Početak marta svake godine, dan za metak. U Višegradu se sakupljaju pristalice
Ravnogorskog četničkog pokreta. A kako bi odali počast vođi Jugoslovenske vojske u otadžbini, generalu i ministru vojnom Dragoljubu Mihailoviću. Koji je 1946. u Beogradu osuđen na smrt radi kolaboracije sa okupatorima i ratnih zločina nad civilnim stanovništvom: muslimanma, Hrvatima i Srbima simpatizerima KPJ.
Poseban užas tog okupljanja jesu istorijske činjenice da je JVuO u Višegradu, u
jednoj od rijetkih bitaka koje je, nakon kapitulacije italije vodila direktno protiv Wermachta i Ustaša u Višegradu izmasakrirala između 300 i 400 muslimanskih civila, a praveći sačekuše izbjegličkim kolonama koje su se povlačile sa njemačkim snagama, još približno 200. Dokumenti također kažu da su ustaške milicije iz Višegrada1943. u okolnim srpskim selima ubile 50, a uoči samog ulaska Mihailovićevih snaga 11 srpskih civila, odjsecajući im glave i vadeći oči. Procjenjuje se da je, prije ovih događaja, ustaška Crna legija 1942., goneći srpsko stanovništvo Romanije na više lokaliteta u Podrinju ubila oko 1200 civila, uglavnom staraca, žena i djece koji su, u panici, pokušavali preko Drine preplivati u Srbiju. U konačnici, četničko pustošenje Višegrada je bilo toliko da su jedinice NOP-a nakon istjerivanja Mihailovićevih snaga zatekle prazan grad u kojem su spasili samo jedno preživjelo muslimansko dijete. Radilo se o reprizi pokolja koji su nad muslimanima Foče Mihailovićeve snage izvršile 1942. Zločin na višegradskim muslimanima se, pod četničkim imenom, ponovo dogodio 1992., kada su paravojne formacije pod kontrolom SDS-a u opštini Višegrad izmasakrirale 1.600 civila, uključujući 600 žena i 119 djece. U tom smislu pjesma o tome kako će četnici sići sa planina i kako će opet teći krvava Drina, na redovnoj godišnjoj seansi zakrabuljenih crnokošuljaša i alkoholičara doseže vrhunac morbidnosti i užasa. Pa maker “krvava Drina” iz dotične guslarske poeme bila crvena od krvi ustaških žrtava iz Starog Broda.
Nakon ovakvog zastrašujućeg bilansa ljudskih patnji, posebno iz posljednjeg
rata, vrlo je teško teoretisati o političkim pojmovima. Posebno o fašizmu i antifašizmu. Posebno kada se organizatori opskurnog skupa kunu u svoj antifašizam i posvećenost trijumfu saveznika, a radi vlastitih zločina bivaju proglašavani fašistima. Radi se, međutim, o nepoznavanju najosnovnijih pojmova koji se, konačno, moraju raščistiti. Bez obzira na svoju kolaboraciju sa nacističkim i fašističkim kolaboratorom JVuO, ma kako to šokantno zvuči neupućenima, jeste bila antifašistička formacija. U smislu da se nije borila sa fašističko-jednopartijski, rasno-bjelačko-supermacijski sistem, već za restauraciju parlamentarne monarhije, u kojoj bi, doduše, Srbi, vodili glavnu riječ, etnički očistivši teritorije koje su smatrali svojima. Ono što se, pri tome, ne shvata, jeste da antifašizam, sam po sebi, ne isključuje zločine. Bilo etnički, bio ideološki motivisane. Staljinov antifašistički SSSR je prije, u toku i nakon Drugog svjetskog rata, surovo ubijao milione vlastitih građana.
Antifašistička Velika Britanija ne samo da nije marila koliko će civila poubijati
bombardujući njemačke gradove, već se nije libila ni da za potrebe svoje imperijalne armije rekvirira žito u Banladešu, zbog koga je približno milion ljudi, nad kojima se Churchill rasistički zgražavao, umrlo od gladi. Poljska antifašistička desničarska Armia Krajowa, iako nije direktno kolaborirala sa nacistima, bila je snažno prožeta antisemitskom ideologijom, te je u svoje redove nevoljko ili nikako primala Jevreje, sumnjičeći ih za prosvojetske i ljevičarske simpatije, zbog čega su njihove slabo naoružane jedinice, bile daleko izloženije njemačkoj prijetnji, uključujući i Jevreje generalno osuđene na sudbinu u gasnim komorama. Antifašistička Amerika, u svojoj hladnoj političkoj računici, nije mnogo oklijevala da, štedeći vlastite trupe poubija na desetine hiljada japanskih civila u Hirošimi i Nagasakiju. Na kraju krajeva, etničko nasilje nije bilo strano ni jugoslovenskim komunističkim vlastima, koje su, nakon rata, po uzoru na antifašističku Poljsku i antifašističku Češku odlučile etnički očistiti jugoslovenske teritorije od domaćih Italijana i Nijemaca.
Prema tome, antifašizam je, sam po sebi, širok pojam. Predstavlja
multiideološku borbu protiv fašističke ideologije i fašističkog poretka u čemu jeste njegova nesumnjiva i neosporiva civilizacijska vrijednost, ali pri tome ne znači da, u svojim različitim manifestacijama, ne može imati i sadržaje, kao što su ideološka ostrašćenost, fanatizam, pa i etničke i religijske animozitete desne i lijeve proveniencije. I upravo u tome leži ključni problem našega (ne)poimanja antifašzma kao tekovine. Mi ga, u nedostatku ozbiljne istorijsko-filozofske literature ne promišljamo, kao i bilo koji period svoje istorije. Koji još uvijek doživljavamo tek kao setove probranih polučinjenica i poluistina. U tom smislu, JVuO, za razliku od Ustaša, Ljotićevaca, Nedićevaca kao otvorenih hitlerovaca, a unatoč svome srpskom nacionalnom šovinizmu i kolaboracionizmu, jeste bio antifašistički. Ali mi kao zajednica naroda upućenih jednih na druge, ukoliko želimo postići neophodno izmirenje, od takve vrste antifašizma niti smo imali niti možemo imati ikakve koristi. Posebno to ne može biti nikakav, a pogotovo moralni, izgovor za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, kao i 1992-1995. Tako ravnogorsko naglašavanje vlastitog antifašizma nije i ne može biti shvaćeno nikako drugačije, nego kao ruganje nemalom broju žrtava vlastitog robusnog etničkog i vjerskog šovinizma. Drugim riječima, kakvo uvažavanje zaslužuješ, kada svoju navodnu moralnu supremaciju želiš zasnovati jedino na tome da si “anti” isključivo najgoroj od najgorih mogućih ideologija u istoriji čovječanstva? To jeste kad nastupaš sa stavom hulje koja se raduje isključivo zato jer postoji neko još gori od nje.
Isto je tako jasno ne možemo imati koristi ni od dogmatskog i djetinjastog
poimanja NOB-a i nekritičkog odnosa prema titoističkom režimu, kojem je domaća socijaldemokratska tzv. ljevica, u nedostatku bilo kakvog originalnog ideološkog sadržaja, posebno sklona. Naročito izbjegavajući bilo kakvu političku odgovornost za potpuni krah svoga gotovo 50-godišnjeg ideološkog monopola u Jugoslaviji, a time i Bosni i Hercegovini. Umjesto toga nudi nam se jezivo glupi hibrid bošnjačkog nacionalizma sa memljivim natruhama Titovog kulta ličnosti i uopštenog antifašizma, kao izgovor za vlastitu ulogu u potkopavanju i razbijanju ideje Jugoslavije, kao jedine antiimperijalističke i emancipatorne zajednice u istoriji Južnih Slovena. Ironično, najveći krivci za urušavanje te najbitnije tekovine NOB-a, nisu bili ravnogorci ili neki njeni drugi mnogobrojni neprijatelji iz nacionalističkog tabora, već upravo njeni antifašistički “anđeli čuvari”. Koji su je preko noći zamijenili za privilegije u novom sistemu, iako su, po raznim sesijama intelektualnih dosadnjakovića nastavili trabunjati o “antifašizmu”, kao magičnoj riječi za rješavanje svih problema. Iako im ni do dan danas nije najjasnije šta taj pojam uopšte označava.
Da li to znači da je ponovno uzdizanje fašizma nemoguće? Naravno da ne, ali
do tada političkom promišljanju valja pristupiti daleko promućurnije. Jer biti antifašista danas naprosto nije dovoljno. Jer to, najčešće, ne znači ništa. Osim utočišta za širok spektar ideoloških hulja.