UVOD

Raspadom Jugoslavije pocetkom 1991. godine, koja je bila sastavljena od šest

republika srodnih naroda, stvorili su se uvjeti da se i naša zemlja osamostali i postane
nezavisna i suverena drzava. Na dane 29. februara i 1. marta 1992. godine proveden je
referendum (izjašnjavanje) građana, kojim su se trebali izjasniti žele li i dalje ostati u
jugoslavenskoj drzavnoj zajednici sa Srbijom i Crnom gorom, ili su za vlastitu samostalnu
bosanskohercegovačku državu. Većina stanovništva se izjasnila za ovo drugo, pa je to bila
osnova da se Bosna i Hercegovina proglasi samostalnom i suverenom državom. To je bio
dogadjaj od historijskog značaja za bosanskohercegovački narod. Njegovu volju je priznao i
Svijet. Dana 6. marta 1992. godine Bosnu i Hercegovinu je priznala Evropska zajednica,
30.marta 1992. godine primljena je u Komisiju evropske bezbjednosti i suradnju (KEBS), a
21. maja 1992. godine u Organizaciju ujedinjenih naroda (OUN) i tako je postala punopravna
članica najvece međunarodne zajednice. To je bila osnova da Bosnu i Hercegovinu priznaju
mnoge zemlje kao suverenu i samostalnu drzavu.

Poslije toga uslijedio je prijem u članstvo mnogih međunarodnih političkih, kulturnih,

privrednih, sportskih i drugih udruženja. Tako je otpočela plodna suradnja Bosne i
Hercegovine s drugim zemljama u svim djelatnostima.
1. Bosna i Hercegovina kroz historiju do samostalnosti

Ovim događajima Bosna i Hercegovina je okrenula novu stranicu svoje historije. Ne

smije se, međutim, zaboraviti da je naša zemlja, ustvari, postala ono što je jednom već bila, i
to prije 700, 800 i 900 godina. Bosna je, naime, imala svoju državu u srednjem vijeku, sve do
1463. godine, kada su je osvojili Turci i srušili njeno kraljevstvo. U tom dugom razdoblju
prošla je sve faze državnosti. Od malehne banovine pretvorila se u moćnu kraljevinu, koja je
jedno vrijeme bila čak vodeća sila u ovom dijelu Evrope. Uz svoje banove i kraljeve, imala je
sva druga obilježja države, a to su: ustaljene državne granice, vlastiti novac, domaća
vladarska dinastija, diplomatska služba, jaka vojska, državna obilježja (grb i zastava) itd.

Treba napomenuti da je Bosna u odnosu na susjednu Srbiju i Hrvatsku, a i druge

južnoslavenske zemlje, uspjela najduže sačuvati svoju državu. Hrvatska je izgubila svoju
1102, Srbija 1459, a Bosna tek 1463. godine, dok su sve ustanovljene približno u isto vrijeme,
negdje u 9. stoljecu. To pokazuje kako su duboki korijeni bosanske drzavnosti. Iako je od
1463. godine, kada je Bosna izgubila svoju državu, prošlo više od 500 godina, ipak nije trajno
izgubljeno nijedno njeno obilježje. Ono što je najvažnije, Bosna je zadržala iste granice koje
je imala u doba svoje srednjovjekovne samostalnosti. Čak su nešto i umanjene, posto je
izgubila gotovo sve primorje (od rijeke Cetine u Hrvatskoj do Bokokotorskog zaljeva u Crnoj
Gori). Drugo, u Bosni je do danas opstao isti narod - Bošnjaci, potomci srednjovjekovnih
Bosnjana.

1.1. DINASTIJA KOTROMANIĆA

U srednjem vijeku Bosnom je vladala domaća dinastija Kotromanića, koja je dala

brojne banove, kraljeve i kraljice. Njihovo stalno mjesto u starije doba nalazilo se u Moštru
kod Visokog, a onda je preneseno u tvrdi Bobovac iznad Kraljeve Sutjeske. U narodu je u
najdubljem sjećanju ostalo doba Kulina bana. Vladalo je blagostanje i bilo je u izobilju svega
i svaćega. Uspomena na to doba saćuvala se u izreci "Za Kulina bana i dobrijeh dana". On je
1189. godine izdao Dubrovaćkoj Republici povelju o trgovačkoj suradnji. Ona ima veliki
znaćaj za nas jer je to najstariji međunarodni dokument Bosanske države. Drugi poznati
vladar bio je ban Stjepan II (14. stoljece). On je uspostavio i učvrstio one granice koje nas,
uglavnom, i danas okružuju. Njegov nasljednik, Kralj Tvrtko I, najveći je i najpoznatiji vladar
srednjovjekovne Bosne. On je poduzimao velika osvajanja, pa je Bosna u njegovo doba
postala najveća i najjaća balkanska država. Posljednji bosanski vladar bio je Stjepan
Tomasević. Njega su Turci 1463. godine uhvatili u Ključu, a smaknuli u Jajcu. S njime se
ugasila dinastija Kotromanića i nestalo je srednjovjekovne Bosanske države.

1.2. PLIJEN TUĐINACA

Bosna je bila pod turskom vlasću 415 godina, sve do 1878. godine. Nakon toga zemlju
je okupirala Austrija i to je trajalo do 1918. godine. Od 1918. do 1941. godine Bosna je bila u
sastavu starojugoslavenske države (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca), a od 1945. do 1992.
godine u sastavu nove Jugoslavije. Njenim raspadom, koji je uslijedio 1992. godine, Bosna i
Hercegovina se osamostalila i ponovo je postala samostalna država Republika Bosna i
Hercegovina
2. SAMOSTALNA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA

2.1. MEĐUNARODNO PRIZNANJE NEZAVISNOSTI REPUBLIKE

BOSNE I HERCEGOVINE

Nakon što je Badinterova komisija decembra 1991. konstatirala disoluciju SFRJ, što je
značilo prekid državno-pravnog identiteta te države na međunarodnom planu, ista komisija
donijela je odluku kojom se pozivaju sve Republike koje tvore SFRJ da se izjasne o
eventualnoj nezavisnosti i daljnjem statusu.[1] Skuština tadašnje Republike Bosne i
Hercegovine, na sjednici održanoj 25. januara, donijela je odluku o raspisivanju Referenduma
o nezavisnosti Bosne i Hersegovine od SFRJ, koji ima da se održi 29. februara i 1. marta
1992. godine.[1] Isti dan donesena je i odluka o povlačenju kadrova iz Bosne i Hercegovine iz
svih saveznih državnih organa. Odluci o raspisivanju referenduma o nezavisnosti prethodilo je
usvajanje Akta o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine u istoj instituciji 15.
oktobra 1991. godine.[2][3]

Republiku Bosnu i Hercegovinu prva je priznala Bugarska 31. januara 1992,[4] prije i
održavanja Referenduma o nezavisnosti. Uslijedilo je tursko priznanje 6. februara.[4]

Nakon održavanja referenduma i objavljivanje rezultata referenduma, gdje je 99,44% građana

glasalo za nezavisnost, uslijedilo je priznanje od Španije 12. marta,[4] Libije 17,[4] i Irana 31.
marta,[4] a 6. aprila 1992. godine,[4] njemačkim priznanjem nezavisnosti, pokrenut je proces
masovnog međunarodnog priznanja novonastale države.