MJEŠOVITA SREDNJA ŠKOLA TRAVNIK

MEDICINSKA ŠKOLA

MATURSKI RAD
BOLESTI ŠTITNE ŽLIJEZDE

Predmetni nastavnik: Kandidat:

Prim.dr Nurudin Šatrović Mahir Skopljak

Travnik, april 2014. godine

 1. UVOD

Slika 1. Građa štitne žlijezde

Štitna žlijezda (glandula thyreoidea) je smještena u donjoj trećini vrata s prednje strane. Štitna
žlijezda je neparna žlijezda sa unutrašnjim lučenjem čiji hormoni imaju udjela u
funkcionisanju cijelog organizma. Sastavljena je od dva režnja, lijevog i desnog koju su
priljubljeni uz grkljan i gornji kraj dušnika, a povezani su poprečni dijelom, tzv. istmusom.
Taj meki smećkastocrveni organ teži 30 do 50 grama, a obavijen je ovojnicom od vezivnog
tkiva. Ovojnica šalje dio svojeg tkiva u unutrašnjost, stvarajući pregrede i dijelići žlijezdu u
manje režnjiće. Režnjići štitnjače su suzdani od mnogobrojnih kugličastih mjehurića (folikula)
koji su obloženi slojem žlijezdanih stanica. Te stanice pod utjecajem hipofize izlučuju rijetki
koloid koji sadrži hormone i čuva se u štitnjači. Najvažniji hormon štitnjače koji se pohranjuje
u koloidu jeste tiroksin. On sadrži životno potrebne element u tragovima, jod, koji u tijelo
dospijeva s hranom, a u štitnjači se organski vezuje za aminokiselinu tirozin. Prije puštanja u
krvotok, hormon se razgradnjom dovodi u jednostavniji, tekući oblik. Na do sada još
neistražen način, tiroksin regulira izmjenu tvari u tijelu, u svakoj pojedinoj stanici, i održava
je u kliznoj ravnoteži. Njegov utjecaj je od presudnog značaja za rast i razvitak organizma i
zaravnanja izmjenom tvari u mirovanju. Tireokalcitonin je antagonist hormona sporednih
štitnjača, a koči razgradnju kostiju i smanjuje razinu kalcija u krvi. Osim toga, taj hormon
potiče bubrege na povećano izlučivanje fosfata. Štitna žlijezda je dobro prokrvljen organ , koji
se snabdjeva krvlju preko gornje i donje tireoidne arterije a ponekada i preko nestalne arterije
štitne žlijezde .Venska drenaža se obavlja preko tri venska stabla i to preko gornje , donje i
srednje vene štitnjače.
1.2 Fiziologija štitne žlijezde

Štitna žlijezda čovjeka je specifičan organ odgovoran za izgradnju aktivnih hormonskih

supstancija , koje se inače mogu stvarati i u drugim tkivima u sasvim malim količinama .
Osnovna funkcija štitne žlijezde je spajanje joda sa proteinom u izgradnji hormona.

Osnovni produkti tireoidne žlijezde su hormoni :

-Tiroksin (T4)
-Trijodtironin (T3)
-Tireokalcitonin (TCT
Za normalno stvaranje tireoidni hormona čovjeka potreban je dnevni unos joda u organizmu u
količini od 100-200 mikrograma. Dva su glavna izvora joda u organizmu : jod dobven iz
unijete hrane i vode (male količine joda se apsorbiraju preko pluća i kože), i jod dobiven
razgradnjom i dejodinacijom hormona i neorganskih jodnih jedinjenja . Sama sinteza
hormona odvija se u četiri faze . Peta faza predstavlja lučenje već sintetiziranih hormona .
Membrane tireocita (ćelije štitne žlijezde) ima sposobnost za uvlačanje joda unutar ćelije
putem aktivnog sistema tzv, jodne pumpe. Aktivan transport joda je potreban zbog
nesrazmjere joda u serumu i joda u ćeliji (odnos 1:20) . Za uvlačenje joda u ćeliju troši velika
količina energije koja se dobije iz adenozin trifosfata (ATP). Uvlačenje joda stimuliše i
tireotropni hormon (TSH) . Oslobađanje joda iz jodida obavlja se u ćeliji . Neaktivni oblik
joda se pretvara u reaktivni oblik pomoću vodonik peroksida kao oksidativnog sredstva i
peroksidaze kao katalizatora . Zatim slijedi jodinacija tirozina , to jest aktivni jod se vezuje za
tirozin. Tako se formira monojodtirozin (MJT) i dijod tirozin (DJT) u tireoglobulinskim
molekulama. Ovi jodinisani tirozini su fiziološki neaktivni , ali kada se dva molekula DJT
spoje nastaje T4 (tiroksin), a ako se spaja jedan molekul MJT sa jednom molekulom DJT
nastaje T3 (trijod tironin). Radikali koji , ukoliko se ne spoje u odgovarajući hormon, dejodišu
se putem specifičnih enzima, a oslobođeni jod se najvećim dijelom koristi za ponovnu sintezu
hormona . T3,T4 oslobađaju se iz tireoglobulinskih molekula putem enzima, a da bi ušli u
cirkulaciju vežu se se za proteine plazme, uglavnom alfa globuline (tiroksin se vezuje za
globuline (TBG), a znatno manje za prealbumin. Postoji veći afinitet TBG za T4 nego za T3 .
Postoji samo mala količina slobodnog tiroksina u krvi i ona je fiziološki aktivna . T3 i T4
pošto uđu u ćeliju dejodišu se, a slobodni jod se koristi za sintezu ili se eliminiše mokračom.
2. FUNKCIONALNE BOLESTI ŠTITNE ŽLIJEZDE

2.1 Smanjeno lučenje štitnje žlijezde-hipotireoza

Hipotireoza je stanje pri kojem je štitnjača slabije aktivna i stvara premalo svojih hormona.
Vrlo teška hipotireoza zove se miksedem. Najčešći uzrok ovog poremećaja je nedostatak joda

u hrani ( u nerazvijenim zemljama ) i Hašimotov tiroiditis koji je u svim zemljama u svijetu

najčešći uzrok hipotireozi. U razvijenim zemljama svijeta jod se dodaje u sol kao namirnicu
koju svi ljudi konzumiraju i na taj način se sprečava mogućnost nedostatka joda u hrani. Kod
Hašimotovog tiroiditisa, štitnjaču oštećuju antitijela koju osoba stvara na vlastite stanice štitnjače (
tireocite ), čime se štitnjača strukturalno, morfološki ( građa ) mijenja . Štitnjača kod ovih

poremećaja postaje povećana, difuzno promijenjena u cjelokupnoj strukturi i veličini, a zatim

godinama nakon početnih promjena nastaje najčešće hipotireoza, jer se funkcijska područja u
žlijezdi potpuno uništavaju. Slijedeći uzrok hipotireoze može biti posljedica liječenja
hipertireoze ( povećanog , ubrzanog rada ) štitnjače. Naime hirurški zahvat ( operativno
odstranjenje hipertireotične štitnjače) ili primjena radioaktivnog joda u liječenju hipertireoze
može dovesti do hipotireoze .Hipotireoza može nastati zbog primjene prevelike doze lijekova
za liječenje hipertireoze koji usporavaju rad štitnjače. Hipotireozu može uzrokovati i
nasljeđeni poremećaji nenormalnosti enzima ( tvari) koje pospješuju sintezu hormona
štitnjače u stanicama i tako može nedostajati hormona štitnjače. U drugim rijetkim
slučajevima hipotalamus i hipofiza koji su “nadređeni “organi koji upravljaju u tijelu radom
štitnjače, ukoliko ne luče dovoljno svoje hormone ( TRH i TSH) koji potiču na rad štitnjaču
mogu dovesti do hipotireoze.

Slika 2. Primjer hipotireoze

2.1.1 Simptomi

Nedovoljna količina hormona štitnjače dovodi do usporavanja tjelesnih funkcija. Za razliku

od hipertireoze simptomi hipotireoze su blagi, postupni i ponekad se mogu shvatiti kao
depresija, a kod starijih osoba i kao Alzheimerova bolest. Nedostatak hormona štitnjače
usporava metabolizam, rad srca tj. puls, peristaltiku crijeva ( rad i pokretanje crijeva) ,
pojačava umor, sklonost spavanju noću ali i tijekom dana zatim osjećaj hladnoće. Hrana
unešena se sporije razgrađuje i ugrađuje se u masno tkivo, javljaju se znakovi slabijeg
pamćenja i gubitka koncentracije,organizam je jednostavno rečeno kompletno usporen. Izraz
lica postaje tup, glas promukao, govor polagan , usporeniji, lice postaje napuhamo i
naotečeno. Ljudi s hipotireozom uglavnom dobivaju na težini unatoč istom apetitu ili jednakoj
količini unešene hrane i kalorija. Mnogi se žale na opstipaciju ( zatvor ) stolice, lošije podnose
hladnoću ili im je stalno hladno. Kosa im postaje prorijeđena, gruba i suha a koža postaje
gruba, suha, ljuskava i stanjena. Puls može biti sporiji, ponekad ubrzaniji. Mnogi bolesnici
razvijaju sindrom karpalnog kanala ( osjećaju bockanje ili bol u rukama). Dlanovi i tabani
mogu biti blago narančasti ( karotenemija), a postranični dio obrva može ispadati i
prorjeđivati se. Neki bolesnici, osobito stariji, mogu djelovati zbunjenima, zaboravljivima ili
dementnima. Navedeni simptomi mogu se zamijeniti s Alzheimerovom bolešću ili nekim
drugim oblikom demencije ( gubitak spoznajnih mentalnih funkcija). Mlađe osobe i osobe
srednje dobi, osobito žene, mogu kliničkom slikom upućivati na hipotireozu a u podlozi ovog
organskog poremećaja može biti depresija ( potištenost, povlačenje u sebe, umor, gubitak
interesa , osjećanje bezizlazne situacije u kojoj se oboljeli nalazi). Ljekar anamnezom,
kliničkim pregledom i iskustvom lako će razlikovati ova dva poremećaja i primijeniti
adekvatno liječenje. Hipotireoza koja se ne prepozna ili ne liječi može dovesti do anemije,
niske temperature tijela ( hipotermija) i konačno može dovesti do zatajenja srca. Ova situacija
može dovesti do smetenosti, stupora ili kome ( miksedemska koma).

Svi navedeni poremećaji mogu dovesti do po život opasnih komplikacija u kojima se

usporava disanje, osoba može imati epileptičke napadaje i smanjeni dovod krvi u
mozak. Miksedem je krajnje i teško stanje neliječene hipotireoze koju mogu potaknuti
izloženost hladnoći, infekcije, lijekovi kao sedativi i sva stanja i lijekovi koji mogu
potiskivati, ometati ili deprimirati ( smanjivati) funkciju mozga.
2.1.2 Terapija

Hipotireoza se liječi dodatkom hormona koji štitnjača manje luči. Oblik kojem se daje
prednost u terapiji je sintetički tireoidni hormon T4.Kod ove bolesti uključujemo i vitamine.
Ukoliko dođe do kome u tom slučaju dajemo ifuzije, vitamine sa korekcijom elektrolitskog
statusa. Ukoliko je izražena anemija, u tom slučaju uključujemo transfuziju.

2.2 Hipertireoza (grč. Hiper- preko, iznad i Tireos-štit).

Hipertireoza predstavlja skup simptoma i znakova nastalih usljed hipermetaboličkog

poremećaja koji je u osnovi posljedica povećanog lučenja tireoidnih hormona (TH). To je
ubrzan rad štitne žlijezde. Tačan uzrok pojave hipertireoze nije u potpunosti poznat.
Najčešćim uzrokom hipertireoze smatra se tzv. Gravesova bolest, poznata još pod nazivom
Basedowljeva bolest. To je autoimuni poremećaj, što znači da se radi o poremećaju pri kojem,
iz zasad nepoznatih razloga, imunološki sustav pogrešno prepozna normalno, zdravo tkivo
vlastitog organizma kao nepoznatog uljeza te ga napada.U slučaju Basedowljeve bolesti, takvi
se napadi manifestiraju povećanom proizvodnjom hormona štitnjače. Dolazi i do pojave
ukočenosti ili oticanja očnih mišića, rezultat čega je preplašen pogled. Isto tako, dolazi do
izbočenja očnih jabučica, što bolesniku daje karakterističan izgled izbočenih očiju. Prisutni
su i ostali simptomi prevelike količine hormona štitnjače u tijelu, kao što su proljev, ubrzan
rad srca, teško podnošenje vrućine, gubitak težine. Basedowljeva bolest može se genetski
prenositi, a pogađa žene više nego muškarce. Može se pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, no
najčešće se pojavljuje kod ljudi između 30 i 50 godina starosti.Od ostalih uzroka hipertireoze
vrijedi spomenuti tzv. nodoznu toksičnu strumu. To je stanje kada u štitnoj žlijezdi postoji
tumor koji pojačano proizvodi hormone. Prolaznu hipertireozu može uzrokovati subakutna
upala štitnjače, koja se očituje jakim bolovima u vratu, povišenom sedimentacijom eritrocita,
a obično se javlja nakon preboljele viroze. U rijetkim slučajevima hipertireozu može izazvati i
tumor hipofize, odnosno poremećaj na razini hipotalamusa i hipofize, pri čemu dolazi do
povećanog lučenja tireotropina (TSH), koji potiče lučenje hormona štitnjače. Hipertireoza se
može razviti u svakoj životnoj dobi, iako najviše kod žena između 20 i 50 godina. Kod
muškaraca je 3-4 puta rjeđa, iako se u zadnje vrijeme taj omjer promijenio na štetu
muškaraca.
2.2.1 Sekundarna hipertireoza

Hipertireoza može biti posljedica ali rijetko, tumora hipofize , koji može pojačano lučiti
hormon TSH, koji zatim pojačano stimulira štitnjaču na rad. Drugi rijetki uzrok hipertireoze je
nosjetljivost hipofize prema tiroidnom hormonu uslijed čega hipofiza počinje lučiti previše
hormona koji zatim potiče štitnjaču.

Najčešći uzrok hipertireoze, kod 70-80% bolesnika, je pretjerana aktivnost cijele štitne
žlijezde, autoimuna bolest štitnjače koja se još naziva difuzna toksična struma, Gravesova
bolest, Parryeva bolest ili Basedowljeva bolest. Uzrok Gravesove bolesti je nepoznat, a
pojačana proizvodnja i izlučivanje hormona nastaje zbog prisutnosti antitijela u krvi koja
djeluju kao abnormalni stimulator žlijezde. Ovaj oblik hipertireoze zna se javljati obiteljski.
Rjeđe se u pozadini poremećaja nalazi jedan ili više tumora ili kvrga u štitnjači koji postaju
pretjerano aktivni te izlučuju višak hormona, a nazivaju se toksična nodularna ili
multinodularna struma ili guša (nodulus, lat. = čvor). Nije poznato zašto pojedini čvorovi
postaju hiperaktivni.Hipertireoza može nastati zbog povećanog stvaranja TSH, tiroid-
stimulirajućeg hormona hipofize koji potiče stvaranje hormona štitnjače. Uzrok ovog stanja
često je tumor, adenom hipofize. Trofoblastni tumor, koriokarcinom ili hidatiformna mola,
također mogu uzrokovati prekomjernu proizvodnju ovih hormona.

2.2.2 Gravesova bolest

Ova bolest ubraja se u bolesti koje uzrokuje antitijelo koje potiče štitnu žlijezdu na stvaranje
previše tiroidnog hormona. Ona zahvata cijelu štitnu žlijezdu i zato se zove još i difuzna
toksična guša (u potpunosti uvećana štitna žlijezda koja luči previše hormona štitne žlijezde).
Za nju je karakteristično postojanje tri glavna simptoma: egzoftalmus (izbočene oči ili jedno
oko), znatno povećanje čitave žlijezde na vratu i rijeđe izdignuta, crvena koža u području
iznad potkoljenica. Oči se izbočuju izvan očne duplje u hipertireozi zbog odlaganja tvari iza
očne jabučice u očnoj duplji. To izbočenje uzrokuje kod oboljelih zurenje očima, otežano
kretanje očnim jabučicama, jer očni mišići ne mogu pratiti izbočene očne jabučice, tako da se
javljaju i dvoslike kod oboljelih. Očni simptomi mogu još dugo zaostati nakon smirenja rada
štitnjače u Gravesovoj bolesti. Oni se mogu olakšati podizanjem uzglavlja kod spavanja,
primjenom kapi za oči i ponekad uzimanjem diuretika. Dvoslike se mogu ublažiti nošenjem
naočalama s prizmama.
Iznimno je za liječenje očnih simptoma potrebna primjena kortikosteroidnih lijekova,
rendgensko liječenje očnih duplji ili operacija oka. Kod Gravesove bolesti zbog odlaganja iste
tvari kao u očnoj duplji iza očne jabučice, ista tvar ali rijeđe može se odlagati na kožu,
najčešće iznad potkoljenica. Zadebljano područje može svrbiti i biti crveno, a na pritisak
prstom može biti tvrdo. Svrbež i crvenilo kože može se olakšati kortikostreoidnim kremama,
mazanjem lokalno na mjestu promjene na koži ali ne dulje od 10 dana. Ovaj problem najčešće
nestaje spontalno, nekoliko mjeseci ili godina nakon smirivanja simptoma Gravesove bolesti.

2.2.3 Toksična čvorasta guša

Kod toksične čvoraste guše postoje aktivni čvorići u štitnoj žlijezdi, jedan ili nekoliko njih
koji luče pojačano hormon štitne žlijezde, neovisno o nadzoru nadređenog hormona TSH koji
luči hipofiza. Čvorići su uglavnom dobroćudni aktivni čvorići tj. tumori koji luče hormone i
oni nisu povezani s izbočenim očima (egzoftalmusom) (slika 3.4).

Slika 3.

2.2.4 Simptomi

Simptomi hipertireoze odraz su pojačanog djelovanja hormona štitne žlijezde na cijelo tijelo.
Rijetko se događa da nema simptoma (najčešće kod lakših oblika bolesti). Štitna žlijezda je
najčešće cijela povećana. Kod čvorastih (nodoznih) guša može se napipati jedan ili više tvrđih
čvorova koji su obično pomični pri gutanju.Bolesnici se žale na nervozu, nemir, emocionalnu
labilnost, nemogućnost spavanja, tresa, česte stolice, pretjerano znojenje, slabo podnošenje
vrućine, lupanje srca i ubrzan rad u mirovanju (frekvencija iznad 100 otkucaja u minuti).
Krvni pritisak je umjereno povišen. Postupno se mogu javiti nepravilnosti rada srca u vidu
različitih poremećaja ritma (paroksizmalna tahikardija, fibrilacija atrija). Uobičajen je gubitak
tjelesne mase unatoč dobrom ili povećanom apetitu jer je ubrzan metabolizam i pokretljivost
crijeva čime se objašnjavaju učestale stolice. Postoji slabost mišića natkoljenice i nadlaktice s
gubitkom snage koja se često očituje otežanim penjanjem uz stepenice. Žene u premenopauzi
sklone su oligomenoreji i amenoreji (rjeđi broj ili potpuni izostanak menstrualnih ciklusa).
Može se javiti otežano disanje i u starijih bolesnika pogoršanje angine pektoris i /ili zatajenje
srca. Koža je topla, vlažna i mekana, baršunasta. Ponekad se javlja crvenilo na dlanu
(palmarni eritem) , poremećaj pigmentacija kod kojeg na ograničenim područjima kože
nedostaje pigment. Kosa je tanka, svilenkasta, prorijeđena i često opada; nokti su krhki i lako
pucaju te se odvajaju od ležišta (oniholiza, Plummerov nokat). Prisutno je fino drhtanje prstiju
i jezike te pojačani refleksi. Oči često suze, rijetko treptanje, zaostajanje kapaka pri pogledu
prema gore, a smanjena oštrina vida može upućivati na oštećenje očnog živca. Dodatni
simptomi mogu postojati ovisno o tome koja je bolest uzrokovala hipertireozu.Hipertireoza je
karakterizirana fazama smirenja i nepredvidivog nastupa, trajanja i izlječenja.

2.2.5 Dijagnoza

Na hipertireozu se posumnja temeljem simptoma te se pregledom i pretragama dokazuje

postojanje hipertireoze i otkriva njen uzrok. Obično je prva pretraga mjerenje hormona štitne
žlijezde i TSH u krvi. Snimanjem štitne žlijezde nuklearno-medicinskim metodama
omogućuje prikaz njihove građe i funkcije te se na taj način može utvrditi njena
hiperfunkcija.RAIU, radioiodine uptake, mjerenje je količine radioaktivnog joda koji uzima
štitnjača. Kod Gravesove bolesti TSH je nemjerljiv, RAIU, T4 i T3 su povećani, a ponekad su
RAIU i T4 normalni, a T3 povećan (T3 toksikoza). Povećan titar odgovarajućih antitijela je
jak dokaz za dijagnozu Gravesove bolesti.Kod toksične nodularne guše dijagnoza se postavlja
na temelju povećane žlijezde iako je to ponekad manje uočljivo zbog kratkog vrata ili vratne
kifoze. RAIU i scintigrafija su važni za dijagnozu, a vrijednosti hormona štitnjače su često
neznatno povišene. Adenom hipofize dokazuje se snimanjima glave.Trofoblastni tumori
dokazuju se mjerenjem humanog korionskog gonadotropina (HCG) u krvi ili mokraći,
ultrazvukom , analizom tkiva.
 Slika 4. Ultrazvuk štitne žlijezde

2.2.6 Dijagnoza

Na liječenje ovog oboljenja utječe niz uzročnika kao što su dob, tip/uzrok hipertireoze,
dostupnost odgovarajućih oblika liječenja, alergija na lijekove, težina simptoma i dodatne
bolesti. Najčešća terapija su antitireoidni lijekovi, tireostatici. U bolesnika odabranih za
dugotrajnu antitireoidnu terapiju gotovo uvijek se može postići zadovoljavajuća kontrola
ukoliko se primijeni odgovarajuća doza lijeka. Lijekovi izbora su propiltiouracil (npr. 100-150
mg svakih 6-8 h) te metimazol. Propiltiouracil djeluje brže jer smanjuje pretvorbu T4 u T3 i
tako dovodi do bržeg poboljšanja i smanjenja simptoma. Ovi lijekovi stvaraju hemijsku
blokadu proizvodnje hormona štitne žlijezde, a djeluju samo dok se lijek primjenjuje. Jednom
kad se postigne normalna razina hormona štitne žlijezde, eutireoza, dnevnu dozu treba
smanjiti na najmanju količinu koja može kontrolirati bolest. Zbog prevelike količine ovih
lijekova može nastati suprotno stanje - manjak hormona, odnosno hipotireoza pa se u nekim
bolnicama zajedno s ovim lijekovima daju i hormoni štitnne žlijezde (levotiroksin). Nije
moguće predvidjeti koliko dugo će bolesnik trebati uzimati lijekove jer je to određeno
prirodnim tijekom bolesti.
Općenito, dužim uzimanjem lijekova veća je mogućnost dobrog stanja bolesnika nakon
prestanka. Općenito se liječenje provodi 12-24 mjeseci nakon čega 35-50% bolesnika ostaje
bez tegoba duže vrijeme ili neograničeno. Glavna nuspojava uzimanja antitireoidnih lijekova
je smanjenje broja leukocita, leukopenija, što u težim slučajevima zahtijeva prekid uzimanja
lijekova. Ponekad se pojavi alergični osip ili preosjetljivost na lijek. Te komplikacije mogu
nestati ako se uz smanjenu ili istu dozu daju lijekovi antihistaminici ali se u slučaju pojave
preosjetljivosti radije prelazi na drugi lijek. U rijetkim slučajevima javlja se potpuni nestanak
granulocitnih leukocita, hepatitis, vrućica i bolovi u zglobovima. Osim terapije lijekovima
koji sprečavajuu stvaranje hormona liječenje hipertireoze provodi se i uništavanjem tkiva
štitnjače čime se ograničava stvaranje hormona. To se postiže radioaktivnim jodom ili
hirurškim putem. Ovako se postižu trajne promjene građe žlijezde, kontrola aktivne faze te je
veća vjerojatnost sprječavanja kasnijeg ponavljanja simptoma. Međutim, hirurški zahvat ili
zračenje lakše mogu izazvati kasniju hipotireozu. Jodid sprječava otpuštanje hormona iz štitne
žlijezde i njegovi povoljni učinci nastaju znatno brže nego kod antitireoidinih lijekova. Stoga
se koristi u bolesnika s tireotoksičnom krizom i teškom bolesti srca. Odgovor na terapiju
jodom često je nepotpun i prolazan, a kako povećava zalihe hormona u žlijezdi može odgoditi
povoljno djelovanje antitireoidnih lijekova. Stoga se radi sigurnosti jodid koristi isključivo u
kombinaciji s antitireoidnim lijekovima. Kortikosteroidi u velikim dozama (npr. 2 mg
deksametazona svakih 6 h) mogu se dati kad je potrebno hitno suzbijanje tireotoksikoze; oni
smanjuju koncentraciju T4 u krvi. Natrijev ipodat, jodno kontrastno sredstvo za rendgensko
snimanje ima slično djelovanje kao kortikosteroidi. Jod oslobođen iz ovog sredstva sprječava
izlučivanje T3 i T4 iz štinjače, a T3 u krvi se još smanjuje djelovanjem ipodata. Adrenergični
antagonisti, beta blokatori, se koriste zbog živčane komponente bolesti. Propranolol je iz te
skupine lijek izbora zbog neznatnih nuspojava. Doze od 40-120 mg na dan mogu kontrolirati
znojenje, tresavicu i ubrzano lupanje srca, a donekle smanjuje i pretvaranje T4 u T3.
Propranolol ne djeluje na temeljne metaboličke poremećaje pa ga treba upotrebljavati samo
kao pomoćnu terapiju i to u vrijeme dok se očekuje odgovor na druge terapije, pri liječenju
tireotoksične krize. Atenolol, metoprolol i nadolol drugi su lijekovi iz ove skupine koji se
također mogu koristiti. Radioaktivnim jodom (131I) oštećuju se stanice štitnjače. Ovaj je
oblik liječenja relativno jednostavan, ekonomičan, djelotvoran te se njime izbjegavaju
operacijske i postoperacijske komplikacije koje su uvijek moguće pri hirurškom zahvatu.
Budući je jod potreban za proizvodnju njenih hormona štitnjača ga uzima iz krvi bez obzira na
njegov oblik. Kasnih 1930-ih godina liječnici su uočili kako štitnjača uzima radioaktivni jod
isto kao i normalni što je osnova ove terapije. Kod ovog oblika liječenja pacijent uzima
kapsulu ili pije vodu s radioaktivnim jodom koji je bez okusa i mirisa. Nakon što se proguta,
radioaktivni jod iz crijeva ulazi u krv te ga brzo upijaju hiperaktivne stanice štitne žlijezde.
Tijekom nekoliko sedmica koliko obično traje liječenje radioaktivni jod oštećuje stanice koje
su ga uzele. Rezultat je smanjenje veličine štitne žlijezde, smanjenje proizvodnje njenih
hormona i normalizacija koncentracije hormona u krvi. Iako se liječnici maksimalno trude
izračunati optimalnu količinu radioaktivnog joda za kontroliranje poremećaja ponekad se
javljaju nuspojave. Pacijent može i dalje imati hipertireozu, iako u blažem obliku nego ranije,
a češće razvija hipotireozu kod koje je smanjena proizvodnja hormona štitne žlijezde. Čak 40-
70% pacijenata liječenih radioaktivnim jodom će razviti hipotireozu nekoliko mjeseci ili više
godina nakon završetka terapije. Srećom hipotireoza se lako liječi nadomještanjem hormona
štitne žlijezde preparatima koji se uzimaju jednom dnevno. Ovakvo liječenje se tada uzima
doživotno. Premda se hipotireoza lako liječi podmukao nastanak može prikriti dijagnozu dok
se ne razviju ozbiljne komplikacije i stoga neki liječnici preporučuju sve bolesnike liječiti
velikim dozama radioaktivnog joda kako bi se osiguralo izlječenje tireotoksikoze i nakon toga
nastavilo trajno nadomjesno liječenje hormonima štitne žlijezde. Kad se kod odraslih
primjenjuje u terapijskim dozama ne nalazi se povećana naknadna učestalost karcinoma i
leukemija. Međutim, kad se primjenjuje kod djece ova terapija može biti uzročnik rizika za
nastanak karcinoma. Iako nije dokazano kako potiče mutacije mnogi liječnici ovu terapiju
preporučuju osobama starijim od 30 godina ili onima koji više ne žele imati djecu. Osim toga,
što je duže trajanje života nakon terapije veća je vjerojatnost razvoja hipotireoze. Stoga se kod
mlađih osoba ova terapija preporučuje ako se hipotireoza javlja nakon hirurškog zahvata,
onima koji odbijaju hirurški zahvat te onima kod kojih se iz bilo kojeg razloga hirurški zahvat
ne može obaviti. Hipotireoza nije česta posljedica kad se ovaj način liječenja primjenjuje za
toksičnu multinodoznu strumu jer je aktivnost pojedinih dijelova žlijezde kod ove bolesti
promjenjiva pa će ranije mirna područja proizvoditi hormon umjesto onih koje je uništio
radioaktivni jod. Doze radioaktivnog joda razlikuju se kod različitih bolesti pa je kod
multinodozne toksične strume obično potrebna veća doza nego kod Gravesove bolesti.
Radijacijski tireoiditis, upala štitnjače uslijed zračenja, povremeno se javlja kao neposredna
komplikacija terapije radioaktivnim jodom. Pojavljuje se obično unutar 7-10 dana.

Ponekad je potrebno odstranjivanje dijela štitne žlijezde kako bi se kontrolisala bolest. Ako je
samo jedan čvor u štitnoj žlijezdi hiperaktivan operacija je vrlo jednostavna - uklanja se samo
taj čvor. Ako je prisutno mnogo hiperativnih čvorova (multinodozna toksična guša) ili je
cijela žlijezda hiperaktivna (Gravesova bolest), hirurg će trebati gotovo cijelu štitnu žlijezdu.
Ovaj se postupak naziva suptotalna tireoidektomija. Prije hirurškog zahvata bolesnike je
lijekovima potrebno dovesti u eutireoidno stanje, odnosno stanje normalne koncentracije
hormona štitnjače.Rane komplikacije ovog zahvata su anestetički incidenti, krvarenje koje
ponekad uzrokuje teškoće disanja i oštećenje povratnog živca s paralizom glasnica. Kasne su
komplikacije infekcija rane, krvarenje, hipoparatireoza i hipotireoza. Hirurški zahvat metoda
je izbora u većih i nodoznih struma, kod hipertireoze dužeg trajanja s porastom guše, kod
kontraindikacija za primjenu tireostatika te upornih i čestih recidiva bolesti.

3. Guša (struma)

Nastaje tako što štitna žlijezda zbog manjka joda ne može stvarati dovoljno hormona. To pak
potiče hipofizu da izluči povećane količine tiretropnog hormona, usljed čega dolazi do bujanja
tkiva štitne žlijezde. Guša se može razviti također u slučaju ako je poremećena sineta
hormona štitne žlijezde ili ako se ne može namiriti povećana potreba nastala usljed kakve
bolesti (npr. kod opće infekcije ili usljed puberteta). Gušavost je dakle posljedica reakcija
organizma na manjak joda (slika 4.1) . Hipofiza potiče štitnu žlijezdu na povećani rast kako bi
ova mogla stvarat povećanu količinu hormona. Gušavost je osobito česta u planinskim
predjelima, jer ondje je voda većinom izrazito siromašna jodom.

Slika 5. Primjer strume

Često se djeca čak već i rađaju s gušom. U područjima gdje vlada gušavost provedeno je
jodiranj kuhinjske soli i sustavno davanje jodnih tableta školskoj djeci, čime je to bujanje za
nekoliko u nekoliko godina uglavnom sprečeno. Guša novorođenčadi može biti neobično
velika. Počinje li se odmah davati jod, ona će se većinom povući za nekoliko dana. Ta
ponekad samo jednostana oteklina glatke površine i ravnomjerne konzistencije, vidljiva
izvana u predjelu vrata, zadaje potoškoća tek ukoliko naraste do veliki razmjera te ukoliko
uzrokuje zastoje u venama i sužavanje grkljana. U takvim se slučajevima pristupa operaciji,
dok se gotovo u svim ostalim poboljšanje, pa čak i izlječenje postiže primjenom preparata
hormona štitne žlijezde. Lagano povećanje štitne žlijezde u dubi puberteta (pubertetska
struma) – koje se često javlja napose kod djevojčica – samo je rijetko kada u vezi sa
poremetnjama metabolizma. Ta je pojava zacijelo posljedica povećane aktivnost cijelog
endokrinog sistema do koje dolazi u godinama u razvitka. Ipak, i takvu bi strumu valjalo
nadzirat, osobito ako u obitelji već postoji gušavost. Ukoliko se struma ne povećava, i ukoliko
nema primjetljivih nepravilnosti u radu štitne žlijezde, tad nije potrebno nikakvo liječenje.
Međutim, se događa da djevojčice, koje su u tom razdoblju ionako neobično osjetljive, pate
zbog “iznakaženosti“ . U takvom bi im slučaju trebalo rastumačiti uzročne veze i umiriti ih
objašnjenjem da je ta pojava prolazna.

Guša se razvija polagano, tumori štitne žlijezde, međutim, rastu. Osim toga, njihova je
površina neravna i gruba, a stvaraju trvrde čvorove. Na scintigramu se tumori mogu jasno
raspoznati po tome što se na tim područjima nema pohranjenog joda.

3.1 Terapija

Posebnu vrijednost u terapiji i praćenju povećane žlijezde ima ultrazvučni pregled kojim se
može detaljno odrediti veličina žlijezde, veličina i broj čvorova. Moguće je odrediti radi li se
o solidnim čvorovima, cističnim, ili pak mješovitim. Ultrazvukom se mogu otkriti promjene i
manje od 1 cm, svega 2-3 mm, što može predstavljati sami početak zloćudne promjene u
štitnoj žlijezdi. Ne može se reći da postoje specifični (sigurni) ultrazvučni kriteriji koji bi
razlikovali dobroćudni od zloćudnog tumora, ali ipak iskusni stručnjak može razlikovati
sumnjive tumore koje je potrebno dodatno obraditi. To je naročito značajno kada se radi o
multinodoznoj strumi te je vrlo teško sve tumore punktirati i redovito pratiti.

Međutim, najuspješniji način liječenja je operacijam, za kojom – već prema pojedinom

slučaju – slijedi zračenje i trajno davanje hormona štitne žlijezde koji će kočiti poticaj
hipofize.
4. Sporedne štitne žlijezde

Sporedne štitne žlijezde (glandulae parathyreoideae) ili epitelna tjelašca su četiri žlijezde
veličine zrna graška, od kojih po dvije leže obično u području gornjeg pola jednog i drugog
režnja štitnjače, i to tik ispod njihove vezivne ovojnice, druge dvije pak njihovom donjem
polu (slika 5.1).

Slika 6. Primjer četiri žlijezde

Međutim, položaj tih žlijezda može biti veoma različit. One reguliraju metabolizam kalcija i
fosfora u krvi i u tkivima. Za razliku od štitne žlijezde, sporedne štitne žlijezde djeluju
neovisno o hipofizi. Djelotvorna tvar što je proizvode naziva se parathormon. Čim razina
kalcija u organizmu padne na vrijednost hormona sporedne štitne žlijezde počnu proizvoditi i
lučiti više parathormona, sve dok nije postignuta uobičanja koncentracija. U urednoj funkciji
sprednih štitnih žlijezda ovisi rasti i održanje koštanog tkiva kao i podražljivost živaca i
mišića. Izostane li tvorba hormona, te spadne li prekomjerna razina kalcija u krvi, tad se
mijenja odnos ijona u živčanom i mišićnom tkivu. Posljedica tog su mišićnih grčevi (tetanija).
Naprotiv, bude li koncentracija parathormona odviše velika, razina kalcija i fosfora u krvi će
porasti. Za taj porast potrenam kalcij oduzima se oduzima iz koštanog tkiva, a suvišne se
količine izlučuju preko bubrega. Antagonisti parathormona su štitnjačin tireokalcitonin i
kalcitonin što ga proizvode same sporednje štitne žlijezde. Oba ta hormona snizuju količinu
kalcija u krvi.
4.1 Oboljenja sporednih štitnih žlijezda

Funkcija sporednih štitnih žlijezda preispituje se mjerenjem razine kalcija u krvi, količine
izlučenog kalcija u mokrači i količine fosfora u organizmu. Budu li sporednje štitne žlijezde
prilikom operacije štitne žlijezde, prilikom neke povrede, nagnječenja ili kakvog drugog
uzroka jako oštećene, odstranjene ili izbačene iz funkcije, tad se tvorba parathormona veoma
smanjuje ili posve obustavlja. Posljedica toga je prenadražljivost živaca popraćena mišićnim
grčevima(tetanija), a to se stanje može nagovjestiti trncima i osjećajem bockanja u šakama i
stopalima. Pri samom napadanju šake poprimaju karakterističan položaj “šapica“. Šaka i prsti
su presavijeni u osnovnim zglobovima, ostali zglobovi su ispruženi, a palac je privučen dlanu.
Grč muskulature usnica iskrivulje usta (“šaranova gubica“), grčevi u listovima nikada ne
izostaju, ali srčani grčevi mogu dovesti do smrti. To stezanje misića je izvanredno bolno.
Napad se mora što je moguće prije prekinuti ubrizgavanjem kalcija, jer dođe li do grča
muskulature grkljana, tad prijeti velika opasnost od gušenja. Potrebno je da se što prije napada
pristupi temeljitoj kontroli metabolizma, a daljne će se liječenje ravnati prema dobivenim
rezultatima. Takvo preispitivanje je neophodno potrebno i u slučaju da se pokazuju znaci
prikrivene (latentne) tetanije. Najvažniji simptomi pri tome su prenadražljivost živaca lica
(trzanje), sklonost ka grčevima, promjene na zubima u vidu defekta cakline, lomni, poprečno
izbrazdani nokti, a također i stvaranje očne mrene.

4.2 Dijagnoza

Dijagnoza može potvrditi hemijsko ispitivanje koje će pokazati sniženu razinu kalcija u krvi,
kao i rendgenska snimka na kojoj će biti vidljiva ovapnjenja na kosturu.

6. Zaključak

Štitna žlijezda ( glandula thyreoidea) jeste najveća endokrina žlijezda u našem organizmu.
Smještena u donjoj trećini vrata s prednje strane ispred grkljanja a iznad grudne kosti.
Ponekad kada je uvećana, može se zapaziti prostim okom ili palpacijom ( pipanjem vrata).
Ipak pregledom samo “prostim okom” tj ( inspekcijom ) i pipanjem ( palpacijom ), nije
moguće sa sigurnošću utvrditi ima li osoba bolest štitne žlijezde, jer ukoliko osoba ima
simptome koji upućuju na moguću bolest štitne žlijezde, potrebno je nakon kliničkog pregleda
dodatno učiniti pregled ultrazvukom vrata i prema ultrazvučnom nalazu i simptomima
pacijenta primijeniti dalju dijagnostičku obradu štitne žlijezde (laboratorijske pretrage
hormona, punkciju pod kontrolom ultrazvukom vidljivog tumora, scintigrafiju štitnjače). Čak
sedam puta češće javljaju se kod žena nego li kod muškaraca, a koji su razlozi, ne zna se.
Kod osoba oboljelih od bolesti štitne žlijeze, ishrana ima veliki utjecaj. Ishrana treba biti
bogata voćem, povrćem, ribom, cjelovitim žitaricama, peradi, mahunarkama . Treba otkriti
potrebe svog organizma, jer one se razlikuju od pojedinca do pojedinca i također se mogu s
vremenom mijenjati. Također, treba napomenuti da izbjegavanjem pića koja su bogata
kofeinom (kava, coca–cola, neki čajevi) znatno smanjujemo mogućnost nastanka oboljenja
štitne žlijezde. Trebamo izbjegavati razne stimulanse kao što su pušenje i alkohol jer oni
također utječu na funkciju štitne žlijezde. U normalnom radu i razvoju štitne žlijezde voda
ima veliki utjecaj. Pošto slabi rad štitne žlijezde izravno utječe na metabolizam te je
neophodan unos vode. Najmanje 8 do 12 čaša vode na dan potrebno je za pojačanje
metaboličkih procesa. Jedan od najvećih neprijatelja našeg zdravlja jeste stres. Stres ima
veliki utjecaj na razvoj bolesti štitne žlijezde. Stres je glavni faktor koji pridonosi razvoju
hipotireoze (smanjeno lučenje hormona štitne žlijezde). Jedan od najboljih načina redukcije
stresa je redovita tjelesna aktivnost. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, danas
u svijetu od bolesti štitne žlijezde boluje ili se liječi oko 250 milijuna ljudi. Bolesti štitne
žlijezde variraju od bezopasnog povećanja žlijezde do raka. Najčešći poremećaj je prevelika
ili nedostatna proizvodnja hormona.