-----

Goran Gal

DIREKTNA DEMOKRACIJA

Stay OK d.o.o.

Zagreb 2017.
 3

Naslov :
DIREKTNA DEMOKRACIJA

Autor :
Goran Gal

Nakladnik:
Stay OK d.o.o. Zagreb
Šenoina 3

www. stayok.hr

Urednik :
Dr. Jadranka Brnčić

Lektura :
Nikola Kiš

dizajn naslovnice:
Goran Gal

ISBN 978-953-59613-0-7.

Copyright © Goran Gal 2017. god.

Ova knjiga je open source i može se dopunjavati, prepisivati i raditi sa njom

sve što se želi. Svaki novi autor se može slobodno navesti na naslovnoj
stranici. Jedina prava koje Goran Gal zadržava su da naslovna strana ostane
ista i da na drugoj stranici postoji spisak svih autora po redoslijedu.
 4

„U životu treba uvijek vući najprirodnije poteze. Ukoliko stalno tako radiš,
tvoja životna pozicija, ali i pozicija svih i svega oko tebe, nakon dovoljnog
broja tako povučenih poteza može samo postajati bolja.“

citat iz odlomka „Teorija prirodnih poteza“, str. 69

 5

O naslovnoj strani

U objavama s protesta "pokret Occupy" našao sam sliku žene s djetetom i

porukom napisanom na komadu kartona.

Slika me se strašno dojmila. U isto vrijeme je tužna, ali na neki čudan način
i moćna.

Dok je gledam imam osjećaj da je sve što nam treba za novi, pravedan
svijet na toj slici i u poruci napisanoj na tom kartonu.

Stoga iako ta žena s djetetom djeluje beznadno i nemoćno, ipak vjerujem

u nju više nego u sve lidere, teoretičare promjena i ostale filozofe zajedno.

Je li njena poruka upućena svjetskim moćnicima? Iako je očito na protestu

protiv njih, to nije tako.

Njena poruka zapravo je upućena nama, malim, običnim ljudima.

Jer mi smo jedini koji imaju moć promijeniti svijet.

I ova knjiga će to dokazati.

 6

Contents
Prolog ...................................................................................................................................................... 7
Uvod u direktnu demokraciju ili knjiga za djecu?.................................................................................... 9
Početak (i kraj ) priče o direktnoj demokraciji ................................................................................... 11
Pronaći sebe .......................................................................................................................................... 17
Trenutno stanje na svjetskoj direkt-demokratskoj sceni ...................................................................... 19
Analiza struktura i ciljeva direkt-demokratskih stranaka ...................................................................... 28
Tehnologija vladanja i civilizacijski kod ................................................................................................. 31
Financijska monarhija ............................................................................................................................ 35
Prva priča iz prošlosti............................................................................................................................. 39
Druga priča iz prošlosti .......................................................................................................................... 43
Kapitalizam i svjetska financijska piramida ........................................................................................... 47
Socijalizam i zakon spojenih posuda ..................................................................................................... 52
Anarhizam i kaos (?) uz opori zvuk Harleya Davidsona ......................................................................... 58
Klasna borba više ne postoji – postoji borba za opstanak .................................................................... 62
Tanka srebrna linija ............................................................................................................................... 66
Teorija prirodnih poteza ........................................................................................................................ 69
Pregled mogućnosti borbe za pravedno društvo .................................................................................. 73
Nova strategija – tko se zapravo koga treba bojati? ............................................................................. 76
Taktika 1. - Direktna demokracija.......................................................................................................... 80
Taktika 2. - Određivanje osnovnih pravila ............................................................................................. 84
Taktika 3. - Preraspodjela neiskorištenih resursa ................................................................................. 87
Softveri za direktnu demokraciju .......................................................................................................... 89
D.D. moderator - za Ilyu ........................................................................................................................ 94
Arhitektura D.D. moderatora ................................................................................................................ 98
Rejting sudionika ili Frommov „racionalni autoritet“.......................................................................... 105
Manipuliranje direktnom demokracijom ............................................................................................ 109
Edukativna snaga direktne demokracije ............................................................................................. 112
Teorija urote i direktna demokracija ................................................................................................... 114
Revolucija u računalu ili kako urediti društvo bez žrtava .................................................................... 116
Društvo miroljubive koegzistencije ..................................................................................................... 118
Zašto? .................................................................................................................................................. 129
Epilog ................................................................................................................................................... 129
 7

Prolog

Ne može i ne smije se pisati o direktnoj demokraciji kao da se radi o

običnoj filozofskoj, sociološkoj ili kakvoj drugoj analizi nekog društvenog
pojma.

Zašto?

Zato što je direktna demokracija (za sada) neaktivirana potreba i

sposobnost da sami odlučujemo o sebi i planetu na kojem živimo.
Ona je oduvijek u nama, ona se ne može izbaciti iz nas koliko god se sva
nepravedna društva i surovi vladari do sada trudili to učiniti. Ona je
postojala i u iznemoglom robu koji je umirao gradeći piramide, u gladnom
seljaku koji je hranio lijene feudalce, u izrabljivanom radniku koji je
stvarao beskrajno bogatstvo vlasniku tvornice u kapitalizmu ili beskrajnu
moć nekom partijskom činovniku u socijalizmu.
Od trenutka od kada smo postali razumna bića, ona leži sklupčana u
jednom kutku našeg mozga, a svakako i srca, kao uspavani moćni Smaug
prekriven vječnim zlatom naših nadanja u bolji svijet.
Ona je koncentrat naše slobode u najčišćoj formi i bit će korijen potpuno
nove i drugačije civilizacije!

Ona je do sada bila poznatija pod drugim imenom - pravda!

I još nešto… U ovoj knjizi izbjegavat ću koliko mogu dokazivanje tvrdnji

dosadnim navođenjem citata iz raznih knjiga koje su također dokazivale
svoje tvrdnje nekim drugim citatima iz nekih drugih knjiga i tako u
beskonačnost! Pokazalo se da sve to predstavlja zapravo jedan fraktalni
beskraj besmisla i ideološki perpetuum mobile naše nesreće jer i dalje loše
živimo!
Dakle, zaboravimo tu taktiku!
Mnogi će se buniti na ono što ovdje pročitaju. Za mnoge to će biti
svetogrđe, ideološka hereza, no meni je savjest čista.
Pišem ovo jer samo želim pravedno društvo jednakih ljudi, civilizaciju u
kojoj će postojati znanost, umjetnost, igra i ljubav.
 8

I dok tražim bolji put do takve civilizacije, ne želim robovati shemama,

klišejima, starim teorijama…

Ukratko, baš me briga za njih!

Dok većina ljudi (i teoretičara promjena) više ne vjeruje u promjene i

prihvaćaju Fukuyamim koncept kraja povijesti i posljednjeg čovjeka, ova
knjiga pokazat će da borba za promjene tek počinje!

U stvari, možemo reći da povijest (nova) već počinje, a prvi (novi) čovjek
upravo se stvara!

Blue sky thinking, my friend. 

 9

Tek toliko da znate, dok ovo pišem slušam „Simple Man´s Dream„
Alane Myles, pjevačice s najboljim nogama u povijesti rocka. Neka
ovo, dakle, bude uvod u uvod, jer ovo dalje se ionako mora čitati
opušteno. 

Uvod u direktnu demokraciju ili knjiga za djecu?

Direktna demokracija, utopija ili jedini prirodni neprijatelj svih oblika

nepravednih društava?

To je pitanje na koje ćemo pokušati odgovoriti u ovoj knjizi.

Da bismo to mogli, morat ćemo upoznati najvažnije stranke koje
primjenjuju direktnu demokraciju i ustanoviti kakve softvere pritom
koriste.
Morat ćemo se malo podsjetiti tehnologije vladanja, moći novca, osvrnuti
na razna društvena uređenja, njihove prednosti i njihove mane.
Morat ćemo smisliti odgovarajuću strategiju i osnovne taktike, povezati
djelovanje direktne demokracije s promjenama u društvu i pokušati
zaključiti koji će biti konačni rezultat toga djelovanja.

Nakana mi je također sve to pisati jednostavnim i zanimljivim stilom jer mi

je želja da mlađi ljudi to pročitaju.

Jer, posve je sigurno: ako ikome bude pripadala direktna demokracija, ona
će pripadati sadašnjim klincima koji su u procesu obrazovanja, a ponajviše
njihovoj djeci koja se još nisu rodila.

Tek ta, buduća generacija, mogla bi biti spremna za direktnu demokraciju,

a i direktna demokracija za njih.

Prema tome, ova je knjiga napisana za tu nerođenu generaciju, pa se na

neki način može smatrati i knjigom za djecu. 

(Razmišljam…. Hoće li itko ovo čitati? Hoće li me uopće itko čuti? I

dok se to pitam, pada mi na pamet rečenica velikog erudita Don
Branka Zbutege.
 10

„Mi nemamo pristup masovnim medijima, mi sami vrlo smo mali,

malobrojni, mi se ne možemo držati tribina i zato pokušavamo da
govorimo tihim jezikom ljepote…„.

Ta rečenica, kao neutrino oslobođen ideoloških naboja, prodire kroz sva

ideološka tkiva i nezamislivom lakoćom stiže ravno do svih naših
srdaca.
Neovisno kojem svjetonazoru pripadamo.
Eto, jedini uvjet da stvarno čuješ Don Branka Zbutegu je da… imaš
srce.

Nadam se da to vrijedi i za ovu knjigu, op. G.G.)

 11

Početak (i kraj ) priče o direktnoj demokraciji

Da biste bolje shvatili motive pisanja ove knjige o direktnoj demokraciji,

vratit ću se nekoliko godina u prošlost, na početak pisanja moje prve
knjige, romana "No Money ili Tri Anina Zakona".

Roman je trebao govoriti o promjeni ovoga nepravednog društva u

pravedno društvo jednakih ljudi kroz uzbudljive doživljaje jednog
neobičnog matematičara crnca iz Bronxa, svećenika vatikanskog bankara,
genijalnog informatičara i drugih junaka…
I tu se, odmah na početku pisanja, pojavio prvi veliki problem.

Ovakve velike društvene promjene isprobane su puno puta u povijesti, od

Spartaka i tko zna koliko ustanaka i revolucija, pa do ovih posljednjih,
komunističkog predznaka koje su vodili Lenjin, Castro, Tito…
I svi ti pokušaji pokazali su se neuspješnim! A ako su svi bez iznimke
neuspješni onda možemo slobodno konstatirati da su neostvarivi! Kako
sam zapravo inženjer koji je radio na osmišljavanju i fizičkoj realizaciji
velikih projekata, imam u sebi ugrađenu potrebu da se bavim ostvarivim.

I što sada?

Sve, baš sve se u meni protivilo da pišem o još jednoj revoluciji, klasnoj
borbi, ustanku, nacionalizaciji… Da je tako ostalo, nikad ne bih napisao taj
roman. Ne bi mi imao smisla, ne bih vjerovao u ono što pišem, ne bi
valjalo… Inženjerskim jezikom rečeno, bio bi još jedno idejno rješenje koje
nema podlogu u realnosti i koje nikada neće zaživjeti.

Trebala mi je, dakle, prava strategija.

Na svu sreću, moja osobina da ponekad rješenja realnih problema

potražim na drugoj strani, u svjetovima vizija i mašte, pomogla mi je i
ovoga puta, kao i toliko puta do sada u mom inženjerskom poslu.
Rođena je dobra, ostvariva strategija, a onda i niz dobrih taktičkih
varijanti. Roman "No money ili Tri Anina Zakona" počeo se pisati sam od
sebe. 

E sad, dolazimo do bitnog!

 12

U tom romanu, jedan od najvažnijih instrumenata koji sam koristio u borbi

protiv banaka i nepravednog društva je - direktna demokracija.
Zašto?
Pa, odmah sam shvatio da je upravo to oružje, bolje rečeno tehnologija,
koja mi je potrebna.
Jedina tehnologija koja može obaviti posao.
Naime, u daljnjem tekstu pokušat ću dokazati da se oni najbogatiji, koji
vladaju svijetom, ne boje Marxa, samoupravljanja, revolucija i sličnih
relikvija iz prošlosti. To su davno riješili i točka. Ne boje se oni ni današnjih
lidera ili mislilaca koji ih napadaju, Chomskog, Žižeka, Varufakisa … Ne,
vladari današnjeg svijeta boje se samo dvije stvari.

Poštenih, obrazovanih ljudi sa zdravim razumom i onda njihovoga

globalnog organiziranja.

Stoga, oni strogo vode računa o tome i paze da se to ne dogodi.

– Obrazovanje su uspješno riješili zaglupljujućim školstvom, crkvama,

raznim vjeronaucima, sustavima upisa na fakultete, idiotskim TV
programima i stupidnim računalnim igricama, radom od jutra do sutra...

– Organiziranje su do sada također uspješno riješili. Rad od jutra do sutra

(opet), dužničko ropstvo, demokracija (na njihov način), korumpirani i
otuđeni delegatski politički sistem, kao i (zapravo fiktivno) tržište,
korumpirani sindikati, stranke, udruge… sve je to samo dobro razrađen
sustav kontrole masa što su ga proizveli vladajući za vlastitu korist.

Dakle, situacija je bezizlazna? Nije!

Kako ništa nije savršeno, vladajući su se malo preračunali.
Naime, omogućili su razvoj informatike, (naravno, radi većih profita) koja
je omogućila globalno organiziranje ljudi. A da stvar bude gora, to
organiziranje može se tehnički protegnuti i na glasanje (dakle, na vlast).
Da ne duljim, vladajući su u svojoj pohlepi kao nusprodukt stvorili priliku
za direktnu demokraciju, za instrument kojim se, uz ostalim sredstvima,
njihova vlast može uništiti.
Dakle, današnji kapitalizam nosi jednog malog potencijalnog Aliena u
svojim grudima, kojega je sam stvorio.
 13

Koja ironija sudbine. Jedina svjetska snaga koja ima dovoljno resursa da
uništi svijet vladajućih i pohlepnih i stvori novo pravedno društvo su - oni
sami.

Roman "No money ili Tri Anina Zakona" pisan je tako da zabavno provede
čitatelja kroz procese rušenja ovoga kapitalističko-bankarskog financijskog
imperija i stvaranje novog, pravednog društva jednakih ljudi. Pripada u
fikciju, triler s elementima fantastike, ali nije se posebno i detaljno bavio
direktnom demokracijom.
No, jednoga problema ipak se dotakao. Logika me natjerala da tada, prije
tri ili četiri godine napišem te rečenice, taj odlomak.

A to je odlomak u kojem se spominje opasnost od neefikasnosti direktne

demokracije! Naime, već tada sam shvatio da bi tu moglo biti golemih
problema, osobito kod većeg broja sudionika.

U meni su se pojavile sumnje!

To me pitanje mučilo do te mjere da nisam bio siguran ni treba li roman

objaviti. Iako je riječ o fikciji, ipak sam htio da teze iznesene u njemu budu
osnovane, da ne ostavljaju sumnju kod čitatelja.

Problem je bio i to što je direktna demokracije zapravo novost. Ona nema

povijest, a tog trenutka u Europi od značajnijih stranaka direktnu
demokraciju provodio je jedino Podemos u Španjolskoj i M5S (pokret pet
zvjezdica) u Italiji. No, nije bilo tekstova koji su mogli vjerno dočarati kako
direktna demokracija izgleda u stvarnosti.

I na našem, zagrebačkom Filozofskom fakultetu također je primijenjena

direktna demokracija na plenumima organiziranim povodom raznih
studentskih pobuna. Ipak, može se reći da su ti plenumi predstavljali više
jednokratni bunt nego direktnu demokraciju u funkciji stvaranja
pretpostavki i provođenja velikih i krucijalnih promjena u društvu. Stoga
se to iskustvo nije pokazalo relevantnim.

Opet sam se našao pred zidom.

 14

No, jednoga dana pročitao sam da u Hrvatskoj postoji stranka koja je

počela primjenjivati direktnu demokraciju. Stranka se zvala Radnička
fronta.
Provjeriti sve uživo, to je bilo baš ono što mi je trebalo!
Iako mi program stranke (zapravo onaj dio koji se odnosio na vraćanje u
socijalizam, marksizam…) nije baš odgovarao, nisam oklijevao ni sekunde.
Istog dana prijavio sam se u stranku, postao članom i osam mjeseci
proveo u njoj disciplinirano i aktivno radeći, usput proučavajući
funkcioniranje direktne demokracije.
Nakon 8 mjeseci, potvrdile su se moje sumnje.
U romanu "No money ili Tri Anina Zakona" dobro sam pretpostavio koje
su teškoće u praktičnoj primjeni direktne demokracije, prije svega
opasnost od neefikasnosti! To me ugodno iznenadilo jer se pokazalo da
sam ispravno razmišljao.
No, nešto drugo me neugodno iznenadilo!
Kada sam na sastancima Radničke fronte jednom prilikom nakon
maratonskih i besplodnih direkt-demokratskih rasprava potiho predložio
jednom članu koji je sjedio do mene (i bio tehničke naobrazbe) da
pokušamo nekim matematičkim alatom uz pomoć informatike i računala
malo usmjeriti te diskusije i olakšati donošenje dobrih odluka u realnom
vremenu, dobio sam odriješit odgovor:
-Ne dolazi u obzir! Odmah bi nam svi rekli da ne žele da im računalo
donosi odluke.
Tu sam shvatio dvije stvari.

Prva stvar je da najveći problem neće biti izrada softvera,

svojevrsnoga računalnog direkt-demokratskog moderatora, nego ljudi koji
bi ga trebali primjenjivati. Tada još nisam znao da se u svijetu počelo
razvijati nekoliko odličnih direkt-demokratskih softvera za raspravu i
donošenje odluka. U nastavku ove knjige ću ih prikazati, kao i arhitekturu
mog prijedloga naprednog i posve drugačijeg direkt-demokratskog
moderatora baziranog na konceptu kompleksnog ocjenjivanja, interakcije
raznih prijedloga, personalizacije sudionika i osobnog rejtinga ali i sa
elementima računalne igrice, i usporediti ga s ostalim gore spomenutim
programima.

Druga stvar je da će ipak trebati puno vremena da se sve to izradi i

uhoda te da se na kraju direktna demokracija učini stvarno efikasnom.
 15

Ali ja zaista nisam tip koji zastane pred problemom i ne pokušava ga

riješiti. Uostalom, problemi su bili moj posao, moj život, u njima sam
plivao kao riba u vodi. Točno je da nisam na svom inženjerskom terenu, ali
nema veze. Već dosta dugo se bavim problemom direktne demokracije.

Da ne davim… i najveća putovanja započinju prvim korakom.

Stoga sam odlučio o tome napisati zasebnu knjigu, ovu knjigu. Ovoga puta
to neće biti zabavni roman kao što je "No money ili Tri Anina Zakona"
nego baš knjiga o direktnoj demokraciji s prikazom stanja, analizom i
prijedlozima.

Ipak, kao što sam u uvodu napomenuo, potrudit ću se da ni ova knjiga ne

bude klasična (polu)filozofska knjižurina krcata gomilom podataka i
nekorisnih citata iz drugih knjiga. Nekorisnih zato što i te druge knjige
imaju svoje gomile citata iz drugih knjiga i tako sve zajedno predstavljaju
fraktalni beskraj besmisla. Jednostavnije rečeno, u takvim knjigama se
dokazuje nešto uz pomoć argumenata koji ni sami nisu potpuno dokazivi.

Ne, ova knjiga bit će jednostavna, oštra, logična i zdravorazumska.

Neće se puno baviti prošlošću društvenih promjena ponajviše zato što je

ta prošlost zapravo ružna, bolna, krvava i, naposlijetku, neuspješna.
Uostalom, danas nam se nehumano i nepravedno društvo cinično cereka
u lice jače i organiziranije nego ikada u povijesti.

Ova knjiga više će se baviti budućnošću i time kako ukloniti sve prepreke i
postići cilj. Pa i po cijenu da neke teze i ideje koje ću iznijeti budu ismijane,
stvarno se pokažu lošim, ili se vrlo brzo nađu bolja rješenja. Jednostavno,
ova knjiga mora biti poticaj na konkretnu akciju, a ne još jedna filozofska
masturbacija koja će uskoro skupljati prašinu na nekoj polici! Dakle, i ovaj
put želim se baviti konkretnim i ostvarivim, bez obzira što se krećem
terenom teorije direktne demokracije, terenom na koji ljudska noga baš i
nije nešto puno kročila. 

Inženjer u meni naizgled nikada ne umire.

 16

Iako je ovo uvod u priču o direktnoj demokraciji, odmah ću vam reći i kako
će ta priča završiti.

Konačni cilj direktne demokracije nije rušenje ovog nepravednog i

nehumanog društva. To je samo njen mogući efekt. Pravi cilj direktne
demokracije je obrazovanje ljudi i stvaranje uvjeta za novu civilizaciju koja
više neće biti primitivna, neće biti animalna (kasnije ćemo obrazložiti taj
pridjev). Prema tomu, mukotrpan i dugotrajan rad na razvoju direktne
demokracije ima za svrhu da potpuno razvijena direktna demokracija
jednog dana - ugasi sama sebe.

Apsurd?

Ne, nije, uopće nije. Uostalom, zar to nije prirodno? Zar se nije to dogodilo
vama? Zar se to neće dogoditi vašoj djeci ako obavite roditeljsku ulogu
kako treba?
Da, u pravu ste, direktna demokracija postat će majka i otac nove
civilizacije.

Kada obavi posao, moći ćemo sami dalje!

Dakle, sada je vrijeme da poslušate fenomenalnu stvar Bettleme „Hey

Hey, My My„ soundtrack iz "Sons of Anarchy"… Ionako vas u
nastavku teksta čeka neka vrsta anarhije u razmišljanju. 
 17

Pronaći sebe

Pripadam među 99,9% obespravljenih ljudi. Duboko u sebi sam

nezadovoljan, a ako baš moram naći neki bolji izraz za moje pravo stanje,
najjednostavnije je reći da sam izgubljen. I ostalih 99,9% obespravljenih
ljudi na ovom našem tužnom svijetu trenutno su izgubljeni.

Razmišljajući o boljem, pravednijem društvu, primjećujem da zapravo

tražim sebe i svoje mjesto na ovom planetu. Drugi ljudi traže to isto.

Lutamo od stranke do stranke, od lidera do lidera, od filozofa do filozofa,

od religije do religije, od anarhizma do socijalizma… Tražimo načina kako
živjeti normalno, „kao ljudi“, ostavljajući iza sebe dug i krvav trag kroz
cijelu povijest. Krvav trag iznevjerenih nadanja.

S druge strane, onih 0,1% ljudi (procjenjuje se da je riječ o par tisuća

obitelji na cijelom svijetu), koji odlučuju i vladaju ovim svijetom, nisu
izgubljeni. Da, oni nisu izgubljeni jer nemaju zašto biti. Oni su lideri svijeta.
I nema stvari pod nebeskom kapom koju oni neće učiniti da taj svoj
položaj sačuvaju.

Trenutno, tih 0,1% vlada svijetom u cjelini i bez ikakvog ograničenja.

 18

No, u nekim stvarima vladaju stihijski. Kad bolje razmislim, radili su to

manje-više i ranije, ali nisu imali toliko razvijenu tehnologiju. A to nije
mala razlika! Iskorištavajući našu kreativnost za svoj lagodan život, oni su
zloupotrebljavajući tehnologiju izgubili svaku mjeru. Uz intenzivno
izrabljivanje nas 99,9%, oni su ugrozili i samu Zemlju kao planet.

Ima li za nas izlaza?

Naravno da ima, a po Occamovoj britvi pokazat će se da je vrlo

jednostavan.

Ali pođimo redom.

 19

Trenutno stanje na svjetskoj direkt-demokratskoj sceni

(Slijedi jedan prilično dosadan odlomak koji, ukoliko vas baš poimence ne
zanimaju direkt-demokratske stranke u svijetu možete i preskočiti te otići
odmah na slijedeći. Ovo sam morao malo bolje analizirati radi provjere
ispravnosti mojih zaključaka. Sorry, op. G.G.)

Da bismo dalje razmišljali o direktnoj demokraciji, pogledajmo koliko je

ona u svijetu trenutno zastupljena i kako. Pokušat ću prikazati i osnovne
karakteristike pojedinih direkt-demokratskih inicijativa, stranaka,
pokreta…
Unaprijed se ispričavam ako neki podatak ne bude posve točan. Naime, te
su stranke i pokreti uglavnom mladi, u previranju i traženju svog puta.
Općenito neka stroga znanstvena analiza ne bi imala previše smisla jer bi
rezultati ionako bili sa znanstvenog stajališta, vrlo nepouzdani i
privremeni. Bit ću zadovoljan ako postignem to da sa dovoljnom
sigurnošću možemo iz tih podataka izvući zaključke o osnovnim
trendovima, dobrim potezima, ali i sustavnim pogreškama. Na temelju tih
zaključaka predložit ću neka nova rješenja i smjerove u razvoju direktne
demokracije.

U nastavku ću nabrojati neke direkt-demokratske stranke i njihova

udruženja.

SJEVERNA AMERIKA

United States Pirate Party – USA

Osnovana je 2006. Osnivači su Brent Allison i Alex English. Osnovana kao

izvorno piratska stranka koja se bavi reformom autorskih prava, ona je u
2012. godini započela širenje svoje platforme, ističe kulturne vrijednosti
hakerske etike, open source i besplatne kulture, jaku zaštita individualnih
građanskih sloboda, transparentnost vlade i participativnog upravljanja…
Nacionalna organizacija stranke postoji u više inkarnacija od svog
osnivanja 2006. godine. Najnovija je Pirate National Committee (PNC),
formiran 2012. godine kao koalicija državnih stranaka. PNC službeno
priznaju piratske stranke iz 8 država. Sadašnji predsjednik PNC-a je
Andrew Norton.
 20

Nema čvrstih ideoloških odrednica (big tent). Član je udruženja Pirate

Parties International.

PACT - Party for Accountability, Competency and Transparency – Kanada

Osnovana je 2010. a registrirana 2012. Osnivač je Michael Nicula. Stranka

je kategorizirana kao nonpartisan, dakle, u biti ne želi biti prava stranka.
Naime, članom PACT-a može biti bilo tko i nije važno je li u nekoj drugoj
stranci ili nije politički opredijeljen. Nema posebnih ideoloških odrednica,
već se može reći samo da je opredijeljena za participacijsku demokraciju.
Na parlamentarnim izborima 2015. u Kanadi osvojila je 0,1% glasova. Član
je udruženja E2D International.

JUŽNA AMERIKA

Partido de la Red (Net party) – Argentina

Osnovana je u travnju 2012. Osnivači su Santiago Siri i Esteban Brenman, a

kao suosnivač navodi se i Pia Mancini. Stranka primjenjuje hibrid između
reprezentativne demokracije i direktne demokracije (liquid democracy)
kako bi njezini izabrani predstavnici kontrolirano glasali ono što želi
njihova baza. Koristi OS Democracy softver za glasanje. Nema nekih
ideoloških odrednica, iako bi se moglo reći da naginje ljevici. Stranka je
sudjelovala u izborima 2013. i dobila 1% glasova.

Democracia directa (D.D.) – Peru

Osnovana je 2013. godine. Osnivač i predsjednik stranke je Andrés

Alcántara Paredes. Stranka je na parlamentarnim izborima osvojila 4,1%, a
njen kandidat Gregorio Santos na predsjedničkim 5,2%.

AUSTRALIJA

Online Direct Democracy (ODD)

Stranka je osnovana 2007. pod imenom Senator Online, a 2015. godine

mijenja ime u Online Direct Democray (ODD). Stranka nema neku
profiliranu politiku i želi biti neovisan glas većine u parlamentu, a
 21

orijentirana je na online glasanje. Stranka je uključena u Glenn Druery's

Minor Party Alliance. Na izborima nije imala uspjeha.

JAPAN

No Party to Support

Osnovana je 2013. a osnivač je Hidemitsu Sano. Stranka preferira e-

demokraciju, zapravo želi djelovati izvaninstitucionalno (kao pokret) i ne
podržava nijednu posebnu stranku. Nema neku ideološku odrednicu.

EUROPA

Direct Democracy Ireland (DDI) – Irska

Osnovana je 2010. a registrirana 2012. Osnivač je Raymond Whitehead.

Današnji vođa je Pat Green. Ideološki naginje populizmu i to prema
njihovom programu ni lijevom ni desnom (iako se čini da naginju desno).
Uzor im je direktna demokracija kakva se primjenjuje u Švicarskoj. Nema
predstavnika vlasti ni na kojoj razini.

Úsvit - Národní Koalice – Češka

Stranka je osnovana 2013. godine pod imenom Úsvit přímé demokracie.

Osnivač je Tomio Okamura. Stranka preferira nacionalizam, desni
populizam, antiimigracijsku politiku i euroskepticizam. Ideološki je
orijentirana desno. Zbog potrebe da se stane na kraj klijentelizmu,
kleptokraciji, korupciji i nepotizmu odabrali su direktnu demokraciju.
Na parlamentarnim izborima stranka dobiva 6,88% glasova i 14
zastupnika. Na izborima za senat 2014. godine samo 1,3%, a za Europski
parlament 3,12%. Nakon tako loših rezultata, stranka se 2015. godine
rascjepljuje i mijenja ime u Úsvit - Národní koalice.

Svoboda a přímá demokracie (SPD) - Češka

Nakon ponovnog rascjepa u stranci Úsvit - Národní Koalice 2015. godine

Tomio Okamura i Radim Fiala osnivaju SPD – Svoboda a přímá
 22

demokracie. Ideološke odrednice su iste kao i u Úsvit - Národní Koalice.

Povezana je s desničarskom strankom Marine Le Pen u Francuskoj.

Förändring 2011 – Finska

Stranka je osnovana 2009. godine, a od 2011. djeluje pod ovim imenom.

Osnivač je Jari Leino. Stranka je populistička, dijelom nacionalistička,
zastupa slobodu govora i antiimigracijska. Nema posebnih ideoloških
odrednica. Na parlamentarnim izborima dobila je 0,26% glasova, a na
izborima za Europski parlament 0,28%.

Partido da Terra – Galicija

Osnovana je 2011. godine. Stranka zastupa teritorijalni suverenitet i

lokalnu samoupravu, građanske slobode, kontribucionizam i ruralnu
reformu u smislu održive poljoprivrede. Nema ideoloških odrednica. Na
izborima za parlament dobila je 0,22% glasova, a na lokalnim izborima
dobila je jednog zastupnika.

Le Réveil de la France (LRF) – Francuska

Stranku su 2015. godine osnovala dva inženjera - Nicolasa i Sébastiena

Taupina. Ideološka odrednica joj je sinkretizam. To je politika izvan
tradicionalne podjele na lijevo i desno, nazvana još i „treći put“. U centru
interesa joj je građanin, a stranku vide kao medijatora.

Die Freiheit – Njemačka

Osnovana je 2010. godine. Osivač je René Stadtkewitz, lider je Michael

Sturzenberger, a predsjednik Karl Schmitt. Stranka je antiimigracijska i
klasično liberalna, populistička. Ideološka odrednica joj je desna. Svoje
viđenje direktne demokracije temelje na švicarskom modelu.

Piratenpartei Deutschland – Njemačka

Stranka je osnovana 2006. Lider je Stefan Körner. Stranka zastupa piratsku

politiku, socijalno-liberalnu i anti-korupcijsku politiku, open source
vladanje i ljudska prava. Koristi liquid democracy, a izradila je i vrlo poznati
 23

softver LiquidFeedback koji možda i najkvalitetnije omogućava provođenje

takvog načina demokracije. Taj softver koriste i mnogi drugi. Član je Pirate
Parties International kao i mnoge druge piratske stranke u Europi (koje
imaju zapravo slične programe i politiku, pa ih nećemo dalje nabrajati).
Na parlamentarnim izborima 2009. osvojili su 1,5% glasova. Za Europski
parlament 0,9%. Na lokalnim izborima dobili su 1,9% u Saskoj, 2011. na
lokalnim izborima u Hamburgu 2,1% a u Berlinu čak 8,9%, potom 2012. u
Saarskoj 7,4% (4 zastupnika), 8,2% u Shleswig-Holstein i 7,8% u Sjeverna
Rajna-Vestfaliji. Na parlamentarnim izborima 2013. osvojili su svega 2,2%
glasova, a za Europski parlament 2014. samo 1,45%.

Internetes DEmokrácia pártja (IDE) – Mađarska

Osnovana je 2004. godine. Lideri stranke su Atilla Bognár, László Mauer i

Jószef Vasas. Stranka preferira direktnu demokraciju te izabrane delegate
stalno kontrolira glasačko tijelo. Ne želi revoluciju nego promjene kroz
djelovanje u sistemu. Delegati će podržavati pojedinačne prijedloge u
parlamentu ovisno o postotku podrške. Ako je, primjerice, 10 delegata, a
online podrška je 60% za i 40% protiv, 6 delegata glasat će za, a 4 protiv.
Delegati se rotiraju svakih mjesec dana. Stranka nema čvrste ideološke
odrednice.

Demokracja Bezpośrednia (DB) – Poljska

Osnovana je 2012. godine. Osnivač je Adam Kotucha. Stranka se bori za

uvođenje institucije referenduma i civilnog veta kojim se može utjecati na
odluke parlamenta, uvođenje e-glasanja, ukidanje financiranja političkih
stranaka iz državnog proračuna, neutralnost u odnosu na vojne blokove…
Nema čvrstih ideoloških odrednica. Na izborima 2014. za Europski
parlament i 2015. na predsjedničkim i parlamentarnim izborima nije
postigla nikakav uspjeh.

Democrație Directă România (DDR) – Rumunjska

Stranka se zalaže za suverenitet građanina te stvaranje pravednog društva

isključivo kroz direktnu demokraciju. Potpuno neovisna stranka koja
ponekad može podržati koga ukoliko se njihov prijedlog podudara s
programom stranke, ali bez ikakvih obaveza. U prvoj fazi DDR bi bila veza
 24

između izabranih predstavnika i građana, a ukoliko bi dobila većinu u

parlamentu i ukoliko bi direktna demokracija postala oficijelna, onda
razlog njezinog postojanja nestaje.

Píratar - Island

Stranka je osnovana 2012. Osnivač je Birgitta Jónsdóttir s grupom

istaknutih internetskih aktivista. Stranka ima tipičnu piratsku politiku.
Predlagali su da Island ponudi državljanstvo Edwardu Snowdenu. Nema
neku ideološku odrednicu. Na parlamentarnim izborima 2013. dobila je
5,1% glasova i 3 zastupnika (prvi piratski zastupnici na svijetu!). Iako je
2016. u predizbornim anketama stranka vodila, ipak je dobila samo 14,5%
glasova i zauzela 3. mjesto po snazi s 10 zastupnika.

Direktdemokraterna – Švedska

Stranka je osnovana 2014. godine. Nema ideoloških odrednica i tek je u

formiranju. Ukoliko uspiju dobiti kojeg predstavnika u parlamentu,
planiraju na izborima 2018. godine stvarno primijeniti online direktnu
demokraciju.

People's Administration Direct Democracy Party – Velika Britanija

Osnivač je Alex Roman. Ljudi će upravljati ljudima moto je ove stranke.

Promjene će se dogoditi bez revolucije. Propagiraju eko-kapitalizam, neku
vrstu održivog kapitalizma u kojem profit nije primaran, a plaće zaposlenih
su veće. Također su za progresivne poreze i prestanak štampanja novca.
Za nacionalizaciju su strateških industrija (na primjer čelična). Za reformu
su i ostalih segmenata društva. Osobito navode financijske prednosti
direktne demokracije i reformiranog političkog sustava u odnosu na
današnji jer je nekoliko puta jeftiniji. Nemaju čvrstih ideoloških odrednica
(big tent).

Populist Party – Velika Britanija

Osnovana je kao Populist Alliance 2006. godine. Lider je Russel White .

Antiimigracijska politika, besplatno zdrastvo za starije, kontrola
najamnina, jačanje socijale za siromašne, euroskepticizam i anti-NATO
 25

politika. Možemo reći da zastupaju populizam. Nemju čvrstih ideoloških

odrednica (big Tent) .

Internet Party of Ukraine – Ukraina

Osnovana je 2009. Osnivač je ukrajinski haker Dmitry Golubov. Slogan

stranke je „elektronska vlada protiv birokracije“, a 2012. godine na
parlamentarnim izborima dobili su jednog zastupnika koji ih je napustio.
Na predsjedničkim izborima kandidirali su kandidata pod imenom Darth
Vader. Na parlamentarnim izborima iste godine kandidirali su kandidate
pod imenom Chewbacca, Padme Amidala i Yoda. Na taj način htjeli su
pokazati svoj prijezir prema ovakvom birokratskom načinu organiziranja
društva. Nema nekih čvrstih ideoloških odrednica.

Pirate Parties International (PPI) – Belgija

Osnovana je 2010. godine i zapravo je internacionalno udruženje. Pripada

među internacionalne nevladine organizacije, ali pokušava djelovati
unutar političkog sistema. Zastupa slobodu informacija, ljudska prava,
slobodu govora i sve što piratske stranke inače zastupaju. Ima ukupno 42
članova u raznim državama svijeta.

Prva piratska stranka bila je švedska Piratpartiet, osnovana 1. siječnja

2006. Osnivač je Rick Falkvinge. Ostale stranke i skupine formirane su u
Austriji, Danskoj, Finskoj, Njemačkoj, Irskoj, Nizozemskoj, Poljskoj i
Španjolskoj.
U 2009. godini, izvorna Piratpartiet osvojila je 7,13% glasova na izborima u
Švedskoj za Europski parlament i dva od dvadeset mjesta u Europskom
parlamentu.
Dana 18. travnja 2010. godine, Pirate Parties International (PPI) formalno
je osnovan u Bruxellesu na PPI konferenciji.
No, posljednjih godina neke piratske stranke napuštaju PPI jer ju smatraju
neefikasnom u povezivanju piratskih stranaka.
 26

Partido de Internet – Španjolska

Osnovana je 2009. godine. Predsjednik je Jose Eiras Vila. Provode liquid

democracy. Nemaju čvrstih ideoloških odrednica. Na izborima nisu imali
nikakvih uspjeha.

Podemos – Španjolska

Osnovana je 2014. godine nakon protesta Pokreta 15-M protiv

nejednakosti i korupcije. Osnivački akt potpisalo je 30-ak uglednih
španjolskih intelektualaca. Jedan od osnivača i sadašnji lider je Pablo
Iglesias. Stranka je dijelom populistička, ideološki lijevo orijentirana
(demokratski socijalizam, jednakost, ljudska prava, sloboda, održivi razvoj,
direktna demokracija). Ima oko 390.000 članova.
Na izborima za Europarlament 2014. godine dobila je 7,98% glasova i ima
5 zastupnika u parlamentu.
Godine 2015. na španjolskim parlamentarnim izborima dobiva 21%
glasova i 69/350 zastupnika, a za senat 23/266 zastupnika. Postaje treća
najveća stranka u Španjolskoj.
Za parlamentarne izbore 2016. godine formira koaliciju i dobiva 24,5%
glasova, odnosno 71/350 zastupnika.

Movimento 5 Stelle (M5S) – Italija

Stranku su Beppe Grillo i Gianroberto Caseleggio osnovali 2009. godine.

Stranka zapravo više naginje pokretu profiliranom populistički,
antiglobalistički, antiinstitucionalno, antikonzumeristički (degrowth) i
euroskeptički, a zastupa i politiku zaštite okoliša i održivog razvoja te
slobodnog pristupa Internetu. Okuplja ljude različitih ideoloških odrednica
(big tent).
Već na predizbornom mitingu održanom 2013. na Piazza San Giovanni u
Rimu, na kojem se skupilo preko 800.000 ljudi, postalo je jasno da se
stvara nova politička snaga u Italiji.
Na izborima za zastupnički dom osvojili su 25,55% glasova (9,67%
dijaspora) i postali druga stranka po snazi iza Demokratske stranke koja je
osvojila 25,42% (29,9% dijaspora). U Zastupničkom domu dobili su 108
zastupnika! Na izborima za Senat osvojili su 23,79% (10%) i osvojili 54
senatorska mjesta. Rezultati su nadmašili sva predizborna predviđanja.
 27

Godine 2014. na izborima za Europski parlament dobili su 21,15% glasova

i 17 europskih parlamentaraca. U Europskom parlamentu su s Europe of
Freedom and Direct Democracy (EFDD).
Na izborima za lokalnu samoupravu 2016. godine kandidatkinje M5S
Vriginia Raggi sa 67% (!) u Rimu i Chiara Appendino s 55% u Torinu postale
su gradonačelnice. U svom djelovanju često se oslanjaju na Internet i taj
pristup sličan je kao pristup "North American Cyber Utopism i Californian
Ideology" (esej iz 1995. Richarda Barbrooka i Andyja Camerona o kritici
američkog neoliberalizma u kontekstu tehnološkog razvoja Silicijske
doline. Apsurd kalifornijske ideologije je da smo trebali iskoristiti računala
za vlastitu slobodu, a desilo se obrnuto - uz pomoć te tehnologije globalno
smo kontrolirani, op. G.G.).
M5S provodi online rasprave i glasanja na blogu Beppa Grilla koristeći
program DemocracyOS (direkt-demokratski softver).
Također, M5S smatra da se ne može biti karijerni političar i da se nakon
dva mandata svi izabrani moraju vratiti osnovnom poslu. Dakle, nema
bogaćenja za političare, a ni financiranja stranaka. Političari ne smiju imati
kaznene dosjee.

Radnička fronta – Hrvatska

Osnovana 2014. u Zagrebu na čelu s dr. Matom Kapovićem. Formalno je

postala stranka 2015. godine. Stranka je ideološki izrazito lijevo
profilirana, oslonjena na marksizam i zalaže se za demokratski socijalizam
21. stoljeća. Na izborima nije imala uspjeha.

Slobodna Hrvatska – Hrvatska

Posve nova direkt-demokratska stranka nastala odcjepljenjem od

populističke stranke Živi zid. Orijentirana je na ekološka pitanja, održivi
razvoj i humanistički pristup (jednakost, sloboda, tolerancija…). Nema
nekih čvrstih ideoloških odrednica. Na izborima nije imala nikakvog
uspjeha.

Posve je sigurno da postoji još dosta direkt-demokratskih stranaka u

svijetu. Stalno nastaju nove, ali se i gase postojeće. No, ovaj uzorak bi
trebao biti dovoljan za neke zaključke.
 28

Analiza struktura i ciljeva direkt-demokratskih stranaka

Što nam prikupljeni podaci mogu reći?

Prvo što je uočljivo je to da su direkt-demokratske stranke vrlo mlade, u

prosjeku stare nekoliko godina. To, ali i nerazvijenost softvera koji je
potreban da bi bile efikasnije, objašnjava i njihov mali uspjeh na izborima.

Zašto nisu nastale ranije?

Objašnjenje je u stvari jednostavno. Razvojem tehnologije globalnih
komunikacija (Internet) stvorene su pretpostavke za direktnu
demokraciju. Prije toga to nije bilo tehnički moguće izvesti. Klinci koji su
maksimalno koristili Internet prvi su došli na ideju da se i organiziraju. A
jedna od najvažnijih grupaciju koja se počela integrirati u virtualnom
svijetu Interneta su hakeri i pirati.
Prema podacima o strankama može se konstatirati da je jedan od
najznačajnijih korijena direkt-demokratskih stranaka nastao iz ideje
piratskih stranaka!?

Drugo što je uočljivo je da velika većina tih stranaka nema čvrste

ideološke odrednice.

Obzirom da je ideja direktne demokracije da obespravljeni, prevareni i

izmanipulirani, takozvani mali, obični ljudi konačno dođu u poziciju da
stvarno donose odluke, moglo bi se po nekoj inerciji očekivati da su sve
direkt-demokratske stranke manje ili više lijevo orijentirane.
Ali nisu! Zašto?
I tu postoji vrlo realno objašnjenje. Današnja demokracija u stvari je dobro
razrađena procedura kakva odlično koristi ideološke instrumente u borbi i
očuvanju vlasti onih 0,1% ljudi koji vladaju. Ostalih 99,9% ljudi su
podijeljeni na ideološku ljevicu i desnicu koje su zbog podjednake snage u
vječitom sukobu. A „podijeli pa vladaj“ princip je jedan od temelja
vladanja. Kako za uspjeh provođenja globalnih promjena društva treba
manje-više svih 99,9% obespravljenih i iskorištenih ljudi, očito je da
direktna demokracija ultimativno mora ostati tehnologija prilagođena
pojedincu (a ne grupi) te za pojedine probleme i to u cijelom procesu: od
stvaranja ideje i rasprave pa do izvršnog odlučivanja.
 29

A dok god je u formi tehnologije, a ne ideologije, po definiciji se ne može

ideološki napadati. Ona je nedodirljiva! 
Ukratko, obespravljeni, prevareni i potlačeni ljudi polako postaju
svjesnima da se ne valja međusobno svađati i sve više ne žele i ne trebaju
tradicionalnu podjelu na ljevicu i desnicu.

Treće što je uočljivo (a povezano je sa prethodnim) jest da se te stranke

uopće ne bave klasičnim ideološkim pitanjima.

Ako svaki životni problem stavimo u ideološke okvire, uvijek ćemo stvoriti
sukob jer postoje najmanje dvije ideologije koje ga različito shvaćaju. To je
razlog zašto su u direkt-demokratskim strankama izblijedjele ideološke
odrednice i zašto se umjesto njih ljudi okreću neposrednom djelovanju
direktno „na problem“, pokušavajući step by step, odluku po odluku
rješavati ono što ih najviše muči.
A ono što ih najviše muči je poniženje obespravljenosti!
Ovdje se ipak mora primijetiti da je Podemos, jedna od dvije najveće
direkt-demokratske stranke, lijevo orijentirana. No i u njihovom programu
jasno se vidi da su orijentirani na tehnološka (proceduralna) pitanja
demokracije te na praktične i realne životne probleme. Pri tome ne
pridaju ideološke atribute svom djelovanju, tako da svatko, pa i oni koji
nisu članovi (dakle i desničari), mogu raspravljati i ravnopravno glasati u
okviru direkt-demokratske procedure Podemosa. Stoga će vrijeme
pokazati hoće li i Podemos postati big tent i skupiti i lijeve i desne
obespravljene i iskorištene ljude. Iskreno, ja to i očekujem.

Četvrto što se jasno vidi jest da je direktna demokracija najmasovnije

zastupljena u razvijenim zemljama koje su se našle u najvećoj
ekonomskoj, ali i moralnoj i društvenoj krizi.

To je potpuno normalno i očekivano. Treba ipak napomenuti da su se u

Španjolskoj i Italiji potlačeni i obespravljeni okrenuli direktnoj demokraciji,
a da su se u Grčkoj okrenuli izrazito lijevoj ali tradicionalno delegatski
organiziranoj Syrizi.
Da podsjetimo da je Syriza populističkom kampanjom pobijedila na
izborima, osvojila vlast i formirala vladu, ali i da su vrlo brzo njeni lideri
popustili pod pritiskom krupnog kapitala.
 30

M5S i Podemos još nisu bili u prilici da preuzmu vlast u svojim zemljama,
pa ne znamo hoće li njihova direkt-demokratska organizacijska struktura
biti otpornija na te pritiske i manje sklona kompromisima.

Peto što se može primijetiti kod direkt-demokratskih (osobito piratskih)

stranaka jest potreba da se međunarodno povežu.

Kako su piratski pokreti i stranke na neki način najavili direktnu

demokraciju, tako se može pretpostaviti da je i ova njihova sklonost
međunarodnom povezivanju najava šireg povezivanja direkt-
demokratskih stranaka.

A šire povezivanje odnosno globalizacija možda je i najvažnije pitanje u

cijeloj direkt-demokratskoj priči.

Ono je zapravo pitanje nastanka i opstanka direktne demokracije u svijetu

i na njega ćemo se kasnije vratiti.

No, direkt-demokratske stranke djeluju u realnom okruženju, pa je nužno

da se malo podsjetimo kako se vlada na Zemlji već desetak tisuća godina.
 31

Tehnologija vladanja i civilizacijski kod

Direktna demokracija nastala je kao reakcija na nepravdu, obespravljenost

i poniženost ogromne većine (99,9%) stanovnika ovoga planeta unatoč
formalnoj demokraciji parlamentarnog i posredničkog tipa u kojoj živimo.
Uzrok neuspjeha parlamentarne demokracije je 0,1% prebogatih koji
vladaju svijetom i koji je zloupotrebljavaju.
Pojednostavljeno.
E sad, da bi smo vidjeli točno s čime će se sukobiti direktna demokracija i
ima li ikakve šanse u tom sukobu, moramo se malo podsjetiti osnovnih
principa vladanja ljudima.
O tehnologiji vladanja sve je rečeno. Mnogi autori su je analizirali, a jedno
od najpoznatijih djela je „Il Principe“ (Vladar) Niccola Machiavellija.
Niccolò nije previše okolišao i najispravnije je reći da je sve o
beskrupuloznosti vladanja čitatelju doslovce sasuo direktno u lice.
Da ne bi bilo zabune ni dilema!
Ništa se nije promijenilo od Niccolòva vremena. Ali da se vratimo
vremenskim pravcem daleko ispred njegova vremena, do točke kada se
instalirao prvi vođa nekog plemena, ustanovili bismo da se tehnologija
vladanja nije previše mijenjala.
Neće se ništa promijeniti ni u budućnosti!
Zato, ponovimo ukratko, što je potrebno da bi se moglo vladati:
- animalna organizacija društva (kasnije će biti obrazložen ovaj
izraz)
- vanjski neprijatelj
- unutarnji neprijatelj
- podijeljeni narod kojim se vlada, u najmanje dvije (uvijek
podjednako velike) trajno posvađene konkurentske
grupe
- prezaposlen, umjereno nezadovoljan i nesretan narod koji
nikad nema vremena za sebe.
Dalo bi se još nabrajati, ali ovo je osnovno. Dok su zadnje 4 točke opće
poznate i zato jasne, potrebno je pojasniti prvu točku (namjerno sam je
stavio prvu jer je i najvažnija).

Animalna organizacija društva u osnovi je kolektivno-psihološki atavizam.

U njenom korijenu leži iskonski strah, strah za vlastiti život! Naime, dok je
čovjek preživljavao u čoporu, postojao je vođa čopora kao i kod većine
 32

razvijenih životinja. To je tada bilo nužno i onaj čopor koji je imao jačeg
vođu, uspješnije je preživljavao. Članovi čopora tako su čuvali gole živote.
Zahvaljujući tehnološkom razvoju, čovjek danas, uz malo pameti i
usklađenosti sa svojim prirodnim i društvenim okolišem može živjeti bez
brige i straha. Danas nije potrebna grčevita borba za opstanak i ta potreba
pripadanja čoporu, a onda i potreba da se ima vođu, već je davno trebala
nestati.

Ali nije. Zašto?

Vođe to ne dopuštaju nego održavaju naš strah živim. Po svaku cijenu

nastoje spriječiti spoznaju da je borba za opstanak nepotrebna.
To je pak za njih pitanje opstanka.

Zato nas uče animalnoj organizaciji društva od trenutka kada prvi put
udahnemo zrak pa do smrti. Oni je, doduše, maskiraju pričama o jednakim
šansama, demokraciji, ljudskim pravima… Ali jasno je da je realnost u
životu posve drugačija. Unatoč ljudskoj inteligenciji, razumu, pa i
djelomičnim spoznajama u okvirima znanosti o svim problemima
današnjeg društva, animalna organizacija društva danas je možda jača
nego ikada. Ona se uči u obiteljima, u školama, ceri se sa svakog TV
ekrana, sa foruma na Internetu, iz filmova i knjiga… Ukratko, ona je
upisana u genetski kod ove civilizacije i predstavlja jedan od njenih
najvažnijih temelja. I taj se temelj ne može ukloniti bez rušenja ove
civilizacije. 

Ipak, za to postoji racionalno objašnjenje.

Ova civilizacija zapravo je prva civilizacija koju je čovjek stvorio otkako je
prestao biti životinja i postao homo sapiens. Zato se nije čuditi njenom
izraženom animalnom genetskom kodu.

Ovu civilizaciju doista možemo nazvati i animalnom civilizacijom.

I sva velika društvena uređenja poznata do sad, rodovsko, robovlasničko,
feudalističko, poneko anarhističko i na kraju socijalističko društvo derivati
su ove animalne civilizacije.

Zato je ne mogu promijeniti!

 33

No, tehnologija vladanja obuhvaća i sredstva vladanja.

Puno vremena (nekoliko tisuća godina) ljudske povijesti vladalo se

upotrebom sile. Više ili manje. Za to su služile, a služe i danas, vojska i
policija. U različitim vremenima imala su različita imena, ponekad se nije
dalo odijeliti vojsku od policije, ali sve se ipak svodi na isto. Neki naoružani
ljudi ispred vladajuće strukture golim su strahom prisiljavali ostale ljude
na pokornost.
No, vojske i policije bile su skupe i glomazne, a neke su nekada i odbijale
poslušnost i stale na stranu obespravljenih i potlačenih. To su bile razne
bune i revolucije.
Stoga se s vremenom razvila daleko efikasnija metoda vladanja.

Vladanje novcem.

E sad, novac bi ostao obično sredstvo plaćanja da se nije dogodilo nešto

zanimljivo. Pojavio se (zapravo jako razvio) pojam duga, a zatim i cijela
filozofija duga.

Na kraju može se reći da je novac kao pojava samo fizička manifestacija

filozofije duga, a ona je jedna od osnova iskorištavanja.

Filozofija duga?

Najbolje da to pojasnimo kroz unutarnji monolog Paola, zaštitnika

Vatikanske banke (i komandanta Vatikanske Švicarske garde) iz romana
„No money ili Tri Anina Zakona“:

„A najviše je mrzio treći Anin zakon:

No debts (nema dugova)
Neshvatljivo. Osjećaj duga je temelj na kojem se bazira doktrina crkve i
današnjeg društva. Ljudi su dužni vraćati novac, dužni plaćati račune, ako
žele u raj dužni su ispovjediti se, plaćati crkvu, dužni su poštivati zakone,
dužni su sve... čitava civilizacija počiva na filozofiji duga. Da nema duga ne
bi bilo ni reda.
Dug je bič božji.
 34

Ako nisi dužan, nitko te ne može natjerati ni na što. Takva sloboda je

nedopustiva. Ako nema duga nema ni obaveze. To je anarhija, to je divlje
društvo, društvo u kojem caruje nered.
Društvo u kojem se sam nečastivi sa zadovoljstvom valja kao svinja u
blatu“.

Paolo je izmišljen lik, ali njegovo razmišljanje je kruta realnost, stvarnost s

kojom se susrećemo cijelog svog života. Stvarnost s kojom će se susretati i
naša djeca. Nažalost, i za to smo se pobrinuli zadužujući se za vječnost
putem država u kojima živimo.

Osim toga treba primijetiti da se dug ovdje ne vezuje samo za novac nego
se shvaća u znatno širem kontekstu. To je važno jer tek kad to shvatimo
možemo uvidjeti razmjere te fine lukave mreže financijskih, poslovnih,
religijskih i svih ostalih dužnosti, mreže koju su nam razapeli i koje nas
sputavaju. Stoga, naše djeca neće se rađati slobodna. Ona će se rađati
zapetljana u mrežu međusobno povezanih dugova svih vrsta iz koje
nikada, za cijelog svog života, neće izaći.

Dug postupno postaje genetskim naslijeđem, nešto što se dominantno

prenosi na buduće generacije. Filozofija duga na taj način postaje
perpetuum mobile naše nesreće.
 35

Financijska monarhija

Ima još jedna stvar koju valja napomenuti.

Dugove koji se odnose na novac danas je vrlo lako matematički i
informatički aplicirati na naš život.
I to je, naravno, učinjeno u vidu svjetskog financijskog monopola, mreže
banaka i burzi što ih kontrolira mali broj ljudi.
U redu, pa kako radi taj svjetski financijski monopol?
Jednostavno - zaposlili su sve najbolje matematičare današnjice da
uređuju sve matematičke strukture u bankama i burzama, izrađuju
statističke analize za njihove potrebe, burzovne algoritme koji sami
prepoznaju što kupiti, a što prodati i kada… i mnoga druga matematička
čudesa.
Da se toliko energije potrošilo na razvoj fundamentalne matematike i
fizike koliko se potrošilo na razvoj financijskog sustava u svijetu, saznali
bismo već valjda i samu tajnu nastanka i nestanka svemira. 
To je zabavno znati, ali važnije za ovu našu priču jest to da nije pretjerano
reći da su ti ljudi, vlasnici banaka, a onda i svjetskog novca i svih naših
dugova, zapravo baš tih 0,1% svjetskih vladara. Toliko ih je zapravo malo
da ih je čak pogrešno nazvati financijskim oligarsima. Primjerenije je
njihovo carstvo nazvati financijskom monarhijom a njih same:

financijskim apsolutistima.

Možemo li to dokazati? Vrlo teško. No ipak pokušajmo metodom

negativne identifikacije. Pogledajmo prvo jednu od zadnjih Forbesovih
lista najbogatijih.

Neto
Izvor(i)
No. Ime vrijednost Dob Nacionalnost
bogatstva
(USD)

1 Bill Gates $75.0 milijardi 60 SAD Microsoft

 36

Neto
Izvor(i)
No. Ime vrijednost Dob Nacionalnost
bogatstva
(USD)

Amancio
2 $67.0 milijardi 79 Španjolska Inditex
Ortega

Warren Berkshire
3 $60.8 milijardi 85 SAD
Buffett Hathaway

Telmex, Grupo
4 Carlos Slim $50.0 milijardi 76 Meksiko
Carso

5 Jeff Bezos $45.2 milijardi 52 SAD Amazon.com

Mark
6 $44.6 milijardi 31 SAD Facebook
Zuckerberg

Larry Oracle
7 $43.6 milijardi 71 SAD
Ellison Corporation

Michael Bloomberg
8 $40.0 milijardi 74 SAD
Bloomberg L.P.

Charles Koch
9 $39.6 milijardi 80 SAD
Koch Industries

9 David Koch $39.6 milijardi 75 SAD Koch

 37

Neto
Izvor(i)
No. Ime vrijednost Dob Nacionalnost
bogatstva
(USD)

Industries

Liliane
$36.1 milijardi 93 Francuska L'Oreal
10 Bettencourt

Što se može zaključiti iz ove liste?

U prvih 10 najbogatijih ljudi uopće nema bankara!

Ni u Forbesovim listama iz prethodnih godina ništa nije drugačije. Ako

znamo da je u kapitalizmu sve privatno, onda tu nešto debelo nije u redu.
Stoga se nameće logičan zaključak.
Ove liste rade se za ambiciozne i razmetljive trgovce, nekretninaše,
naftaše, industrijalce… Njihovo bogatstvo je u njihovim poduzećima, u
(nestalnim) vrijednostima njihovih dionica. Iz toga se da zaključiti da su
vlasnici svjetskog novca, pravi financijski apsolutisti, skriveni i nema ih ni
na kakvim listama (ili se pojavljuju sporadično sa samo malim, vidljivim
dijelom svoga bogatstva koji se ne može sakriti).
Priroda svjetskoga financijskog monopola te opasne posljedice koje bi
mogle nastati kada bi ljudi posve jasno shvatili ovu strašnu činjenicu
objašnjavaju potrebu financijskih apsolutista da se ne ističu svojim
bogatstvom.

A i nemaju potrebe.

Bill Gates, prvi na Forbesovoj listi najbogatijih za 2016. godinu, dođe kod
njih kad zatreba novac za neki svoj projekt!

I to je dovoljno za njihov ego, za njihov vladajući instinkt.

 38

No, postojanje (bolje rečeno nastajanje) financijskih apsolutista ostavilo je

tragove u prošlosti. Nisu to jasni tragovi, ali ipak su vidljivi i otkrivaju nam
korijene stvaranja financijske monarhije.

Pa, pogledajmo ih onda.

U odličnoj knjizi „Uspon novca – financijska povijest svijeta“ Niall Ferguson

vrlo jasno prikazuje nastajanje financijskih apsolutista modernog tipa.

Iz te knjige uzet ćemo dvije priče, dvije priče iz prošlosti.

 39

Prva priča iz prošlosti

John Law rođen je u Edinburgu 1671. godine kao bogati nasljednik, a

1692. godine preselio se u London. Sklon kockanju svih vrsta, brzo je
trošio svoje porodično bogatstvo. Nemoralan u svakom pogledu,
zasmetao je susjedu kojeg je nakon dvoboja ubio. Osuđen je na smrt.
Pobjegao je iz zatvora u Amsterdam.
U to vrijeme Amsterdam je bio središte financijskih inovacija. Nizozemci
su osnovali prvu središnju banku na svijetu (Amsterdamsche Wisselbank).
No, možda najvažniji nizozemski izum je osnivanje dioničkih društava.
Odmetnutom Škotu nizozemske financije bile su pravo otkriće. Lawu je
Amsterdamska burza postala privlačnijom od kasina.
Nije mu trebalo dugo da dođe na genijalnu ideju.
"Otkrio sam kamen mudraca. Zlato treba raditi od papira", rekao je
jednom prijatelju.
No, nije to išlo tako lako. Nijedna država nije htjela provesti tu njegovu
ideju sve dok nije stigao Francusku.
Francuska je u to doba bila opterećena golemim javnim dugom, naravno,
posljedicom ratova.
Iako su Francuzi dobro znali da je Law kockar i osuđeni ubojica, 1715.
godine dopustili su mu da predstavi svoj prvi prijedlog za osnivanje banke
koja bi izdavala javne banknote. Pod Lawovim vodstvom osnovana je
1716. Banque Générale koja je imala dopuštenje izdavati novčanice koje
je bilo moguće zamijeniti za kovani novac.
John Law na kraju je postao i francuskim ministrom financija!
Nastavak priče o novcu je poznat. Valja napomenuti da je Law, kockar
kakav je bio, uspio napraviti i prvi financijski mjehur špekulirajući
dionicama i tečajem valute u odnosu na zlato.
Naravno, sve je završilo propašću napuhana mjehura, a Law je opet bio
pred zatvorom. No, kako je jedino on znao što je sve zamutio i kako onda
isplivati iz toga, ponovno su ga angažirali za rad na financijama. Nije uspio
spasiti ništa, ali barem nije završio u zatvoru.

Tu ćemo napustiti ovog pustolova (ali i financijskog genija koji je stvorio

moderne financije) i pogledati grafički prikaz posljedica njegove ideje o
pravljenju papirnatog novca i vidjeti u što se pretvorio taj njegov „kamen
mudraca“.
 40

M0 - Gotovina u optjecaju
M1 - Gotovina u optjecaju + depozitni novac (novac)
M2 – Novac + slični supstituti (kvazi-novac)
M3 – Ukupna likvidna sredstva

Ova krivulja jasno prikazuje trendove. Lawova ideja štampanja novca

otvorila je Pandorinu kutiju prave „proizvodnje novca“, njegovih
supstituta i konačno stvaranje beskrajnoga virtualnog novca. Prava
eksplozija nastupila je u drugoj polovici 20. stoljeća kada je razvoj
informatike to sve ubrzao do besvijesti.
Sada je samo nebo granica.
Pitanje je zna li se uopće prava bilanca novca u svijetu? Sumnjam, mada
onih 0,1% svjetskih vladara, financijskih apsolutista to vjerojatno približno
zna jer im to treba da bi vladali. Ali sigurno je da mi ostali nemamo i
nikada nećemo imati prave podatke o tome što se događa s novcem.

Pogledajmo sada malo stanje globalnih dugova.

 41

Dugovi su premašili za više od dva puta ukupan novac u svijetu. Dakle i

svjetski BDP.
Što nam to kazuje? Zaključak je stvarno jednostavan i ne treba biti nikakav
nobelovac da se shvati.
Filozofija duga itekako postoji, ona se sve više koristi, dužničko ropstvo je
sve jače i bit će beskonačno, za sve iduće generacije. Očito je također da
je eksplozija dugova stvorila nestabilan svjetski financijski sustav.
Vi ste zabrinuti? S pravom, jer i vi kao i ja pripadamo u onih 99,9%
obespravljenih, potlačenih koji ništa ne odlučuju.
Jesu li i svjetski financijski apsolutisti zabrinuti?
Nisu, znaju oni što rade. Imaju razrađenih bezbroj varijanti raspleta te
financijske dubioze.
Matematički precizno obrađenih!
I u svim varijantama oni će izaći još moćniji i bogatiji a mi, nas 99,9%, još
siromašniji.
Tako se, zaboga, vlada.
Koliko su ovi gore podaci točni toliko je točna i ova ocjena stanja.
 42

E sad, ovdje očekujem pravu histeriju napada profesionalnih ekonomista,

makroekonomista, financijaša… Oni to moraju napraviti jer bi u protivnom
morali priznati da im je posao da presipaju iz šupljeg u prazno. Iako nam
„prodaju pamet“, ekonomisti su poput hrčka koji stalno vrti svoje kolo,
čarobni krug financijske alkemije Johna Lawa, prevaranta, kockara i
ubojice.
 43

Druga priča iz prošlosti

„Kao gospodar neograničenog bogatstva, tvrdi da odlučuje o ratu i miru te

da kreditni ugled država ovisi o njegovoj volji. Dopisuje se s nebrojenim
osobama, a njegovi glasnici brži su od glasnika raznih suverena i
apsolutističkih vladara, dok su državni ministri na njegovom platnom
popisu. Nadmoćan kabinetima kontinentalne Europe, nastoji steći vlast i
nad našom vladom“.
Te je riječi 1828. izgovorio engleski parlamentarni zastupnik Thomas
Duncombe.

A govorio je o Nathanu Mayeru Rothschildu!

Kao sin umjereno uspješnoga frankfurtskog antikvara i posrednika

mjenicama, Nathan Rothschild u Englesku je stigao tek 1799. Veći dio
slijedećih 10 godina proveo je na engleskom sjeveru preprodajući tkanine.
Bankarstvom se počeo baviti 1811. godine.
Vrlo brzo nakon toga postaje čovjek od povjerenja engleske vlade koja ga
ovlašćuje se da u njezino ime kupi dovoljno zlatnika i srebrnjaka kako bi se
financiralo vojvodu od Wellingtona, kojem je taj novac trebao za vojsku u
borbi protiv Napoleona.
Taj posao Nathan Rothschild obavio je briljantno. Kaže se da je upravo taj
Rothschildov novac bio glavni uzrok Napoleonova poraza.
Već tada su braća Rothschild imali pravu bankarsku mrežu unutar obitelji.
Nathan je bio u Londonu, Amschel u Frankfurtu, James u Parizu, Carl u
Amsterdamu, a Salomon je putovao od grada do grada uvijek prema
preciznim Nathanovim uputama.
Takva organizacija stvarala je besprimjerno bogatstvo.
Povratak Napoleona i bitka kod Waterlooa Rothschildima je na porastu
cijena obveznica, koje je, imajući čelične živce, prodao tek 1817. godine,
donijela nevjerojatno bogatstvo koje bi danas iznosilo oko 600 milijuna
funti. I to samo od jedne transakcije!
Nathana Rothschilda na polju financija uspoređuju s Napoleonom na polju
ratovanja.
- Novac je Bog našeg doba - ustvrdio je njemački pjesnik Heinrich
Heine u ožujku 1841. - a Rothschild je njegov prorok.
 44

Kada je u pitanju novac, ništa se od te davne 1841. godine nije

promijenilo. Novac je još uvijek Bog!
Uspjeh obitelji Rothschild bio je toliko golem da se pripisivao njegovim
raznim mističnim sposobnostima, talismanima i slično.
Nacisti su bili bliže istini tvrdeći da su Rothschildi bogatstvo stekli
manipulacijama s novostima s burze i drugim zakulisnim igrama.
Sve u svemu, bezbrojnim zamršenim transakcijama, blefovima na temelju
brzih i točnih informacija, financijskim inovacijama i sličnim, Rothschildi su
stvarali globalno carstvo koje se protegnulo preko Atlantika.
Kao i uvijek, Rothschildima su ratovi donosili najveće zarade.

A SAD su 1861. upravo bile utonule u građanski rat!

Južnjaci su formirali solidnu vojnu mašineriju, ali nedostatak gotovine,

industrijskih kapaciteta i ljudstva pokazao se kao golem problem. Naravno
da su došli na ideju da se obrate Rothschildima.
Imali su za to i osnova.
U New Yorku, Rothschildov zastupnik August Belmont podržavao je
Lincolnovog političkog protivnika, a Salomon de Rotschild (Jamesov treći
sin) također je bio naklonjen južnjacima.
No, Rothschildi su ipak odlučili ne poduprijeti Jug.
Naime, Jefferson Davis, predsjednik Konfederacije, zagovarao je
zanemarivanje otplate državnih dugova još kao senator prije rata. Ni u
Europi obveznice Konfederacije nisu se baš prodavale.
Ipak, Jug se odlučuje na novu emisiju državnih obveznica s pokrićem u
budućem urodu pamuka. Te obveznice zainteresirale su Europljane.
Liverpool je bio glavna luka za dovoz pamuka u Europu, a King Cotton bio
je najveći predstavnik pamučne industrije.
Konfederacija odlučuje obustaviti izvoz pamuka kako bi mu povećala
vrijednost. Cijena pamuka skočila je, a i obveznica za koje je jamac bio
pamuk. No, zbog smanjene količine pamuka otpušteno je užasno puno
radnika i zavladala je takozvana „pamučna glad“. Cijene južnjačkih
obveznica popele su se do neba.
No, jamstvo vrijedi samo ako se može konzumirati. U travnju 1862. New
Orleans, glavna luka za izvoz pamuka pada u ruke Uniji (sjevernjacima).
Odjedanput jamstvo u pamuku više nije bilo pouzdano, a ni dostupno.
Tada se vjerojatno Rothschildi odlučuju da ne podupru Jug.
 45

Jug je, dakle, pretjerao sa špekulacijama oko pamuka. Europske tvornice

već su 1863. imale druge dobavljače s istoka.
Jugu nije preostalo ništa nego da se okrene štampanju novca, novca bez
pokrića. To je rezultiralo golemom inflacijom i urušavanjem gospodarstva.
Jug je izgubio rat, a Rothschildi su opet imali pravo i završili na strani
pobjednika s još većim bogatstvom. Ili su, najispravnije je reći, zapravo
jedino oni pobijedili!
Ovaj primjer manipulacije obveznicama, štampanje novca bez pokrića i
onda gospodarski kolaps, ponavljao se još puno puta u mnogim državama.
U biti, manje ili više, ta igra s obveznicama, sa zaduživanjem općenito,
uvijek je neka softcore varijanta Ponzijeve sheme.
Ponzijeva shema?
O tome ćemo kasnije, ali za sada je dovoljno reći da je Ponzijeva shema
financijska prijevara gdje par pojedinaca opljačka sve ostale u operaciji.

Završimo sada priču o Rothschildima.

Nitko iz te obitelji ne nalazi se na Forbesovoj listi najbogatijih! Znači li to
da su na kraju ipak izgubili svoje bogatstvo?
Naravno da ne! Bogatiji su nego ikada u povijesti.

Iz ove dvije biografije jasno se vidjelo kako nastaju financijski apsolutisti i

kako se njihovo carstvo proteže točno toliko koliko se proteže i novac.
Iako formalno to ne postoji, može se reći da su financijski apsolutisti
ustvari vlasnici novca.

Naravno, iako je svjestan djelovanja novca na ljude, u ove dvije „Priče iz

prošlosti“, citirani Niall Ferguson ipak ne smatra novac štetnim već
korisnim, pa rekao bih i neumitnim. To je u redu, on na to ima pravo.
Uostalom, samo čovjek koji duboko vjeruje u novac može napisati ovako
sjajnu knjigu o novcu, zar ne?

Ali ja nisam Niall Ferguson .

Novac bi trebao imati pokriće u proizvodima. Kako onih 0,1% financijskih

apsolutista ne proizvodi ništa, a posjeduju (kontroliraju) sav novac (i pravi
i virtualni), dolazimo do suludog apsurda nad apsurdima.
 46

Svaki prokleti dolar, euro, jen, rublja… ali baš svaki (mislim ponajprije na
stvarne novce koji imaju pokriće u proizvodnji), posljedica je rada nas
99,9% koji ništa ne odlučujemo, ali zato stvaramo!

Ti novci su naši i ničiji tuđi! Zapravo, trebali bi biti, ali nisu. Leže u
trezorima čije ključeve imaju Rothschildi, Rockefelleri, Morgani…

A sada pogledajmo malo kakva je veza između novca i broja ljudi!

Ako ste mislili da sada slušam "Money" Pink Floyda, grdno ste se
prevarili. Upravo sam nafrljio do daske „It's A Man´s Man's Man's
World“ Jamesa Browna, i to maestralnu izvedbu Christine Aguilere.

„…Man thinks about our little bitty baby girls and our baby boys
Man made them happy, 'cause man made them toys
And after man make everything, everything he can
You know that man makes money, to buy from other man...“
 47

Kapitalizam i svjetska financijska piramida

U geometriji znamo da tri točke definiraju ravninu! U redu, zadržimo tu

analogiju, zgodna je, vidjet ćete malo kasnije. 

Vidjeli smo što se kroz povijest posljednjih stoljeća, dva, događa s

količinom novca (prva točka ravnine), zatim što se događa s dugovima
(druga točka ravnine), a sad da vidimo što se događa sa stanovništvom
ovog planeta. To je naravno ta, treća točka, a sve tri spojene pomoći će
nam da bolje shvatimo jednostavan ali efikasan mehanizam modernoga
liberalnog kapitalizma!

Pogledajmo demografsku krivulju:

Danas, 2016. godine, na svijetu su 7,4 milijarde ljudi!

Iz ovog grafikona vidi se strmoglavi porast broja stanovnika, posebice u
posljednjih 100 godina. Djeluje upozoravajuće!
Koji je razlog porasta broja stanovnika?
 48

Uobičajeni odgovor jest da je zdravstvena skrb toliko poboljšana da je

smanjila smrtnost i produžila životni vijek, a viši standard omogućio je veći
broj djece.
To je apsolutno točno. Ali ne sasvim! Postoji još jedan razlog.
Svjetskom biznisu potrebna je potrošnja. Uostalom, ona je najbolji i
najprirodniji put ka dugovima! Potrošnju se povećava na razne načine,
prije svega razvijajući kult trošenja, kako psihološki (potreba da se stalno
nešto kupuje), tako i tehnološki (sve se trenutno plaća karticama,
mobitelima…).
No, potrošnja se povećava i starim dobrim načinom - povećanjem broja
potrošača! Osobito kada se to događa u udaljenim nerazvijenim i
siromašnim zemljama, dok u bogatim i razvijenima mali broj stanovnika
bez gužve uživa u velikim prirodnim i ostalim bogatstvima.Izgleda da je
pohlepa onih 0,1% financijskih apsolutista jedan od pokretača svjetskoga
populacijskog buma.
No, populacijski bum vodi nas u drugo klizavo područje, a to je već prije
spomenuta Ponzijeva shema.
Naravno, u Ponzijevoj shemi broj prevarenih naivaca raste geometrijskom
progresijom puno većom od krivulje porasta broja stanovnika. Bez obzira
na to, možemo reći da je na djelu neka vrsta legalizirane, kontrolirane
Ponzijeve sheme. Budući da sve takve sheme vode u propast, pitanje je:
gdje je ovdje propast?
Ova shema neće propasti na financijskom planu, barem ne u stilu klasične
Ponzijeve sheme gdje prevarant bježi s gomilom novca ispred bijesnih
vjerovnika koje je prevario. Ona će propasti na sasvim drugačiji način.
Truli temelj ove svjetske financijske piramide nalazi se u ekologiji.
 49

Proizvodnja potrošača stvara i proizvodnju otpada. Sad je vrijeme za jedan

primjer iz života:

Jedna sjajna arhitektica (inače vrla katolkinja) jednog me dana uvjeravala

da je ministar zaštite okoliša u hrvatskoj vladi 2016. godine jedan od
najboljih ministara, vrlo stručan i osobito moralan čovjek. Kao primjer
njegove dobrote navela je da ima sedmoro djece i da živi skladno i mirno.
Hmmm… u meni je odmah proradio inženjerski crv.
Čekaj malo, sedmero djece?
Otišao sam do svog računala i malo se uhvatio elementarne matematike.
Za pet minuta vratio sam se sa slijedećom pričom.

Trenutno je na svijetu oko 7,5 milijardi ljudi. Najmanje 1 milijarda parova

ima djecu. A naš ministar ekologije ih ima 7 (sedam)! A što bi bilo kada bi
svi imali toliko djece? Prva generacija potomaka one milijarde parova
proizvest će 7 milijardi potomaka, druga 25 milijardi, a treća 86 milijarde a
četvrta 300 . Nakon toga tek umire ona prva milijarda parova! Ukupan
broj stanovnika je 417 milijardi!
E, sada postaje zanimljivo.
Danas je prosječna naseljenost oko 47 stanovnika/km2 kopna, a nakon 4
generacije imali bismo naseljenost od 2.616 stanovnika/km2 kopna. Ako
po glavi trebamo 40-ak m2 stambenog prostora, barem toliko poslovnog
prostora, zatim komunikacije i ostale društvene i javne objekte… ispada da
smo izbetonirali čitavu korisnu površinu kopna! (vidi roman "Zadudžbina"
Isaaca Asimova, planet Trantor sav u betonu). Ako je proizvodnja smeća
od strane ljudi oko 1 kg/glavi/dan, ispada da će ljudi na kraju ovog našeg
ciklusa proizvesti oko 4.500 milijardi tona smeća. Industrijski otpad je…
hmmm… barem nekoliko puta težak kao biološki pa ispada da ćemo
krovove naših kuća pokriti s barem pola metra smeća!
Životinje i biljke neće više postojati!
A to su samo četiri generacije! Peta i šesta… bolje ni ne pomišljajte…
izbetonirali bismo Zemlju u nekoliko katova, a proizveli smeća težeg od
planeta Zemlje.

Dakle, naš toliko hvaljeni ministar zaštite okoliša zapravo je jedan od

najvećih zagađivača i trebao bi imati maksimalno dvoje djece ako ne želi
povećavati zagađenost!
 50

Druga je mogućnost da 2,5 parova ne smije imati djecu jer ih on ima

sedmero!
Pa sad vidi gdje je tu poštenje i moralnost!
U redu, ali ni ovo nije najzanimljivije. Najzanimljiviji je komentar te
arhitektice na moju priču:
- 417 milijardi? Ne, to je nemoguće, neka on ima sedmero djece, ja
bih mu dala nagradu zbog tolikog broja djece!
Ali, kako je ipak inženjer, shvatila je da je itekako moguće pa je dodala:
-Pa dobro, ako je tako onda ćemo izmisliti svemirske brodove i
naseliti Mars, Veneru…
Sada sam ja ostao u šoku!
Iako prvoklasno obrazovana (i ponavljam, sjajan arhitekt), njoj je posve
normalno da je čovječanstvo invazivna rasa koja će preplaviti cijeli svemir
(i zagaditi ga!) samo zato jer je odgojena u katoličkom duhu koji stimulira
što veći broj djece.
Pa zašto se onda čudimo što se ovo događa sa svjetskim populacijskim
bumom?

Usput, vrh Katoličke crkve (Vatikanska banka zapravo) pripada u onih 0,1%
svjetskih vladara, financijskih apsolutista. Čak se usuđujem tvrditi da su
vjerojatno najbogatiji među njima! Stoga i ne čudi da se točno tako i
ponašaju!

(Obzirom da u knjizi ima kritika na račun Katoličke crkve, ovdje je važno da

pojasnim svoj stav o vjeri. Iako sam ateist, u mom romanu "No Money ili
Tri Anina Zakona" jedan od dva glavna junaka je Ivan, svećenik, šahist,
bankar i pozitivna osoba u svakom pogledu. Na kraju romana Ivan ima
više vjere u Boga nego na početku romana. No, on sudjeluje u borbi protiv
banaka pa i Vatikanske banke, odnosno na neki način i protiv Katoličke
crkve kao institucije koja je ogrezla u bogatstvu. Ivan vjeruje u Boga i
njemu je dovoljno da ta vjera ostane u njegovu srcu. Ukratko, vjera je
osobna stvar. Na kraju krajeva, svi, pa i mi ateisti, vjerujemo u nešto. No,
moć koju koriste crkve svih vrsta da bi vladale ljudima, a neke da bi se uz
to i bogatile, nešto je protiv čega se prije svega sami vjernici moraju boriti,
op. G.G.)

I da zaključimo, svima koji vladaju važno je da što većem broju ljudi u što
većoj mjeri prodaju staru dobru filozofiju „tri koraka“:
 51

"Take the job - cash the check - pay your debt".

Ova tri koraka zapravo su osnovni mehanizam djelovanja modernoga

liberalnog kapitalizma.

Jednostavno kao virus, zar ne?

 52

Socijalizam i zakon spojenih posuda

Mislim da smo kapitalizam dobro opisali. 

No, definirajući vrijeme i prostor u kojima direktna demokracija treba
stupiti na scenu, moramo se ipak malo osvrnuti i na socijalizam, iako on
trenutno u svijetu uglavnom ne predstavlja relevantno društveno
uređenje.
Zašto?
Osjetivši grubost i beskrupuloznost kapitalizma, neki se s nostalgijom
prisjećaju socijalizma, socijalne sigurnosti, besplatnog zdravstva,
besplatnog školstva… Prizivaju njegov povratak.
No, je li baš sve bilo tako idealno?
Imao sam sreću što sam živio i radio na stručnim rukovodećim mjestima u
velikim socijalističkim samoupravnim građevinskim firmama, kako u
operativi (proizvodnji), tako i u upravi. Dolaskom kapitalizma 1991.
osnovao sam svoju privatnu firmu koja do danas uspješno radi. Stoga se
moja razmišljanja ne oslanjaju samo na pročitano iz knjiga, nego i na
stvarnu i uspješnu profesionalnu praksu, i to u oba društvena uređenja.

Zapravo, prije svake daljnje rasprave o socijalizmu, najbolje je da ispričam

još jednu istinitu priču iz svog života.

Samoupravni socijalizam, 1989. godina, Zagreb, sjednica Radničkog

savjeta u GP Visokogradnja. Inženjer Pero se kao i uvijek dosađivao na
smrt. Nije bio član Radničkog savjeta, ali kao gost i vodeći inženjer
redovito prisustvovao sastancima. Na redu je bila zadnja točka dnevnog
reda, a to je glasanje o povjerenju direktoru. U protekle tri godine tko zna
koliko se puta stavljala ta točka na dnevni red jer je firma bila jedna od
najlošijih u Zagrebu i jer su plaće bile jedne od najnižih. I nakon uobičajene
diskusije, kao i svaki put u protekle tri godine, izglasalo se povjerenje
direktoru. Kad su članovi Radničkog savjeta svi već počeli žagoriti jer su
smatrali da je sastanak gotov, inženjer Pero javio se za riječ.
- Dakle, vi ste ponovno, nakon tri godine gubitaka i agonije ovog
poduzeća, izglasali povjerenje direktoru. E sad, zamislite da vas
dvadesetak niste članovi Radničkog savjeta nego vlasnici ove firme i da na
kraju godine, ukoliko je firma dobro radila, možete podijeliti sebi višak
 53

novca, ali ako firma nije dobro poslovala, morate sami nadoknaditi
gubitak iz svog džepa. Biste li i tada donijeli ovakvu odluku?
Na trenutak je vladala tišina i zbunjenost. Onda se iznenada digao Štef koji
je inače uvijek kunjao na sastancima i nikada se nije javljao za riječ:
- Kaaaj? Da sam na kraju godine dužan dati svoje novce? Jesi li ti lud? Pa
ne bi meni ovaj idiot ondak vodil firmu, nema teorije. Pa kaj ti misliš da
sam ja budala?
Nastala je graja. Netko je odjurio u hodnik po zapisničara koji je već htio
kidnuti jer je mislio da je sastanak gotov. Ponovno su sjeli i u pet minuta
ponovno glasali.
Direktor je jednoglasno smijenjen!
Iako je samoupravni socijalizam bio perjanica socijalizma, Radnički savjet
donio je ispravnu odluku razmišljajući apsolutno u skladu s najboljim
kapitalističkim načinom razmišljanja.
Kako je to moguće, zašto je tomu bilo tako?
Postoji samo jedan pravi i istiniti odgovor.
Svaki od tih članova radničkog savjeta imao je u džepu novčanik, a u tom
novčaniku imao je novac.

Ova je priča napisana za raspravu pa je glavni lik „inženjer Pero“. No,

zapravo je to moje osobno iskustvo - inženjer Pero sam ja, Goran Gal.
Poduzeće GP Visokogradnja odavno je privatizirano, njegova imovina
rasprodana, a radnici izbačeni na cestu.
Koja ironija!
Ja, koji sam ljevičar u trećem koljenu, a razmišljajući kao inženjer, želeći
dobru, efikasnu i uspješnu firmu, usred samoupravnog socijalizma počeo
sam misliti kao vlasnik privatnog poduzeća. A onda sam naveo i radnike,
članove Radničkog savjeta, da razmišljaju na isti način i smjene
nesposobnog direktora.
Ovo je istinita priča, a ujedno i priča o tome kako su socijalizam i
kapitalizam zapravo dvije spojene posude. A to nije ni čudno. Pogledajmo
opet malo krivulju količine novca, ali neznatno modificiranu. U krivulju
dodao sam vrijeme u kojem je živio Marx, glavni kreator ideje socijalizma.
Samo da podsjetim da je ovo krivulja količine novca. Krivulja dugova penje
se preko dva puta više, što još više pogoršava stvar! (Pogledajte krivulju
dugova na prethodnim stranama.)
 54

Dakle, kada je novac u pitanju, Karl Marx živio je u jednom posve drugom
svijetu. On je živio u svijetu u kojem su rad ljudi i vlasništvo nad
sredstvima za proizvodnju bili najvažniji, dok su danas važni informatika i
novac odnosno dugovi (virtualni) i onaj tko njima upravlja.

Pogledajmo sada malo koje su dvije glavne poluge marksizma

("Komunistički manifest", prijevod Moše Pijade iz Lepoglave). 

Prva se odnosi na "klasnu borbu".

„Povijest svih dosadašnjih društava je povijest klasnih borbi. Slobodnjak i

rob, patricij i plebejac, barun i kmet, cehovski majstor i šegrt, ukratko,
tlačitelj i potlačeni stajali su jedan prema drugome u stalnoj
suprotstavljenosti, vodili neprestanu, sad prikrivenu, sad otvorenu borbu
koja je svaki put skončala revolucionarnom preobrazbom cijelog društva ili
pak zajedničkom propašću sukobljenih klasa. U ranijim epohama povijesti
nalazimo gotovo posvuda potpunu raščlanjenost društva na različite
staleže, mnogostruko stupnjevanje društvenih položaja. U starom Rimu
imamo patricije, vitezove, plebejce, robove; u srednjem vijeku feudalne
gospodare, vazale, cehovske majstore, šegrte, kmetove, a k tomu još u
gotovo svakoj od tih klasa iznova posebna stupnjevanja. Moderno
buržoasko društvo, proizašlo iz propasti feudalnoga, nije ukinulo klasne
suprotnosti. Ono je tek postavilo nove klase, nove uvjete potlačivanja,
nove oblike borbe na mjesto starih. Naša epoha, epoha buržoazije,
odlikuje se time što je pojednostavila klasne suprotnosti. Cijelo društvo
 55

cijepa se sve više i više u dva velika neprijateljska tabora, na dvije velike,
međusobno izravno suprotstavljene klase: buržoaziju i proletarijat“.

Druga se odnosi na vlasničke odnose i diktaturu proletarijata.

„Gore smo već vidjeli da je prvi korak u radničkoj revoluciji podizanje

proletarijata u radničku klasu, dostizanje demokracije. Proletarijat će svoju
političku vlast iskoristiti za to da buržoaziji postupno otme sav kapital, da
sve instrumente proizvodnje centralizira u rukama države, to jest
proletarijata organiziranog u vladajuću klasu, i da što je moguće brže
uveća masu proizvodnih snaga. To se u početku može dogoditi samo
posredstvom despotskog posezanja u pravo vlasništva i u građanske
odnose proizvodnje, dakle posredstvom mjera koje ekonomski izgledaju
nedostatne i neodržive, ali koje u kretanju nadilaze same sebe i koje su
neizbježne kao sredstvo za postići prevrat u cijelom načinu proizvodnje. “

Čemu komplicirati? Recimo to jednostavnim jezikom!

Što god Marx mislio ispalo je, grubo rečeno, da je nacionalizacija privatnih
poduzeća i ostalog vlasništva (stanovi, poslovni prostori, poljoprivredne
površine, građevinsko zemljište… dakle nekretnine) zapravo borba oko
imovine, a diktatura proletarijata je, dakako, nasilje.

Pa u čemu je socijalizam različit od kapitalizma?

Ni u čemu.

I jedan i drugi derivati su animalne civilizacije, oba imaju 0,1% onih koji
vladaju i odlučuju o svemu i 99,9% onih obespravljenih koji ne odlučuju ni
o čemu.
A to što se u socijalizmu manje koristio novac, a više birokratski aparat za
očuvanje vlasti, nije bitna razlika. Uostalom, to je socijalizmu i bila slaba
strana.
Može se reći da je socijalizam samo obrnuta slika kapitalizma, pravo
ideološko slijepo crijevo.

Da stvar bude gora, lideri (vladari) u socijalizmu zvali su se komunistima i

(vjerojatno nepovratno!) kompromitirali komunizam, što je ogromna šteta
jer bi komunizam trebao biti pravedno društvo jednakih ljudi! No, sada je
kasno plakati.
 56

I da raščistimo. Dakle, nije komunizam (i slična društva) utopija nego je to

socijalizam! Zapravo, relativna utopija (neodrživa), jer će se zakonom
spojenih posuda socijalizam prije ili kasnije preliti u kapitalizam koji je,
slikovito rečeno, znatno veća posuda. U animalnoj civilizaciji kapitalizam je
prirodnije organiziran.

Ovdje sad očekujem također histeričnu reakciju zastupnika marksističke

ideologije (kao i reakcije ekonomista kad je riječ o novcu i ekonomiji).
Pa dobro, koji su im argumenti?
Najčešće se svode na tvrdnje da se pravi (demokratski) socijalizam
zapravo nikada nije ni uspostavio. Uvijek je netko drugi bio kriv (Staljin,
Mao, Fidel, Pol Pot…) ili je nešto krivo pošlo zbog kapitalizma koji je
ometao socijalizam.
Budući da baš nema dobrih argumenta koji bi obranili te tvrdnje, pravo je
pitanje što stoji iza takve obrane socijalizma? Zašto brane nebranjivo?

Stariji zagovaratelji marksizma i socijalizma samo su nostalgični i teško

prihvaćaju promjene, a i ruku na srce, nema neke privlačne alternative.

No, mlađi su nešto posve drugo. Zapravo, ima nešto vrlo ljudsko što ih
privlači socijalizmu. Iako izbjegavaju spominjati revolucije, ipak silno žele
ujutro, dok se briju ili šminkaju, vidjeti u ogledalu Che Guevaru ili Rosu
Luxemburg. Lijepo je biti slavan revolucionar, ući u legendu. Ne misle pri
tome kako je sirotinja u koju su se ti revolucionari zaklinjali zapravo
plaćala njihove neuspješne revolucije!

Ukratko, vrlo lako je potonuti u ideološko živo blato Marxa, Lenjina,

Trockog… iz kojeg se teško ili nikako može izvući. U njemu su zauvijek
zaglibili mnogi pojedinci koji su imali pameti i snage pokrenuti ovo društvo
nabolje i dati veliki doprinos konačnom porazu ovog nepravednog i
nehumanog društva.
Pokušaji da se izvrši facelift i da se na osnovnim marksističkim
pretpostavkama stvori novi demokratski socijalizam 21. stoljeća na žalost
neće dati nekog rezultata.
 57

Hmm, možda sam stvarno previše ljut na socijalizam. Naravno, nije Marx u
svemu pogriješio. Ali ta ljutnja posljedica je mojih velikih očekivanja i onda
još većeg razočaranja!
Meni je ipak savjest potpuno čista.
Ja samo želim pravedno društvo jednakih ljudi, civilizaciju u kojoj će
postojati znanost, umjetnost, igra i ljubav. I dok tražim bolji put do takve
civilizacije, ne želim robovati shemama, klišejima, starim teorijama.

Od kada je prvi kombajn požeo njivu pomoću GPS-a, bez seljaka za

volanom, jasno je da postoje sve tehnološke pretpostavke da se krene
izravno u pravedno društvo jednakih ljudi. Društvo u kojemu svi rade
prema sposobnostima, a dobivaju prema potrebama! Stoga, čemu
pokušavati ponovno oživljavati klinički mrtav socijalizam sa skoro
sigurnom perspektivom ponovnog neuspjeha?

Hladna logika ukazuje da je izravni prelazak u to novo društvo

neusporedivo jednostavniji, jeftiniji i vjerojatnije će uspjeti.

A tko je ikada išao naprijed vraćajući se unatrag?! 

 58

Anarhizam i kaos (?) uz opori zvuk Harleya Davidsona

I stigosmo mi do anarhizma   .

Iako ta riječ izvorno znači „bez vladara“, obično ju povezujemo s kaosom i

bezvlađem, što naravno nije isto! Ili u najboljem slučaju tu riječ
povezujemo s urlikom moćnih Harleya što ih voze neobrijani, tetovirani
momci s kožnim prslucima, dok im se na stražnjim sjedalima protežu
zgodne cure u zategnutim kožnim hlačama. Nikakav autoritet ne priznaju
osim autoritet vjetra na licu, a jedina organizacija i red disciplinirana je
grupna vožnja dugim, ravnim autocestama.
No, je li baš tomu tako?
I odmah da raščistimo zašto uopće pišem o anarhizmu kad on praktički
nije nigdje zaživio?
Ima razloga!
 59

Da vas samo podsjetim da smo u opisu postojećih direkt-demokratskih

stranaka spomenuli dosta piratskih stranaka i njihovih udruženja.
Piratske stranke?
Nije li to malo neozbiljno?
Nije, ni slučajno! Ali umjesto šire elaboracije, mislim da je dostatno
podsjetiti da je njemačka piratska stranka napravila LiquidFeedback,
vjerojatno najbolji direkt-demokratski softver za raspravu i glasanje na
svijetu. Toliko dobar da ga traže i konvencionalne, posredničke
demokracije, pa čak i korporacije! (O tomu kasnije.)
Također smo otkrili da se u piratskim strankama i njihovu načinu
razmišljanja skriva jedan od najdubljih razloga suvremenog pokretanja
direktne demokracije.
A pirati zacijelo nisu kakva disciplinirana vojska opterećena gomilom
pravila! Ispod piratskog crnog jedra i jarbola sa zastavom s lubanjom,
kormilo drži anarhist u duši .

(Usput, crna zastava i jest jedan od simbola anarhizma, op. G.G.)

Čujete li još uvijek samo urlik Harley Davidsona ili počinje kakva druga
muzika?

Uostalom, anarhizma ima u svakom od nas, zar ne? Manje ili više. Pa
čemu se onda opirati? Idemo radije vidjeti što je to suvremeni anarhizam.

Anarhistički korijeni sežu duboko u prošlost, ali baš toliko daleko nećemo
zavirivati. Ostanimo u Marxovu dobu. U to vrijeme živio je i radio jedan od
najznačajnijih teoretičara anarhizma - Bakunjin.
Zanimljivo je da ga Marx nije volio, premda su, zapravo, i jedan i drugi
sanjali o nekom pravednom društvu jednakih ljudi.
Komunisti općenito nisu voljeli anarhiste. Njih zapravo nije volio ni
kapitalizam, ni Crkva… njih nitko nije volio!

To, očito neželjeno ideološko dijete, čim je rođeno nije htjelo raditi isto
što i sva druga djeca, nego je krenulo u „krivom“ smjeru.

Već sama ta činjenica opravdava odluku da se malo pozabavimo njima, zar

ne?
Znatiželjni? S pravom, samo čitajte dalje. 
 60

Pogledajmo malo Španjolski građanski rat, taj ekspres lonac ideološkog

sukoba ljevice i desnice u kojem je, u kratkom vremenu i pod jakim
pritiskom ideoloških para, skuhano manje-više sve što se imalo skuhati na
tu temu.
Dakle, za vrijeme Španjolskog građanskog rata, radnici, često kao članovi
anarho-sindikalističkih organizacija kao što je CNT u Kataloniji i Aragoniji,
dokazali su djelotvornost samouprave javnog prijevoza i proizvodnih
poduzeća - industrijskih, kao i poljoprivrednih. Preko horizontalnih
skupština bila je ostvarena kolektivizacija zemlje zaplijenjene od
veleposjednika, a u nekim slučajevima čak je bilo ukinuto i privatno
vlasništvo. Sve je to, međutim, bilo nasilno prekinuto zbog ratnog poraza.
Naime, osim što su se borili protiv nacionalista i fašista pod
vodstvom Franca, anarhisti su se morali čuvati i Komunističke partije, koju
je podržavao Staljin s izričitom zabranom naoružanja anarhista i s
naredbom da se sabotiraju postignuća anarhičnih organizacija i
pojedinaca.
No, kako to da su komunisti bili protiv anarhista?
Ima nekoliko razloga.

Prvi i osnovni razlog je to što dijele isti ideološki prostor, pa su

uzajamno konkurencija.

Drugi razlog je taj što anarhisti koji ne priznaju nikakve autoritete

(osim Frommovog „racionalnog autoriteta“ o čemu ćemo u odlomku o
direkt-demokratskom moderatoru) i preferiraju horizontalnu,
ravnopravnu i mrežnu organizaciju, a ne piramidalnu, centralističku i
autoritarnu. A to nikako nije nalik na diktaturu proletarijata i vlast
„avangarde radničkog pokreta“, kako su se komunisti voljeli još nazivati.
Dakle, komunisti su bili jači i marginalizirali su anarhiste.

E, sad sam siguran da se urlik Harley Davidsona polako pretvara u

"Alhambru" Francisca Tárrege… Upravo je slušam, a i gledam
najljepše ruke svjetske glazbe, predivne vitke prste gitaristice Ane
Vidović dok maestralno izvodi tu predivnu kompoziciju. Usput,
matematički precizna Ana Vidović sve je samo ne anarhija u muzici,
ali dovraga, predobra je…  op. G.G.)
 61

No, pustimo te divne zvuke da lebde u prostoru, a mi nastavimo s

anarhizmom. Kada sve uzmemo u obzir, možemo primijetiti da suvremeni
anarhistički koncept odlučivanja zaista uvelike korespondira s konceptom
direktne demokracije.
Lijepo, ali u čemu je onda problem s anarhizmom?

Pa, problem je u tome što anarhizam dijeli tužnu sudbinu komunizma!

Da podsjetimo: vladajuća „komunistička“ birokracija je u socijalizmu

bespovratno kompromitirala pojam komunizma (koji je zapravo pravedno
društvo jednakih ljudi, dakle apsolutno pozitivno).

Anarhistima su pak nepovratno zalijepili atribut bezvlađa, kaosa…

Ni u jednom ni u drugom slučaju nema pomoći i ne treba gubiti vrijeme ni

energiju objašnjavajući kako komunizam nije Staljin, a da anarhizam nije
kaos i divlje bezvlađe. Treba se postaviti racionalno, što znači jednostavno
odustati od tih naziva, ali svakako treba iskoristiti sve dobro iz tih ideja.

Dakle, treba stvoriti sintetički koncept jednoga novog društva koje bi

imalo snage iskoračiti iz ove animalne civilizacije te postati temeljem
jedne posve nove. Ali o tome nešto kasnije.
Prije toga raspravimo o još jednom pojmu vezanom uz Marxa. 
 62

Klasna borba više ne postoji – postoji borba za opstanak

Klasna borba i borba za opstanak nisu isto!

Ni slučajno. U stvari, naslov ovog odlomka možda je najvažnija rečenica u

ovoj knjizi. Ako je ona točna, u nastavku knjige pokazat ćemo da je ona
najvažniji temelj direktne demokracije i izvor snage potrebne za stvaranje
novog, pravednog društva. Ponovimo ju:

Klasna borba više ne postoji – postoji borba za opstanak.

Hajde što sam „potkačio“ Marxa oko socijalizma, to se da još nekako

podnijeti, ali odakle mi hrabrosti da sad negiram i klasnu borbu?
Da odmah raščistimo - borba postoji, nema sumnje. Samo, je li to klasna
borba? Ja mislim da nije. Nije više!
U redu, obrazložimo malo to.
Robovlasnici su uvijek vodili računa o tomu da imaju dovoljno robova,
feudalci da imaju dovoljno kmetova, a kapitalisti da imaju dovoljno
radnika. Unatoč neljudskim uvjetima u kojima su robovi živjeli, strašnoj
 63

bijedi u kojoj su kmetovi obavljali poljoprivredne poslove, a prljavi radnici

do besvijesti rintali u rudnicima i na pokretnim trakama, nikada nisu bili u
opasnosti da nestanu, izumru.
Razlog je banalan. Trebali su vladajućim da bi održavali svoj način života.
To je razumno jer nitko nije lud da reže granu na kojoj sjedi.
No, što se sada promijenilo?
I dalje imamo kapitaliste vlasnike sredstava za proizvodnju i one koji za
njih rade.
Točno, ali ne sasvim!
Prvo, već smo bili rekli da su iznad svih, pa i većine kapitalista,
financijski apsolutisti koji imaju sav pravi i virtualni novac ili upravljaju
njime. Njih je toliko malo da smo im dali neki mali postotak, točnije rekli
smo da predstavljaju samo 0,1% stanovništva. Ako i toliko! I zaključili smo
manje-više da oni donose sve važnije odluke!
Drugo, utvrdili smo da ostalih 99,9% stanovnika ovoga planeta ne
odlučuje praktički ništa važno. Sve dok financijski monopol nad svima
nama nije ugrožen, financijski apsolutisti ne miješaju se u naš život. A
zašto i bi?
Mi možemo birati i biti birani, imati nekakve parlamente, voditi neke
narode, donositi i ukidati razne zakone, ali samo do trenutka dok ne
dirnemo u izvor njihove moći!
A kada se to dogodi, oni se dignu na noge, pokažu svoju pravu snagu i u
stanju su čitavu jednu državu pretvoriti u krv, leševe, vatru i ruševine
(trenutno je primjer za to Sirija).
Mislite li da prodavač softvera Bill Gates, (1. na Forbesovoj listi) to može?
Ili Amancio Ortega, Liliane Bettencourt (2. i 10. na Forbesovoj listi, uzeo
sam primjere nasumice)?
Ma, ne budite smiješni! To ne mogu trgovci računalima ili modnim
krpicama… Nije da oni nemaju utjecaja, imaju, pa oni su najkrupniji
operativci financijske monarhije - ali ipak ni oni ne odlučuju.

Naposlijetku, nije bez razloga Nathan Rothschild (koji je prvi stvorio

obiteljsko bogatstvo) forsirao međusobnu ženidbu najbliže rodbine, čak i
na incestuoznoj razini.
Nije bez razloga Katolička crkva zabranila ženidbu svećenicima.
Razlog je kristalno jasan!
Sve ostaje u obitelji (u slučaju Crkve, ona sama je jedina obitelj).
 64

Da se nakratko po mom starom dobrom običaju vratimo malo brojkama!

Ukoliko s jedne strane imamo 99,9% obespravljenih a s druge strane 0,1%
onih koji odlučuju, imamo li uopće suprotstavljene klase?
Gledano brojčano, nemamo!
99,9% predstavlja zapravo sve, a 0,1% predstavlja nekoliko pojedinaca.
Izraz "financijska monarhija" kada govorim o našem društvu time je
opravdan, a po toj logici i izraz "financijski apsolutisti" odgovara
zanemarivom broju vladajućih.
Ukratko, da bismo imali prave klase i klasnu borbu trebali bismo imati
kakav-takav omjer brojeva, na primjer 20:80 ili u najgorem slučaju 10:90
(tako je nekako i bilo u Marxovo vrijeme).
Omjer 0,1:99,9 nije nikakav omjer kakav bi mogao podrazumijevati klasnu
borbu. Daleko ispravnije je reći da je to borba svih obespravljenih protiv
pojedinaca koji odlučuju!
Kasnije, kada budemo razmatrali strategije, vidjet ćemo da je to apsolutno
točno.

Dobro, klasnu borbu više nemamo. No, što znači da imamo borbu za
opstanak?
Pa, na to smo, zapravo, već odgovorili. Ipak, ponovimo.

Dakle, već smo utvrdili da u ovoj ultra-ekspanzionističkoj fazi vladare

svijeta zanima povećanje broja potrošača.
Također smo utvrdili elementarnom matematikom da demografska
eksplozija ubrzano vodi ekološkom slomu planete.
I tu leži kvaka 22.
Mi, mali ljudi, svojim radom i intelektualnim sposobnostima razvili smo
tehnologiju do neslućenih razmjera: kombajni bez seljaka za volanom
žanju žito vođeni GPS-om, roboti proizvode gotovo sve, a uskoro neće
trebati ni pilota, ni kapetana brodova…
Učinili smo time i sebe suvišnima!
Dakle, vladajući nas po prvi put u povijest više neće trebati! S druge
strane, ekološka katastrofa natjerat će ih da se pobrinu za sebe. Morat će
odustati od postojeće ekonomije eksplozivnog rasta novca, dugova i broja
stanovnika. Ali ako mislite da će se pobrinuti za naš planet, grdno se
varate. Neće, to je previše komplicirano, a i nisu naučili raditi išta za
druge! Jednostavno, okrenut će se sebi, kao i uvijek.
 65

Već je sasvim jasno (a prikazano je u filmovima - primjerice odlični

"Elysium" sa sjajnim Mattom Damonom u glavnoj ulozi) da vladajuća
manjina namjerava sebi stvoriti izolirane rajeve u kojima će živjeti
savršeno, okruženi i opsluženi tehnologijom, robotima, svime…
Mi ostali, nepotrebni i odbačeni, živjet ćemo na ostatku planeta koji
umire.

Hoće li se u toj bezobličnoj masi prljavih, bolesnih i umirućih ljudi u

apokaliptičkom okolišu razlikovati tko je pripadnik ljevice, tko desnice, tko
je religiozan, a tko ateist?

To je teško reći. Lako je moguće da ćemo se tako podijeljeni klati do

istrebljenja poput štakora u utrobi napuštenog broda, nadajući se da će
oni koji pobijede imati neku šansu preživjeti na leševima onih drugih.
Ako se to dogodi, tko nam je kriv! Zaslužili smo takav strašan kraj. No, u
nastavku knjige vidjet ćemo da itekako imamo šanse za izlaz iz krize.

"Teorija prirodnih poteza" Garija Kasparova (na koju ću se kasnije vratiti)

navodi na zaključak da će nagon za samoodržanjem i preživljavanjem ipak
izbrisati razlike među nama i da će se naposlijetku svi mobilizirati, ujediniti
i organizirati u borbi za opstankom.
Ljevica i desnica, vjernici i nevjernici, crni, crveni, bijeli i žuti - svi će ustati ,
zajedno, jedan uz drugog i jedan za drugog, za goli život svoj i svoje djece!

A to je pure and simple borba za opstanak, a ne klasna borba, zar ne? 

 66

Tanka srebrna linija

No, da bismo mogli nastaviti zabavu s traženjem izlaza iz ove naizgled

bezizlazne situacije u kojoj se svijet nalazi, trebamo znati još jednu stvar!
Naime, postoji jedna tanka srebrna linija koja se poput Arijadnine niti
proteže kroz povijest i sva društvena uređenja kao njihova poveznica.
Pametno bi bilo čuvati ju, jer ako ju prekinemo, pitanje je gdje ćemo i
hoćemo li uopće stići!

Priča je u nastavku. 

Prije pet-šest godina upoznao sam starog profesora i bivšeg ministra

financija. Kažu najuspješnijeg u RH.
Kao i svaki profesor, volio je docirati o visokoj ekonomiji pa je tako i
započelo naše ugodno druženje. Profesor se gorljivo raspričao o
makroekonomiji, planiranju, budžetu, deficitima…
Moj prijatelj, koji nas je bio upoznao, iskoristio je priliku dok je stari
profesor hvatao dah, upao mu u riječ i napomenuo da imam jednu ideju i
da bismo mu je rado prezentirali.
Profesor je zbunjeno zastao u „predavanju“ i rekao samo - u redu.
Meni je bilo jako neugodno što je moj prijatelj tako prekinuo profesora pa
sam prezentaciju na laptopu odradio ekspresno.
Prezentirani razvojni projekt bio je vrijedan oko 500 milijuna eura,
spektakularne arhitekture i iznenađujućeg urbanističkog pristupa. Uz
idejno rješenje, dali smo i vrlo uvjerljivu studiju ostvarivosti.
Nakon prezentacije, kako mi je još uvijek bilo neugodno, zamolio sam
profesora da nastavi tamo gdje je stao praveći se da me zanima politika
tečaja, kamata, poreza, budžeta, monetarna reforma...
Na moje iznenađenje, profesor se samo nasmijao i rekao:
Sinko, zaboravi ovu moju financijsku kemiju. Bez ovakvih razvojnih vizija
kakvu ste mi predstavili, ta kemija je zapravo alkemija. Ne može se od
drveta stvoriti zlato. Razvoj je tanka srebrna linija koja se proteže kroz
cijelu povijest, i u feudalizmu i kapitalizmu i socijalizmu, a bit će je i u
nekom novom društvenom uređenju ukoliko ga bude. Ona je započela
prije nas ekonomista i nastavit će se kad nas više ne bude. Zanimljivo, nije
ga bilo sram priznati da nije tip vizionara. 
 67

Nakon tog razgovora, za mene ništa više nije bilo isto.

Shvatio sam da su vizije, a onda i razvoj (tehnološki, društveni,

umjetnički… ali uvijek održivi!) kao njihova posljedica nešto svemirski
posebno, dragocjeno, nešto što imamo samo mi obdareni razumom.
Barem dok ne otkrijemo neku drugu inteligentnu rasu koja bez sumnje
postoji…

Ta naša osobina kao rase buduća je intelektualna supernova koja će,

siguran sam, jednog dana osvijetliti ovaj dio svemira!

Razvoj je doista tanka srebrna linija koja siječe sve ideološke (ali i sve i
ostale) barijere kao da ih nema, kao da su nepotrebne!
U teoriji!
Ali s nama, ljudima, nije sve tako jednostavno.
U stvarnosti sve, pa i razvoj, osobito kulturni, intelektualni, pa čak i
građevinsko-urbanistički, visokotehnološki, ekonomski… sve je
impregnirano ideologijom. Dopuštajući to, ljudi razvoj drastično
usporavaju i koče.

Dakle, na vrh glave mi se popela ta ideologija!

Stalno neka ideološka tumačenja svega i svačega, pa i vremenske

prognoze. Borio sam se kako sam znao i umio protiv ideološke presije s
raznim vrlo obrazovanim sugovornicima, filozofima i sociolozima. Pokušao
sam čak izboriti pravo na marginalizaciju svemoćne i sveprisutne
ideologije u idealnim društvima blagostanja gdje zapravo ni nema druge
ideologije, pa je i ova jedna koja eventualno postoji nebitna i koga briga
ima li je ili ne, ali…
Nisam uspio. 
Moji uvaženi sugovornici čak su tvrdili da i u najdaljem kutku svemira,
ukoliko postoje razvijene civilizacije, mora biti i imati ideologije.

Masa, brzina svjetlosti, ideologija (da dodam i novac) tako su po njima

svemirske konstante koje nalazimo čak i kad prođemo kroz točku
singulariteta crne rupe i izletimo van u posve nov prostorno-vremenski
kontinuum. 
 68

Na kraju, očajnog, ovi moji sugovornici ali i mnogi koji isto tako misle,
doveli su me u do toga da počnem sumnjati.
Iako ateist, pokoleban, pomislio sam: Zaboga, možda ipak postoji Bog! A
ako je to točno, onda je zacijelo u formi ideologije.
Ili je ideologija sama Bog!
Hoću reći, netko je s tom ideologijom debelo pretjerao! Ionako samo
stvara štetu, jer čim se dvije ideologije nađu „u istoj sobi“ ponašaju se kao
dvije pčelinje matice u istoj košnici! Odmah izbija sukob, prvo
intelektualni, potom emocionalni, a na kraju rat do istrebljenja „one
druge, neispravne ideologije“.
Ali, ako imamo samo jednu dominantnu ideologiju, onda najčešće imamo
totalitarizam. Dakle, opet katastrofu.
Zbog beskrajnoga niza nesreća, zapravo tragedija čitavih naroda i čitavih
epoha, koje su posljedica ideoloških sukoba, ideologiju bi trebalo ukinuti.
Zakonom!
Šalim se, ništa se ovdje neće zakonom ni ikako drukčije ukidati, ali… vrlo,
vrlo, vrlo sam ljut! Zato uopće više neću pričati o ideologijama jer se svijet,
vidjet ćete, može promijeniti i bez njih.

(Upravo mi praši Joan Jett i ona njena stvar „I Love Rock 'n' Roll“,
tako da zapravo i nisam ljut ali… moram tako napisati radi jačega
dojma.  op. G.G.)

Evo, s ovim bih zapravo završio s prošlošću. Nije bilo tako strašno, nisam
previše davio, zar ne? Pa i obećao sam da neću. Ipak, nešto je trebalo
citirati, iskoristiti neke postojeće podatke i izvore kako bi se ispravno
sagledalo okruženje realnog života kakvog smo trenutno primorani živjeti.
U daljnjem tekstu bavit ćemo se onime što bi trebalo učiniti da
promijenimo ovo loše stanje i da možda uspijemo stvoriti osnovu za jedan
posve drugačiji, pravedan i pošten svijet.

Ovo sve je, dakle, bio uvod, a sad počinje prava zabava. 
 69

Teorija prirodnih poteza

Dakle, vrijeme je da objasnimo ovu krasnu i jednostavnu teoriju

potaknutu razmišljanjem svjetskoga šahovskog šampiona Garija
Kasparova. 

Da bismo to mogli, razmotrimo osnovno pitanje:

"Ima li naša civilizacija uopće budućnost, odnosno ima li sve ovo

razmišljanje o društvenom razvoju uopće smisla"?

Odgovor na to pitanje potražit ćemo na zabavan i čudan način. Krenut

ćemo od poznatog paradoksa slavnog fizičara Enrica Fermija. On glasi:

"Ako postoji neka civilizacija u svemiru, zašto onda nije ostavila tragove
svog postojanja"?

Da, zanimljivo pitanje, ali kakve sad to ima veze s nama i ovom temom?
Nikakve, ali nas ni ne zanima Fermijev paradoks, nego odgovor na njega. A
njega je predložio također ugledni fizičar Brian Cox. On glasi:
 70

"Zato što ne može opstati nijedna civilizacija koja ima moć

samouništenja".

Dovraga, pa mi smo itekako pokazali u prethodnom dijelu knjige da ova

civilizacija ima moć samouništenja!

Hmmm… bezizlazna situacija? Opet!

Nije! Ako se sjećate, već tada spomenuli smo "Teoriju prirodnih poteza" i
pokazali da čovječanstvo vodi borbu za opstanak, koja je polako zamijenila
klasnu borbu!
Uostalom, naglasili smo da je rečenica „Ne postoji klasna borba - postoji
borba za opstanak“ najvažnija u ovoj knjizi. Dakle, sada će se jasno
pokazati zašto je tomu tako.

U redu, ali prije toga da vam skratimo muke i da napokon objasnimo što je
to "Teorija prirodnih poteza".

Priča kaže da je ona nastala kada se veliki šahovski prvak Gari Kasparov
(analizirajući lošiju poziciju crnog u jednoj vrsti otvaranja) zapitao bi li
njegova pozicija u šahovskoj partiji bila bolja ako stalno vuče prirodne
pozicijske poteze. Zaključio je da jednostavno mora biti bolja i da ne može
samo tako izgubiti. To se pokazalo točnim i Gari Kasparov kasnije je dobio
mnoge partije baš na takvom otvaranju, i to kao crni.
Tu Garijevu logiku primijenili smo na sam život, pa "Teorija prirodnih
poteza" glasi:

U životu treba uvijek vući najprirodnije poteze. Ukoliko stalno tako radiš,
tvoja životna pozicija, ali i pozicija svih i svega oko tebe, nakon dovoljnog
broja tako povučenih poteza može samo postajati bolja.

Ako malo bolje razmislimo, vidimo da je Coxov odgovor na Fermijev

paradoks tvrdnja koja nije u skladu s "Teorijom prirodnih poteza".

Nije prirodno težiti samouništenju, to je nedvojbeno!

 71

A koji bi onda odgovor na Coxovu tvrdnju o nužnosti samouništenja

civilizacija bio u skladu s "Teorijom prirodnih poteza"? Mislim da je to ovaj:

"Moraju (bez iznimke) opstati sve civilizacije koje imaju moć

samonastanka".

Ukoliko su same nastale, znači da su se razvile, odnosno da imaju

sposobnost razvoja. A razvoj je prirodna i neizbježna posljedica
inteligencije i kreativnosti ljudi.

(Usput, ovo je u izravnoj suprotnosti s kreacionističkom teorijom nastanka

svijeta, nastanka ljudi i, posljedično, nastanka naše civilizacije. Po toj
teoriji nastanak je posljedica nečijeg stvaranja, dakle nije samonastanak.
Kada bi kreacionisti bili u pravu, onda bi i Cox mogao biti u pravu jer bi
ljudi, a s njima i naša civilizacija, budući da nisu sami nastali, lako mogli
sami sebe uništiti (mnoge religije spominju „sudnji dan“). Tada to i ne bi
bilo u suprotnosti s "Teorijom prirodnih poteza", op. G.G.)

Sada sve još više zadobiva smisao, zar ne?

Dakle, "Teorija prirodnih poteza" kaže nam da naša civilizacija, ukoliko je

sama nastala, može, zapravo mora, izaći iz ukletoga kruga nastajanja i
nestajanja civilizacija.
Kako?
Pa, odgovor je dan u prethodnom odlomku "Tanka srebrna linija razvoja".
Dakle, ako slijedimo tanku srebrnu liniju (održivoga) razvoja, ona će nas
poput Arijadnine niti izvesti iz smrtonosne zamke Coxove apokaliptičke
tvrdnje o nužnosti samouništenja civilizacija. Ta tanka srebrna linija
razvoja nas cijelo vrijeme vodi iz prošlosti prema budućnosti i ona je razlog
zašto još postojimo. Ona će biti uzrok transformacije animalne civilizacije
u novu, bolju civilizaciju. Ona je živa nit, koju naša inteligencija i
kreativnost stalno plete od našeg početka do kraja, ako kraja uopće bude.

Dok ovo pišem, ponovno mi pada na pamet Marx i njegova doktrina

klasne borbe, diktature radničke klase, nacionalizacije zemlje i imovine…
Izgleda mi kao neki drugi, sirov, nasilan i ružan svijet, pravi produkt
animalne civilizacije koja ga je i stvorila.
 72

Da, ovo naše rješenje temeljeno na razvoju (i "Teoriji prirodnih poteza") za

čovječanstvo je nedvojbeno bolje i pametnije! Napokon, to je rješenje
neusporedivo realnije. 

Stoga osnovnih elemenata za nadu u budućnost ima.

Ali, kako doći do te bolje budućnosti?

 73

Pregled mogućnosti borbe za pravedno društvo

Pogledajmo malo koje mogućnosti imamo na raspolaganju za radikalnu

promjenu ovoga nepravednog društva.

Demokratski kapitalizam - Dakle, put u pravedno društvo koristeći

postojeće političke institucije, parlamente, sudstvo i izvršne vlade.
Mislim da su svi iole razumni ljudi izgubili vjeru u ove političke institucije i
znaju da se ozbiljne promjene ne mogu izvesti kroz ni uz pomoć njih!

Marksizam - iako sam ga kritizirao, ipak ga treba uzeti u obzir jer ga još
uvijek jako mnogo ljudi smatra jedinom ozbiljnom mogućnošću. Međutim,
pripada u nasilne metode.

Neomarksizam - mnogi autori pokušali su osuvremeniti Marxovu teoriju.

Istaknuo bih Erika Olina Wrighta, koji je razradio i proširio Marxovu teoriju
koristeći i zaključke Maxa Webera. Marksisti smatraju da su osnovni
kriteriji društvene moći privatno vlasništvo i ekonomski resursi, dok
neomarksizam uvodi još dvije dimenzije - socijalnu i političku. Status, a ne
klasa, formira društvene skupine oko zajedničkih interesa i identiteta te
jednaka klasna situacija ne pripada istoj statusnoj skupini.
Razlikujemo tri dimenzije stratifikacije:
ekonomska - razlike među skupinama u društvu očituju se u
razlikama u posjedu imovine. Pripadnici iste klase imaju sličnu pristupnost
materijalnim dobrima, slične uvjete života...
socijalna - predstavlja čast, ugled, priznanja... (društveni prestiž)
politička – politička moć.

Demokratski socijalizam 21. stoljeća – to je soft-core varijanta marksizma

koja pojačava i naglašava demokratsku komponentu u socijalizmu
nastojeći izbjeći njegove devijantne oblike kao što su real-socijalizam,
totalitarizam… Nije nasilna metoda jer koristi institucije sistema.

Kontribucionizam – Michael Tellinger u svojoj knjizi "Ubuntu" novo

društvo zove kontribucionizam i vrlo je slično komunizmu. Ni ovo nije
nasilna metoda i koristi institucije sistema. Temelji se na efektu lančane
reakcije, kako teritorijalnom, tako i po djelatnostima koje bi postupno
 74

prelazile na kontribucijski način života gdje svi pridonose prosperitetu

društva svojim radom, a postupno nestaje novac, privatno vlasništvo,
represivni aparat…

Netokratizam - Alexander Bard i Jan Söderqvist u knjizi "Netokracija"

postavljaju novu teoriju kojom tvrde kako će moć u budućnosti ležati u
rukama onih koji kontroliraju "informacijsko društvo". Ti će moćnici kao
nova globalna elita zamijeniti kapitaliste. Zvat ćemo ih – netokratima!
Netokracija će nadomjestiti demokraciju. Umjesto demokrata, društvo će
uređivati netokrati, koji će tradicionalne postavke kapitalizma posve
zamijeniti novim pravilima igre, vjerojatno u svoju korist. Ova teorija
zapravo je direktan derivat "Tehnotronskog društva" Zbigniewa
Brzezinskog.

Satyagraha – nenasilan otpor kakav je prakticirao Mahatma Gandi, a

utjecao je i na Martina Luthera Kinga te na mnoge istaknute borce za
ljudska prava.

Da ne nabrajam dalje, ima još dosta varijanti, ali većina su manje-više

derivati ovih glavnih ovdje spomenutih.

Pa ipak, danas se gore nabrojane mogućnosti sve manje ili uopće ne

koriste.
Ljudi su se prestali boriti?
Nisu!
Da, bore se oni i dalje, ali u formi aktivizma, ponajviše lokalnog.
Zašto je tomu tako?
Pa zato što trenutno u svijetu nema ozbiljnoga političkog organiziranja
koje bi zastupalo male, obespravljene ljude.
Prave ljevice koja je to svojevremeno pokušavala (bezuspješno, ali ipak)
više nema ili postoji samo na marginama i ne može iole značajnije
participirati u parlamentarnoj demokraciji.
Socijal-demokracija pak samo stvara iluziju da je na strani malih ljudi, ali je
zapravo u službi krupnog kapitala. Potpuno! I to su ljudi shvatili!
Desne kršćansko-demokratske stranke također su u službi krupnog
kapitala, ali njihovi su birači skloniji potčinjavanju autoritetima, pa je
obespravljenost i nejednakost za neke od njih čak i prihvatljiva cijena
kakve-takve sigurnosti.
 75

Sve u svemu, ako se žele boriti za svoje interese, ljudi su osuđeni na

aktivizam.
No, aktivizam nije dugoročna strategija. Ona može upozoriti na neke
probleme i potaknuti rješenje nekih od njih. Aktivizam u današnjoj formi
ne može stvarno i potpuno promijeniti društvo.

Dakle, treba nam nova, prava strategija.

 76

Nova strategija – tko se zapravo koga treba bojati?

Dakle, možemo se pokušati boriti za novo, pravedno društvo jednakih

ljudi na jedan od prethodno nabrojanih načina. Možemo ga pokušati i
dopuniti, osuvremeniti. Svašta možemo, ali ja predlažem da to ostavimo
drugima.
Prvo, zato što ne vjerujem u uspjeh tih strategija, a drugo, zato što su mi
neke od njih postale beskrajno dosadne. 
Stoga pokušajmo razmišljati o posve novoj strategiji utemeljenoj na ovdje
iznesenim podacima i predloženim zaključcima.
To možemo jer se iz iznesenoga u ovoj knjizi, po mom mišljenju, jasno
nazire konzistentnost osnovnih pretpostavki, a to je uvijek dobar temelj za
razvoj prave strategije.

Strategija koja će promijeniti društvo?

Zastrašujuće zvuči i sigurno očekujete opsežan i znanstven tekst u kojem

ću tu strategiju prezentirati i objasniti.
Ništa nije dalje od istine. Kada bi to bilo tako, strategija ne bi ništa valjala.
Živjeti život na prirodan način, u skladu s "Teorijom prirodnih poteza"
uopće nije komplicirano. Zapravo nema ništa jednostavnije od toga na
ovom svijetu. Eto, zato i strategija mora biti jednostavna.
Ona mora stati u nekoliko rečenica!
A ja ću je sažeti u jednu jedinu riječ.

Ta riječ je: IGNORE.

Ignore? Sigurno mislite da sam poludio ili da se šalim s vama! Ignore je

poznati Facebook/forum/internetski pojam, a ovdje bi trebala
predstavljati strategiju kojom se mijenja jedna višemilenijska civilizacija?
Šokirani ste?
Samo polako, sve će uskoro biti kristalno jasno.
Pogledajmo najprije jednu zgodnu karikaturu koja pokazuje moć malih,
običnih ljudi.
 77

Zabavno i zapravo jasno do bola.

Tip na kraju daske očito se neće najbolje provesti. 

A tko je uzrok tomu? Uzrok je „strašan ratnik“ zaokružen crvenim.
Pa dobro, tko je on?
Nije nikakav revolucionar, veliki vođa, a još manje veliki vojskovođa vojske
potlačenih, obespravljenih malih ljudi.
On nije nitko poseban, on je ti, on je ja, on je bilo tko od nas malih,
običnih ljudi. On je klinac koji odlično barata pametnim telefonom i
suvereno vlada računalima (najvjerojatnije upravo taj klinac, op. G.G. ).
Zašto se okrenuo i odlazi?
Jednostavno, dojadilo mu je slušati laži, da ga varaju i iskorištavaju
 78

Da ponovimo tu slatku riječ: Ignore ili "okreni se i otiđi na drugu stranu".

Dakle, u odnosu sukobljenih strana gdje jedna strana ima 99,9% i stvara
isto toliko svjetskih vrijednosti, ali ne vlada i ne odlučuje ništa, a druga
strana ima samo 0,1% i ne stvara ništa, ali vlada i odlučuje o svemu
bitnom, strategija Ignore prirodno se nameće.
Na veliku žalost, bolje rečeno na užas sljedbenika Marxa i ostalih
revolucionara, ova strategija praktički isključuje svaki sukob, a osobito
nasilje.
I što sada?
Ništa, to je manje-više to.
Šalim se, fali najvažnija stvar koja se ne vidi na slici, a to je strateški cilj.
Osoba koje se okrenula i odlazi jer ne želi slušati laži političara (koji
simboliziraju i predstavljaju onih 0,1% vladajućih) treba točno znati kamo
odlazi! To je strateški cilj.
Ako to zna onda će to za njime učiniti i svih ostalih 99,9%, što znači
praktički svi. Tip na kraju daske pada u ponor bez ikakvog sukoba. 
Onih 0,1% koji su vladali do tog trenutka doslovce su stavljeni na Ignore, a
animalna civilizacija postaje stvar prošlosti.

Pa dobro, kamo onda taj naš "strašni ratnik" odlazi? Što je strateški cilj?

On okreće leđa onim jadnicima koji su mislili da mogu vladati (i to im je

nažalost uspijevalo par milenija ) i odlazi, duboko se nadam, u novu
civilizaciju u kojoj nema dugova, novca, vladanja ni nasilja, u kojoj vladaju
znanost, umjetnost, igra i ljubav. Ide živjeti miran i ispunjen život u skladu
s našim planetom, pogleda uperenog u zvijezde i nedokučive(?) odgovore
postanka i prestanka svemira, u predivne tajne muzike, boja i riječi, u
beskrajne dubine naših duša. Jednom riječju, on napokon odlazi u sreću.
Dakle, strateški cilj strategije Ignore posve je nova civilizacija koju ću
opisati na kraju ove knjige.

Uostalom, ima li prirodnijeg strateškog cilja nego pokušati živjeti sretno?

Ignore strategija jedan je od najljepših primjera primjene Kasparovljeve

moćne "Teorije prirodnih poteza" u praksi. 

Sada će netko primijetiti da ova strategija podsjeća na Gandijevu

strategiju miroljubivog, pasivnog otpora (Satyagraha).
 79

Pogrešno.
Ignore je ofanzivna strategija, ona nije pasivan otpor, ona je napad. Ali se
pri tome ne koristi sila nego pamet, ali to je nevažna razlika, zar ne?
Strategija Ignore zapravo pripada u "strategiju posrednog prilaženja". Taj
tip (ofanzivne) strategije koja se pokazala u povijesti ratovanja iznimno
uspješnom dobro je analizirao vojni teoretičar Liddell Hart.

No, strategiju je bilo lako odrediti. S taktikama je malo teže.

Problem je u tome što "Teorija prirodnih poteza" baš ne funkcionira tako

dobro na operativnoj razini. Tu je, u beskrajnoj šumi međusobno uzročno-
posljedično zapletenih mogućnosti, znatno teže shvatiti koji je potez
prirodan, a koji nije.
Ali tako je to uvijek, to je život. 
Zato ću predložiti i opisati neke taktike koje se po meni same nameću,
ali… ne moram biti u pravu.
Jedna od tih taktika je i u naslovu ove knjige. Pa opišimo je prvu.

Ali prije toga moram reći da slušam i uživam u "Powder Room

Collapse" Rebekke Bakken. Ahhh… baš je inspirativna za pisanje i
razmišljanje.  op. G.G.
 80

Taktika 1. - Direktna demokracija

I eto, približavamo se mi polako dugi, odnosno temi ove knjige. 

Ako prođemo ispod nje, onda ćemo valjda uspjeti. 
Nemoguće je proći ispod duge? Ne, ništa nije nemoguće. 
Pa krenimo…

Dakle, da bi se promijenilo cjelokupno društvo, potrebno je globalizirati

akcije. Ako nas je povijest ičemu naučila, to je da nepovezane akcije, ma
kako bile u početku žestoke i uspješne, prije ili kasnije dožive poraz i
bivaju ugušene.
Najvažnije pitanje je: kako globalizirati akcije?
U povijesti to se pokušavalo na različite načine. Klasičan način je
objedinjavanje plemena, sklapanje savezništava u borbi protiv nekog
neprijatelja i slično.
Komunisti su napravili korak dalje, pa su, formirajući Kominternu
(komunističku Internacionalu) pokušali globalizirati akcije na ideološkoj
osnovi.
Čak ni oni nisu uspjeli, a razlog neuspjeha nije bio slaba komunikacijska
povezanost, već sama ideologija na kojoj je počivala Kominterna. Već smo
prije dokazali da socijalizam nije ništa drugo nego inverzna varijanta
kapitalizma u kojoj umjesto bogatih kapitalista moć grabi svemoćna
birokracija.
Inače, primjetno je da ideološki tvrdo ukopanom kapitalizmu kao protivnik
jako dobro paše neka druga isto tako tvrdo ukopana ideologija. U
frontalnom sukobu gola sila pobjeđuje i zato kapitalizam i dalje vlada. Sila
je sama njegova bit i tu je on neprikosnoven. Uostalom, kao i svako drugo
nepravedno društvo, ma kako se zvalo.
Stoga je pametno pokušati razmišljati na drugi način.
Najefikasniji poznati način borbe protiv moćnijeg neprijatelja zapravo je
gerilski način borbe.
Gerilci nemaju čvrsto utvrđeno mjesto, stalno se kreću, mobilni su i
neuhvatljivi, maštoviti i stalno priređuju iznenađenja protivniku.
Izbjegavaju direktne obračune.
Što nam to govori?
 81

Pa, to nam govori da trebamo imati neku vrstu ideološke gerile. Tvrdoj,
teško naoružanoj i ukopanoj ideologiji kapitalizma treba suprotstaviti
meku, promjenjivu, pokretljivu i iznenađujuću ideologiju.

Ili još bolje - treba dići ruke od ideologije i ne misliti više na nju!
Protivnikov čvrst i dubok ideološki rov tada se pretvara u ideološko živo
blato u kojem on više nema kvalitetnog oslonca, a teško ideološko
naoružanje vuče ga na dno.

Dakle, ideologija nam nije važna. Ali, da ne bismo kliznuli u prazni

populizam, od životne je važnosti imati jasno zadan cilj.

A taj cilj je promijeniti ovo duboko nepravedno društvo u pravedno

društvo jednakih ljudi, što je strateški cilj strategije Ignore.

Dakle, sada kada smo odbacili ideološke naboje, sposobni smo za brzo
kretanje i penetraciju u različitu društvene slojeve.
Više nas ne zanima je li netko lijevi ili desni, ateist ili katolik, radnik,
činovnik ili mali kapitalist, već jedino prihvaća li naš cilj ili ne.
Ideološki neopterećena, ta poruka prodire poput neutrina kroz sva
ideološka tkiva i stiže do malih, obespravljenih i poniženih ljudi. I to,
teoretski, do svih 99,9%.

A to je, prijatelji moji, strahovito moćna vojska. 

No, kako tehnički izvesti to globaliziranje i omasovljavanje otpora?

Jednostavno, samo treba odabrati pravu taktiku!

Kao prvu taktiku predlažem direktnu demokraciju.

Naime, direktna demokracija je tehnologija društvenog koja će uskoro biti

temeljena na razvijenoj informatičkoj tehnologiji. Apsolutno je globalna, a
razvojem odgovarajućeg softvera postat će i efikasna. Nije vezana za
određeni prostor, nije ograničena državnim granicama, nije ograničena
zapravo ničime (za sada). Stoga se može praktički istovremeno
upražnjavati na cijeloj zemaljskoj kugli i to mogu činiti svi.
Uz sve to, ima još jednu dragocjenu osobinu.
 82

Direktna demokracija ima smisla samo na velikom uzorku.

Naime, ako je gensko-ideološka baza njezinih korisnika mala onda se svi

prijedlozi, rasprave rješenja i odluke vrte u krugu istih ideoloških premisa.
Dakle, u tom slučaju rezultati njezine primjene nisu nikakve pozitivne
promjene, nema kvalitativnih iskoraka, nego se uvijek vrtimo u krugu istih
ideja i rješenja.
A takvo nešto nam, priznat ćete, ne treba. Ne treba nam tehnologija koja
će uvijek potvrđivati da smo u pravu! Stoga direktna demokracija nije
pogodna za korištenje ideološki tvrdim strankama koje imaju čvrsto
definirane programe. Ako se sjećate odlomka u kojemu smo analizirali
postojeće direkt-demokratske stranke, podaci o njihovim ideološkim
odrednicama daju nam za pravo. Naime, velika većina njih uopće nema
neke tvrde ideološke odrednice.
Ali, je li direktna demokracija pogodna za ostvarivanje jasno zadanog cilja?
Ako je cilj dobro odabran, da, pogodna je.
Sigurno se pitate kako sam u to tako siguran, ipak se u direkt-
demokratskoj raspravi alternativnim prijedlozima i konačnim odlukama
lako može skrenuti s puta prema zadanom cilju.
Teoretski točno.
No, direktna demokracija tada se ponaša kao rijeka. Kao što i sve rijeke
kad-tad, i nakon beskrajnog vijuganja, ipak stignu do mora, tako će nas i
direktna demokracija uvijek na kraju dovesti do jasno zadanog cilja.

Prednost je i to što se kompletna procedura iznošenja novog prijedloga,

rasprave i odlučivanja lako može ponoviti kad god zaželimo.
 83

Da zaključimo - direktna demokracija po svim je svojim osobinama savršen

alat za globalizaciju akcija, za okupljanje svih 99,9% obespravljenih i
poniženih ljudi oko jednog cilja neovisno o njihovim ideološkim, vjerskim i
bilo kakvim drugim razlikama, pripadnosti udrugama, organizacijama,
strankama…
A taj cilj je, da ponovimo, stvaranje pravednog društva jednakih ljudi.
Dakle, krug se zatvorio i moj prijedlog prve taktike čini se logičan i
opravdan.

Ovdje vas moram upozoriti na još jednu stvar.

Izbor taktika u ranoj fazi sukoba dosta je nezahvalan posao i često se

taktike za razliku od strategija u hodu mijenjaju. Također je važno
napomenuti da su osnovne taktike, one koje su organski najbliže samoj
strategiji, najpouzdanije i najstabilnije. Svaka taktika koja se dalje
nadovezuje u nekom taktičkom nizu samim time udaljenija je od ishodišta,
manje je pouzdana i češće se mijenja.
Zato sam i nazvao izbor direktne demokracije kao tehnologije globalnog
objedinjavanja otpora prvom taktikom i siguran sam da je ispravna i da se
neće mijenjati. Druge taktike koje ću ovdje spomenuti također spadaju u
osnovne, ali je vjerojatnost njihovih ostvarenja u početnoj formi manja.
One su nestabilnije.
 84

Taktika 2. - Određivanje osnovnih pravila

Čitatelji mog romana "No money ili Tri Anina Zakona" prije nego ga
pročitaju pitaju se - što su to Tri Anina Zakona?
Svi!
Pa evo odgovora - Tri Anina Zakona su tri pravila koja vode novom,
pravednom društvu jednakih ljudi, društvu potpuno usklađenim sa našim
planetom.
Zašto samo tri, zašto ne neki ustav, deklaracija, sveopći zakon?
Zato što je tri i više nego dovoljno. Uostalom, zar nije veliki Isaac Asimov u
Tri zakona robotike također strpao sve što treba? Toliko su jednostavni, a
istovremeno sveobuhvatni da je to fascinantno.

Židovi i kršćani su, pak, sve strpali u Deset zapovijedi, i to funkcionira.

Naposlijetku, ako se često kaže da "život piše romane", no zašto ne bi

moglo biti i obrnuto? Zašto neki romani ne bi napisali život? Tri Anina
Zakona su:
No exploitation (nema iskorištavanja)
No hurting (nema povređivanja)
No debts (nema dugova)
Je li to dovoljno za jedno novo, pravedno društvo jednakih ljudi?
Mislim da jest!

Prvi Zakon - No exploatation kaže da ljudi ne smiju iskorištavati jedni

druge. Misli se na iskorištavanje u negativnom smislu, dakle iskorištavanje
na štetu iskorištenog, a na korist onoga koji iskorištava! Iskorištavanje je
širok pojam i ne događa se samo u ekonomskoj sferi. Iskorištavanja ne
smije biti u apsolutno nikakvom smislu, ni ekonomskog, ni fizičkog ni
psihološkog. Dakle, nema mogućnosti da itko profitira u ikakvom pogledu
na račun drugoga. No, iskorištavanje ima i još širi pojam. Ne smije se
iskorištavati priroda, okoliš, planet…

Drugi zakon - No hurting kaže da nijedan čovjek ne smije povrijediti

drugoga. Ni fizički, ni psihički, nikako… No, on kaže i nešto drugo. Nijedan
čovjek ne smije bezrazložno povrijediti životinje, biljke, sam planet.
Napomenuo sam bezrazložno jer čovjek se mora hraniti. Ali, ako vodimo
 85

računa da smanjimo broj ljudi na prihvatljiv broj za ovaj planet, onda će

šteta biti u okvirima ekološke ravnoteže.

Treći Zakon - No debts kaže da ne smije postojati nikakvih dugova,

financijskih niti neke druge vrste. Dug kao pojam gadna je stvar. U prirodi
ne postoji dug. Kako je ovo najteže objasniti ponovit ću još jednom misleni
monolog Paola, zaštitnika Vatikanske banke (i zapovjednika Vatikanske
Švicarske garde) iz romana „No Money ili Tri Anina Zakona“:
„A najviše je mrzio treći Anin zakon:
No debts (nema dugova)
Neshvatljivo. Osjećaj duga temelj je na kojem se bazira doktrina Crkve i
današnjeg društva. Ljudi su dužni vraćati novac, dužni plaćati račune, ako
žele u raj dužni su ispovjediti se, plaćati crkvu, dužni su poštivati zakone,
dužni su sve... čitava civilizacija počiva na filozofiji duga. Da nema duga,
ne bi bilo ni reda.
Dug je bič božji.
Ako nisi dužan, nitko te ne može natjerati ni na što. Takva sloboda je
nedopustiva. Ako nema duga, nema ni obaveze. To je anarhija, to je divlje
društvo, društvo u kojem caruje nered.
Društvo u kojem se sam nečastivi sa zadovoljstvom valja kao svinja u
blatu“.
Uz dug veže se i pojam razmjene, nepotrebne u društvu koje svima
omogućava praktički sve, i to ponajviše radom robota. A razmjena je samo
korak (ako) od ekonomije i logike oca modernih financija Johna Lawa,
kockara i ubojice. Sada je, nadam se, jasno što sam želio postići Trećim
Aninim Zakonom No debts.

No, Osnovna pravila su druga taktika u nizu. Druga taktika jedan je stupanj
udaljenija od ishodišta nego prva taktika i podložnija promjenama.
Uostalom, eto lijepe prigode da se provede direkt-demokratska rasprava o
ovom, ali i o drugim, alternativnim prijedlozima, kako bi se izabrala
najbolja Osnovna pravila. Također je vidljivo da koristeći prvu (stabilniju)
taktiku (direktnu demokraciju) predlažemo i optimiziramo drugu (manje
stabilnu) taktiku (Osnovna pravila). 

Bilo ova ili neka druga Osnovna pravila, bitno je da su kao taktika u funkciji
odabrane strategije Ignore kojom jednostavno ostavljamo ovo
nepravedno društvo iza sebe i idemo prema jednom drugom društvu.
 86

Pa, razmotrimo što u tom svjetlu primjena Osnovnih pravila znači u

realnosti?
Puno! To su pravila kojima se zapravo sve mijenja.
Zašto?
Zato što sve države, sve nacije, svi, moraju svoje ustave, zakone i norme
podrediti ovim Osnovnim pravilima.
To, pak, dalje znači da se moraju promijeniti današnja mjerila vrijednosti iz
temelja. A to znači potpunu promjenu načina života.

Ali, sada smo već na području treće taktike.

 87

Taktika 3. - Preraspodjela neiskorištenih resursa

U redu. Uveli smo direktnu demokraciju kao prvu taktiku, kojom smo onda
odabrali i optimizirali Osnovna pravila kao drugu taktiku. I sad prelazimo
na treću taktiku – preraspodjelu neiskorištenih resursa.
Da bi smo ju stvorili, opet ćemo koristiti direktnu demokraciju, ali i
Osnovna pravila. Dakle, pomoću prve dvije taktike stvaramo treću.
U praksi to znači da se provodi direkt-demokratska rasprava i donose novi
zakoni u cijelom svijetu, ali na temelju Osnovnih pravila kao najvažnijih
kriterija.
No, primjena Osnovnih pravila (ali i automatizacija i robotizacija), stvorit
će ogromnu masu neiskorištenih resursa! I to onih najvažnijih - ljudskih
resursa, ali i ostalih (poljoprivrednih, industrijskih…).
Vojska, državna i sva ostala birokracija, dobar dio policije, banke, burze -
sve će to postati suvišno!
No, to je tek vrh ledenog brijega.
A što je sa stotinama milijuna ljudi koji rade u poduzećima samo s ciljem
da što bolje prodaju neki proizvod i stvore veći profit? A što je s enormnim
privrednim pravnim sustavom? A što je sa političarima, strankama…
Ovdje je vrijeme za jednu malu anegdotu. 
Naime, nedavno sam u jednom društvu vrhunskih intelektualaca filozofske
pozadine raspravljao o postindustrijskom društvu i problemu robotike.
Njihova teza bila je da će roboti izbaciti radnike iz industrijskih hala,
prodavače iz trgovačkih centara… da će biti grdnih problema. Ja sam
tvrdio da to neće biti nikakav problem i onda je slijedilo ono čuveno
pitanje:
„Pa dobro, zaboga, što će radnici onda raditi?
Ja sam im odgovorio:
„skladat će simfonije.„
Na taj moj odgovor doslovce su im vilice pale na pod. Šok je bio potpun i
bilo je posve očito da ne mogu pojmiti da se u nekim metalcima koji imaju
sluha i koji lijepo pjevaju kriju Beethoven i Pavarotti, da se u nekim
tesarima koji bez problema, iz glave, izrađuju skele koje drže oplatu
konstrukcija od stotinu tona, kriju veliki inženjeri kao Eiffel, Calatrava, da
se u trgovcima koji zbrajaju napamet račun do na drugu decimalu kriju
Gaussi, Einsteini… Jaz elitizma dublji je od Grand Canyona.
 88

Tužna je činjenica da ljudi trenutno svoje intelektualne, kreativne i ostale

sposobnosti koriste najmanje za korisne stvari za čovječanstvo, a najviše
za birokratsko-ekonomski besmislen sustav u kojem smo zapetljani kao
riba u mreži.

Što učiniti s ljudima koji rade na tim besmislenim poslovima i koji u novoj
civilizaciji zapravo postaju neiskorištenim resursima?

Za to nam treba posebna, treća taktika. Trebamo preraspodijeliti

neiskorištene resurse. A to je možda i najteži, ali i najslađi problem u
ovom procesu. 

Da ne teoretiziram sad previše u opisu tog budućeg društva, na kraju

knjige sve će biti jasno.

Vratimo se sada malo na Prvu taktiku, direktnu demokraciju, i pogledajmo

kako spriječiti njezin najveći problem, a to je neefikasnost kod većeg broja
sudionika.
 89

Softveri za direktnu demokraciju

U svijetu je razvijeno nekoliko direkt-demokratskih softvera koji služe za

povećanje efikasnosti direktne demokracije. Ovdje ću nabrojati glavne i
opisati njihove osnovne karakteristike.

Loomio

Razvila ga je 2012. grupa softveraša iz Wellingtona s Novog Zelanda, na

čelu s Benjaminom Knightom. Nastao je kao reakcija na Occupy pokret, a
simbolički koristi „occupy movement hand signals“.

agree – abstain - disagree – block

U njegovu razvoju sudjelovali su softveraši iz cijelog svijeta. Financirao se

dijelom pomoću grupnog financiranja. Loomio je razvijen i za mobitele.
Softver je open source.
 90

Upotreba je jednostavna. Prijaviš se na grupu i daješ prijedlog i (ili)

diskutiraš o njemu. Na lijevoj strani vodi se diskusija, a na desnoj se vidi
podrška prijedlogu u obliku kolača. Nakon diskusije pristupa se glasanju i
to su konačni rezultati. Nisam imao prilike provjeriti njegovu matematičku
infrastrukturu, ali prema nekim izvorima u njoj postoje neki algoritmi koji
neutraliziraju „buku“ i trolanje kod većeg broja sudionika. Jednostavan je
za korištenje.
U Europi Loomio je koristio Podemos, također se koristio u Grčkoj (Pirate
Party of Hellas) te u sklopu projekta neovisne mreže Diaspora.
 91

DemocracyOS

DemocracyOS je softver kojeg je 2012. godine razvila Democracy of Red,

neprofitna organizacija u Buenos Airesu u Argentini. Kreator
DemocracyOS-a osnovao je i stranku Net Party koja se pojavila na
izborima. Vodi ju Pia Mancini. DemocracyOS u nekoj mjeri koristi više od
30 vlada, kongresa, senata. Vrlo je sličan Loomiu. Također ima algoritme
koji neutraliziraju „buku“ i trolanje. Sučelje je također vrlo slično, a ima tri
iste osnovne solucije kao Loomio, te četvrtu, delegatsku soluciju.

agree - abstain - disagree - delegate

 92

DemocracyOS dopušta mogućnost da se odluka prenese na delegata. Ovo

već izlazi iz okvira čiste direktne demokracije i pripada u liquid
demokraciju.
U Europi DemocracyOS koristi Podemos u Španjolskoj i M5S u Italiji.
Softver je open source.

LiquidFeedback

LiquidFeedback je 2009. godine razvila grupa autora: Andreas Nitsche, Jan

Behrens, Axel Kistner i Björn Swierczek na inicijativu nekih članova
Piratenpartei Deutschland. No, autori programa su neovisna skupina, a
korisnici pripadaju raznim organizacijama: piratskim strankama i nekim
ograncima M5S u Italiji.
Proizvođači navode i mogućnost da za raspravu i donošenje boljih odluka
LiquidFeedback koriste tvrtke koje su u vlasništvu zaposlenih.

Ovaj program omogućuje kolektivnu moderaciju, može se reći da je već

vrlo sofisticiran i koristi razne matematičke alate za osiguravanje
ravnopravnosti svih prijedloga i diskutanata, i pravedno glasanje.
Također, filtrira prijedloge u dva stupnja putem kvoruma te sprečava
trolanje.
 93

Omogućuje delegiranje glasova kao DemocracyOS i pripada u liquid

demokraciju, što mu i samo ime kaže.
No, jedan od kritičara rekao je: "ima sučelje koje samo programer može
voljeti".
Softver je open source.

Ali mi smo malo drukčije razmišljali. Rezultat toga je naš prijedlog

moderatora koji smo nazvali D.D. moderator.

Opis je u nastavku. 
 94

D.D. moderator - za Ilyu

Ilya Zhitomirskiy je 12. studenog 2011. godine pronađen mrtav u svom

stanu u San Franciscu. Prema policijskom izvještaju, uzrok smrti je, kao
posljedica depresije, samoubojstvo plinom helijem. Ilya je imao samo 22
godine i bio je iznimno talentirani softveraš.
Do trenutka smrti radio je na dizajnu nove društvene mreže nazvane
Diaspora. Mreže koja je za razliku od Facebooka, Twittera i sličnih trebala
osigurati apsolutnu privatnost korisnika i bila bi javno dobro,
nekomercijalna i besplatna za sve.
Suradnici su ga opisivali kao najvećeg zanesenjaka i idealista ljudskih
sloboda, slobodnog korištenja znanja, umjetnosti, slobodnog korištenja
svega. Smatrao je da sve što proizvede ljudski um i srce treba biti
dostupno svakome u svakom trenutku i na svakom mjestu.
Nakon Ilyjine smrti umrla je i njegova Diaspora, prije nego je stvarno
zaživjela. 
Ilya je sanjao. Sanjao je snove o slobodi, razvoju i napretku. Sanjao je za
sve svoje vršnjake, sanjao je za sve nas.
 95

Pravu istinu o njegovoj smrti nikada nećemo saznati. Možda se dogodila

baš tako kako je policija opisala, a možda je njegov rad na Diaspori
nekome smetao.
Jer ne zaboravite: Disapora je trebala zbaciti okove i ukinuti kontrolu
svemoćnih društvenih mreža, a samim time i omogućiti slobodno
organiziranje nas malih, običnih ljudi.
A to je ono čega se vladajući jedino boje. Iz prethodnog teksta ove knjige
već ste shvatili da je globalna organizacija malih običnih ljudi najjače
oružje koje imamo za stvaranje jednog boljeg, pravednog svijeta. I jedino
oružje.
U nastavku ćete vidjeti koliko je Ilya imao pravo. Jer za pravi život i uspjeh
ovog D.D. moderatora (koji bi trebao biti jedna od najvažnijih karika u
borbi za jedan bolji i pravedan svijet) potrebna je ni manje ni više nego
Diaspora ili neka slična mreža.

Stoga neka ovaj odlomak, najvažniji u ovoj knjizi, bude u njegovu čast. To
je najmanje što mogu učiniti za njega i za sve one mlade, pametne i
maštovite ljude koje je smrt ili nešto drugo grubo i ružno otjeralo od
njihovih snova.
Nadam se da ću na ovaj način doprinijeti tomu da Ilya nije živio, sanjao,
radio i umro uzalud.
R.I.P., mladi moderni heroju.
 96

Dijaspora se trebala bazirati na tri principa: decentralizacija, sloboda i

privatnost, a njezinu arhitekturu najbolje prikazuju ovi crteži.

Već na prvi pogled vidi se da ovakva mreža omogućava D.D. moderatoru

da se nesmetano širi i djeluje. To bi mu trebalo omogućiti da postane
svojevrsno virtualno antitijelo koje sa stopostotnom sigurnošću pronalazi
svaku značajniju kancerogenu stanicu društvene nepravde, manipulacije, i
nasilja, i eliminira u realnom vremenu.

Dakle, D.D. moderator dopunjuje i pojačava naš paraliziran demokratski

imunološki sustav i omogućuje mu da stvarno djeluje.

No, što je zapravo D.D. moderator?

Tehnički gledano, D.D. moderator je softver za poboljšanje efikasnosti

direktne demokracije. Služi za jednostavnije predlaganje, raspravu i
donošenje odluka i naoko je nalik prethodno spomenutima Loomiu,
DemocracyOS-u i LiquidFeedbacku.
 97

Ali tek naoko nalik jer je D.D. moderator više od toga. 

Uz sve njihove najbolje osobine, on ima i još neke koje bi ga trebale učiniti
zanimljivim, a u isto vrijeme kompleksnijim, dubljim i sveobuhvatnijim.

I na kraju najvažnije: on je interaktivan i personaliziran. Dok prethodno

navedeni softveri djeluju uglavnom jednosmjerno (korisnik djeluje na
problem), u slučaju D.D. moderatora imamo i interakciju. D.D. moderator
djeluje povratno na korisnika, personalizira ga i kumulativno prezentira u
virtualnom prostoru prema njegovoj osobnosti.
Komplicirano? Samo naoko.

Moglo bi se reći da je D.D. moderator ujedno i neka vrsta virtualno-

stvarne računalne igrice za one koji žele nešto učiniti. 

Za razliku od ostalih moderatora, upotreba D.D. moderatora trebala bi biti

toliko zanimljiva da postupno postane modus komunikacije, prvo među
mladima, a onda s vremenom i svih ostalih.

No, ostavimo sa načelnih kvalifikacija i prijeđimo na konkretno!

( Uh… ovo sam jedva napisao, ježi mi se koža od Cramberriesa i njihove

stvari "Zombie". Moćna muzika naprosto rastura sobu u kojoj pišem…
op. G.G.)
 98

Arhitektura D.D. moderatora

Na što vam je ovo nalik?

Na equalizer? Točno, samo što se ne podešavaju određene frekvencije
zvuka nego određene osobine.
Ideja o novom načinu ocjenjivanja prijedloga u D.D. moderatoru potekla je
upravo od koncepta rada equalizera.
Naime, postojeći moderatori razvijali su se tako da su prioritetno uređivali
način elektronskog, online, glasanja. Opcije koje možemo birati su:
agree – abstain - disagree – delegate or block.

DemocracyOS Loomio
Bit te koncepcije jest omogućiti svim ljudima da odlučuju direktnim
glasanjem. Može se reći da su se postojeći moderatori krenuli razvijati od
kraja (glasanja) prema početku (raspravi).
 99

No, ja sam malo drukčije shvatio prirodu direktne demokracije. Već u

prvom odlomku ove knjige napisao sam:
"…konačni cilj direktne demokracije nije rušenje ovog nepravednog i
nehumanog društva. To je samo njen mogući efekt. Pravi cilj direktne
demokracije je obrazovanje ljudi i stvaranje uvjeta za novu civilizaciju koja
više neće biti primitivna, koja više neće biti animalna".

Dakle, uopće mi nije bilo prioritetno urediti proces odlučivanja (glasanja) o

nekom prijedlogu nego potaknuti i urediti proces razmišljanja o njemu!
A to je ogromna razlika.

Dakle, krenuo sam razvijati D.D. moderator od početka (rasprava) prema

kraju (glasanje) i to se pokazalo ispravnim putem. Moglo bi se reći da je
dizajniran po "Teoriji prirodnih poteza". 

Stoga u D.D. moderatoru nema jednostavnih opcija odlučivanja (agree –

abstain - disagree – delegate or block), nego se radi kompleksnom
ocjenjivanju, u ovom slučaju na bazi 8 kriterija, a pobjeđuje onaj prijedlog
koji ima najbolju ocjenu (najviše zelenog).
Pogledajmo malo kako izgleda rezultat ocjenjivanja odnosno glasanja:

D.D. moderator DemocracyOS Loomio LiquidFeedback

(Odabrali smo efektan radijalni dizajn umjesto linearnog equalizer dizajna,

što ga, zbog praktičnosti, koristimo u izradi ocjene, op. G.G.)

Postojeći moderatori nadograđivani su matematičkim algoritmima kako bi

osigurali fer zastupljenost svakog sudionika i svakog prijedloga. Idući korak
bio je ugradnja algoritama koji onemogućavaju trolanje i ometanje
procesa.
U redu, to je dobro i to ćemo i mi zadržati. Dakle, da nabrojimo bitno:
 100

- Svi moraju biti legitimirani, nema lažnih profila (radi trolanja, ali i u
slučaju D.D. moderatora i izrade rejtinga sudionika što je njegova
posebnost)
- Svi mogu otvarati teme i podnositi prijedloge
- Svi mogu ravnopravno diskutirati
- Svi mogu predlagati alternativne prijedloge
- Svi mogu ravnopravno ocjenjivati sve prijedloge
- Svi prijedlozi moraju biti ravnopravno predstavljeni
- Manjina mora biti fer prezentirana
- Bučna manjina ne smije trolati većinu

U redu, ovo je zajedničko, a sada o razlikama. 

- Rangiranje prijedloga u D.D. moderatoru ovisi o prosjeku ocjena a ne

broju pristalica.
- Kompleksno ocjenjivanje automatski osigurava sustav od kloniranja
prijedloga. Kriteriji originalan-neoriginalan i zanimljiv-nezanimljiv imaju tu
funkciju.
- Kompleksno ocjenjivanje rješava problem izjednačenog rezultata jer je
izjednačen rezultat praktički nemoguć.
- Svi prijedlozi koji nakon određenog vremena i/ili određenog broja ocjena
imaju prosjek ocjena veći od nekog određenog minimuma (na primjer 51%
ocjena u zelenom – grubi filter) idu u drugi krug. Ostale prijedloge
moderator automatski odbacuje. Ovo može ići u dva ili više kruga (sve
finiji i finiji filteri) ili može biti kontinuiran proces.
- Posljednji prijedlog koji ostane je izglasani prijedlog.
Kao što vidimo, ovaj način kompleksnog ocjenjivanja nešto je posve
drugo, funkcionira na drugim principima i zato izbjegava sve mane
klasičnog sustava glasanja.
No, da bi baš sve bilo kristalno jasno, najbolje je cijeli proces moderiranja i
glasanja D.D. moderatora prikazati u klasičnom obrascu postojećih
moderatora!

1. faza - Predlaganje

Pokretač inicijative nakon uvoda kojim nas informira o problemu daje prvi
inicijalni prijedlog rješenja. U toj prvoj fazi provodi se rasprava i daju se
alternativni prijedlozi.
 101

U sklopu izrade prijedloga treba konfigurirati postavke. Izbornik kriterija

trebao bi imati dvadesetak kriterija, a mi bismo odabrali 8-10 kriterija
najpogodnijih za naš prijedlog. Uz to možemo imati i takozvane
standardne postavke, koje će se najčešće upotrebljavati.
(Ovdje kriterije neću pojedinačno predlagati jer je to nepotrebno, a ionako
će se do njih doći kroz diskusiju interdisciplinarnog tima, op. G.G.)
Nakon konfiguracije, postavke se više ne može mijenjati, postaju fiksne.
Predlagači alternativnih prijedloga ne mogu ga mijenjati kako bi ocjene
bile usporedive.
Prva faza ograničava se vremenom i/ili brojem ocjena prijedloga koji su u
igri.
(Upamtite ovaj izraz "koji su u igri". Nije slučajan jer je krucijalno imati
element igre u D.D. moderatoru, što ćemo objasniti u odlomku o rejtingu
sudionika-igrača, op. G.G.)
U ovoj fazi važno je postići kvorum da bi se uopće moglo prijeći u drugu
fazu. No, ovdje matematičkim algoritmima osiguravamo ravnopravnost
svih prijedloga kao što je to napravljeno u LiquidFeedbacku uz pomoć
harmonijske funkcije i drugog…
(Taj dio ostavljam matematičarima da razrade kod konkretne izrade
matematičke osnove programa, op. G.G.)
Naravno, svi oni koji koriste D.D. moderator moraju biti legitimirani kako
ne bi bilo lažnih profila te kako bi se kasnije mogao izraditi rejting svakog
sudionika.

2. faza – Diskusija i ocjenjivanje

U ovoj fazi počinje diskusija i ocjenjivanje prijedloga. I u ovoj fazi provodi

se rasprava te se uvijek mogu revidirati ocjene ukoliko argumenti u
diskusiji koga uvjere da je to potrebno.
Ocjene bi se davale jednostavnim podešavanjem markera po liniji do
željenog zelenog ili crvenog.
Ako je neki prijedlog dobar, on će više pozelenjeti, a ako je loš pocrveniti. I
u svakom trenutku vidjet će se po kojem kriteriju je dobar i koliko, a po
kojem je loš.
Kraj svakog sudionika koji je dao ocjenu nekog prijedloga pojavit će se
ovakav radijalni grafički prikaz te ocjene.
 102

Na prikazu se vidi da pojedinačna ocjena prijedloga ne može imati na

istom kriteriju i crveno i zeleno. Ako smo ocijenili zeleno, onda je suprotno
polje (negativno) prazno.
Uz sam prijedlog na prikazu će se pojaviti i zbirna ocjena svih sudionika, i
to osnovnog i svih alternativnih prijedloga. Ta ocjena označava trenutni
status prijedloga, a odnosi površine zelenog i crvenog pokazuju kako je
ocijenjen prijedlog u odnosu na pojedine kriterije.

Za razliku od pojedinačne ocjene, na zbirnoj ocjeni prijedloga pojavljuju se

boje u svim poljima.
Odnos površina zelenog i crvenog vizualno lijepo pokazuje prirodu zbirne
ocjene.
Naravno, računalo može točno izračunati postotak pozitivnog (zelenog) i
negativnog (crvenog) na nekoliko decimala, vodeći računa o stupnju
 103

(stupnjevi su od 1 do 10) svake pojedine boje. To je važno kada se na kraju

bude donosila konačna odluka!
Kod kompleksnog ocjenjivanja moramo voditi računa i o međuovisnosti
ocjena.
Naime, neke ocjene nisu baš skroz neovisne. Na primjer, ne može neki
prijedlog biti u isto vrijeme maksimalno pametan i maksimalno
neutemeljen. Tu bi trebalo povezati ocjene. U slučaju maksimalne ocjene
po pitanju pameti, neutemeljenost može biti minimalno 0, a ne -5 ili čak -
10, koliko teoretski može biti.
Ova procjena mora biti heuristička, ali svakako ju treba napraviti kako ne
bi bilo nelogičnosti i gluposti u ocjenjivanju, odnosno namjernog trolanja.
U iduću fazu prolaze samo oni prijedlozi koji su prošli grubi filter koji
možemo definirati kao minimalno 51% zelenog, ali filtriranje možemo
provoditi i kontinuirano.
Postojeći moderatori tu koriste kvorum s obzirom na broj pozitivnih
glasova ili pristalica, a ne uspoređujući ocjene.
Meni se čini da je ogromna prednost kada se u slučaju dva prijedloga po
pojedinim osobinama jasno vidi koji je kako ocijenjen. Sudionici mogu
odlučivati žele li dalje davati podršku dobrom prijedlogu koji je do tada
ocijenjen jako ostvarivim ili isto takom dobrom prijedlogu koji je nešto
manje ostvariv, ali zato pametniji ili što drugo.
Dakle, mogućnosti su ogromne, a što je najvažnije, proces je prirodan i
oslanja se na način razmišljanja koji primjenjujemo i u životu.

3. faza - Verifikacija

Ova faza služi za kristaliziranje prijedloga i onda ocjenjivanje te pripreme

za četvrtu fazu, a to je glasanje. Nema više dopunjavanja postojećih
prijedloga, ali još uvijek se može dati alternativni prijedlog koji se dalje
ravnopravno natječe s ostalim prijedlozima.
Alternativne prijedloge opet ocjenjujemo.

4. faza - Glasanje

U ovu fazu ulaze samo najbolji prijedlozi. Možemo broj prijedloga

ograničiti samo na dva ili na nekoliko najbolje ocjenjenih prijedloga.
Možemo dati neki minimum, na primjer 75% zelenog, pa svi prijedlozi koji
prolaze taj filter idu na završno ocjenjivanje. U završnoj fazi doći će do
 104

izražaja finese kod kompleksnih ocjena, na primjer možda će se ipak

odlučiti podržati najpametniji prijedlog a ne najrealniji i slično, a
pretpostavljam da će komparativni element doći u prvi plan.

Najbolje ocjenjeni prijedlog se usvaja.

No dobro, raspravljajući i postavljajući pojedine ocjene postupno smo

došli do najboljeg prijedloga, što znači da smo koristili D.D. moderator za
nalaženje najboljeg rješenja.

No, sada se loptica vraća D.D. moderatoru. Već smo ranije rekli da se
događa interakcija i D.D. moderator povratno djeluje na sudionike.

Kako?

Ha, vrlo zanimljivo. 

(Da se oporavite od ovog malo dosadnog odlomka poslušajte live

izvedbu "Titaniuma" s nevjerojatnom Siom. Upravo je slušam i moram
vam reći da ima toliko jak (zapravo bolji izraz je intenzivan) glas da
vam doslovce vibrira baza lubanje. Mala, slatka, debeljuškasta
plavuša.    op. G.G. )
 105

Rejting sudionika ili Frommov „racionalni autoritet“

Dobre majice, zar ne? 

Da, a posebno kad pročitate kakva priča stoji iza njih.
Da nam ne bi bilo dosadno, vratimo se malo na anarhiste (oni definitivno
nisu dosadni zar ne? op. G.G.)
Dakle, anarhisti ne priznaju nikakve vođe, lidere ni autoritete osim
takozvanog racionalnog autoriteta.
Erich Fromm definirao ga je kao autoritet koji se zasniva na
mjerodavnosti. Ukratko, čak i anarhisti prihvaćaju autoritet pod uvjetima
da je na neki način znanje koje stoji iza njega neprikosnoveno i
nezamjenjivo. Na primjer, posve je normalno da neurokirurg odstrani dio
mozga zahvaćen karcinomom i to se mora poštovati i tako treba biti. Ili da
statičar proračunava statiku kuće da se ne sruši… No, racionalni autoritet
ne mora nužno biti i profesionalni autoritet. On može biti svaki autoritet
koji se može mjeriti, znači ocijeniti. Dakle, ako anarhisti prihvaćaju
racionalni autoritet, onda će ga prihvatiti svi!
 106

No, dobro, što naš D.D. moderator radi po tom pitanju?

Dok smo mi njega veselo koristili, raspravljali i ocjenjivali razne prijedloge,

ta mala lukava softverska lisica ocjenjivala je nas. 

Kako? Jednostavno. Na dva načina.

Prvi način je tako što je pratio sve naše ocjene i uspoređivao ih s konačnim
ocjenama te izračunavao naš postotak uspješnosti u ocjenjivanju.

Naša ocjena uspoređuje se s konačnom .

Drugi način je taj da su i drugi sudionici pratili što komentiramo i kako

pametno ocjenjujemo te su onda i oni ocjenjivali nas jednostavnim
cirkularnim podešavanjem ocijene.

Naš rejting je zbroj te dvije ocjene. Neovisne, računalne, za koju smo si

sami krivi (ili zaslužni) i koja je materijalno objektivna, i ovisne, ljudske
ocjene, koja nam kaže kako nas drugi vide i koja je na neki način
subjektivna.

Može se reći da je naš rejting zapravo mjera racionalnog autoriteta Ericha

„fuckinig anarchist“ Fromma. 
 107

E sad, što to znači u okviru direkt-demokratske procedure?

Jesmo li i dalje svi jednaki?
Proceduralno jesmo, i moramo biti, jer čemu sve ovo prethodno
napisano? Svi imamo apsolutno jednaka prava i osobe s jačim rejtingom
nemaju nimalo veća prava od drugih.
Pa čemu onda služi rejting?

Igri!

Naime, sve računalne igrice imaju bodovanje, ovakvo ili onakvo. Ono je
mjera uspješnosti. Klinci, pa i odrasli, igraju i igraju razne igrice kao ludi. I
troše ogromnu količinu vremena koju bi valjalo usmjeriti u nešto
produktivno.
Dakle, igra i nadmetanje su u ljudskoj prirodi, a kompetitivnost nije u
osnovi loša nego pokretačka osobina.
Kako sam zapazio da postojeći moderatori ne izazivaju naročit interes,
okrenuo sam se "Teoriji prirodnih poteza" i zaključio da D.D. moderator,
ukoliko želi biti upotrebljavan, mora imati element igre u sebi.
Uostalom, da bismo promijenili društvo trebamo pokrenuti ogromnu
masu ljudi, počevši od najmlađih, jer će taj posao trajati nekoliko
generacija. Korištenje direktne demokracije mora postati navika, a to
može samo ako je uz to i zabava koja vodi nečemu.
Dakle, za očekivati je da će D.D. moderator ljudi upotrebljavati različitim
intenzitetom i za razne stvari u raznim životnim dobima.

Mladi će ga, nadam se, koristiti puno nastojeći postići što veći rejting u
društvu, kako to i priliči tim godinama. D.D. moderator će u tom dobu
služiti za svašta. Odlučivat će se gdje će se na izlet, kamo će se izaći, koji je
band bolji… Korištenje D.D. moderatora u tom dobu nazvao bih
predpolitičkim i služi da se mladi ljudi naviknu na njega.

Kako budu postajali zreliji, ljudi će ga koristiti za ozbiljnije stvari, za

odlučivanje o pitanjima uređenja i funkcioniranja društva.

I jeste li primijetili da smo negdje putem izgubili političare? 

Ne, nema ih više, pa što će nam? I oni i beskrajna količina glupe
birokracije.
 108

Moćna Kasparovova "Teorija prirodnih poteza" i ovaj put je pokazala svoju

snagu, a strategija IGNORE dobila je strašno taktičko oružje -
direktnu demokraciju koja je, uz ostalo, i instant referendum koji svaki
čovjek doslovce nosi sa sobom u mobitelu!

U redu, kako konačno izgleda taj rejting? Evo kako.

LOŠ REJTING DOBAR REJTING

Održao sam obećanje i nadam se da ste zadovoljni pričom koja je stajala

iza ovih odličnih majica. 

No, ako ste mislili da smo porazili protivnika, promijenili svijet i stvorili
pravedno društvo jednakih ljudi, grdno ste se prevarili.
Naime, protivnik još ima aduta u rukavu i neće se predati bez borbe.
 109

Manipuliranje direktnom demokracijom

Manipuliranje demokracijom danas se pojednostavljeno rečeno bazira na

manipuliranju delegatskim principom. U tijeku predizborne kampanje svi
obećavaju svašta, a pošto su izabrani provode politiku koja je u interesu
krupnog kapitala odnosno vladajućih. Manipuliranje nije teško jer je broj
političara-delegata zapravo vrlo maleni, dakle fronta na kojoj vladajući
moraju djelovati vrlo je uska.
U direktnoj demokraciji političara zapravo više i nema. Teoretski predmet
manipulacije više nisu pojedinci-delegati nego svi koji imaju pravo glasa.
To proširuje frontu na kojoj se vladajući trebaju boriti za provedbu svojih
interesa praktički u beskonačnost.

Dakle, na prvi pogled čini se da je direktna demokracija neprobojan model

za manipulaciju. Ali tomu nije tako!
Nemojmo zaboraviti da je sadašnji Internet privatno vlasništvo. A vlasnici
su baš onih 0,1% koji vladaju i koji žele da se ništa ne mijenja.
I tu se sada otvaraju dvije osnovne mogućnosti.

Prva mogućnost je da vlasnici Interneta, kada vide koje će biti posljedice

primjene direktne demokracije, jednostavno unište mrežu. Ako to učine,
gube tisuće milijardi dolara profita. Propadaju ogromne kompanije koje
žive od Interneta, ali i sve one koje posluju preko ili uz pomoć Interneta.
Praktički odlazimo u srednji vijek i čitav sustav se urušava. U ovakvoj
konstelaciji svijeta ova mogućnost nije vjerojatna.
No, ako u budućnosti vladajući stvore svoje oaze blagostanja koje su
posve odvojene od ostatka svijeta koji propada na zagađenom planetu,
ova mogućnost posve je izvjesna.
No, da tada to i naprave, nije nemoguće zamisliti da ostatak čovječanstva
motiviran borbom za opstanak ponovno izgradi Internet. Uostalom, mi
smo im sagradili i ovaj koji sada postoji.
Napokon, danas postoji Dark web, mreža razvučena preko Tor servera
koja omogućava anonimnost korisnika i njihovih podataka, kao i pristup
sadržajima koji nisu klasificirani i registrirani te dostupni takozvanim
površinskim pretraživačima. Procjenjuje se da ta mreža sadrži čak 90%
podataka, dok mi koristimo svega 10%. Stoga, pitanje je koliko je
mogućnost uništenja mreže realna.
 110

Druga mogućnost je da se manipulira direktnom demokracijom. Ova

mogućnost daleko je realnija. Danas je već definitivno jasno da je na
Internetu prisutna subliminalna manipulacija koja na indirektan način
usmjerava naše odluke u željenom pravcu. Prisutan je i beskraj programa
koji također manipuliraju korisnicima Interneta, a koji su direktniji i manje
sofisticirani od subliminalne manipulacije. Lažni podaci, sakrivanje
podataka, razne piramidalne konstrukcije, rangiranje dostupnosti raznih
informacija na tražilicama koje daju prioritete onim podacima koji im
odgovaraju, stvaranjem beskrajnih botova…
Arsenal manipulacija i utjecaja na mišljenje i odluke korisnika je
beskonačan.
Imamo li ikakve šanse protiv toga?
Imamo, naravno.
Povijest ratova je povijest oklopa i protuoklopa, kaže jedna vojna uzrečica.
To se može primijeniti i na Internet.
Kako se ovdje radi o informatičkom ratu, posve je sigurno da dok postoji
aktivna mreža, postojat će oni koji će ju koristiti za svoje ciljeve,
osmišljavajući načine kako doskočiti manipulacijama vladajućih. I obrnuto.
Dark web s mrežom Tor servera jedan je od načina, ali ipak se postavlja
pitanje koliko je ta mreža stvarno anonimna, a koliko ju vladajući samo
promatraju ne miješajući se jer ne žele da se to zna. Uostalom, to je sjajan
način da dobiju korisne informacije.
U svakom slučaju, novi načini korištenja Interneta mimo interesa njegovih
vlasnika stalno će se iznalaziti.

No, najveći problem direktne demokracije, D.D. moderatora i naposljetku

rejtinga je takozvano trolanje žutilom!

Danas smo svjesni da velika većina popularnih osoba nije to zaslužila

svojim radom, znanjem, talentom, poštenjem, humanizmom…
Svoju popularnost stekli su tako što su imali povlašten status u sredstvima
javnih informiranja, televiziji, portalima, filmovima… iako nisu to zaslužili
ničim stvarno vrijednim (na primjer popularne osobe iz reality showova i
slično). Vrlo lako je zamisliti da neke osobe steknu dobar rejting u D.D.
moderatoru, a da to nisu zaslužile.
Facebook je pun takvih primjera. Lajkaju se kao ludi neki profili koji se
bave samo žutilom i senzacionalizmom.
 111

No, kako D.D. moderator ocjenu kombinira od realnih rezultata korisnika

(objektivna ocjena) i ocjene ostalih korisnika (subjektivna ocjena), ipak se
može reći da je taj problem znatno ublažen. Ako objektivna ocjena čini
više od 50% ukupne ocjene onda je utjecaj subjektivne ocjene umanjen.
Samim time i žutilo je ograničeno.
Utjecaj objektivne ocjene može imati i drugu, čak promjenjivu distribuciju
koja još više umanjuje trolanje žutilom, ali subjektivna ocjena mora
postojati jer je važno što drugi misle o nekome.
No, sama spoznaja korisnika da se rejting ne izračunava samo od njihove
ocjene nego da ima jaku, čak dominantnu objektivnu komponentu,
odvraćat će ih od trolanja. Trolanje jednostavno neće biti dovoljno
efikasno.

U svakom slučaju, izazovan zadatak ekipi koja će se baviti matematičkom

osnovom proračuna rejtinga. 
Ostaje nam vidjeti što učiniti s klasičnim hakiranjem D.D. moderatora.
Obzirom da se D.D. moderator često upotrebljava, veće hakiranje
rezultata može uspjeti nekoliko puta. Kada se to otkrije, procedura se
ponovi jer je jednostavna i besplatna.
No, manje hakiranje poput krađe 1 dolara na svakoj transakciji puno je
ozbiljniji problem.
U svakom slučaju, problem hakiranja rješavat će se kao i u drugim
slučajevima.
Uspješnost borbe protiv manipulacije direktnom demokracijom rast će
proporcionalno postotku onih koji žele jednakost, ravnopravnost i novo
društvo. I što se taj postotak bude bližio teoretskom postotku od 99,9%
obespravljenih i poniženih, to će uspjeh biti veći. Naposljetku, mi smo ti
koji su vladajućima sve to izmislili i izgradili, od hardvera do softvera, i mi
najbolje znamo kako to koristiti.
 112

Edukativna snaga direktne demokracije

"Konačni cilj direktne demokracije nije rušenje ovog nepravednog i

nehumanog društva. To je samo njen mogući efekt. Pravi cilj direktne
demokracije je obrazovanje ljudi i stvaranje uvjeta za novu civilizaciju koja
više neće biti primitivna, koja više neće biti animalna. Prema tome,
mukotrpan i dugotrajan rad na razvoju direktne demokracije ima za svrhu
da potpuno razvijena direktna demokracija jednog dana… ugasi sama
sebe".

Dakle, opet taj citat iz prvog odlomka ove knjige. Zašto je on važan?
Važan je jer nije problem u donošenju odluka. Odluke će se već donijeti,
one se donose i danas.
Ali kakve?
Odluke koje se donose danas podložne su djelovanju sredstava
informiranja koje oblikuju naše mišljenje, a onda i konačnu odluku u
skladu s onim što žele vladajući.
Bombardirani reklamama, svakakvim informacijama, prljavim detaljima iz
nečijih života i falsificiranom sadašnjošću i prošlošću, a preplašeni ružnom
budućnošću, ulazimo u lijevak koji nas vodi samo na jedno mjesto, baš
tamo gdje nas žele vladajući.
Objektivno možemo reći da baš i nemamo puno izbora. Pojedinci koji
imaju snage, znanja, volje i hrabrosti da se odupru toj manipulaciji ne
mogu znatnije utjecati na rezultate takozvanog demokratskog procesa.
Njima se otežava pristup sredstvima javnog informiranja, ili ih se
kompromitira bezbrojnim mišljenjima plaćenih "stručnjaka" koji ruše sve
njihove teorije. Ili se njihove tvrdnje, analize i pretpostavke naprosto
proglase teorijama zavjere. Objektivno, u današnjem svijetu oni nemaju
nikakvu šansu.
No, s direktnom demokracijom situacija se bitno mijenja. Njihovo
sudjelovanje u direkt-demokratskom procesu može imati snažan učinak
na ostale. I to ne bilo kakav učinak, već učinak grude snijega koja se
pretvara u lavinu informacija, ideja, teorija.
Ukratko, potrebno je aktivirati edukativni potencijal direktne demokracije.
Kako?
U idealnom slučaju, već sama činjenica da jednostavno i brzo možemo
raspravljati o svakom problemu, predlagati rješenja i odlučivati o izboru
najboljeg zapravo predstavlja edukativan proces.
 113

Dobrim rješenjem izračuna osobnog rejtinga dodatno ćemo podići razinu

direkt-demokratskog procesa.

Naime, pretpostavljam da će u tom slučaju većina sudionika direkt-

demokratskog procesa paziti koju temu otvara, kako obrazlaže problem,
diskutira i argumentira svoje stavove i predlaže rješenje tog problema.
Zatim kako ga pametno braniti i koliko objektivno analizirati druge
prijedloge.
S druge strane, manje aktivni sudionici lakše će moći procijeniti čiji su
argumenti bolji čak i u uvjetima kad to nije egzaktno moguće, a temeljem
toga donijeti ispravnu odluku i kvalitetnije ocjenjivati pojedine prijedloge.

Kako smo prije napomenuli da je direktna demokracija podešena za

pojedine probleme od kojih se zapravo i sastoji život, možemo reći da
ćemo nakon dovoljnog broja takvih problema proći čitavu jednu malu
životnu školu.

Bude li D.D. moderator funkcionirao kako je zamišljen, on će sam biti

generator obrazovnog procesa koji je permanentan, stalno podložan
poboljšanjima, ali i koji nije odvojen od realnosti i koji se događa u
interakciji svih sudionika oko zajedničkih pitanja koja se tiču našega
realnog života.

Nakon dovoljno dugog perioda stvorit će se dobra podloga za radikalnu

promjenu mjerila vrijednosti u cijelom društvu. To naposljetku može
dovesti do izmjene ovog animalnog i primitivnog civilizacijskog koda našeg
društva i do iskoraka u jedan drugi, humaniji i bolji svijet.
 114

Teorija urote i direktna demokracija

Dakle, nekima će čitava ova knjiga mirisati na teoriju urote. Ako i ne bude
tako, sigurno će ju vladajući establišment proglasiti još jednom knjigom
pisanom na bazi teorija urote i na taj način ju pokušati marginalizirati.

U redu, znamo što možemo očekivati, pa hajmo se onda boriti protiv toga.

U ovoj knjizi najbliža tvrdnja teoriji urote tvrdnja je da je svijet

matematički premrežen financijskom mrežom koju smo nazvali
financijskom monarhijom, a one tajanstvene ljude koji njome upravljaju
nazvali smo financijskim apsolutistima. Argumenti koje smo koristili da
bismo obranili tu tvrdnju vrlo su čvrsti, ali ipak, postojanje financijskih
apsolutista dokazali smo tako što smo utvrdili da ih nema na Forbesovoj
listi najbogatijih, a trebali bi biti na prvim mjestima (dakle posredno,
metodom negativne identifikacije).
Naime, nije slučajno da je danas praktički nemoguće sa sigurnošću
formalno saznati vlasničku strukturu najkrupnijih financijskih institucija,
stoga se njihovi vlasnici ni ne nalaze na Forbesovoj i sličnim listama.

Idemo prvo vidjeti zašto postojanje financijske mreže nije teorija urote.
Odgovor je jednostavan. Ona postoji i nije neka izmišljena urota samo
zato što može postojati!
Stavite se na čas u poziciju ljudi koji kontroliraju svjetske financije. To su
vlasnici najkrupnijih banaka, pohlepni i beskrupulozni ljudi čiji preci su
stvarali to bezmjerno bogatstvo, vrlo često krvavo i mimo zakona. Zar
biste vi na njihovom mjestu (i s njihovim pogledom na život) odustali od
toga da postavite takvu mrežu iako matematički, informatički i tehnološki
to možete? A takva mreža osigurava kontrolu i profite! Pa bili biste budale
da to ne napravite. A oni sigurno nisu budale!

Vratimo se opet na njih, financijske apsolutiste. Postoje li oni doista?

Pa ako postoji financijska mreža onda moraju postojati i oni koji njome
upravljaju, koji od nje imaju najviše koristi. U kapitalizmu sve je privatno i
sve je piramidalno organizirano. To je posljedica već prije objašnjenog
animalnoga genetskog koda ove civilizacije gdje se vođe čopora uvijek
instaliraju.
 115

Duboko vjerujem da upravljanje svjetskom financijskom mrežom nije

nikakav demokratski proces koji se provodi s ciljem boljeg života običnih
ljudi. To je privatna mreža malog broja ljudi. Čak štoviše, piramidalna
struktura u ovom je slučaju normalnija i lakše provediva od piramidalnih
struktura u ostalim djelatnostima (industrija, moda, telekomunikacije,
informatika…) gdje je radi kompleksnosti pojedinih pitanja čak poželjno
uključiti i veći broj eksperata koji ne pripadaju najužem krugu vlasnika.

A centar odlučivanja uvijek je na vrhu piramide novca!

Sve u svemu, nemojte povjerovati onim tipovima koji će ovu knjigu

svrstavati u još jednu teoriju urote.

Ona to nije, bazira se na provjerenim podacima i zdravom razumu.

Stoga i logika koja je postavila direktnu demokraciju kao prvu i najvažniju

taktiku u borbi za novo, bolje društvo jednakih ljudi čvrsto stoji i nije
posljedica nikakvih teorija urote.
 116

Revolucija u računalu ili kako urediti društvo bez žrtava

Sve dosadašnje inicijative za promjenu ovog nepravednog i nehumanog

društava u pravedno društvo jednakih ljudi zaostale su daleko iza razvoja
tehnologije, a posebice komunikacijske tehnologije.
Teoretičari promjena nisu prepoznali taj razvoj i sva rješenja koja nude
zapravo su anakrona. Oni kao da stalno žive u istoj sobi i ne pada im na
pamet izaći iz nje, izaći iz kuće na otvoren prostor stvarnosti i pogledati
svijet iz posve drugačije perspektive.
Zašto je tomu tako?
Pa, jednostavno su svi pomalo prestali vjerovati u promjene. Uključujući i
same teoretičare promjena.
U drugim područjima znanstvenici, inženjeri i dizajneri itekako su
prepoznali razvoj tehnologije i maksimalno ga koriste.
Kako sam inženjer koji se bavi projektiranjem i gradnjom objekata,
najbolje da objasnim kroz jedan takav primjer.
Nekada su se objekti projektirali nekoliko mjeseci a gradili godinama, a
graditelji vrlo često nisu znali kakav će biti konačni rezultat.
Danas se objekti projektiraju godinama do zadnjeg detalja, a na kraju se
radi foto-realističan 3D prikaz objekta kojeg je teško razlikovati od
stvarnosti.
Projektira se dugo i studiozno, ali se zato gradi mjesecima, a ne godinama.
I još u gradnji viših katova useljavaju se i aktiviraju najniže etaže.
U čemu je štos?
Pa, u računalu se sve može, a greške nitko ne plaća. Obriše se i nacrta
ponovno i ispravno. Stoga skoro da i nema grešaka u gradnji, a ako ih i
ima, one su zanemarive.
Sve što se imalo pogriješiti, već se pogriješilo u svijetu virtualne stvarnosti.

Ako ste primijetili, u ovoj knjizi vrlo često sam koristio matematičku i
sličnu analogiju dijelom zato što sam inženjer po struci, ali dijelom i zato
što je vrlo često odlična.
Zadržimo je i dalje.
U knjizi "No Money ili Tri Anina Zakona" koristio sam informatičku
tehnologiju u dizajnu društva u kojem želimo živjeti. Baš kao programe
koje imamo za projektiranje objekata.
Tamo su moji junaci izradili igru - program koji je društvo raščlanio na
međuovisne gene (vojska, policija, sudstvo, umjetnost, obrazovanje,
 117

trgovina… stotinjak gena). I onda su u direkt-demokratskom procesu

pojačavajući i smanjujući utjecaj pojedinih gena dizajnirali novo društvo (i
usput, igrali su igricu i najbolje dizajnirano društvo izabrali za svijet. )
Ukratko, u računalu su stvorili genotip novog društva, a kasnije ga
pretvorili u stvarnost, fenotip.
Sve greške koje su se mogle dogoditi, dogodile su se u računalu.
Dakle, u stvarnosti nije bilo otpuštenih, povrijeđenih, izbačenih na ulicu.
Nije bilo sukoba, ratova, prijetnji i političkih pritisaka, propalih revolucija,
gladi ili krvavih odmazdi.
Sve se to figurativno rečeno događalo u virtualnom svijetu, a pošto je
dizajn završen i prihvaćen, proveden je u stvarnosti, korak po korak, točno
kako se i razvijao.
Nije sirotinja plaćala greške kao do sada.
A sada, vratimo se na odlomak o strategiji i onaj prevažan dio:
Osoba koje se okrenula i odlazi jer ne želi slušati laži političara (koji
simboliziraju i predstavljaju onih 0,1% vladajućih) treba točno znati kamo
odlazi! To je strateški cilj.
Ako to zna onda će to za njime učiniti i svih ostalih 99,9%, što znači
praktički svi. Tip na kraju daske pada u ponor bez ikakvog sukoba .
Strateški cilj zapravo je društvo koje smo odabrali.
Ako inženjeri i znanstvenici koji se bave matematikom i fizikom mogu
koristiti tehnologiju za virtualnu simulaciju svojih ideja i rješenja, zašto ne
bi i teoretičari društvenog razvoja? Daleko je jednostavnije varirati sve
parametre u računalu nego u stvarnosti. Tako je moguća provjera
bezbrojnih varijanti društava i putova kako stići do njih.

Revolucija u računalu ništa ne košta. 

U redu, ali da ne mistificiramo sve to, društvo u kojem želimo živjeti i nije
tako komplicirano. Barem ne meni.
Iako je ova knjiga posvećena tehnologiji koja nas treba dovesti do tog
novog društva i nove civilizacije, ja ne bih trebao određivati koje će biti
konačno rješenje.
Ipak, kao i svatko od vas, i ja imam pravo na svoje snove. Stoga ću ipak
opisati društvo o kakvom sanjam.
 118

Društvo miroljubive koegzistencije

Prvo o imenu.

Već prije rekao sam da mi se ne sviđa upotrebljavati riječ komunizam jer

je potrošena i kompromitirana u prošlosti.

S anarhizmom je isti slučaj.

Također mi je glupo upotrebljavati riječ utopija jer je društvo o kojem ja

sanjam po mom mišljenju jedini izlaz iz ove katastrofalne situacije. Samim
time ono je egzistencijalni imperativ, a ne utopija.

Tellingerov naziv kontribucionizam je dobar, ali nije potpun. Definira samo

dio prije svega međuovisnosti ljudi, ali ne i miroljubivost te sve njezine
posljedice, kao ni odnos s okolinom.

Postindustrijsko društvo mi je previše neodređeno. Ono može biti i zlo

društvo, a ne samo dobro. To vrijedi i za sve klonove.

Dakle, dugo sam tražio pravi izraz i na kraju sam odabrao ovaj:

DRUŠTVO MIROLJUBIVE KOEGZISTENCIJE

Društvo miroljubive koegzistencije ljudi ali i svih ostalih (biljaka,

životinja…) na cijelom planetu.
Nekako mi taj izraz najpotpunije opisuje društvo dizajnirano prema
osnovnim pravilima:
No exploitation (nema iskorištavanja)
No hurting (nema povređivanja)
No debt (nema dugova)
Inače, taj se izraz koristio za vrijeme vrhunca Pokreta nesvrstanih (čije su
vođe bili Tito, Nehru i Nasser), a odnosio se na države i njihov međusobni
odnos. No, ja sam ga aplicirao na ljude, životinje, biljke, cijeli planet.
Kad smo već kod toga, pod tim izrazom uspjele su se ujediniti države
različite po svemu (po razvijenosti, društvenim uređenjima, nacionalnosti,
kulturi, ideologiji, vjeri...). Ako su mogle države, onda vjerojatno mogu i
ljudi. 
 119

U redu, vratimo se na opis tog društva. Odmah idemo na najinteresantnije

pitanje, a to je pitanje odnosa u materijalnoj sferi?
U toj sferi praktički svi misle da je ekonomsko društvo i novac svemirska
konstanta, da postoji svugdje u svemiru, pa čak i da prođemo obzor
događaja crne rupe i izletimo u drugi paralelni svemir i tamo bi postojali.
To je glupost, naravno, uopće ne mora biti tako. Na kraju, sve su to
izmislili ljudi kao naš stari poznanik otac banknota, novca od papira, John
Law, prevarant, kockar i ubojica. No Osnovna pravila pokazuju nam da
naše društvo ne može biti ekonomsko. Stoga će novo društvo biti:

NEEKONOMSKO DRUŠTVO

Naime, ekonomija podrazumijeva proizvodnju, razmjenu i profit, a to već

pripada u iskorištavanje i u suprotnosti je sa prvim osnovnim pravilom No
exploitation. Pohlepa koja se pritom rađa stvara potrebu da se krši i drugo
osnovno pravilo: No hurting.
Treće osnovno pravilo No debt zabija i posljednji čavao u lijes ekonomskog
društva.
S ekonomskim društvom nestao je i novac. Nikakva šteta, ionako je s
vremenom postao virtualan. 
U redu, nemamo više ekonomiju, novac ni dugove, no što je s
vlasništvom? Ima li ono uopće smisla?
Nema, nikakvog. Ako je to novo društvo blagostanja u kojem je
čovječanstvo ekološki i demografski usklađeno sa svojim planetom i nema
potrebu za egzistencijalnom borbom, onda vlasništvo nema nikakve svrhe.
Ode nam, dakle, katastar i gruntovnica i dobar dio (trgovačkog) sudstva u
povijest.
Hm, dok završim ovu knjigu otići će puno stvari u povijest, čini mi se.
Ah, sad mi pade na pamet zabavna asocijacija. 

Fukuyama je svoju knjigu nazvao "Kraj povijesti i posljednji čovjek", a ja bih

ovu onda trebao nazvati "Kraj povijesti i prvi čovjek" (obzirom da, kao što
vidite, s animalnom civilizacijom nestaje cijela jedna povijest, a novu
civilizaciju stvaraju posve novi ljudi).

No, vratimo se malo na novac. Da, on će nestati, ali iz tehničkih razloga

vjerojatno neće moći nestati odjednom. I to je opasan moment u cijelom
 120

planu jer novac je instrument vladajućih, on im daje snagu, a teško je

odoljeti njegovom magičnom sirenskom zovu. No, sjetimo se odlomka
"Druga priča iz prošlosti" o Nathanu Rothschildu:

"Novac bi trebao imati pokriće u proizvodima. Kako onih 0,1% financijskih

apsolutista ne proizvodi ništa, a posjeduju (kontroliraju) sav novac (i pravi i
virtualni), dolazimo do suludog apsurda nad apsurdima.
Svaki prokleti dolar, euro, jen, rublja… ali baš svaki (mislim ponajprije na
stvarne novce koji imaju pokriće u proizvodnji) posljedica je rada nas
99,9% koji ništa ne odlučujemo, ali zato stvaramo!
To su naši i ničiji tuđi novci! Zapravo, trebali bi biti, ali nisu. Leže u
trezorima čije ključeve imaju Rothschildi, Rockefeleri, Morgani…"

Dakle, ako već iz tehničkih razloga novac zadržavamo na neko vrijeme,

onda uzmimo svoj realni novac s pokrićem i stavimo ga u "svoje" banke
koje nemaju nikakvu komercijalnu funkciju, ne ostvaruju nikakvu dobit i
imaju jedini zadatak da što jednostavnije provedu svijet iz ekonomskog
društva s novcem u neekonomsko društvo bez novca. Nazovimo ove
banke

PLANETARNIM BANKAMA

Kod opisa ovakvih situacija svi se pitaju što s bogatašima koji su živjeli u
dvorcima, kućama, vikendicama i vozili se jahtama, avionima i gomilom
skupih automobila. Gdje će oni spavati i hoće li se u njihove kuće useliti
netko drugi?
Neće, barem dok im bivši vlasnici to ne dopuste. To će garantirati posebno
pravilo:

PRAVILO NULTE POZICIJE

Ovo pravilo zadržava status quo u korištenju svih bivših osobnih vlasništva
pod uvjetom da se koriste i da ne propadaju. Pravilo nulte pozicije vrijedi
samo za života onih koji su stekli ta vlasništva. Naglašavam riječ korištenje
jer vlasništva više nema, i onda, naravno, ni nasljeđivanja. Dakle, Bill Gates
ima pravo doživotno koristiti sve svoje kuće, jahte, vikendice dok god to
bude stvarno radio i u tom slučaju nitko mu nema pravo to uskratiti.
Ali ako i bude htio sve to zadržati, vjerujte, neće dugo.
 121

Naime, sve te kuće, automobile, jahte i avione netko treba održavati,

čistiti, popravljati, voziti… Dakle treba prava vojska robota i ljudi. Robote
za te stvari prioritetno će dobivati oni koji ih nemaju, a trebaju ih za svoje
osobne stvari. No, kako sve te stvari koriste Bill Gates i njegova obitelj,
onda oni moraju sve to raditi jer nitko drugi neće.
Neće jer nemaju zašto. I oni u nekoj skromnijoj ali dostatnoj formi mogu
imati sve to.
Ako će i neko vrijeme bivši bogataši nastojati zadržati korištenje svojih
statusnih auta, kuća i jahti, nakon izvjesnog vremena shvatit će da ne
mogu u isto vrijeme biti u pet automobila, jahti i u avionu… Budući da
znaju da nema nasljeđivanja prava korištenja, postupno će odustajati od
njih.

Ovdje mislim da sva veća privatna zemljišta treba izuzeti od pravila nulte
pozicije. Što znači da pravilo nulte pozicije obuhvaća samo osnovne
okućnice uz kuće.

U redu, za osobne stvari imamo pravilo nulte pozicije, a što je s

tvornicama, hotelima, poslovnim zgradama, poljoprivrednim imanjima,
dakle s vlasništvom koje je služilo za proizvodnju, prodaju, općenito u
gospodarske svrhe?
Tu ne vrijedi pravilo nulte pozicije i to sve jednostavno postaje javno.
Postati javno nije baš pravi izraz jer pod tim nekako opet mislimo na
društveno vlasništvo kao u socijalizmu.
Kako imamo društvo miroljubive koegzistencije ljudi i cijeloga planeta,
bolji izraz od postati javno je postati:

PLANETARNI RESURSI

Baš kao i šume, oceani, rijeke i jezera, biljke i životinje, i sva gospodarska
dobra imaju jednoga vlasnika - planet. Ovo se posebno odnosi na
planetarne banke koje su već po definiciji planetarni resursi.
Ovime smo gordijski čvor pretjeranog i neracionalnog ljudskog
iskorištavanja resursa rasjekli ekološkim mačem i ujedno zadovoljili
osnovna pravila No exploitation i No hurting u širem smislu.
Također, ovime smo proširili ekološki sustav i na tehnologiju i sve stvari
koje služe ljudima. Shvaćajući ekološki sustav tako prošireno, stvaramo
ravnotežu i činimo ga održivim. Tehnologija kao ekološki sustav? Je li to
 122

moguće, pa tehnologija je do sada ugrožavala ekološku ravnotežu?

Moguće je, itekako, samo treba uzeti u obzir razvoj i transformaciju
tehnologije.
Idemo se opet malo zabavljati, uzmimo za primjer gradove koji su možda i
glavni ekološki problem planeta, a ovu malu priču u nastavku nazvat
ćemo:

AVATARIZACIJA GRADOVA

Prije nego nastavite čitati dalje, pogledajte spot na Youtubeu (ili nađite
pjesmu) ulične izvođačice Susane Silve "World is a tree". Toliko je
nepoznata da ima samo jedan komentar a taj je „great poetry and
powerful music in this dark age!“ Jedan komentar, ali istinit!

Hmmm… kad bolje razmislim, a što sam ja nego jedan anonimni ulični
izvođač, samo ne sviram i pjevam nego… pišem. 

Da vidimo za početak kakvi su sada gradovi.

Obično imaju poslovni centar, a onda se šire kao neekološka gangrenozna
rana sa sve siromašnijim i siromašnijim beskrajnim kvartovima. Gradovi
troše enormnu energiju, a proizvode nevjerojatan otpad.
Kako onda to antiekološko čudovište pretvoriti u živu i korisnu ekološku
mašinu?
Nemoguće? Naravno da nije, kao ni sve ostalo u ovoj knjizi. Sve je samo
stvar logike i znanja, a treba i malo mašte. 
 123

U sklopu demografske usklađenosti smanjivat će se broj stanovnika na

planetu na prihvatljivu mjeru. Smanjivat će se, naravno, i gradovi, ali to
nije dovoljno.
Pozovimo opet u pomoć starog prijatelja Garija Kasparova i zapitajmo se
koji bi on potez povukao sada, prirodan potez, naravno?
"Teorija prirodnih poteza" savjetovala bi nam da odgovor potražimo u
najdubljim dijelovima naših sjećanja, da se vratimo stotinama tisuća, pa i
milijunima godina unatrag, u vrijeme kada smo bili neotuđivi dio prirode.
U redu, u vrijeme kad je naš pradavni predak bio neotuđivi dio prirode,
mala dlakava i nešto pametnija životinja od drugih, mi smo živjeli na
drveću, a ne u naseljima ili gradovima.
I što sada?
Ništa, ali razradimo malo to. Nova tehnologija omogućava podizanje
gradova u visinu. Samim time smanjivat će se njihova površina na tlu i
ostat će više prostora za prirodu. Ali to nije ništa novo, neboderi postoje
odavno.
No, nova tehnologija omogućava još štošta.
Omogućava da neboderi postanu visoki i pločasti i da svoje fasade
iskoriste za skupljanje solarne energije. Kako je danas već započeo razvoj
solarnih panela (prema najnovijim istraživanjima, čak možda i na
klorofilnoj bazi) možemo očekivati da to naše visoko drveće dobije lišće.
Nadalje, elektronika i karbonska tehnologija omogućavaju objektima efekt
suncokreta. U trenucima najveće insolacije raširit će svoja karbonska krila
prekrivena solarnim pločama i žedno upijajući sunčevu energiju okretati
se uvijek u smjeru Sunca i uvijek pod najpovoljnijim nagibom, ne
dopuštajući da propadne išta od dragocjenih sunčevih zraka. Ukratko,
koriste sunčevu energiju bolje od same prirode, bolje od samog planeta...
Jeste li primijetili da naš solarni objekt više nije kuća? On počinje
podsjećati na drvo, baš kao Hometree u filmu "Avatar" na kojem su
usklađeno s prirodom živjeli stanovnici Pandorije.
Proizvevši tako više energije nego što je troše, solarni gradovi tu energiju
vraćaju natrag u prirodu na razne načine (navodnjavanje, gnojenje zemlje,
pročišćavanje otpada…) koji ovdje nećemo posebno razrađivati.
Time prirodi vraćaju najmanje ono što su joj uzeli i tako postaju aktivan
ekološki element u miroljubivoj koegzistenciji sa svojom okolinom.
A ako se ljudi koji žive u tim gradovima zažele prirode, imat će ju na
raspolaganju kad i koliko god hoće.
Ovakav tip gradova ostavit će beskrajne krajolike nedirnute prirode.
 124

Dobro, to je što se tiče gradova. A što je s nama, s ljudima koji žive i rade u
njima?
Obdareni smo razumom i sigurno je samo jedno. Imamo ga da ga
koristimo, priroda ne daje ništa bez razloga!
Stoga hladne glave raspravimo osnovno pitanje.
A to je: koliko ljudi može živjeti na planeti Zemlji bez da ugrožava ostale
stanovnike i prirodu? Danas nas je 7,5 milijardi, a krivulja broja stanovnika
strmoglavo raste.
Ako pogledate Zemlju iz svemira vidjet ćete ovo:

Svjetlosna devastacija prostora više je nego očigledna. Ovoliki broj ljudi u

konačnici rezultira globalnim zatopljenjem, globalnim zagađenjem i vodi u
ekološku apokalipsu, propast za sva vremena. Potrebna je stoga:

DEMOGRAFSKA OPTIMIZACIJA

Mišljenja su različita o nekom optimalnom broju stanovnika na planetu

Zemlji (najčešće se spominje maksimum od oko 2 milijarde ljudi), ali
sigurno je da nas je previše i da će se naš broj morati smanjiti na neku
razumnu mjeru.
 125

Argumenti da će tada doći do naglog starenja stanovništva, da neće imati

tko isplaćivati mirovine, socijalno, zdravstveno... padaju u vodu. Naime, u
društvu miroljubive koegzistencije svega toga nema, pa se ni ne trebamo
brinuti. Sustav funkcionira posve drukčije, a sve poslove koje bude trebalo
obavljati za zajedničku korist, s obzirom na obim i uvjete rada može bez
problema obavljati i starije stanovništvo.
Dakle, u idućih stotinjak godina treba imati negativan prirast stanovništva.
Najveći problem će, naravno, praviti religijske institucije koje forsiraju
natalitet radi povećanja broja vjernika. No, one će praviti problem oko
svih promjena, a ne samo demografskih, jer im je jako dobro išlo u
dosadašnjem sistemu. Ogrezle u moći i bogatstvu, po svaku će cijenu
htjeti zadržati status quo.

Dobro, ali kako ćemo prijeći iz ekonomskog u neekonomsko društvo? Tu

treba istaknuti najvažniju stvar, a to je da moramo imati jasan strateški cilj
željenih promjena ili jednostavno rečeno moramo imati razvijen do
zadnjeg detalja

DIZAJN NOVOG DRUŠTVA

Zašto? Zato što to danas možemo zahvaljujući tehnologiji!

A i zato što smo postali kronični ovisnici o ovakvom potrošačkom modelu
života kao o heroinu. Detoksikacija će zato biti bolna, a otpori veliki.

Zato moramo po svaku cijenu razviti sjajne mogućnosti računalnog

modeliranja društvenih promjena, počevši od analize resursa, definiranja
međuovisnosti pojedinih segmenata društva (gena društva), preko
njihovoga povezivanja u smislenu cjelinu (genotip), do kriterija kojima
ćemo ocjenjivati dobivene modele.
Kao što smo prije rekli, priprema za promjene (kao i dizajn samih
promjena) mora se odvijati u virtualnom prostoru, nikako se ne smije
eksperimentirati na živim ljudima.
A tu je i uvijek prisutan strah od promjena.
Mada mislim da je strah od promjena u ovom slučaju dosta opravdan.
Izvedemo li cijelu priču nepripremljeni i nedovoljno organizirani, stvorit
ćemo bezbroj problema, ponegdje čak i glad ili nedostatak osnovne
medicinske skrbi. I na taj način kompromitirat ćemo čitavu zamisao.
 126

U svakom slučaju, temeljita, dobra i sveobuhvatna priprema jedino je

rješenje da se nadvlada strah od promjena.
U tom pogledu, jedna od osnovnih taktika predloženih u prethodnom
tekstu (s napomenom da će se bolje objasniti u opisu društva) je
preraspodjela neiskorištenih resursa. A da bi se ona provela, potreban je
detaljan:

OPERATIVNI PLAN PRELASKA U NOVO DRUŠTVO

Ako ljudi koji će postati neiskorišteni i suvišni budu imali detaljan i točan
plan - što trebaju raditi u kojem trenutku, to će ukloniti strah od
promjena. Za početak osvrnite se oko sebe i zapitajte: koliko vaših
poznanika radi na realnim, materijalnim stvarima za poboljšanje života?
Koliko radi u znanosti, a koliko se bavi umjetnošću? Vrlo malo. Svi ostali, a
to je otprilike tri četvrtine, rade besmislene poslove prije svega u funkciji
birokracije, represije, prodaje raznih stvari i stvaranja profita.
U novom društvu svi ti ljudi trebaju naći novi posao. Iako taj posao ne
treba biti s punim radnim vremenom, ipak se treba pažljivo i pomno
organizirati. U procesu preraspodjele razlikujemo nekoliko koraka:
- locirati sve neiskorištene ljudske resurse
- locirati sve moguće korisne poslove na koje se mogu preusmjeriti
- napraviti plan prelaska na te poslove u nekom razumnom (ali
kratkom!) roku
Ovaj posao vrlo je zahtjevan i bit će ključan u izradi operativnog plana
prelaska iz jednog društva u drugo. Posve je sigurno da se taj proces neće
odvijati glatko nego s teškoćama, ma koliko dobro ga isplanirali. No, u
cijeloj situaciji ima jedna dobra stvar. Naime, neiskorištenih resursa bit će
toliko puno da bi ih, bez obzira na sve poteškoće koje očekujemo, trebalo
biti sasvim dovoljno da se ne dogode veći poremećaju u procesu života i
rada ljudi i cijelog planeta.
Čitava vojska ljudi, ali i slobodnih tehnologija, prebacit će se na poslove
rješavanja proizvodnje hrane, odjeće, stanova, rješenje transportnih
problema kako bi ta hrana i odjeća stigla do svakoga. Cijele vojske ljudi i
tehnologija aktivirat će se u proizvodnji svega ostalog što nam treba i na
što smo navikli u vrlo pristojnom standardu življenja kako bi bilo dostupno
svakome na ovom svijetu.
Ovome će svakako pridonijeti i činjenica da neće više postojati ni državne
granice. Imat ćemo, dakle
 127

SVIJET BEZ GRANICA

Državne granice su također kolektivni atavizam zaštite plemenskih

interesa i nemaju nikakvog smisla. Planet Zemlja je jedna cjelina i svako
cijepanje na nekakve interesne segmente štetno je i besmisleno. Naravno,
to ne isključuje postojanje različitih kultura, vjera i običaja koji pridonose
zanimljivosti života na Zemlji.
Jedno od najzanimljivijih područja područje je energetike. Energije mora
biti i mi moramo krenuti od sadašnje situacije i postupno razvijati čistu
tehnologiju koja će zamijeniti ovu prljavu (nafta, nuklearne elektrane...)
što ju sada koristimo. Oslobođeno pritisaka velikih naftnih kompanija i
ekonomskog poslovanja, očekujem pravi bum u znanstvenim
istraživanjima čistih izvora energije. Energetska problematika dobro je
poznata, pa ju ovdje nećemo posebno opisivati.
Ali nešto drugo hoćemo, a to je odgoj i obrazovanje. Tu će morati nastati
ogromne i ključne promjene. Naime, nova civilizacija počivat će na posve
drugim mjerilima vrijednosti. Osnovna pravila su najvažnija i iz njih će se
razviti čitav niz odgojnih i obrazovnih principa koji će obilježavati društvo
miroljubive koegzistencije. Ovaj proces zvat ćemo

OBRAZOVANJE NOVOG ČOVJEKA

U svakom slučaju, nova mjerila vrijednosti moraju ispuniti prazan prostor

koji će nastati ukidanjem današnjih mjerila vrijednosti. Ovo su možda
najveće i najvažnije promjene u cijeloj ovoj priči. One su osnova na kojoj
počiva sama ideje društva miroljubive koegzistencije.
Te promjene moraju se dogoditi u nama, u našim glavama i u našim
srcima. A to znači da su te promjene praktički nepovratne. Kao brod koji
zauvijek napušta staru obalu i u jednom je trenutku prestaje vidjeti, a
novu obalu još ne može vidjeti. Trenutak kada se plovi otvorenim morem
samo „prema instrumentima“ bit će trenutak hrabrosti nas kao rase. I kao
što dobar moreplovac na dalekoj pučini na kojoj ne vidi ništa osim mora
mirno spava jer zna da ga znanje navigacije sigurno vodi do cilja, tako
ćemo i mi morati biti sigurni u naš izbor novih mjerila vrijednosti i njima
prilagođenom odgoju i obrazovanju. I stići ćemo do cilja, najboljeg planeta
u svemiru na kojem ćemo svi živjeti sretni i ispunjeni kao ličnosti,
ravnopravni i slobodni.
 128

Slobodni jednom zauvijek.

Svira mi "Now we are free" od Hansa Zimmera (tema iz filma

"Gladijator") i primila me neka tuga. Zar u ovom posranom svijetu
jedino možemo biti slobodni kad više nismo živi?
A za života osuđeni na vječno lutanje možemo tražiti sreću jedino
crpeći energiju iz svog vlastitog reaktora vječite tuge.
Ja neću tako, ne mogu. 
Napisat ću novu knjigu, napisat ću ih deset… ako treba napisat ću sve
riječi svijeta da barem malo to promijenim…
 129

Zašto?

I na kraju postavlja se pitanje - koji je smisao ljudskog truda i uopće

života? Zašto bi u nekom pravednom društvu jednakih ljudi, društvu bez
razmjene i novca, ljudi obavljali dosadne, a ponekad i naporne poslove
potrebne zajednici. Zašto bi sa strašću stvarali umjetnost, razvijali
znanost? Zašto bi pojedinci u to ulagali sebe i sve svoje fizičke,
emocionalne, intelektualne i sve ostale potencijale?
Pa ima jedan razlog, jedna stvar koja je, da se opet našalim, uz gravitaciju i
brzinu svjetlosti jedina konstanta u svemiru. To naravno nije strah, a ni
novac, niti neki njegov surogat, nego jedna neusporedivo vrednija stvar
poznata samo i jedino razumnim bićima.

Respect!

Epilog

Hmm, tek sada, na kraju, shvaćam da ova knjiga nije dovoljno dobra.
Jednostavno nije i ne može biti dobra.
Što joj to fali?
Fale joj tvoje misli, čitaoče, fale joj tvoji osjećaji, tvoja ljubav i tvoja tuga.
Fale joj tvoje riječi, čitaoče.
Ako jednog dana ovoj knjizi dodaš svoje misli i svoje riječi, ni tada ona
neće biti dobra knjiga.
Falit će joj riječi i misli i osjećaji onog drugog koji je tada bude čitao.
Ako se i on potrudi pa ovoj knjizi doda svoje misli i svoje riječi, postat će
bolja, ali i dalje neće biti dovoljno dobra.
Ali ako jednog dana svi koji je čitaju u njoj dopišu svoje misli i svoje riječi,
to više neće biti ista ova knjiga!
Neće biti ni slična ovoj knjizi nego će biti neka posve druga knjiga.

Ali… to će onda biti stvarno dobra knjiga. 

Goran Gal