HISTORIJSKI KONTEKST U ROMANU

„DERVIŠ SUŠIĆ – HODŽA STRAH“

ANALIZA TEKSTA

FABULA

Roman Derviša Sušića „Hodža Strah“ sastoji se iz tri poglavlja, prva dva prate život i
pustolovine Vehaba Koluhije, dok se u trećem poglavlju prati život Hafiza Seida Ali-efendije
Koluhije, zvanog Hodža Strah, izdanka Vehabove loze. Roman, odnosno njegov prvi dio,
započinje turskom (osmanskom) opsadom Beča, u čijoj vojsci se našao i Vehab Koluhija iz
Kudelja, bosanskog ejaleta, sa svojih dvadeset i nešto godina. Nakon ratne katastrofe i pogibije
mnoštva turske vojske, Vehab, jedini od preživjelih Kudeljana, se na svom vranom konju
povlači u svoju Bosnu prožet raznim negativnim mislima i događajima koje je preživio.
Razmišljajući o svemu što ga je zadesilo, sjeti se u jednom trenutku svog amidže Demira i
razgovora koje je vodio sa njim kao šesnaestogodišnjak, i ovaj detalj predstavlja prvu
vremensku tačku romana. Amidža Demir propitivao je svog sinovca Vehaba o svemu „što treba
da zna pošten čovjek“, uz to proklinjao carsku vlast govoreći da je u carstvu najveći zlotvor
„onaj ko ima najveću vast i silu u šakama“. Ove amidžine misli ostavile su dubokog utjecaj na
samog Vehaba, te je on tako pri svom povratku iz rata, prožet ličnim negativnim iskustvom, u
više navrata proklinjao i Beč i Stabmbol, i sve razine vlasti, posebno onu najvišu, vezirsku i
sultansku. Pored ovoga, amidža Demir je u više navrata svom sinovcu ponavljao „Vehabe, sine
Ismailov, od roda Koluhija, uči misiti i misao zapisati, sve značajno zapiši, ustrebaće nekome
kasnije kao hrana ili džebhana1.“ Poučen ovim mislima, Vebah počinje bilježiti u defter popis
Kudeljana poginulih u ratu i razloge njihove smrti. O svakom je ponajprije ispričao ponešto o
njegovom životu u Kudelju, zatim o samom pohodu, te na kraju i o samoj pogibiji. Kada je riječ
o uzročno posljedičnoj vezi, uzrok samog Vehabovog načina života i razmišljanja možemo
sagledati i protumačiti kroz dva događaja: 1) pohod na Beč i ratna katastrofa 2) razgovori sa
amidžom Demirom. Utjecaj amidže Demira na Vehaba najvjerovatnije nebi ni bio velikog
odijeka da sam Vehad nije proživio u ratu to što je proživio, i tek nakon tih dešavanja dosegao
suštinu i značaj amidžinih riječi. Ratovanje zarad drugih, nekih viših ciljeva, nasuprot nikakvog
ličnog interesa i zadovoljstva stvarala je postepenu srdžbu i nesuvislost.

1
Džebhana – municija.
Pri svom povratku iz rata, Vehab Koluhija ne pođe u svoj rodni Kudelj, nego nastavi drumom
niz Savu, projaha kroz Kozluk, kroz Zvornik, te se jedno jutro zaustavi u selu Vukojedina, u
kadiluku Birče, da odmori. Svako selo imalo je svog prestavnika, posrednika kod vlasti,
muhtara, koji sve prvi vidi, sve prvi čuje, prvi stigne, a zadnji ode. Vehabovo tegobno
ponašanje, proizešlo iz svega navedenog, odrazilo se i na stanovnike samog sela, ponajviše na
muhtara, ali ta „tegoba od nasilja ne liječi se nasiljem nad nevinima“. Suočavajući se ponajviše
sa samim sobom, Vehab je ubrzo shvatio da nije za samačkog života, da će sve nedaće koje ga
more lakše prebroditi u dvoje, te tako oženi udovicu Beharu iz već spomenutog sela, i zaputi se
sa njom tražeći put novog doma.

Drugi dio romana započinje istom simbolikom kao i prvi, Vehab Koluhija se sad sa svojih
sedamdeset i sedam godina vraća na svom vranom konju iz Banja Luke, neposredno nakon
Banjalučkog boja. Pri povratku prisjeća se svog života i određenih trenutaka koji mu se znatno
urezaše u sijećanje. Fenomen Bosne ponajviše se ogleda u ovom dijelu romana, prokleše Bosnu
i Bečom i Stambolom, i u njoj svodiše svoje račune, bilo kakvo razračunavanje sa Turcima
ponajprije po Bosni mlatne, jer „Bosni je svakako trpjeti tuđi samar“, pa on bio ili Turski ili
Austrijski. Fenomen požara se također proteže kroz neke dijelove romana, veliki požar zahvatio
je bio Kudelj neposredno prije prvog pohoda na Beč, također nekolicina Bosanskih gradova
planu kada vojvoda od Savoje i Pijemonta, vitez Zlatnog Runa Eugen Savojski provali sa
svojom vojskom u Bosnu i pohara, opljačka i zapali sve na svom putu. „Bosna je, moj ahbabu,
zemlja udovička. Još da nije naređenih i dobrovoljnih naseljavanja, za tri dekade bi vuk i
poreznik ostali jedini stanovnici njeni, a za stoljeće bi, nesrećna, postala imenica iz priče o
davnini. Svaka zemljica sklipljena između nekog Stambola i nekog Beča je Bosni posestrima.“

Treći dio romana prati život i događaje Hafiz Seid Ali-efendije Koluhije, zvanom i znanog kao
Hodža Strah, potomka Vehabovog, preko njegova sina Demira. Iz Kudelja je sve nekako počelo
i tu će se i završiti. Igrom sudbine Vehabov sin Demir, silom prilika, prebježe u Hercegovinu,
u gatačku nahiju, tu se oženi, obrazova porodicu i uspostavi novi život. Nekoliko generacija
poslije, istom igrom sudbine, Hafiz Seid Ali-efendija Koluhija, ne znajući ništa o prošlosti svog
porodičnog stabla, završava kao imam i muderris u samom Kudelju. Radnja trećeg dijela
romana prati dešavanja u ljeto 1878. godine, pokret otpora i Austro-Ugarsku okupaciju Bosne,
dogovorenu na Berlinskom kongresu. Jednog dana u Kudelju, sjedeći u lokalnoj kafani i pijući
svoju dnevnu kahvu, Hafiz Seid Koluhija dobi neočekivano pismo iz Sarajeva, od strane Hafiz
Abdullaha efendije Kaukčije, imama Gazi-Husrefbegove džamije u Sarajevu, sarajevskog
muderrisa Muhameda efendije Hadži-Jamakovića i Mustajbega Fadilpašića. Vrijeme je bilo za
organiziranje ustanka pošto je austro-ugarska vojska već bila prešla granice Bosne, te tada mirni
i povučeni Hafiz Seid Koluhija posta najednom arogantna i nasilna ličnost, vođa pokreta
ustanka protiv okupatora u svom Kudelju i okolici, i „zavede red u varoši kakav se ne pamti još
od Latasova vakta“. Borbe potrajaše neko vrijeme, pobunjenička vlast raspade se nakon
određenog vremena i Švabo zauze Bosnu i njene gradove, neke sa većim, neke sa manjim ili
nikakvim otporom. Hafiza Seida Koluhiju uhvatiše u njegovom Kudelju, i osudiše ga na smrtnu
kaznu, dozvoliše mu posljednju želju, te on zatraži da se pred njim, kada pođe na posljedni put,
nađu tri Ciganina, tri dobra svirača i pjevača i doprate ga do vješala sa pjesmom Oooj Dunavo,
jer „za ženu i za pjesmu nikad se ne pita, otkud i zašto“.

VRIJEME

Kada je riječ o konceptu vremena u romanu jasno je da se radi o osmanskom periodu.

Zastupljena su tri vremenska perioda bazirana po poglavljima, autor ne navodi godine, ali na
osnovu događaja, i poznavajući historiju Osmanskog carstva i Bosne u sastavu istog, možemo
vremenski odrediti period radnje. Prvi dio romana započinje nakon osmanske katastrofe kod
Beča u septembru 1683. godine, te priča prvog dijela i završava te godine. Radnja drugog
poglavlja smještena je u 1737. godinu, pošto se tada odigrao boj pod Banja Lukom.
Sedamdesetsedmogodišnji Vehab Koluhija se vraća kući nakon pomenutog boja, ranjen,
oronou i životno iscrpljen prisjeća se svog života, onog kakav je bio i onog kakvog je htio da
bude. Historijski događaji u ovom dijelu se nadopunjuju, ali ne hronološki, već unatraške kroz
prizmu sjećanja Vehaba Koluhije na njegov život i događaje koji mu ostadoše u sjećanju kao
značajni i vrijedni spomena. Tako se Vehab prisjeća pobune bosanske vojske skupljene pod
Travnikom radi pohoda na Perziju 1727. godine2, zatim bitke Osmanskog carstva protiv
Austrije na rijeci Tisi kod Sente 1697. godine3: „Kažem ti, tako i bi, ono sve preko Save ode za
nekiliko godina. Ne osta uho muslimansko s onu stranu. Onda ti Stambol skupi silnu vojsku,
bajagi da vrati izgubljeno. Pođe i sarajevski odžak i još mnogo drugih...sultan skupi silnu
vojsku i stade Beču na mejdan na Tisi, kod mjesta Sente, Beč navali grdnom silesijom, a pred
njom – kažu, sam princ Savoja, jebo mu pas mater, dosta nam je jada zadao, pa se dvije vojske
pobiše, i smrtnim zagrljajem zagrliše, heej, a moji ti junaci Bošnjaci prvi iz boja pobjegoše...“,
i pohoda Eugena Savojskog na Bosnu iste godine: „...ali je meni već ujutru jasno bilo, eto Beča

2
Detaljnije o ovim događajima: Muhamed Hadžijahić „Bune i ustanak u Bosni sredinom 18.stoljeća“, Historijski
zbornik 1980-1981, Zagreb, 1982.
3
Detaljnije: Joseph von Hammer „Historija Turskog Osmanskog carstva“,svezak 2, Ognjen Prica, Zagreb, 1979.
na Sarajevske kapije...Tad šeher planu kao da si zapalio planinu da prostranoj ravnici pri
večeri prisvjetliš...ovaj dim miriše isto kao i onaj što je za nama ostajao kad smo na Beč išli.
Ali trebalo je da ova vatra počne negdje od Jedrena i da se razgori u najšire ognjeno jezero
pod Stambolom, ako već Beč i Stambol jedan drugom hoće milo za drago da vrate, a ne, Boga
ti, preko Bosne...“ Pisanje Derviša Sušića o ovim događajima ima svoju činjeničnu vrijednost
u historiografiji, samo što ih on opisiva kroz jedan veoma zanimljiv i specifičan način, te daje
sliku stvari kroz prizmu malog čovjeka, Vehaba Koluhije, nastanjeg u jednom malom dijelu
velikog carstva, Bosanskom ejaletu, dijelu koji postepeno postaje granična osmanska
provincija. Treće i posljednje poglavlje romana dešava se 1878. godine. Te godine odigrao se
značajan događaj koji je opredjelio budućnost Bosne i Hercegovine, naime na Berlinskom
konresu donešena je odluka da Austro-Ugarska dobije mandat da okupira teritorij Bosne i
Hercegovine. U romanu je spoemuta 1878. godina, i odjek kongresa kod domaćeg stanovništva
je raznoliko predstavljen i dočekan.

OBLICI ZNANJA KOD LIKOVA

Veoma je teško odrediti i razgraničiti oblike znanja kod likova unutar ovog romana,
njihovi odnosi skupa sa narativima su vrlo komleksni i zamršeni. Kreator romana Derviš Sušić
je pripovjedač u trećem licu, koji u osnovi donosi priču i zna najviše, dok je čitatelj posmatra u
cjelini. Obratit ćemo pažnju na dva glavna lika u romanu, Vehaba Koluhiju i Hafiza Seid Ali-
efendiju Koluhiju koji su ključni likovi i pripovjedaju samo ono što su vidjeli, doživili ili što su
im drugi likovi prenjeli, te tako oni predstavljaju prvi oblik znanja. Oni znaju šta se dešava
trenutno oko njih i imaju određene predpostavke i mišljenja o nekoj bližoj budućnosti koja u
nekoliko navrata i biva onakva kakvom su je zamislili, ali i povremeno odstupa od njihovih
težnji i želja. Na osnovu svega može se zaključiti da su skoro svi likovi romana na prvoj instanci
romana, dok autor i čitatelj pripadaju drugom obliku.

PROSTOR

Analizu prostora možemo vršiti na osnovu više prostornih i vremenskih segmenata. Na

taj način krenut ćemo sa prvom analizom prostora, odnosnom topografskom analizom, te ćemo
pokušat približno geografski odrediti i mjesta radnje. Radnja se odvija na više lokaliteta, među
kojima je najbitniji Kudelj, mjesto koje je u ovom slučaju plod autorove mašte. Vehab Koluhija
krenuo je iz Kudelja prema Beču ali se nije vraćao u isti, dok se njegov potomak Hafiz Seid
Koluhija nakon skoro dva stoljeća vraća u taj isti Kudelj. Topografski mogli bi smo približno
reći da se Kudelj nalazi otprilike negdje na prostoru između Sarajeva i Tuzle, nekako opet bliže
Tuzli nego Sarajevu, odnosno u tadašnjem Zvorničkom sandžaku, dijelu Bosanskog ejaleta.
Ovo možemo zaključiti na osnovu: 1) kada se Vehab Koluhija vraćao iz Beča, kaže se da ne
ode u svoj rodni Kudelj nego projaha drumom niz Savu, pa kroz Kozluk, pa kroz
Zvornik...Kozluk se geografski nalazi istočno od Tuzle uz Drinu, kao i Zvornik, te se može
zaključiti da je prije Kozluka trebao preusmjeriti svoj pravac da bi došao u Kudelj 2) kada je
Hafiz Seid Koluhija boravio u Sarajevu pa se vraćao u svoj Kudelj opisuje se da je projahao
kroz Višegradsku kapiju, koja je geografski sjeveroistočna izlaznica iz Sarajeva, te projahao
kroz neka mjesta i došao u Kudelj 3) kada je došlo vrijeme za borbu protiv Austro-Ugarskih
snaga, navodi se da se vojska Hafiza Seida Koluhije pomiče ka sjeveru, prema Tuzli, jer su
Austro-Ugarske trupe prešle Savu, te iz ovoga možemo zaključiti da je južnije od Tuzle,
odnosno sjevernije od Sarajeva. Mjesto u kojem se odigrava većina radnje prvog dijela romana
je selo Vukojedina, kadiluk Birče. Na osnovu karte Bosanskog ejaleta možemo tačno odrediti
mjesto kadiluka Birče koji se nalazi u Zvorničkom sandžakom, između Srebrenice i Kladnja.
Treće bitno mjesto, vezano za našu priču, je mjesto u kojem se nastanio Vehab Koluhija sa
svojom ženom Beharom, te tu obrazovao i uzdigao porodicu. Ime mjesta se ne spominje u
romanu, zna se da je na samom drumu, te se da naslutiti da je u okolici Sarajeva. Ovo možemo
zaključiti na osnovu: 1) kada su Vehab Koluhija i Behara napuštali Vukojedinu navodi se da su
se uputili prema Semizovcu, tu zastali i odmorili, te naumili nastaviti prema Ivan planini, pa
dalje drumom do Hercegovine, Stolca ili Mostara, međutim dalje u priči se ne spominju njihova
putavanja 2) u romanu se dalje navodi da do Sarajeva ima „dug ljetni dan hoda“, a da do
Podlugova ima pola sata od njihove kuće, te možemo zaključiti da je to neko mjesto nešto
južnije od Podlugova prema Semizovcu i Sarajevu.

Kada je riječ o hronotopnoj, odnosno vremensko-prostornoj povezanosti možemo reći da je

autor jako uspješno spojio ova dva segmenta zbog toga što je određen dio romana ispričao „na
drumu“, odnosno kroz primzu Vehaba Koluhije koji jaše na konju i prisjeća se određenih
događaja, čime nam daje više detalja o prostoru. Projeknu analizu prostora opisat ćemo sa
određenim dijelovima iz knjige: 1)„Što da ide u Kudelj? Kako je lijepo ovako – ne zvati se
nikako, otkinut od bukagija koje kuća i zemlja oko nogu okivaju, ne biti ni u čijem računu, ni
na čijem putu, slobodan kao u planinu odbjeglo june koje vrlja noseći samo sobom svoje
strahove i pitanja, na koja se gluha pamet ne odaziva niti odgovore daje.“ 2)„ Naime, preko
mog imetka šibao je širok, tvrd i prav carski drum i cijepao mi imetak na dva dijela. Ja sam
drum osjećao kako svom širinom prolazi kroza me. Nekad sam ga za to blagosiljao, nekad kleo.
Češće drugo, nego prethodno.“ Prvi citat odnosi se na dio kada se Vehab Koluhija vraća iz
Beča, dok se drugi odnosi na mjesto u kojem se nastanio, odnosno na mjesto koje smo
prethodno opisali i topografirali ga uz drum, nešto južnije od Podlugova.

ANALIZA LIKOVA

Roman obiluje velikim brojem specifičnih likova, od kojih su za našu priču važna
dvojica već spomenutih, Vehab Koluhija i Hafiz Seid Ali-efendija Koluhija, koje ćemo
detaljnije analizirati, porediti ih međusobno, ali i sa nekim određenim likovima vezanim za
njihovu priču. Vehaba Koluhiju i Hafiza Seida Koluhiju dijeli nekoliko generacija, odnosno
stotinjak i nešto godina, te samim poređenjem njihovih likova možemo uvidjeti određenu
sličnost, ali i kontrast. Vehaba Koluhiju kao ličnost možemo ocijeniti veoma pozitivno,
svrsishodno njegovom cilju i njegovom načinu života. Kao veoma mlad proživio je ratnu
katastrofu kod Beča što je ostavilo velikog traga i ustjecaja na njega kao ličnost, te njegova
dalja pustolovina dala mu je na uvid da nije za drumskog i pustolovnog života, već za mirnog i
porodičnog doma, misleći da se zastvorenim domaćinstvom mogu izbjeći sve nesreće sela. „Ne
pogriješih mnogo ni u čemu, ni nasitno, ni nakrupno, ni prema drugima, ni prema sebi. Osim
možda u izboru načina života, za što se uzalud kajati, i u izboru mjesta i položaja, o čemu je
sad već kasno i misliti.“ Poprilično mlad, isprva tvrde naravi i grubog stava, shvatio je šta hoće
u životu, što ga je odlikovalo određenom dozom mudrošću. Opisivan je kao učtivo svojeglav,
ali savršeno nepotkupljiv i čist. Za razliku od njega, Hafiz Seid Koluhija, varoški imam i
muderris, proživio je većinu života u svojstvenom nezadovoljstvu, spoljašnjem miru i
unutrašnjem nemiru koje je eskaliralo u vrijeme bune u već podmakloj fazi njegova života.
Opisivan je kao ružan, strašljiv i siromašan, ali uviđavan i dobrodušan. „Kada je malen i
zbunjen stao pored svoje kabaste mlade pred kadiju da se vjenča, upita ga jedan od veselih
prijatelja – „Je li ti srce na mjestu Hafize?“ a on bezazlen i iskren, šapnu: „Ma, nešto me
strah...“ Tako mu osta nadimak – Hodža Strah.“ Za vrijeme pružanja otpora Austo-Ugarskoj,
odnosno kada je zadobio određenu vojnu vlast, njegova ličnost se u potpunosti mjenja i ide iz
krajnosti u krajnost. Kontrast i razliku između dvojice glavnih likova možemo ponajprije
uvidjeti za vrijeme ratnih sukoba. Vehab koji je za života vodio dosta bitaka, što zarad odbrane
Bosne, što zarad odbrane samog carstva je ponajviše mislio na sebe i nastaojao izbjeći što se
izbjeći moglo, dok se Hafiz Seid Koluhija borio za očuvanje Bosne i samog carstva tek u
podmakloj fazi svog života i nastojao istrajati do kraja, bez obzira na i na svoju vlastitu
pogubnost. Posmatrajući Hafiz Seida iz ove percepcije veoma je teško odrediti pozitivno ili
negativno njegovu ličnosti, te ona kao takva može poprimati obe konotacije, zavisno od stava i
gledišta prema datim stvarima.

Što se tiče dalje analize likova predočit ćemo opis poredeći Vehaba Koluhiju i seoskom muhtara
Vukojedine sa jedne strane, te Hafiz Seida Koluhiju i braću Abida i Adema Babunića sa druge
strane. Na prvu je vidjljiv veoma uočiv kontrast ličnosti Vehaba Koluhije i muhtara, prvi kao
takav, kivan i srdit na carsku vlast što sve svoje račune svodi u Bosni, a drugi zadovoljni i
bogobojazni predstavnik te iste vlasti na teritoriju same Bosne. Upečatljiva razlika ogleda se
kroz veoma specifičan prizor njihovih ličnosti, odnosno kroz prizor Vehabove srditosti prema
valsti kao takvoj, i muhtarove pohlepe za očuvanjem vlasti. Najupečatljivije odlike muhtara su
mudrost i snalažljivost, te lukavost i dvoličnost. Što se tiče Hafiza Seida Koluhije i njegovog
odnosa sa braćom Babunić, možemo uočiti upečatljivu suprotnost i određenu zavist od strane
Hafiza Seida. Braća Babunići, Abid i Adem, jedan samardžija, drugi ćebedžija, opisani su kao
varoški veseljaci, skloni zabavljanju i uživanju u piću. Srditost i zavist Hafiza Seida stekli su
uviđanjem da povremeno borave u njegovoj kući, družeći se sa njegovom ženom i kćerkom,
što je sam Hafiz Seid znao, ali nije imao ni volje ni snage da im se suprotstavi, kako njima tako
ni vlastitoj ženi. Podrugljivost i podsmijevanje okoline postepeno su izazivali sve veću srdžbu
kod Hafiza Seida, te na osnovu toga, odnosno uzročno posljedičnom vezom događanja,
možemo dalje opisati i protumačiti Hafiz Seidovo psihološko stanje koje nastaje dobivanjem
određene moći i vlasti, te željeom da im uzvrati istom mjerom.

HISTORIJSKI KONTEKST

Za roman Derviša Sušića možemo u potpunosti reći da predstavlja svojevrsni historijski

roman, događaji i činjenice koje koristi autor imaju svoja uporišta u historiografiji, odnosno u
histoijsko naučnom kontekstu. Vidljivo je da Sušić dobro poznaje historiju Bosne u sklopu
Osmanskog carstva, i da odlično barata događajima i činjenicama vezanim za taj period. U
romanu je zastupljena određena autorova slobodna fiktivna priča, što odlikuje roman kao takav,
i slobodno možemo reći da na veoma uspješan i specifičan način uklopjena jedna zanimljiva
priča, koja obiluje mnoštvom historijskih podataka. Veoma je teško obrazložiti na osnovu koje
literature autor zasniva svoje historijske činjenice, pošto je svojevrstan historijski opus o
opisanim događajima raznovrstan i šarolik, te ćemo povod tog pitanja predočiti relevantne
knjige današnjice koje govore o spomenutim događajima, kako bi potvrdili istinitost
historijskog konteksta. Sam autor navodi, prilikom jednog teksta napisanog i objavljenog 1980.
godine, povodom objavljivanja njegovih izabranih djela kod tuzlanskog nakladnika Univerzal:
„Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati
u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se
nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše nego što ja danas
umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih
rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika. Neke od njih su mi dugo
izgledale nevjerovatne. U majčinim kazivanjima tekle su kao veličanstvene legende. Međutim,
za većinu tih neobičnih podataka uvjerio sam se posljednjih godina da su tačni. Što tih i takvih
istorijskih gibanja nabijenih faktografijom nema danas u zvaničnoj nastavi istorije, nisu krivi
oni koji su pamtili i kazivali kako su znali, nego oni koji su zaboravili na obavezu da i njih
istraže, utvrde i sroče u žitnice naših saznavanja sebe u dugom protoku vremena. U ovakvim
slučajevima indolencije ili ignorancije beskrajna ironija istorije bila je pomalo nečovječna
prema povijesnim temeljima našeg zajedništva.“ Na osnovu navedenog možemo uvidjeti da se
Sušić koristio, kako literaturom, tako i usmenom pričom predaka, kako bi upotpunio svoja
saznanja o određenim šturim događajima. Ako uzmemo u obzir vrijeme njegova života i
aktivnog djelovanja, a to je period druge, komunističke i socijalističke Jugoslavije, možemo
konstantovati veoma šturo proučavanje osmanskog perioda, pošto se on kao takav sagledavao
sa okupatorskog stanovišta, te mu nije posvećena dovoljna istraživačka pažnja. Mnogi događaji
vezani za historiju Bosne u osmanskom periodu nisu cjelosti objašnjeni i proučeni ni do
današnjih dana, te je zadatak na mladim historičarima upotpuniti određenu historijsku
upražnjenost.

Na osnovu poznate, dostupne i relevantne literature pokušat ćemo predočiti historijski kontekst
u romanu. Imena određenih likova romana, svrstavajući ovdje i imena glavnih ikova, plod su
autorove mašte, ali sagledavajući ih kroz kontekst priče možemo ih poistovjetiti sa običnim
tadašnjim pukom. Mnoga druga spomenuta imena, poput velikog vezira Osmanskog carstva
Kara Mustafe-paše, Hamze Orlovića Bošnjaka, Mehameda Hevajia Uskjufija, Ali paše
Hećimovića, Mehmedbega Fidaića, Eugena Savojskog, Omer paše Latasa, Abdulaha efendije
Kaukčije, Muhameda efendije Hadži-Jamakovića, Saliha Tučića, Hadži Loje, imaju svoja
historiografksa uporišta i odigrala su značajnu i zapaženu ulogu u određenim periodima
historije.
Osmansko-Austrijski rat, u literaturi nazvan Bečki rat ili Veliki turski rat, trajao je od 1683. do
1699. godine. Započeo je banalnim razlogom, ponajviše zbog osvajačkih pretenzija velikog
vezira Kara Mustafe paše. Opravdanje za napad veliki vezir pronašao je u tzv. kraljevskoj
Ugarskoj u kojoj se zbog općeg nezadovoljstva, njen sjeverni dio, Gornja Ugarska, odvojio od
Beča i pod Imrom Thokolyem i osnovao podebnu kneževinu, koja biva priznata od strane
Osmanskog carstva, a sam Thokoly biva proglašen za Ugarskog kralja. Bečki dvor je u
međuvremenu popustio i pridobio stanovništvo te pokrajine, te je ono otpalo od Tohoklyja. Ova
dešavanja značila su gubitak nove vazalne države za Osmansko carstvo, te je otpočet rat protiv
Austrije. Osmansko carstvo raspolagalo je velikom armijom, Josef Matuz navodi brojku od oko
200.000 vojnika, te je u augustu 1683. godine Beč bio već okružen, i u osmanskom se logoru
računalo na osvajanje grada. Austrijski savez sa Poljskom se isplatio i spasio sam Beč, u
septembru 1683. godine Osmanske trupe su poražene istovremenim napadima carskih
austrijskih trupa i trupa poljskog kralja Jana Sobjetskog koje su nanijele jedan od najtežih
poraza Osmanskom carsvu u njegovoj histoiji.4 Ovo je ujedno i predstavljalo prekretnicu u
historiji osmanskog carstva, jer od ovog događaja osmansko carstvo prelazi iz ofanzive u
defanzivu, nije bilo više velikih teritorijalnih proširenja na račun istog, a i sama Evropa je
uvidjela da carstvo više i nije toliko jako kao prije. Karlovačkim mirom 1699. godine završen
je spomenuti višegodišnji sukob, te je između ostalog bitno napomenuti da tada područje Bosne
postaje pogranični dio carstva, odnosno da počinje proces formiranja i oblikovanja granica
Bosne (i Hercegovine) koje poznajemo i u današnjem obliku.

Banjalučki boj odigran u augustu 1737. godine u osnovi predstavlja bitku između Austrije i
Bosne, jer je Osmansko carstvo imalo drugi niz problema u tom periodu, te je sama organizacija
odbrane Bosne, odnosno odbrane zapadnih granica carstva, prepuštena bosanskom paši,
ajanima i kapetanima. Na drugoj strani, Austrijanci su na granicama Bosne od proljeća 1737.
godine vršili veliku koncentraciju svojih snaga, osnovano je pet tabora vojske kako bi se Bosna
istovremeno napala sa pet strana. Najveći tabor nalazio se u polju kod Gradiške, na osam sati
hoda od Banja Luke, koja je određena kao prvi cilj austrijskog pohoda na Bosnu. U tim teškim
vremenima na mjestu bosanskog namjesnika nalazio se bivši veliki vezir Ali paša Hećimović
(Hećimoglu), vrsni vojnik, koji se prosalvio odbranom Bosne. Po manevarskim pokretima
austijskih trupa u Hrvatskoj i Slavoniji, Ali paša je zeključio da se sprema napad na Bosnu, te
odmah obavjestio Portu, odakle mu je savjetovano da se drži pasivno i da ničim ne izaziva

4
Detaljnije o ovim događajima: Josef Matuz „Osmansko carstvo“, Školska knjiga, Zagreb, 1992.; Rober Mantran
„Istorija Osmanskog carstva“, Clio, Beograd, 2002.
Austrijance, nadajući se da se rat u osnovi može izbjeći. Nakon toga, Ali paša je donio hrabru
i sudbonosnu odluku da djeluje samostalno, te je sazvao savjet (divan) bošnjačkih prvaka iz
svih kadiluka Bosanskog ejaleta, te su se krajem maja 1737. godine okupili u Travniku na
vijećanju. Jednoglasno je zaključeno da se neprijatelju mora pružiti otpor, proglašena je opća
mobilizacija i Travnik je izabran za zborno mjesto cjeokupne vojske. Austija je Osmanskom
carstvu službeno objavila rat tek 14. jula 1737. godine, a sama opsada grada Banja Luke
započela je 24. jula 1737. godine. Opkoljeni grad se hrabro držao i odbijao sve pozive na
predaju, a Ali paša je sa glavninom svoje vojske stigao 2. augusta na oko pola dana hoda od
Banja Luke. Izvršen je raspored trupa za odlučujući boj, desno krilo držao je Mehmed beg
Fidaić sa krajiškim kapetanima, lijevo bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama, a samim
centrom je zapovijedao Ali paša Hećimović sa janjičarima i jednim brojem odreda
mobiliziranim širom Bosne. Odlučujuća bitka odigrana je 4. augusta 1737. godine, te je u pet
frontalnih juriša istog dana potpuno razbbijena austrijska vojska i natjerana u panični bijeg.
Ovaj boj i pobjeda pod Banja Lukom imali su velikog otadžbinskog značaja za Bosnu i njene
stanovnike, s obzirom na proglas cara Karla VI, u kojem se kaže da se domaćem muslimanskom
stanovništvu, odnosno „Turcima“, jamči lična i imovinska sigurnost ukoliko ostanu mirni i
dobrovoljno se predaju, svojinom i imovinom u tom slučaju mogu slobodno raspolagati i otići
kuda žele, a oni koji bi radi imetka ostali moraju se pokrstiti, jer im pod njegovom vlašću zakon
njihove vjere ne može imati mjesta.5

Austo-Ugarska okupacija Bosne i Hercegovine dogovorena je na Berlinskom kongresun nakon

zasjedanja velikih sila od 13. juna do 13. jula 1878. godine, donešene su važne odluke za
budućnost balkanskih zemalja, te je između ostalog donešena odluka da se Austro-Ugarskoj po
članu 25 Berlinskog ugovora, daje mandat da okupira teritorij Bosne i Hercegovine. Na vijest
o spremanju Austo-Ugarske okupacije narod se organizirao i oformio Narodni odbor, zbacio
osmansku vlast u Sarajevu 27. jula 1878. godine, te uspostavio Narodnu vladu koja se spremala
da pruži otpor okupaciji. U Austro-Ugarskoj se čulo o situaciji u Bosni te su krenule pripreme
za okupaciju, general Josip Filipović ušao je u Bosnu preko Save kod Broda i zauzeo Sarajevo
19. augusta 1878. godine, dok je general Stjepan Jovanović još 5. augusta ušao u Hercegovinu
preko Dalmacije i zauzeo Mostar. Nakon uspješnih osvajanja u augustu Austro-Ugarska vojska

5
Detaljnije:: Enes Pelidija „Banjalučki boj iz 1737; uzroci i posljedice“, El-Kalem, Sarajevo, 2003.
je polahko zaokruživala teritorij Bosne i Hercegovine, i posljednji centri otpora su skršeni 20.
oktobra 1878. godine.6

ZAKLJUČAK

Roman Derviša Sušića u osnovi predstavlja tip novohistorijskog romana gdje

historijska građa predstavlja uporišnu tačku, a historija se predstavlja kao ponovljiva činjenica,
odnosno naslijeđena pogreška. Ovaj tip romana tretira junake kao slabe, obične, anonimnie
ljude. Psihološko portretiranje likova predstavlja jednu od bitnih značajki samog romana, te
specifičnim i zanimljivim situacijama i razgovorima, autor nastoji prikazati koncept male priče
na kojoj je utemeljio velike historijske događaje. Dobro poznavanje prošlosti omogućilo je
Sušiću da vjerodostojno predstavi historijske događaje, ali da pritom to ne bude šturo
historiografsko djelo, već savršen spoj historije i književnosti.

Smatramo da je srž romana, kao i njegova polazna i krajnja tačka upravo Sušićevo iskustvo u
toku Drugog svijetskog rata, koje je projektirao u neko drugo vrijeme, neke druge ratove i
izmišljene likove. Ličnost Vehahaba Koluhije u potpunosti je obilježena ratnim strahotama čiji
je svjedok bio u dva navrata. Sušić ne bi mogao tako vjerodostojno prikazati sve traume koje
proživljava jedan obični vojnik, da sam nije bio izložen istima, te ne bi mogao prikazati koliko
takvo iskustvo promijeni čovjeka, da se sam nije izložio promjenama. Za historičare, historijski
kontekst romana, predstavlja najbitniji dio u kojem smo uspješno sagledali sve promjene i
događaje koji su obilježili roman i život dvojice likova. Na osnovu toga smatramo da je Derviš
Sušić izvrstan poznavalac bosanskohercegovačke historijografije, te da je nepristrasno, vodeći
se činjenicama, uspio svoje djelo pretvoriti u vrijedan književni, ali i historijski dokument. Iako
su njegovi likovi izmišljeni, autor je po svemu sudeći istraživao ne samo izvore, nego i priče i
doživljaje osoba koje su živjele u ovom periodu i koje su bili svjedoci određenih događaja i
promjena koje su nastajale. Tako je autor uspio da svoj naizgled „izmišljeni“ roman pretvori
u obilje vrijednih historijskih izvora, koji se ponekad čitaju i između redova.

6
Detaljnije: Mustafa Imamović „Historija Bošnjaka“, Preporod, Sarajevo, 1997.; Noel Malcolm „Bosna; kratka
povijest“, Buybook, Sarajevo, 2011.; Skupina autora „Bosna od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog
rata“, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1998.; Milorad Ekmečić „Istorijski značaj ustanka u Bosni i
Hercegovini 1875-1878“, ANUBiH, Sarajevo, 1977.