Mojih top 5 knjiga 2019.

godine

Ovih dana često virim u tuđe sažetke čitalačkih godina i makar me to jako veseli, nailazim i na nešto što
me rastužuje. A to su manje-više suptilna i ponekad otvorena ispričavanja na premalenom broju pročitanih
knjiga u okviru nekog zamišljenog ili posuđenog popisa lektira. Budući da sam odrasla uz osobu koja knjige
ne da je čitala već ih je gutala (i one sjajne i one dozlaboga zamorne u koje bi zarila zube i ne bi puštala do
kraja jer „eto, čisto da vidi dokle će drobiti“ 😄), pa došla na faks gdje je većina tvrdila da ga je upisala jer
„danonoćno čita“, uvijek sam pomalo imala osjećaj da ne čitam dovoljno. Niti da čitam „ispravno“ – da
uvijek postoji neka kvalitetnija, novija, popularnija, zanimljivija knjiga kojoj se trebam posvetiti, da sam iz
određenih naslova trebala ponijeti pouke koje uopće nisam doživjela, da bih trebala uživati u nekima koje
sam poželjela zatvoriti već nakon dvadeset stranica…

I dalje ne tvrdim da čitam dovoljno niti „prave“ knjige, ali želim iskoristiti ovu priliku da nas sve skupa
podsjetim da je sâm broj knjiga u cijeloj toj čitalačkoj priči nevažan.

Uživate u nekoj knjizi? Sjajno, podijelite je s drugima!

Ne sviđa vam se neka knjiga (pa makar bila vrhunski klasik)? Bez brige, autor vam u 99 % slučajeva ne
može zamjeriti sve i da hoće, a ostali ionako nemaju pravo na to, zar ne? 😉

Nemate dovoljno resursa da pročitate samozadani broj knjiga ili nikako da pronađete neku novu a dobru?
Vratite se omiljenoj pročitanoj i uživajte još više! (Goodreads ionako ima opciju za višestruka čitanja, inače
ja ne bih dospjela do 45 🤭)

Eto, bez imalo srama i upravo tom logikom došla sam do sljedećih pet naslova koji su me najviše razveselili
ove godine:

5. Katherine Arden, „Medvjed i slavuj“

To zapravo vrijedi za cijelu trilogiju „Zimska noć“, ali MiS prva je knjiga koju sam pročitala ove godine i –
that said – dio sam već zaboravila, pa će mi biti još veći gušt ponoviti sve tri u 2020. ☺

Pretjerani opisi suvišni su – ne mogu reći ništa novo osim da je Ardenova je stvorila čarobnu priču, posve
slavensku a opet svoju, i dala nam još jedan razlog da volimo zimu i čitanje na toplom uz dekicu i nekakav
topli napitak.

(Mitopeja, prev. Vladimir Cvetković Sever)

4. Laini Taylor, „Muza košmara“

Knjiga od koje sam nakon „Sanjara“ očekivala sve i ništa. I od koje sam, nakon prvog čitanja, dobila
potonje.
Srećom čitala sam je još par puta – kao što rekoh, ima ponavljanje gradiva svojih draži ☺ – pa uvidjela da
je Laini Taylor opet stvorila likove kakve samo ona zna i koje razumiješ koliko ih prezireš, a koje ustvari
uopće ne možeš razumjeti, a vidiš ih i voliš kao da si s njima odrastao.

Knjiga nije nabijena akcijom i neće vas oduševiti ako tražite napetost na svakom koraku, ali ima tu neku
dubinu koja će vas navesti da se zapitate o tome jesu li dobro i zlo zaista samo dvije strane istog novčića.

(Vorto Palabra)

3. Taylor Jenkins Reid, „Daisy Jones and the Six“

Daisy je istovremeno drugačija od svega što je Taylor dosad napisala, ali i njezin prepoznatljiv lik –
ambiciozna i pomalo izgubljena, dobra iako katkad sebična, realna i upečatljiva.

Nikako ne volim ljubavne trokute (Gale nikada nije dolazio u obzir, čisto da se zna), osim kad ih piše Taylor.
Onda mi ne smetaju ni trokuti ni sedmerokuti. 😉

Jedva čekam Vortov prijevod, ekranizaciju i „Daisy“ i „Evelyn“ i sve novo što će Taylor napisati… Ah, it's a
good time to be alive! (kuc-kuc, pljuc-pljuc, nikad se ne zna!)

2. Caroline Kepnes, „Ti“

Prva knjiga koju sam od početka do kraja poslušala u audioformatu (na engleskom, ali načula sam da
prijevod nije loš ;) i od koje se nisam mogla odlijepiti iako me u isti mah oduševljavala i sablažnjavala. Joe
je potpuni luđak, ali dobro zna koje gumbiće treba stiskati i kada – i to većinom zahvaljujući knjigama.

Obvezno štivo za sve koji misle da su „štreberi“ koji čitaju dosadni, nemaštoviti i potpuno predvidljivi. 😏

1. Dion Leonard, „U potrazi za Gobi“

Apsolutni highlight moje čitalačke i osobne godine! Predivna priča o predivnim osobama (da, meni su i psi
osobe i imaju više osobnosti nego neki… drugi) u kojoj nema slova previše ni premalo, a emocija na sve
strane.

Priča o tome da nas život ne mora uvijek maziti a da nam opet može pokloniti čudo, i o snazi potrebnoj da
ne odustanemo kad je najteže. Ne razumijem one kojima u priči nedostaje savjeta o trčanju – knjiga se
zove „U potrazi za Gobi“ 😏 – ne razumijem isprazne duše kojima nije jasna potraga koja je angažirala cijeli
svijet „samo radi psa“ i ne razumijem tvrdoglavce koji odbijaju čitati knjigu samo zato što iskače iz paštete.

Neka iskače – svijet bi bio puno ljepši kad bismo se umetnuli na junake ove priče i postali odvažni kao Gobi
u onome što želimo i ustrajni, topli i poduzetni kao Dion i Lucja.

Ah, da, jesam li spomenula da jedva čekam film! Stvarno jedva čekam <3

(Koncept izdavaštvo, prev. Rudjer Jeny)