Husein Dervievi

PRODAVAC OSMIJEHA
Znam da e to zvuati neskromno, ali ja ovu knjigu elim da posvetim sebi, kad sam bio
mali, jer za to imam stvarno ozbiljnih razloga. A jedan od njih je i taj, to smatram da bi u
najmanju ruku bilo smijeno kad bih je posvetio nekom drugom ije djetinjstvo ne poznajem.
Vjerujem da e to moj italac razumjeti, pogotovo ako je dijete, ili odrasla osoba koja ne porie
da je bila dijete, i uvaiti ovu posvetu upravo onako kao da je ba njemu napisana.
Husein Dervievi
HA-HA-HA, UVOD
I
Bilo bi sasvim normalno da priu zaponem ovako: bio jedan djeak po imenu Ha-ha-ha,
koji je volio da mata kao i sva druga djeca na svijetu.
Meutim, ja mislim da moj italac nije osoba kojoj treba sve doslovno "nacrtati", pa bih mu
radije ponudio ovakav poetak: Ha-ha-ha nije bio jedan od onih djeaka koji bi, kad kaete
"kua", vidjeli samo prozore ili krov, ili u najgorem sluaju razmiljali o tome da li da zamisle
novu ili staru kuu. Njegova kua imala je i prozore, i vrata, i dimnjak, i vrt, i bila je u
potpunosti onakva kakvu je svi mi u djetinjstvu zamiljamo, vjerujui da je upravo to kua
naega ivota. Naravno, ona se nalazila u nekom drugom svijetu, sasvim drugaijem od ovog u
Zemlji vjenoga djetinjstva, to ne znai da je bila i negdje i nigdje. Pretpostavljam da je moj
italac dijete, ili odrasla osoba koja je bar svjesna da je to bila, pa mislim da dalja objanjenja u
vezi s kuom nisu potrebna.
II
Ako se itaocu nije dopao ni drugi nain na koji sam zapoeo priu, poet u je onda
iznova, i to ovim rijeima: kad sam sreo djeaka Ha-ha-ha bilo je to kao gledanje unazad kroz
neko magino ogledalo u kom se ovjek moe vidjeti koju deceniju mlai. Mislim da e moj
italac razumjeti ovo poreenje. A ako ne bude razumio nikom nita. Ja lino ne volim osobe,
kakvih naroito ima meu odraslima, koje itajui knjigu stalno zapitkuju: "ta je pisac htio da
1

kae"?, mada bi i same morale da znaju da je pisac, to to je htio da kae, rekao. Zbog takvih i
neu nita da objanjavam. Inae bih morao jo da ih ubjeujem da je Ha-ha-ha stvarno
postojao.
Bilo je to onda kad sam lutao svijetom u namjeri da naem neko jo nepoznato zrnce istine.
U jedno po svemu obino predveerje dovukao sam se do nekog sjenika i htio da legnem, ali
kako je u sjeniku ve leao netko, a taj netko bio je plavokosi djeak koji je spavao onako kako
spavaju oni koj i dolaze iz daleka, odustao sam. U tom trenutku sjetim se istog takvog maliana
koji je na poutjelim fotografijama predstavljao mene, i odmah po svemu obino predveerje
postaje neobino. Netremice sam posmatrao djeaka ne vjerujui u ono to vidim, jer mi se
uinilo da ispred mene lei lik koji je bio doista moj, mada nekad davno. Poelio sam da ga
pomilujem po kosi, ali sam odustao i od toga, bojei se valjda da mu ne ometem snove ili da ga
ne uplaim.
Dugo me je te noi proganjala jedna pjesma koju sam ve bio zaboravio, pa kako sam uspio
da se sjetim tek dva stiha, ponavljao sam ih u sebi gotovo u beskraj:
"Zamisli zvijezdu koja pada i ti e je vidjeti ako si dijete ".
Sjedio sam, u stvari, do djeaka i tiho zvidukao tu nekad dragu melodiju. A zvijezde su
naokolo sjale i nijedna nije padala. inilo mi se da ih ponovo gledam onim istim djetinjim
oima, da opet, kao nekad, zurim kroz veernji vazduh u zagonetku.
1.
Prije nego to stvarno zaponem priu, onu koju mi je izjutra kazivao Ha-ha-ha, rei u da
mi je ona ostala kao uspomena od njega, i poklonit u ti je ba onakvu kakva i jeste jer vjerujem
da se uspomene ne mogu nimalo mijenjati.
A evo i kako ta pria poinje: Ha-ha-ha je imao i tatu i mamu, a uz njih brata i dvije sestre,
s kojima je lijepo ivio u jednom gradiu toliko tihom kao da se u njemu nikada nia nije
deavalo. Imao je i Fler, koja mu nije bila sestra, a s kojom je dijelio ak i snove. I sve je bilo u
najboljem redu dok je bio jo sasvim mali, dok su mu tepali kao svim onim stvorenjima koja ni o
emu pojma nemaju. (Vjerujem da moj italac dobro razumije o kakvom tepanju govorim,
naroito ako je posmatrao ponaanje odraslih prema bebama, maloumnoj djeci i domaim
ivotinjama.) Ali, kako je bio doista bistro stvorenje, na vrijeme je poeo da shvaa stvari oko
sebe, pa je obeao Fler da e pronai Zemlju vjenog djetinjstva, u kojoj e zajedno dosanjati
onu kuu koju je stvarno lijepo umio da zamisli.
Pretpostavljam da sam itaocu duan objanjenje u vezi sa "shvaanjem stvari", pa u
pokuati da se oduim sljedeim: Ha-ha-ha je bio nasmijan djeak, ili bolje smijeni djeak,
bar dok je trajalo tepanje. Ali, kad je saznao da se djeca i odrasli ne razlikuju samo po godinama,
odluio je da tom svijetu odraslih zauvijek okrene lea. Prije toga je ipak morao da savlada slova
i da sam zakljui da se na zemaljskoj lopti deavaju stotine nekih uda, u kojima nije imao
namjeru da uestvuje, to znai da nije imao namjeru ni da odraste i postane onakav kakvi su
2

odrasli ljudi. I tako, jednog dana, vjerujui da nema vie ni trenutka za prosipanje, uzeo je ono
najnunije i krenuo na put.
Kako se uvijek nae neko ko s pravom moe da kae: "Pisac je pogrijeio", ili: ''Pisac nije
rekao onako kako italac eli", htio bih da s mojim itaocem uspostavim malu saradnju koja bi
se, u stvari, sastojala u sljedeem: da me italac ispravi kad god bude smatrao da nisam u pravu,
da me prekine onda kad mu se uini da sam preopiran, da dovri misao ako to ve nisam uradio
ja i sl., tako da bi on bio onaj koji zapravo domilja moju priu kad god se ukae potreba za tim.
Evo i prvog prijedloga za saradnju: kako ne mogu da se odluim sam oko jednog detalja
vezanog za odlazak djeaka Ha-ha-ha, molio bih itaoca da mi pomogne, tj. da odabere jednu od
tri mogunosti koje navodim:
a) Rekao je samo Fler da odlazi, jer nije htio da bilo ko drugi sazna njihovu veliku tajnu;
b) Iuljao se iz grada ne javivi se nikom;
c) Ostavio je roditeljima pismo s ovim sadrajem: "Kad budete itali ovo pismo, ja u ve
biti daleko. Zato ne pokuavajte da me naete. Vjerujem da u pronai ljepu zemlju od ove koja
pripada odraslim osobama. Voli vas va Ha-ha-ha".
2.
Rano izjutra, dok su jo svi spavali, na junak se spremio i krenuo kroz polje, ostavljajui
iza sebe grad koji je bivao sve manji. Iao je prilino dugo a da se uopte nije zaustavljao, sve
dok na jednoj livadi nije primijetio mnogo bijelih cvjetova koje nije poznavao. Odmah je siao s
puta u elji da svaki cvijet vidi, dotakne ili pomirie. Ali, kako ih je bilo doista mnogo, dotakao
je tek nekoliko njihovih bijelih glavica, jednu po jednu, i zakljuio da su svi gotovo isti. Dok je
pokuavao da uoi bilo kakvu razliku meu njima, iz livade ga je iznenada prenuo jedan glasi:
Ti si pela?
Nisam ree Ha-ha-ha zbunjen, jer nikad nije uo da biljke govore, osim u bajkama koje
su mu izgledale prilino glupe. A ko si ti?
Ja sam Bijela Rada. Tako pie u naim knjigama. I svi ovi cvjetovi naokolo su Bijele
Rade. Mi smo jedna velika bijela porodica. A ti, kako to da nisi pela a ide od cvijeta do
cvijeta?
Rekao sam ti da nisam pela. Pele su neusporedivo manje, imaju krilca i spadaju u
insekte. Ha-ha-ha to izgovori kao neko kom je ve bilo preko glave takvih pitanja, to Bijela
Rada nije ni primijetila.
Ipak si iao od cvijeta do cvijeta.
To je zato to sam radoznao kao i ti. Volim da posmatram. A jesi li ti ikad vidjela neku
pelu?
Nisam ree Bijela Rada. Ja sam se tek jutros rodila. A ko si ti ako ve nisi pela?
Ja sam djeak i ne spadam u insekte izusti Ha-ha-ha glasno, gotovo svaalaki, jer nije
podnosio takva pitanja.
Pa u to onda spadaju djeaci? navaljivala je Bijela Rada, koja uopte nije primjeivala
3

djeakov povien ton.

U knjigama stoji da spadaju u ljude.
U ljude! udila se Bijela Rada. A gdje ive ti tvoji ljudi, na kojoj livadi?
Ljudi ne ive na livadama, nego u selima i gradovima. Stanuju u kuama i bave se raznim
zanimanjima.
Aha! Sad mi je jasno. A ta su to kue?
To su kutije, vee i manje. Unutra spavaju ljudi i one ih tite od kie, hladnoe, zvijeri i
pogleda. Bogatiji ljudi imaju vee "kutije", toplije i raskonije, a siromani manje. Mislim da ti
je ovo dovoljno za sada. Ti si se tek jutros rodila i morat e da pita poneto i druge.
A gdje da naem druge?
Ne treba da ih trai. Ti si cvijet i ne moe da hoda. Drugi e i sami naii. Zdravo,
idem!
ekaj zaustavi ga Bijela Rada. Htjela bih jo da znam vole li ljudi cvijee?
Vole, ali se cvijee kod njih veoma dosauje. Dre ga usamljenog u malim posudama sa
zemljom koje se zovu saksije ree na kraju Ha-ha-ha i krenu.
3.
Nadam se da italac zna onu priu o ovjeku koji je sanjao da je maka koja sanja da je
ovjek. Ako ne zna, ili ne moe da se sjeti a znao je, odmah u s tim nastaviti i odmah zavriti:
kad se spomenuti ovjek probudio, vie nije znao ta je, ovjek ili maka. Ovo govorim zato to
je postojala skrivena opasnost da Bijela Rada ubijedi naeg junaka da je pela, pa da se on kao i
sve druge pele zadri meu cvjetovima i odraste. Ali, do toga nije dolo. Nije, jer je Ha-ha-ha
bio dovoljno oprezan. Ovako, mahnuo je nekoliko puta Bijeloj Radi i odmah nastavio da putuje.
Putem je razmiljao o zemlji vjenoga djetinjstva; pokuavao da zamisli kako ona izgleda,
ta se sve u njoj dogaa i ko njome vlada. Tako je doao do zakljuka da je njen vladar
najobinije dijete ija vlast traje samo dvadeset etiri sata, ali i do pretpostavke da u njoj svi
poneto rade. Naravno, i on bi morao da radi. Bio bi ono to je oduvijek htio da bude prodava
osmijeha. Svoj djeci koja ne bi znala lijepo da se smiju, ili koja ne bi bila raspoloena za to,
prodavao bi svakodnevno svoje osmijehe, i to u bescijenje: za lijepu rije, za razgovor ili za
neku pjesmu.
Iao je tako i matao, sve dok nije poeo da susree neke druge cvjetove, zanimljive biljke i
drvee. Svaki susret bio je povod za nov razgovor i za pitanja kakva su otkad je svijeta i vijeka
postavljala i matovita djeca.
uo je mnoge lijepe rijei, topla ohrabrenja ili tek mudre izreke koje je nastojao da upamti,
ali mu niko nije umio da kae gdje je stvarno njegova zemlja. Od nekih starijih cvjetova saznao
je da Zemlja vjenog djetinjstva zacijelo postoji i da su za nju uli nekad davno, dok su jo bili
pupoljci. Neki su joj bili i sasvim blizu. "Kako blizu?", neko e upitati. Evo kako: svaka biljka
cvjetnica ima sjeme koje raznosi vjetar, pa ono moe ponekad da odluta isto toliko daleko kao i
misli. Tako je bar rekla jedna niska stabljika kojoj nije stigao da sazna ime.
4

Iako se nije bogzna koliko obazirao na sva ta nagaanja, Ha-ha-ha je bio veoma sretan to
je bar neko od njegovih sagovornika vjerovao da Zemlja vjenog djetinjstva postoji. Inae je,
poslije svakog razgovora, ubrzavao korak da bi nadoknadio vrijeme zastajkivanja. Tako je stigao
i do raskra, gdje se put kojim je iao naglo ravao, i gdje su bile postavljene tri strjelice koje su
oznaavale tri pravca. Strjelica ulijevo pokazivala je Put Mudrosti, strjelica pravo Put Srca, a
strjelica udesno Put Sree.
Pa do sada je sve ovo ilo skupa udio se. Onda je sasvim mogue da sam prije ovog
raskra iao na sva tri puta i ne znajui za to.
Nemajui pojma na koju stranu da krene, zastao je malo da razmisli. Lijevi put mu nije
odgovarao jer je bio namijenjen odraslima. Za put koji je iao pravo nije bio dovoljno hrabar.
Poto mu je preostajao jo samo jedan put, Put Sree, krenuo je njime.
Na Putu Sree moda u stei i mudrost i hrabrost mislio je, dok su pored njega urili
umarci, itna polja, livade i oblaci. Bar mu se inilo da svi oni negdje hitaju, negdje odakle on
dolazi.
4.
Moda se italac ve zapitao: "Kako to Ha-ha-ha prelazi toliki put a ne jede, ne pije i ne
odmara se?" Naravno, to je pitanje na mjestu, naroito kad se zna da je on dijete i da mu je sve
to potrebno. Ali, kako je na poetku puta i kako jo nije osjetio potrebu za tim vanim stvarima,
ba zato ih nisam ni mogao spominjati. Ja doista ne volim neke dosadne knjige koje na velikom
broju stranica govore o jelu i piu, mada je to tek veera nekog kneza, ali ne volim ni one pisce
iji junaci pretre itav ivot takorei gladni. Zbog toga u se potruditi da bar ponekad
obavijestim itaoca o tome da li je na junak neto jeo ili pio.
Dok sam ja ovo govorio, Ha-ha-ha je ve uveliko odmicao Putem Sree, njegove misli
vraale su se munjevito nazad, prelazei daljinu i stiui do Fler. Plaio se da bi njih oboje mogli
da odrastu ako bude tumarao dugo, jer tad bi im zajedniki snovi bili zauvijek izgubljeni. Sav u
tim mislima urno je naletio na poljskog mia.
Zdravo rekao je poljski mi.
Zdravo rekao je i Ha-ha-ha zbunjen. Ali otkud ti zna moj jezik?
Ja ne znam tvoj jezik, djeae, nego ti moj. Samo djeca mogu razumjeti ono to govore
ivotinje, trave ili oblaci objasni mu ovaj, i njemu tek tad bi jasna ta djetinja mo, bez koje se
ne bi ni mogao onako narazgovarati s Bijelom Radom i ostalim biljnim stvorenjima na koja je
putem nailazio.
Dobro, pa da se i upoznamo ree na junak. Ja sam Ha-ha-ha i traim Zemlju vjenog
djetinjstva jer neu da odrastem.
A ja sam Flo i ne traim nikakvu zemlju predstavi se i poljski mi. Za mene bi bilo
suvie rizino putovati.
Zato rizino? upita Ha-ha-ha.
Zato to ja pripadam ovom polju i jedino na njega mogu da budem naviknut. Ti e
5

prolaziti kroz neke krajeve u kojima vladaju moji roaci i tako e to i sam moi da shvati. Oni
su vodeni, umski ili kuni mievi, i svi su negdje prilagoeni.
A ta ti to znai "prilagoeni"? upitao je Ha-ha-ha.
To znai ono kad pitoma rua ne ezne za divljinom koju ionako ne poznaje. Da li si
razumio?
Ne.
Onda ovako: to znai, najprostije reeno, ivjeti tamo gdje ti je mjesto.
Aha! Sad razumijem. To je ono to je trebalo da ja budem meu ljudima.
Flo se zadovoljno osmijehnu kad je primijetio da je djeak razumio. Pri tom nije ni
pokuavao da prikrije simpatiju, kakva se pokazuje jedino prema onima za koje se moe rei da
su doista drage osobe. Zatim ree veoma ozbiljno:
Pa ti ni u polju ne bi mogao da ivi.
Ne bih. I polje je vlasnitvo odraslih ljudi. I u njemu bih morao da odrastem, a onda bih
slagao i sebe i Fler.
To je cvijet? upita Flo.
Koje?
Pa "fler". uo sam tu rije od jednog djeaka koji je bio iz neke daleke zemlje.
Ne, to je jedna djevojica. Ni ona ne eli da odraste. Obeao sam joj da u nai tu zemlju,
i ne smijem da je izigram.
Obeanje je obeanje. Ti odgovara za svoje rijei ako ih ne ispuni. Vjerujem da nee
izigrati Fler.
Neu obea Ha-ha-ha. Zato u morati da pourim. Vrijeme je za mene dragocjeno i
pazit u da ga ne gubim vie nego to moram.
To znai da e i mene ostaviti zakljui Flo. Bit u pomalo tuan, ali to nije vano. Ti
mora putovati.
Ostavit u te ree Ha-ha-ha. Ali ne zato to te ne volim. Zadravanje je suvie opasno.
Poljski mi ga je dobro razumio. U njegovim oima zablistale su dvije suze, koje su se za
tren pretvorile u drago kamenje.
Evo ti ove suze rekao je. One e te voditi kroz opasne predjele. Ako se nae u nekoj
opasnosti, dovoljno je da baci jednu pa da opasnost odmah proe. Zapamti da se samo dva puta
moe osloniti na mene. Jo neto, sedam itnih polja odavde ivi kraj rijeke moj roak Klo,
rijeni mi, koji e moda znati poneto da ti kae o Zemlji vjenog djetinjstva. Ako ni on ne
bude znao, onda vjerovatno poznaje nekog ko zna. Sretno!
Odlazei, Ha-ha-ha se i ne osvrnu na svog malog prijatelja. Bojao se valjda da i sam ne
zaplae.
5.
Do mia Kloa trebalo je prijei cijelih sedam itnih polja. Iako je na junak bio jo na
poetku puta i nije osjeao umor, ipak mu se inilo da je to put poprilino neizvjestan i dug. Ali,
6

da ne bi mislio na tu daljinu koja je bila pred njim, mislio je ponovo na Fler. to je vie
odmicao, ona mu je vie rasla u mislima.
Ispriaj mi priu! najednom ga prenu neki glas dok je iao kao u polusnu.
Iznenaen je zastao, ugledavi jednu priliku koja ga je podsjeala na konja kog je do tada
uspio da vidi samo na fotografijama. Pretpostavljao je da glas dolazi iz te ivotinje, to je
vjerovatno do tog asa sasvim mirno pasla na livadi, ali je bio siguran u tu pretpostavku tek kad
je ponovo uo one iste tri rijei:
Ispriaj mi priu!
Meni se ini da si ti konj, pa ako si doista to, ne znam ta e ti pria. Prie se obino
priaju djeci ree Ha-ha-ha.
Ali ispriaj mi, molim te! Ba zato to nisam konj, bar ne sasvim.
Pa dobro, ta si onda ako nisi konj?
Ja sam takoer dijete, ali konjsko dijete koje se zove drijebe. Ispriaj mi, ispriaj
navaljivao je ovaj.
A ta e ti pria?
Nama, konjskoj djeci, niko ne pria prie, a uo sam da su one lijepe i poune. Zbog toga
hou i ja da mi neko ispria priu, shvaa.
Dobro, dobro poputao je Ha-ha-ha. Samo ne znam koju priu eli.
Onu o Snjeani, vuku i sedam patuljaka ree drijebe pomalo ushieno.
A moe li bez vuka?
Ne moe pobuni se drijebe jer kakva bi to bila pria ako u njoj ne bi ivio vuk.
Ali u toj prii nema vuka i ona se zove "Snjeana i sedam patuljaka". Vuk je u drugoj
prii, onoj o Crvenkapi, i on nema nikakve veze sa Snjeanom. Hoe li onda da ti ispriam
"Crvenkapu" kad ti se ve svia da u prii bude vuk?
Ne. Neu tu priu. Ja hou jedino onu o Snjeani, vuku i sedam patuljaka, razumije.
Pa ve sam ti rekao da u prii o Snjeani nema vuka. Postoje samo patuljci, ali oni su tako
dobri. Mogu jedino da ti je ispriam onako kako ve ide mirno ree Ha-ha-ha.
U redu pristade drijebe. Ispriaj onako kako ti umije. Kad budem znao priu, moi
u i sam da u nju stavim vuka.
Na junak nije bio jedan od onih koje treba posebno moliti i priu je zapoeo odmah. Ali,
kako nije znao da je dopria do kraja, jer bjee zaboravio skoro pola prie, vie ni sam nije bio
siguran da li se u njoj pojavljuje ili ne pojavljuje vuk. Dugo je pokuavao da se sjeti nekih
dijelova, i tek kad je shvatio da nee uspjeti, rekao je:
Eto, toliko. Vuka moe da stavi gdje god hoe, ali pazi da nekog ne povrijedi.
Hvala ree drijebe. Sad znam priu i to s vukom nee biti teko izvesti. Samo u
morati da pazim da se Snjeana ne nae nou sama u blizini vuka. Ja nou spavam i ne mogu
nita da obeam ukoliko ne budem zatvarao vuka negdje izvan prie.
Moe s priom da radi ta god hoe. Sad je ona tvoja i vie nije moja stvar kako e je
ti dalje priati. U sluaju da se Snjeani neto desi, ti e jedini biti odgovoran osmijehnu se
Ha-ha-ha, zadovoljan to je najzad shvatio da su prie zanimljivije ako nisu sasvim onakve
7

kakve se priaju.
Hvala jo jednom ree drijebe.
Nemoj da se zahvaljuje, nego i ti, kad te neko za to zamoli, ispriaj priu. To e biti
prava zahvalnost.
Nakon tih rijei Ha-ha-ha je naglo poao. Htio je da stigne prije mraka do Kloa. Ali
drijebe, koje se nikako nije moglo pomiriti sa injenicom da ga naputa neko ko mu je ispriao
priu, zovnu ga:
Da te moda nisam uvrijedio kad bjei od mene?
Ne, ja uopte ne bjeim. Ja urim. Osim toga, konjska djeca nisu u stanju da nekog
uvrijede.
Pa gdje e onda ako ve nisi uvrijeen i ako ne bjei?
Ja traim Zemlju vjenog djetinjstva i urim da ne odrastem prije nego to je naem. A
morao bih i da potraim vodenog mia Kloa, i to prije mraka.
Stani! ree drijebe. Mogu ti pomoi. Jeste da ta tvoja zemlja nema ba neke veze s
konjskom djecom, ali bih te bar mogao ponijeti komad puta. Ti sjedi na moja lea i dobro se
uhvati za grivu, a ja u nastojati da te nosim to bre mogu, tako da se vratim prije nego to
gazda doe po mene.
Naem junaku, koji je bio i zbunjen i oduevljen jer nikad nije ni pomiljao da e jednog
dana da jae konja, sve se ovo inilo nestvarnim. Ipak, ve u sljedeem trenutku jurio je poljem
na drebetu i osjeao se otprilike kao neko ko leti na krilima vjetra. Bio je zbog toga veoma,
veoma sretan.
Sad moram brzo nazad ree drijebe im su stigli do rijeke. Gazda bi se strano ljutio
kad bi znao koliko sam se udaljio. Nadam se da je tu negdje i tvoj mi. Zbogom!
Zbogom! ree i Ha-ha-ha. Pazi da vuk ne povrijedi Snjeanu!
Pazit u obea drijebe i odjuri.
6.
Rijeka pred kojom se naao na junak bila je odlomak iz neke jo nepoznate bajke. italac,
ve zna da Ha-ha-ha ne voli bajke, ali ako je neto tako izuzetno kao to je ovaj prizor, onda ni
bajka nije naodmet. Zastao je u udu i divio se, dok je do njega dopirala pjesma o vjenom
djetinjstvu koju je samo on mogao da uje, a koja je nalazila saglasje s neujnim pjesmama u
njegovom srcu.
Ali, kako nije mogao da primijeti da je priao ljepoti opasno blizu, jer je bio potpuno
zaveden muzikom prirode, najednom se okliznuo i pao u vodu. Bio je suvie mali da bi znao da
pliva, pa se praakao da se odri na povrini sve dok se nije sjetio Kloa i onih njegovih suza. U
onom trenutku, kad je uspio iz depa da izvadi jednu suzu, neto ga snano podie, tako da se za
tili as ponovo naao na obali. Tek kad se pribrao pogledao je u vodu i vidio neku veliku ribu
koja se osmjehivala:
8

 Zvao si me u pomo i ja sam dola. To je bila volja poljskog mia, zapamti.

Ali, zar vi ribe znate da govorite? Svi misle da ste potpuno nijeme i da ne postoji riblji
glas ni u jednoj rijei izusti Ha-ha-ha zaprepaten.
Poto si ti dijete, moe da uje ak i riblji govor rekla je riba. Djeca mogu sve.
Vano je neto dovoljno htjeti. Zagledaj se i u najveu prazninu i vidjet e ono to si htio da
vidi. To nee moi jednom, kad poraste.
Ne znajui od silnog uda ta jo da upita, djeak je zatim dugo utao. U jednom od onih
dugih trenutaka, koji su svaki za se bili po jedna mala vjenost, ipak mu prostruja glavom
pitanje:
Moda ti, draga ribo, zna gdje je Zemlja vjenog djetinjstva?
Riba, koja je bila strano stara, dobro je znala ta on pita, ali se izvjesno vrijeme izmotavala
kao da ga nije razumjela. Zatim je zaronila, pa opet izronila, onda lukavo rekla:
Iza jedne rijeke, ali ne znam koje.
Iako nije bio oduevljen tim rijeima, Ha-ha-ha se osmijehnu zadovoljno. Na njegovo
osmjehivanje riba je pokuala da odgovori objanjenjem da je predio u kom se nalazi tako lijep, i
da je dovoljno svu tu ljepotu obuhvatiti tek pogledom i biti sretan, dodajui da je to bajka kao
stvorena za djetinjstvo. Meutim, kad je ula da on ne trai bajku, pogotovo ne tu, savjetovala
mu je:
Trai i nai e. Ono to postoji, a postoji ako se vjeruje u to, moe da se udaljava ili
pribliava, ali ne prestaje.
Onda je riba nestala pod vodom i ponovo se ula ona ista pjesma o vjenom djetinjstvu.
Na junak je sad jasno mogao da uje rijei:
"Zamisli zvijezdu koja pada
i ti e je vidjeti ako si dijete ".
Potom je stajao jo neko vrijeme na obali i ekao. Htio je da se zahvali ribi prije nego to
krene, ali ona vie nije izranjala.
7.
Ubrzo se na rijeci poela sputati no, pa na junak nije vie umio da se orijentie. A bio je
i umoran i gladan. Poto sam itaocu obeao da u ga obavijestiti o tome kad on bude raspoloen
da jede ili ta slino inim to tek sada. Kaem "tek sada", zato to Ha-ha-ha uopte nita nije
jeo od asa kad je napustio grad. Sjeo je tu gdje se zatekao, razvezao svoj zaveljaj s hranom, i
dugo prema veernjim zvijezdama jeo jedan ogromni sendvi.
Kako sam, ovog trenutka, ispunio i obeanje dato itaocu, mogu mirno da nastavim priu.
A evo i ta se odmah nakon objeda deavalo: Ha-ha-ha je bio potpuno sam, vjerovatno
najusamljeniji djeak na svijetu, pa je odluio da potrai Kloa. Hodao je naokolo, spoticao se i
zvao ali nita. Znajui da mu u nepoznatom predjelu no ne moe da bude naklonjena, poeo
je da dre, uuren u nekakvom suhom rastinju. Strah kojim je bio preplavljen bio je neto
sasvim prirodno, jer on je bio tek dijete; onako ni beba, ni mukarac.
9

To je bilo u trenucima kada se osim straha ba nita drugo nije dogaalo. Tek kasnije, kad
su se boje potpuno izjednaile, javi mu se jedan nepoznat glas koji je pripadao nekom ko je bez
sumnje bio tim uslovima prilagoen:
Dobro doao u Zemlju bajki, djeae! Ovdje e ti biti doista lijepo. Jedino se moe desiti
da te malo uznemiri straa kralja Tmine, koji vlada samo nou, ali nadam se da ovo mjesto
noas nee obilaziti.
Hvala ti na dobrodolici. Ali ja ne traim ovu zemlju, nego onu u kojoj uopte nema
odraslih osoba, pa ni tih tvojih kraljeva odvrati Ha-ha-ha.
Takva zemlja ne postoji. Ja sam realista i ne vjerujem u to. Vjerujem samo u ono to
vidim i osjeam. Na neki nain vjerujem i u tebe.
Ali ko si ti, i ta ti to znai "realista"? upita Ha-ha-ha, i uplaen i radoznao.
Ja sam mala zelena aba i mene je teko vidjeti. Stanem uz list i oponaam ga. Mogu da
promijenim i neku nijansu ako treba. To sam ree.
Dobro, dobro. Meutim, ti mi nisi sve odgovorila.
Aha! Nisam ti rekla ta je realista. To je onaj koji kad vidi crno kae: crno, a kad vidi
bijelo kae: bijelo objasni aba.
Sad shvaam. Tako si slina odraslima. Ali ti si ipak aba i s tobom je mnogo ljepe,
potogovo jer vjeruje i u mene.
Mislim da me nisi dobro razumio. Ja vjerujem u tebe dok si tu, a kad ode vie ne
vjerujem. Ne mogu da vjerujem u ono to ne vidim. Tako je i s tom tvojom zemljom.
Ipak bih se rado s tobom druio.
Druiemo se sutra rekla je aba i odskakutala.
Ti stvarno misli da e se sutra druiti sa mnom? Sad odlazi i prestaje da vjeruje u
mene. Kako e onda znati da te ovdje eka neto u to ne vjeruje? mudrovao je Ha-ha-ha.
Svejedno, druiemo se dodao je glas koji se udaljavao.
8.
Tek to je zaklopio oi i pokuao da zaspi, na junak je skoio uznemiren nekakvim
glasovima koji su se pribliavali. Glasovi su pripadali tamnim prilikama koje su, istovremeno,
liile i na strau o kojoj je govorila aba i na sasvim obina ljudska bia koja se kreu. Da se nije
nalazio u Zemlji bajki povjerovao bi u ovo drugo.
Ono to je osjetio u tom asu bio je isti onaj strah koji je osjeao prije susreta sa abom,
tako da je jasno mogao da uje svoje veliko djeje srce. Mada je vjerovao da njega ne trae, i da
pojma nemaju o njegovom boravku u toj zemlji, za svaki sluaj bacio je preostalu Floovu suzu.
Traio si me, djeae javi se tihi glas.
Ne znam. Ja u mraku ne mogu da te vidim izusti Ha-ha-ha jo vie uplaen.
Pogledaj dolje, pa e me vidjeti ree glas.
Pogledao je i spazio jednu sitnu ivotinjicu, ali kako nije mogao da odoka ustanovi ta ona
predstavlja, ree:
10

 Pa ti si mali.
Tano ree ivotinjica. Ali, ma kako bio mali, ja ispunjavam drugu elju poljskog
mia. Poi oprezno za mnom, i pazi nema vie nijednu suzu.
Ti... Ti si Klo radosno zamuca Ha-ha-ha.
Da, to sam ja. Znao sam da me trai i ekao sam te. Izgleda da si bio zalutao izgovori
urno vodeni mi.
Trei za svojim novim prijateljem, djeak je primijetio da glasovi iza njih postaju sve tii.
Nije ga vie bilo strah. Kad su stigli do jedne male peine kraj vode, na kojoj je pisalo
"Skrovite mirnog Kloa", vodeni mi ree:
Oni glasovi, koji su te uplaili, bili su doista glasovi strae kralja Tmine ali odande
gledajui. Gledajui odavde ono su bili glasovi nonih pecaroa. Sada si izvan Zemlje bajki i
ovdje se sve drukije tumai. A sad lijepo spavaj, razgovor emo nastaviti sutra.
Ne, sutra u se druiti sa abom. Obeali smo jedno drugom priznade Ha-ha-ha.
Kojom abom? upita Klo.
Nije vano. Ona ionako vie ne vjeruje u mene. Kad me ne gleda, mene i nema. Laku no
ree djeak, i utonu u san kao neko ko ve decenijama nije spavao. Bar se tako inilo Klou
koji je posljednji zaspao.
Te noi Ha-ha-ha je sanjao Fler, koja je iz daljine dolazila maui cvijeem, pa je elio da
se taj san nikad ne zavri. Vodeni mi, ne znajui za to, dugo je pokuavao da ga razbudi:
Digni se, prijatelju! Tako sam usamljen kad neko spava.
Ali ja sam tek legao bunio se djeak.
Samo ti se ini ree Klo. I sunce je ve davno ustalo.
Ve znamo koliko je na junak volio razgovore sa ivotinjama i biljkama, pa zato nije ni
potrebno da se objanjava zato je odmah skoio na te Kloove rijei i poeo da ivahno brblja o
Bijeloj Radi, o miu Flou, o Fler i, naravno, o Zemlji vjenog djetinjstva. Priao je tako lijepo da
se sve to Klou toliko dopalo da je gotovo i sam poelio da putuje s njim, mada je bio svjestan da
je on samo mi, i to onaj koji ne moe bez vode kraj koje ivi.
A zato ti, u stvari, ne eli da odraste? upita mi iznenada, ne primjeujui jednu
veoma radoznalu travku koja je paljivo prislukivala razgovor.
Zato to neu da budem kao odrasli. Ja sebe naprosto ne mogu da zamislim kao nekoga
koga preziru, ili za koga kau da nema razumijevanja. Uostalom, pitaj cvijee ta misli o
odraslim ljudima.
Zato da pitam cvijee?
Zato jer mu se gadi to ga miriu i podlaci.
Ne razumijem.
Vidim da ne razumije, ali pokuat u da ti objasnim. Ovako: odrasli se prave vani i
esto su okrutni ba zbog toga to i misle da su vani, mada pojma nemaju koliko ih preziru i
zvijeri, i ptice, i domae ivotinje, i cvijee, pa i ljudi.
Kako to, i ljudi? zaudi se Klo.
Pa tako. Na svijetu ima i dobrih ljudi, onih to ne vole druge ljude koji uz milion ostalih
11

gluposti jo i ubijaju, dijelei svoje ratove na pravedne i nepravedne.

Zar ima pravednih ratova? iznenaeno e Klo. Zar svi ratovi nisu naprosto ratovi i
nita drugo.
Tano! Svi ratovi se dijele na nepravedne sloi se Ha-ha-ha. Ali oni tako ne misle.
Mislili ili ne, nisu u pravu zakljui Klo oduevljen djeakovim rijeima, o kojima bi
mislio moda beskrajno da se Ha-ha-ha nije iznenada javio:
Ja sam prvo ljudsko stvorenje koje je spasila riba. Ona bi me juer pustila da se utopim,
iako sam samo dijete, da nisam bacio suzu koja je bila preporuka. To ti priam zato to znam da
ni ribe ne vole ljude. Oni ih proganjaju i jedu, ne ostavljajui ih na miru ni u najtiim dubinama.
Kakve li puste sree to s nama, vodenim mievima, ljudi nemaju posla nasmijei se
Klo.
A rijene make? dobaci u ali Ha-ha-ha. Kako s njima izlazi na kraj?
Rijene make ne postoje. Postoje divlje i domae, ali one ive ili u umi, ili u blizini
ljudskih naselja. Mnogo sam star, a jo nijednu maku nisam vidio odvrati Klo na alu.
Ono to su njih dvojica priali dalje nije mogla da uje ona radoznala travka koju Klo nije
primijetio, jer se u meuvremenu namjestila na suncu i zaspala. teta, jer su priali jo dugo.
Naroito o Zemlji vjenog djetinjstva. Ali, Klo nije znao gdje je ta zemlja, pa se pozvao na svog
roaka muka, crkvenog mia, najsiromanijeg i najmudrijeg meu mievima. Taj je ivio tri
rijeke dalje, u naputenoj crkvi na breuljku.
9.
udni su ti miji karakteri ree Ha-ha-ha prelazei mosti napravljen od brvna, pomalo
zauen to i Klo nije pustio neku suzu na rastanku. Pomislio je da vodeni mievi, ako ve
plau, rade to na svoj nain. Ipak je bio sretan zbog tog susreta.
Cijelo popodne i cijeli sljedei dan putovao je a da nikog nije sreo s kim bi popriao.
Susretao je, dodue, neke travke, potoke i ptiice, koji mu nisu bili dovoljno zanimljivi za
razgovor. Onda je najzad naiao na jednog zanimljivog djeaka, ali o tome e biti rijei kasnije.
Poslije tree rijeke skrenuo je s puta jer je vidio neku crkvicu na breuljku koja je savreno
odgovarala opisu to mu ga je Klo dao na rastanku. Da bude siguran da li je stigao na pravo
mjesto, upitao je jednu ruu:
Da li ovdje stanuje mi muk?
Rua, koja nije veoma dugo ni s kim razgovarala, jer je ivjela u potpunoj samoi, podigla
je svoju glavicu i brzopleto odgovorila:
Da, stanuje. Samo ga rijetko viam. A ko ste vi, mladi gospodine?
Ja sam Ha-ha-ha i nalazim se na Putu Sree.
Put Sree je pravi put, Ha-ha-ha. Dobro ste ga odabrali. Ali, ako gledate pravim oima,
srea je svuda naokolo. Samo je treba prepoznati. Naravno, sve zavisi od toga ta traite.
I djeak se tu dobro napria s ruom, koja je bila ne samo ugodan sagovornik, ve i mnogo
mudrija nego to je mogao da pretpostavi. Dok joj je govorio o Zemlji vjenog djetinjstva, ona je
12

samo lagano klimala svojom ruiastom glavicom, ne prekidajui ga, i tek kad je zavrio upitala
je:
Nadam se da to nije ona zemlja Dembelija o kojoj i vrapci ovdje cvrkuu.
Razumije se da nije. Dok u Dembeliji ive dembelani svih uzrasta, u Zemlji vjenog
djetinjstva ive djeca koja ipak neto rade odgovorio je.
Iako su oboje potom neko vrijeme utali, rua je nastavila da klima glavicom upravo onako
kako to ine ljudske osobe veoma unesene u razgovor. Tek kasnije rekla je da je i za tu zemlju
ula. Od oca Vidoja, koji je bio mudar ovjek.
A gdje da naem tog Vidoja? zainteresovano upita Ha-ha-ha.
Na groblju, mladi gospodine. Ali, i da ga naete, ne biste time postigli nita. Mrtvi ne
govore ree rua s uzdahom. Vidite, ni ja vam ne mogu puno pomoi iako sam iva. Jedino
to mogu to je da vam dam jedan moj trn. Evo, uzmite. On otkljuava crkvena vrata, i bez njega
ne biste mogli do muka.
Zahvalivi se osmijehom, na junak krenu prema crkvenim vratima. Bio je malo zauen
to mu se njegova lijepa sagovornica sve vrijeme obraala onako kako se djeca obraaju
starijima, jer mu jo nikad niko nije govorio "vi". Umalo se nije vratio da trai objanjenje, ali to
nije uinio, pretpostavljajui da moda i rue imaju nekakve svoje karaktere.
10.
Prije nego to kaem ta se dalje deavalo s naim junakom, poev od asa kad je poao
prema crkvenim vratima, vratit u itaoca s dobrim opravdanjem malo unazad. Dakle, u vrijeme
kad je Ha-ha-ha, idui bez zadravanja sve do druge rijeke, sreo djeaka kog sam ve spomenuo
uz obeanje da e o njemu biti rijei kasnije. Kako je to kasnije sad, mislim da bih itaocu uinio
stranu nepravdu ako bih i malo otezao da ispriam ovaj susret.
Djeak, o kom je upravo rije, zvao se prosto Djeak i njemu je bilo veoma dosadno. ivio
je kraj same rijeke, u svojoj kuici koja je imala dvije prostorije; u jednoj je stanovao on, a u
drugoj njegove etiri kokoke. Djeak je svaki dan podizao nasip da voda ne prodre u njegovu
kuicu, a nasip su svakog jutra razvaljivale kokoke. Tako mu je svaki sljedei dan u ivotu bio
ponavljanje svakog od prethodnih dana. Zato mu je valjda i bilo veoma dosadno.
Kad se Ha-ha-ha pojavio pred njegovom kuicom, ovaj ga je s ushienjem pozvao:
Doi da vidi!
ta da vidim? upita Ha-ha-ha.
Da vidi moj nasip. Zar nije lijep? nesigurno je pokazao rukom.
Lijep je, pa ta?
Pa nita. Sad je lijep, a sutra u morati da podignem novi.
Ne razumijem ree Ha-ha-ha.
Naravno da ne razumije, jer ti nisam nita rekao o mojim kokokama. A evo ta: ja
svakodnevno pravim taj nasip, a one ga uvijek izjutra razvale i raeprkaju kandama prije nego
to se i probudim ree djeak malo povienim glasom.

 Sad ve razumijem priznade Ha-ha-ha.

Pa kad ve razumije, ima li neki prijedlog? Samo me nemoj nagovoriti da pojedem
svoje kokoke, ili da ih prodam. One su mi sve to imam.
Pojede ili proda? Ne, nikako. Treba smisliti kako da tvoje kokoke ostanu tvoje, a da ne
diraju tvoj nasip. Morao bi, znai, da ih nekako sprijei, a da ih pri tom ne uvrijedi.
Ne shvaam to o vrijeanju. Ja mislim da njih ne mogu uvrijediti.
Moe, moe nasmijei se Ha-ha-ha. Kokoke su osjetljive ivotinje. Ako ih silom
sprijei da ne diraju nasip, one e biti uvrijeene.
Opet ne shvaam ree Djeak.
Ovako: one su navikle da budu potpuno slobodne i da na njihovoj prostoriji nema vrata,
ali kad bi stavio vrata i zatvorio ih, one bi se osjeale uvrijeene.
Pa ta da radim? Ako mi se i dalje ne bude nita deavalo u ivotu, osim tog nasipa i
kokoaka, umrijeu zbilja od dosade.
A jesi li pokuavao da porazgovara o tome sa svojim kokokama? upita ozbiljno Haha-ha.
Jesam. Ali one kau da e sa mnom tjerati inat sve dok ih budem smatrao glupljim od
sebe odgovori Djeak.
Dakle, one trae da ih nadmudri. ta kae o tome da jednog jutra naiu na tako vrst
nasip koji nee moi da razvale?
Ne kaem nita. Bile bi vjerovatno iznenaene. Ali ja takav nasip ne umijem da
napravim.
Ako ne umije, umjet e hrabrio ga je na junak.
Umjet u? zabezeknuo se ovaj.
Naravno. Recimo da ljunak zamijeni velikim kamenjem i tako ozida nasip
savjetovao je Ha-ha-ha.
U pravu si. U tom sluaju bih sa svojim kokokama ivio u potpunom miru, a imao bih i
vremena za to god hou. Jeste da bi kokoke bile malo tune, ali prolo bi ih to brzo
oduevljeno zakljui Djeak.
I, kao to to obino biva, dva djeaka su jo malo razgovarala o svemu. Iako je Djeak bio
ljudsko bie, dodue jedino koje je putem sreo, Ha-ha-ha se nije plaio da mu otkrije tajnu koju
je toliko krio od ljudi. Meutim, kako Djeak nije mogao da shvati o emu je rije, mislio je da
na junak bjei od nekakvih svojih kokoaka, pa je trebalo dosta napora da mu se sve to objasni.
Na kraju je ipak razumio.
A da li bi ti poao sa mnom? upitao ga je Ha-ha-ha prije polaska.
Ne bih. Ja imam svoju kuicu i svoje kokoke. Imam i svoj nasip. Za razliku od tebe, ja
elim da porastem, da se oenim i imam mnogo djece ree ponosno Djeak.
Onda ti elim sreu s tom tvojom djecom. Zbogom, Djeae! dobaci Ha-ha-ha i ode.
11.

Moda je moj italac nestrpljiv, moda ima obiaj da stalno zapitkuje: "A ta je bilo
dalje?", pa u zato priu da nastavim odmah. A dalje se deavalo ovo:
Ha-ha-ha je ruinim trnom otkljuao crkvena vrata sasvim tiho. ini se i pomalo nespretno,
jer je bio dosta uznemiren, i, tek to je uao, uo je iz mraka potpuno sabran glas:
Hajd' zdravo, djeae! Ja sam muk, posljednji iz mije porodice na tvom putu, i ja
nemam kome da te preporuim. Zato u ti dati tri velika savjeta prije nego to krene. Ali pazi,
moje rijei e ti koristiti samo ako ih shvati kao korisne.
Na junak se na to jo vie uznemiri. Bio je ubijeen da je muk vjerovatno udo, i to udo
od mia. Zbog toga je valjda i zamucao kad je pokuao da neto kae ili objasni,
Sve znam, prijatelju ree muk. Sve na svijetu sam uo i proitao prije nego to si ti
naiao. ak sam pojeo i sve knjige mudrosti iz ove naputene crkve. Zato ne pokuavaj da mi
bilo ta objasni. Objanjavanje je znak nesigurnosti.
Zato se tebi toliko uri, kad ve sve zna, i kad te ne ekaju poslovi i prijatelji? najzad
se Ha-ha-ha usudi da progovori bez zamuckivanja. Imam utisak da si ti prilino neljubazan
mi.
Ja imam obiaj da svakom kaem, umjesto "zdravo", "hajd' zdravo". Ali to nema nikakve
veze s tim koliko mi je stalo do nekog posjetioca. Navikao sam da samujem i da razmiljam u
tiini, pa zato ni sa kim ne elim da se zadravam vie nego to je potrebno. Ono "hajd' zdravo"
nije znak neljubaznosti nego upozorenje posjetiocu da potuje moje vrijeme.
Dobro. Daj da ujem ta tri velika savjeta, pa da krenem.
Odmah ree muk. l. Jedini pravi put je onaj koji si odabrao ako dovoljno vjeruje u
njega. 2. eli li stvarno da nae ono to trai, to e sigurno i nai i 3. Na cilj e stii jedino
onda ako ga bude prepoznao:
I to je sve? iznenaeno upita djeak.
Nije. Put Sree sad skree na sjever i morat e da susree ljude. Zlo koje oni ine samo
ti moe pomoi da ga prevazie. Zato mudro kreni i ne plai se ljudskih stvorenja, ali im i ne
povjeravaj nita. Pogotovo ne srce, jer u njemu je zasad zemlja koju trai lijepo objasni
muk, dodajui da bi Ha-ha-ha morao, kad god se u nevolji nae, da se samo sjeti dobrote
ivotinja i bilja kako bi mu odmah bilo lake.
A hoe li mi jo neto rei? javi se ponovo Ha-ha-ha.
Hou, kad ujem pitanje obea muk.
Mnogo si mali, pa bih zato htio da znam gdje ti tolika mudrost staje?
To je dosta neozbiljno pitanje, ali u ti ipak i na njega odgovoriti. Sluaj, mudrost cijela
ne staje u mene. Ona je i svuda naokolo. Vano je samo da mogu da je razlikujem od gluposti
odgovori muk veoma brzo.
Pa zbogom! pozdravi zadovoljno Ha-ha-ha. Vraam se sada na Put Sree. Valjda u
stii tamo gdje elim.
Zbogom i tebi, djeae! pozdravi i muk. Stii e svakako, jer voli svoj put. Ali
pazi, Put Sree je isto to i Put Sudbine, pa ako bude nauio da upravlja sreom, i sudbina e ti
biti naklonjena.

12.
Crkvena rua bila je pomalo tuna kad je djeak poao da se s njom oprosti. Mahnula je
laticama, onako kako samo mogu da mahnu ona usamljena stvorenja koja su nakon mnogo
vremena srela nekog tako dragog, i rekla:
Do vienja, mladi gospodine! Trn uzmite za uspomenu. Meni e ionko drugi izrasti. Po
njemu u bar znati da me niste zaboravili.
Ne treba rei "do vienja", dobra ruo. Jer ja se vie ne mislim vraati. A to znai da se
vie neemo ni sresti. uvat u tvoj trn i on e me uvijek podsjeati na tebe. Zbogom! ree Haha-ha i ode s ruom u srcu.
Prije nego to ponovo ispunim obeanje dato itaocu u vezi s jelom, napomenuo bih da se
Ha-ha-ha drao sjevera, i da je u sebi neprestano ponavljao mukove savjete. Kako je imao u
zaveljaju onoliko hrane koliko je moglo da mu bude dovoljno tek za nekoliko dana, u namjeri
da zatedi uzeo je samo sendvi i jabuku. Prilikom objeda sjedio je na jednom panju, ako se to
tako itaocu svia. U suprotnom, neka italac odredi sam neto drugo na to je na junak mogao
da sjedne, budui da smo se ve dogovorili o saradnji. Ako sam se suvie pozabavio ovim
detaljem, a mislim da jesam, italac moe da me slobodno prekine. U sluaju da on to ne eli iz
nekih svojih obzira, prekinut u se sada sam, tako da u i odmah nastaviti s priom.
Dakle, Ha-ha-ha je iao u pravcu sjevera. Treba dodati da se ve sputao sumrak i da je zato
imao potrebu da negdje zanoi. Cijelih pola sata zagledao je lijevo-desno, ali nije mogao da
pronae ni neto slino zgodnom mjestu za spavanje. Ako kaem da je tog predveerja prolazio
kroz sasvim bezvezne krajeve, onda je stvarno prolazio kroz takve krajeve.
Znatno kasnije naiao je na jedno imanje ni veliko, ni malo. Vladao je ve uveliko mrak
kad je zakucao na vrata prizemne zgrade i uao s "dobro vee". U uglu ovee prostorije sjedio je
u stolici za ljuljanje neki debeli starac, koji je liio as na debelog starca, as na ogluhjelog
maka. Starac kao da ga nije ni primjeivao; samo se dremljivo ljuljao, i da nije bilo tog
ljuljanja, izgledalo bi da spava. Poto ve bijae zaboravio kako se razgovara sa odraslim
ljudima, na junak nije znao kako da se ponaa poslije neuzvraenog pozdrava. Bio je smuen
koji trenutak, a onda mu se samo otelo pitanje:
Da li kroz ovu kuu prolazi Put Sree?
Starac se na to samo veoma udno nasmija i nastavi da se ljulja. Tek kad je jo jednom uo
isto pitanje, odluio je da progovori:
Ovuda su prolazili mnogi putevi sree, sve dok nisam ostao potpuno sam. Dobro doao i
dobro otiao!
Djeaku se oito nije svidio starev odgovor, ali to nije u njemu ubijalo elju da ga jo
ispituje. Namjeravao je da dokui zato ovaj pokazuje toliku neljubaznost. Zbog toga je smislio
sljedee pitanje, koje je u rije glasilo ovako:
Kako vam to ne dosadi?
Koje to? Misli samoa, ha? Ja nemam nikoga i niko mi nije potreban. Vjerujem da u

tako ivjeti due, recimo dvjesta pedeset godina. ta se to tebe, uostalom, tie? ljutio se starac.
Vama je ipak potreban neko primijeti na junak, na to se starac jo nekoliko puta naglo
cimnu u stolici i proskita od bijesa:
Rekao sam ti "dobro doao i dobro otiao". A to znai da si suvian. Ne primam sluge
nou. Ne primam ih ni danju, ako ba hoe da zna. Osim toga, ti si jo sasvim mali i nisi
nizata. Dobro otiao!
Lud neki starac zakljui Ha-ha-ha.
Dok se udaljavao, starac je za njim dobacio da njegov Put Sree vodi do sljedeeg imanja,
u blizini, koje pripada jednoj eni koja vjeruje da je lijepa i kojoj je potreban neko ko e da joj se
divi. Stareve rijei su jo dugo odzvanjale kroz no, ali Ha-ha-ha ih nije sluao. Bio je toliko
pospan da nije primjeivao ak ni zvijezde koje su aljivo mirkale iznad njega.
13.
Kao to rekoh, Ha-ha-ha nije primjeivao ni zvijezde. Nije, mada bi se neko, da ga je
sluajno gledao sa strane, smio da zakune da je iao kroz samo zvjezdano nebo. Bili su to
trenutci u kojima nije mogao da se sjeti ak ni jedne pjesme koje se obino sjeao onda kad se
nae sam sa zvijezdama:
"Zemlja je zvijezda kad se iz visoka gleda..." Najednom se pred njim ukazala jedna
osvijetljena kua koja je sasvim bajkovito izgledala iako nije pripadala svijetu bajki. Trznuo se,
jer ga je taj prizor podsjetio na udoban krevet. Kad je doao do kapije, primijetio je velikog
crnog psa sa crvenom manom koji je uvao kuu. To ga doista malo uplai, ali se on u tom asu
sjeti mukovih rijei o dobroti ivotinja i bilja, i ve na tu pomisao pas poe da mu se bezazleno
mota oko nogu.
Zdravo, djeae! javi mu se pas. Oprosti to izgledam ovako smijeno, i to me nikad
drugaijeg nee moi vidjeti.
Zdravo! ree i Ha-ha-ha. Ali ja ne primjeujem da tu ima ita smijeno. Ti si veoma
lijep pas.
Pa, smijena je ova mana. Pokuaj da me zamisli bez nje i vidjet e.
Zato je onda nosi kad je ne voli?
Ja nju uopte ne nosim. Vee mi je na silu moja gospodarica, koja vjeruje da je lijepa.
Aha! klimnu djeak i poe da zijeva, ne pokuavajui nita vie da kae. Primijetivi to,
pas ga pogleda sa nekakvim saaljenjem, a onda brzo ree:
Jadni mali. O, pa ti izgleda strano pospan. Najbolje bi bilo da se odmah popne uz
stepenice i zamoli gospou da te primi.
A ako me ne primi? zabrinuto e Ha-ha-ha.
Primit e te, primit e te ree pas. Ali se mora praviti da joj se divi. To je moja
pouka, zapamti.
Na junak se bez oklijevanja pope uz stepenice i zakuca, na to se odmah pojavi napudrana
gospoa koja je drala lepezu u ruci.

 Dobro veer promuca on.

Oh! Otkud ti u pola tri? ree gospoa s uzdahom. Ve odavno niko nije dolazio da mi
se divi. A rua koju ne vidi niko, priznat e, i ne postoji,
Ali sad nije pola tri. Sad je uvee primijeti Ha-ha-ha zbunjeno.
Ipak je pola tri, jer pola tri je za mene uvijek krajnje vrijeme nasmija se gospoa. Ti
bi da radi kod mene?
Ne, lijepa gospoo. Ja sam na Putu Sree koji sluajno prolazi ovuda, i htio bih da se
sklonim od noi, a potom da nastavim put. Divit u vam se sve vrijeme dok budem tu.
Te su rijei doista godile umiljenoj ljepotici, i ona uvede naeg junaka u najsjajniju
prostoriju na svijetu. Ali, kako je ona bila i brbljiva i eljna razgovora, djeak je, iako neopisivo
umoran, morao da prihvati jedno maratonsko askanje, vie iz zahvalnosti nego iz razloga da ne
odbije jednu damu. Pri tom je obeao sam sebi da e biti oprezan i da joj nee rei ni rijei o
Zemlji vjenog djetinjstva. Meutim, do razgovora o toj zemlji nije ni moglo da doe, i to iz ova
dva razloga: a) zato to Ha-ha-ha nita nije htio da povjerava odraslim ljudskim biima i b) zato
to odrasli nisu u onoj mjeri ljubopitljivi u kojoj su to djeca, budui da oni u svakom djetetu koje
se pojavi vide nekog koje pobjegao od kue, ili slugu koga mogu da prime ako ele. Njihov
razgovor je, uostalom, izgledao doslovno ovako:
Zar nisam lijepa?
Lijepi ste, gospoo.
Divi li mi se, djeae?
Divim, gospoo.
I tako su razgovarali sve dok to obadvoma nije toliko dosadilo da su naglo zautjeli. Tek
nakon prilino duge pauze gospoa iznenada upita:
A kako si uspio da proe sam pored Florijana, jer to jo nijednom mom oboavaocu nije
polo za rukom bez moje pomoi?
Ja sam dovoljno vjerovao u vau ljepotu, pa je to sigurno i pas osjetio. uo sam da
ivotinje obino znaju ta ko misli o njihovim gospodarima vjeto laga Ha-ha-ha, na to
gospoa duboko uzdahnu.
O, pa ti si pravi djeko ree ona. Zbilja je teta to nee da radi kod mene.
alim, gospoo. Ve sam vam rekao da sam samo u prolazu ree ljubazno djeak.
Bilo mu je u najmanju ruku smijeno da zamisli sebe kao nekog ko se i dan i no divi
jednoj umiljenoj ljepotici, ali je morao da ostane pristojan i da laska gospoi sve dok nije
zaspala. Tek onda je i sam zaspao i sanjao neto ega kasnije nije mogao da se sjeti, a to je bilo
nevjerovatno lijepo.
Ono to je slijedilo zatim bilo je ovo: Ha-ha-ha se iskrao u zoru, dok je umiljena ljepotica
jo spavala, i siao na prstima niz stepenice.
Zbogom, Florijane! rekao je psu koji je samo dremljivo mahnuo repom.
14.

Nastavljajui put, na junak je proivljavao trenutke teke dosade, jer zadugo nije uspijevao
da sretne bilo kakvo stvorenje spremno za razgovor. Tek u podne naiao je na posjed koji je
pripadao vladaru ptica.
ao mi je, ne skupljam djeake rekao je vladar ptica i pogledao ga mrzovoljno.
A ta onda skupljate? upita Ha-ha-ha.
Skupljam ptice. Jo mi nedostaje jedino plava ptica, pa da moja kolekcija bude potpuna.
Samo, nemoj nikom govoriti o tome kad ode, jer plava ptica moe da sazna i nikad je neu
imati odgovori ovaj.
Ali plava ptica ne postoji. Osim u bajci. Zato je i ne moete imati.
Imat u je, i gotovo. Nai u ja tu bajku i oteti joj pticu. Odmah se vidjelo da je vladar
ptica zao ovjek, i to jedan od onih kod kojih je od svega najjaa elja za posjedovanjem, pa je
Ha-ha-ha poelio da to prije ode od njega. Pogotovo kad je ugledao mnogo kaveza iz kojih su
se ule odve tune pjesme, koje nisu ni bile pjesme ve alopojke za slobodom. Ali, udak ga je
zadravao pitanjima, nastojei da sazna to vie o plavoj ptici.
Veli da plava ptica ivi u bajci, ha? A zna li tano gdje je ta bajka? upita.
Znam ree Ha-ha-ha. U knjizi. Ba sam je nedavno itao.
Ali, ja ne znam da itam odvrati vladar ptica.
Nauite. Tako ete imati i bajku i pticu. Ali vjerujte da tu pticu neete moi da stavite u
kavez, a i dijelit ete je s drugima. S milion ljudi.
ta dijeliti?! Ja nju elim samo za sebe.
Ona ipak nikad nee biti samo vaa. Sve i kad biste nauili slova i pokupili sve knjige s
tom bajkom, ta biste s itaocima?
Kojim itaocima? udio se vladar ptica.
Sa svim onim ljudskim biima koja su proitala bajku. Oni je uvaju u glavi i niko im je
ne moe oduzeti objasni Ha-ha-ha.
Ipak u da imam tu pticu! dreknu ovaj.
Neete, neete ree podrugljivo Ha-ha-ha.
Doavola i ti i tvoje knjige. Neu sad ni ta prokleta slova da uim bjesnio je vladar
ptica.
Ne morate. Ali ako nauite da itate, tek ete onda znati koliko ste, zapravo, bili
siromani dodao je djeak dok se udaljavao s posjeda.
15.
Ne varam se ako kaem da je na junak nastojao da to prije zaboravi prethodni susret. U
stvari, on je odmah rastjerao iz glave misli o okrutnom vladaru ptica i zamijenio ih mislima na
neto ljepe, tako da ga se gotovo vie nije ni sjeao u trenutku kad je sjeo u hlad jednog drveta
da jede, ljubazno upitavi.
Da li je slobodno, dobro drvo?
Nije uo odgovor, pa je pretpostavio da drvo spava. Zato se nije ni trudio da ga razbudi.

Razvezao je svoj zaveljaj i poeo da uiva u jelu, ne primjeujui iznad sebe jednu tamnokrilu
pticu.
Zdravo! Kako se zove? iznenadi ga ova.
Pogledavi gore spazio je nekog gavrana, koji je po svoj prilici bio strano star, ali nije
mogao da mu odgovori jer je upravo vakao. Zbog toga je prvo progutao zalogaj, a onda rekao:
Zovem se Ha-ha-ha.
Pa ti se meni smije ree gavran.
Ne. Meni je tako ime. Pokuaj da ga izgovori i izgledae da se ti meni smije objasni
djeak, na to gavran izgovori njegovo ime nekoliko puta.
Vidi! Stvarno izgleda da se i ja smijem. Ali ne tebi, nego onako. Ba ti je udno ime, Haha-ha zakljui gavran, a potom upita:
Reci mi gdje si krenuo?
U Zemlju vjenog djetinjstva. Zna, to je jedna zemlja gdje ive samo djeca i gdje im
odrasli nisu potrebni odgovori Ha-ha-ha.
Shvaam, shvaam ree gavran. A gdje misli da je trai?
Ne znam tano. Vano je da znam kud idem. Zna li moda ti neto u vezi s tom
zemljom?
Znam graknu gavran. U svom dugom vijeku sreo sam dosta onih koji su vjerovali u to
u to i ti vjeruje. Priali su mi da e ih tamo odvesti Put Sree.
Da li jo neto zna o tome? pitao je nestrpljivo Ha-ha-ha.
Ne znam. Vjerovatno to ne spada u ono to bi jednog gavrana zanimalo. U mom rodu je
obiaj da, ako ve neto ne znamo, pronaemo crno janje s bijelim cvijetom na elu i upitamo
njega. A ako ni janje ne zna odgovor, mi vie i ne pitamo odgovori gavran.
Gdje bih mogao da naem takvo janje? navaljivao je na junak.
Ne treba da ga trai. Ve sam ti objasnio da je to obiaj kod gavranova, jer smo mi
ionako jedini gluplji od ovaca. Zna valjda onu priu o lisici i gavranu?
Znam potvrdi Ha-ha-ha.
Onda si i sam vidio kako smo mi jedna glupa porodica. Prava je teta to toliko glupi tako
dugo ivimo i dosaujemo se.
Te rijei rastuie djeaka i on poe da tjei gavrana, ubjeujui ga da su gavranovi
vrjedniji nego to se misli, pogotovo to jedino oni meu svim ptijim svijetom pamte jednu
cijelu istoriju. Meutim, to nije pomoglo. Gavran je bez pozdrava odletio do sljedeeg drveta, pa
opet do sljedeeg i tako nestao iz djeakovog ivota.
16.
Sljedeeg jutra na junak naiao je na jednu staricu. Ona je sjedila pred svojom kuicom
jedva veom od kokoinjca i, mrmljajui neto, brojala na prste. Kad je pokuao da je pozdravi,
ona mu ne odgovori nego samo nastavi svoj posao.
udna neka baba ree Ha-ha-ha i pozdravi ponovo. Starica na to podie samo glavu, ne

prekidajui brojanje.
Izgleda da joj nije bilo po volji to je djeak doao.
ta vi to radite? upita Ha-ha-ha, nastojei da iz nje izvue bar neku rije.
Zato pita kad i sam vidi ree starica podiui lagano prst po prst.
Nita ja ne vidim, osim da mrdate prstima. ini mi se da neto brojite mirno zakljui
Ha-ha-ha.
Ne brojim. Ja raunam odvrati ponosno starica, ak ga i ne pogleda.
A kako to raunate bez olovke i papira? primijeti opet Ha-ha-ha.
ta te briga za to?! Ja nemam vremena za prazne razgovore s dokonicima koji dolaze da
ometaju moju raunicu. Ako mi bude dosaivao, jo u i da se zabrojim, pa u onda morati sve
ispoetka.
Kako je Ha-ha-ha bio nemogue radoznao djeak, nije ni aska odustajao od namjere da
sazna zato ona to radi, pa je staricu i dalje obasipao pitanjima. A sljedee to je upitao bilo je
ovo:
ta vi, u stvari, hoete da izraunate?
Koliko u dugo da ivim ako budem ivjela beskrajno odbrusi starica toboe mudro.
I dokle ste doli?
Ne znam. Ja brojim do deset, pa opet do deset. Nemam vremena da sabiram te desetice.
Pa koliko vi to onda mislite da ivite? navaljivao je Ha-ha-ha.
Starica dobro pogleda djeaka, podie palac, i prvi put zastade s brojanjem. Nije odmah
znala ta da odgovori, jer vjerovatno odgovor koji je morala da d nije spadao u one uobiajene
koje je znala napamet.
Beskrajno, ve sam ti rekla. To znai da mislim trajati kao vrijeme i nikad ne prestati da
ivim, razumije najzad odgovori.
Razumijem ree Ha-ha-ha. Ali to je nemogue.
Mogue je ako vjeruje da je mogue i ne dozvoli da se zabroji. Zato ja i ne pokuavam
da saberem sve one desetice.
Tek tad na junak primijeti da ima nekakve slinosti izmeu ove starice i djeteta. ak mu se
svidjelo to to ona vjeruje, i to je s tim svojim vjerovanjem sretna isto onoliko koliko je sretno i
dijete sa svojim vjerovanjem. S tim zakljukom u glavi krenuo je dalje, ostavljajui staricu s
njenom raunicom nasamo.
17.
Ve sam rekao da je na junak krenuo dalje, i sada samo dodajem da mu je bilo ponovo
dosadno, i to toliko dosadno da ga je jedino udo moglo spasiti. Ali, kako su u priama za djecu
uda sasvim mogua, i dolaze onda kad ih ni italac ni junak ne oekuju, evo jednog: u trenutku
kad je Ha-ha-ha pomislio da je ostao potpuno sam na svijetu, izbila je iznenada na put grupica
djece, koja su mu izgledala toliko nestvarna da nije odmah povjerovao u ono to vidi.
Oh! Evo mojih saputnika. Vjerovatno ste se uputili gdje i ja? ree kad je uspio da ih

sustigne.
Mi nismo niiji saputnici i nismo se nigdje uputili rekoe u jedan glas. Mi smo djeca
koja bjee od kue.
Vi, zapravo, bjeite od odraslih, a ne od kue. Kua moe da bude tako privlana
ispravi ih Ha-ha-ha.
Tano ree neko od njih. I ti sigurno bjei?
Ne, ja ne bjeim. Ja traim neto u to vjerujem ree Ha-ha-ha.
A u to ti to vjeruje? nasmija se radoznalo jedna djevojica.
U Zemlju vjenog djetinjstva, gdje i putujem. Tamo bar neu morati da odrastem i da
dozvolim da neko zbog mene bjei odgovori Ha-ha-ha, ispriavi im potom sve u tanine o
svom putovanju.
Hm! To je ve neto drugo zakljui druga djevojica poto ga je sasluala. Vidi, ni mi
ne traimo od odraslih nita osim razumijevanja. Zato i bjeimo ponekad. Jednostavno odlutamo
dan-dva da bismo ih malo zaplaili.
A zato ne poete sa mnom i raskinete s odraslima zauvijek?
Ne moemo umijea se jedan pjegavi djeak. Roditelji bi nas traili, a moramo i u
kolu. Mi smo dobra djeca i ovo je samo neka vrsta pobune, to se poslije obino sredi.
Hoe rei da ja ne spadam u dobru djecu i da moj Put Sree nije pravi put?
To niko ne kae. Moda smo mi samo malo drugaiji od tebe i lake se uspijevamo
dogovoriti s odraslima odgovori onaj isti pjegavi djeak.
Vi se moete samo bolje prilagoditi. Da, "prilagoditi". Tu mi je rije objasnio jedan moj
prijatelj, poljski mi.
Stvarno si udan ree jedna djevojica sa ukosnicama. Ti ima prijatelje i meu
mievima.
Zato da ne. Kad ti jednom ivotinja, pa bila ona ak i mi, pokloni i jednu i drugu
polovinu srca, ona to vie ne trai nazad. Jedino su ljudi zaboravili znaenje rijei "zauvijek"
odbrusi Ha-ha-ha, mislei kako su oni od one djece koja su na pravom putu da jednog dana
postanu savreno odrasle osobe.
Ipak, ivotinje ne mogu sve ono to mogu ljudi primijeti ista djevojica.
Moda. Ali ponekad mogu i vie. I najobiniji mrav je neuporedivo jai od ovjeka. Da
ovjek prema svojoj teini prenese onoliki teret koliki nosi mrav prema svojoj, morao bi onda da
nosi 990 kilograma u zubima.
Bjegunci na to ne rekoe vie ni rijei. Oni su, uostalom, u drutvu s naim junakom ili jo
sasvim malo, pa nije ni bilo vrijeme za mudrovanja i prijateljska ubjeivanja. Naglo su zastali
kod prvog umarka i rekli da ele kui, i to odmah. Nisu htjeli da jadni roditelji budu zabrinuti.
Ako jednog dana budete odluniji ree Ha-ha-ha dogovorite se sami sa sobom i poite
Putem Sree. Zato vam neu rei zbogom, nego do vienja. Ja kaem, "do vienja" samo onima
koje u jednom, moda, ponovo sresti.
I tako se na junak, koji nije volio razmaenu i nedovoljno hrabru djecu, rasta od
razmaene i nedovoljno hrabre djece.

18.
Putovanje djeaka Ha-ha-ha nastavljeno je kao i obino odmah. Nije mu trebalo ovoga puta
mnogo vremena da doe do sljedeeg ljudskog posjeda, a kako su posjedi na koje je nailazio po
svemu bili udnovati i slini svojim vlasnicima, tako je bilo i ovoga puta. Inae, ovaj posjed je
pripadao nekakvom ovjeuljku koji se stalno smijao i hranio tri mia, veoma slina djeakovim
mijim prijateljima.
Mada je na junak priao sasvim blizu, ovjeuljak ga i ne primijeti. Samo je na trenutak
podigao glavu kad je uo pozdrav, a odmah potom je opet oborio i nastavio da se smije. To je
otprilike liilo na ono kad nekog pita: "Koliko je sati?", a taj neko se samo cereka, uti, ili tek
kae: "Kao i juer u ovo doba." Zato on pozdravi jo jednom, pomalo ljutito.
Pokuaj da pozdravi i trei put, djeae najzad ree ovjeuljak.
Zato? upita Ha-ha-ha.
Zato to ja ivim u znaku maginog broja tri. Traim da me ozdrave tri puta, tri puta
odgovaram na pozdrav. Sve mi se, uostalom, i deava u znaku trojke: tri puta sam se enio, bio
na tri sprovoda, imam tri mia ...
Ha-ha-ha pozdravi i trei put, a ovjeuljak podie svoje okice i mirkajui otpozdravi tri
puta, tako da su dva druga pozdrava izgledala kao eho prvog. Za to vrijeme mievi su samo utili
i jeli mrvice, ba kao da se oko njih nita ne dogaa.
ivite i vi sami? oprezno upita Ha-ha-ha.
Kako to "i vi", zar neko moe da ivi sam? pitanjem odgovori ovjeuljak.
Vidio sam ve neke koji ive sami ree Ha-ha-ha.
A ta ti to znai "sam"? zainteresova se ovjeuljak.
To znai da nemate sa sobom ak ni nekog s kim biste mogli da porazgovarate objasni
Ha-ha-ha.
A ovi mievi? sjeti se ovjeuljak.
Ne, vi s njima ne razgovarate. Ili bolje, oni s vama ne razgovaraju doskoi Ha-ha-ha.
Ne razumijem. Ja njima stalno neto govorim. Na primjer, o tome kako jo niko nije
izmjerio duinu muhe i irinu buhe, ili kako ni najbolji matematiar ne umije da sabere snagu
mrava i rad pele. Svata im priam ree ovjeuljak.
Sve to moete da priate i zidu, a da on ne progovori ubjeivao ga je Ha-ha-ha.
ovjeuljak je nastavio da se smije, ali njegovo smijanje je bilo neto tie. ini se da je bio
ak zauen.
A kako se to razgovara sa biima koja nisu ljudi? najedanput je upitao.
Isto kao i s ljudima ree Ha-ha-ha. Ali za to treba da budete dijete.
Onda je, na veliko ovjeuljkovo iznenaenje, djeak pozvao mieve na stranu i oni su
poli. Jedan od njih je bio poljski mi i potpuno je odgovarao izgledu Floa, drugi je bio pljunuti
Klo, a trei je neodoljivo liio na muka. Poto ih je dobro pogledao, provjerivi okom da li je
dovoljno udaljen od ovjeuljka, Ha-ha-ha ree:

 Otkud vas trojica ovdje? Zar vi niste moja prolost?

Ne, mi smo samo sjena tvoje prolosti ree poljski mi i ovdje smo da te opomenemo
ukoliko skrene s Puta Sree. Naa braa su nas poslala ovamo zbog tebe.
A ja ve pomislio da je ovjeuljak pohvatao moje prijatelje odahnu Ha-ha-ha.
Vidi, ovaj ovjeuljak nije uhvatio nikog. Izuzetno je dobar i ne bi trebalo da ga se
plai. Ali ni da ga suvie upozna; on bi ti se sigurno dopao, pa bi u tom sluaju mogao da
zaboravi na vrijeme i poraste. A onda vie ne bi znao da razgovara sa ivotinjama nastavi
poljski mi.
Kad je ve tako, odmah u poi ree Ha-ha-ha. Srce moe ponekad da bude slijepo.
Ne mora ba odmah. Ostani jo malo, zbog ovjeuljka.
On nikad nigdje ne odlazi, a ovdje niko ne dolazi. Usamljeniji je nego to i misli. Zato se i
smije onako. On se, u stvari, tim smijehom titi, stvarajui tako neku vrstu oklopa koji ga ini
manje ranjivim objasni vodeni mi.
Mi koji je liio na muka samo klimnu glavom i ne ree nita.
Mada nita nije mogao da uje, ovjeuljak je bio ubijeen da je djeak doista razgovarao s
mievima, pa svoje ushienje nije ni pokuavao da sakrije kad su mu ponovo prili. Kako nikad
nije vidio nekog ko sa ivotinjama razgovara, ak ni u svom ubogom djetinjstvu kog se veoma
slabo sjeao, smijao se ovoga puta od srca. Izgleda da je bio i pomalo sretan.
Kasno popodne, nakon dugog askanja koje ga je stvarno zbliilo s ovjeuljkom, djeak je
htio da krene dalje. Ali ovjeuljak, koji nita nije znao o njegovom putovanju, ubjeivao ga je
da ostane kod njega bar koju godinu, a kako se Ha-ha-ha protivio, postepeno je smanjivao to
vrijeme na koji mjesec, koju nedjelju i koji dan. Najzad, kad je shvatio da nita nee
ubjeivanjem, postii, ree:
Zna li barem gdje e?
Znam. Prema sjeveru ree Ha-ha-ha. ta se, gledajui odavde, nalazi na sjeveru?
Brdo.
A iza brda?
Valjda jo neko brdo. Pa opet tako, brdo po brdo ree ovjeuljak.
A jeste li bili tamo? opet e Ha-ha-ha.
Nisam. Ja nigdje nisam bio. Postoji jedno brdo preko koga ne mogu, a to je moje
neznanje.
Neobini su ti ljudski karakteri pomisli na junak, alei iskreno ovjeuljka. Ali, kako
je ovjeuljak bio jedno od najsimpatinijih ljudskih bia koje je ikad sreo, nastojao je da to
aljenje prikrije u svom srcu, pa se dugo smijao s njim, vjerujui da je sreo jedno odraslo dijete.
19.
Pozdravivi se na polasku tri puta s ovjeuljkom i mievima, na junak nastavi put preko
brda, pa opet preko brda. Zastajao je jedino kad je htio da uzme neki zalogaj iz zaveljaja koji je
bio ve sasvim lagan, a odmah zatim ubrzavao je korak, i to iz ovih razloga: zato to se u brdima

nije osjeao sigurno, zato to je ve padao mrak i zato to je imao strahovitu potrebu da spava.
Moda su predjeli kroz koje je prolazio bili ak i arobni, ali, sve i da jesu, on je bio potpuno
iskljuen i nije ih ni primjeivao. Tek izjutra, kad se probudio u nekom sjeniku do kog nije ni
znao kako je doao, stvari su oko njega ponovo dobivale neko znaenje.
Gdje sam ja to, i ko ste vi? pitao je ovjeka koji je sjedio pored njega.
Da bih itaoca doveo do pravog zakljuka o ovjeku koji je sjedio pored naeg junaka,
vratio bih ga na poetak prie. Tamo sam ve rekao ko je koga naao u sjeniku kako spava. Ipak
u, zbog onih koji su to zaboravili i nemaju sada vremena da se vraaju unazad, ponoviti da je
taj ovjek bio sam autor.
Jo uvijek si na Putu Sree, djeae odgovorio sam mirno, pokuavajui da se
nasmijeim.
Ali, ko ste vi? ponovo upita Ha-ha-ha, onako kako pitaju oni koji su zbunjeni i uplaeni.
Ja sam onaj koji zna sve o tvom putu u Zemlju vjenog djetinjstva nastavio sam, a onda
poeo da pjevuim:
"Zamisli zvijezdu koja pada
i ti e je vidjeti ako si dijete."
Vi... Vi ste ukrali moju pjesmu zamucao je. Tu sam pjesmu uo jednom pored rijeke, i
sad je ona moja.
Ja nisam nita ukrao rekao sam.
Ali vi ipak pjevate moju pjesmu, i to je isto ree Ha-ha-ha pomalo ljut.
Tu pjesmu pjevaju svi oni koji su nekada bili na Putu Sree, pa i ja rekoh, na to on
skoi ushien. Vjerovatno je pretpostavljao da ja mnogo vie znam o Zemlji vjenog djetinjstva
nego svi oni koje je do tog trenutka sreo.
A hoete li mi rei gdje je zemlja koju traim? pitao je.
Pravio sam se da ne razumijem pitanje, jer sam htio da se malo naalim s njim.
Koja to "zemlja koju trai"? rekoh.
Zemlja vjenog djetinjstva navaljivao je on.
Nisam znao kako da mu odgovorim, a da ne izazovem sumnju u njegovoj glavici. Zato sam
prvo razmislio i rekao:
Ona je u tebi i ispred tebe. Postoji mogunost da je prepozna ako dovoljno vjeruje u
nju.
Oh! Vi govorite kao muk, jedan mudri mi. A jeste li bili tamo?
Ve sam ti rekao da sam bio na Putu Sree, ali to je bilo tako davno. Vjerujem da je
Zemlja vjenog djetinjstva jo uvijek isto onako lijepa odgovorio sam.
Iako sam mu dao sasvim neodreen odgovor, ipak je izgledalo da je Ha-ha-ha zadovoljan.
U njegovim oima blistale su dvije velike suze, po kojima sam shvatio da jedino djeca ostaju
lijepa i kad plau.
20.

Poto sam i ja iao u pravcu sjever, djeak me je zamolio da ga povedem bar dio puta.
Nisam mogao da mu to odbijem. Taj dan je bio topliji od drugih, ali nas sunce nije uvijek
pratilo. Bilo je i nekakvih kratkotrajnih pljuskova, za vrijeme kojih smo morali da se titimo
velikim listovima neke biljke kojoj nikada nisam znao ime.
Sljedeu no proveli smo u jednoj naputenoj umskoj kolibi, koja je bila potpuno
opkoljena tiinom i tako stvarala dojam da smo nas dvojica jedini na planeti. Dugo sam
pokuavao da zaspim te noi, ali mi san nikako nije dolazio na oi. Djeak je, meutim, zaspao,
mislei da i ja spavam. Kad sam pred zoru ustao i priao njegovom leaju bio je sav mokar od
znoja. Okretao je glavu u snu i dozivao Fler.
A koje to Fler? pitao sam ga izjutra, kad se probudio i umio rosom.
To je jedna sasvim mala djevojica ree iznenaen pitanjem. Obeao sam joj da u
nai Zemlju vjenog djetinjstva i da u je tamo jednoga dana pozvati. Toliko mi je stalo da ona
ne poraste, jer ne mogu da je zamislim kao djevojku, odraslu enu ili staricu koja e jednom
umrijeti. To vam priam zato to mislim da ste vi osoba kojoj se moe neto povjeriti.
Zato mi stalno govori "vi"? toboe sam se malo ljutnuo na njega.
Zato to ste vi odrastao ovjek, a odraslima treba govoriti "vi". Tako su me uili
odgovori on.
Meni moe slobodno govoriti "ti" rekoh, to on primi s udnim sjajem u oima.
Hvala ti pouri da kae. Do sada sam govorio "ti" samo ivotinjama, djeci, cvijeu i
nekim biljkama. Da li to to mogu da ti kaem "ti" ima neko posebno znaenje?
Ima, ako ti se tako svia rekao sam.
Djeakovo povjerenje naglo je poraslo. Dok smo nastavljali put, ispriao mi je sve ovo to
sam dosad napisao o njemu. Inae, on nije ni slutio da je to bio moj susret sa samim sobom,
onim od prije mnogo godina.
21.
Putovali smo tako zajedno dva dana. Treeg dana morali smo se razii. Na mjestu gdje se
ravao put, koje je bilo gotovo isto kao ono raskre na kom je Ha-ha-ha odabrao Put Sree,
trebalo je da skrenem lijevo. Kad sam mu rekao ta namjeravam, poeo je da plae.
Zato ne mogu s tobom pitao je.
Zato to nam od sada put nije isti. Mi, odrasli, imamo svoj put, a vi, djeca, svoj rekoh.
Znai a ti ide Putem Mudrosti ree djeak.
A ti i dalje Putem Sree nasmijah se. Sretno, Ha-ha-ha.
Sretno i tebi! odvrati on, i krenu svojim putem, osvrui se na mene onako kako to rade
prijatelji.
Vie ga nikad nisam vidio. Jeste da sam mnogo putovao i susretao mnoge poznanike od
prije, ali djeaka Ha-ha-ha bilo je nemogue ponovo sresti. Pretpostavljam da je naao Zemlju
vjenog djetinjstva i da je sada prodavac osmjeha. A Fler? I ona je bez sumnje s njim: skupa se
igraju i smiju po cio dan, radosni to nikad nee odrasti. I, naravno, razgovaraju sa ivotinjama i

cvijeem, sigurni u njihovu dobrotu. Ako je sve tako, onda tu stvarno ne treba vie nita rei. A
tako je ako to italac eli.
Ipak, u onom trenutku kad me je Ha-ha-ha pitao da li sam bio "tamo", nisam smio da mu
kaem istinu kao tebi koji ovo ita: i bio sam, i nisam. Kako bih inae odrastao?
Iako je od tog susreta protekao cio niz godina, naeg junaka se esto sjetim. Uglavnom
onda kad ulovim sebe da iznenada pjevuim "Zamisli zvijezdu koja pada...", i tad se gotovo
rasplaem. Zato molim mog itaoca da tu pjesmu nikad ne pjevui u mojoj blizini. Ali, neka to
ne ini ni radi sebe. Moe se desiti da iznenada osjeti koliko mu Ha-ha-ha nedostaje, pa da se
rastui upravo onda kad to najmanje eli.

PISAC O SEBI
Bio bih strano nepravedan prema itaocu ako bih, preskaui neke trenutke koji su doista
nekad za mene imali posebnu vanost, zapoeo bez uvoda da priam o tome kako sam i zato
poeo da piem. Naravno, pisac se ne postaje odmah, pa se tako ni pria o piscu ne kazuje iz
sredine; postoji neki redoslijed koji se mora u ovakvim prilikama potovati, i zato u da krenem
od mog roenja. Bilo je to ovako:
Roen sam toliko mali da je malo ko mogao i da pretpostavi da bi od mene moglo bilo ta
postati. Uz to, roen sam i potpuno nepismen, pa zadugo nisam znao ni "a" da napiem. Zato
sam, kad god bih se dokopao neke olovke, svuda doslovno vrljao. U poetku su to bili neki
glupi crtei, nerazumljivi i samom meni, ali, kako sam doista lijepo umio da zamislim bilo koju
stvar kad mi je spomenu, ubrzo sam poeo da crtam i stvari. Vjerujem da niko nije umio da
zamisli takvu kuu kao ja; bila je to kua toliko lijepa da sam vjerovao da je to kua mog ivota.
Prije mnogo godina pokuavao sam i da nacrtam takvu kuu, ali nije ilo. Nije, iako to
nisam radio za ocjenu u koli, nego onako, za sebe. Napravio sam cio niz skica i crtea, ak i
veoma uspjelih, ali nijedan nije prikazivao kuu iz moje mate, nekad je opet bila veoma mala i
liila na one tune kue koje su ljudska bia odavno napustila. Meutim, jednog dana doao sam
na pravu ideju, pa sam veoma lako nacrtao ba onakvu kuu kakva se mogla svima dopasti.
Vjerovao sam da e moi da je vide, ako ne svi, a ono bar osobe dovoljno osjeajne i zanjihane
matom. Ali, kako je moj crte tad predstavljao za sve samo neka neprozirna brda, i nita drugo,
odustao sam od crtanja kue. Kaem odustao sam, mada mogu da se zakunem da je iza brda
bila upravo onakva kua kakva se moe samo zamisliti.
Tu, ipak, ne prestaje moja pria o "crtanju". italac sigurno pogaa da sam htio da jednog
dana budem slikar. Ali, kako nisam imao materijalnih uslova da uim "umjetniku kolu ", jer su
takve kole postojale samo u veim gradovima, morao sam da krenem drugim putem, nosei i
dalje "crtanje " u srcu kao san kroz koji sam jednom stvarno proao.
Zatim sam htio da budem glumac, najbolji. Zbog toga sam izmeu krojakog zanata,

rudarske kole i gimnazije, to mi je bilo dato na biranje, i odabrao ono tree da bih poslije
mogao da studiram glumu. Meutim, ja, eto, ne ostvarih ni taj san. Vjerovatno zato to nisam
umio da zavrim tu Gimnaziju i to sam se u nevrijeme odazvao mojoj staroj, do tada gotovo
prikrivenoj, ljubavi prema knjigama i pisanju, koja mi je u poetku donosila jedino pogrdan
nadimak Poeta i ismijavanje u kom su uestvovali i dragi profesori.
I, kao to to obino biva sa takvima kao to sam bio ja, poeo sam da saraujem u jednom
listu; pisao sam novinske lanke, ali sam prije svega bio redakcijska "potrkalo " momak za
sve. Tadanji urednik tog lista bjee sklon literaturi, pa me je nagovarao da piem prie umjesto
lanaka. Svakog jutra donosio sam mu po jednu priu. Iako sam za njih dobivao doista laskave
ocjene: "odlino", "sjajno", "ova je jo bolja", "estitam" i sl., svejedno su bespovratno
zavravale u urednikom kou. Onda sam prestao da piem prie. U stvari, takva saradnja mi je
bila besmislena i ja sam se jednostavno naljutio na urednika, koji je pokuavao da mi objasni
neto za mene ondanjeg nerazumljivo: "Ovako je Balzak pravio Mopasana ". Rekao sam mu da
on nije nikakav Balzak i da nee od mene praviti budalu, ne shvaajui uopte koliko mi je taj
dobri ovjek pomogao svojom strogom lekcijom.
italac se ne bi ljutio kad bih ovdje prekinuo. Ostalo ionako pie u mojoj kratkoj biografiji.
Meutim, postoje neki dijelovi ove prie o piscu koji se moraju ispriati, i koji mi ne
dozvoljavaju da jo prekidam. Na primjer ovo: prije nego to sam mislio da u napisati ovu i
ostale moje knjige, upoznao sam jednog mlaeg, prodornog pjesnika, koji je u "skitanju" za
mladim talentima dolutao i u moju Gimnaziju. Nisam bio svjestan da e taj susret za mene biti
sudbonosan. Taj pjesnik nije bio jedan od onih koji su mogli da "nasjednu" na odlikae koji piu,
ba zato to su "odlikai koji piu ", pa je, nakon cijelog spiska marljivih aka koji su mu
ponudili profesori, pitao: "A imate li, tako nekog, kog namjeravate da izbacite iz kole, a ko
pie? " Doveli su mu onda jednog koopernog i svojeglavog djeaka, za kog je odmah rekao da
je to onaj pravi. Taj se djeak od tog trenutka javlja u literaturi pod istim imenom i prezimenom
koje imam i ja: Husein Dervievi, to me doista ponekad toliko zbuni, pa ne znam je li on
uistinu ja, ili se samo posluio mojim imenom.
Za sada toliko. Sve ostalo to nisam rekao ispriat u vam nekom drugom prilikom.
Husein Dervievi
Biha, marta 1983.

Biljeka o piscu
Husein Dervievi roenje 1948. godine u Bihau. Saradnik je brojnih listova i asopisa za
djecu i odrasle, gdje objavljuje uglavnom poeziju i prozu. Za svoj knjievni rad je vie puta
nagraivan, a pjesme su mu prevoene na jezike naroda i narodnosti bive Jugoslavije, te na
engleski, talijanski, maarski, turski... Profesionalni je pisac. ivi u Bihau.

Objavljene knjige:
"Praznik", pjesme (l969.)
"Nigdina", pjesme (l973.)
"Kad me uzme luda rima", pjesme (1978.)
"Napasne basne", pjesme za djecu (1979.)
"Medvjed ima djeje srce", pjesme za djecu (1980.)
"Verlen u autobusu GSP", pjesme (1981.)
"Prodavac osmijeha", roman (1983.)
"Grob-mladoenja i druge prie", pripovijetke (1984.)
"Trojanska jabuka", pjesme (1986.)
"uti i plivaj", kratke prie (1990.)
"Nezgodne zgode Malca i Bleska", prie za djecu (1997.)
"Samo jednom se ljubi", hronike (1999.)
"Zebra u gradu nije ivotinja", pjesme (2001.)
Roman "Prodavac osmijeha" 1984. nagraen je kao knjiga godine u BiH, doivio je vie
izdanja i preveden na vie jezika.