Likovna Baština Obitelji Pejačević-2014

DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str.
237-252
Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak: Likovna baština obitelji Pejačević...
Jasminka Najcer Sabljak UDK 7.074Pejačević

Muzej likovnih umjetnosti, Osijek 929.52Pejačević
Silvija Lučevnjak Izvorni znanstveni rad
Zavičajni muzej, Našice Primljeno: 5.10.2014.
Prihvaćeno: 6.10.2014.
Likovna baština
obitelji Pejačević
(Osvrt na studijsko-tematsku izložbu
međunarodnog karaktera)
Autorice su se u tekstu osvrnule na studijsko-

tematsku izložbu Likovna baština obitelji Pejačević
predstavljenu u rujnu 2013. godine u Galeriji
likovnih umjetnosti u Osijeku (današnjem Muzeju
likovnih umjetnosti) te u manjem obimu otvorenu
u siječnju 2014. u Umjetničkom paviljonu u
Zagrebu. Iste godine u lipnju izložba je otvorena
u Zavičajnom muzeju u Našicama, a u kolovozu u
Gradskom muzeju u Virovitici. U listopadu izložba
je izmijenjenog sadržaja gostovala u Zavičajnom
muzeju u Rumi pod nazivom Vlastelinska obitelj
Pejačević u Srijemu. Autorice su se osvrnule u radu
na ciljeve i metodu istraživanja, konzervatorsko-
restauratorske radove provedene na umjetninama te
su opisale postav izložbe i istaknule važnost kataloga
s tekstovima suradnika iz drugih zemalja.
Ključne riječi: studijsko-tematska izložba, „Likovna

baština obitelji Pejačević“, Muzej likovnih umjetnosti
u Osijeku,restauracija, međuinstitucionalna i
međunarodna suradnja
237
DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str. 237-252
Uvodne napomene
Izložba Likovna baština obitelji Pejačević
dio je istraživačkog projekta Muzeja
likovnih umjetnosti u Osijeku (kasnije u
tekstu MLU)1 pod naslovom Skriveno blago
europskog plemstva, u kojem se planira istražiti
i predstaviti likovnu baštinu najznačajnijih
slavonskih i srijemskih plemićkih obitelji, i
to kneževa Odescalchi, baruna Hilleprand Autorice Jasminka Najcer Sabljak i Silvija
von Prandau, grofova Normann-Ehrenfels Lučevnjak na otvorenju izložbe Likovna
i grofova Eltz. Tim izložbama će MLU baština obitelji Pejačević, 2013. g. u ML
osječkoj i široj javnosti prikazati najznačajniji dio svoga fundusa te ujedno istaknuti
da se tom likovnom građom Republika Hrvatska, odnosno njena područja Slavonija i
Srijem upisuju na kartu zajedničke europske likovne baštine.
Inicijalnim istraživanjima i provedbom rekonstrukcije likovne baštine obitelji
Pejačević počele su 2001. godine pripreme za studijsko-tematsku izložbu Likovna
baština obitelji Pejačević, koja je ostvarena 12 godina potom. Otvorena je u 19. rujan
2013. godine u Osijeku pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. sc.
Ive Josipovića, a potom je gostovala u drugim gradovima u Hrvatskoj.
Ciljevi i metode istraživanja

Tijekom proteklih godina kustosice i povjesničarke umjetnosti Jasminka Najcer
Sabljak iz MLU i Silvija Lučevnjak iz Zavičajnog muzeja Našice postupno su
identificirale većinu likovne građe koja je nakon Drugoga svjetskoga rata prenesena
iz našičkih dvoraca obitelji Pejačević u Gradski muzej u Osijeku 2 (današnji Muzej
Slavonije Osijek).
Tijekom pripremnih radova obavljena su brojna putovanja u gradove i mjesta
Republike Hrvatske i inozemstva te istraživanja umjetničke i arhivske građe vezane
uz našičku granu obitelji Pejačević. Intenzivirani su i kontakti s nasljednicima obitelji
koji žive diljem Europe i svijeta. Istraživanja su donijela niz novih spoznaja o tim
umjetninama, uz brojne pomake u atribuciji i dataciji. U potonjim godinama je
zanimanje kustosica / istraživačica proširen na likovnu baštinu i drugih grana obitelji
Pejačević, pa su istražene i virovitička i rumsko-retfalačka grana. Unutar tih grana
identificirane su četiri umjetničke zbirke, koje su po mjestu svoga nastanka i razvoja
nazvane virovitičkom, našičkom, podgoračkom i retfalačkom zbirkom.
1
Galerija likovnih umjetnosti, Osijek preimenovana je 2014. godine u Muzej likovnih umjetnosti.
2
Kasnije, tj. u godinama nakon osnutka Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku, ta je građa, posebice
slikarska, u najvećem dijelu ušla u zbirke Galerije likovnih umjetnosti; no podaci o izvornom smještaju
i nastanku tih predmeta vrlo su oskudni, a ponegdje i pogrešno uneseni.
238
Kustosice pred dvorcem Herrnau u Salzburgu s grofom Clary Aldringenom,

u potrazi za inventarom retfalačkog dvorca, 2012.
Istodobno s istraživanjem i obradom tih zbirki istraživan je i direktan ili indirektan
utjecaj obitelji Pejačević na djela likovne umjetnosti izvan zbirki. Prvenstveno se to
odnosi na arhitekturu njihovih dvoraca, kurija, mauzoleja te kapela i crkava kojima su
bili patroni. U sakralnim je objektima istraživana i crkvena oprema (oltari, liturgijsko
ruho i posuđe, vitraji...) koju su naručivali Pejačevići. Pri tome je uočeno i postojanje
vrijednih portreta s prikazom članova obitelji Pejačević izvan njihovih obiteljskih
zbirki. Ta su djela naručivana za protokolarne i reprezentativne namjene raznih
institucija, udruženja i slično. Istraženo je i značenje obitelji Pejačević kao mecena
likovne umjetnosti. U obitelji Pejačević bilo je mnogo kolekcionara. Tijekom 18.
i 19. stoljeća kupovali su najviše djela umjetnika iz Austrije i Mađarske, a krajem
19. i početkom 20. stoljeća umjetnine hrvatskih umjetnika (Vlaho Bukovac, Menci
Clement Crnčić, Robert Frangeš-Mihanović, Vladimir Becić, Nasta Rojc, Ljubo
Babić, Maksimilijan Vanka ...).
Unatoč činjenici da su obitelji Pejačević tijekom gotovo 250 godina na prostoru
Habsburške, odnosno Austro-Ugarske Monarhije imale niz objekata, i to od
dvoraca i gradskih palača do kurija i skromnijih objekata, razina njihove istraženosti
i poznavanje nekadašnjeg inventara i umjetnina nije dovoljna da bi se predstavila
cjelina likovne baštine vezane uz obitelji Pejačević. Stoga je izložba koncipirana na
temelju nekoliko najvažnijih objekata (u Našicama, Šopronu, Virovitici, Podgoraču i
239
Sudionici 21. znanstvenog skupa u MLU pred slikom F. J. G. Liedera,

Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca, 18
Retfali) te umjetničkih zbirki koje su nastajale i čuvane / pohranjene u tim prostorima.
Svi ti objekti usko su vezani uz razvoj određene obiteljske grane, pa je i povijest
likovne baštine obitelji Pejačević istraživana prateći razvoj obitelji kroz nekoliko
razdoblja. Ustanovljen je dolazak Pejačevića iz Bugarske krajem 17. stoljeća te razlozi
podjele na obiteljske grane u drugoj polovini 18. stoljeća, kao i okolnosti nastanka
našičke, rumsko-retfalačke i virovitičke grane, odnosno umjetničkih zbirki unutar tih
obiteljskih grana.
Obitelj Pejačević je napustila Bugarsku 1688. godine u vrijeme velike migracije
katoličkog stanovništva nakon neuspjelog tzv. Čiprovačkog ustanka, kojeg su predvodili
Pejačevići. Iako su njihova imanja tada uništena u bugarskoj su historiografiji zasluge
te obitelji, kao i obitelji Čerkić, Adamović, Frankolukini, Nikolantini, Lekić, Gegić i
dr; dobro poznate. Za istraživanje prošlosti obitelji u Bugarskoj angažirana je ugledna
povjesničarka dr. sc. Yordanka Gesheva iz Bugarske akademije znanosti iz Sofije. 3
Dio prošlosti obitelji Pejačević u Srijemu obradio je kustos Zavičajnoga muzeja u
Rumi, povjesničar Đorđe Bošković4, a povezanost Pejačevića i mađarskoga grada
Šoprona istražio je dr. Franjo Pajrić5, predstavnik Hrvatske manjinske samouprave
u tom gradu..
3
Yordanka GESHEVA, „Obitelj Pejačević i Bugarska“, Likovna baština obitelji Pejačević, Katalog izložbe
GLUO, Osijek, 2013., 255–266; Ista, Familia grafove Peačevič meždu legendite i realnostta : vtorata
polovina XVII – XX vek : istoriko-genealogično izsledvane (ćir.), Sofija. 2012.
4
Đorđe BOŠKOVIĆ, „Rumsko vlastelinstvo obitelji Pejačević“, Likovna baština obitelji Pejačević, Katalog
izložbe GLUO, Osijek, 2013., 267–278.
5
Franjo PAJRIĆ, „ Pejačevići i grad Šopron“, Likovna baština obitelji Pejačević, Katalog izložbe GLUO,
Osijek, 2013., 278- 285.
240
Naslovnica kataolga izložbe Likovna baština obitelji Pejačević

Koncepcija izložbe i katalog
Izložba je koncipirana kao prikaz likovne baštine obitelji Pejačević, a u kontekstu
glavne teme obrađena je i povijest obiteljskih posjeda. U ulaznom dijelu na zidnim
panoima su istaknute glavne tekstualne i vizualne informacije o obiteljskim posjedima
i najvažnijim objektima (dvorci, kurije, mauzoleji). Na četiri table predstavljena su
obiteljska genealoška stabla: barunska grana, našička grana, rumsko-retfalačka grana i
virovitička grana. Prezentiran je i film o sakralnoj baštini obitelji Pejačević (o crkvama,
oltarima, liturgijskom posuđu i ruhu) koje su oni donirali crkvama i samostanima.6
Izložba je u gornjim i donjim prostorima muzeja, u 11 prostorija, prezentirala
156 umjetnina, i to 110 iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku te manji broj iz
Muzeja Slavonije u Osijeku i nekoliko umjetnina iz Hrvatskog povijesnog muzeja iz
Zagreba, Moderne galerije iz Zagreba, Muzeja Grada Zagreba, Zavičajnog muzeja
Našice, Muzeja Valpovštine iz Valpova, Franjevačkog samostana iz Virovitice te
privatne Zbirke Clary iz Salzburga. Izložen je i donirani portret jedne članice obitelji
Pejačević, koji je u Muzej likovnih umjetnosti stigao iz Firence.
Izložbu je pratio na 317 stranica opsežan katalog-monografija, koji donosi
povijesni razvoj obiteljskih zbirki i kataloške opise oko 178 do danas identificiranih
umjetnina, slika, grafika i skulptura iz tih zbirki.7
6
Silvija LUČEVNJAK, „Kapela s grobnicom obitelji Pejačević u Našicama“, Našički zbornik 5, Našice,
1999., 55 – 98; Ista, Blago našičkih franjevaca, Našice. 2000; Ista, „Grbovi obitelji Pejačević – tragovi
postojanja“, Našički zbornik 7, Našice, 2002., 183 – 207.
7
Jasminka NAJCER SABLJAK / S. LUČEVNJAK, Likovna baština obitelji Pejačević, …, n. dj.
241
Obitelj Pejačević se u katalogu predstavila

kratkim predgovorom, a objavljeni su i tekstovi
recenzenata izložbe dr. sc. Zvonka Makovića i dr.
sc. Dragana Damjanovića. Posebno su zanimljivi,
što pojačava vrijednost katalogu izložbe, prilozi
suradnika, koji su pisali o povijesti obitelji Pejačević
u Bugarskoj (dr. sc. Yordanka Gesheva), u srijemskoj
Rumi (Đorđe Bošković) i mađarskom Šopronu
(dr. Franjo Pajrić). U posebnom dijelu kataloga
(kroz niz tekstova) opisani su opsežni višegodišnji
restauratorski radovi na izloženim umjetninama.
Upravo zahvaljujući velikom zalaganju brojnih
restauratora Hrvatskog restauratorskog zavoda
J. Engel, Alvina grofica Pejačević, u Zagrebu i Osijeku, kao i Akademiji likovnih
1868. MLU umjetnosti u Zagrebu te novčanoj potpori Osječko-
baranjske županije, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i drugih sponzora,
umjetnine su ponovno zasjale u prvobitnom sjaju.
Umjetnine na izložbi
U postavu gornjeg kata prva prostorija tematski je bila vezana uz sakralno
slikarstvo. Obitelj Pejačević javlja se kao značajan donator crkava na svojim posjedima,
a sakralne su teme bile zastupljene i u obiteljskim zbirkama. Najznačajnija djela te
tematike potječu iz nekadašnje virovitičke srednjovjekovne utvrde, koju je Marko
Aleksandar Pejačević (1694. – 1762.) sredinom 18. stoljeća jednim dijelom preuredio
u stambeni prostor.8 U jednoj od kula uređena je kapela u kojoj je bila smještena
obiteljska zavjetna slika Majke Božje Pomoćnice, reprezentativno djelo bečkog baroka. 9
Tu je bila izložena i kolekcija portreta isusovačkih svetaca, rad slikara Valentina
Metzingera, koje je donirao Franjo Ksaver Pejačević, jedan od istaknutih članova
isusovačkog reda.10 Svojom kvalitetom i formatom ove slike predstavljale su visoku
kolekcionarsku razinu ostalog umjetničkog materijala, koji će tijekom sljedećih 200
godina postati likovnom baštinom obitelji Pejačević.11
Portreti su najzastupljeniji likovni materijal u zbirkama plemstva, pa tako i u
zbirkama obitelji Pejačević. Kronološki prvo su bili zastupljeni portreti 18. stoljeća.
Uz obvezne portrete vladara, na samom početku kolekcioniranja umjetnina obitelj
8
Isto,180.
9
Isto, str. 92, 93.
10
Mirjana REPANIĆ-BRAUN, Barokno slikarstvo u Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda,
Zagreb, 2004., 90, 91.
11
S. LUČEVNJAK, „Obitelj Pejačević i Virovitica“, 725 godina franjevaca u Virovitici, Zbornik radova
međunarodnog simpozija, Zagreb – Osijek, 2006., 119 – 137.
242
Pejačević počinje stvarati tzv. galeriju predaka.

To su nizovi portreta članova obitelji i rođaka,
kojima se dokazuje plemenito podrijetlo i
društveni status. Već potkraj 18. stoljeća u
šopronskoj palači obitelji Pejačević izlažu se
portreti uglednih bečkih baroknih slikara
poput Miheala Millitza (1725. – 1779.) i
Johanna Georga Weikerta, a potonji u zbirci
ostavlja i najreprezentativnije djelo visokog
baroka s naznakama klasicizma u cjelokupnoj
likovnoj baštini obitelji Pejačević, portret
Marije Eleonore grofice Pejačević, rođ. grofice
Erdödy iz 1789. godine u punoj figuri s
naglašenim simboličkim elementima.
Johann Georg Weikert (Beč, 1743./5.
– Beč, 1799.), austrijski je slikar školovan
na bečkoj Akademiji u vrijeme ravnateljstva
Martina van Meytensa, pod čijim je utjecajem
bio neko vrijeme. Već zarana postao je poznat
portretist. Radio je za bečki dvor i visoko Donacija iz Firence, A. Ossani, Aurora
plemstvo (portreti Marije Terezije, Josipa II., barunica Vanderlinden d’Hoogvorst,
kraljice Karoline Napuljske, vojvode Leopolda udova grofica Pejačević, 1868. MLU
od Toskane) te za brojne feudalce. Poznati
bakroresci toga vremena radili su grafike prema njegovim portretima i tako pridonijeli
popularnosti toga slikara kasnog baroka i rokokoa. Slikao je i portrete za Vojnu
akademiju u Bečkom Novom Mjestu (princ Karl Lotarinški, vojvoda Ferdinand).
Portreti mu se nalaze u javnim i privatnim zbirkama. Obiteljska se zbirka obogaćuje
i kvalitetnim portretima osoba u srodstvu s Pejačevićima (Thurn-Valsassina, Erdödy,
Deschan, Sanchez...) te znamenitih suvremenika (Franjo Trenk). Pejačevići su vrlo
brzo, već u 18. stoljeću, svoje portrete počeli naručivati kod vrlo uglednih umjetnika.
Umjetnine iz muzejske prostorije koja je slijedila pripadale su razdoblju
klasicizma i bidermajera. U obiteljskim je zbirkama klasicizam bio zastupljen
iznimno kvalitetnim portretima, među kojima se izdvaja grupni portret Friedricha
Johanna Gottlieba Liedera, Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca iz 1811.
godine, ulje na platnu (285 x 398 cm). Ovaj se portret na izložbi izdvajao veličinom,
reprezentativnošću i značenjem ne samo u regionalnim, već i nacionalnim razmjerima.
Friedrich Johann Gottlieb Lieder (Potsdam, 1780. – Budimpešta, 1859.) je njemačko-
austrijsko-mađarski slikar i litografa. Već sa 17 godina pojavljuje se na akademskoj
izložbi u Berlinu, a 1802. izrađuje portret Napoleona i izlaže u Potsdamu. Odlazi na
daljnje školovanje u Pariz 1804. godina na Ecole de Beaux Arts, a kasnije je bio učenik
243
C. Rahl, Odisej među Feačanima, 1856. MLU

J. L. Davida, što se očituje u klasicističkoj hladnoći i preciznosti portretiranih likova
i pejsaža. Radio je u Budimpešti, Bratislavi, Trnavi te drugim mjestima za mađarsko
plemstvo. Od 1812. živio je u Beču, gdje je na njega snažno utjecao slikar J. B. Isabey,
te je postao poznat kao jedan od najboljih austrijskih portretista. Posebno su brojni
njegovi portreti u litografiji, koju je učio u Parizu. Radovi mu se odlikuju pomnim
akademskim crtežom, a osim portreta u litografiji i minijaturama, radio je i velike
portrete u akvarelu i ulju. Djela mu se nalaze u kolekcijama važnih europskih muzeja.
Slika prikazuje grofovsku obitelj Pejačević u perivoju njihovog novoizgrađenog
dvorca u Virovitici. Svojom monumentalnošću i značenjem slika je postala ne samo
zaštitni znak izložbe već i pravi simbol slavonskog slikarskog naslijeđa u nacionalnim
razmjerima. Kao najreprezentativnija slika ove tematike na tlu Hrvatske snažno
svjedoči o gospodarskoj moći obitelji Pejačević na početku 19. stoljeća, a svojim stilom
i sadržajem povezuje ovo razdoblje s umjetnošću bidermajera.
U sljedećem, manjem, izložbenom prostoru prikazano je slikarstvo sredine 19.
stoljeća sa slikama iz Podgoračke zbirke i krugom Carla Rahla (Beč, 1812. – Beč,
1865.). Pavao grof Pejačević (1813. – 1907.) i njegova supruga Alvina (1830. – 1882.),
rođ. barunica Hilleprand bili su članovi tzv. rumsko-retfalačke grane obitelji Pejačević
i posjedovali su vlastelinstvo sa sjedištem u Podgoraču (mjesto između Našica i
Osijeka). Pavle je zapamćen kao uspješan vlastelin, koji je podgoračkim posjedom
upravljao preko šest desetljeća te kao dobročinitelj. Zajedno sa suprugom Alvinom
stvorio je u Podgoraču izuzetno vrijednu umjetničku zbirku, koju po mjestu nastanka
244
nazivamo podgoračkom zbirkom. Značajan

broj od trideset slika iz atelijera uglednog
austrijskog slikara Carla Rahla u ovoj zbirci,
nastalih u vrlo kratkom razdoblju (1855.
– 1860.), govori o intenzivnoj kupovini i
narudžbi umjetnina iz kruga te radionice,
zasigurno upravo pod Alvininim utjecajem.12
Ovaj značajan broj umjetnina upućuje i na
intenzivne veze Rahla i njegovog slikarskog
kruga te Alvine Pejačević kao vrsne
kolekcionarke i umjetnice. Naime, u zbirci je
pronađeno i jedno njezino djelo, pejzaž, čime
se Alvina ubraja u vrlo zanimljiv krug tzv.
slikarica-plemkinja 19. stoljeća.13
Među djelima podgoračke zbirke ukupno
16 radova se smatra slikama Carla Rahla
ili barem radovima nastalim pod njegovom
„majstorskom palicom“, dok ostala djela
potječu iz kruga njegovih učenika. Ova je J. G. Weikert, Marija Eleonora grofica
zbirka stjecajem okolnosti završila još prije Pejačević, 1789., MLU
Drugog svjetskog rata u Valpovu te je bila nakon rata predana u osječki muzej zajedno
s ostalim umjetninama valpovačkog dvorca. Sve do istraživanja autorica ove izložbe
o ovoj se izuzetno značajnoj likovnoj zbirci iz malog slavonskog mjesta Podgorač
ništa nije znalo. Pavao Pejačević i njegova supruga Alvina, rođ. barunica Hilleprand,
na svom su posjedu u Podgoraču utemeljili likovno najzanimljiviju obiteljsku zbirku,
koja je sadržavala približno devedeset umjetnina, od kojih je danas sačuvana polovica.
U bečkoj su radionici slikara Carla Rahla i njegovih učenika naručivali brojna djela
bečkog akademskog realizma s elementima romantizma sredine 19. stoljeća. Među
tim se djelima ističu obiteljski portreti, ne samo članova rumsko-retfalačke već i
virovitičke grane obitelji Pejačević. U doticaju s vrhunskim slikarskim krugovima
svoga doba, Alvina grofica Pejačević je ne samo kolekcionirala kvalitetna likovna djela
već se i sama okušala kao likovna umjetnica, a senzibilitet za likovnu umjetnost očitava
se i u postojanju njezinih kvalitetnih portreta, osobito onoga izvedenoga u formi biste,
rad umjetnika Józsefa Engela (1815. – 1901.). O prisnim vezama s umjetnicima tog
vremena svjedoči i postojanje portreta slikara Carla Rahla, koji je sačuvan u našičkoj
zbirci.
12
J. NAJCER SABLJAK, „Slika Rebeka i Eleazar na vrelu Carla Rahla u Galeriji likovnih umjetnosti
Osijek“, Peristil 50, Zagreb, 2007., 269 – 274.
13
J, NAJCER SABLJAK, „Skriveno blago podgoračkog dvorca“, Osječki zbornik 30, Osijek, 2011., 159
– 179.
245
U najvećem izložbenom prostoru na gornjem katu izloženi su reprezentativni

portreti razdoblja druge polovice 19. stoljeća i početka 20. stoljeća vrijeme u kojem
je snažan utjecaj obitelji Pejačević na gospodarskoj i kulturnoj sceni Austro-Ugarske
Monarhije. Pejačevići obnašaju istaknute upravne i političke funkcije, poput župana
i hrvatskih banova, a društveni uspjeh temelje i na ženidbenim vezama s uglednim
europskim plemićkim kućama. U njihovim zbirkama, ali i izvan njih, nastaju brojni
reprezentativni portreti članova obitelji, koji se često izvode i kao grafički listovi.
Uz inozemne slikare, za autore reprezentativnih portreta članova obitelji počinju se
angažirati i ugledni domaći autori (Demetar Marković, Nasta Rojc, Vlaho Bukovac,
Menci Clement Crnčić...). Među tim se djelima svojom kvalitetom ističe portret
Teodora grofa Pejačevića, iz 1903. godine, slikanog s bogatim magnatskim nakitom rad
Vlahe Bukovca (1855. – 1922.).
Jedan od reprezentativnijih ženskih portreta na izložbi bio je portret Aurore
(Lolly) barunice Vanderlinden d´Hoogvorst, ulje na platnu, 223 x 133 cm. Slika je djelo
engleskog portretista i genre slikara Alessandra Ossanija (oko 1857. – 1888.?), iz
1868. godine, a značajna je i stoga što je riječ o donaciji. Godine 2012. taj portret i
njen transport u Osijek (s osiguranjem) iz Firence je 2012. godine poklonio Muzeju
likovnih umjetnosti Osijeku prof. emeritus Marco Guadagni iz Trsta. Slika se prije
donacije nalazila u obiteljskoj palači Gianfigliazzi na rijeci Arno u Firenci. Aurora
barunica Vanderlinden d’Hoogvorst, udova grofica Pejačević, rođ. markiza Guadagni
(1831. – 1898.) udana je 1850. godine za Aleksandra grofa Pejačevića (1808.
– 1852.), s kojim nije imala djece. Drugi je puta udana 1860. za Adriana baruna
Vanderlinden d´Hoogvorsta. Živjeli su u palači Gianfigliazzi u Firenci, koja je postala
središte firentinskog društvenog i kulturnog života. Za tu palaču izveden je njezin
reprezentativni portret autora Ossanija. Nakon muževe smrti treći je put udana
1878. godine za Azzolina markiza Malaspinu. Umrla je 1898. u Massi, a pokopana
je u obiteljskom mauzoleju u Trespianu. Ovaj reprezentativni portret u cijeloj figuri
naglašava društveni status portretirane inzistirajući na pomnom prikazu skupocjene
haljine od luksuzne flamanske čipke te dragocjenom zlatnom i bisernom nakitu.
Naglasak je stavljen i na elemente dvorskog mobilijara, gdje se posebno ističe prikaz
bijele ruže u vazi, kao moguća aluzija na bračnu vjernost. Formalno-stilski portret
nosi karakteristike akademskog realizma u tradiciji engleskog kraljevskog portreta.
Među djelima na izložbi posebno su izloženi portretni prikazi uglednih članova
obitelji Pejačević, kao dio tzv. galerije predaka, nizova portreta kojima je svaka plemićka
obitelj dokazivala svoj povijesni i društveni status. U drugoj polovici 19. stoljeća
posebnu cjelinu takvih djela čine slike koje je za galeriju predaka u Šopronu naručio
obiteljski povjesničar Julijan Pejačević (1800. – 1878.), kod uglednih umjetnika Móra
Thana (1828. – 1899.) i Franza Pitnera (1826. – 1892.). Istražujući obiteljske pretke
uoči 100. obljetnice dobivanja nasljedne grofovske titule (1772. – 1872.), posegnuo je
za baroknim originalima iz našičke zbirke i naručio njihove kopije, a istovremeno su
246
neki od tih predložaka bili kopirani i za potrebe retfalačke zbirke. Originalni barokni
portreti ukrašavali su predvorje našičkog dvorca sve do kraja Drugog svjetskog rata,
kada su nestali iz toga prostora, pa su Julijanove kopije dragocjeno svjedočanstvo
njihova izgleda i pokazatelj s koliko je pozornosti u likovnim zbirkama plemstva
održavana memorija na zaslužne članove obitelji. Uz niz kopiranih portreta, u drugoj
su polovici 19. stoljeća nastali i recentni portreti, među kojima se ističe reprezentativan
prikaz lika Ferenca Deáka (1803. – 1876.), istaknute osobe tzv. nagodbenog razdoblja
u kojem su i članovi obitelji Pejačević imali veliko značenje.
Grafičke listove i minijature bilo je najteže identificirati u likovnoj građi
konfisciranoj nakon Drugoga svjetskoga rata. Budući da materijal, koji je zasigurno
bio dio umjetničkih zbirki obitelji Pejačević, svjedoči o iznimnoj kvaliteti toga dijela
njihove likovne baštine nekoliko najvrjednijih grafičkih listova prezentirano je na
izložbi.14 Grafički su listovi nabavljani u skladu s dominirajućim ukusom određenoga
vremena i tematski su širokog raspona (od veduta do genre scena i lovačkih prizora).
Među tim materijalom osobito se ističe grafički prikaz Karusela u Retfali iz 1841.,
austrijskog grafičara Johanna Batiste Clarota (1798. – 1855.). Scena paradne igre na
konjima u areni okruženoj brojnim gledateljima je dragocjen, i do sada nepoznat,
primjer održavanja takvih viteških turnira u Slavoniji. Na pozadini lista je popis
sudionika među kojima su slavonski plemići iz obitelji Khuen, Adamović i Pejačević.
Zbirka minijatura zastupljena na izložbi posuđena je iz Muzeja Slavonije u
Osijeku ti portreti izvedeni kao minijature nadopuna su galerijama predaka i važan
dekorativni element u uređenju salona dvoraca i palača obitelji Pejačević. 15
Posljednja izložbena prostorija na gornjem katu MLU bila je posvećena Teodori
(Dori) grofici Pejačević, udanoj von Lumbe (1885. – 1923.); uz njene portrete izloženi
su i ostali portreti iz 20. stoljeća. Dora je prva moderna hrvatska skladateljica, a na
izložbi je prikazana dvama portretima – slikarskim radom Maksimilijana Vanke
(1889. – 1962.) i skulptorskim radom Davida Jelovšeka (1879. – oko 1955.). Na
izložbi je izložena i bista Tuga, umjetnina koja je bila postavljena na njezinu grobu u
Našicama, autora Đorđa Jovanovića (1861. – 1953.). Najmlađe umjetnine u likovnoj
baštini Pejačevića čine portreti žena i djece iz našičke grane obitelji Pejačević, koja se
najduže zadržala na tlu Hrvatske. Slike i skulpture naručivane su ili kupovane sve do
početka Drugog svjetskog rata i u njima odjekuju stilske karakteristike moderne i art
decoa.
U prizemlju MLU, u tri izložbene prostorije, predstavljeni su pejsažno slikarstvo,
alegorije i djela na tragu starih majstora te genre scene, mrtve prirode i animalni prizori.
U likovnoj baštini obitelji Pejačević do danas je sačuvan relativno malen, no iznimno
14
J. NAJCER SABLJAK, Grafike s temom šume i lova iz Zbirke obitelji Pejačević, Našice 2003.
15
Andreja ŠIMIČIĆ, „Ljupki čuvari uspomena. Portretna minijatura iz zbirke slika i okvira Muzeja
Slavonije“, Katalog izložbe Muzeja Slavonije, Osijek, 2014.
247
kvalitetan, niz pejzaža, i to pretežno djela stranih autora, nastalih sredinom i u drugoj
polovici 19. stoljeća. Kao neizostavan dio oblikovanja interijera njihovih salona, oni
sadržajem i formatom dosežu reprezentativnu razinu ostalih likovnih ostvarenja u tim
prostorima. Među tim djelima ističe se kao kuriozitet pejzaž autorice Alvine grofice
Pejačević (1830. – 1882.), koja se njime uvrstila u niz hrvatskih slikarica plemkinja.
Kolekcioniranje pejzaža nastavilo se i početkom 20. stoljeća, kada su za našičku zbirku
nabavljena dva iznimno vrijedna pejzaža hrvatskog mariniste Mencija Clementa
Crnčića (1865. – 1930. ) i njemačkog slikara Hansa Klatta (1876. – 1936.).
Podgoračka zbirka sadržavala je niz djela s naglašenim alegorijskim i mitološkim
sadržajem što je osobita karakteristika radova bečkog profesora na Akademiji i slikara
Carla Rahla (1812. – 1865.) te njegovih učenika. Oni su tijekom svojih studijskih
putovanja po Italiji i Francuskoj proučavali i kopirali radove starih majstora, osobito
Tiziana i djela venecijanske renesanse. Na tim putovanjima na platna su prenosili i dio
etnografskih sadržaja talijanske Campagne (Ciociara), stvorivši idealiziran tip ženske
ljepote. Svojim sadržajem i reprezentativnom formom, osobito kvalitetnim stilskim
okvirima, ova se ostvarenja idealno uklapaju u naglašeno historicistički stil ambijenata
u kojima su bila izvorno smještena.
Bogatstvu sadržaja svih zbirki pridonosile su u velikoj mjeri slike s prikazima
mrtve prirode, životinja, prizori iz šume, genre scene i prizori iz bitaka. Riječ je o
likovnom materijalu koji se zadržava u relativno malim formatima, a kvalitetom
seže od prosječnih ostvarenja u svome žanru do djela iznimno cijenjenih austrijskih i
mađarskih autora od kojih se izdvaja mrtva priroda Józsefa Borsosa (1821. – 1883.).
Među tim materijalom posebno mjesto zauzimaju prizori s konjima te prikaz Ergele
u Rumi iz 1836., slikara Roberta Kummera (1810. – 1889.), koji snažno podsjećaju
na dugu tradiciju obitelji Pejačević na području konjogojstva. Ta slika zajedno
s reprezentativnim portretom Petra grofa Pejačevića (1804. – 1887.) te tri manja,
bidermajerska portreta Petra, njegove supruge Franciske grofice Pejačević rođ.
Esterházy ( 1804. – 1875.) i brata Ladislava (1807. – 1882.) posuđena je za izložbu
iz Salzburga. U dvorcu Herrnau u Salzburgu nalazi se gotovo neoštećen / netaknut
umjetnički materijal iz retfalačkog dvorca obitelji Pejačević, koji je 1923. godine,
nakon prodaje ovoga dvorca, prenesen u Austriju. Zahvaljujući gospodinu Felixu
Claryju, sadašnjem vlasniku salzburškog dvorca i potomku obitelji Pejačević, kustosice
izložbe pregledale su tijekom 2012. godine materijal te izlučile pet umjetnina koje su
posuđene za ovu izložbu.16
16
Vidi opširnije: Glas Slavonije, 24. i 25. studenoga 2012.; 20. i 21. srpnja 2013.; J. NAJCER SABLJAK
/ S. LUČEVNJAK, Likovna baština obitelji Pejačević…, n. dj., 37 – 44.
248
Konzervatorsko-restauratorski
radovi
Tijekom trajanja izložbe u
zasebnoj prostoriji MLU prikazan je
film o konzervatorsko-restauratorskim
radovima provedenim na umjetninama
izloženim na izložbi Likovna baština
obitelji Pejačević. Trajali su oko 9
godina, a od 2006. do 2013. godine
financiralo je te radove Ministarstvo
kulture Republike Hrvatske. Provodili Restauracija umjetnina važan segment
su se istodobno s istraživanjem povijesti pripreme za izložbu.
obitelji te identificiranjem umjetnina. Većina tih radova izvedena je u Hrvatskom
restauratorskom zavodu u Zagrebu, a 40-ak slika17 i nekoliko stilskih okvira18
restaurirano je u HRZ u Odsjeku III za štafelajnog slikarstva.19 Grafički listovi i
umjetnine na papirnatim nositeljima (akvarel, pastel) obnavljani su u HRZ u Odsjeku
za papir i kožu pod vodstvom Sandre Juranić.20 Slika Josefa Hofmanna Lov u Grčkoj
restaurirana je u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Osijeku pod vodstvom
Svetlane Schmidt.21 Zbog velikih dimenzija slika Friedericha Johanna Gottlieba
Liedera Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca iz 1811. restaurirana je od 2009.
do 2013. u MLU.22 Restauraciju je provodilo 18 studenata Odsjeka za restauriranje i
konzerviranje umjetnina, smjer slikarstvo, Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu
pod vodstvom mentorice Tamare Ukrainčik. Istodobno u ostalim konzervatorsko-
restauratorskim radovima sudjelovao je preparator MLU Borislav Eklemović i
samostalni restauratori Eva Winkler Jirsak i Ria Trdin.23
Postupak restauracije umjetnina započeo je s dolaskom restauratora u MLU i
utvrđivanjem njihova stanja i okvira slika što se dokumentiralo detaljnim opisom
17
Provedeni radovi pod vodstvom Zorana Durbića i Vlatke Rudeš Vončine.
18
Okviri restaurirani pod vodstvom Marka Begovića .
19
Zoran DURBIĆ, „Restauracija slika Carla Rahla u HRZ-u“, Likovna baština obitelji Pejačević…, n.
dj., 291-295; Vlatka RUDEŠ VONČINA, „Restauracija slika u HRZ-u“, Likovna baština obitelji
Pejačević…, n. dj., 288-290; Marko BEGOVIĆ, „Konzervatorsko-restauratorski radovi na okvirima
slika u HRZ-u“, Likovna baština obitelji Pejačević…, n. dj., 296.
20
Sandra JURANIĆ, „Konzervatorsko-restauratorski radovi na grafikama, pastelu i akvarelu u HRZ-u“,
Likovna baština obitelji Pejačević…, n. dj., 294, 295.
21
Svetlana SCHMIDT, „Restauracija slike J. Hoffmanna u HRZ-u“ u Likovna baština obitelji Pejačević…,
n. dj., 293.
22
Tamara UKRAINČIK, „Restauracija slike obitelji Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca, F.J.G.
Liedera“, Likovna baština obitelji Pejačević…, n. dj., 297,298.
23
Ria TRDIN, „Konzervatsorsko-restauratorski radovi na okvirima“, Likovna baština obitelji Pejačević…,
n. dj., 299.
249
Studenti ALU iz Zagreba rade na restauraciji slike F. J. G. Liedera,

Obitelj Pejačević u perivoju virovitičkog dvorca, 1811
i fotografiranjem. Potom su umjetnine i okviri poslani u Zagreb te je primijenjena
odgovarajuća metoda konzervatorsko-restauratorskih postupaka za svaki predmet,
pri čemu je ostavljena mogućnost da se materijale rabljene tijekom tih postupaka
može bez opasnosti za umjetninu ukloniti ako se tijekom vremena zaključi da je to
potrebno. Cilj je tih postupaka bio zaustavljanje propadanja umjetnina i dovođenje u
stanje najbliže izvornom. Na većini slika zajednički su bili sljedeći radovi: konsolidacija
slojeva slike, uklanjanje nataloženih nečistoća, uklanjanje ili stanjivanje potamnjelog
laka, nadomještanje sloja nositelja, podloge i boje, lakiranje, završna rekonstrukcija sloja
boje. Vođena je detaljna fotografska i pisana dokumentacija svake faze restauracije, a
nakon radova elaboratima je opisan cijeli restauratorski proces. Posebna je pozornost
posvećena ukrasnim okvirima slika, koji su najčešće napravljeni od drveta, a njihove
stranice od višedijelnog drveta. Na njima se nalaze reljefni elementi u štuko-masi, u
kombinaciji gipsa, ljepila i punila. Pojedine slike u zbirkama obitelji Pejačević imaju
iznimno reprezentativne okvire, koji se ističu stilom i izvedbom, a velik dio ima i
pozlatu. Ti okviri čine najvrjedniju cjelinu u nizu ukrasnih okvira 18., 19. i početka
20. stoljeća koji su restaurirani u proteklih 20 godina u Hrvatskom restauratorskom
zavodu u Zagrebu.
Umjesto zaključka
Odjeci izložbe i njeni prijenosi u druge muzeje i galerije
Izložbu u MLU u Osijeku, otvorenu u rujnu 2013. godine, posjetilo je u narednim
mjesecima oko 3.000 posjetitelja. Među njima bili su i članovi obitelji Pejačević iz
250
Beča, Budimpešte, Londona i Buenos Airesa, članovi barunske obitelji Adamović

iz Zagreba, Švicarske i Kolumbije, grofovi Eltz iz Beča te grofovi Clary-Aldringen
iz Salzburga. Izložba je nakon Osijeka u manjem obimu prenesena u siječnju 2014.
godine u Umjetnički paviljon u Zagrebu, gdje je trajala do ožujka te godine i posjetilo
ju je oko 4.000. posjetitelja. U Zavičajnom muzeju Našice postavljena je u lipnju, a
u kolovozu u Gradskom muzeju Virovitica. Početkom listopada 2014. u Zavičajnom
muzeju Ruma (Republika Srbija) otvorena je izložba nešto promijenjena sadržaja,
s izvornim arhivskim dokumentima i fotografijama pod nazivom Vlastelinska obitelj
Pejačević u Srijemu. U prosincu je planiran prijenos izložbe Likovna baština obitelji
Pejačević u Gradski muzej u Vukovaru, a 2015. godine u Muzej Đakovštine u Đakovu
i u Gradski muzej Požega.
Autorice izložbe Jasminka Najcer Sabljak i Silvija Lučevnjak su, kao rezultat
10-godišnjeg istraživačkog rada na toj izložbi primile su ove godine godišnju Nagradu
Osječko-baranjske županije za kulturu, Povelju „Radovan Ivančević“ Društva
povjesničara umjetnosti Hrvatske za unaprjeđenje i promicanje povijesti umjetnosti te
godišnju Nagradu Hrvatskog muzejskog društva za istraživački rad koji je rezultirao
stručnom publikacijom.
Upravo zahvaljujući zalaganju i sudjelovanju niza suradnika, suradničkih
institucija, i djelatnika Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku uspješno je realiziran
ovaj muzeološki projekt međunarodnog karaktera. On je snažno istaknuo činjenicu
povezanosti hrvatske kulturne baštine s njenim europskim kontekstom, pa tako i
likovnim krugovima njemačkog govornog područja.
251
Likovna baština obitelji Pejačević

(Osvrt na studijsko-tematsku izložbu međunarodnog karaktera)
Sažetak
U Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku (današnji Muzej likovnih umjetnosti) u siječnju
2013. godine otvorena je studijsko-tematska izložba međunarodnog karaktera Likovna baština
obitelji Pejačević. Izložbu je pratio opsežan katalog na 317 stranica u kojem su osim tekstova
autorica izložbe i kataloga bili i tekstovi suradnika iz Bugarske, Srbije i Mađarske koji su
pisali o podrijetlu i povijesti obitelji u tim državama. Poseban segment kataloga činili su
tekstovi o konzerviranju i restauriranju umjetnina kao važnom dugotrajnom procesu koji je
prethodio izložbi. Tijekom istraživanja pronađen je inventar dvorca u Retfali/Osijek koji se
danas nalazi u dvorcu Herrnau u Salzburgu. Za osječku izložbu posuđeno je 5 djela koja su
do 30-tih godina 20. stoljeća bila dio inventara Pejačevićeva dvorca. Istraživana je i povijest
danas nepostojećeg dvorca u Podgoraču koji je bio u vlasništvu Alvine i Pavla Pejačevića. Iz
tog dvorca identificirano je oko 50 umjetnina ponajviše djela bečkog umjetnika C. Rahla. Na
izložbi u Osijeku prezentirano je oko 150 djela stranih i domaćih autora od kojih su osobito
brojna djela austrijskih i njemačkih slikara i grafičara C. Rahla, J. G. Weikerta, J. G. F. Liedera,
M. Millitza, J. Lauera, H. Klatta, J. Hoffmanna i dr. Izložba je nakon Osijeka gostovala u
Zagrebu, Našicama, Virovitici i Rumi.
Das Kunsterbe der Familie Pejačević

(Rückblick auf die Studien –Themaausstellung internationalen Charakters)
Zusammenfassung
In der Galerie der bildenden Künste in Osijek (das heutige Museum der bildenden
Künste) wurde im Januar 2013 die Studien-Themaausstellung internationalen Charakters
Kunsterbe der Familie Pejačević eröffnet. Die Ausstellung begleitete ein umfangreicher Katalog
auf 317 Seiten, in dem sich außer den Texten der Ausstellungsautorin und des Kataloges auch
Texte der Mitarbeiter aus Bulgarien, Serbien und Ungarn befanden, die über die Herkunft
und die Geschichte der Familie in ihren Ländern schrieben. Einen besonderen Teil des
Kataloges bilden die Texte bezüglich Konservierung und Restaurierung der Kunstwerke als
einem wichtigen, langwierigen Prozess, welcher der Ausstellung voranging. Im Laufe der
Forschungen wurde das Inventar des Schlosses in Retfala/Osijek gefunden, das sich heute im
Schloss Herrnau in Salzburg befindet. Für die osijeker Ausstellung wurden 5 Teile ausgeliehen,
die in den 30-ger Jahren des 20. Jahrhundertes einen Teil des Inventars des Pejačević-Schlosses
bildete. Erforscht wurde auch die Geschichte des heute nicht mehr vorhandenen Schlosses
in Podgorač, das Besitz von Alvine und Paul Pejačević war. Aus diesem Schloss wurden
ungefähr 50 Kunstwerke identifiziert, meistens Werke des Wiener Künstlers C. Rahl. In der
Ausstellung in Osijek wurden ungefähr 150 Werke von aus- und inländischer Autoren, von
denen die Werke österreichischer und deutscher Maler und Grafiker C. Rahl, J. G. Weikert,
J. G. F. Lieder, M. Millitz, J. Lauer, H. Klatt, J. Hoffmann und anderer die zahlreichsten sind,
vorgestellt. Die Ausstellung gastierte nach Osijek in Zagreb, Našice, Virovitica und Ruma.
252

Likovna Baština Obitelji Pejačević-2014

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Likovna Baština Obitelji Pejačević-2014

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

DG Jahrbuch, Vol. 21, 2014. str.

Jasminka Najcer Sabljak UDK 7.074Pejačević

Autorice su se u tekstu osvrnule na studijsko-

Ključne riječi: studijsko-tematska izložba, „Likovna

Ciljevi i metode istraživanja

Kustosice pred dvorcem Herrnau u Salzburgu s grofom Clary Aldringenom,

Sudionici 21. znanstvenog skupa u MLU pred slikom F. J. G. Liedera,

Naslovnica kataolga izložbe Likovna baština obitelji Pejačević

Obitelj Pejačević se u katalogu predstavila

Pejačević počinje stvarati tzv. galeriju predaka.

C. Rahl, Odisej među Feačanima, 1856. MLU

nazivamo podgoračkom zbirkom. Značajan

U najvećem izložbenom prostoru na gornjem katu izloženi su reprezentativni

Studenti ALU iz Zagreba rade na restauraciji slike F. J. G. Liedera,

Beča, Budimpešte, Londona i Buenos Airesa, članovi barunske obitelji Adamović

Likovna baština obitelji Pejačević

Das Kunsterbe der Familie Pejačević

You might also like