1

VELIKA SEOBA NARODA I SLOM

ZAPADNOG RIMSKOG CARSTVA
Velika seoba naroda
Na graničnim prostorima Rimskog Carstva, uz obale Rajne i Dunave te u velikom luku
koji se prostire od Skandinavije do Crnog mora, u IV stoljeću bili su prostori ogromnog
naseljavanja germanskih plemena. Germanska plemena već su stoljećima prijetila granicama
Rima, jer njihova primitivna i slabo produktivna ekonomija tjera ih da konstantno traže nove
zemlje za pljačke ili naseljavanje. Naravno, Germani su bili privučeni i bogatstvom i slavom
rimskog svijeta, što je uzrokovale konstantne sukobe na granicama. Ali, čak i dok su se
odupirali germanskoj navali, Rimljani su malo po malo prihvaćali barbare unutar Carstva. Na
početku su ih dovlačili kao robove ili ratne zarobljenike, nakon toga kao slobodne seljake koje
su naseljavali na napuštena zemljišta u Carstvu, a naposljetku su ih počeli uzimati kao vojne
plaćenike i vojskovođe. Zadnja trećina IV stoljeća u potpunosti će zakomplicirat i ubrzati
dosadašnje odnose, jer pritisak nomadske horde iz središnje Azije natjerat će germanska
plemena da vrše sve snažniji pritisak na rimske granice u potrazi za zemljom i sigurnošću.
Nomadi koji su pokrenuli cijelu gungulu u Europi bili su Huni, narod Mongolskog ili
Tatarskog podrijetla, koji su 375. godine nahrupili prema zapadnoj Europi. Vrlo brzo su
podvrgnuli pod svoju kontrolu pleme Ostrogota, koje se smjestilo na prostoru današnje
Ukrajine, a onda su se okrenuli prema Vizigotima, koji su u tom trenutku bili oko rijeke
Dniestar.

Slika 1: Karta koja prikazuje migracije uzrokovane prodorom Huna 375. g. Hunska pobjeda nad
Ostrogotima navela je cara Valensa da izađe u susret Vizigotima i pusti ih da se nasele unutar rimskih
granica, što se pokazalo katastrofalno po Rim
 2

Vizigoti su 376. g. uputili pismo caru Valensu, vladaru istočnog Rimskog Carstva, da
im dozvoli smještanje unutar granica Carstva. Car Valens im je dozvolio naseljavanje, jer je
imao hrpetine napuštene zemlje. Nije imao neka očekivanja da će Goti plaćati poreze, ali bili
su potencijalni regruti za rimsku vojsku. Ali, kada su se Vizigoti naselili kao federati,
Rimljani su ih tretirali kao neprijatelje, nikada nisu dobili dovoljno zemlje, a podli Rimljani
su im trulo žito prodavali za ogromnu lovu. Glad među Vizigotima bila je sve veća, spominje
se da su čak neki Goti mijenjali djecu za rimske pse, koji su im postali hrana. Napetost je bila
sve veća, čekao se samo otvoreni sukob. Glavna bitka odigrala se kod Hadrijanopolisa, 378.
g., gdje je rimska pješadija do nogu potučena od strane gotske konjice, a smrtno je stradao i
sam car Valens. Gotovo 700 godina je prošlo od kako su rimske legije krenule na Samnićane,
ovom bitkom rimske pješačke legije odlaze u povijest, a konjaničke jedinice postaju nositelji
moći. Vizigoti su se nakon ove bitke nakratko smjestili na Balkanskom poluotoku, prije nego
što su nastavili svoju migraciju dalje prema zapadu.

Car Teodozije i konačna podjela Carstva

Nakon Valensove smrti, na njegovo mjesto kao car istočnog djela Rimskog Carstva
izabran je Teodozije I Veliki (379 – 395). Iako je naslijedio totalno kaotičnu situaciju uspio
je zahvaljujući svom talentu i sposobnostima, donekle dovesti u red teško stanje u Carstvu.
Koristio je svoje bogatstvo i svećenike Gote za sklapanje veza s Vizigotima, te je imao vrlo
sposobnog vojskovođu, Stilichona, (inače Vandala) koji je radio reda tamo gdje je
diplomacija zapela. Istovremeno, dok je uvodio reda u odnosima s barbarima, morao se
sukobljavati i sa svojim konkurentima na Zapadu, u čemu će uspjeti pri kraju svog života, pa
će Teodozije biti posljednji car koji je vladao kompletnim Rimskim Carstvom.
Teodozije se često naziva Veliki, ponajviše zbog svog odnosa prema Crkvi. Naime, on
je završio reformu koja je pokrenuta još u vrijeme Konstantina, i proglasio kršćanstvo
jedinom službenom religijom u Carstvu, a odluke Nicejskog koncila jedinom pravom
vjerom. Arijanstvo je stavio izvan zakona, te je naredio da se sve njihove crkve predaju
katoličkim svećenicima. Napadao je i sve moguće neprijatelje kršćanstva, tako da su od 391.g.
zabranjeni svi paganski hramovi i događanja. Time je prekinuta tradicija Delfskog proročišta
ili Olimpijskih igara. Vrlo kratko prije svoje smrti (395) ogolio je mnoge hramove u Rimu, a
kipove starih idola izbacio na ulicu, te naredio senatorima da izaberu da li će Jupiter ili Isus
upravljati Carstvom – naravno da se većina njih preobratila na kršćanstvo (a to su uradili i
građani koji su shvatili što je dobro i zdravo za njih!).
Teodozije Veliki vladao je Carstvom vrlo efikasno, ali bio je svjestan da niti jedan od
njegova dva sina nema njegove sposobnosti upravljanja golemim carstvom. Odlučio je zato
podijeliti Carstvo između sinova: desetogodišnji Honorije dobio je zapadnu polovicu, a
osamnaestgodišnji Arkadije dobio je istočnu polovicu. Nije bilo nekog posebnog razloga za
strahovanjem u javnosti, jer Carstvo se i dosad razdvajalo pa bi opet postajalo jedinstveno.
Ali, ovaj put je bilo drugačije, ova podjela postala je stalna iako to nije bila Teodozijeva
namjera. I Honorije i Arkadije bili su prilično beskorisni kao vladari, a nakon njih niti na
Istoku niti na Zapadu nije se pojavio moćniji car koji bi ponovno uspio ujediniti Carstvo.
Nakon te 395. godine Zapad je praktički bio prepušten samom sebi, s malom mogućnošću da
izdrži svu silu barbarskih naroda koji su navaljivali na granice.

Propast Zapadnog Rimskog Carstva

 3

Arkadije i Honorije nisu se baš slagali kako bi se to od braće moglo očekivati.

Arkadije je čak vidio priliku da oslobodi sebe Vizigotske opasnosti tako da ih nagovori da
pođu na Zapad. Dogovorio se s vizigotskim vođom Alarikom da osvoji Ilirik u njegovo ime,
što je Alarik prihvatio, jer je
želio osigurati hranu i bolje
životne uvjete za svoj narod.
Za Arkadija to je bilo
ubijanje nekoliko muha
jednim udarcem, jer bez
obzira da li Vizigoti uspiju
ili ne, on si ih je skinuo s
vrata. Jedina čvrsta ruka na
Zapadu koja je donekle
mogla držati stvari pod
kontrolom bio je Teodozijev
vojskovođa Stilichon, kojeg
je bedasti Honorije dao
pogubiti, čime je vojska
Zapada
Slika 2: Vizigotsko pljačkanje Rima. Vizigoti su i prije 410.g. došli do Rima i opsjeli ga, a
strašno Rimljani su tada pomalo nabusito javili Alariku da ih je puno više i da im on ne može ništa. Alarik
oslabljena. U je tada odgovorio: „Samo izađite, što gušća trava lakše se sječe“. Rimljani su na kraju ipak skupili
takvim otkupninu u znatnoj količini zlata, pa su ih Vizigoti par godina ostavili na miru (dok su Rimljani
uvjetima bilo redovito plaćali). Godine 410. Vizigoti su zapravo došli opljačkati Rim i ovaj put nije bilo
pregovora. Pljačka je trajala tri dana, i nisu dirali ništa što je u crkvenom vlasništvu, jer ipak su
je gotovo oni kršćani. Tim upadom Vizigota Rim je i praktično prestao biti politička prijestolnica, a u svijet
nemoguće je poslana šokirajuća poruka o pljačkanju i propasti Rima.
obraniti Italiju
i Rim. Sam Honorije nije imao niti snage niti znanja da sam nešto organizira, osim toga bio je
potpuno izoliran od događanja, boraveći u svom dvoru u Ravenni, dok Rim nikada nije niti
vidio. Jedini Rim koji je vidio bila je njegova koka, kućni ljubimac imenom Roma!!!
Vizigoti su pod vodstvom Alarika iz Ilirika krenuli prema Italiji i Rimu, kojeg su
opljačkali 410. godine. Dogodilo se nezamislivo, Vječni Grad, koji je odolijevao svima
zadnjih osam stoljeća, pao je u ruke neciviliziranom osvajaču. Nakon Alarikove smrti,
Vizigoti se neće dugo zadržavati u Italiji, već prelaze Alpe i dolaze na prostor Galije gdje su
formirali svoje Vizigotsko kraljevstvo. Na vrhuncu svoje moći, polovicom petog stoljeća,
Vizigoti su se raširili od Gibraltara do rijeke Loire. Franci će ih pokoriti u šestom stoljeću, a
Saraceni će srušiti njihovo kraljevstvo u Hispaniji tijekom osmog stoljeća.

Slijedeće veliko germansko pleme pritisnuto od strane Huna koje je pritiskalo rimske
granice bilo je pleme Vandala. Vandali su odmah pritisnuli prema jugu i prema Galiji, ali su
zapeli na Rajni koju nisu mogli prijeći, ali prirodni i klimatski uvjeti omogućit će im to
zadnjeg dana 406. godine. Naime, prema suvremenicima, Rajna se tada smrznula s dovoljnom
količinom leda što je omogućilo Vandalima i ostaloj ekipi da nahrupe preko Rajne kod
Mainza i upadnu u Galiju. Vandali se nisu dugo zadržavali u Galiji, jer dolaskom Vizigota iz
Italije oni su pritisnuti prema jugu i Hispaniji. Pod vodstvom Genserika, Vandali će preko
Gibraltara prijeći u sjevernu Afriku, punu bogatih gradova, što će im dati materijala za
pljačkanje čitavo jedno desetljeće. Završetkom pljačkaških pohoda po gradovima-žitnicama ,
utemeljit će svoje Vandalsko kraljevstvo na tlu sjeverne Afrike, s centrom u Kartagi.
 4

Vandali su postali vrlo moćan faktor na zapadnom Mediteranu. Svojom flotom

kontrolirali su Korziku, Sardiniju pa čak i Siciliju, a 455. g. opljačkat će čak i Rim. Svojom
brutalnošću u progonu nearijanskih kršćana, gusarskih napada na Mediteranu i nepotrebnom
nasilju steći će vrlo
negativnu reputaciju, a
pojam vandal i
vandalizam do
današnjeg dana se
odnosi na sve
necivilizirane postupke
u odnosu na ljude ili
kulturna postignuća.
Ali, nekada
strašni ratnici, zbog
bogatstva postaju sve
slabiji, korumpirani i
neorganizirani, što će
Slika 3: Susret pape Lea I i Attile. S udbonosni susret koji je spasio Rim, jer Attila je caru Justinijanu i
zaista poslušao molbu pape Lea I da ostavi Rim na miru, ali do danas je ostala Istočnom Rimskom
nepoznanica što su to njih dvojica dogovorila na tom susretu. Na ovoj Rafaelovoj slici
koja prikazuje taj susret vide se anđeli i slična ekipa, a neki stariji pisci tvrde da je Carstvu olakšati njihovo
Attila tada imao vizije anđela i demona, te da ga je to nagnalo da promijeni osvajanje i nestanak
mišljenje. Danas, kada je prošlo puno stoljeća od vremena Attile, o njemu se zna Vandalskog kraljevstva.
puno više, i gotovo bi se svi složili da on nije bio pretjerano strašan čovjek, već da se
s njim vrlo ugodno moglo razgovarati i pregovarati.
Gotovo pola
stoljeća Huni su bili
poprilično tihi i mirni. Tek kada su dobili novog vođu, Attilu ili kako su ga na Zapadu
nazivali Flagellum Dei (Bič božji), krenuli su u otvorene konfrontacije s Rimom. Huni su pod
vodstvom Atille utemeljili svoju hordu na ravnicama srednjeg Dunava, odnosno Panonskoj
nizini. U početnoj fazi Attila je čak surađivao s rimskim vojskovođom Aëcijem, koji ga je
koristio u sukobima protiv ostalih germanskih plemena. S vremenom se Attila osilio i počeo
poduzimati pljačkaške upade u Istočno Rimsko Carstvo, koje ga se pokušalo riješiti
podmićivanjem i plaćanjem godišnjeg danka u zlatu. Ali niti Istok nije imao novca na
bacanje, pa je u jednom trenutku istočni car Marcijan poslao poruku Attili: „Nemam više zlata
za tebe, samo željeza“! Attila je shvatio da više nije zabavno na Istoku, pa se povukao u
Panoniju.
Do pravog rata sa Zapadom došlo je zbog jedne žene, naime sestra tadašnjeg zapadnog
cara Valentinijana III, Honorija, zatečena je in flagranti s jednim slugom, a njoj je naređeno
da se mora udati za starog senatora. Honorija je poslala poruku i prsten Attili da joj pomogne,
a Attila je zahtijevao da mu se preda njegova zaručnica i pola zapadnog Carstva kao miraz.
Valentinian III je odbio, a Atilla je objavio rat.
 5

Atilla je s golemom vojskom upao u Galiju, gdje je 451. g. na Katalaunskim poljima

došlo do presudne bitke. Rimsku (ne baš rimsku, jer u njoj su sudjelovali Vizigoti, Sasi,
Franci, Burgunđani …) vojsku vodio je briljantni strateg Aëcije, i prisilio Attilu na
povlačenje. Attila se vratio slijedeće godine i upao u sjevernu Italiju i opljačkao Milano. Rim
je bio njegov idući cilj, ali na putu ga je dočekao papa Leon I, koji ga je nagovorio da se vrati.
Zašto je Attila poštedio Rim ostalo je nejasno. Neki tvrde da se ipak malo prepao uvrede
kršćanskog Boga, a cinici tvrde da je na tom susretu nekoliko vreća zlata promijenilo
vlasnike. Što god bio slučaj, Attila se vratio u Panoniju, gdje je umro iduće godine od
posljedica gušenja u vlastitoj krvi, nakon žestoke pijanke povodom svoje ženidbe s
Germankom Ildico. Njegovo se carstvo odmah raspalo, a preostali Huni povukli su se na
Istok.

Slika 4: Stanje u Europi početkom VI st. nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva.

Zapadno Rimsko Carstvo je tijekom V stoljeća bilo potpuno iscrpljeno. Gospodarstvo

gotovo da i ne postoji, kao i državna vlast, koja je nemoćna zaustaviti sva ova pljačkanja i
upade Germana i Huna. Osim toga, carska vlast potpuno je ovisila o zapovjednicima
barbarskih odreda u rimskoj vojsci. Oni su čas postavljali, čas svrgavali careve.
Godine 474. za cara na Zapadu postavljen je Julije Nepot, kojeg je instalirao istočni
car i time je imao nekakav dignitet. Nepot je za glavnog vojnog zapovjednika postavio Oresta,
bivšeg zapovjednika Atilline vojske. Orest je počeo vršiti pritisak da se njegov sin Romul
August proglasi za cara, a car Nepot bježi u Salonu, u Dioklecijanovu palaču.
Romul August je u Ravenni proglašen za cara, ali taj akt nije imao pravno značenje i
na Istoku još uvijek prihvaćaju Nepota kao legalnog cara.
Iduće godine, 476. germanski vojni zapovjednik Odoakar ubio je Oresta, a nakon
toga je maknuo Romula Augusta s carske pozicije, a sve oznake carske vlasti poslane su k
istočnom caru Zenonu u Konstantinopolis. Odoakar je sebe okrunio titulom kralja Italije, a
prijenos vlasti išao je tako glatko da čak nije niti dao ubiti bivšeg cara Romula Augusta, već
 6

ga je smjestio u jednu vilu kraj Napulja s dobrom penzijom, a on je tamo lijepo poživio sve do
511.g.

Odoakar je ostao gazda u Italiji dok ga nije zbacio Teodorik, vođa Ostrogota, koji su
se oslobodili hunske kontrole. Iako su Ostrogoti prvotno krenuli na Konstantinopolis, car
Zenon ih je „nagovorio“ da napadnu Italiju, što su i učinili. Teodorik je na prevaru ubio
Odoakara i time se mogla stvoriti Ostrogotska država na tlu Italije i Ilirika, u kojoj su
Rimljani i Germani polako naučili zajedno živit. Iako nije bila predodređena da dugo traje,
Ostrogotska država s centrom u Ravenni donijela je tridesetak godina mira Italiji i mogli bi
je nagradit tvrdnjom da je ona prva srednjovjekovna država.