DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str.

29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

i stanovništvo i političku vlast u slavonskim županijama i gradovima pa je vidljivo da

su one nekoliko puta mijenjale svoje političko opredjeljenje.2

Osječki Nijemci mađaroni

Najsnažnije uporište promađarskih pristaša na prostoru civilne Slavonije u vrijeme
revolucionarnih previranja 1848./49. bio je grad Osijek. No, ni u njemu situacija nije
bila jednostavna, jer su u gradu djelovali i narodnjaci, tj. pristaše hrvatskoga političkog
pokreta, koji su svoje uporište imali u dijelu grada koji se nazivao Donji grad. 3 Utjecaji
ilirskoga pokreta u Osijeku počeli su se osjećati tijekom 40-ih godina 19. stoljeća te
su mu se najviše pridružili inteligencija i učenici gimnazije, dok je ostalo građanstvo,
napose trgovci i obrtnici, uglavnom pristajalo uz Mađare.4 Sukob između tih dviju
političkih snaga odvijao se prije svega oko nacionalnog pitanja, ali su i drugi interesi,
društveni, politički i ekonomski, također bili u igri.
Promađarske pristaše u gradu Osijeku bili su i Nijemci i Hrvati (Slavonci), a bio
je tu i pokoji Srbin.5 Mađaroni, osim što nisu bili skloni slavenskoj ideologiji, koju su
zagovarale vođe hrvatskog političkog pokreta, a koja se tijekom revolucionarnih zbivanja
iskazivala u ideji austroslavizma,6 podržavali su Kossutha i mađarske liberale i zbog

2
Osječko gradsko poglavarstvo tako je npr. 18. svibnja 1848. najprije priznalo bana Jelačića, zatim je već 30.
svibnja osječki gradonačelnik s još nekim osječanima otišao u Budimpeštu, gdje je iskazao vjernost mađarskoj
vladi, a zatim su i osječki gradski vijećnici zaključili da neće slati svoje zastupnike na Hrvatski sabor, koji je
počeo s radom 4. lipnja 1848., ali je na njemu u ime Donjeg grada ipak sudjelovao jedan narodnjak. S druge
strane, gradsko je poglavarstvo 30. lipnja 1848. izabralo zastupnike za sabor u Pešti. Tako konfuzno stanje
rezultiralo je time da je početkom srpnja 1848. u Osijeku osnovan Odbor za sigurnost, koji se trebao brinuti
za red i sigurnost u gradu te surađivati sa županijskom upravom. v. Stjepan Sršan, “Osijek 1848./49.”, 239.-
241., 244.-245. Vidi i Ivan Balta, “Virovitička županija 1848.-1849. godine”, 254.-262. Oba rada u: Hrvatska
1848. i 1849.: Zbornik radova, gl. ur. Mirko Valentić, Zagreb 2001.; Nikola Kosanović, „Političke borbe i glavne
ličnosti revolucionarnih godina 1848/49. u Osijeku“, Osječki zbornik, 18.-19., Osijek 1987., 172.-178. A. Kolak
Bošnjak, Horvatsko-vugerska stranka, 179.-191., 194.-197.
3
Gotovo svi stanovnici u dijelu grada koji se do 1848. nazivao Majuri (Allodia, Mayerhofen), a zatim Novigrad
(Neustadt) bili su Nijemci, ali ih je ipak najviše živjelo u dijelu grada koji se zvao Donji grad. S. Sršan, “Osijek
1848./49.”, 239.; Isti, Povijest Osijeka: sažeti pregled, Osijek, 1996., 70. Josip Adamček, “Osijek od 1809. do
1848. godine”, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek 1996., 91., 98.-99. No, unatoč tome u Donjem su
gradu dominirali Hrvati i Srbi, dok su Nijemci bili dominatni i u Tvrđi i u Gornjem gradu. Nikola Kosanović,
“Političke borbe i glavne ličnosti revolucionarnih godina 1848/49. u Osijeku”, 163.; Mirko Marković, Slavonija:
povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2001.,181.-182.
4
J. Adamček, “Osijek od 1809. do 1848. godine”, 98.; N. Kosanović, “Političke borbe”, 164.; Božo Mimica,
Slavonija. Zlatno srce Hrvatske: Povijest Slavonije od antike do kraja XX. stoljeća, knjiga prva, Rijeka 2012., 558.
5
Npr. mađraon i donjogradski Srbin Đorđe Jurković. B. Mimica, Slavonija, 570. No, osječke mađarone ipak se
ponajviše nalazilo među njemačkim stanovništvom: „Kao što je poznato magjaroni osěčki (a to su sve sami
Nemci s malom baš iznimkom,) ili kao što su oni uvěk prie govorili: „slavonish-gesinnte Deutsche!“, a sada, kada
su Magjari pobědjeni: „Kaiserlich gesinnte Slavonier!“ bajage!), „Glasovi iz Osěka I. (Magjarsko-magjaronska
vlada u Osěku.)“, Novine dalmatinsko-hervatsko-slavonske (dalje: N d-h-s), br. 28, 6. 3. 1849., 109.
6
Politički program za rješenje nacionalnog pitanja Slavena u Habsburškoj Monarhiji koji je iskazan u zahtjevu
za federalizacijom Habsburške Monarhije na načelu slobode i ravnopravnosti svih naroda. http://www.
hrleksikon.info/definicija/austroslavizam.html (3. lipnja 2015.)

31
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

njihovih ranijih zahtijeva za dubokim društvenim promjenama s kojima bi građanstvo,

pa tako i ono osječko, steklo puno bolje društvene, političke i u konačnici ekonomske
pozicije.7 Osječki Nijemci kao najjači ekonomski element u gradu,8 zacijelo su bili prije
svega zainteresirani za društvene promjene, koje su zagovarali mađarski liberali, koje
bi im omogućile još aktivniju participaciju u političkom i društvenom životu zemlje, a
tek nakon toga u fokusu njihova interesa moglo je biti nacionalno pitanje.
Osječki Nijemci, kao i ostali pripadnici te nacionalne zajednice na prostoru banske
Hrvatske koji su pristajali uz Mađare, na ideološkoj razini protivili su se ideji slavenskog
jedinstva i panslavizmu, kojeg su navodno zagovarali pristaše hrvatskog političkog
pokreta,9 i na tim temeljima ostvarili su suradnju s Mađarima te su podržavali mađarsku
nacionalnu ideologiju.10 Sukladno tome zalagali su se za jedinstvo banske Hrvatske
i Ugarske. No, s obzirom da je većina osječkih Nijemaca već duže bila naseljena i
udomaćena u gradu, mnogi su se nazivali „slavonisch-gesinnte Deutschen“. 11 To je
bilo i u skladu s regionalizmom kojeg su promađarske pristaše zagovarale prihvaćajući
u civilnoj Hrvatskoj horvatstvo, a u civilnoj Slavoniji slavonstvo kao odrednicu svog
identiteta. To je rezultiralo i time da su osječki Nijemci u vrijeme revolucije priznavali
sva postignuća mađarske revolucije, koja je ona izborila na svom početku, pa tako
nezavisnu mađarsku vladu formiranu u travnju 1848. godine, mađarske ustavne zakone

7
Sršan navodi da je većina njemačkog stanovništva kao i bogatiji Hrvati zapravo pristajala uz dvor nazivajući
ih austrofilima, ali da su mađarsku revoluciju podržali iz materijalnih interesa i zbog pritiska Beča. S. Sršan,
“Osijek 1848./49.”, 239. Ja bih napomenula da se odanost vladaru u prvoj fazi revolucije nije dovodila u pitanje
ni na jednoj strani, pa su slijedom toga postupale i, kao što sam već spomenula u tekstu, slavonske županije kao
i grad Osijek, nastojeći naći nekakvo legitimno uporište u tim prevrtljivim vremenima. I hrvatske županije i
gradovi obvezatno su iskazivali vjernost vladaru. No, kako je dvor postupao vrlo pragmatično vodeći računa
ponajprije o vlastitim interesima te je prvo davao prednost jednoj, pa zatim drugoj strani, a sve u cilju da ih na
taj način još snažnije zavadi i da on sam na kraju izađe kao pobjednik, stanovništvo je bilo izuzetno zbunjeno.
Uz to ne treba sumnjati da se dio stanovništva, ako ne i većina zaista ponašala u skladu s naredbama koje su
stizale iz Beča pa je iz toga i proizašla vrlo kaotična situacija u slavonskim županijama i gradovima s obzirom
da je dvor najprije priznao ostvarenja mađarske revolucije, odnosno dao im je legitimitet, a zatim ih je proglasio
nezakonitima.
8
B. Mimica, Slavonija, 560.
9
Pojam panslavizam je u mađarskoj propagandi korišten u vrlo negativnom kontekstu, kao zavjeru ruske vlade s
ciljem pripajanja slavenskih zemalja pa je u tom kontekstu mađarska propaganda optuživala ilirce i za rusizam.
10
Vlasta Švoger, Zagrebačko liberalno novinstvo 1848.-1852. i stvaranje modern Hrvatske, Zagreb 2007., 339.
11
N. Kosanović, „Političke borbe i glavne ličnosti revolucionarnih godina 1848/49. u Osijeku“, 163., 175. „Već od
mnogo godinah ovdašnji Němci, koje ovdě rodjeni koje nastanjeni, prezirali su i mèrzili ovdašnje Slavonce u
obće, kao što oni govore Race neuke i neotesane, koje su uvèk lukavo upotrěbili i s kojima su općili samo zato da
sebe obogate. Němci su uvěk mislili, da oni něku prednost u varoši imati moraju, zato što su Němci i němački
govore, i što su mnogi od njih iz němačkog světa ovamo došli, a drugi opet u dalek svět zanata il tèrgovine
radi putovali. …. Ali sad gdje je drugo doba nastupilo, gdje je sloboda jednakost i ravnopravnost među narodi
zavladala gdje je i naš jezik kao jezik silnog naroda … čast uzdignut i za uzdržati narodna prava i narodnost
za poslovni jezik već primljen videći Njemci da će se i naš narod probuditi i s vremenom svoj narodni ponos
zadobiti, a da će oni svoju dosadašnju prednost i uglednost polag sveg blaga i bogatstva izgubiti, odrediše na
mađarsku buntovničku stranu … preći. Tolika je ogorčenost i mèržnja Němaca ovdě proti Slavjanom (…)“,
N d-h-s, br. 28, 6. 3. 1849., 110.

32
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

iz istog vremena i Ugarski građanski sabor. Sve mađarske revolucionarne institucije s

početka revolucije bile su legitimno utemeljene jer je njihovo osnivanje dopustio vladar,
pa je tako i djelovanje promađarskih pristaša u banskoj Hrvatskoj imalo legitimnu
podlogu. No, kada je u rujnu 1848. godine došlo do promjene političke situacije
uzrokovane pobjedama austrijske vojske na talijanskom bojištu tijekom ljeta 1848.
godine, dvor je promijenio svoj odnos prema Mađarima te je sva postignuća mađarske
revolucije proglasio nezakonitima, a odobrio je i vojnu akciju protiv Mađara. Djelovanje
promađarskih pristaša na prostoru banske Hrvatske, pa tako i onih u Osijeku, tada
je također izgubilo legitimitet te su oni kasnije morali snositi posljedice zbog svog
političkog odabira.
U gradu Osijeku borba za prevlast između pristaša hrvatskog političkog pokreta i
bana Jelačića, s jedne strane i promađarskih pristaša tzv. mađarona, s druge strane, vodila
se do listopada 1848. godine, iako je još od srpnja 1848. godine gradsko poglavarstvo
bilo pod mađarskom kontrolom.12 Mađari su svoju prevlast u gradu Osijeku osigurali
22. listopada 1848. godine kada je povjerenik mađarskog Odbora za obranu domovine
grof Kazimir Batthany na čelu 41. honvedske bojne preuzeo vlast nad gradom i tu se
zadržao do početka veljače 1849. godine.13 Nakon ulaska u grad Mađari ipak nisu uspjeli
pridobiti, ali niti prisiliti svo stanovništvo da podrži njihovu upravu. Zbog nesigurnosti
koja je vladala u gradu magistrat je osnovao odbore sigurnosti, a u prosincu 1848.
godine, osnovao je i Središnji (centralni) odbor sigurnosti, kojem je predana policijska
i sva javna vlast grada. No, uz sve to bilo je i dalje potrebno provoditi promađarsku
propagandnu djelatnost među stanovništvom, jer su narodnjaci i dalje bili aktivni u
svojoj propagandi.14 S druge strane, grad je od vremena kada su mađarske postrojbe
preuzele grad, neprestano bio pod opsadom banske, a zatim carske vojske. To je utjecalo
na još dublju podjelu u političkim mišljenjima osječkih stanovnika, ali je dovelo i do
toga da je grad uglavnom bio blokiran pa je stanovništvu uskoro počelo nedostajati
živežnih namirnica, novca i drugoga.15
Početkom 1849. godine situacija na bojnom polju za Mađare, pa i njihove pristaše
bila je sve lošija. Carska vojska u siječnju 1849. osvojila je Budimpeštu pa se Odbor za
spas domovine morao preseliti u Debrecen.16 Krajem siječnja iste godine i iz Osijeka
je djelomično protjerana mađarska vojska, koja je grad u potpunosti napustila 13.
veljače 1849. godine.17 Odmah nakon što je u Osijek ušla carska vojska vođe mađarona

12
S. Sršan, “Osijek 1848./49.”, 241.
13
Isto, 242.
14
Isto, 242.-245.
15
Isto, 245.-246.
16
L. Kontler, Povijest Mađarske, 259.
17
S. Sršan, “Osijek 1848./49.”, 246.; N d-h-s, br. 21, 17. 2. 1849., 81.

33
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

su uhićene i konfiscirana im je imovina, no neki su uspjeli pobjeći u Ugarsku. 18 I na

području grada i na području županije zavedeno je opsadno stanje te je carska vojska
postala glavni faktor u svim zbivanjima.19
Veći dio hrvatska javnost koji je podržavao hrvatski politički pokret 1848./49.
godine, očekivao je da će osječki Nijemci, na koje je osobito bio osjetljiv, biti kažnjeni i
zatvorskim kaznama, zbog toga što su davali podršku Mađarima i zato što su smatrani
izdajicama naroda.20 Za banskog povjerenika, koji je trebao vratiti zakoniti poredak u
Virovitičku županiju i grad Osijek te od kojeg se očekivalo da će kazniti promađarske
pristaše u Osijeku, imenovan je Ivan Zidarić, upravitelj križevačke županije. 21 Zidarić
je trebao istražiti krivnju svakog pojedinog osječkog mađarona te dokaze poslati sudištu
koje je u tu svrhu bilo uspostavljeno neposredno nakon osvajanja grada. Članovi tog
sudišta bili su Karoly, vođa serežana, Ivan Rušnov, satnik slunjske regimente, Spretnjak,
serežanski nadporučnik i još neki, te su oni trebali odrediti kaznu za osječke mađarone.22
No, čini se da Zidarić, iako je na tome radio, nije uspio u kratkom vremenu skupiti
dovoljno dokaza protiv osječkih promađarskih pristaša23 te gotovo nitko nije ni osuđen.
Zbog toga je javnost iskazivala nezadovoljstvo. 24
No, Bansko vijeće i ban Jelačić, želeći ipak održati zakoniti poredak, zalagali su
se da se svima sudi pravedno i na temelju dokaza, za što je bilo potrebno vrijeme prije
svega da se dokazi skupe, ali i da se osiguraju okolnosti u kojima bi suđenje moglo biti

18
S. Sršan, “Osijek, 1848./49.”, 247.; Kosanović, “Političke borbe i glavne ličnosti revolucionarnih godina 1848/49.
u Osijeku”, 182.; B. Mimica, Slavonija, 571.-572.
19
Kosanović, 182.
20
U hrvatskom tisku Nijemci, a napose oni osječki, bili su na žestokom udaru: „U ostalom svi se u tom slažu,
da su osěčki Němci gorji i okrutnii od Magjara, te su nemilice postupali sa svakim našincem. Dobit ćete sada
milo za drago!“ N d-h-s, br. 19, 13. 2. 1849., 74.
21
N d-h-s, br. 21, 17. 2. 1849., 81.
22
N d-h-s, br. 25, 27. 2. 1849., 98.
23
Za razliku od osječkih Nijemaca mađarona, koji su trebali potpasti pod lokalnu sudbenost, časnici mađarske
posade koja je boravila u Osijeku, trebali su završiti pred vojnim sudom, a honvedi, kako dobrovoljci Mađari,
tako i bivši carski vojnici, otpravljeni su na bojište u Italiju. N d-h-s, br. 24, 24. 2.1849., 94. Vidi i Narodne
novine (dalje: NN), br. 99, 25. 7. 1849., 371.
24
U pojedinim člancima tako se mogu čitati optužbe na račun pojedinih osječkih Nijemaca koji su podržavali
Mađare i ratovali na njihovoj strani te nezadovoljstvo što nisu kažnjeni. Spominje se na primjer slučaj nekog
Schaeffera, koji je pucao na razoružane pripadnike gradiške satnije, koje je mađarska vojska zarobila u studenom
1848. i koji je o banu govorio najgore pogrde. Prema novinskom članku, čini se da je njegova kazna trebala
biti ta da će biti poslan u na talijansko bojište, koje je ponovno bilo aktivirano, zbog čega autor članka iskazuje
nezadovoljstvo smatrajući je preblagom. Spominje se i Lehman, osječki knjižar, koji je navodno bunio ne samo
građane nego i vojnike Zaninijeve hrvatske čete protiv vlastitih časnika. No, protiv njega prema izjavi istražnih
vlasti nije bilo dovoljno dokaza, pa autor članka ponovno s jasnom dozom nezadovoljstva napominje da je
Lehman trebao već biti u zatvoru te upozorava da on i dalje buni pučanstvo i prijeti da će Mađari naučiti
pameti sve nas te da je bilo po njegovom da „Raci“ ne bi nikada u grad došli. „Iz Podravine (věrov. žup.)“, N
d-h-s, br. 25, 27. 2. 1849., 98. vidi i „Glasovi iz Slavonie II.“, N d-h-s, br. 29, 8. 3. 1849., 113.; br. 38, 29. 3.1849.,
149.-150. NN, br. 107, 2.(3.) 8.1849., br. 107, 392.

34
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

pravedno provedeno. Naime, ratni sukob s Mađarima trajao je još gotovo pola godine
nakon što je carska vojska osvojila Osijek. U takvim napetim okolnostima zasigurno
se ne bi moglo jamčiti pravedno suđenje, a i Banska vlada očito nije bila sigurna koje
su njezine kompetencije u slučaju suđenja promađarskim pristašama i hoće li oni
potpasti pod austrijsko ministarstvo pravosuđa kao izdajice kralja ili će potpasti pod
lokalno sudstvo koje bi ih tretiralo kao izdajice naroda. Već u ožujku 1849. službeno su
bili uspostavljeni sudovi čija je svrha trebala biti da provode sudbeni postupak protiv
promađarskih pristaša, no čini se da unatoč svim naporima nisu profunkcionirali.25
Uz to, u Osijeku je nakon osvajanja grada glavnu riječ vodila vojska. Tako se u tisku
može čitati kako Zidarić nije imao nikakvih ovlasti i da se u svemu morao konzultirati
s vojnim zapovjedništvom, što je naravno dovelo i do toga da nije slobodno mogao
voditi istrage protiv mađarona.26 Vjerojatno zbog svega toga ništa nije poduzimano
protiv osječkih Nijemaca mađarona neposredno nakon što je u grad ušla carska vojska,
a ni do konačnoga završetka vojnoga sukoba. Dio hrvatske javnosti, ali i niže oblasti,
zbog toga su neprestano iskazivali nezadovoljstvo, dok je dio javnosti, Bansko vijeće
kao i ban Jelačić ipak nastupao s pomirljivijim tonovima.27
Konkretne odredbe protiv mađarskih pobunjenika, pa tako i promađarskih pristaša
iz banske Hrvatske i iz grada Osijeka donesene su u ljeto 1849., kada se počeo nazirati
konačan poraz mađarske vojske. Feldmaršal Julius Jakob Haynau, zapovjednik austrijske
vojske u Ugarskoj, izdao je 1. srpnja 1849. proklamaciju prema čijim su odredbama,
između ostaloga, pod vojni sud trebale spadati osobe koje su nakon kraljeva raspuštanja
Ugarskoga sabora i dalje sudjelovale u njegovom radu, svi članovi tzv. Odbora za spas
(obranu) domovine, koji su i nakon 8. listopada 1848. sudjelovali u njegovom radu,
svi komesari koje je imenovala pobunjenička vlast, oni koji su se izjasnili za potpuno
odcjepljenje Ugarske od Austrijske carevine na Ugarskom saboru u Debrecenu 14. 4.
1849. te oni koji su proglasima zavodili narod, koji su vojevali protiv carske vojske, koji
još primaju naredbe od pobunjene vlade te koji su sudjelovali u novačenju i vođenju
pobunjeničkih trupa i dr.28 Osječki članovi odbora sigurnosti, zapovjednici gradskih
vojnih postrojbi, službenici magistrata kao i ostale promađarske pristaše svojim su

25
A. Kolak Bošnjak, Horvatsko-vugerska stranka, 217.
26
“Glasovi iz Slavonie II.“, N d-h-s, br. 29, 8. 3. 1849., 113.
27
Usp. “U Osěku 31. sèrpnja.“, NN, br. 107, 2.(3.) 8.1849., 392. Spominje se ogorčenost među domorocima zato
što se mađaroni ne hvataju, no autor se zalaže da se protiv njih ne poduzima ništa jer više nemaju nikakvih
mogućnosti suprotnog političkog djelovanja te piše da se kaju. Prilikom spomena na obljetnicu bitke kod
Čepina jedan je autor iskazao svoje nezadovoljstvo što se ništa nije poduzelo protiv osječkih mađarona: „(…)
pa sada „hvala ti Bože na svemu“ ima domorodacah (ali tobože liberalacah) koji takove brane, a kad ih čoviek
uzpita zašto branite one od kojih smo mi, što smo kralju i domovini vierni, tako progoniti bili, da smo sve
naše imanje ostaviti, i u sviet biežati morali, onda po liberalismu dakako odgovore; „e šta vi znate!“ ili „ (…)
e pa to je bilo i prošlo(…)“, „II. U Osěku 19. prosin.“, NN, br. 225, 27. 12. 1849., 715. A. Kolak Bošnjak,
Horvatsko-vugerska stranka, 215.-217.
28
Hrvatski državni arhiv, Banska vlada, f. 68 (dalje: HR-HDA-68) Predsjedništvo, k. 38, br. 29

35
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

političkim pozicioniranjem u listopadu 1848. godine pristali uz mađarsku revoluciju,

a protiv bečke vlade i kralja. Zbog toga su se mnogi od njih trebali naći pred vojnim
sudom. No, Zidarić je čini se na svoju ruku popisao samo one koji su otišli u emigraciju te
je banu predložio da se izda dozvola da se politički prijestupi prije 3. listopada 1848., tj.
u vrijeme kada su mađarska revolucija i institucije koje je ona izborila legalno djelovale,
oproste te da se ukine sekvestar29 nad imovinom promađarskih pristaša. Uz to, protiv
optuženih su trebali postojati i konkretni dokazi, što je otežavalo cijelu situaciju, pa se
postupak protiv promađarskih pristaša razvukao i stvarao je nove napetosti u društvu
banske Hrvatske. Kako bi konačno riješio pitanje kažnjavanja promađarskih pristaša
u banskoj Hrvatskoj, pa tako i onih u gradu Osijeku, i to prvenstveno onih koji su u
određenom trenutku napustili domovinu i otišli u emigraciju, ban Jelačić obratio se
4. studenog 1849. godine bečkoj vladi s molbom da odredi sudište pred kojim će se
hrvatski emigranti opravdati. Bečka vlada u svom je odgovoru od 12. veljače 1850.
odredila da svi oni koji spadaju pod odredbe Haynauove proklamacije potpadaju pod
vojne sudove u Ugarskoj te da se popis svih onih osoba, koje se još ne nalaze pred vojnim
sudom, treba dostaviti Ministarstvu pravosuđa uz predočenje konkretnih dokaza. Taj
je zadatak ban Jelačić zatim proslijedio na niže oblasti, a one su zbog problema oko
sakupljanja konkretnih dokaza protiv pojedinaca, posao otegnule sve do ljeta 1850. 30
Popis osječkih promađarskih pristaša, kako je već spomenuto, sastavio je najprije
banski povjerenik i poslao ga je Banskome vijeću. No, čini se da rečeni popis ili nije
stigao do Banskoga vijeća ili ono njime nije bilo zadovoljno, jer je ono ponovno tražilo
da mu se rečeni popis dostavi, a poglavarstvo grada Osijeka izvijestilo je zatim da je
popis poslalo 20. svibnja 1850. godine.31 Na tom popisu našli su se čini se svi oni koji
su spadali pod odredbe Haynauove proklamacije.
Iz popisa se može vidjeti da su osječki građani njemačkoga porijekla također
aktivno sudjelovali u promađarskom pokretu, u obnašanju gradske vlasti tijekom
mađarske vladavine, u oružanoj pobuni na mađarskoj strani, u novačenju i bunjenju
puka te u osječkim gradskim odborima sigurnosti.
Prvi osječki Nijemac mađaron na popisu bio je solarski nadzornik Franjo Freund,
koji je 30. lipnja 1848. godine bio izabran za poslanika na Ugarski sabor, na kojem je
sudjelovao i nakon njegova raspuštanja.32 Upravo zbog toga je spadao pod odredbe
Haynauove proklamacije, odnosno trebao je izaći pred vojni sud. Sljedeći na popisu

29
Sekvestracija je privremeno oduzimanje prava uprave nad imovinom osobi protiv koje se void sudski spor i
predaja te imovine na čuvanje trećoj osobi. Vladimir Anić, Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb 2003., 1387.
30
A. Kolak Bošnjak, Horvatsko-vugerska stranka, 217.-221.
31
HR-HDA-68, Predsjedništvo, br. 6, br. 33
32
Skupština gradskog magistrata na kojoj je F. Freund izabran održana je sat vremena ranije nego što je bila
službeno zakazana tako da su promađarske pristaše uspjele popuniti dvoranu te tako zapriječiti sudjelovanje
narodnjaka i izabrati svog predstavnika na Ugarski sabor. Kosanović, 175.; I. Balta, „Virovitička županija“,
258.

36
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

bio je Dragutin Lehman,33 koji je optužen da je poticao puk na bunu. Zatim Miho
Brožan34, koji je poticao puk na bunu i sudjelovao kao član u osječkom centralnom
odboru sigurnosti. Uz njih na popisu se našao i Josip Röther,35 kojemu je uz optužbu da
je poticao puk na bunu dodano i da je djelovao kao član buntovnog osječkog centralnog
odbora sigurnosti. Za optužbu na poticanje puka na bunu na popis su stavljeni i Ivan
Ridl, Fridolin Titl i Dragutin Arno. Vatroslav Blahorn (Blauhorn)36 optužen je da
je poticao puk na bunu i sudjelovao kod izdaje i dizanja oružanih četa, tj. novačenja
te vojevanja protiv carkse vojske. Josip Riffer poticao je puk na bunu, sudjelovao je
kod izdaje i vođenja neprijateljskih napada te je bio član centralnog osječkog odbora
sigurnosti. Ferko (Ferdinand) Redelstein također je poticao puk na bunu i sudjelovao
je u radu osječkog centralnog odbora sigurnosti. Škender Baumgarten (Baumgärtner)
optužen je samo za poticanje puka na bunu, a Lavoslav (Leopold) Blan (Blau)37
uz optužbu za poticanje puka na bunu optužen je i za članstvo u osječkom odboru
sigurnosti te za vođenje neprijateljskih napada i pomaganje pobunjenicima. Roko
Wirth i Stepan Maixner optuženi su za poticanje puka na pobunu, dok je Josip Faist
uz istu optužbu optužen i za sudjelovanje u radu odbora sigurnosti donje osječke
varoši, za izdaju, za vođenje neprijateljskih napada te za sudjelovanje u suđenju kralju
vjernih podanika i sekvestriranju njihove imovine. Martin Gilming, 38 optužen je da
je vojevao protiv carske vojske, da je bio član osječkog centralnog odbora sigurnosti
te da je sudjelovao kod izdaje i kod vođenja neprijateljskih napada. Tu je i Emanuel
Rajman39 jer je bio član osječkog centralnog odbora sigurnosti kao i Josip Fösmayer
(Fözmayer, Fesmayer), Mijo Lajer (Laj), Franjo Hartvig, Franjo Ganzer, Franjo
Gilming, Matia Hamberger, Stepan Luber, Pavao Ritesel, Max Zimer, Josip Altgajer
te Hinko Šmid dok je Franjo Türner osim spomenutog na popisu završio i zbog izdaje
i vođenja neprijateljskih napada kao i Josip Endt. Andrija Auer optužen je za vođenje
neprijateljskih napada, a Vatroslav Lehner (Lechner)40 na popisu je pod optužbom za
izdaju i za vođenje neprijatelskih napada te za dizanje oružanih četa na carsku vojsku, a
posljednja optužba odnosi se i na Franju Estera. I konačno, Šišman Heinrich optužen

33
Dragutin (Karlo) Lehman bio je gradski knjigoveža, koji je 1836. stekao građanstvo. Stjepan Sršan, Povijest
Osijeka, 66.
34
Prezime se može naći i kao Broschan, Proschan i sl. S. Sršan, „Gradonačelnici slobodnog i kraljevskog grada
Osijeka 1809. -1945.“, Glasnik arhiva Slavonije i Baranje, 10 (2009.), 95.
35
Njegov sin Antun Rotter bio je gradonačelnik Osijeka 1892. -1895. S. Sršan, “Gradonačelnici”, 97.
36
V. Blauhorn bio je osječki fizik i liječnik. Umro je 1877. godine. S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686.-1945., Osijek
1993., 207.
37
L. Blau bio je plemić, koji je stekao građansko pravo u Osijeku. S. Sršan, Povijest Osijeka, 67.
38
M. Gillming (1794.-1872.), ugledni osječki građanin. S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686.-1945., 204., 205.
39
E. Rajman bio je ljekarnik (apotekar). Građanstvo je stekao 1821. S. Sršan “Građanstvo slobodnog i kraljevskog
grada Osijeka od 1809. do 1848. godine”, Glasnik Arhiv Slavonije i Baranje, 10 (2009), 124.
40
On je vjerojatno bio član poznate pivarske obitelji. J. Adamček, “Osijek od 1809. do 1848. godine”, 105.

37
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

je za sudjelovanje u izdaji i vođenju neprijateljskih napada te za dizanje oružane čete

na kraljevsku vojsku.41
Unatoč tom popisu ban Jelačić još je jednom, 4. lipnja 1850. uputio naredbu da
se istraže svi činovnici u Virovitičkoj županiji i gradu Osijeku, koji su učinili političke
krivice u smislu Haynauove proklamacije te da im se u tom smislu i sudi. Donekle su
pošteđeni bili županijski i gradski činovnici, koji su pod mađarskom upravom samo
prihvatili službu, a drugo ništa nisu skrivili te oni nisu morali pred sud, ali su zato
morali vratiti plaće koje su dobili za tu službu. Ban je planirao za sve one promađarske
pristaše koji nisu spadali pod vojni sud, a koji su se našli na popisu osigurati suđenje
te je u tu svrhu odlučeno da se formira posebno sudište u Osijeku, koje će o svojim
presudama izviješće podnijeti Banskome vijeću. Kako je Bansko vijeće uskoro, u lipnju
1850., raspušteno njegovi predmeti vezani uz pitanje promađarskih pristaša pripali
su pod nadležnost novoosnovane Banske vlade, koja je bila odgovorna Ministarstvu
unutrašnjih poslova u Beču. Zbog te nove organizacije postupak protiv promađarskih
pristaša još se razvukao. Ipak, Banska vlada odlučila je u rujnu 1851. da se sve osječke
promađarske pristaše, pa tako i osječki Nijemci, kazne gubitkom građanskih prava zbog
pomoći ustanicima 1848. i 1849. godine i zbog stalnog razdora u hrvatskom narodu,
što je osječko gradsko poglavarstvo pročitalo na svojoj sjednici od 11. rujna 1851. 42
Osječki mađaroni požalili su se banu Jelačiću na tu presudu, kad je ovaj u rujnu iste
godine posjetio Osijek, no bez uspjeha.43

Zaključak
Prema navedenom popisu osječki Nijemci nisu činili dominantnu većinu među
optuženim promađarskim pristašama. Osim navedene tridesetčetvorice osječkih
Nijemaca na popisu se našlo još pedeset i sedam osoba, čija prezimena upućuju uglavnom
na slavensko porijeklo te nekolicina njih čija prezimena upućuju na mađarsko porijeklo.
Tu činjenicu treba uzeti u obzir kada se naglašava nacionalna komponenta u sukobima
koji su se odvijali između protivničkih strana u gradu Osijeku. Naime, za te sukobe
uglavnom su u ilirskom tisku optuživani osječki Nijemci s ciljem da se prikažu kao
nevjerni sinovi domovine, koji žele pod svaku cijenu uništiti slavenski element: „(…)
Němci osěčki kao jedini i pravi magjaroni u cělom Osěku (…)? (…) Tako se dèrže
osěčki Němci prama sv. banu, kao da on nije i njihov ban, il kao da oni nespadaju na

41
Prezimena su različito zapisana u popisu koji je dostavljen Banskome vijeću i u popisu onih koji su izgubili
građansko pravo, koji se nalazi u ljetopisu Franjevačkog samostana u Osijeku, koji je objavio S. Sršan, Osječki
ljetopisi 1686.-1945., 178.-179. pa su u zagrade stavljeni i drugi oblici pojedinog prezimena. Usp. HR-HDA-68,
Predsjedništvo, br. 47.
42
S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686.-1945., 178. Isti, “Osijek 1848./49.”, 247. Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske
povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: križevačke, virovitičke, požeške, cisdravske baranjske, vukovarske
i srijemske te kr. i sl. grada Osijeka u srednjem i novom vijeku, Osijek 1910., 406.
43
S. Sršan, Osječki ljetopisi 1686.-1945., 179.-180.

38
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

Slavoniu, il kao da nisu rodjeni il odhranjeni, ili barem obogatjeni u Slavonii!“44 Njima
je predbacivano da pristaju uz Mađare jer se protive ideji slavenske uzajamnosti, no
upravo zbog činjenice da promađarske pristaše nisu bile isključivo osječki Nijemci,
iako ih je velika većina osječkih Nijemaca zaista pristajala uz Mađare, nego im je
pripadao i poveći broj građana slavenskog porijekla treba uzeti u obzir i druge elemente
koji su ih mogli navesti da pristaju uz Mađare. Prije svega mislim tu na ideje koje je
zastupala mađarska liberalna oporba tijekom 1840-ih zagovarajući brojne društvene,
političke i gospodarske reforme, kojima bi upravo građanski stalež, kojem su osječke
promađarske pristaše uglavnom pripadale, profitirao. Naravno, i nacionalni element
imao je važan utjecaj u stranačkim sukobljavanjima, napose tijekom revolucionarnih
godina 1848./1849. No, s obzirom da su osječke promađarske novine Der Volksredner
für Vaterland, Freiheit und Gesetz, für Kunst, Gewerbe und Wissenschaft zagubljene, 45
ne možemo točno znati na što su one stavljale naglasak kada su se obraćale svojim
čitateljima, iz čega bismo sigurno mogli zaključiti je li na navedene sukobe više utjecao
nacionalni ili neki drugi element. Uz to, ljutnja hrvatske javnosti usmjerena isključivo
na osječke Nijemce kao „jedine prave mađarone“, bila je neopravdana, jer je dakle i
dio osječkih građana slavenskoga i mađarskoga podrijetla također žustro i vrlo aktivno
pristajao uz promađarski pokret 1848./1849. godine.

44
N d-h-s, br. 60, 19. 5. 1849., 238.
45
U literaturi se spominje da se devet brojeva ovoga lista čuva u zagrebačkoj gradskoj knjižnici, no unatoč
uloženom trudu, tamo ih nisam uspjela pronaći. Istraživači koji su se dosada bavili osječkim novinama,
uglavnom navode osnovne podatke o ‘Volksredneru’ kao npr. izdavača, urednika, od kada do kada su izlazile, broj
objavljenih brojeva te glavnu političku orijentaciju lista, no detaljna analiza njihova sadržaja nije napravljena.
Usp. Kamilo Firinger, “Prve novine u Osijeku”, Dr. Kamilo Firinger archivist i povjesničar. Odabrani radovi dr.
Kamila Firingera, Osijek 2005., 12.; Marina Vinaj, Građa za bibliografiju osječkih novina 1848.-1945., Zagreb
2001., (neobjavljeni magistarski rad), 14.-15. Ista, Povijest osječkih novina 1848.-1945., Osijek 1998., 7.-10.
Marina Fruk, “Počeci njemačkog novinstva u Osijeku”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Zagreb 1998.,
80.

39
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 29-40
Arijana Kolak-Bošnjak: Osječki Nijemci mađaroni

Osječki Nijemci mađaroni

Sažetak
Promjenama političkog ustrojstva Monarhije 1848. godine Mađari su uspjeli ostvariti
značajna postignuća poput osnivanja samostalne vlade i donošenje novoga ustava, ali su ta
postignuća dovele do još većih napetosti između Mađara i Hrvata prisutnih već u prethodnom
razdoblju. Hrvatsko-mađarski sukob odvijao se uglavnom na nacionalnoj osnovici dovodeći do
sukobljavanja i oko konkretnih političkih pitanja poput prava banske Hrvatske na autonomiju,
koju joj Mađari nisu bili spremni priznati, što je u konačnici dovelo do ratnog sukoba koji je
trajao od jeseni 1848. do ljeta 1849. godine. Na teritoriju banske Hrvatske Mađari su imali
svoje pristaše, koji su 40-ih godina 19. stoljeća bili okupljeni u Horvatsko-vugerskoj stranci, a
1848./49. u promađarskom pokretu. Njihovo najznačajnije uporište u civilnoj Slavoniji bio je
grad Osijek, čiji je stanovnike njemačkog porijekla hrvatska javnost okupljena oko hrvatskog
političkog pokreta optuživala kao glavne pristaše Mađara te ih proglašavala izdajicama
domovine. Osijek je u rukama Mađara bio od 22. listopada 1848. do kraja siječnja 1849.,
a nakon što je u njega ušla carska vojska hrvatska javnost očekivala je da će promađarske
pristaše biti kažnjene. Popis promađarskih pristaša 1848./49. u gradu Osijeku sastavio je
banski povjerenik Ivan Zidarić prema odredbama Haynauove proklamacije. Prema tom popisu
vidljivo je da su i osječki Nijemci pristajali uz Mađare, ali nisu činili dominantnu većinu među
optuženim promađarskim pristašama u Osijeku.

Die osijeker proungarische Deutschen

Zusammenfassung
Durch Änderungen des politischen Systemes der Monarchie im Jahre 1848 gelangen
den Ungaren bedeutende Errungenschaften wie die Gründung einer eigenen Regierung und
der Erlass einer neuen Verfassung, doch diese Errungenschaften verstärkerten nur weiter
die schon in der früheren Zeitspanne bestehende Spannungen zwischen den Ungaren
und Kroaten. Das kroatisch-ungarische Zerwürfnis wickelte sich meistens auf nationaler
Ebene ab und führte zu einem Streit auch um konkrete politische Fragen wie das Recht des
vom Banus regierten Kroatiens auf eine Autonomie, welche ihm die Ungaren nicht bereit
waren anzuerkennen, was im Endefekt dann zu einem Krieg führte, der vom Herbst des
Jahres 1848 bis Sommer des Jahres 1849 dauerte. Auf dem Gebiet des vom Banus regierten
Kroatiens hatten die Ungaren ihre Anhänger, die in den 40-ger Jahren des 19. Jahrhundertes
in die Kroatisch-ungarische Partei (Horvatsko-vugerska) versammelt waren, und in den
Jahren 1848/49 zur proungarischen Bewegung gehörten. Ihr bedeutendster Stützpunkt im
zivilen Slawonien war die Stadt Osijek, dessen Bevölkerung deutschen Stammes von der
kroatischen Öffentlichkeit, die sich um die kroatische politische Bewegung versammelte,
als Hauptanhänger der Ungaren beschuldigt und zu Heimatverrätern erklärt wurde. Osijek
war vom 22. Oktober 1848 bis Ende Januar 1849 in ungarischen Händen, nachdem die
kaiserliche Armee die Stadt besetzte, erwartete die kroatische Öffentlichkeit eine Bestrafung
der proungarischen Anhänger. Ein Verzeichnis der proungarischen Anhänger in den Jahren
1848/49 in der Stadt Osijek stellte der Banusbeauftragte Ivan Zidarić gemäß Bestimmungen
der Haynau-Proklamation zusammen. Aus diesem Verzeichnis ist ersichtlich, dass die osijeker
Deutschen zu den Ungaren standen, doch sie bildeten keine dominante Mehrheit unter den
beschuldigten proungarischen Anhängern in Osijek.

40
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 41-58
Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: Nijemci u političkom životu grada Osijeka ...

Anamarija Lukić, dipl. theol. UDK 323.15(497.5 Osijek=112.2)”

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar 1918/1929”
Područni centar Osijek Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 9.7.2015.
dr. sc. Miljenko Brekalo, Prihvaćeno: 12.7.2015.
znanstveni savjetnik
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
Područni centar Osijek

Nijemci u političkom životu

grada Osijeka za vrijeme
Kraljevine SHS
(1918.-1929.)
Autori su radom istaknuli da Nijemci u Osijeku za
vrijeme parlamentarne demokracije u Kraljevini
SHS nisu imali stranačku organizaciju vezanu za
svoje nacionalne interese, već su podržavali hrvatske
političke stranke. Želeći smanjiti izborni uspjeh
hrvatskih stranaka, osječka NRS je 1920. godine
spriječila većinu Nijemaca da glasuju, proglašavajući
ih optantima, dok je 1927. godine pospješila rasap
njemačkih glasova putem djelovanja Njemačke
stranke. Skupštinski izbori 1923. i 1925. godine, dok
je hrvatska opozicija nastupala ujedinjeno, osječki su
se Nijemci u potpunosti solidarizirali s Hrvatima.

Ključne riječi: Nijemci, politički život, Osijek,

Kraljevina SHS, izbori, biračko pravo

41
 DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 41-58
Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: Nijemci u političkom životu grada Osijeka ...

Osijek je krajem 19. stoljeća još slovio kao „tipični njemački grad“ 1. No, proces
asimilacije, migracije tijekom Prvoga svjetskoga rata i poraća te izlazak iz Austro-
Ugarske Monarhije i ulazak u Kraljevstvo /Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca bitno
su izmijenili dotadašnju etničku sliku. Udio osječkih Nijemaca u stanovništvu grada
Osijeka tijekom parlamentarnog razdoblja Kraljevine SHS teško je definirati, mada su
se popisi stanovništva redovito provodili, jer nakon popisa provedenog 1851. godine
nisu bilježili etničku, nego jezičnu pripadnost. Prema posljednjim popisima stanovništva
koji su provedeni u Austro-Ugarskoj Monarhiji (1910.), u gradu Osijeku je 37,81%
stanovnika kojima je materinji jezik bio njemački i njihov je postotak bio u silaznoj
putanji, jer su mnogi od njih prihvatili hrvatski jezik.2
Prateći politički život osječkih Nijemaca u vrijeme parlamentarne demokracije
Kraljevine SHS, evidentno je da postoji nekoliko momenata koji su, svaki za sebe,
određivali etničke granice Nijemaca prema ostalim etnicitetima u Osijeku, poglavito
prema domicilnim Hrvatima. To je značilo da su te granice bile višestruke, te su se
različito postavljale ovisno o kriteriju koji je najčešće bio političke naravi. Koga smatrati
Nijemcem, a koga asimiliranim slavenskom natodu,3 određivala je središnja državna
vlast, potpomognuta svojim strukturama na lokalnoj razini (poput npr. velikog župana).
Takvo se određivanje etniciteta nije poklapalo s određenjem koje su, sami za sebe,
odredili osječki građani njemačkog porijekla, jer ih se velik dio smatrao Hrvatima.
Koliko je točno velik taj dio, teško je točno utvrditi, jer se događalo da pojedinci
svoju nacionalnu pripadnost prilagođavaju aktualnoj političkoj situaciji koja je tijekom
parlamentarnog razdoblja bila izrazito nestabilna. Između popisa stanovništva 1910. i
1921. godine odvio se Prvi svjetski rat, a potom se raspala Austro-Ugarska Monarhija,
te se grad Osijek našao u novoj državnoj tvorevini – Kraljevini SHS. Ovi su događaji
bili popraćeni povećanim migracijama stanovništva koje su u većoj mjeri preoblikovale
etničku sliku grada Osijeka. Za vrijeme rata bilo je primijećeno da su se u Osijek uselili
mnogi Židovi, dok se, nakon ustrojavanja nove države, iz grada odselio dio Nijemaca i
Mađara, poglavito činovnika, koji u gradu više nisu imali posla. Početkom svibnja 1919.
vlada je izdala Naredbu o izgonu stranaca, koja je vrijedila za useljenike koji nisu stekli
zavičajnost unutar Kraljevine SHS, te je njoj podlegao i jedan dio građana nastanjenih

1
HR-DAOS-871 Hengl Vjekoslav, kut. 23, Izvješće na podbana, Osijek, 24. listopada 1929.
2
Agneza SZABO, „Socijalni sastav stanovništva“, Od turskog do suvremenog Osijeka, Osijek, 1996, 155-162,
158. Na popisima stanovništva iz 1910. godine, u gradu Osijeku, hrvatskim je materinjim jezikom govorilo
39,18%, mađarskim 12,41%, srpskim 7, 92%, a češkim, rusinskim, slovenskim i dr. oko 3% stanovnika.
3
Službeni stav Kraljevine SHS bio je da Srbi, Hrvati i Slovenci čine jedan narod koji se sastoji od tri plemena.

42