Previše djetinjasta za odrasle, previše ozbiljna za djecu.

Različita mišljenja vladaju o ovoj knjizi ali

jedno je sasvim sigurno- u sebi nosi ne samo jednu, već mnoštvo veoma jakih poruka koje nas mogu
mnogo čemu naučiti.

Prije čitanja ovog djela imala sam mnogo predrasuda upravo zbog polemike koja oko njega
vlada. Mnogi su mi rekli da ne treba da je čitam, da za takvo štivo I dalje imam nedovoljno godina I da će
to biti gubljenje vremena. Malo je bilo onih koji su rekli da ću se oduševiti I da ću joj se često vraćati.
Poslije završenog čitanja sam shvatila da ta manjina predstavlja ljude koji me poznaju, ljude koji znaju
koliko sam zrela I koliko volim metafore koje su u ovom djelu izvrsne.

Poruka ili citat koji se meni najviše dopao jeste: “Čovjek nikad nije zadovoljan tamo gdje je.” Ova
rečenica najbolje opisuje ljude kao vrstu I radoznalost koja nas sve prožima. Upravo nam ta radoznalost
ne dozvoljava da se usidrimo već nas vuče ili u neviđene ljepote ili u propast. Nikad nismo zadovoljni,
nikad nismo zadovoljeni, uvijek tragamo za još nečim, iako ne znamo šta je to. Mislimo da će nas to
nešto upotpuniti I zbog toga smo u vječitoj potrazi.

Druga poruka koju bih takođe voljela da izdvojim je: “Moram podnijeti dvije, tri gusjenice ako
želim upoznati leptira.” Ovo je nešto što me je veoma utješilo jer sam kao I svi iako sam mlada griješila,
vjerovala pogrešnim ljudima I zbog toga bila povrijeđena. Ova rečenica mi je ulila prije svega sigurnost,
jer sam znala da sam na pravom putu I da je upravo taj moj put popločan I lijepim I manje lijepim
iskustvima. Da nema tih manje lijepih moj bi put bio potpuno drugačiji I možda mi se takav čak I ne bi
svidio. Takođe, ova rečenica mi je pomogla da nađem snage I oprostim onima koji su me povrijedili.
Pokazala mi je da nisu oni krivi što me, sa slobodom mogu reći, nisu dostojni, I da ću jednog dana naići
na ljude koji će biti I sa kojima ću zajednički moći da gradim svoj svijet.

Poslednja poruka koja je na mene ostavila ujedno I najjači utisak je: “Čovjek je usamljen I među
ljudima.” Možda zbog toga što sam I sama iskusila gorčinu koju ova rečenica nosi, a I možda zbog toga
što sam mnogo puta bila svjedok takvoj situaciji ova me je rečenica navela na razmišljanje. Da li je čovjek
čovjeku vuk? Da li možemo očekivati potpunu I nesebičnu ljubav ili razumijevanje od drugih? I tada sam
tek tako shvatila. Ne treba mi ništa da tražimo od drugih, nije sreća ono što nam neko da, jer da jeste
nestajala bi svaki put kad nam to isto oduzmu. Prava, istinska sreća je ona koju mi pružimo sebi. To je
prava ljubav, jedina nesebična I iskrena do krajnjih granica. Istina, ta je ljubav najteža za razvijanje ali kad
jednom dođemo do nje ni nebo nam nije granica.

O “Malom princu” bi se moglo mnogo toga reći I napisati, ali zašto bih to radila kad je njegov
autor uspio da kaže sve što se ikada moralo reći.

P.S. Profesorice, iskreno da Vam kažem meni se “Mali princ” nije nešto posebno dopao. Da je ovo moj
sastav ja bih sigurno pisala o tome. Međutim, pretpostavljam da tom učeniku treba solidna ocjena a ne
polemika sa nastavnikom I zbog toga sam ja napisala ono što većina ljudi o ovoj knjizi želi da čuje. Ovo
Vam govorim zbog toga što je nisam sa baš najvećom pažnjom čitala pa nisam sigurna da li sam negdje
napravila grešku koja bi bila posledica moje neupućenosti u samu radnju romana. Trudila sam se da što
je više moguće izbjegnem bilo kakvo prepričavanje I da pronađem citate koji se meni stvarno dopadaju I
koji su, po mom mišljenju, I više nego vrijedni pomena da bih mogla da pišem. 