Teško je precijeniti doprinos Taha Huseina za intelektualnu renesansu u Egiptu tijekom 20. stoljeća.

Njegova istraživanja i spisi su se osvrnuli na drevnu egipatsku kulturu, ali su se također jako poticali
na klasičnu grčku misao. Privukao je optužbe o herezi nakon objavljivanja On Pre-Islamic poezije, koji
je dovodio u pitanje povijesnu točnost Kur'ana. Oslobođen je, ali je knjiga privremeno zabranjena.
Kasnije se pojavila s nekim manjim promjenama. Bio je progresivan u suočavanju s temama
društvene nepravde i bio je pionir u korištenju klasičnih oblika za rješavanje suvremenih pitanja,
uključujući žensku emancipaciju

Čitatelj Dana će vjerojatno napraviti dva zapažanja. Prvi je koliko naglo završava autobiografija. Autor
skače od kada je trinaest godina kad je imao kćer od devet godina. Što se tiče drugog promatranja,
čitatelj će se diviti tome kako je religiozno buntovna Taha Hussein oduvijek bila. Njegov pokušaj
otkrivanja ljudske slabosti mijenja se u zlostavljanju religijskih likova i praksi općenito. Većina
negativnog opisa Taha Husseina u Daniima je namijenjena ljudima vjerske vlasti ili sklonosti. Njegova
knjiga Fi As-Shir Aj-Jahili (o predislamskoj poeziji), po mom mišljenju, dolazi kao rezultat svog stava
prema religiji na prvom mjestu. Njegova primjena Descartesa (ism) na arapsku književnost definitivno
ovisi o takvom stavu.

Prijevod E. H. Paxtona ostao je blizak stilu i duh izvornog teksta. Njegove napomene izdaju temeljito
znanje o arapskoj kulturi, osobito Gornjem egipatskom. Međutim, Paxtonov jezik može zvučati
zastarjelim suvremenim čitateljima. Nikakve čudesne tekstove neprekidno se vraćaju.

Taha Husseinova autobiografija Al-Ayam (The Days), izvorno serijalizirana u Hilal, a zatim objavljena
kao trodijelna knjiga, napisana je u trećoj osobi, a kao Roger Allen napominje da knjigu daje dodir
nježne ironije ovim osjećajem odstupanje od protagonista, koji je opisan kao "dječak", a kasnije i
"mladić".

Napisano je na klasičnom arapskom, osim u nekoliko značajnih slučajeva dijaloga u kojima se dijalekt
obično pojavljuje za komični učinak. To ne čudi, s obzirom na to što je Husein razmišljao o
kolokvijalnom:

Kolokvijalne nedostaje osobine koje bi mu dale ime jezika. Gledam ga kao dijalekt koji je u
mnogočemu korumpiran. To bi moglo nestati u klasičnom, ako smo s jedne strane posvetili
neophodne napore kako bi se podigla kulturna razina ljudi i ... pojednostavili i reformirali klasičnu.