Kako se obogatio Mijat Jelić

Večer je, svi spavaju, a Mijat se već treći put ustaje i žena ga opominje da se
smiri, inače će probuditi djecu. Mijata su znali u cijeloj Vrhovini, jer su obitelj
Jelić bile najbrojnije i najpoznatije. Među poznatima je bio Mijat, kao i njegova
braća, a svi su radili u rudniku. Zapravo je većina vrhovljana bila zaposlena u
rudniku željezne rude. Bavili su se seljani i zemljoradnjom, ali zemlja nije bila
dovljno dobra za obradu i sadnju. No bogate šume i rudnici, učinili su ovo selo
bogatije i Vrhovina je bila među najbogatijim selima. Mijat se probudio jer je
usnuo san i njegova žena Kata je htjela da se smiri i da opet zaspe, a onda joj
je počeo pričati o svome snu. Pojavio mu se u snu čovjek u bijelome i rekao
mu je da kopa na Glavici, na groblju, dvadesetak koraka iza kapelice i da
kopa sve dok ne nađe zlato. Kata mu reče je đavolski sanjati zlato i tiho
prozbori neku molitvu. Mijat je znao da nema kruha bez motike i da će čovjek
u znoju svoga lica kruh zarađivati. Imao je četvero djece koje je izveo na
dobar put i sretan brak s Katom. Treće noći se opet pojavila svjetlost. Mijat se
spremi, uzme kramp i zaputi se prema Glavici. Žena ga pogleda, ništa mu ne
reče, nego se samo prekrsti. A on upregne konja, stavi na njega sepete i
lagano krenu. Putem sreće Ivana i govori mu da je usnio san i da ide kopati
zlato, ali Ivan ga samo upita za njegovo psihičko stanje. No Ivan je ipak pošao
s Mijatom kopati zlato. Odredi zemlju gdje će kopati, nisu dugo kopali i već su
došli do zlatnih dukata. Napunio je sepete do vrha. Ivan je uzeo samo par
dukata i rekao je da neće više, iako je imao u planu kasnije doći i uzeti još
dukata. I nije prošlo dugo, Ivan se vratio, krenuo je brojiti korake iza kapelice,
ali nije uspio naći zlato. Tada je Mijat Jelić postao najbogatiji čovjek u
Vrhovini.

Mjesto radnje: Bosna, Vrhovina

Vrijeme radnje: noć, zora

Analiza likova

Mijat je dobar i pošten čovjek koji je svoj kruh zarađivao svojim rukama i
svojim znojem

Ivan je Mijatov kum, kojega na prvi pogled nisu zanimali dukati, ali kada je
Mijat otišao, vratio se po dukate. Time pokazuje svoju pohlepnost zavist.
Kako su drva prestala sama dolaziti iz šume

U davno vrijeme, živio je u šumovitoj šumi Zvijeda seoski knez Glavan. Imao
je sina jedinca Ivana, koji je bio poznat po čestitosti. Ivan kao i otac, sve što bi
dodirnuo, pretvorio bi u blagodat. Zato su Glavani imali svega i bili su
najuglednija obitelj. Ivan je bio lijep, čestit i naočit dečko. Zbog toga su se cure
za njim okretale, a one malo bogatije su ga prezirale. No on je poglede
poklanjao samo jednoj lijepoj i oholoj Barbari. Pošto je Barbara lijepa,
opravdao je njezino ponašanje i smatrao da će ona prestati biti ohola, kada je
on osvoji. Ivan je mislio samo na ljepotu i ponos, a otac mu je govorio da
obrati pažnju na skrmonost i čestitost. Tako je Ivan mislio na Barbaru, a otac
na Katarinu. No kako on voli da sve bude po njegovom i tako je Barbara
osvojila ono što su sve druge djevojke htjele. Uoči Ivanove i Barbarine prve
bračne uzime krene on u sječu drva. Kako je Ivan sjekao drva, tako su ona
sama išla kući. No Barbara je to sve u čudu gledala i rekla mu kada je
nasjekao za njih dovoljno drva, da više ne sječe, nego da njih dvoje sjednu na
drvo pa da i njih odveze kući. Kada je to rekla, od tada su morali svaki put
nositi drva.

Mjesto radnje: šuma Zvijezda

Analiza likova

Ivan je odgojen u dobroj obitelj. Lijep mladić čestite naravi, koji voli pomagati.

Barbara dolazi iz bogate obitelji. Ponosna je, ohola i sebična.

Kako je u svom pohodu kuga zaobišla Zvjezdangrad

U vrijeme kada je Zvjezdangrad noću čuvala sjeverna zvijezda, zaštitnica

grada, a danju mudri knez Matija, krene se Bosnom širiti bolest Kuga. Kružile
su glasine o bolesti od koje ljudi masovnu umiru. Neki su tu bolest zamišljali
kao kostura, a drugi kao nerijetko viđenu ljepoticu. Znali su da protiv ove
bolesti neće naći lijek. Sazvao je knez Matija sastanak i rekao je da će dati
svoga sina za muža jednoj od žena. Morao je oženiti prelijepu ženu s kozjim
nogama. Djevojka mu reče da ako će je zavoljeti da će za tri godine nestati
njezine kozje noge. Tako je i bilo, djevojka je postala prava ljepotica. Kuga je
zaobišla Zvjezdangrad, a sreća je svakim danom sve više rasla.

Knez Matija: dobronamjeran, pravedan, iskren, dobar

Druga cjelina – Dolina željeza

Odlazak

Sjeli su uz peć, čija se toplina malo po malo smanjivala. Kasno je, otac im još
nije došao doma, a majka ih pokušava spremiti na spavanje, ali neuspješno.
Najmlađi brat i sestra su najbudniji, a stariji sin ili majka stalno izalaze na
vrata vidjeti jel otac dolazi. U posljeđnje vrijeme nije rano dolazio doma,
otkako sređuje papire za Njemačku. Mlađi brat i sestra su govorili što će im
tata kupiti u Njemačkoj, ali to su bile sitne želje, koje su im roditelji
svakodnevno ispunjavali, bez Njemačke i bez maraka. Došao im je otac vidno
pijan i svojoj je ženi rekao : „– Ostade ti, ženo, bez svoga Ivana. Odoh ti ja u
Njemačku prije nedjelje.“ Zatim je sjeo i zatražio večeru. Otac nije volio ni
pomisao da ide u inozemstvo, ali majka ga je uvjeriila da je to dobro, kao da
se slaže s time. Djeca su odrastala, a često nisu imali što za jesti. Nisu imali ni
štednjak, stroj za pranje rublja i televizor, a ni djecu ne mogu školovati. Stariji
i mlađi brat su imali samo jedne hlače koje nisu bile poderane, a o odlasku na
more su mogli samo maštati. Otac i majka su svaki dan spajali kraj s krajem,
jedva da prežive taj jedan dan. Majka je tu noć razgovarala s ocem i kada je
on ujutro otišao na posao, ispričala im je da se njemu baš i ne ide u
Njemačku, jer se brine za svoju obitelj. Dani su prolazili u iščekivanju, sve dok
otac nije rekao da odlazi. Svi su ga ispratili na vlak. Otac ih nikada nije mazio,
ali znali su da ih voli. Majka je bila ta koja ih je mazila i koja ih je ponekada
znala i išibati, ako bi napravili nešto loše. Otac je rekao da neće doći preko
ljeta, ali za Božić će sigurno doći i da će im pisati i poslati plaću najhitnije što
može. Otpratili su oca na vlak, mahnuli su mu kada je sjeo u vlak. Kada su
došli doma, svi su počeli plakati, a majka je najviše plakala.

Mjesto radnje: Bosna

Analiza likova

Otac je brižan i brine se za svoju obitelj. Odlazi u Njemačku kako bi djeci

omogućio dostojan i siguran život. Nesebično putuje kako bi se pobrinuo za
egzstenciju svoje obitelji.

Majka je kao i većina majki, brižna i blaga. Ona je uvijek tu uz svoju djecu.
Podiže ih kada padaju i ljubi ih kada im je teško.
Otac se vratio

Početak ljeta, malo prohladno s pljuskovima. Po selu se moglo čuti samo

jadikovanje starih ljudi o tome kako im je teško u životu. Ante je imao
dvanaest godina i po ničemu se nije izdvajao od svojih vršnjaka, osim što je
bio nežniji, pa su ga zbog toga drugovi često zadirkivali. Nikome uvrede nije
uzvraćao, iako su ga uvrede djevojčica malo više zadirkivale. Ranije se i on s
njima rugao, ali kada ga je majka upozorila da to ne radi, prestao je.
Djevojčice su ga zlobnije zadirkivale, ali mama mu je rekla da nije lijepo
uzvraćati i slušao je ono što mu mama govori. Vani je igrao nogomet s
prijateljima i majka je pozvala Antu u kuću, no on je kao i obično zakasnio
kući. Anita mu reče da im je tata pisao iz Austrije. Ante je odmah pomislio da
će otac doći, no Anita mu je rekla da im je otac u bolnici. Otac im je teško
povrijeđen. Svi su se rasplakali, čak ni televiziju nisu upalili. Otac im je
omogućio sve. Imali su televizor, poklone za Božić. Ante je pravio probleme u
školi, pa mu je majka zabranila gledanje televizije. Ostali u razredu su ga zbog
toga šprdali. Stoga je Ante zamolio majku da ga bilo kako kasni, ali samo je
moli da mu omogući gledanje televizije. Odgovorili su ocu na pismo da im što
prije ozdravi i dođe, kako bi mogli svi skupa otići na more. Mjesecima su
razgovarali o odlasku na more, a i otac im je zaslužio odmor, nakon
dugogodišnjeg rada u rudnicima. Zamišljali su kako bi bilo lijepo doći u razred
i pričati o svome ljetovanju. Nadao se odlasku na more, samo da ne mora
izmišljati sastavak o provedenom ljetu. To mu se učinilo ipak malo sebično i
ponavljao je sebi da je najvažnije da mu otac stigne sigurno. Baka im je uvijek
govorila da je najvažnije da imaju što za pojesti i on se sada složio s bakinom
pričom. Otac im je opet pisao iz bolnice. U pismu je pisao kako će ostati
invalid i svi su opet plakali. Rekao je da će doći čim ozdravi. Otac je došao, a
Ante se plašio sastanka s ocem koji je preko noći postao invalid. Od te pomisli
je počeo plakati. Približio se kući, a ispred kuće je bilo uparkirano bolničko
prijevozno sredstvo, stranih registracija. Kada je ušao u kuću, svi su plakali od
pomisli što im je otac invalid koji sada hoda pomoću štapa, a u isto vrijeme i
od radosti, jer se vratio i što će napokon nakon dugo vremena biti zajedno na
okupu.
Stakleni kliker

Skoro sve što su imali, bilo je napravljeno od metala i željeza. To nije ni bilo
čudno s obzirom da su živili u dolini željeza. Svi su očevi radili u rudniku.
Ispred kuće su bile željezne ograde, bilo je nemoguće da im stepenice ili
ograde budu od drveta. Ako je zima, imali su željezne saonice i klizaljke, a
ljeti željezne strelice i kolica. Riječ metal nisu upotrebljavali, samo im je riječ
željezo bila svakodnevna. No jednog ljeta je u modu došla nova igra, klikeri.
Oni je prije nisu vidjeli i ta igra im je bila otkriće poput otkrića banane. Klikeri
su ljutili njihove roditelje, jer su započeli zauzimati mjesto u njhovim torbama.
No ta igra ne bi bila vrijedna spomena da se to ljeto nije pojavio dječak
Danijel, iz Sarajeva. Danijel je imao u ruci staklene klikere i za ostale je to bilo
otkirće. Oni su stakleni kliker nazivali staklenim kuglicama. Zatim su se htjeli
zamijeniti s Danijelom za stakleni kliker, ali svi su se htjeli zamijeniti i nisu se
mogli odlučiti tko će u zamjeni dobiti stakleni kliker. Dječak koji je dobio
stakleni kliker, pohvali se majci, koja je najprije mislila da je on ukrao taj kliker.
Kliker je čuvao u kutiji gdje su mu stajale druge važne stvari, a kada je jedan
dječak razbio kliker, dječak ih je savjetovao da ne trebaju sad jadikovati, da su
prije trebali misliti na to kako čuvati kliker.

Mjesto radnje: dolina željeza

Tema djela: otkriće staklenoga klikera, koji u dolini željeza prije nije postojala

San uz rijeku

Šesti i sedmi razredi se spremaju na odlazak u Sarajevo. Na satu razrađuju

plan kako će se provesti, ali profesori ih upozoravaju na promet u Sarajevu i
na to da moraju čuvati zdravlje. Upozoravaju ih kako je to velik grad i uče ih o
njihovoj kulturi. Svibanj je, ali svima im je slika u glavi „Vlak u snijgu“, jer ih
podsjeća na njihov odlazak u Sarajevo. Razrađuju plan, ali s njima neće biti
djevojčice, jer su one sklone prenošenju informacija. Za sat vremena
putovanja u vlaku s djevojčicama, one sve kažu, pa čak i ono što pod velikim
mukama ne bi priznale. Tako dječaci prave kombinacije, tko će s kime, kako
izbjeći muzej i slično. Divili su se Sarajevu, jer je velik grad, pun ljudi,
tramvaja, londonski autobusi na kat. Džeparac su odabrano potrošili, nakitili
su se kao da su krenuli u svatove. U pola dva se skupljaju ispred kazališta,
pola ih još nema, ali svi lagano stižu. Razrednica ih raspoređuje i stišava.
Dirigent se sprema, muzičari ustaju. Izveli su djelo poznatoga češkog
kompozitora Smetane, a djelo se zove Vltava. Vltava je rijeka u
Čehoslovačkoj. Polagano se ugase svijetla i muzika ispuni prostoriju.
Najednom netko iza njih hrče. Završetkom nastupa svi su pošeli pljeskati, a
nastavnice panično trče između redova i bude one koji su zaspali. Svi se
smiju, muzičari i učenici, a samo nastavnici imaju problema.

Tema djela: odlazak u Sarajevo, razgledavanje grada i posjet kazalištu

Put u Munchen

Her Rudolph je nijemac koji je oženio Miru Mrkić, Andrijinu sestru. Bio je
zarobljenik rata sve do 1952.godine. Kada mu je bilo omogućeno da se vrati u
svoju zemlju, povede Miru i otiđoše u Njemačku. Tako je učinio i Her Friedrich
i Her Franz, a bilo je i onih koji nisu poveli žene, a i žene koje nisu htjele ići.
Mnoge su se žene kasnije pokajale kada su vidjele Miru. Dolazile su
godinama kod svojih. Imale su kuće, aute i odlazile su na more. Djeca su se
radovala njihovom dolasku, jer su im donosili slatkiše i za djecu je to bio
praznik. Nisu se oduševljavali samo slatkišima, nego i luksuznim autima.
Kada se pojavio fićo, koji je bio jedan jedini u selu. To je postala prava
atrakcija. Svi koji bi prolazili njihovom cestom, gledali su njihova bogata
naselja i luksuzne automobile. Djeca su se odjednom počela osjećati
važnijima, kada su u školi učili Njemački. Znali su za Bayern iz Munchena,
Koln i Stuttgar. Također su znali i njemačke nogometne reprezentativce.
Nitko od njih nije pokušavao usaditi mržnju prema nijemcima, jer mislili su, rat
je davno završio, iako nisu svi u školi tako mislili. Djeca su se ujutro skupljala
oko luksuznih auta i promatrali jel im nešto fali. Svako jutro su izlazili provjeriti,
jesu auti još uvijek na svojim mjestima. Borili su se tko će oprati „opela“, jer
tko ga opere poslije će se voziti u njemu do centra grada i natrag ili u
najgorem slučaju dobiti će čokoladu iz Njemačke. Njihovim roditeljima je bilo
drago što se skupljaju oko auta, jer su ih mogli lako pronaći u vrijeme ručka ili
ako bi im za nešto zatrebali. Dok su večeravali, ulazi otac i govori kako Her
Rudolph i Frau Micika žele usvojiti jednog od troje njegovih sinova. Otac im
reče da im ništa neće nedostajati i da se dogovore koji će od njih u Munchen,
ali da on neće odlučivati koji će od njih ići u Njemačku, ali da se oni
međusobno moraju dogovoriti. No nitko od sinova ne želi ići, ali otac im
govori da će im tamo biti bolje i da će svako ljeto dolaziti na odmor u Bosnu.
Djeca su se rasplakala i otac im je rekao da kad se oni ne mogu odlučiti da će
se on i majka dogovoriti. No majka ih je onda zagrlila i rekla im da su se šalili.
Kako su se našalili s njima da vide koliko im znače materijalne stvari. Na kraju
su sve svi šalili oko odlaska u Njemačku.
Mjesto radnje: Bosna i Njemačka

Vrijeme radnje: Ljeto

Zečevi i požar

Austrougarsko naselje pokraj pruge, nekada je bilo elitno naselje, a kada su

se njegovi roditelji tu doselili, to je bilo obično radničko naselje. Slučajni
prolaznici su uvidjeli da stanovnici žive buran život. U svakoj bašti je bilo bar
jedno drvo, a u njihovoj bašti baš ništa. Bolje da nemaju ništa, jer bi morali
paziti da im se jorgovani ne polome. Gospođa Elvira je imala dvije trešnje ,
bila je poznata po njima i pravila je kolače od trešanja. Drago i njegov brat su
htjeli zečeve, jer su svi imali nešto u vrtu, samo Drago i brat nisu imali ništa.
Gospođa Elvira mu je poslala zečeve, ali im je poručila da se mora oko njih
brinuti. Na kraju su s naporom hranili zečeve, a na kraju su im bili i ružni.
Brkati i mrdaju donjom usnom. Rekli su da bi rađe pročitali lektiru, nego svaki
dan brali travu za zečeve. No jedne večeri se zapalila šupa i zečevi su izgorili,
svi su bili tužni. Gospođa Elvira im je htjela dati dva nova zeca, ali tuga nije
bila dovoljno velika da uzmu dva nova zeca.

Mjesto radnje: Austrougarsko naselje

Vrijeme radnje: ljeto

Treća cjelina – Patuljak i sedam Snježana

Dva oblačka

U putovanju oblaka na istok, dva oblačka su se poželila igrati s drugom

djecom oblačićima. Oblačići su molili majku da ih pusti i majka ih je pustila da
se igraju s drugim oblačićima, ali se moraju čuvati sunca i drugih tamnih
oblačića. Djeca su se mirno i bezbrižno igrala, sve dok se jednom nije začula
grmljavina. Otac oblak reče svojim oblačićima da se moraju seliti, zato jer je
tako odlučilo vijeće oblaka. No baka oblak je bila zabrinuta zbog njhove
selidbe, jer zna da oblaci ne mogu dugo živiti. Djeca su bila tužna zbog bakine
priče, ali ih je tješila, kako će na sjeveru sresti oblake koje nose snijeg u
košarama.

Mjesto radnje: nebo, sjever

Tema djela: selidba oblačića na sjever, radi njihove vlastite sigurnosti

Dvije olovke

Mnoge priče o djetinjstvu počinju s očevim dolaskom s puta. Bio jednom jedan
dječak koji je od oca dobio dvije olovke iz Pariza. Jednu olovku su nazvali
Crvena, a drugu Plava. Olovke su se svaki dan sve više šiljile, ali plava je bila
duša i mislila je da je Roman zbog toga više voli. Crvena koja se smanjivala
svaki dan i koja je bila u tamnoj pernici. Ta ista tamna prostorija je podsjeća
na neuzvraćenu ljubav. Plava je pomislila da će ona služiti Romanu kad
nestane crvena, pa se ona odluči sakriti u mrak. Crvena i plava su došli iz
najljepšeg svijeta u najmračniju pernicu. Plava i Crvena su se požalile
Romanovom ocu. Romano obeća da će svaku olovku jednako koristiti. Tako
su dvije olovke živile sretno do kraja života.

Mjesto radnje: Pariz, pernica

Patuljak i sedam Snježana

Roman je kao i svako drugo dijete volio bajke koje vole i druga djeca. Volio
je da mu se svaki put ispriča priča bez ikakvih promjena. Ukoliko bi samo
jednu riječ u prepričavanju promijenili, on bi se žalio da to nije ta priča. Zato je
Roman tražio patuljke za savjet i oni su mu rekli da prihvati očev način
prepričavanja priča. Tako su započeli novo pričanje bajki. U tim pričama su se
miješale priče iz bajki, crtića. Rekao je ocu da će on o ovoj priči, popričati
malo sa svojim patuljcima. Onda je tražio oca da mu ispriča priču o patuljku i
sedam snježana. I tako je njegov otac smišljao priču o patuljku i sedam
snježana i ispričao mu. I Roman je smislio svoju priču koju je ispričao ocu, ali
otac nije htio ispričati tu priču ostalima, jer će možda Romano jednog dana
ispričati.

Tema djela: priča nam govori o dječaku koji želi da mu se pričaju priče

San

Roman nikad nije bio plačljivo dijete i nije bio od one djece koja plaču kada
nešto žele ili ne žele. No dječaka je u jednom trenutku nešto zasmetalo i
neutješno je plakao. Dječak je plakao jer je sanjao da mu je otac umro. Na to
se ustane otac i kaže mu da je živ. Sanjao da je da mu je otac u raju i odlučio
je da ga ide potražiti u raj. Govori kako će ući pokraj vrata koja su široka i
velika,zlatna i sjajna, te će kroz njih ući u raj. No putem u raj je naišao na
igračke i zbog toga je zakasnio u posjetu ocu. Nije mogao prestati plakati, jer
se nije mogao pomiriti s tim da neće vidjeti oca zbog igračaka koje su mu u
tom trenutku bile važne. Toga jutra je skoro zakasnio u školu, jer su ga morali
umiriti zbog plača.

Tema djela: dječakov san o očevoj smrti

Mjesto radnje: raj, kuća

Željko Ivanković biografija

Željko Ivanković je pjesnik, pripovjedač, esejist, književni kritičar i prevodilac

Rođen je 29. augusta 1954. godine u Varešu, gdje je završio osnovno

školovanje. Klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a studij književnosti je
pohađao u Novom Sadu i Sarajevu gdje je diplomirao.

Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog centra PEN-a, te Duštva pisaca

BiH i bosanskohercegovačkoga PEN-centra. Uređivao je brojne časopise,
revije i novine, među kojima i Lica (1979.-1981.), Život (1985-1989), Dalje
(1991-1992), Obzor (1991.), Herceg Bosnu (1991.-1992.), Hrvatski i bošnjački
tjednik (1994.-1995.) i Slovo (1994.-1995.).

Poezijom i prozom zastupljen je u više antologija hrvatske i

bosanskohercegovačke književnosti, a i prevođen je na strane jezike.

Autor: A.N.