim
srušila na tlo. Papiga je još trenutak slabašno mahala krilima, a tada
se potpuno smirila. Vuškov se zagledao u nju. Činilo mu se da
sudbina te papige ima neko strašno značenje, ali nije shvaćao zašto...
Tad su se njegovi ljudi počeli rušiti.
"Moje oči... moje oči..." zavapio je Jean-Paul.
"U redu je... na sigurnom si... sve je u redu," čuo je umirujući
glas. Aylin. Otvorio je oči i ugledao svjetlost. Bijelu svjetlost.
Podigao je ruke nad lice i vidio ih. Vidio je! Tijelom mu je prostrujio
grčeviti drhtaj kad se sjetio što mu se dogodilo. Kad ga je kirurg
oslobodio, Milo je zahtijevao da mu Jean-Paul ispriča sve što je Jan
Dorvin rekla dok je bio bez svijesti. Kad je Jean-Paul to odbio,
hladnokrvno mu je zabio palac u lijevo oko i zdrobio ga. Na njegov
krik bola u sobu je utrčala sestra. Jean-Paul nije vidio što joj je Milo
učinio. Tad mu je Milo zaprijetio da će mu zdrobiti i drugo oko ako
odmah ne progovori. Izvan sebe od bola i straha, Jean-Paul je
ponovio sve što je Jan Dorvin rekla... a tad ga je Milo ipak oslijepio.
Milo je otišao, a on je ostavio tako ležati u tami, bespomoćan i u
agoniji. Vrištao je i vrištao. Nije znao koliko je vremena prošlo dok
napokon nije začuo glasove, a tada mu je u ruku kliznula igla. Dalje
se više nije ničega sjećao.
Sjeo je ispunjen čuđenjem i olakšanjem. Ayla je stajala kraj
njegovog kreveta. Na sebi je imala dugački, bijeli ogrtač i sretno mu
se smiješila. Shvatio je da je i on slično odjeven. Ogledao se uokolo.
Nalazili su se u velikoj bijeloj prostoriji koja kao da se širila u
beskraj. Ugledao je mnogo kreveta, neke zauzete, a neke prazne, i
neobične strojeve raspoređene među njima. Tek tada je shvatio što je
učinio. Sjeo je! Bože, ponovno osjeća noge! Kako je to moguće...?
Pogledao je Aylu. "Molim te, nemoj mi reći da je ovo samo
204
privid! Neka vrsta iluzije u kojoj se ispunjavaju sve želje. Ili sam
možda umro i otišao negdje gdje nisam ni sanjao da ću otići?"
"Ništa od toga," odgovorila je kroz smijeh.
"Gdje smo?"
"Na Nebeskom Anđelu. Letjelici o kojoj je pričala Jan
Dorvin, premda nju još nisam vidjela."
"Ne razumijem... opet sam zdrav... i vidim."
"Što ti se dogodilo s očima?"
"Milo," rekao je, a lice mu se zgrčilo. "Ne želim govoriti o
tome. Ne još. Ali tko je izveo sva ta čuda?"
"Ovi strojevi ovdje..." reče Ayla pokazujući prema obližnjem
stroju koji se uglavnom sastojao od velikog, bijelog plastičnog valjka
okruženog kablovima i cijevima. "I ja sam se malo prije probudila
izlazeći iz jednoga od njih."
"Zašto si ti...?"
"Svemirci su me pretukli. Prilično gadno. Mislila sam da će
me ubiti. Tražili su da im ispričam sve o Jan Dorvin i njenom
letećem stroju."
"Jesi li im rekla što si znala?"
"Samo djelomično. Izmislila sam nekoliko podataka kako bi
ih zabrinula. Mislim da su mi povjerovali."
Osjetio je sjenu krivnje. Ona nije progovorila, a on je. Pa
ipak, nema toga što ne bi učinio u zamjenu za vid. Spustio je noge s
kreveta i polako i oprezno ustao. Bio je pomalo slab, ah inače se
dobro osjećao. Nasmiješio se Ayli koja ga je zagrlila oko struka i
poljubila ga. "Znaš li što se dogodilo na tlu otkako je ovo stiglo?"
pitao je.
"Ne," odgovorila je. "Pitala sam neke ljude ovdje, ali ničega
se ne sjećaju. Ovdje su i svemirci. I tvoji ljudi."
"Moji ljudi?" pitao je zbunjeno. "Zar nisu svi protjerani u
opustošene krajeve?"
"Ovo su žrtve tragedije koje su ležale u bolnici. I oni su
potpuno izliječeni, baš kao i ti. Nemaju ožiljaka ni ništa." Pokazala
je. "Ondje su negdje."
"Kasnije ću razgovarati s njima. Prvo želim doznati što se
događa. Hajdemo vidjeti možemo li pronaći Jan Dorvin."
205
 Zatresla je glavom. "Ne možeš otići odavde. Neki su već
pokušah, ali nisu uspjeli."
"Što ih je spriječilo?"
Ayla je virnula preko njegovog ramena i odgovorila: "Oni
stvorovi."
Jean-Paul se okrenuo i umalo kriknuo. Kroz prolaz među
krevetima se prema njima gegao robot. Gurnuo je Aylu iza sebe i
panično počeo tražiti nešto što bi upotrijebio kao oružje. Ayla se
nasmijala i dodirnula mu rame. "U redu je, neće ti nauditi. To je
jedna od naših bolničarki."
"Bolničarka? Zar si poludila?!" kriknuo je motreći robota koji
im je prilazio. "To je paukoliki robot!"
Robot se zaustavio pred njim. "Dobra večer, Jean-Paul.
Vjerujem da se osjećaš bolje. Ako želiš osvježenje, možda neku
hranu ili piće, samo izrazi svoje želje." Govorio je ženskim glasom,
ali drugačijim nego Ashley. Jean-Paul je bez riječi zurio u napravu
uz koju su bila vezana tolika njegova strašna sjećanja. Ayla ga je
gurnula prstom u rebra. "Hajde, reci mu što želiš."
Jean-Paul je progutao i rekao: "Pa, godila bi mi šalica crne
kave."
"Naravno. Brzo ću se vratiti," reče robot i žurno otide. Jean-
Paul ga je gledao kako odlazi, te se okrenuo prema Ayli. "Jesi li
sigurna da je ono bila istina kad si rekla da nisam mrtav?"
Jan se probudila sa zujanjem u ušima. Isprva nije znala gdje
se nalazi, no uskoro je shvatila da je u medicinskom stroju. Zašto?
Oh da, odgrizla je vrh jezika. Ali nije li već izliječila tu ozljedu...?"
Vrata na stroju su se otvorila i ležaj je polako izvirio iz
valjka. Izašla je na bijelu svjetlost. Nasmiješila se kad je ugledala
Robina, ali iznenadio ju je očiti izraz olakšanja na njegovom licu kad
joj je promotrio tijelo. "Što je s tobom? Bojiš se da mi je stroj
odsijekao neki od tvojih omiljenih dijelova?"
Trgnuo se i upitao: "Zar se ne sjećaš?"
"Čega?"
"Nije bitno." Nagnuo se i poljubio je. "Kako se osjećaš?"
"Dobro, odgovorila je. "Kad bolje promislim, zapravo sam
prilično uzbuđena." Ponovno je legla, ovila mu ruke oko vrata i
206
pokušala ga privući k sebi. Međutim, Robin se nježno oslobodio
njenih ruku i uspravio se. "Volio bih, ah sad nije pravo vrijeme. Ni
mjesto baš nije prikladno. Vjerojatno još nisi primijetila da nismo
sami."
Jan je iznenađeno sjela. Rekao je istinu. Širom velikog
liječilišta zaista su stajali ljudi. "Tko su oni? Odakle su stigli?"
"Iz Palmire. To su većinom Palmirci, nekoliko svemiraca i
čak nekoliko ljudi iz srušenog Nebeskog Gospodara." Pokazao je
prema krevetu uz medicinski stroj. Tamo je na maloj hrpi ležala
njena pažljivo složena odjeća. "Radije se odjeni. Mnogo toga se
dogodilo."
"Da, gospodaru." Ustala je s ležaja i prišla krevetu. "Što sam
uopće radila u tom medicinskom stroju? Posljednje čega se sjećam
je..." Zastala je i zagledala se u donje rublje koje je htjela navući. "...
Posljednje čega se sjećam je da smo krenuli u Igrački prema Palrniri.
Sve nakon toga je nejasno. Kad je to bilo?"
"U noći prije prošle."
"Velika Majko!" Položila je dlan na čelo. "Izgubila sam dva
dana..."
"Većinu tog vremena provela si u medicinskom stroju. Na
odlasku iz Palmire si doživjela ozbiljnu nesreću."
"Koliko ozbiljnu?"
"Vrlo ozbiljnu."
Jan ga je sumnjičavo pogledala, ispustila rublje na krevet i
pogledala svoje tijelo. Promotrila je obje ruke i napokon položila
desnu ruku uz prsa. "Osim ove ruke, tijelo mi je ružičasto kao u
novorođenčeta."
"Odjeni se, molim te," rekao je uz uzdah.
"Reci mi istinu — što mi se dogodilo?"
Duboko je udahnuo. "Poginula si, Jan."
"Oh," rekla je i sjela na krevet. "Tako ozbiljno, ha?"
"Ako nemaš ništa protiv, poštedjet ću te nepotrebnih detalja.
Phoebus ih je izbrisala iz tvog sjećanja. Nažalost, nije ih izbrisala iz
mojeg."
"Vidiš, to je Jan Dorvin. Rekla sam ti da je!"
Jan se okrenula i ugledala muškarca i djevojku kako joj se
207
približavaju. Oboje su na sebi imah standardne bijele ogrtače.
Djevojka je bila vrlo lijepa, a muškarac vitak i privlačan. Djevojka je
bila ta koja ju je prepoznala. I ona se Jan činila nekako poznatom.
"Već smo se sreli?" upita Jan. Odjednom je shvatila je da je gola, pa
je brzo skočila s kreveta da se odjene.
"Naravno da jesmo," reče djevojka. "U palmirskoj bolnici.
Sjećaš se, zar ne? Spasila si mi život. Da nije bilo tebe, Milo bi me
sigurno ubio."
Jan je navukla dugačku košulju. "Milo? Rekla si Milo? Zar je
pobjegao s Nebeskog Anđela?"
"Ne znamo ništa o Nebeskom Ađelu," reče muškarac, "ah u
svakom je slučaju pobjegao iz bolnice nakon što si otišla. Prije toga
je gad... gad..." Nije mogao nastaviti.
Jan ga je začuđeno promotrila. I on joj se sad činio poznatim.
Spomen Milovog imena probudio je nešto u njenoj svijesti. Da, sjeća
se Mila... na mračnoj plaži, ali to nije bio njen Milo. Sjećanja su se
polako vratila. Pa ipak, ne baš sva. Sjećala se ulaska u vodu,
plivanja... i ničega više. Nasmiješila im se. "Da, sjećam se vas i
onoga što se dogodilo." Pogledala je prema Robinu i dodala: "Ne
svega, naravno."
"Drago mi je da si dobro," reče Ayla. "Bila sam jako
zabrinuta za tebe. Potpuno sam te zaboravila upozoriti na ona morska
stvorenja."
"Koja morska stvorenja?"
"Sad je dosta," brzo upadne Robin. "Nema više razgovora o
morskim stvorenjima, molim vas," značajno je pogledao Aylu.
Premda zbunjena, udovoljila je njegovoj molbi.
Jean-Paul reče: "Dobro, razgovarajmo onda o nama. Što će se
sada dogoditi? Što će se dogoditi s Palmirom, a što sa svemircima?"
Jan slegne ramenima. "Ne pitaj mene, ja sam se upravo
probudila. Robin, što ti znaš?"
"Ne mnogo. Znam da je Palmira pod Phoebusinom upravom.
Uz pomoć Igračke je razorila svjetlosne topove svemiraca i
onesposobila njihov svemirski brod. Tada je nad grad dovela
Nebeskog Anđela i ispustila neki plin koji je sve uspavao. Nakon
toga je dolje spustila čitave čete paukolikih robota. Oni su razoružali
208
usnule svemirce, a trenutno nadgledaju sve što se događa. Svemirci
su okruženi i smješteni zasebno od domorodaca.
"Voljela bih znati namjere drugog Mila," reče Jan. "Neću biti
zadovoljna sve dok ne bude zaključan jednako kao i naša verzija."
"Ja neću biti zadovoljan dok ne bude mrtav," reče Jean-Paul.
"Zabrinuta sam za oca," reče Ayla. "Kad ćemo moći poći
svojim kućama?"
"Ne znam," prizna Jan, "ali ne vidim razloga zašto bi vas
Phoebus još dugo ovdje zadržala."
"Znaš li barem što će se, dugoročno gledano, dogoditi s
Palmirom?" upita Jean-Paul.
"Nemam pojma," reče Jan. "Pretpostavljam da bismo je mogli
pitati... Phoebus, slušaš li nas? Jesi li ovdje?"
Phoebus se stvorila pred Jan i prestrašila Aylu i JeanPaula.
"Da, Jan. Razumijem da ste zabrinuti za svoju sudbinu, kao i za
sudbinu svih ljudi na Zemlji. Zato ću vam sada sve reći."

33
Jan je pratio izraziti predosjećaj da joj se neće sviđati ono što
im Phoebus ima reći. Uskoro su se njene sumnje pokazale točnima.
"Kao što Jan i Robin već znaju," počela je Phoebus, "moja namjera je
učiniti Zemlju potpuno naseljivom uništavanjem svih oblika pošasti.
Uz pomoć genetskih uzoraka koje sam prikupila, stvorit ću biološko
oružje koje će djelovati na određene vrste. Mnoge oblike pošasti ću
ubiti ili učiniti neplodnima, a neke ću jednostavno pretvoriti u
bezopasne organizme. Posrednici preko kojih će to biološko oružje
djelovati bit će organizmi slični virusima koji će u sebi sadržati
dijelove izmijenjene DNA. Svaki virus će napadati samo jednu
određenu vrstu. Kad iskorijenim pošast u svim njenim oblicima,
počet ću ponovno izgrađivati ekosustave kakvi su postojali prije
Industrijskog doba. Nebeski Anđeo sadrži banku gena, a to će mi
pomoći pri obnavljanju svih životinjskih i biljnih vrsta koje su
nestale sa Zemlje."
U tom trenutku ju je Jan prekinula. "Nemoj misliti da sam
209
nezahvalna, ali moram te još jednom pitati zašto to radiš. Ne
razumijem kako se to uklapa u tvoju primarnu zadaću, a to je zaštita
Eloia."
"Uklapa se," reče Phoebus.
Jan ogorčeno nastavi: "Ali kako? I ako se zaista uklapa, zašto
to niste učinili prije stotinu godina, nego ste dopustili da se pošast
ovako proširi?"
"Jer su se prilike promijenile."
"Na koji način?"
"Uvidjeli smo da čovječanstvo predstavlja najveću prijetnju
Eloima. U njihovom staništu skrivenom pod ledom su prividno
sigurni, no uvijek postoji opasnost da će jednog dana ljudi pronaći
naselje."
"Zašto jednostavno ne uništite ostatke ljudskog roda?" upita
Robin.
"Etički program zabranjuje namjerno uništavanje tjednog
ljudskog bića," odgovori Phoebus.
"Da," ozlojeđeno će Jan, "ali dozvoljava vam da sjedite i
cuclate metaforičke palce dok ljudski rod doslovce umire u
neravnopravnoj borbi s pošasti."
"Svaljivanje krivnje na nas je beskorisno; mi samo slijedimo
programske upute, a njih su nam zadali vaši preci, koji su sada Eloi."
"Rekla si da ne možete ubijati ljude," reče Robin, "ali
činjenica je da je nekoliko svemiraca poginulo kad si s Igračkom
napala grad i njihov brod."
"Moj cilj nije bio ubiti ih, nego uništiti njihovo oružje.
Njihova nesretna smrt bila je slučajna."
"Pazi se, Phoebus," reče Jan. "Sposobnost cjepidlačenja koju
iskazuješ je izrazito ljudska osobina."
"Želite U da nastavim?"
"Da, naravno," odrešito će Jan. "Reci nam kakve su vas to
promjene u situaciji izvukle iz vaših skrovišta."
"Na to nas je prisilio dolazak ove letjelice nad Shangri La i
Milov pokušaj da kroz led probije put do naselja. Taj novi razvoj
događaja pokazao nam je da moramo promijeniti taktiku, kako se
takvo što ne bi više nikad ponovilo."
210
 "Iskorjenjivanje pošasti za dobrobit čovječanstva je dio te
nove taktike?" upita Jan. "Kako?"
"Nećemo samo uništiti pošast, već ćemo usput promijeniti
ljudsku vrstu."
Phoebusine riječi su lebdjele u zraku. Sveprisutne i neželjene.
Evo ga, napokon, pomisli Jan. Stigli smo do dijela koji ne želim čuti.
Jean-Paul je prvi progovorio. "Što podrazumijevaš pod tim
promjenama?'
"Prisiljeni smo promijeniti vas kako bismo zaštitili Eloie.
Tako ćemo ukloniti svaku moguću prijetnju koju čovječanstvo za
njih predstavlja. Nema razloga za uzbunu, jer nećete mariti za te
promjene kad se one jednom dogode. Živjet ćete mnogo sretnije i
zadovoljnije nego sada."
Janin želudac se počeo grčiti. "Velika Majko, sve ćeš nas
pretvoriti u Eloie!"
"Tko su ti Eloi o kojima stalno govorite?" uznemireno upita
Ayla.
"Ne, nećete postati Eloi," nastavi Phoebus. "Promjene u vašoj
DNA bit će neznatne."
"Nije me briga koliko su neznatne, ja ih ne želim!" poviče
Jan.
"Bojim se da nemaš izbora," reče Phoebus. "Nipošto ne
možemo ostaviti čovječanstvo ovakvo kakvo je i ispunjavati našu
obavezu prema Eloima."
"Kakve će to biti promjene?" upita Robin.
"Uglavnom su vezane uz vašu urođenu sklonost prema
agresiji. Riješit ćemo problem koji je desetke tisuća godina progonio
vašu vrstu. Ljudi su prepoznali taj problem i od najranijih su društava
stvarali vjerske zakone i društvena pravila kako bi ga prevladali. Iako
nedostatno, to je obično bilo uspješno za održavanje nekog reda
unutar društva, ali bilo je beskorisno kad se radilo o članovima vaše
vrste za koje se smatralo da su izvan tog određenog društva ili
skupine. Razmećete se pričama o idealu svetosti ljudskog života, ali
samo na intelektualnoj razini. Majmuni skriveni u vama, koji nisu
duboko pod površinom vaše psihe, ne prihvaćaju taj ideal niti na
trenutak ako osjete da su sami ugroženi, ih im je ugrožena obitelj,
211
pleme, rasa, vjera, nacija, klasa, kasta ili čak spol. Tada doslovce
'dehumanizirate' svoje protivnike, čime brišete sva moralna
ograničenja koja su vam nametnuta i dajete sebi pravo počiniti sve
moguće strahote pripadnicima vlastite vrste. Oduvjek ste to radili i
tako će uvijek biti, osim ako vas ne promijenimo."
"Kako možeš tvrditi da smo još uvijek majmuni, unatoč
svemu što smo postigli?" ljutito upita Jean-Paul.
"Postigli ste to da ste umalo uništili svoju vrstu i rodni
planet," reče Phoebus. "Pustimo li vas da tako nastavite,
bez sumnje ćete dovršiti taj zadatak. Da, još uvijek ste
majmuni. Genetski ste gotovo identični čimpanzama. Male razlike u
DNA su sve što vas od njih dijeli. Mora se, doduše, priznati da su te
razlike ključne. Omogućile su vam da postanete vrlo uspješna vrsta.
Brzi intelektualni napredak i razvoj govora dali su vam ogromnu
prednost. Omogućili su vam da podatke naučene iskustvom prenosite
s jedne generacije na drugu. Zato ste se mogli brzo prilagoditi
promjenama — i novim opasnostima — u okolini, pa niste više bili
podložni polakom procesu prirodnog odabira. Zakoni prirodnog
odabira se na vas više ne odnose — prestali ste evoluirati, osim u
nekim fizičkim pojedinostima kao što su boja kože i slično, čime ste
se prilagodili različitim klimama.
"Upravo je u tome ključni problem. Pametni, agresivni
majmun savršeno prilagođen preživljavanju u pretpovijesnom,
pretpoljoprivrednom svijetu je zastario kad je svijet postao gušće
naseljen ljudima sa sve složenijim društvima, a kasnije i složenijom
tehnologijom. U tom se trenutku trebala razviti nova vrsta ljudi koja
bi se uklopila u taj svijet, no to je bilo nemoguće, jer vi ste već
upravljali okolinom i evolucija više nije na vas imala utjecaja."
"Ti ćeš, dakle, obaviti taj posao umjesto nas?" reče Jan.
"Malo ćeš nas pogurati po evolucijskoj ljestvici."
"Upotreba izraza ljestvica kao analogije za evoluciju je
pogrešna. U svakom slučaju, promijenit ću vas. Imat ćete moralni
kod genetski upisan u sebi."
"Moralni kod koji su sastavili kompjuterski programi?"
podrugljivo upita Jean-Paul.
"Mislim da je to za vas mnogo prihvatljivije nego da ga je
212
sastavilo ljudsko biće," reče Phoebus. "U svakom mi se slučaju ne
može prigovoriti da nisam nepristrana."
"Velika Majko," zavapi Jan dok joj se pred očima nizao
beskrajni niz neprekršivih Zapovijedi... Zapovijed tristo pedeset
četiri: NIKAD NE GOVORI S PUNIM USTIMA; Zapovijed tristo pedeset
pet: UVIJEK POJEDI SVE ŠTO TI JE NA TANJURU... bile su to dvije koje je
u djetinjstvu posebno mrzila. "Koliko će dugačak biti taj popis
pravila?"
"To nije popis. Uglavnom ćete dobiti naglašeniji osjećaj
suosjećanja s drugima, pa nećete moći počiniti nikakav čin koji bi
vodio do smrti ili patnje druge osobe," ukočeno reče Phoebus.
Jan se namrštila. "Mogu zamisliti mnogo problema koji će se
javiti u ostvarenju tog nauma. U određenim okolnostima će takvo
ponašanje sigurno imati obratni učinak. Što ako ćemo morati ubiti
nekoga kako bismo ga oslobodili neizdrživih patnji? Ili obaviti
pobačaj kako bismo spasili ženin život?"
"Predvidjeli smo sve takve iznimne prilike. O postupcima u
takvim okolnostima odlučivat će pojedinac ili skupina pojedinaca na
temelju pažljive procjene situacije. Nećete biti bezosjećajni roboti."
"Iz tvojih usta to ne zvuči baš previše utješno," reče Jan.
"Oduzimate nam naše temeljno pravo kao ljudskih bića —
pravo da odaberemo između dobra i zla," uplete se Jean-Paul, koji je
odgojen kao katolik. "Oduzimate nam slobodnu volju koju nam je
podario Bog."
"Temeljna prava ne postoje, nego samo samovoljna i
privremena koja je stvorilo ljudsko društvo," odgovori Phoebus. "Ne
postoji ni slobodna volja u smislu kako vi to razmijete. I napokon, ne
postoje ni dobro i zlo onako kako..."
"... mi to razumijemo. Da," prezirno reče Jean-Paul.
"Ogorčeni ste, ali to smo očekivali. Kao što sam već rekla, te
promjene vam neće smetati kad se jednom dogode. Na primjer, strah
je česti pokretač agresivnosti; od sada ćete biti manje plašljivi."
"Strah je nužan za preživljavanje," istakne Jan.
"Rekla sam da ćete biti manje plašljivi. I dalje ćete imati
sposobnost straha pred pravom opasnošću."
"Ipak mi se sve to ne sviđa," reče Jan tresući glavom.
213
 "Otići ćemo samo korak dalje u manipuliranju genima nego
su ljudi otišli sredinom 21. stoljeća kad je stvoren Primarni Standard.
Tad ste si produžili životni vijek, unaprijedili imunološki sustav, a
čak ste se i psihološki promijenili — iskorijenjena je kronična
depresija, a mijenjanjem mozgova tako da se zaštite od virusnih i
genetskih uzroka shizofrenije nestali su i svi drugi oblici mentalnih
oboljenja... A tada su tvoji preci, Jan Dorvin, otišli još dalje u prvim
godinama povijesti Minerve. Minervanske žene su postale fizički
veće i emotivno neznatno muževnije, dok su minervanski muškarci
istovremeno postali fizički manji, neagresivni i neborbeni. Bio je to
korak u pravom smjeru, ah nisu otišli dovoljno daleko."
"Velika Majko!" prošapće Jan. "Ja sam ti dala tu ideju, zar
ne? Zato mi je Davin postavljao sva ona pitanja o Minervi i
minervanskim muškarcima!"
"Dala si koristan prilog našem planu," priznala je Phoebus,.
"Kad si spomenula povratak na svojstva davnih predaka, stvorili smo
sigurnosni genetski materijal koji sprečava mutacije u promijenjenoj
DNA. Međutim, mi smo oduvijek razmatrah mogućnost mijenjanja
ljudskog roda ako on ugrozi Eloie. Zbog tog smo razloga stvorili
mnogo pred-Primarnih Standarda za proučavanje. Pred-Primarne
Standarde smo odabrali zbog kratkog životnog vijeka." Phoebus se
okrenula prema Robinu. "Ti si posljednja takva kreacija, Ryne."
Robin je djelovao zaprepašteno. "Ali uvijek ste mi govorili da
sam posljedica pogreške u rasplodnom laboratoriju...!"
"Mi ne griješimo, Rvne. Bio si koristan subjekt u posljednjim
koracima našeg istraživanja, ah prije bijega u Igrački si se približio
dobi u kojem bismo te, zbog sigurnosti Eloia, držali neprestano pod
sredstvima za smirenje."
Robin je sjeo na rub kreveta. "Ne mogu vjerovati! Znači li to
da ću živjeti samo do šezdesete ih sedamdesete godine... da ću
stariti?"
"Pretvorit ćemo te u Primarni Standard, ako tako želiš," reče
Phoebus.
"Da... da," žurno se složio. Pogledao je Jan i dodao: "Molim
vas."
Jan je sjela kraj njega i primila ga za ruku. "Jesi U dobro?"
214
 "Jesam... ali prokleto sam iznenađen. Sve te godine vjerovao
sam..." Zatresao je glavom. "Za njih nisam bio ništa više od
prokletog zamorca."
"Kojeg su namjeravali trajno držati pod 'sredstvima za
smirenje'," doda Jan. "Zato te nisu sredili kako treba kad sam te
vratila s Igračkom. Čudno je kako si odjednom stekao potenciju čim
smo otišli iz naselja..."
"Tako je," priznala je Phoebus. "Kad smo bili sigurni da
napušta Shangri La i vjerojatno se više neće vratiti, diskretno smo
mu obnovili muževnost."
Jan ju je bijesno pogledala. "Ti nama govoriš o moralu.
Nevjerojatno. I sve to za dobrobit onih smrdljivih patuljaka skrivenih
pod ledom. Gadite mi se."
"Lakše ćeš to prihvatiti kad sve bude gotovo."
"Da, sigurno," sumnjičavo reče Jan. "Dakle, kakve još manje
promjene možemo očekivati osim izraženije suosjećajnosti za druge
ljude i smanjenja straha?"
Činilo se da Phoebus oklijeva prije nego će odgovoriti. Jan se
to nije sviđalo. "Da bismo postigli željene rezultate na području
povećanja suosjećajnosti i smanjenja agresivnosti, morat ćemo vam
suziti domet emocija. Drugim riječima, ukinut ćemo vam ekstreme s
oba kraja emocionalne ljestvice."
"Možeš li možda biti malo određenija?" sarkastično upita Jan.
"Vaši osjećaji više neće biti tako izraziti," odgovorila je
Phoebus. "Svoju okolinu više nećete doživljavati jednako snažno kao
sada. Naravno, to će, osim na negativne, utjecati i na pozitivne
emocije, ali to se ne može izbjeći."
"Drugim rječima, prigušit ćeš nam osjećaje," optuži je Robin.
"To je tvoje tumačenje, a ne moje," reče Phoebus.
"Ja se s njime slažem," reče Jan. "Dakle, kad možemo
očekivati tu prokletu promjenu?"
"U tvom slučaju, i slučaju svih drugih na palubi Nebeskog
Anđela, promjena je već započela. Svi ste zaraženi umjetnim
virusima. Promjena će se događati polako i proći će tri mjeseca prije
nego bude potpuna."
"Već su u nama?" potreseno reče Jan. "Oh Velika Majko..."
215
Čvršće je stisnula Robinovu ruku.
"Uskoro ćemo virus raspršiti zrakom kako bi zarazio one na
tlu. Svemirci će ga, kad se njihov brod popravi, odnijeti u svemirska
naselja i Marsovske kolonije. Hipnotički usađena zapovijed primorat
će ih da prije ili kasnije posjete sva mjesta u svemiru koja su
naseljena ljudima. Ja ću u Nebeskom Anđelu proputovati svijet i
proširiti virus, kako bi on zahvatio čitavu populaciju."
Jan nije znala što će time postići, ali morala je to učiniti, pa
makar bilo i beskorisno. Ustala je, otišla do Phoebus i udarila je
šakom u usta. Odjeknuo je prigušeni udarac kad je njena šaka udarila
u tkivo, a Phoebus je poletjela unazad i pala na stražnjicu. Premda je
znala je to samo iluzija koju u njenom mozgu stvara kompjuter, Jan
je osjetila duboko zadovoljstvo dok je promatrala Phoebus kako je
zbunjeno gleda s poda, dok joj iz rasječene usnice navire krv.
"Morala sam to učiniti prije nego za to izgubim volju," rekla je i
protrljala naručene zglobove na prstima.

EPILOG
Jan je sjedila na plaži sa Aylinim šestomjesečnim djetetom u
krilu. Ayla ga je nazvala Lon, u sjećanje na njenog pokojnog oca.
Lon Haddon stariji je umro ubrzo nakon događaja u onom mrskom
razdoblju prije gotovo osamnaest mjeseci. Propustio je 'pretvorbu',
kako su je nazivali...
Još uvijek sam ista, reče Jan u sebi. Ponavljala je to nekoliko
puta dnevno. Počela je onog trenutka kad je doznala da je virus u
njoj. Mjesecima je lijegala u krevet pitajući se hoće li se probuditi
kao potpuno drugačija osoba. Kad se probudila, mirno je ležala i
polako nizala sve svoje osjećaje, trudeći se pronaći neku promjenu na
sebi. Nikad nije uspjevala, ali...
"Bok, Jan!"
Okrenula se. Niz plažu joj je prilazio Milo. Na sebi je imao
samo kratke hlače, a njegovo nekoć blijedo tijelo imalo je brončanu
boju. "Dobar dan, Milo," rekla je. Sjeo je na pijesak kraj nje i
poškakljao Lona po nozi, zbog čega se dijete promeškoljilo.
216
"Prekrasan dan, zar ne?" rekao je.
"Nije li svaki dan ovdje prekrasan?" odgovorila je mrko.
Milo se nasmije. "Još uvijek se opireš, zar ne?"
Nije odgovorila.
"Morat ćeš to jednom prihvatiti, Jan. Prošla si 'pretvorbu' kao
i svi ostali. Nisi više ista."
"Ista sam," rekla je.
"Pogledaj mene — napokon sam se s time suočio. Mora se,
doduše, priznati da je kod mene 'pretvorba' bila najdrastičnija.
Razdor između onoga što sam bio i ovoga što sam sada je prevelik da
bih ga mogao zanemariti."
"Da, Milo, priznajem da si se ti promijenio," rekla je umorno.
"Nisi više... nisi..." Nije nastavila.
"Čudovište?" pitao je i nasmijao se. "U redu je, znam što
misliš. Kad se sjetim kako sam nekoć razmišljao — i što sam mislio
o drugim ljudima — stresem se. Pa ipak, neki mali dio mene još
uvijek je ogorčen zbog 'pretvorbe'. Ne odobravam ono što sam radio,
ali znam da sam to bio pravi ja. Pojedinac kakav sam sada je
posljedica petljanja onog prokletog programa po mojim genima. Ali
znam da prezir koji osjećam brzo blijedi i da me uskoro uopće neće
biti briga. Isto će biti i s tobom. Nitko od nas neće više za to mariti."
"Ja hoću. Uvijek," rekla je. Pogledala ga je. "Možeš li iskreno
reći da u mojoj osobnosti primjećuješ ikakve promjene?"
"Površinski ne," priznao je.
"Eto ga!" rekla je pobjednički.
"Hajde, pa sigurno si svjesna nekih malih promjena na sebi?"
Odlučno je zatresla glavom. Dijete se podrignulo i
zagugutalo.
"Kako idu stvari s Robinom?" upita Milo.
"Dobro," rekla je polako. "Zašto?"
"Samo sam znatiželjan. Dakle, vaš odnos je isti?"
"Naravno," potvrdila je, ali u glasu joj je nedostajalo
uvjerljivosti.
Milo nije htio odustati. "Ne, nije isti, zar ne? I to zato što ste
se oboje promijenili. Stara strast je nestala. Naravno, još uvijek se
volite i još uvijek vodite ljubav, ali u tome više nema žara."
217
 "Žar se s vremenom gubi u svakoj vezi," zamišljeno reče Jan.
"Točno, ali to nije ono o čemu ja govorim. Doživljavaš li još
uvijek orgazme?"
Pitanje ju je zbunilo. "Pa... da, doživljavam, valjda..."
"Valjda?" pitao je uz osmijeh.
"Da, doživljavam orgazme," rekla je ogorčeno. "Samo što..."
"... oni više nisu isti." Kimnuo je. "Znam, kao da više nisu
onako intenzivni. I sam sam osjetio to isto. Znaš onu djevojku s
kojom se u posljednje vrijeme viđam, Juli, Aylinu prijateljicu —
vodimo ljubav i lijepo nam je. Uživam. Ali to više nije to. Nema u
tome one žestine. Više nije kako je nekoć bilo..."
"Za to Juli mora zahvaliti svojoj sretnoj zvijezdi," reče Jan.
"Hej, znaš što mislim. Seks više nije isti. To i sama priznaješ,
zar ne? I ne radi se samo o seksu."
Uzdahnula je. Krivila je Robina, ali pretpostavljala je da se ne
radi samo o njemu. Više ga jednostavno nije željela kao nekoć. Još
uvijek ga je željela, ali nešto je nedostajalo, baš kao što je Milo
rekao. Dogodilo se upravo ono što je Phoebus najavila — 'vaši
osjećaji više neće biti tako izraziti' — premda Jan još uvijek nije
mogla prihvatiti tu strašnu činjenicu. "Prigušila nam je osjećaje,"
promrmljala je, sjećajući se Robinovog prigovora Phoebus.
"Da," složio se Milo. "Oduzela nam je britkost. Jednu od
bitnih osobina koja nas je činila ljudima. Ili kao što je to Jean-Paul
rekao, oduzela nam je Prvotni Grijeh. Pitam se kako će to dugoročno
utjecati na ljudski rod. Više ne predstavljamo sami sebi prijetnju, ali
ako ikad naidemo na pravog suparnika sumnjam da ćemo opstati kao
vrsta. U nama više nema onog poriva koji nas je tjerao da uvijek
ustanemo i krenemo dalje, pa bi nas drugi mogli pregaziti. Ionako
nas neće biti briga što se događa. Izumrijet ćemo s prokletim
osmijesima na licima..." Ustao je, stresao pijesak s hlača i protegnuo
se. "Čini se da je tvoja dužnost dadilje za danas gotova. Vraća se
Ayla."
Jan je podigla pogled i spazila Aylin ribarski čamac kako
prolazi kroz unutrašnji zid. Vrata na zidovima se više nisu zatvarala i
uskoro su trebali početi radovi na rušenju zidova.
"Kako napreduje tvoj brod?" pitala je Mila. Milo ga je gradio
218
već mjesecima. Namjeravao je otploviti duž obale i provjeriti što se
događa u južnim dijelovima kontinenta. Bit će, tvrdio je, ploveći
Palmirin glasnik.
"Polako, vrlo polako," odgovorio je, "kao i sve ostalo ovih
dana." Spustio se do mora i pomogao Ayli i Juli izvući čamac. Dok
ga je promatrala kako odlazi, Jan je shvatila da će joj nedostajati ako
zaista uspije završiti brod i otploviti na svoju ekspediciju. Milo joj se
sad prilično sviđao.
Još uvijek sam ista, ponovila je još jednom.
Ali sve je manje u to vjerovala.

219