Melita Rundek

Psima ulaz zabranjen

Školska knjiga
Zagreb, 2022
 Očekivanja prije pročitane lektire

Odabrao sam ovu knjigu na tatinu preporuku zato što

mi se naslov činio zanimljivim i zato što volim pse.
Od radnje knjige očekujem da bude zanimljiva, da
ima puno zapleta i da me drži u napetosti. Volim kad
su glavni likovi moji vršnjaci pa se onda mogu
poistovjetiti s njima. Za čitanje knjige nikad nemam
određene planove, nego knjigu čitam kad imam
vremena. Obično knjigu pročitam za četrnaest dana,
a ako imam više slobodnog vremena ili mi se knjiga
jako sviđa, onda mi trebaju tri do četiri dana.
 Dojam o djelu
Djelo je ispunilo moja očekivanja zato što je radnja napeta,
zato što se miješaju stvarnost i fantazija (pas s ljudskim
osobinama, tajni prolaz koji se odjednom stvorio i kasnije
proširio, oživjeli spomenik velikom Piscu), a svidjeli su mi se i
likovi jer su zanimljivi i neobični. Najviše mi se svidio dio
knjige kada je Tomica u parku od svih pasa koji su bili tamo
odabrao psa Toma Sawyera (koji mu je zapravo bio
namijenjen) jer sam se tada poistovjetio s Tomicom ( i ja jako
želim imati psa).
Od svih likova istaknuo bih knjižničarku Mariju koja je voljela
knjige, imala dobru dušu, plakala kada bi vidjela da je neka
knjiga išarana ili su joj iščupane korice i vjerovala u snove.
Kada je trebalo, bila je odlučna i bila je osoba kojoj se
vjerovalo.

“Oh, strašno je vidjeti ranjenu knjigu! Gospođa knjižničarka

već je deset godina radila u knjižnici i još se uvijek nije na to
naviknula. Svaki bi put plakala. Tako je i sada tužno jecala
nagnuta nad jednu tako strašno unakaženu knjigu da je više ni
sam pisac ne bio prepoznao.”
“Gospođa knjižničarka bila je dobra duša koja je vjerovala u
dragocjenost snova, ljubavi i priča.”

“- Da siđem?
- Da! Rekla je odlučno gospođa knjižničarka, a njoj je gospodin
direktor vjerovao najviše na svijetu. I tako je smogao hrabrost,
zaboravio na onu tužnu zgodu iz djetinjstva, sišao sa stola i
prišao im.”
 Također bih istaknuo Tomicu, devetogodišnjeg dječaka, koji nijednu
knjigu nije pročitao od početka do kraja, kojem je najveća želja bila imati
psa i koji je predodređen za pisca samo ga treba usmjeriti. Na kraju
Tomica zavoli čitanje i započinje pisati, a život se promijeni i njegovoj
obitelji u kojoj svi postaju ljubitelji čitanja.

“ To s čitanjem uvijek bi izgledalo ovako.

Sjeo bi, sjeo bi čitati, a onda... a onda bi pomislio na dvorište i na
prijatelje, i na guštere, i na nogometnu utakmicu, i na tajno skrovište, i na
pustolovine i... naprosto nije mogao!”

“Znao je, sve je znao, i stoga se, eto, u proljetnu toplu večer osjetio
nekako izgubljenim i osamljenim u tom okrutnom svijetu, osjetio je da mu
je potreban saveznik, prijatelj koji će da razumjeti... koji će mu pružiti
ruku... ili možda šapu?
Naslanjajući užareno lice osuto prvim sunčanim pjegicama o
ugodno hladno prozorsko staklo i gledajući uvis gdje su
nebeskim stazama i dalje uporno šetali psi veliki i mali, iz usta
mu se još jednom otkine dubok, tužan, težak uzdah:
- Oh, kako bi želio imati psa!”

“Tomica je u svojoj sobi pisao pripovjetku, pas je zadovoljno

drijemao na suncu, tata je u svojem omiljenom naslonjaču
čitao knjigu, a mama je listala sanjaricu jer joj se život činio
kao san.”
Zanimljiv mi je bio i lik tate koji nije bio ljubitelj čitanja, ali nakon posjeta knjižnici i
čitanja bajki počinje maštati i izliječi se od “prašine s karaktera”. Postaje pravi ljubitelj
knjiga i uživa u čitanju.

“I kako je shvatio na koju prašinu taj psić kiše, još mu je više omrznuo. “Tko je on da
osjeća taj trun prašine koji ja brižno skrivam i nikako da ga se riješim”, mislio je tata, “tko
je on da kopa po mom karakteru!? Ne čitam, dobro, ne čitam, pa što?” mislio je prkosno
tata...”
“I doista, na odjelu za mališane , baš na onome mjestu gdje je sjedio Tomičin tata,
nalazila se povelika hrpa sive i ružne prašine!
- Oh – rekla je gospođa knjižničarka – to nije prašina s knjiga. To je prašina s karaktera.”

“No večeras se tata smiješi! Čini se da se sa zvijezdama i večerima pomirio!

Da, da...
I ne samo to! Onda je tata, oslonjen na prozor, sanjarski sklopio oči i nasmijao se još
glasnije!
Zašto se nasmijao?
Zato što je iza sklopljenih kapaka ugledao ljubičastog nilskog konja s dugom sijedom
bradom!”
Čitajući knjigu, naučio sam da je čitanje važno, da se bez čitanja
ne može zamisliti život, da nas čitanje obogaćuje, potiče maštu,
zabavlja i uči o mnogim stvarima. Knjiga me potaknula na
razmišljanje o tome da bih mogao malo više čitati u slobodno
vrijeme pa ću ubuduće češće posjećivati knjižnicu i zamoliti
knjižničarku da mi preporuči neke zanimljive knjige.

Nisam doživio ništa slično pročitanoj knjizi, jedinu sličnost

nalazim s Tomicom koji je želio psa kao i ja, kojem se, kao i
meni, ponekad ne daju raditi one stvari koje se moraju i koji voli
maštati kao i ja. U fabuli ne bih promijenio ništa jer je baš sve
napisano kako mi se sviđa. Djelo je razumljivo, lako se čita, ima
puno dijaloga i opisa, a miješaju se stvarni i nestvarni događaji i
likovi.
Ovo djelo preporučio bih za čitanje jer se svatko, makar malim
dijelom, može poistovjetiti s Tomicom, jer je fabula zanimljiva i
ima fantastičnih likova i događaja i jer na kraju Tomica zavoli
čitanje i počinje pisati baš kako su unaprijed odredile zvijezde
pri njegovom rođenju.
 Najupečatljivije misli, opisi, dijalozi

Čitanjem učimo, potičemo maštu, obogaćujemo se, učimo

razmišljati.
„- Oh - rekao je čovjek i nasmiješio se.
Postoji i peta strana svijeta!
Peta strana!? – promrmljala je bakica zapanjeno.
Da – rekao je čovjek. – Peta strana svijeta. To je strana priča,
slika i glazbe.
Zastao je malo, a onda se opet ljubazno nasmiješio:
Najljepša strana svijeta!“
 Tomičina želja, jer se ponaša kao da je živa.
„No ulicom zadovoljno koračaju Tomica i njegov pas Tom
Sawyer, a na psećim se leđima njiše Tomičina želja, ponosno
uzdignuta nosa, nalik na kakva debelog maharadžu koji jaše
bijelog slona ukrašenog dijamantima.“
 
Knjige moraju putovati iz ruke u ruku i prenositi misli i poruke.
„Knjiga je živi glas! Duh koji korača zemaljskom korom!“
 
Što više čitaš proširuješ vidike i otvara ti se cijeli svijet.
„ – Naša ulica više nije slijepa! – čudio se tata.
Nije se trebao toliko čuditi. Naposlijetku, i on je za to pomalo bio kriv.
...
Prigradska ulica više doista nije bila slijepa!
Bila je povezana s cijelim svijetom!
I s Mjesecom.
I sa zvijezdama.“
 
U knjizi možeš izmisliti baš sve.
„ – Oh! – Nasmijao se veliki Pisac. – Znate, ja sam ih IZMISLIO!
Izmislio? – iznenadila se bakica.
Da, da, izmislio sam ih!
A što je s Tomičinim psom? Niste valjda i njega izmislili!?
Jesam, jesam! - rekao je veselo pisac. – I njega!
...