Professional Documents
Culture Documents
1
ovako dragocjenom slobodom učinio ogromnu uslugu svjetskoj književnosti jer je,
zahvaljujući tome, djelo postalo veoma popularno u arapsko-islamskom svijetu i odatle je
prešlo u Evropu već u jedanaestom vijeku. Bila je to još jedna iznimno velika posrednička
uloga arapsko-islamskog svijeta između antičkih kultura i Evrope.
Forma Kelile i Dimne, kao i forma Hiljadu i jedne noći, također je indijskog
porijekla. Vrlo osobena forma podsjeća na veliki ram unutar koga se nalazi čitav niz
manjih ramova, ili priča, koji čine skladnu kompozicionu cjelinu. Osnovni ili najveći ram
je povijest indijskog cara Depšelima i filosofa Bejdebe koji postojano poučava svoga
vladara mudrosti upravljanja i odnosa prema ljudima uopće. Unutar toga rama kao najšire
okvirne priče razvija se čitav niz kraćih priča od kojih se svaka može čitati kao zasebna
cjelina, ali draž ove forme je u tome što priče istovremeno prelaze jedna u drugu
razvijajući se u pravcu omeđenom najširom okvirnom pričom. Ova zanimljiva
arhitektonika upotpunjena je i uvodnim poglavljima koja je vjerovatno prevodilac Ibn al-
Mukafa dodao usklađujući ih sa osnovnom strukturom djela.
Kelila i Dimna je u osnovi djelo didaktičkog karaktera. U skladu s arapskim
srednjovjekovnim pojmom adaba, koji se danas prevodi kao književnost a označavao je
ukupnost ljudske djelatnosti usmjerene ka obrazovanju i oplemenjivanju čovjeka, ovo
djelo ima cilj da zanimljivom pričom pouči, obrazuje, oplemeni i usreći čovjeka. Pri tome
se koriste uglavnom basne kao ilustrativni element gdje životinje govore i djeluju kao
ljudi. Doduše, priče su namijenjene u prvome redu carevima, hali-fama, njihovim
najbližim saradnicima emirima i upravnicima kojima se u sugestivnoj formi basni daju
lekcije iz oblasti političke vještine i državničke mudrosti radi usrećivanja podanika i
dugovječnosti samih vladara. Međutim, živome pouke koje sadrži svaka priča
namijenjene su i drugim ljudima, čovjeku uopće, kome je potrebna pomoć u savladavanju
svih vrsta ljudskih slabosti. Prema tome, Kelila i Dimna u Ibn al-Mukafinoj verziji teži da
da doprinos usavršavanju moralnih vrijednosti zasnovanih na principima najšireg
srednjovjekovnog pragmatizma. Krajnja ideja je da loši postupci i odnosi među ljudima ne
valjaju jer, ilustriram basnama, ubjedljivo protivrječe praktičnosti i zdravom razumu, te
se, najzad, okreću protiv onih koji tako postupaju. Upravo ta dimenzija univerzalističke
vrijednosti basni čini ih zanimljivim svakom čitaocu i osigurava im aktuelnost u svakom
vremenu. Jer, čitajući basne u Kelili i Dimni, ne samo da izvlačimo dragocjene pouke o
nužnom savladavanju vlastitih slabosti i o potrebi da se klonimo loših postupaka koji će
nam se najzad osvetiti, nego na mnoštvu mjesta u savjetima drevnom caru Depšelimu, ili
halifi, uočavamo mudrost koja je isto toliko aktuelna i danas, te bi se mogla preporučiti
današnjim političarima, državnicima, sudijama i drugim ljudima od vlasti i uticaja. Ne
samo vladar, već i običan čovjek mora biti pravedan i milosrdan, održati zadatu riječ i ne
podavati se gnjevu – jedna je od brojnih i čestih poruka basni. Razlika između običnog i
uticajnog čovjeka u podavanju ili otporu ovim mahanama moguća je samo u
dalekosežnim posljedicima: vladarev gnjev, na primjer, ili nepravičnost, proizvode mnogo
opasnije posljedice nego u običnog čovjeka. Princip ogledala – jer basna se gradi upravo
2
na tome principu – mnogo ubjedljivije odvraća i cara i podanika od odurnih postupaka,
budući da se lakše uočavaju ako nam se pokazuju kod drugih, a ne kod nas samih – kao u
jednoj vrsti ogledala. Istovremeno, moralizatorska poza koja u izravnom dijeljenju savjeta
može naići na stav odbojnosti i otpora vješto se prikriva formom basne koja ima veću
sugestivnu moć i efikasnije djejstvo.
Iako jeKelila iDimna slobodan i djelimično prerađen prijevod djela iz indijske
literature, njega baštini historija arapske književnosti kao jedno od najznačajnijih svojih
proznih djela. Razlog je i u tome što je danas poznato kako je ovo djelo uistinu izvršilo
ogroman uticaj na cjelokupnu srednjovjekovnu arapsku književnost, tačnije na njene
prozne vrste koje dotle nisu bile ni izdaleka razvijene kao poezija. Nakon Kelile i Dimne,
žanr zanimljive priče uhvatio je korijena u arapskoj prozi i dalje se uspješno razvijao u
djelima al-Džahiza, al-Hamazanija, al-Ha-ririja i drugih pionira arapske umjetničke proze.
Esad Duraković
BILJEŠKA
3
nauci i književnosti. Već u dvadesetoj godini života bio je čuven kao izvanredan majstor
stila i znalac arapskog jezika. Primivši islam, on po ondašnjem običaju stupa u svitu i
službu Isa ibn Alije, strica prve dvojice abasovićkih halifa, Ebul-Abasa Es-Sefaha (749-
754) i Ebu Džafera El-Mensura (754-775). Mladi književnik Abdulah ibn El-Mukafa
napisao je nekoliko originalnih književnih djela, a i nekoliko ih je preveo sa perzijskog
jezika. Živio je najviše u Basri, tada glavnom gradu istočnih provincija arapske države,
centru književnika i učenih ljudi. Slobodouman, kritičnog duha, oštra jezika i pod
sumnjom da je bezvjerac, Abdulah ibn El-Mukafa se brzo zamjerio tadašnjem namjesniku
istočnih provincija abasovićke države Sufjan ibn Muaviji, pa ga ovaj po odobrenju
bagdadskog halife Ebu Džafera El-Mensura, kome se Abdulah takođe jako bio zamjerio,
na grozan način pogubi. Stradao je, dakle, u naponu svoga stvaralaštva, u 32. godini
života.
Stare indijske pripovijetke Kelila i Dimna (Pančatantra) je zbirka kraćih i dužih basni
u kojima su vrlo duhovito i misaono obrađene raznolike teme iz ljudskog života i kazane
mnoge opšte ljudske istine. U tim pripovijetkama se govori mahom u tonu
moralizatorsko-didaktičnom o prijateljstvu, p zlu i dobru, o čovjeku i njegovu odnosu
prema drugim ljudima, o vlasti i vlastodršcima, o sreći i nesreći, o pravdi, nepravdi i
pravosuđu, o ljubavi, itd., itd.
Indijski filozofi brahmanski prvosveštenik Bejdeba, tvorac Pančatantre, prožeo je,
sasvim shvatljivo, sižeje pojedinih basni svojim religioznim refleksijama, pokušavši da
svojim mislima da pečat shvatanja i morala brahmanske religije. Prevodioci na perzijski i
arapski jezik, svaki na svoj način i u duhu svojih religioznih shvatanja, pokušali su takođe
da sačuvaju taj izrazito moralizatorsko-didaktični ton djela. Međutim, ni sva religiozna
zamagljivanja osnovnih sižeja Kelile i Dimne, ni sva isticanja religioznih ideja o
sudbinskoj predodređenosti ljudskog života u prvi plan, koji su, uzgred budi rečeno, danas
pravi anahronizam, nisu mogli da umanjenu istinsku vrijednost i estetsku ljepotu djela.
Ono bitno u Kelitt i Dimni: istočnjačka mudrost kao izraz životnog narodnog iskustva,
duhovita igra ljudske misli koja impresionira, snažne analize Ijudksih karaktera, skepsa
kojom je prožeta svaka misao i koja svakoj misli da je osobitu draž – to je sačuvano, to se
ničim nije moglo zasjeniti.
Kao izraz utančane istočnjačke filozofske misli kazane u finim metaforama i
alegorijama i izražene aforističkim stilom i biranom riječju, Kelila i Dimna je zato i
prevođena sa arapskog na mnoge jezike (sirijski, grčki, hebrejski, latinski, novoperzijski,
mongolski, etiopski, španski, engleski, francuski, njemački, malajski, turski i ruski), zato
su je i Arapi tri puta pretakali u stihove, samo se, nažalost, nijedan od tih arapskih
prepjeva nije sačuvao.
Pa ne samo to. Ovo je impozantno istočnjačko djelo svojini sižeom i mišlju oplodilo
mnoga istočnjačka remek-djela, među kojima i Hiljadu ijednu noć, i ono je dolazilo u
strane literature u raznim skraćenim i preinačivanim verzijama. Jedna od takvih verzija
koja je u srednjovjekovnu srpsku književnost u XIII vijeku došla preko vizantijske
4
književnosti jeste roman Stefanit i Ihnilat.
Ovo nekoliko riječi napisanih o Kelili i Dimni ne mogu ni izdaleka da dočaraju
snagu i ljepotu djela. Ono će samo za sebe i samo o sebi reći i mnogo više i mnogo ljepše
od nas.
Sarajevo, jula 1952.
Prevodilac
UVOD
Ovaj uvod priredio je Behnud, sin Sehvanov, poznat pod imenom Perzijanac Alija,
sin Šahov. On je u uvodu objasnio zašto je brahmanski prvosveštenik napisao knjigu
indijskom caru Depšelimu, koju je nazvao Kelila i Dimna. Da bi skrio pravu namjeru ove
knjige od neuka svijeta i istakao ljepotu mudrosti, filozof Bejdeba je baš zato u ovoj knjizi
i stavio riječi u usta životinja, jer mudrost ima dugu stazu kojom samo filozof ide, ona je
njegovoj misli pristupačna, i ona kao takva duhovno oplemenjuje njene prave pobornike,
a za sve one koji je traže jest osobita čast.
Pisac uvoda navodi da je zbog Knjige Kelile i Dimne perzijski car Enuširvan, sin
Kubadov, a unuk Firuzov i poslao starješinu perzijskih ljekara, Berzevejha, u Indiju, koji
se, kad je došao u tu zemlju, na razne načine dovijao kako da se domogne te knjige.
Najzad je naišao na čovjeka koji mu je omogućio da tajno noću uzme iz carske riznice,
pored drugih knjiga indijskih učenjaka, i pomenutu knjigu, i da je prevede. U uvodu je
rekao šta je sve Berzevejh doživio na svome putu u Indiju i šta je učinio da dođe do te
knjige, zatim kako čitalac ovu knjigu mora pažljivo da čita i prouči, pa da bi mogao da
pronikne u njen skriveni smisao, jer, inače, neće moći da shvati ono što se željelo postići
njome ako tako ne postupi. I, najzad, kako se Berzevejh vratio iz Indije s knjigom, kako je
ona javno pročitana, kako je Enuširvanov veliki vezir, Buzurdžimihr, napisao posebno
poglavlje pod naslovom "Poglavlje o ljekaru Berzevejhu", u kome je prikazao
Berzevejhov život od rođenja do njegovog muževnog doba; dakle, dok nije zavolio
mudrost i dok se njome svestrano nije počeo baviti, i kako je to poglavlje Buzurdžimihr
uvrstio prije poglavlja "Lav i vo", koje je inače početak ove knjige.
Perzijanac Alija, sin Šahov, reče:
– Evo zaštoje filozof Bejdeba napisao Knjigu Kelile i Dimne indijskom caru
Depšelimu:
Kada je Aleksandar Veliki Makedonski savladao vladare na Zapadu, on je krenuo
protiv vladara Istoka, perzijskih i drugih. Sa perzijskim vladarima, koji su bili najmoćniji i
koji su mu se najviše odupirali, vodio je ratove, i s nekima bi od njih sklapao mir kad bi
mu ga ponudili. Tako je Aleksandar uspio da pokori sve careve koji su mu se
suprotstavljali i da rasparča njihove zemlje. Pokorivši perzijske careve, on krenu na Kinu,
ali usput najprije napade indijskog cara, pozivajući ga da mu se pokori i da prizna njegove
5
zakone i njegovu vlast.
U to doba vladao je Indijom moćan, hrabar i snažan car po imenu Fur. Čim ču da je
Aleksandar krenuo protiv njega, on se poče spremati za borbu. Sakupi sve razbacane
snage i žurno izvrši mobilizaciju. U najkraćem roku sakupi veliku silu protiv Aleksandra:
slonove i zvijeri koji su bili izvježbani za borbu, osedlane konje, britke sablje i svjetlucava
koplja.
Kada se vojska Aleksandra Velikog približila vojsci Fura Indijskog i kad je
Aleksandar čuo da je Fur protiv njega poslao ogromnu konjicu, takvu konjicu kakvom ga
nije dočekao nijedan vladar okolnih država, on se poboja da odmah stupi u borbu.
Aleksandar je bio državnik ogromnog iskustva, a uz to snalažljiv i dovitljiv čovjek, pa je
zato i odlučio da ne hita s borbom nego da se najprije posluži varkom. On je ušančio svoju
vojsku i počeo smišljati na koji će način napasti cara Fura i pobijediti ga.
Aleksandar je odmah pozvao astrologe i naredio im da kažu kog dana treba da
napadne indijskog cara, pa da ga srećno pobijedi. Primivši carevu naredbu, astrolozi
odmah počeše o tome razmišljati.
Prolazeći na svome pohodu kroz gradove, Aleksandar je običavao da pokupi i sa
sobom povede najvještije i najčuvenije zanatlije. Svojom oštroumnošću on dočara tim
zanatlijama kako da naprave od bakra šuplje konje na točkovima, koji će biti veoma
pokretljivi i na kojim će se nalaziti likovi ljudi. Uz to im naredi da te naprave napune
naftom i sumporom, da se one, kada budu gotove, vješto skriju i stave ispred prvog
bojnog reda i da se, u trenutku kad se vojske sukobe, u njima potpale vatre pa će tako
protivnički slonovi, kada obaviju svojim surlama te usijane naprave, odmah uzmaći.
Rekavši im to, Aleksandar je zapovijedio majstorima – zanatlijama da odmah zasuču
rukave i da te naprave što prije načine. Primivši carsku zapovijest, majstori – zanatlije se
odmah latiše posla. Baš tada je isticao i rok koji Aleksandru odrediše astrolozi, pa zato on
ponovo posla caru Furu svoje izaslanike, pozivajući ga da mu se pokori i prizna njegovu
vlast. Međutim, Fur mu je po poslanicima odgovorio da mu se neće pokoriti i da će se
boriti s njim.
Kada je Aleksandar doznao za odluku svog protivnika, pođe protiv njega sa čitavom
svojom silom. Car Fur je dočekao tu silu slonovima pred koje je Aleksandrova vojska
gurnula one naprave. Slonovi nasrnuše na te konjanike napravljene od bakra i obaviše ih
svojim surlama, ali čim osjetiše da su konjanici užareni, pobacaše svoje jahače, izgaziše ih
nogama i pobjegoše ne osvrćući se ni na šta. Koga god su sreli, zgazili su ga. Tako
razbijenu vojsku indijskog cara Aleksandrovi vojnici potjeraše i silno izraniše. Vidjevši
to, Aleksandar stade vikati:
– O, care, Indije, iziđi mi na mejdan, sačuvaj svoju vojsku i porodicu i nemoj ti biti
uzrok njihovoj propasti, jer nije ljudski da car svoju vojsku izlaže stradanjima, nego treba
da je zaštiti svojim imetkom i svojim životom! Iziđi mi na mejdan, a vojsku ostavi na
miru! Ko od nas dvojice pobijedi, nek mu je sa srećom!
Kad Fur ču šta Aleksandar reče, uputi se prema njemu misleći da mu se pružila
6
zgodna prilika da ga smakne, pa videći da se njegov neprijatelj uputio prema njemu, pođe
mu u susret. Jašući na konjima oni se sukobiše i borba potraja nekoliko časova, ali jedan
drugome ne mogoše ništa učiniti. Kada Aleksandar vidje da Furu neće moći ništa da učini,
dade svojoj vojsci ranije ugovoreni znak. Na taj znak Aleksandrova vojska tako zaurla da
se sva zemlja potrese i uznemiriše vojnici. Prestrašen tim urlanjem Fur se obazrije misleći
da se nešto događa u njegovoj vojsci, a Aleksandar iskoristi zabunu svog neprijatelja, brzo
ga udari i izbaci iz sedla. Udarac ponovi još jedanput, i Fur pade na zemlju. Čim Indusi
vidješe šta bi s njihovim carem, navališe na Aleksandra, i boriše se ne žaleći svoje živote.
Ali Aleksandru pođe za rukom da ih na lijep način pridobije za sebe, obećavši da će biti
dobar prema njima, i tako je zavladao njihovom zemljom. Odmah im je postavio za cara
jednog svog pouzdanika, ali je ipak u Indiji ostao dok se nije uvjerio da je u zemlji mir i
red. Poslije toga Aleksandar je napustio Indiju, ostavivši onoga svog pouzdanika da
umjesto njega vlada, a on je krenuo dalje kuda je bio naumio.
Kad se Aleksandar udaljio sa svojom vojskom od granica Indije, Indusi se ne
htjedoše kao ranije pokoravati onom njegovom pouzdaniku koji je ostao da umjesto njega
vlada njihovom zemljom, već rekoše:
– I naš narod i njegovi prvaci ne pristaju da im više caruje tuđinac koji nije potomak
njihove carske porodice, jer je nesposoban da vlada. Takav vladalac će nas neprestano
tlačiti i omalovažavati!
Zato se složiše i odlučiše da im car bude jedan od članova njihove carske kuće. Tako
postaviše za cara princa Depšelima, a svrgoše onoga Aleksandrova pouzdanika.
Kada je car Depšelim čvrsto uzeo vlast u svoje ruke, počeo je činiti nasilja preko
mjere, osilio se i postao ohol. Zbog toga su ga se njegovi podanici mnogo bojali. Odmah
je počeo da napada i pljačka susjedne vladare i na njihovu nesreću uvijek bijaše
pobjednik. Svjestan svoje moći, on se počeo titrati sa svojim podanicima, počeo ih je
nipodaštavati i zlostavljati. I ukoliko je njegova moć rasla, utoliko je bivao nesnosniji.
Takav ostade neko vrijeme.
U Depšelimovo doba živio je neki filozof, brahmanski sveštenik, zvani Bejdeba,
mudar i čestit čovjek, koga su mnogo uvažavali i priznavali, i čija se riječ slušala.
Vidjevši kakav zulum čini podanicima car Depšelim, Bejdeba je počeo smišljati kako će
ga odvratiti od toga i vratiti na put pravde i čovječnosti. Zbog toga je Bejdeba sakupio
svoje učenike i rekao im:
– Znate li zašto sam vas pozvao? A evo zašto: Već duže razmišljam o postupcima
cara Depšelima, koji su nepravedni, nevaljali, raskalašni i podanicima nepodnošljivi. Naša
je dužnost kao brahmanskih sveštenika da se borimo protiv takvih pojava, da careve, ako
skrenu s pravog puta, vratimo na stazu pravde i čovječnosti. Ako mi tako ne postupimo,
snaći će nas zlo, a neuk svijet će nas smatrati gorim neznalicima od sebe, i tako ćemo u
njegovim očima izgubiti svaki ugled. Naše nam učenje ne dozvoljava da dopustimo caru
da živi nevaljalim životom, zato, po mome mišljenju, ne bi trebalo da napuštamo
otadžbinu. Mi se protiv careva zla moramo boriti, ali, znajte, da u toj borbi imamo jedino
7
jezik. Ne bismo, mislim, uspjeli kad bismo od koga zatražili pomoć. Ako bi car doznao da
smo protiv njega, propali bismo. Vara se čovjek ako misli da je moguć život u blizini
zvijeri, zatim psa, zmije i vola, makar mu se i sviđalo mjesto prebivanja. Filozof treba da
zaštiti sebe od svih nesreća i da izbjegne sve opasnosti da bi mogao živjeti kako želi. Čuo
sam da je neki filozof pisao svome učeniku ovo: "Ko živi među nevaljalcima, nalazi se u
položaju moreplovca, koji, ako se i spase davljenja, neće biti pošteđen straha." Ako
čovjek sam sebe dovede u težak položaj, on je onda prava magarčina, jer je poznato da i
nijeme životinje svojim instinktom namirišu šta za njih valja, a šta opet ne valja. One po
svom urođenom nagonu samoodržanja bježe čim osjete opasnost; štaviše, one nikad i ne
srljaju u opasnosti.
Eto, ja vam rekoh šta mislim o caru Depšelimu i njegovim nedjelima, jer vas
smatram svojom porodicom, ljudima kojima mogu povjeriti svoje tajne i nauku, koji mi
pomažu i na koje se mogu osloniti. A čovjek, koji se ne savjetuje sa svojim bližnjima,
nego uvijek postupa po svom ličnom nahođenju, ne može uspjeti! Na kraju ću vam reći
još i to, da čovjek može postići svojom dovitljivošću više no što može postići konjicom i
vojskom. Evo primjera i za to:
Jedanput jedna vrabica snese jaja u pijesak, gdje je ranije noj nosio svoja. To se
nalazilo na putu kojim je jedan slon išao na vodu. Jednoga dana prođe, kao i obično, tuda
slon, nagazi na vrabičino gnijezdo i zdrobi joj jaja. Kad se vrabica vrati i vidje šta je
snašlo, sva se strese od užasa, i odmah pomisli da to niko drugi nije mogao učiniti nego
slon. Tako sva ojađena poletje i pade na slonovu glavu, pa ga plačnim glasom upita:
– O, care, zašto si zdrobio moja jaja i ubio u njima ptiće kad sam ti prvi komšija? Jesi
li ti to učinio zato što smatraš da sam niko i ništa?
– Baš sam zato to i počinio – odgovori joj slon.
Vrabica, čuvši to, odmah odletje jednom jatu ptica kome se potuži na slona.
– Pa, šta mi slonu možemo? Ta, mi smo ptice! – odgovoriše joj.
Vrabica se onda obrati vranama i gavranovima i reče im:
– Molim vas da pođete sa mnom do slona i da mu iskopate oči, a ja ću ga kasnije
udesiti kako treba.
Vrane i gavranovi poslušaše vrabicu, doletješe do slona, i počeše mu kljuvati oči,
dok ga sasvim ne oslijepiše. Tako oslijepljen slon nije mogao da nađe put kojim je ranije
išao po hranu i na pojilo, već se hranio otpacima. Kada vrabica to vidje, odmah odletje do
jedne bare u kojoj bijaše mnogo žaba, pa im se potuži na slona.
– A šta mu mi možemo i kako da ga prevarimo kad je onako krupan? – odgovorišejoj
žabe.
– Molim vas da pođete sa mnom do jedne provalije, koja se nalazi u slonovoj blizini,
i da u njoj zakrekećete. Kada on čuje vaše glasove, povjerovaće da tu ima vode, poći će
tamo i strovaliće se u provaliju – reče im vrabica.
Žabe poslušaše i sakupiše se u provaliju. Slon ču kreketanje žaba i pođe ka onoj
provaliji, jer ga je jako morila žeđ. Idući tako on se strovali u provaliju i sav se razmrska.
8
Kad vrabica to vidje, odmah sletje i zaleprša iznad njegove glave, govoreći mu:
– O, silniče, što si precijenio svoju snagu, a moju potcijenio! Zar ne vidiš kako te
lako i smišljeno prevarih, iako sam mala; nije ti, kako vidiš, ništa pomoglo što si tako
ogroman, jer si glup.
– Neka mi sada svaki od vas kaže šta bi trebalo učiniti! – reče Bejdeba svojim
učenicima, kada im završi priču.
– O, vrli filozofe i pravedni mudrače – odgovoriše mu svi do jednog – ti si iznad nas
i od nas najbolji! Pa zar se onda mogu mjeriti naša mišljenja i shvatanja s tvojim? Ali ipak
znamo da se čovjek svojom krivicom izlaže opasnosti kada pliva u rijeci u kojoj ima
krokodila i da je on kriv što se baš u takvoj rijeci kupa. Zmija nije ništa kriva ako kogod
izvadi otrov iz njena zuba i proguta ga da vidi kako djeluje. Ko uđe u prašumu u kojoj ima
lavova, nije siguran da lav na njega neće skočiti. Ovoga našega cara još nisu trle nesreće,
pa zato i nema iskustva. Mi se bojimo da car ne plane i da ti kakvo zlo ne učini ako mu
predložiš nešto što mu nije po volji.
– Tako mi života, pametno je to što rekoste! – reče im mudrac Bejdeba. – Samo
pametan i razborit čovjek uvijek traži savjet i od uglednijeg i neuglednijeg od sebe. Jedna
pamet nije dovoljna ni u privatnom životu, a pogotovu kad je riječ o stvarima opšte
prirode. Ja imam namjeru da se sastanem sa Depšelimom. Što se tiče vaših riječi, vaših
savjetovanja i vašeg straha – sve je to na mjestu. Ali sam, kažem vam, već smislio i tvrdo
odlučio, i doznaćete šta sam govorio s carem. Čim čujete da sam se od cara vratio, odmah
mi dođite!
Bejdeba ih onda isprati, a oni mu poželješe svaku sreću.
Bejdeba odredi dan kada će da posjeti cara. Određenog dana on obuče svoje sukneno
odijelo (a takva bijaše odjeća brahmanskih sveštenika) i pođe ka carskoj kapiji. Najprije
se raspita gdje se nalazi dvorjanin koji odobrava ulazak kod cara, i kad mu rekoše gdje je,
on mu ode, pozdravi ga, i predstavi mu se.
– Imam namjeru da posjetim cara zbog jednog savjeta! – reče mu Bejdeba.
Dvorjanin odmah ude kod cara i reče mu:
– Na kapiji čeka neki čovjek, brahmanski sveštenik, po imenu Bejdeba, pa veli da bi
želio posjetiti cara zbog jednog savjeta.
Car pristade da uđe Bejdeba. Kad Bejdeba uđe kod cara, stade pred njega, najprije
mu se pokloni pa onda pade pred njega ničice na zemlju, a zatim se ćuteći podiže. Caru
Depšelimu bi čudno zašto Bejdeba ćuti pa pomisli: "Ovaj mora da je došao kod nas iz ova
dva razloga: ili želi da od nas što zatraži, da poboljša svoje životne prilike, ili mu se desilo
nešto što ne može da podnese". A onda se obrati Bejdebi riječima:
– Iako su carevi prvi u svome carstvu, ipak su mudraci iznad njih zato što su
mudraci. Mudracima nisu potrebni carevi baš zato što su mudraci, a carevima su potrebni
mudraci, iako su moćni i bogati. Ja sam ustanovio da su znanje i stid dva nerazdvojna
druga: kad nedostaje jedno, onda nedostaje i drugo; oni su upravo kao dvoje zaljubljenih,
kad jednoga nestane, onome se drugome ne mili živjeti. Ko se stidi mudraca i ne poštiva
9
ih, ko ih ne uzdiže iznad ostalih ljudi, ne štiti i čuva od neprijatnosti i poniženja, taj je bez
pameti, on mora da izgubi sve na ovome svijetu, da se svrsta u neznalice baš zato stoje
mudracima uskratio njihovo pravo.
Izrekavši to, car onda pogleda Bejdebu i reče mu:
– Posmatram te, o Bejdeba, tako ćutljiva, nit' romoriš, nit' govoriš, i nešto mislim:
"Mora da ga je ućutkalo i smelo strahopoštovanje koje je njime ovladalo". Ta, ne bi
Bejdeba, pomislih, uzalud tako dugo stajao preda mnom, niti bi nam mimo običaj dolazio
da nije po srijedi kakav razlog koji ga je na to nagnao, jer je on od najuglednijih ljudi
svoga vremena. Hajde, velim, da ga upitamo kakav je razlog njegove posjete nama. Ako
je njegova posjeta uslijedila zbog kakvog učinjenog mu nasilja, ja sam, bez sumnje,
najpozvaniji da mu priteknem u pomoć, da mu ukažem poštovanje i da mu pomognem da
ostvari svoje želje. Ako bude tražio da poboljša svoje životne prilike, odmah ću narediti
da se Bejdeba do mile volje zadovolji. Ako budu po srijedi kakve državne stvari o kojima
samo carevi brigu brinu, onda ću promisliti kakvom kaznom ću ga kazniti. Ali vjerujem
da se neko sličan njemu neće usuditi da zabada nos u pitanja koja isključivo rješavaju
carevi. Ako se to pak bude odnosilo na podanike, i on želi da im posvetim pažnju, o tome
ću razmisliti. Savjeti mudraca mogu biti samo dobri, a neznalica nevaljali. Pa, sada hajde,
Bejdeba, reci nam šta želiš!
Kad Bejdeba sasluša careve riječi, malo se pribra, pa se ponovo pokloni pred carem,
preda nj na zemlju pade ničice, a onda se podiže i reče:
– Najprije ću reći ovo: Molim Svevišnjeg da caru podari dug život i da mu carstvo
očuva! Meni je učinjena osobita čast što mi je car mimo sve učenjake dopustio da mogu
stajati pred njim i tako mi ovjekovječio pomen u krugu mudraca.
Rekavši to, Bejdeba onda pogleda cara, veseo i radostan zbog takvog carevog
postupka prema njemu, pa reče:
– Car me udostojio svojom plemenitošću i svojim dobročinstvom. Ja se usudih da
zatražim carsku audijenciju zbog jednog savjeta koji bih želio samo caru da kažem.
Saznaće se kad-tad da sam izvršio sve što je dužan da učini jedan mudrac prema svome
vladaru. Ako mi car dozvoli da govorim, i zapamti moje riječi, to mu i priliči; a ako ih
omalovaži, ja sam sa svoje strane učinio sve što treba i ne bojim se ma kakvog prigovora.
– O, Bejdeba, govori šta god hoćeš! – reče mu car.
– Ja ću te pažljivo saslušati samo da saznam šta želiš. Kako budeš zaslužio, tako ću
te i nagraditi.
– Postoje, care, četiri svojstva kojim se razlikuje čovjek od ostalih živih bića. U ta
četiri svojstva je sadržan čitav svijet. A evo koja su to svojstva: mudrost, čednost, pamet i
pravda. Mudrost uključuje u sebe: znanje, obrazovanost i mišljenje; pamet: odmjerenost,
suzdržljivost i dostojanstvo; čednost: stid, plemenitost, čuvanje i uzdržljivost od svega
nevaljalog, i pravda: istinitost, doborčinstvo, opreznost i lijepu narav. Ovo su, care,
ljepote a sve suprotno je ružno i nevaljalo. Kad neko ima ta lijepa svojstva, makar mu u
životu ne išlo sve kako treba, neće biti nesrećan ni na ovom ni na onom svijetu, neće žaliti
10
ono što je moralo da propadne, neće roptati na svoju sudbinu i, najzad, neće ga zbuniti
kakva nesreća koja ga zadesi. Svi se slažu u tome da je mudrost blago koje se ne može
nikad potrošiti, to je nepresušni izvor, skupocjena haljina koja se ne da poderati, to je
vječito uživanje. Baš zato što sam se uzdržao da prvi oslovim cara, bio je znak moga
strahopoštovanja prema njemu i mog veličanja njegove ličnosti. Života mi moga, careve
treba poštivati, a pogotovu cara koji je od mnogo većeg ugleda nego svi oni koji su prije
njega vladali. Učeni su ljudi davno rekli: "Treba ćutati jer je u tome spas; treba se čuvati
prazna govora, jer takav govor donosi samo kajanje". Priča se da su se jednom četvorica
učenih ljudi slučajno našli kod nekog cara pa im je on rekao: "Hajde, neka svaki od vas
kaže nešto što može da posluži kao uputstvo u životu". Jedan reče: "Najljepša je osobina
učenih ljudi ćutanje". Drugi reče: "Čovjeku je najpotrebnije da zna u kolikoj je mjeri
pametan". Treći reče: "Najbolje je čovjeku da ne govori što ga se ne tiče". Četvrti reče:
"Čovjek je najviše blažen ako se prepusti sudbini". Priča se da su se nekad u staro doba
sastali carevi Kine, Indije, Perzije i Rima i da su rekli: "Hajde, neka svaki od nas kaže
nešto što će ostati kao izreka za sva vremena"! Kineski car reče: "Lakše se suzdržati, pa
ništa ne reći, nego pobijati ono što se rekne". Indijski car reče: "Suvišne riječi nisu ni od
kakve koristi makar i išle u prilog onome ko ih govori". Perzijski car reče: "Sve dok ne
izustim riječ, ja sam gospodar, a čim je izustim, ona je odmah moj gospodar". Rimski car
reče: "Nikada se nisam kajao kad god sam ćutao, a često sam se kajao zato što sam
govorio". Pred carevima je bolje ćutati, nego suvišno govoriti – reče filozof Bejdeba caru
Depšelimu. – Čovjek najviše treba da se boji svoga jezika. Ali kad mi je car, Svevišnji ga
dugo poživio, dopustio da govorim koliko hoću, neka iz mojih riječi za sebe izvuče
korisnu pouku, jer to želim. Car od toga može imati samo koristi, a ja ću sa svoje strane
učiniti ono što mi nalaže dužnost. Zato ti, care, velim:
– O, care, ti si naslijedio svoje silne pretke koji su prije tebe osnovali i osnažili ovo
carstvo. Oni su izgradili tvrđave i utvrđene gradove, osposobili zemlje, vodili ratove,
opremali vojske i vladali dugo. Imali su mnogo oružja i konja i vladali su stoljećima u
svakoj sreći i zadovoljstvu. Ali im ipak sve to, care nije smetalo da ne ostave lijep pomen
u narodu. Činili su dobra djela za vrijeme svoje vladavine, bili su odmjereni u svojim
postupcima, lijepo postupali prema svojim podanicima, iako su i oni bili izloženi
iskušenjima vlasti i pijanstvu sile. A ti si, o, srećni care, čija zvijezda sreće blista,
naslijedio od njih zemlju, pokrajine, blago i dvorce, i sada živiš u carstvu kojim sam
upravljaš. Naslijedio si čitavo bogatstvo carstva i moćnu vojsku, ali care, ti ne vladaš kako
treba. Ti si u svojoj vladavini izgubio svaku mjeru, skrenuo si s pravog puta, osilio si se,
nevaljalo postupaš sa svojim podanicima, pa zbog tebe u zemlji vlada velika nevolja. Bilo
bi bolje da si pošao putem svojih prethodnika, da ideš stopama careva koji su vladali prije
tebe, da se ugledaš na njih, da se čuvaš svega što te može osramotiti, da štitiš svoje
podanike i da ih okrećeš na pravi put, pa da u narodu živi vječna uspomena na tebe. Eto,
care, tako bi trebalo da bude, i to jedino valja. Ko u svojim postupcima nema mjere,
neznalica je, i mora izigrati sama sebe, a ko upravlja s mjerom, razborit je i razuman
11
čovjek. Razmisli, care, o svemu što ti rekoh, i neka ti to ne bude zazorno! Ja ti sve ovo
rekoh kao iskreni savjetnik koji ti želi dobro, a ne sebe radi.
Kad ču što mu sve Bejdeba izgovori, car se silno razljuti, pa mu s omalovažavanjem
procijedi kroz zube:
– Nisam mogao ni pomisliti da bi se iko i od mojih dostojanstvenika usudio da mi u
brk rekne ono što si mi ti izgovorio, a kamoli ti, tako sićušan i nemoćan. Zaprepašćuje me
tvoja drskost i tvoj jezik koji je izgubio svaku mjeru. Zato mislim da tebe treba primjerno
kazniti, da bi se drugi poučili na tvome primjeru. Neka to ujedno bude opomena svakome
onome koji bi i pokušao da se prema carevima ponese ovako kako si se ti ponio, utoliko
više kad ih carevi susretljivo primaju!
Car onda odmah naredi da se Bejdeba pogubi i raspne. Kad odvedoše Bejdebu na
gubilište, car razmisli o svom naređenju i donese drugu odluku da se filozof baci u
tamnicu i stavi u okove. Čim Bejdebu strpaše u tamnicu, car izda naređenje da se potraže i
njegovi učenici i svi oni koji su se oko njega okupljali. Ali, kada oni to čuše, razbjegoše se
po svijetu i skloniše po raznim ostrvima.
Tako je Bejdeba danima čamio u zatvoru, a car se za njega uopšte nije raspitivao.
Štaviše, niko se nije ni usuđivao da ga pred njim spomene. Ali jedne noći car ne mogaše
dugo da zaspi. Bdijući tako, on je posmatrao nebo i razmišljao o okruglom obliku zvijezda
i njihovoj putanji, i tako pade u duboke misli. Razmišljajući pokuša da sebi objasni jedno
svemirsko pitanje, pa se tada sjeti Bejdebe i njegovih riječi. Sjetivši se toga, on se trže i u
sebi reče: "Nevaljalo sam se ponio prema onom filozofu, a na to me navela nagla srdžba.
Davno su učeni ljudi rekli: "Carevati ne mogu oni koji imaju ove četiri rđave osobine:
srdžbu, zato što je ona najčešći uzrok omraze; škrtost, jer car, koji je, razumije se bogat,
ničim ne može opravdati svoju škrtost; laž, zato što će car izgubiti svako povjerenje;
grubost u ophođenju, jer to nije uljudno. Eto, meni je bio došao čovjek da mi da savjet, a
nije bio nikakav doušnik. Ja se prema njemu nisam ponašao kako treba. Nisam ga smio
ovako kazniti, nego je trebalo da saslušam njegove riječi i usvojim njegove savjete.
Prekorivši ovako sebe, car odmah zapovijedi da mu se filozof Bejdeba dovede. Kad
Bejdebu dovedoše pred cara, car mu se obrati ovim riječima:
– O, Bejdeba, zar ti nisi, izgovorivši mi onakve riječi pokušao da me potcijeniš i da
kažeš kako ne umijem vladati.
– O, čestiti, dobronamjerni i blagi care, – odgovori caru Bejdeba – ja sam ti htio
samo predočiti kako treba da vladaš, pa da i tebi i tvojim podanicima bude dobro i da ti
vlast bude dugotrajna.
– O, Bejdeba, reci mi ponovo sve što si mi ranije rekao, ne izostavi nijednog slova! –
reče Bejdebi car.
Bejdeba onda poče ređati svoje riječi, a car ga pažljivo slušaše. I dok je Bejdeba
govorio, car je za to vrijeme kopkao po zemlji nekakavim predmetom koji je držao u ruci.
Kad je Bejdeba završio svoj govor, car ga je pogledao i naredio mu da sjedne, rekavši mu:
– O, Bejdeba, dopadaju mi se tvoje riiječi, jer one prijatno djelovaše na moje srce! Ja
12
ću još razmisliti o svemu što si mi rekao i gledaću da poslušam tvoje savjete.
Car onda odmah naredi da se Bejdebi skinu okovi, i kad mu ih skidoše, on ga ogrnu
svojim ogrtačem, pokazujući mu na taj način da ga cijeni.
– O, care, ti i slični tebi iz svega, makar bilo i neznatnije od onog što ti rekoh, mogu
crpsti pouku! – reče caru Bejdeba.
– Istinu si rekao o, vrli mudrače! – reče Bejdebi car. – Zato ti dajem da s kraja na
kraj upravljaš mojim carstvom.
– O, care,, poštedi me toga, jer bih ja mogao upravljati carstvom samo tvojom
pomoću! – reče caru Bejdeba.
Car pristade na to. Ali kada Bejdeba ode, car vidje da nije bilo pametno što je tako
postupio, pa posla ponovo po Bejdebu, i kad se ovaj vrati, reče mu:
– Ne slažem se, Bejdeba, s tobom da ti bez moje pomoći ne možeš upravljati
carstvom. Ja, naprotiv, mislim da samo ti, i niko drugi, možeš upravljati mojim carstvom.
Zato se nemoj mojoj želji odupirati.
Bejdeba na to pristade.
U to vrijeme su carevi imali običaj da svom novom veziru stave krunu na glavu, pa
da onda vezir pojaše konja i da u društvu drugih dostojanstvenika obiđe grad. Car naredi
da se Bejdebi, kao novom veziru, ukaže ista čast. Čast mu je ukazana, i kad se sve
obavilo, Bejdeba se vrati i ode u palatu pravde da sudi. Kao sudija Bejdeba je uzimao u
zaštitu ljude od plemićkog i velikaškog nasilja i svakome, bez razlike, pravično sudio. On
poništi mnoge već učinjene nepravde, donese pravedne zakone i podijeli mnoge poklone.
Kada za to čuše Bejdebini učenici, odmah pohitaše radosni sa svih strana svome učitelju,
zahvaljujući Allahu što je njihov učitelj uspio da cara Depšelima vrati na pravi put i da car
promijeni mišljenje o Bejdebi. Zato Bejdebini učenici taj dan proglasiše narodnim
praznikom, koji se i dandanas svetkuje u Indiji.
Uspostavivši odnose između cara i sebe kako treba, Bejdeba se oduševljeno lati
pisanja knjiga u kojima se zrelo raspravljalo o načinima upravljanja državom. Car
Depšelim je otada živio čestitim životom i pravedno je postupao sa svojim podanicima,
upravo onako kako mu je Bejdeba preporučivao. Susjedni vladari su ga veoma zavoljeli,
podanici i velikaši bijahu njime zadovoljni, i njemu je otada sve polazilo za rukom.
Kad se Bejdeba sastao sa svojim učenicima, on ih je dobro nagradio, dao im mnogo
obećanja i rekao im:
– Ja sam uvjeren da ste vi, kada sam otišao caru, u sebi pomislili i rekli: "Nije
Bejdeba više mudar i pametan čim je odlučio da posjeti onakvog silnika!" Eto, kako
vidite, vi ste se prevarili, a ja sam bio u pravu. Ja nisam otišao kod cara ne znajući ko je i
kakav je. Imao sam ja na umu ono što su prije mene mudraci za careve rekli: "Carevi se
nekad opiju vlašću kao opojnim pićem. A od toga pijanstva ih mogu otrijezniti samo
savjeti učenih ljudi i pouke mudraca. Zato su carevi dužni da slušaju savjete učenih ljudi,
a učenjaci sa svoje strane treba da uvjerljivim savjetima pokazuju carevima put pravde i
istine".
13
Moje je mišljenje da mudraci treba uvijek da imaju na umu ove riječi, da se po njima
upravljaju i da trijezne vlašću opijene careve, isto kao što ljekar savjetuje i liječi
bolesnika. Ne bi mi bilo drago da poslije moje smrti neko kaže "U doba silnika Depšelima
živio je filozof Bejdeba koji nije ni pokušao da ga odvrati od nevaljalstva koje je činio".
Ako bi, možda neko htio da me opravda govoreći kako Bejdeba nije imao hrabrosti da
govori sa carem zato što ga se bojao, našao bi se ipak neko da rekne: "Zašto Bejdeba nije
onda pobjegao iz careve blizine?" Ali ja vam velim da je teško domovinu napustiti! Ja
onda odlučih da izložim opasnosti svoj život da bih se nekako mogao opravdati pred
mudracima koji će doći poslije mene. Izlažući svoj život opasnosti, bio sam svjestan da
stavljam život na kocku, da mogu ili nastradati ili uspjeti u onome što sam htio. A, evo,
kako vidite, rezultat je pred vama. U jednoj je poslovici rečeno: "Niko ne može uspjeti
ako se dobro ne namuči, ako ne stavi na kocku svoj imetak ili ne učini ustupak u svojoj
vjeri." Ko nije kadar da pogleda opasnosti u oči, neće postići ono za čim žudi. Car
Depšelim mi je povjerio da sastavim jednu knjigu koja će sadržavati raznovrsnu mudrost.
Zato bi dobro bilo da svaki od vas napiše nešto iz ma koje grane znanosti i da mi to
donese da vidim u kolikoj je mjeri uman i mudar.
– O, dični mudrace, tako nam onoga koji te obdario mudrošću, pameću,
obrazovanošću i vrlinom, nama tako nešto nikada na um ne bi palo – odgovoriše Bejdebi
učenici. Ti si naš prvak i od nas najbolji, samo tebi treba da zahvalimo što smo se uzdigli.
Ali ćemo se ipak potruditi da izvršimo ono što od nas tražiš.
Bejdeba se otada stalno brinuo da carevi postupci budu kako treba i u tome je
uspijevao.
Učvrstivši svoju vlast i uredivši s Bejdebom da on vodi računa o njegovim
neprijateljima, car Depšelim otada posveti svu pažnju čitanju knjiga koje su ranije indijski
filozofi napisali njegovim precima, i te ga knjige nadahnuše mišlju da se i njemu napiše i
posveti slična knjiga, u kojoj će biti opisano doba njegove vladavine na isti način kao što
je pisano o njegovim precima. I ne potraja dugo, a car Depšelim pozva Bejdebu, koji je
bio po njegovu mišljenju jedino sposoban da takvu knjigu napiše, pa mu reče:
– O, Bejdeba, ti si indijski mudrac i filozof. Ja sam nešto razmišljao i kopkao po
riznicama mudrosti mojih predaka i vido sam da je svaki moj predak posjedovao knjigu u
kojoj se govorilo o vremenu njegove vladavine i njegovu životu, zatim o stepenu njegova
obrazovanja i o stanovnicima njegova carstva. Ima knjiga koje su napisali carevi o sebi,
jer su bili sposobni da napišu, a ima ih opet koje su napisali mudraci. Ja se bojim da ne
umrem, a da u mojoj riznici ne ostane knjiga u kojoj će se govoriti o vremenu moje
vladavine. Zato bih volio da mi baš ti napišeš takvu knjigu u koju ćeš uložiti sve svoje
umne sposobnosti i koja će svojom formom vaspitavati narod i navikavati ga na
poslušnost carevima, a svojom suštinom vaspitavati careve i poučavati ih kako da
upravljaju i vladaju sa svojim podanicima. Tako će se otkloniti mnogi nesporazumi
između mene i podanika. Želim da ova knjiga ostane kao uspomena na mene za sva
vremena!
14
Saslušavši careve riječi, Bejdeba pade pred njega ničice na zemlju, a onda podiže
glavu i reče:
– O srećni care, neka ti zvijezda blista, neka te nesreća ne prati, budi nam živ i zdrav!
Samo tvoj veliki um, care, mogao te ponukati na takav pothvat i dovesti te do uzvišenog i
nedostižnog položaja. Neka Allah bdi nad carevom srećom, neka ga pomogne u onom što
je naumio, a meni omogući da ispunim zadatke koje mi je car povjerio! Neka car naredi
šta god hoće, ja ću uložiti sve svoje umne sposobnosti da mu želje ostvarim.
– O, Bejdeba, još ranije sam primijetio da si uman čovjek i da si kadar ispuniti careve
želje – reče mu car.
– Zato sam baš tebe izabrao da sastaviš takvu knjigu, u koju ćeš unijeti žar svog srca
i snagu svoga uma. Pa neka onda ta knjiga bude po svojoj sadržini i ozbiljna, i šaljiva, i
duhovita, i neka još sadrži mudrost i filozofiju!
Bejdeba se onda caru pokloni, pade pred njega ničice na zemlju, zatim se diže i reče
15
mu:
– Ja ću ispuniti carevu zapovijest, Allah mu dug vijek podario, samo mi za to treba
vremena.
– Za koliko možeš sastaviti tu knjigu? – upita ga car.
– Za godinu dana – odgovori mu Bejdeba.
– Nek ti bude, reče mu car, i naredi da mu se odmah da dosta novca kako bi bez
smetnje mogao raditi na toj knjizi.
Bejdeba onda poče razmišljati kako će sastaviti knjigu. Kad je o svemu dobro
razmislio, on je pozvao svoje učenike i rekao im:
– Car mi je predložio da obavim jedan posao koji će proslaviti i mene, i vas, i čitavu
vašu zemlju, pa sam vas zbog toga i pozvao!
Onda im objasni kakvu knjigu car traži i šta želi njome da postigne, ali oni mu o
tome tada ne mogoše ništa razborito reći. Kada Bejdeba vidje da od njih neće imati
bogzna kakve koristi, jasno mu bi da pisanje takve knjige zahtijeva napregnutost misli do
krajnjih mogućnosti, pa reče:
– Meni je jasno da lađa plovi morem zahvaljujući mornarima, jer oni njome
upravljaju; ali njome kad plovi pučinom upravlja krmanoš. Ako lađa bude prenatrpana
mnogim putnicima, makar se na njoj nalazilo i mnogo mornara, nije sigurno da neće
potonuti!
Bejdeba je neprestano razmišljao kako će napisati tu knjigu, i, najzad je, uz pomoć
jednog svog učenika na koga se jedino mogao i osloniti, sastavi. Osiguravši potrebnu
hranu za sebe i svog učenika i hartiju na kojoj su u to doba pisali Indusi, on se sa svojim
učenikom zatvori u jednu sobu. Bejdeba onda poče postepeno da sastavlja knjigu. On je
neprestano diktirao i motrio kako njegov učenik piše, i tako je postupao sve dok knjiga
nije bila potpuno dotjerana. On tada knjigu podijeli na petnaest poglavlja, od kojih je
svako poglavlje bilo zasebno. Svako poglavlje je sadržavalo pitanje i odgovor da bi oni
koji o tome razmišljaju mogli za sebe izvući kakvu pouku i uputstvo. Ta poglavlja je
16
svrstao u jednu knjigu i nazvao je Knjiga Kelile i Dimne. Bejdebina knjiga u kojoj govore
razne životinje, zvijeri i ptice svojom je formom zabavna, a sadržajem može da posluži
kao duhovna vježba misaonim ljudima. U njegovoj knjizi se nalazi sve ono što je čovjeku
potrebno: kako će upravljati sobom i svojom porodicom, kako će se vladati prema svojim
bližnjima i sve što se odnosi na vjeru, ovaj i onaj svijet. Bejdeba u svojoj knjizi preporučje
čovjeku da se pokorava carevima, a da se kloni svega onoga što bi mu moglo nanijeti
kakvu štetu. Knjiga je napisana tako da ona ima i svoj stvarni i formalni smisao, kao što
su napisane i druge mudre knjige. U takvim knjigama figuriraju interesantne životinje, a
ono što one govore sušta je mudrost i razboritost.
Kada je Bejdeba počeo da piše svoju knjigu, on je najprije opisao kako su bila dva
prijatelja i kako je čvrsta ljubav, koja ih je vezivala, prestala zbog spletkarenja jednog
smutljivca. Ali to je napisano tako da su njegove riječi istodobno i zabavne i misaone,
upravo onakve kakve je car tražio. Bejdeba naročito ističe da riječi prepisivača i
prevodilaca često mudrome sadržaju knjige oduzmu pravu vrijednost.
Bejdeba i njegov učenik ostadoše u onoj sobi godinu dana, sve dok ne završiše
knjigu.
Kada se navršila godina dana, car poruči Bejdebi po glasniku da je istekao rok,
pitajući ga šta je učinio. Bejdeba mu po glasniku odgovori:
– Ja sam ispunio obećanje koje sam caru dao. Neka car najprije sakupi
dostojanstvenike carstva, neka mi naredi da donesem knjigu i da je pročitam u njihovu
prisustvu!
Kada se izaslanik vratio od Bejdebe caru i kazao mu Bejdebinu poruku, car se tome
obradovao i Bejdebi ponovo poručio da će zakazati dan kada će se sastati dostojanstvenici
njegova carstva.
Onda car oglasi po najudaljenijim krajevima Indije da dođu dostojanstvenici i da
prisustvuju čitanju knjige. U zakazani dan car naredi da se za Bejdebu postavi prijesto
sličan njegovu prijestolu, da se za kneževe i učene ljude poređaju stolice, a filozofu
Bejdebi poruči da dođe. Kada carev izaslanik donese Bejdebi tu poruku, on ustade i obuče
odijelo od crnog sukna, koje je oblačio kad je posjećivao careve. Knjigu dade onome
svome učeniku da je on ponese. Čim Bejdeba uđe kod cara, svi prisutni, pa i sam car,
skočiše na noge iz zahvalnosti i poštovanja. Bejdeba onda priđe caru, pokloni mu se i
pade pred njega ničice na zemlju, ne dižući glave.
– Digni se, Bejdeba, ovo je dan sreće i veselja! – reče mu car.
Kad se Bejdeba diže, car mu naredi da sjedne. Poslušavši cara, Bejdeba sjede i poče
čitati knjigu. Car ga je pitao za smisao i namjeru svakog poglavlja knjige. Bejdeba mu
izloži namjeru knjige i svakog poglavlja napose. Car mu se sve više divio i veoma se
radovao, pa mu reče:
– O, Bejdeba, sve si izveo onako kao sam mislio, to i jeste ono što sam htio! Traži šta
hoćeš i koliko god hoćeš!
Bejdeba najprije poželje caru svaku sreću u njegovu carevanju, pa mu reče:
– O, care, blago meni nije potrebno, a ovo svoje odijelo ne želim da zamijenim
drugim. Ali se ovdje, pred tobom, care, neću odreći jedne svoje želje.
– Bejdeba, šta želiš, svaka će tvoja želja biti ispunjena – reče car.
– Neka car naredi da se ova moja knjiga uredi isto onako kako su carevi preci
uređivali svoje knjige i neka naredi da se dobro čuva, jer se plašim da ona ne ode iz Indije
i da se nje ne dočepaju Perzijanci kad za nju saznaju. Neka car naredi da se ova knjiga ne
iznosi iz Kuće mudrosti!
– Drage volje! – odgovori mu car.
Car onda pozva Bejdebine učenike, pa ih lijepo nagradi.
Kada dugo vremena poslije toga Enuširvan, ljubitelj knjiga, nauke, znanja i istorije
drevnih naroda postade perzijski car, on ču za ovu knjigu, pa odmah posla ljekara
Berzevejha u Indiju. Berzevejh na prepreden način iznese knjigu iz Indije i stavi je u
riznice Perzije.
Hvala Allahu u čijoj su ruci ključevi svih tajni i niti znanja i stremljenja, koji upućuje
na dobro i od koga potiče svaka vrlina. On je nadahnuo svoje robove da čine sve ono što
će ih njemu približiti, a to su dobra djela koja donose sreću i napredak. Da bi Allahovi
robovi zaslužili još veću njegovu naklonost i da bi se trudili da čine sve ono što će se
njemu svidjeti, on je svojim robovima naredio da se bave naukom i filozofijom i da mu
budu zahvalni. Slava Allahu, gospodaru svjetova!
Allah je svakoj posljedici dao uzrok, a svakom uzroku tok, i odredio da taj uzrok
izvrši jedan od njegovih robova u toku svog nestalnog života.
Eto tako je Allah nadahnuo i cara Enuširvana da pošalje nekoga ko će ovu knjigu
prevesti i donijeti je iz Indije u Perziju, jer je car Enuširvan bio ne samo najveći perzijski
car nego i najmudriji. On je najzrelije mislio i najrazboritije rasuđivao. Enuširvan je od
svih perzijskih careva najviše cijenio nauku. On je najviše istraživao izvore nauke, najviše
je volio dobra djela i sve ono što ga može približiti uzvišenom Allahu da bi od onih koji
se bave naukom napabirčio mudrosti i njome se okitio, da bi upoznao šta je dobro, a šta
zlo, šta je korisno, a šta štetno i da bi znao da razlikuje prijatelja od dušmanina. On je,
zahvaljući uzvišenom Allahu znao kako će upravljati svojim robovima i svojim zemljama
i kako će se vladati prema svojim podanicima i u svojim poslovima. Enuširvan je bio
veličanstveni car svoga naroda, car ukrašen nakitom ljepote, odlični, uzvišeni, ispravni i
srećni car kome nije ravan ni jedan od perzijskih careva koji su živjeli prije njega. Njegov
svijetao razum mu je pomogao da postane savršeno obrazovan, dalekovid i strastveni
ljubitelj nauke. Njega je Allah odlikovao tim pohvalnim osobinama, obdario ga je
plemenitošću i mnogim blagodatima, i zbog toga su ga cijenili njegovi podanici i
pokoravali mu se i ostali ljudi. Život mu je bio lijep i vedar, u njegovim pokrajinama je
vladao mir i poslušnost, vladari su ga slušali i uvijek bili spremni da mu u svemu ugode,
da ga dvore i da se s njim sporazumijevaju. Sve te pohvalne osobine Enuširvanove bile su
dar uzvišenog stvoritelja kojim ga je Allah obdario za vrijeme njegove vladavine tako da
je on bio pravi ukras svoga carstva.
Kad je car Enuširvan bio u naponu svoje vlasti, kad je njegovo carstvo bilo moćno i
snažno, reče mu jednog dana jedan od njegovih sabesjednika kako u riznicama nekog
indijskog cara ima jedna knjiga koju su sastavili, napisali i objasnili mudraci i učeni ljudi,
u kojoj su govorom ptica, divljači, gmizavaca i drugih životinja objašnjeni neobični
zapleti i čuda, a sve je to potrebno vrlim carevima da bi mogli upravljati svojim
podanicima i obavljati poslove svojih carevina. Enuširvan je odmah poželio da tu knjigu
nekako nabavi i prevede.
Kada se car Enuširvan odlučio na to, on upita svoje vezire da li bi mu mogli naći i
dovesti savršena, učena i obrazovana čovjeka, u kome su usretsređene sve vrline i koji je
ili vješt pisar, ili iskusan, filozofski obrazovan ljekar, koga su iskustva vaspitala, koji
dobro zna perzijski i indijski jezik i koji može da piše na oba ta jezika, koji pored toga
čezne za naukom i koji se predano trudi da nauči medicinu i filozofiju.
Njegovi savjetnici i veziri odmah potražiše čovjeka takvih vrlina i nađoše ga. To je
bio mladić lijepa lica, velike pameti i obrazovanj a, iz čestite kuće, ljekar po zanimanju,
nadaleko poznat. Bio je to filozof Berzevejh, sin Ezherov, znalac perzijskog i indijskog
jezika, i jedan od najboljih perzijskih ljekara. Kada su ga doveli pred cara, on pred njega
pade ničice na zemlju, iskazujući na taj način pokornost vladaru.
– Ja sam baš tebe odabrao da obaviš jedan posao, jer sam čuo da si čestit, učen,
pametan i da žudiš za naukom ma gdje god se ona nalazila. Čuo sam da u Indiji postoji
nekakva knjiga, koja se čuva u carskim riznicama – reče mu car Enuširvan, i ispriča mu
šta je sve doznao o toj knjizi, pa je usto još dodao:
– Spremi se, jer namjeravam da te pošaljem u Indiju! Pametan si, pronicljiv i lijepo
vaspitan, pa gledaj da tu knjigu kako znaš i umiješ uzmeš iz carskih riznica i da je
prevedeš na perzijski jezik. Tako ćemo i mi i ti od te knjige imati koristi. Sa sobom ponesi
i svaku drugu indijsku knjigu koja ti dođe do ruke, a koje nema u našim riznicama.
Naredili smo da ti se da blaga koliko god hoćeš i koliko ti bude trebalo. Kad ti ponestane
novaca koje ćeš ponijeti sa sobom, piši nam, pa ćemo ti još poslati, makar nas ta knjiga
skupo stajala. Sve što imamo u svojim riznicama stoji ti na raspoloženju, samo ti tragaj za
naukom i onom knjigom. Budi raspoložen i veseo i gledaj da što prije kreneš! Ne skanjuj
se, spremi se na put, pa neka ti je Allah na pomoći!
– O, care, budi vječno srećan, vladaj u izobilju i raspoloženju nad sedam zemalja, i
budi uvijek pobjednik! – reče Berzevejh caru.
– Ja sam jedan od tvojih robova i strijela tvojih strijela, neka me car baci u koju god
hoće zemlju, ali samo želim da car, Allah mu svako dobro dao, sazove prije nego što
otputujem zbog mene sastanak, kome će prisustvovati i dostojanstvenici, da se odani
stanovnici carstva uvjere koliko povjerenje uživam kod cara. Molim cara da tako postupi
jer će car, ističući moje ime, učiniti dobročinstvo svom pokornom robu.
– O, Berzevejh, ja mislim da ti to zaslužuješ! – odgovori mu car. – Ja ću udovoljiti
tvojoj molbi. Postupi kako smatraš da je najbolje da bi se tvoja ličnost što više istakla!
Berzevejh onda iziđe od cara veseo i radostan. Car po želji Berzevejhovoj odredi dan
sastanka dostojanstvenika i najuglednijih ljudi svoga carstva.
Na sami dan sastanka car naredi da se za Berzevejha postavi govornica, što bi odmah
i učinjeno. Berzevejh se pope na govornicu, pa reče:
– Allah je stvorio ljude zato što je milostiv, a podario mnoge blagodati svojim
robovima zato što je plemenit. Dao im je toliko pameti koliko im je potrebno da mogu
živjeti na ovom svijetu i da mogu spasiti svoje duše od kazne na onom svijetu. Nema ništa
dragocjenije što je Allah darovao svojim robovima od pameti koja je zaista osnov svega.
Niko na ovom svijetu nije u stanju bez pomoći Stvoritelja Svemogućeg i jedinog da lijepo
živi, da se koristi životom i da od sebe otkloni nesreću. Isto tako pobožan i trudoljubiv
čovjek, koji nastoji da se spase zabluda i da zasluži onaj svijet, može sve to postići samo
pameću, jer ona vodi svakom dobru, ona je ključ svake sreće i ona, najzad, dovodi do
blaženstva. Svakom je potrebna pamet, i nju ne može ništa nadomjestiti. Pamet je
urođena, a nju iskustvo i obrazovanje razvija i snaži. Njena urođenost je skrivena u
čovjeku isto kao što je skrivena vatra u kamenu. Vatra je u kamenu skrivena i ne pokazuje
svoje iskre sve dok se ne kresne kamen o kamen: tek udarom pojavljuje se njen sjaj i
njena toplota. Tako je isto i pamet skrivena u čovjeku, i ona se ne pokazuje sve dok je ne
ispolji obrazovanost i ne osnaži iskustvo. Kada pamet sazri, tada joj je najpotrebnije
iskustvo, jer ona tada osnažuje svaku vrlinu i otklanja svako nevaljalstvo. Ništa nije
dragocjenije od pameti koju Allah daruje svome robu, i tako mu pomaže da se domogne
znanja za kojim čezne. Kome Allah bude dao pameti, a usto bude i obrazovan, taj će biti
srećan, ostvariće svoje želje na ovom svijetu, a na onom će biti nagrađen kao i ostali dobri
ljudi. Pamet pomaže caru i njegovoj vladavini. Podanici i narod ne mogu biti dobri ako
među njima ne vlada pravda koja na pameti mora biti zasnovana, jer je pravda temelj
države. Allah je dao našem srećnom caru Enuširvanu veliku pamet, obdario ga je
najljepšim znanjem i najboljim poznavanjem prilika i stvari. Allah mu je omogućio da
obavlja poslove na najispravniji i najpametniji način i da istražuje i ispituje najkorisnija
naučna postignuća. Omogućio mu je, zatim, da stekne raznovrsna znanja i tako visoko
filozofsko obrazovanje kako nije nikada postigao ni jedan car prije njega. Car je mogao
sve to postići zahvaljujući svojim prirodnim sposobnostima koje su i bile temelj svega.
Tako je on, zahvaljujući baš tome, uspio da prevaziđe sve careve koji su vladali prije
njega. Tragajući za naukom za kojom on neprestano čezne, car je doznao da u Indiji
postoji jedna knjiga koju su napisali indijski mudraci i učeni ljudi, i koju čuvaju indijski
carevi. Doznao je da je ta knjiga osnov svakog obrazovanja, temelj svakog znanja,
putokaz ka svakom dobru. Ona je ključ u ostvarivanju djela pomoću kojih se stiče i
spoznaje onaj svijet, ona je sredstvo pomoću koga se može spasti od njegovih strahova.
Ona uopšte okrepljuje, ona pomaže carevima i njihovim državnim poslovima, vaspitava
podanike učeći ih kako će zadovoljiti svoje vladare i poboljšati svoj život. To je Knjiga
Kelile i Dimne. Kada se car uvjeri da je istina ono što je čuo o toj knjizi i kada je saznao
da ta knjiga okrepljuje i širi obrazovanje, smatrao je da sam baš ja kadar da je prevedem
na perzijski jezik. Neka nam je Allah na pomoći!
Poslije ovakvih Berzevejhovih riječi, car se uvjeri u njegovu učenost i oštroumnost i
to ga silno obradova. Odmah naredi da se dovedu astrolozi, pa da oni odrede srećan dan i
čas kada će Berzevejh krenuti na put. Astrolozi onda odrediše dan i čas njegova polaska.
Određenog dana Berzevejh je srećno krenuo, noseći sa sobom dvadeset vreća blaga,
a u svakoj vreći po deset hiljada dukata. On putovaše danima i noćima trudeći se da
ostvari svoj cilj, i tako stiže i u Indiju.
Kad je stigao tamo, počeo je obilaziti oko carske kapije i oko mjesta gdje se sastaju
carevi podanici. Upoznavši se sa nekim mudracima, odmah se počeo s njima družiti,
raspitujući se o carskoj sviti, o velikašima koji se s carem druže i o učenim ljudima i
mudracima. Berzevejh ih poče susretati pozdravom i na njihove sjedjeljke dolaziti. Pričao
im je da je stranac koji je došao u njihovu zemlju iz težnje za znanjem i naukom, želeći da
se preporodi, i da mu je u tome potrebna njihova pomoć. Tražio je od njih moralnu
podršku da bi ostvario svoje želje, ali uvijek vješto skrivajući pravi uzrok svog dolaska u
njihovu zemlju.
Berzevejh je dugo ostao kod indijskih učenjaka učeći kod njih ono što je već sve
dobro znao, a pravio se kao da ništa ne zna. U međuvremenu je on skrivao svoje želje i
namjere, a istovremeno je oprezno, mudro, tobože naivno i obazrivo tragao za onim zbog
čega je došao. Za to vrijeme je stekao mnogo iskrenih prijatelja sve samih Indusa. Među
njima je bilo velikaša, učenjaka, mudraca i običnog svijeta, svijeta svakakve boje i
zanimanja.
Među svojim novim prijateljima imao je jednog kome je odlučio da povjeri svoju
tajnu i kog je odabrao za svoga savjetnika, jer se uvjerio da je on čestit, obrazovan, mudar
i razuman i da umije čuvati tajnu. Ali iako se Berzevejh bio uvjerio da mu je taj čovjek
iskren prijatelj, iako se s njim dogovarao o svemu i svačemu, ipak je od njega krio ono
zbog čega je došao, jer je najprije htio da ga dobro iskuša i da vidi da li je on dostojan da
mu se povjeri tajna. On se za njega neprestano raspitivao i nastojao je da u njemu stekne
odanog prijatelja. Kada se Berzevejh uvjerio da je taj čovjek dostojan da mu se povjere
najkrupnije i najdelikatnije tajne, da ih on zna čuvati i da nije izdajica, on postade prema
njemu još ljubazniji, još ga više poče poštovati i prema njemu bivati naklonjeniji. To je
trajalo sve dotle dok se Berzevejh ne uvjeri da je došlo vrijeme ostvarenja njegove želje
poslije dugog boravka u tuđini i ogromnih troškova koje je činio za pridobijanje prijatelja
i spremanje gozbi.
Kada se Berzevejh uvjerio da se potpuno može osloniti na svog prijatelja Indusa, o
kome je riječ, kada se na njega sasvim navikao i ocijenio njegove moralne i intelektualne
sposobnosti, i uvjerio se da mu može povjeriti tajnu, reče mu jednoga dana nasamo:
– Brate, ne želim da od tebe više krijem ono što sam dosada krio, jer si dostojan
moga povjerenja. Znaj, da sam došao u vašu zemlju s nekom namjerom i da ta moja
namjera nije ono što sam vam dosada pričao. A pametnu je čovjeku dovoljno da iz
pogleda i kretnje zaključi šta se krije u nečijoj duši i nečijem srcu.
– Ama, nije mi bilo prijatno da otkrivam tvoje prave namjere, ali te uvjeravam da
sam znao i proniknuo u tvoje tajne želje, da ti ustvari tražiš nešto drugo, a ne ono što si
nam pripovijedao – odgovori mu njegov prijatelj. – Ali zato što te volim i što mi je tvoje
prijateljstvo drago, meni je bilo nezgodno da ti to u lice reknem, i da te iznenadim, iako
sam dobro znao šta u sebi kriješ i šta tajiš. Međutim, kada si mi već ti sam donekle otkrio
svoju tajnu, reći ću ti ko si ti, kakva je ta tvoja tajna zbog koje si došao, i tako se dugo
ovdje zadržao. Ti si prešao tolike zemlje i došao u naše krajeve, ni zbog čeg drugog no da
opljačkaš naše bogate riznice, odneseš naše dragocjenosti u svoju zemlju i njima
obraduješ svog cara. Ti si došao u našu zemlju da nas prevariš, a s nama si se tobože
sprijateljio samo da nam podvališ. Ali primijetivši tvoju izvanrednu izdržljivost, tvoju
upornost da postigneš ono što želiš, tvoju obazrivost da se riječju ne odaš za toliko dugo
vremena koje si proveo u našoj sredini, ja sam baš zbog toga i zbog tvoje fine razboritosti
još više poželio da se s tobom sprijateljim. Još nisam sreo čovjeka koji bi bio od tebe
oštroumniji, vaspitaniji i izdržljiviji u traganju za naukom, još nisam vidio živa stvora koji
bi bolje od tebe znao kriti tajnu, iako si u tuđoj zemlji, u državi koja nije tvoja, i među
narodom čije običaje i navike ne poznaješ. Čovjekova se pamet ogleda u ovih osam
osobina: prva je osobina da čovjek bude prijatan, druga je, da upozna sama sebe i da bude
uvijek oprezan, treća je, da se pokorava carevima i da se potrudi i nađe načina da ih u
svemu zadovolji, četvrta je, da poznaje gdje i kada će povjeriti prijatelju svoju tajnu, peta
je, da pred carskim kapijama sjedeći u društvu dvorjana bude slatkorječiv, šesta je, da
čuva i svoju i tuđu tajnu, sedma je, da zna upravljati svojim jezikom, da ne govori ono za
što može odgovarati, i osma je, da u društvu ne govori o onome o čemu ga ne pitaju. Ko
posjeduje sve ove osobine neće imati neprijatnosti, i biće uvijek srećan. Ja sam se uvjerio
da ti imaš te osobine. Neka te uzvišeni Allah sačuva, neka ti pomogne u tvojim nakanama,
i omogući da postigneš ono što želiš! Ti si se sa mnom sprijateljio samo zato da se koristiš
mojim znanjem i mojim ugledom. Ti si, zaista, zaslužio da ti se pomogne da ostvariš ono
što želiš, da se čovjek zauzme za tebe i tvoja nastojanja i da ti udovolji molbi. Samo,
velim ti, te tvoje namjere izazivaju kod mene bojazan i strah.
Kada se Berzevejh uvjerio da je Indusu kao na dlanu sve jasno zašto se on s njim
sprijateljio, da se on s njim sprijateljio samo zato da ga prevari i da mu podvali, a da ga
ipak nije odbio kada je zatražio da mu molbi udovolji, nego da mu je odgovorio blago,
kao što brat bratu ljubazno i nježno odgovara, on povjerava da će mu Indus ispuniti želju,
pa mu reče:
– Ja sam se bio spremio da govorim nadugo i naširoko. Ali kada si me prekinuo i
iznenadio rekavši mi da znaš sve o meni, da ti je poznato zbog čega sam došao i da si čak
spreman da ispuniš ono što sam ti govorio, ja se onda zadovoljih da s tobom ukratko
razgovaram. Zahvaljujući svojoj pameti i obrazovanosti, čime te Allah obdario, ti si uspio
da iz malo riječi doznaš mnogo o meni. Tako si ti poštedio mene daljeg razgovora, i, eto,
zato sam u svom govoru bio kratak. Ja sam se uvjerio da ti nastojiš da mi pomogneš u
ostvarivanju mojih želja, a to znači da si plemenit i da držiš do date riječi. Kada se riječi
upute mudracu i tajna povjeri oštroumnome koji je umije čuvati, tada je ta tajna
obezbijeđena i time postignuta posljednja želja povjerioca tajne, to je sigurno u tolikoj
mjeri kao kad se neka skupocjena stvar pohrani u nekoj tvrđavi, – odgovori Berzevejh
Indusu.
– Nema ništa dragocjenije od prijateljstva – reče Indus Berzevejhu. – Iskreni prijatelj
zaslužuje da ga čovjek smatra ravnim sebi, da od njega ništa ne krije, da svoju tajnu pred
njim ne skriva i da mu omogući, ako može, da ostvari svoje želje i namjere. Samo je onaj
čovjek valjano vaspitan koji umije čuvati tajne. Kada se tajna povjerava čovjeku koji je
umije dobro čuvati, za nju se neće nikada doznati jer će je takav čovjek sahraniti u sebi.
Tajna među dvojicom ne može ostati skrivena čim oni o njoj počnu govoriti, jer su u nju
već upletena dva jezika. Čim dvojica počnu govoriti o tajni, odmah je tu i treći, kome je
naklonjen ili jedan ili drugi. A kada tajna dopre do trećega, ona se tada tako razglasi da je
ne može poreći onaj čija je, isto kao što se ne može utjerati u laž onaj koji tvrdi da je nebo
vedro, ako je ono zaista vedro. Nema ništa ljepše od radosti koje mi pričinjava tvoje
prijateljstvo i tvoje druželjublje, pogotovu sada kad mi je tvoje društvo postalo potreba. Ja
znam da je to što ti od mene tražiš tajna koja jednog dana mora izbiti na vidjelo. A kada se
to pročuje, ja sam tada propao, neće mi pomoći ni čitavo blago. Naš je car naprasit i grub.
Za malu krivicu kažnjava najtežom kaznom. A šta bi tek učinio za ovakav prestup? Ako
me ljubav koja postoji između mene i tebe navede da ti pomognem, careva mi kazna ne
gine.
– Još su davno učeni ljudi pohvalili prijatelja koji zna čuvati tajnu i koji je spreman
da pomogne svom prijatelju – odgovori mu Berzevejh. – Baš takvom kao što si ti ja sam
namijenio da se poduzme mog posla i da me pomogne u mojim nastojanjima. Ja se
pouzdavam u tvoju plemenitu narav i veliku pamet. Ako ti zbog mene budeš imao kakve
neprilike, budi dobar, pa i to podnesi! Budi uvjeren da ja tajnu nikad neću odati, i nemoj
strahovati. Ti se boj svojih sugrađana, koji se vrzaju oko tebe i oko cara, da te oni ne
optuže kod cara i da mu oni to ne kažu. Ja se ipak nadam da se za sve to ništa neće čuti,
jer ću se ja vratiti u svoju zemlju a ti ćeš ostati. Dok sam ovdje, među nama neće biti
trećeg.
I njih dvojica se tako i dogovoriše.
Taj Indus bio je carev rizničar, u njegovim rukama bijahu ključevi carskih riznica.
On udovolji Berzevejhovoj molbi, pa mu donese i predade onu knjigu i sve ostale.
Berzevejh onda prionu na posao da što prije knjigu prevede i da je prepiše sa indijskog na
perzijski jezik. Mučio se i umarao danima i noćima strahujući da se indijski car kojim
slučajem ne sjeti te knjige pa da je ne nađe u riznici.
Kada je Berzevejh preveo tu knjigu i ostale knjige koje je odabrao, on je to pismeno
javio caru Enuširvanu. Primivši Berzevejhovo pismo, Enuširvan se silno obradova. Ali se
poboja da ga sudbina ne preduhitri i da mu ne pomuti i ne pokvari veselje, pa napisa
Berzevejhu pismo u kome mu naredi da odmah dođe. Čim je Berzevejh primio carevu
vijest, odmah krenu. Vrativši se, Berzevejh odmah posjeti cara, i kad car Enuširvan vidje
kako se izmijenio u licu, reče mu:
– O, iskreni robe, koji si već požnjeo ono što si posijao, veseli se i budi radostan! Ja
ću te za tvoj trud nagraditi svim počastima i daću ti najveći položaj!
A onda mu reče da ide kući i da se odmara sedam dana.
Kada bi osmi dan, car naredi da dođu dostojanstvenici njegova carstva, svi učeni
ljudi iz prijestonice i dvorski pjesnici i govornici. Kada su se svi sakupili, dođe i
Berzevejh. On najprije priđe caru, pred njega pade ničice, a zatim se podiže i sjede na
jedno uzdignuto mjesto koje je bilo spremljeno za njega. On poče kazivati redom šta je
sve vidio na putu, ispriča nadugo i naširoko, od početka do kraja, šta je sve doživio. Ne bi
nikoga od prisutnih, a da se ne zadivi Berzevejhovim doživljajima na njegovom dugom
putu i njegovom taktičnom ophođenju sa onim Indusom. Bio im je veoma drag Indus koji
je Berzevejhu pomogao, ma da ga prije toga nije nikada ni očima vidio i iako su između
njega i Berzevejha postojali vjerska i rasna razlika i neslaganje u shvatanjima.
Berzevejhov ugled poraste i u očima prisutnih i kod samog cara. Kad je Berzevejh završio
svoj govor, car dade znak da se prisutni raziđu, a s njima ode i Berzevejh.
Car odmah zakaza novi sastanak za koji dvorski govornici počeše spremati svoje
govore. Tom su sastanku, pored Berzevejha, prisustvovali govornici, veziri i mnogi ljudi
od pera. Tada donesoše Knjigu Kelile i Dimne i ostale knjige. Saslušavši pažljivo čitanje
knjiga, prisutne zadivi njihov mudri i zabavni sadržaj, a caru bi drago što je postigao ono
što je želio. Svi Berzevejha onda obasuše pohvalama, i zahvališe mu na trudu. Car odmah
naredi da se Berzevejh ogrne svečanom odorom i da se stavi pred njega biser, drago
kamenje, zlato i srebro, i onda mu natače krunu na glavu. Da bi mu ukazao još veće
poštovanje i da bi ga što više istakao, posadi ga i na svoj prijesto. Doživjevši sve to,
Berzevejh pade pred cara ničice, zatim se diže i reče:
– Neka Allah caru da svako dobro i na ovom i na onom svijetu! Neka njegovo
carstvo podrži, njegovu vlast i njegovu moć, stubove njegove slave, učini čvrstim! Neka
je hvala velikom Allahu, care, a meni tvoje blago nije potrebno! Zar bijedni rob nije
potpuno zadovoljan kad je doživio da mu car careva oda najveće priznanje? Ali kad car
baš hoće da uzmem darove, jer znam da će mu to biti drago, uzeću ipak nešto da ne bih
caru izišao iz volje.
Berzevejh onda ustade i od svih ponuđenih mu darova uze divnu horasansku škrinju,
punu carskih haljina, pa reče:
– Kad uzvišeni Allah čovjeka obdari pameću, znanjem, lijepom naravi, postojanošću
u vjeri i plemenitim namjerama, neka je uvijek zahvalan vječnom Stvoritelju na njegovu
daru, jer ga nije zaslužio! Kada čovjeku ukažu čast, treba da to cijeni makar zbog toga
podnio mnoge muke i tegobe. Što se tiče mene, neću ni da se sjećam svih onih tegoba i
nevolja koje sam podnio, jer znam da sam time vama, o carska kućo, odao čast! Ja sam i
dosada nastojao i dalje ću nastojati da steknem vašu naklonost. Radeći povjereni mi
posao, sve sam muke lako savlađivao, sve sam patnje podnosio veseo i radostan, jer sam
znao da ću samo tako radeći steći vašu naklonost. Ali bih te, care, nešto zamolio, i
vjerujem da ćeš mi molbi udovoljiti. Moja je molba skromna, ali ako se ispuni, biće od nje
velike koristi.
– Govori, mi ćemo ispuniti svaku tvoju molbu, jer ti za nas mnogo značiš! – reče
Enuširvan. – Kad bi tražio da s nama podijeliš vlast, mi bismo udovoljili tvojoj želji a
kamoli šta drugo. Govori, ne stidi se, sve ti stoji na raspoloženju!
– O, care, – reče tada Berzevejh, – ne pominji mi teret koji sam podnio za tebe ni
moj trud, jer sam tvoj rob koji je dužan da žrtvuje za tebe i svoj život ako zatreba! Da me
nisi ni nagradio, ja se na to ne bih osvrtao, jer car nije uopšte dužan da to čini. Ali
zahvaljujući carevoj plemenitosti i njegovom visokom položaju, ja i moja porodica dobili
smo najviše priznanje. Kada bi mogao, car bi nas odlikovao i na onom kao što nas je
odlikovao i na ovom svijetu. Neka ga Svemogući u ime nas nagradi najvećom nagradom!
– Reci svoju želju, ja sam dužan da ti učinim sve što će te obradovati! – reče
Enuširvan.
– Želim da se izda carska zapovijest, vrlom mudracu, uzvišenom carskom veziru
Buzurdžimihru, sinu Bahteganovu, da moj životopis opiše u maloj knjizi, da Knjigu Kelile
i Dimne rasporedi na poglavlja i da tu knjižicu, u kojoj će iznijeti moj životopis kako bude
najbolje znao i umio, stavi kao posebno poglavlje; da mu naredi da tu knjižicu, kada je
napiše, stavi kao prvo poglavlje koje će se čitati prije poglavlja o lavu i volu. Ako car tako
postupi, on će time i meni i mojoj porodici odati najveće priznanje, i tako će se, gdje god
se bude čitala ova knjiga, za vječna vremena sačuvati uspomena na nas.
Kada su car Enuširvan i dostojanstvenici saslušali Berzevejhove riječi i saznali da on
želi da uspomena na nj ostane zauvijek, zadiviše se njegovoj učenosti, bistroj pameti i
ljepoti njegove duše.
– Drage volje, o, Berzevejh, jer ti zaslužuješ da ti se želja ispuni, – odgovori mu car.
– Oh, kako si skroman, a kako je sve to što tražiš nama lahko izvršiti, iako ti to smatraš
velikom čašću!
Enuširvan se tada okrenu svome veziru Buzurdžimihru i reče mu:
– Ti znaš da je Berzevejh prema nama veoma iskren, znaš kakvim se sve
opasnostima i strahotama izlagao, samo da bi stekao našu naklonost, koliko se namučio da
bi nas obradovao; znaš kakvu nam je uslugu učinio i kakvom nas je, zahvaljujući samo
njemu, Svevišnji mudrošću i znanjem obdario, zbog čega ćemo biti slavni. Poznato ti je
koliko smo mu blaga ponudili iz naših riznica u želji da ga nagradimo za učinjeno djelo,
ali on se nije ni na šta osvrnuo. Neznatno je sve ono što Berzevejh od nas traži iako on
smatra da je to velika nagrada i čast. Ja želim da ti o tome u svojoj knjizi progovoriš i da
mu tako želju ispuniš! Znaj da će me to obradovati. Ne žali truda makar te to i namučilo.
Treba da napišeš poglavlje, koje će biti slično ostalim poglavljima knjige, u kom ćeš
iznijeti Berzevejhovu vrlinu, njegovo plemstvo i soj, njegovo zanimanje, obrazovanost i
djetinjstvo. To ćeš poglavlje posvetiti Berzevejhu i u njemu navesti kako smo ga o svom
trošku poslali u Indiju, kakvih smo se knjiga, zahvaljujući samo njemu, domogli i time
pretekli ostale narode. Dalje ćeš navesti kako se držao kada se vratio s puta, i kako nije
htio da primi blago koje smo ponudili. Reci što možeš pohvalnije i laskavije o njemu, i to
istakni što možeš bolje! Ne žali truda, i svakako gledaj da to obraduje Berzevejha i
stanovnike moga carstva, jer je on to zaslužio i od mene i od svih mojih podanika, a i od
tebe, takode, koji voliš nauku. Nastoj da i narod i ugledni ljudi poglavlje posvećeno
Berzevejhu prime bolje od svih drugih poglavlja, i da baš to poglavlje što više odgovara
sadržaju te knjige. Ti ćeš zbog toga biti najsrećniji čovjek baš zato što ćeš to sam učiniti!
Neka to bude prvo poglavlje u knjizi! Kada to završiš onako kako sam naredio, obavijesti
me jer želim da sazovem dostojanstvenike svoga carstva da se pred njima pročita to što si
napisao. Eto tako ćeš ti, zadovoljivši nas, najbolje istaći svoje vrline i doći do slave.
Kada je Buzurdžimihr saslušao careve riječi, pao je pred njega ničice, zatim ustao i
rekao:
– Allah te poživio, care, i učinio da budeš najbolji i na ovome i na onome svijetu! Ti
ćeš mene, care, takođe na ovaj način ovjekovječiti.
Onda Buzurdžimihr ode od cara i lati se odmah posla. Počeo je najprije da opisuje
Berzevejhov život i vrijeme njegova prvog vaspitanja. Opisao je kako je išao u Indiju da
traži lijekove, kako je naučio njihovo pismo i jezik, dok ga poslije car Enuširvan ne posla
da traga za pomenutom knjigom. On je sve Berzevejhove vrline, njegovu mudrost, narav i
poglede opisao i objasnio kako najbolje može biti.
Kada je vezir Buzurdžimihr napisao to poglavlje, izvjestio je cara da je završio
posao. Enuširvan onda sakupi članove dinastije i prvake svoga carstva i uvede ih u dvor.
Buzurdžimihru naredi da pročita što je napisao. Za vrijeme čitanja Berzevejh je stajao
pored Buzurdžimihra. Buzurdžimihr poče čitati životopis Berzevejhov od početka do
kraja. Cara obradovaše mudrost i znanje Buzurdži-mihrovo, pa ga i on i svi prisutni
pohvališe i zahvališe mu se. Car naredi da mu se daruje veliko blago, svečana odora, nakit
i posuđe, ali Buzurdžimihr od svega toga uze samo jednu svečanu carsku odoru.
I Berzevejh se zahvali Buzurdžimihru, poljubi ga u čelo i u ruku, a onda se okrenu
caru i reče mu:
– Allah ti podržao carstvo i dao svaku sreću! Ti si i meni i mojoj porodici učinio
najvišu čast baš time što si naredio Buzurdžimihru da opiše moj život i tako sačuva
uspomenu na me.
Poslije toga prisutni se raziđoše veseli i radosni. To bijaše dotada nezapamćena
svečanost.
KAKO JE BUZURDŽIMIHR,
SIN BAHTEGANOV,
ISPRIČAO ISTORIJU BERZEVEJHOVA ŽIVOTA
Berzevejh, sin Ezherov, prvak perzijskih ljekara, koji je prepisao i preveo ovu knjigu
sa indijskog jezika, o čemu je bilo ranije govora, reče:
– Moj je otac bio vojnik, a majka mi vodi porijeklo iz ugledne porodice. Živio sam i
rastao u izobilju, i svojim sam roditeljima bio draži od sve njihove djece. Roditelji su me
više pazili nego moju braću. Kada mi je bilo sedam godina, predadoše me vaspitaču.
Savladavši dobro pismenost, zahvalio sam se roditeljima i počeo sam razmišljati o nauci.
Medicina je bila nauka za kojom sam najviše čeznuo i koju sam počeo izučavati jer sam
najprije i upoznao njenu vrijednost. Učio sam je sedam godina, i koliko god sam se više s
njom upoznavao, sve sam više za njom čeznuo i sve je više izučavao. Kada sam se
odlučio da liječim bolesnike, preda me su se odmah postavila ova četiri pitanja koja muče
i ostale ljude, a to su: imetak, slava, uživanje i onaj svijet. Zašto da se opredijelim?
Medicinske knjige kažu da je najbolji onaj ljekar koji je istrajan u liječenju i koji ne traži
ništa drugo do nagradu na onom svijetu. Poslušavši savjet tih knjiga, ja sam se odlučio da
liječim bolesnike da bih tako zaslužio onaj svijet i da ne bih bio kao onaj trgovac koji je
dao skupocjeni rubin za nekakve đinđuve, ma da je mogao biti, da nije tako učinio, veoma
bogat. Osim toga, u knjigama drevnih naroda pročitao sam da ljekar koji nastoji da svojim
liječenjem zasluži onaj svijet može biti srećan i na ovome svijetu. Takav ljekar liči na
sijača, koji, kad obradi zemlju i posije sjeme, želi da požanje dobru žetvu, a ne korov.
Istina, kad žetva prispije, nađe se uvijek tu i šarolike trave. Žudeći za nagradom na onom
svijetu, ja sam se sav bio predao liječenju bolesnika. Savjesno sam liječio i bolesnike za
koje sam vjerovao da će ozdraviti kao i one za koje sam bio izgubio svaku nadu. Uvijek
sam nastojao da im bolest koliko-toliko ublažim. Bolesnike sam njegovao lično ili sam im
prepisivao ili davao odgovarajuće lijekove ne tražeći nikakve nagrade za to. Nisam zavido
ni jednom od svojih drugova koji su imali manje znanja, a više ugleda od mene, zatim
imetka i svega ostalog što, razumije se, nema nikakve veze s čestitim životom.
Onoga dana kada je u meni sazrela odluka da liječim i obilazim bolesnike u njihovim
domovima, ja sam se odlučno uhvatio u koštac sa svojom dušom i rekao joj: "Dušo, zar ti
ne znaš da razlikuješ korisno od štetnog? Zar ne znaš da bi ti bolje bilo da ne težiš za onim
od čega ćeš imati malo koristi, a mnogo muke i patnje dok do tog dođeš, i za čim ćeš
veoma žaliti kada to izgubiš? Dušo, zašto ti ne padne na um onaj svijet, pa bi odmah
zaboravila ono za čim težiš na ovom svijetu? Zar te nije stid da se izjednačiš s grešnicima
koji vole samo ovaj prolazni svijet u kome nije čovjekovo ni ono što tobože posjeduje.
Ovaj prolazni svijet cijene samo obmanute neznalice. Zato, dušo moja, dobro razmisli:
gledaj da se prođeš gluposti i nastoj da uvijek činiš dobra djela, a da se kloniš hrđavih.
Neka ti bude uvijek na umu da je ljudsko tijelo stvoreno da ispašta, da je ono zatrovano
raznim otrovima koji se međusobno bore i jedni druge utamanjuju, i baš time i
uslovljavaju život. Života mora nestati, jer je on sličan kipu čije udove povezuje samo
jedna žica, pa kad se ta žica prekine, kip se sruši. Dušo moja, nemoj da te obmanjuje
drugovanje s prijateljima i drugovima, nemoj za tim mnogo žudjeti, jer takvo druženje,
iako pričinjava dosta radosti, skopčano je s velikim odricanjem, a konac svega je –
rastanak! Takvo drugovanje je korisno kao i svaki koristan predmet dok ne dotraje, a kad
dotraje, zna se šta s njim bude. Dušo moja, nemoj za ljubav porodice i bližnjih gramziti za
imetkom u želji da ih pomažeš, jer možeš nastradati; može ti se dogoditi da poput tamjana
sagoriš u čijem mirisu uživaju drugi. Dušo, ne predaji se uživanjima ovog prolaznog
svijeta i ne daj se zavesti sve kad bi znala da ćeš vječito živjeti i da ćeš se domoći položaja
za kojim svi ljudi čeznu. Na ovom svijetu ima znatan broj ljudi koji ili neće ili ne mogu da
vide da su i stvari koje oni mnogo cijene neznatne i ništavne, sve dok ih ne izgube. To je
kao kosa koju čovjek njeguje i voli dok mu resi glavu, a kada mu opadne, on se na nju
gadi. Dušo moja, neka ti ne budu dosadni bolesnici i trud oko njihova liječenja! Pomisli
koliko čovjek ulaže truda očekujući, razumije se, nagradu, samo da iz jedne nevolje
izvuče čovjeka kome je učinjena nepravda. A zamisli kakve su onda usluge ljekara koji
mnogim ljudima čini dobro? On, prema tome, može da se nada i očekuje veliku nagradu.
Dušo, nemoj nikada gubiti iz vida onaj svijet i pretpostavljati ga ovom svijetu u želji da
zadovoljiš svoje ovozemaljske prohtjeve, jer ćeš, čineći to, zamijeniti lijepo ružnim. To bi
mi ličilo na trgovca koji ima punu kuću mirišljavog sandal-drveta, pa ga u žurbi, ne
mjereći ga, proda budzašto. Ja sam se uvjerio da se ljudi razilaze u mišljenjima i da su im
prohtjevi različiti: svako svakom prigovara, svaki je svakom neprijatelj, jedan drugog
ogovara i suprotstavlja mu se. Upoznavši to, sasvim je onda razumljivo što se ni na koga
nisam mogao ugledati i što sam s podozrenjem gledao na ljude. Jer, da sam slijepo
vjerovao, ličio bih na čovjeka koji je, zato što je bezgranično vjerovao, bio prevaren.
Priča se da se neki kradljivac popeo sa nekoliko svojih drugova na krov kuće nekog
bogataša. Njihovi koraci probudiše domaćina, koji, iznenađen time, odmah probudi svoju
ženu i to joj saopšti.
– Tiho, izgleda mi da su se kradljivci popeli na našu kuću. Hajde, ti me k'o budi iza
sna i glasno me upitaj da to čuju i kradljivci: "Ama zar mi, čovječe, nećeš već jedanput
kazati kako si stekao toliki imetak i toliko blago?" Ja ću se k'o bajagi praviti da neću da ti
kažem, a ti navaljuj, preklinji me i ostani uporna u tome.
Žena tako i postupi. Kad kradljivci čuše glasove, počeše osluškivati.
– Ženo – odgovori joj muž, – tebi se sudbina nasmijala, imaš svega u izobilju, pa što
me onda pitaš otkud mi imetak. Ako ti sada to kažem, može kogod čuti, pa ćemo i ja i ti
imati neprilika.
– Ama, kaži mi, čovječe, života mi, ovdje nema ko da čuje naš razgovor! – navali
opet žena.
– Hajde, vala, da ti kažem – odgovori joj najzad muž. – Sve, ženo, što imam – sve
sam pokrao!
– Ama zar, čovječe, ali kako? – upita ga žena.
– Najprije sam naučio kako se krade, i pravo da ti kažem to nije bogzna kako teško.
Zamisli, kradem, a niko živ u me da posumnja.
– Pa, de, reci mi, čovječe, kako si ti to radio?
– Evo kako: Obično noću, obasjanom mjesečinom, polazio sam sa svojim drugovima
u krađu. Popeo bih se na krov kuće nekog bogataša, recimo takvog kao što smo mi.
Privukao bih se do badže kroz koju ulazi svjetlo pa bih sedam puta izgovorio ove čarobne
riječi: "Ševlem, ševlem", a zatim bih se, obuhvativši zrake svjetla, neprimjetno spustio
kroz badžu u kuću. Najprije bih pokrao novac, a onda druge stvari. Kada bih sve smirio,
ponovo bih izgovorio one iste čarobne riječi, pa bih se na zrakama mjesečeva svjetla
izvukao kroz badžu i s drugovima umakao zdrav i čitav. Kad kradljivci to čuše, pomisliše:
– A, ah, noćas nam je pala sjekira u med!
Zato oni strpljivo očekivahu dok ne zaspi domaćin i žena mu. Uvjerivši se da su
zaspali, vođa lopova priđe badži i izgovori sedam puta riječ ševlem, ševlem, pa onda
obuhvati zrake mjesečeva svjetla da se spusti u kuću, ali u isti mah glavačke tresnu na
pod. Domaćin skoči na njega sa sohom u ruci i upita ga:
– Ko si ti?
– Ja sam prevareni i zavedeni kradljivac koji je povjerovao u ono što se nikada neće
dogoditi, i, evo, ovo je posljedica toga, – odgovori mu kradljivac.
Kad sam se uvjerio da nema smisla vjerovati u ono što ne može biti, jer sam se bojao
da mi to ne naprti kakvu bijedu na vrat, ja se onda sav predadoh izučavanju religija da
vidim koja je od njih najbolja. Ma koga god sam pitao o religijama, nisam nikad dobio
jasan odgovor niti sam mogao iz odgovora izvući zaključak da ima išta u što bih po mojoj
pameti trebalo da vjerujem i da to slijedim, pa pomislih: "Kada već nisam mogao susresti
takvog čovjeka, čija bi me vjera oduševila, onda je najpametnije da ostanem u vjeri svojih
predaka". Eto, tako htjedoh da učinim, ali odmah pokušah da nađem opravdanje za
ovakav svoj stav, pa u sebi rekoh: "Ako se može opravdati stav ovakav kao što je moj,
onda ne bi trebalo prigovoriti ni čovjeku koji slijepo ide stopama svoga oca, makar mu
otac bio i čarobnik. U životu ima dosta sličnih primjera koje razum ne može uvijek da
shvati i odobri. Dok sam o tome razmišljao, na um mi padoše riječi jednog čovjeka
izjelice koji se pravdao, kad mu se zamjeravalo da mnogo jede, da su mu i preci bili
izjelice. Nastojeći da opravdam pred samim sobom takav svoj stav, nisam uspio da sebi
konačno objasnim zašto treba da slijedim vjeru baš svojih predaka, nego, naprotiv, osjetio
sam u dubini svoje duše potrebu da i dalje razmišljam o svim religijama. Ali mi nekako u
isto vrijeme pade na um kako se posljednji čas približuje, kako je ovozemaljski život
kratkotrajan i kako će ljudi pomrijeti, jer će im vrijeme uništiti živote, pa i o tome počeh
razmišljati, i, najzad dođoh do zaključka: "Možda će uskoro smrt zakucati i na moja vrata
i možda ću ubrzo odseliti na onaj svijet?"
Ja sam dobro radio i mislim da moja djela zaslužuju pohvalu. Štaviše, ja mislim da
su to najbolja djela. Možda su me moja kolebanja u vjeri omela da ne učinim koje dobro
djelo koje bih inače učinio, pa me zbog toga može zateći smrt nespremna. Može mi se
dogoditi nešto slično kao onom čovjeku koji se dogovorio sa slugom jednog bogataša da
ga posjećuje svaku noć kad ukućani nisu kod kuće. A dogovor među njima bio je ovakav:
da mu sluga daje stvari iz kuće, a da ih on prodaje, pa da novce dijele napola. Tako jedne
noći ukućani nekud odu, pa sluga, ostavši sam, poruči po svoga druga. Drug mu dođe, i
oni počeše sakupljati stvari. Dok su oni tako sakupljali stvari po kući, neko zakuca na
kapiju. Na kući su bila i druga vrata za koja slugin ortak nije znao, i pored njih bijaše
jedna lokva.
– Brzo iziđi kroz ona vrata pored kojih je lokva! – sluga sav preplašen i u žurbi viknu
svome ortaku u krađi, i pokaza mu u kom se pravcu nalaze ta vrata.
Slugin ortak pojuri u tome pravcu i nađe vrata, ali ne primijeti pred njima lokvu, pa
se vrati slugi i reče mu:
– Našao sam vrata, ali nema lokve.
– Budalo jedna – viknu mu sluga – kog će ti đavola lokva? Ja sam ti rekao za tu
lokvu da bi znao koja su to vrata, a sada, kad već znaš, bježi glavom bez obzira!
– A zašto si mi pričao za nekakvu lokvu kad je nema? – upita ga ponovo ortak u
krađi.
– Teško tebi, luđače jedan, spasavaj se, a prođi se skanjivanja i kojekakvih gluposti!
– dreknu sluga.
– Ama, kako ću, božji čovječe, izići kad si mi u glavi napravio pravu zbrku. Govoriš
mi za neku lokvu, a lokve tamo nema, – reče mu ponovo ortak, i tako se sa slugom
prepiraše sve dok ne uđe domaćin unutra. Vidjevši o čemu se radi, domaćin zgrabi tog
čovjeka za šiju, dobro ga izlema, pa onda predade vlastima.
Prestrašen svojom kolebljivošću u pogledu religija, ja odlučih da ne činim ništa
rđavo i da moji postupci budu uvijek saglasni propisima sviju religija. Ja onda odlučih da
svojoj ruci ne dam da ma kog tuče, ubija i da krade; svojoj duši zabranih da se oholi i srdi,
da prezire i mrzi i da sanja o izdajstvu; svoj jezik sačuvah od laži, kleveta, ogovaranja,
spletkarenja i svega što je ružno. Tako sam sebe ubijedio da ne treba da činim nepravdu,
da poričem uskrsnuće, sudnji dan, nagrade i kazne na onom svijetu i da treba da vjerujem
da je Allah jedan jedini Bog. Zato počeh izbjegavati društvo nevaljalaca i nastojati, što
sam god više mogao, da se družim sa dobrima. Uvjerih se da nema boljeg druga i
prijatelja od čestitosti, da nije teško biti čestit ako ti u tom bude imalo Allah na pomoći, i
da čestitost upućuje na pravi put. Saznao sam da je čestitost neiscrpna, da se ona uvijek
pojavljuje u sve novijim i ljepšim vidovima. Zato se ne treba plašiti da je vlast može
konfiskovati, voda potopiti, vatra spržiti, lopovi ukrasti, ili da je mogu zvijeri ili ptice
grabljivice rastrgati.
I još nešto: primijetio sam da lakomislen čovjek i čovjek sklon zabavi može vrlo lako
da dođe u nepriliku kao što je došao i jedan trgovac. Pričaju da je neki trgovac imao vrlo
skupocjen dragi kamen. On pogodi da mu neki čovjek za deset dukata provrti taj dragi
kamen, pa ga odvede svojoj kući da to tamo obavi. Ušavši u kuću, zatekoše u uglu sobe
jednu tamburicu.
– Umiješ li ti udarati u tamburicu? – obrati se trgovac onom brusaču.
– Kako ne bih umio – odgovori mu brusač, jer je bio pravi majstor u sviranju.
– Evo ti tamburice, de, da čujemo kako udaraš! – reče mu trgovac.
Brusač uze tamburicu i neprestano u nju udaraše, a trgovac je, slušajući, ushićeno
davao takt rukama i glavom sve do večeri. Kada se primače doba sunčeva zalaska, brusač
reče trgovcu:
– Naredi da mi se isplati nadnica!
– Ama kakvu nadnicu, božji čovječe? Zar si ti štogod radio? – upita ga trgovac.
– Ja sam radio ono što mi je bilo naređeno, a tvoj sam nadničar. Radio sam što si htio
– odgovori mu brusač, i ne pusti ga na miru dok od njega ne naplati svih deset dukata, a
trgovčev dragi kamen ostade neprobušen.
Što god sam više posmatrao ovaj svijet i njegove naslade sve sam prema njemu bivao
ravnodušniji i sve sam ga se više klonio. Najzad se uvjerih da isposništvo utire put za onaj
svijet, isto kao što i roditelj utire put svome djetetu, i da ono otvara vrata vječnom
uživanju. Ja sam utvrdio da isposnik hladno i razborito razmišlja o svakome svom
postupku i da je zahvalan i ponizan; on je s malim zadovoljan i skroman, zadovoljan je pa
je stoga i bezbrižan; on okreće leđa ovome svijetu da izbjegne zla, kroti svoje strasti da
bude moralno čist, nikome ne zavidi, pa ga zato svako voli, i ni za čim ne čezne. Svaki mu
je postupak razuman, pa zato i može da sagleda posljedice, i da se nikada ne kaje.
Izbjegava ljude, i s te strane je sasvim miran.
Što se mene tiče, nisam bio siguran da li ću moći da se sav predam isposništvu, jer
ako bih zanemario ovaj svijet, onda bih zanemario i svoje ovozemaljske poslove od kojih
očekujem koristi i nagradu. Kad bih tako postupio, čini mi se da bih bio nalik na onog psa
koji je, prolazeći pokraj rijeke, ugledao u vodi sjenku koščure koju je držao u zubima, pa
pojurio prema njoj ispustivši pravu koščuru iz svojih usta. Pomisao na to stvorila je u
meni otpor, jer sam se pobojao da će mi isposništvo dosaditi i da neću imati dovoljno
snage za to, pa sam stoga odlučio da živim kao što sam i dosad živio. Ali istovremeno je
mene mučila i druga misao. Naime, nametalo mi se poređenje između isposništva koje je
skopčano s velikim patnjama i odricanjima i drugih nesreća koje vječito taru ljude. Meni
je inače jasno da se ovozemaljska uživanja na koncu konca moraju izroditi u velike patnje.
Pa zar ne vidiš da je svijet kao slana voda, što god je više piješ, sve te više mori žeđ; on je
sličan koščuri na putu u kojoj pseto osjeti miris mesa, pa ga to zavara i počne je glodati
dok sva usta ne iskrvavi; on je nalik na jastreba koga salijeću druge ptice kad mu ugledaju
u kljunu komad mesa; opkoljen sa sviju strana, jastreb pokušava da im kružeći umakne,
ali se umori i ispusti meso; on je kao ćup meda na čijem se dnu nalazi rastopljen otrov
koji je sladak, ali smrtonosan; on je sličan varljivoj munji koja sine i trenutno sve osvijetli,
ali odmah iščezne, i sve pokrije mrak; on je kao lijep san koji se na javi raspline i iščezne.
Kada sam o svemu tome dobro razmislio, iskreno sam poželio da budem isposnik.
Ali, tu je odmah duša koja se suprotstavlja, jer je ona sklona svakom zlu; ona ponekad zna
biti i nemilosrdna, pa neće da se složi s tvojom odlukom; baš u takvim trenucima postupa
kao sudija koji je u stanju da istovremeno donese oprečne presude, čas u korist jednog, čas
u korist drugog parničara. Ali i uprkos tome, ja sam razmišljanjem došao do zaključka da
je surovost isposničkog života neznatna u odnosu na vječna uživanja i da su ovozemaljske
slasti za kojima duša čezne veoma gorke i bolne, jer su one uzrok svih patnji i nevolja.
Čudno je da ljudi u gorkom ne osjećaju slast, i to takvu slast koja vodi vječnom
blaženstvu. Zato bi trebalo da ljudi i ne uživaju u varljivim ovozemaljskim slastima, kad
se zna da one prouzrokuju vječnu gorčinu. Kada bi se jednom čovjeku reklo da će živjeti
stotinu godina i da će mu za to vrijeme svaki dan odsijecati po komadić mesa, ali da će se,
kada navrši tih stotinu godina, riješiti svakog bola i patnje, da će biti spokojan i radostan,
ne bi trebalo da ga tolika dužina vremena zastrašuje. Zašto onda čovjek ne bi mogao da
podnese kratkotrajno isposništvo kada je patnja isposničkog života neznatna s obzirom na
onu sreću koja iza nje slijedi? Zar ovaj čitav svijet nije stvoren od muke i patnje? Patnja je
stalan pratilac čovjekov na ovom svijetu, od njegova začeća u majčinoj utrobi pa sve do
smrti.
Medicinske knjige nam objašnjavaju da se od muškarčeva sjemena začne dijete kada
to sjeme dospije u ženinu matericu i kad se spoji s njenim sjemenom i krvlju, pa se zgruša
i ščvrsne. Sve to onda pokreće neka unutarnja sila, i to se postepeno pretvara u usiren i
zgrušan komad iz kog se razvijaju udovi i ostali organi sve do porođaja. Ako je posrijedi
žensko dijete, lice mu je okrenuto prema majčinom licu, a ako je muško, onda prema
leđima majčinim. Dječje ručice se nalaze na obraščićima, a bradica na koljenima, dijete je
stegnuto u košuljici koja izgleda kao zavezana kesa. Ono diše teško i mučno i nema
nijednog dijela tijela koji nije obavijen: odozgo se zagrijava toplotom majčine utrobe koja
ga pritiskuje, a odozdo je stiješnjeno. Dijete je vezano pupčanom vrpcom sa utrobom
svoje majke i pomoću te vrpce sisa i prima hranu. Ono se nalazi u takvom položaju, u
tmini, i stiješnjeno je sve do rođenja. Kada dođe vrijeme porođajnih bolova i porođaja,
ženina materica se pokrene i da djetetu snage pomoću koje se pokrene i glavom pođe ka
izlazu da bi izišlo iz svog teškog položaja. Ako ga, kad izađe napolje, dohvati vjetar ili
pogladi ruka, ono osjeti bol kao što boli čovjeka kada mu neko dere kožu. Dok je sasvim
malo i nejako ono podnosi svakojake nevolje: ne zna da zaište hrane i vode kad je gladno i
žedno, ne umije da se pomogne kad ga što boli, a usto mora da trpi razna previjanja,
trljanja i mazanja uljem. Ako na leđima zaspi, ne može da se prevrne. Dok doji, pretrpi
svakojake muke, a kada prestane dojiti, snalaze ga druge nevolje, kao što je, na primjer,
vaspitanje, jer tada mora da podnosi surovosti svoga učitelja i dosadu učenja i pisanja.
Pored toga, ono često biva žrtva raznih bolesti zbog čega mora da izbjegava hranu i da se
liječi. Kada postane čovjek, zaokupljuju ga mnoge brige kako da zaradi novaca i vaspita
svoju djecu. Usto, mora se stalno boriti i protiv svojih unutarnjih neprijatelja: oboljenja
žuči, nagomilavanja gasova u tijelu, limfatičnosti i raznih smrtonosnih otrova koji kolaju
po tijelu. Čuva se zmije da ga ne ujede i strahuje od zvijeri i insekata, podnosi u razna
godišnja doba velike vrućine i studeni, kiše i vjetrove. A na koncu dolaze i patnje starosti,
ako je čovjek doživi. Kada se čovjek svega toga ne bi bojao, kada bi bio siguran da će to
sve izbjeći i kada uopšte o tome ne bi ni razmišljao, trebalo bi da misli na smrt, na
rastanak sa ovim svijetom. Trebalo bi takođe da bude svjestan da će se toga časa rastati od
milih i dragih, od rođaka i imanja i od svega ostalog što je cijenio na ovom svijetu, a usto
mora uvijek da misli na užas koji očekuje poslije smrti. Ako čovjek tako ne postupi, treba
ga ukoriti i smatrati neznalicom. Trebalo bi da svako zna da se treba dovijati i uporno
boriti za sutrašnjicu i da treba odbaciti uživanja i zablude ovog svijeta. Pogotovu sada, u
našem vremenu, koje je na prvi pogled vedro, a u suštini turobno. Iako je car razborit,
suviše moćan, vrlo odvažan, neumoran, pravedan, predusretljiv, istinoljubiv, zahvalan,
široke ruke, uvijek spreman da čini dobra djela, poznavalac ljudi, otac svojim podanicima,
ljubitelj nauke, dobra i dobrih ljudi, nemilosrdan prema nasilniku, hrabar, odvažan i sklon
da podanike u svemu zadovolji i zaštiti, ipak vidimo da se vrijeme okrenulo naopako kao
da je istina pobjegla od ljudi. Umiru vrijednosti, a sve više uzima maha nevaljalstvo i zlo.
Izgleda kao da dobro vene, a zlo buja, kao da se razum pomračuje, kao da istina poražena
uzmiče pred zlom, kao da su sudije dobile zadatak da sude pristrasno i da budu grobari
pravde. Tlačeni se mire s nasiljem, a silnik nosom para nebo. Izgleda kao da je sa svih
strana pohlepa razjapila čeljusti i želi da proguta i ono što joj je na dohvatu kao i sve ono
što je od nje udaljeno, kao da je prestalo da kuca bilo veselog života, kao da nevaljalci
teže da se popnu na nebo, a dobri sakriju pod zemlju. Ljudsko dostojanstvo je srezano i
bačeno u duboku provaliju, niskost ljudska dobija cijenu a vlast prelazi iz ruku čestitih i
sposobnih u ruke nesposobnih ljudi. Svijet ovaj izgleda veseo i radostan, ali iz dubine
ljudskih duša šapće glas: "Sreće više nema, zlo se povampirilo!"
Razmislivši o svim pojavama ovozemaljskog života, saznavši da su čovjeka, kao
najčasnije i najsavršenije stvorenje, obrvala mnoga zla i nevolje, uvjerio sam se da čak i
pametni to ne vide i, štaviše, ne znaju da to izbjegnu. To me, moram priznati, mnogo
iznenađuje. Razmišljajući dalje, došao sam do saznanja da čovjeku mnogo smetaju
prijatni utisci koje prima putem čula: čula vida, sluha, mirisa, ukusa i pipanja, jer smatra
da i na taj način može unekoliko da zadovolji svoje prohtjeve. A ne zna, jadnik, da su mu
to najveće kočnice napretka i spasenja. On sve nešto hoće, a ne zna da je u takvim svojim
htijenjima sličan onom čovjeku koji je pokušao da se skrije od razjarenog slona
spuštanjem u bunar, objesivši se o dva drveta koja su bila nadnesena nad samu rupu. Tako
viseći, noge mu se dotakoše nečeg ljigavog, a to bijahu četiri zmije sa pomoljenim
glavama iz svojih rupa. Baci pogled, kad u dnu bunara ugleda zmaja sa razjapljenim
žvaljama kako ga očekuje da padne pa da ga proguta. Zatim pogleda na ona dva drveta,
kad tamo dva miša, jedan crn, a drugi bijel, glođu stabla. Sav zbunjen i prestrašen, ugleda
kraj bunara jednu košnicu u kojoj je bilo meda. Pruži jednu ruku prema košnici, uvuče je
unutra i izvadi iz nje malo meda. Poliza med s prsta i slast meda ga ošamuti u tolikoj mjeri
da nije više mogao ni da misli kako da se spase. On tako ostade ošamućen slašću meda
dok se, najzad, ne strovali u žvalje onog zmaja i ne nastrada.
Ja sam uporedio ovaj svijet, pun nevolja, zala, opasnosti i nesreća s bunarom, a ona
četiri otrova koja kolaju u ljudskom tijelu sa one četiri zmije, jer čim ti otrovi ožive u
tijelu, ljuti su kao smrtonosni zmijski otrov. Čovjekov sam život uporedio sa onim
drvetima, jer se on mora jednom prekinuti. Noć i dan, kako smo već rekli, koji postepeno
uništavaju ljudski život, uporedio sam sa ona dva miša od kojih je jedan crn, drugi bijel, a
ljudsku sudbinu na ovom svijetu sa zmajem koji sve guta. Ono malo slasti i prijatnih
varljivih utisaka koje čovjek dobija putem čula: čula vida, sluha, ukusa, mirisa i pipanja,
zbog čega ne uspijeva da ostvari svoje planove i zbog čega ne pomišlja na onaj svijet,
uporedio sam sa onim medom iz košnice.
Razmislivši temeljito o svemu, bio sam zadovoljan samim sobom, i otada sam
uporno nastojao da činim dobra djela, da u tome nađem pravi smisao svog života i time
obuzdam svoje strasti. U takvom raspoloženju preveo sam mnoge knjige, među kojima je i
ova, i vratio sam se iz Indije.
KELILA I DIMNA
LAV I VO
GOLUB GRIVNJAŠ
SOVULJAGE I GAVRANI
MAJMUN I KORNJAČA
ISPOSNIK I LASICA
Čuo sam, eto, o svemu što si mi maločas govorio, – reče car Depšelim filozofu
Bejdebi – a sada mi navedi primjer o jednom čovjeku naglom u postupku,
nepromišljenom i koji ne misli na posljedice.
– Ko ne bude u svom postupku odmjeren, neprestano će se kajati, i on će najzad
dospjeti u takav položaj u kakav je zapao isposnik kad je ubio lasicu koja ga je mnogo
voljela – odgovori Bejdeba.
– A kako je to bilo? – upita ga car.
– Pričaju da je bio neki isposnik u zemlji Georgiji. Imao je lijepu ženu za koju se
mnogo brinuo. Djece zadugo nisu imali. Najposlije ona zanese, iako su bili izgubili svaku
nadu. I isposnik i njegova žena se tome veoma obradovaše. On zahvali Allahu, zamoli ga
da mu žena rodi muško dijete, a svojoj ženi reče:
– Veseli se, ja se nadam da će biti dječak od kog ćemo imati koristi i koji će nam
pričiniti mnogo radosti. Daću mu najljepše ime i dovesti mu najbolje vaspitače.
– Šta te navede, čovječe, da govoriš tako o onome što još ne znaš? Ko tako postupa
njemu se mora dogoditi slično onom što se dogodilo jednom isposniku koji je prosuo po
glavi maslo i med – reče mu žena.
– A kako je to bilo? – upita je muž.
– Pričaju da su jednom isposniku svakog dana iz kuće nekog trgovca donosili med i
maslo, čime se hranio. On je jeo koliko mu je bilo potrebno, a ostatak bi ostavljao u jedan
ćup koji je vješao o klin u uglu kuće. Taj je ćup tu visio dok se nije napunio. Kad je
isposnik tako jednog dana ležao na leđima sa štapom u ruci i gledao ćup koji je bio
obješen iznad njegove glave, na um mu pade da su med i maslo vrlo skupi pa reče:
"Prodaću ono što ima u ćupu za zlatnik. Za taj zlatnik ću kupiti deset koza koje će postati
sjarne i koje će svakih pet mjeseci ojariti jarad. A kad se ojare i jarad, imaću za kratko
vrijeme veliko stado".
Zatim on ovako proračuna koliko će imati koza za nekoliko godina i ustanovi da će
ih biti više od četiri stotine.
"Ja ću kupiti za njih stotinu goveda, i to za svake četiri koze vola ili kravu. Kupiću
zemlje i sjemena i najmiću orače. Oraću volovima, a koristiću se mlijekom krava i
njihovim priplodom. Neće proći mnogo godina, a ja ću od sjetve dobiti mnogo novaca, pa
ću napraviti veličanstvenu kuću, nakupovaću robinja i robova i oženiću se dražesnom
ženom, ljepoticom. Ona će mi roditi dječaka, izvrsna gospodičića. Daću mu najljepše ime.
Kad malo poodraste, vaspitaću ga, lijepo ću ga odgajati i biću prema njemu strog. Ako on
bude mene slušao, biće dobro, a ako ne, udariću ga ovim štapom..." i isposnik mahnu
rukom prema onom ćupu, udari po njemu i razbi ga, a ono što bijaše u ćupu proli mu se po
licu.
– Ja ti navedoh ovaj primjer – reče žena mužu da unaprijed ne govoriš o onome što
ne znaš da li će se dogoditi ili neće. Isposnik shvati pouku ženine priče. Žena kasnije rodi
lijepog dječaka, kome se otac veoma obradova. Poslije nekoliko dana žena pođe u hamam
da se kupa i reče isposniku:
– Ostani kod svoga sina dok se ja okupam u hamamu!
Ona onda ode u hamam i ostavi svoga muža sa dječakom. Poslije kratkog vremena
dođe carev izaslanik po isposnika. Isposnik nije imao koga drugog da ostavi kod svoga
sina nego pripitomljenu lasicu, koju je još izmalena pripitomio i držao je kao svoje dijete.
Isposnik onda ostavi lasicu kod djeteta, zaključa ih oboje u kući i ode sa carevim
izaslanikom.
Odmah poslije toga iz jedne rupe u odaji iziđe crna zmija i primače se djetetu.
Opazivši zmiju, lasica na nju skoči, udavi je i iskomada. Bijući zmiju, lasica okrvavi usta.
Isposnik se poslije vrati, otvori vrata, a lasica ga dočeka radosna što je ubila zmiju i spasla
dijete. Kada pustinjak vidje lasicu krvlju umrljanu i unezvijerenu, zaprepasti se i pomisli
da je ona udavila njegovo dijete. On ne sačeka da sazna istinu i da postupi kako treba. Ne
razmišljajući pojuri prema lasici i udari je po glavi štapom koji je držao u ruci, i lasica od
toga udara uginu. Pustinjak uđe u odaju i nađe zdrava dječaka i pred njim iskomadanu
zmiju. Kada dođe sebi i osvjedoči se da je u žurbi učinio ružno djelo, udari se po čelu i
reče:
– Kamo sreće da mi se nije rodilo ovo dijete, jer ne bih učinio ovu nevjeru!
Tada njegova žena uđe i zateče ga u tom stanju.
– Šta ti je? – upita ga žena. On joj ispriča o svemu što se dogodilo prekoravajući sebe
što je lasicu za njeno plemenito djelo tako nečovječno nagradio.
– To je plod žurbe! – reče mu žena. Eto, to je primjer neodmjerena čovjeka, čovjeka
koji u životu postupa brzo i nepromišljeno.
MIŠ I MAČAK
LAV I ŠAKAL
PUSTINJAK I GOST
PUTNIK I ZLATAR
Car Depšelim reče mudracu Bejdebi:
– Eto, čuo sam za taj slučaj, a sad mi navedi jedan primjer kako je nekakav čovjek
učinio dobročinstvo tamo gdje nije trebalo i kako se nadao da će za to dobiti priznanje.
– Care – odgovori mudrac – prirode živih stvorova su različite. Od svih živih bića što
je Allah stvorio na ovom svijetu, bilo da idu na četiri, bilo na dvije noge, bilo da lete sa
dva krila, najbolji je čovjek. Ali ima i dobrih i zlih ljudi. Među životinjama, zvijerima i
pticama se ponekad mogu naći vjernije, koje bolje štite svoje, koje su zahvalnije na
učinjenom dobru i koje se dobročinstva mnogo duže sjećaju od čovjeka. Kada je tako,
onda je dužnost pametnih careva i drugih ljudi da čine dobročinstvo na pravom mjestu, da
ga ne čine onima koji na njemu neće biti zahvalni, da ne odabiru nikoga što neće doznati o
njegovu životu i upoznati njegovu vjernost, ljubav i zahvalnost. Ne treba da oni čine
dobro svom rođaku, samo zato što im je rod, ako neće biti zahvalan na dobročinstvu. Isto
tako treba da pomognu i daljnjeg ako bude spreman da se žrtvuje za njih, jer će samo tako
pokazati da cijeni dobročinstvo koje mu je učinjeno i da je zahvalan na blagodati koja mu
je pružena. Ako bude takav, njegova će iskrenost biti pohvaljena, biće poznat kao dobar i
istinoljubiv i biće uvijek poštivan. Svaki čestit i pouzdan čovjek zaslužuje da mu se učini
dobročinstvo i da se smatra prijateljem. Nježan i pametan ljekar ne može liječiti bolesnika
dok ga ne pogleda, dok mu ne opipa bilo i dok ne upozna sastav njegova tijela i uzrok
njegove bolesti. Kada ljekar sve to dobro upozna, tek tada pristupa liječenju bolesnika.
Isto tako ni pametan čovjek ne smije nikoga izabrati sebi za prijatelja dok ga ne upozna.
Čak i čovjeka koji je poznat kao pravičan treba lično upoznati, jer se inače mogu doživjeti
neprijatnosti i s te strane. Ali se u životu događa da čovjek nekada učini dobročinstvo i
nepoznatu čovjeku, pa on na tome bude zahvalan i uzvrati dobročinstvom kako najbolje
može biti. Pametni se često čuva ljudi i ne vjeruje nikome, a ništa mu ne smeta da se igra s
lasicom, da je gurne u jedan rukav svoje košulje, a ispusti kroz drugi, ili da nosi sokola na
ruci čijim se lovom koristi i kome uvijek da od toga lova da štogod pojede. Davno je
rečeno da pametan ne treba da podcjenjuje ni ljude ni životinje, nego treba da ih upozna i
da prema njima bude onakav kako oni zaslužuju. Za to postoji i priča od jednog mudraca.
– Pa o čemu se govori u toj priči? – upita ga car.
– Pričaju da su neki ljudi iskopali bunar u koji su kasnije upali jedan zlatar, zmija,
majmun i tigar. Tuda prođe nekakav putnik, koji se natkuči nad bunar i u njemu ugleda
čovjeka, zmiju, majmuna i tigra, pa u sebi reče:
– Ja mislim da nema boljeg djela kojim ću steći nagradu na onom svijetu, nego da
ovoga čovjeka spasem od ovih neprijatelja!
On onda uze konopac i spusti ga u bunar. Za konopac se najprije, zahvaljujući svojoj
okretnosti, uhvati majmun i iziđe napolje. Putnik spusti konopac drugi put, oko koga se
obavi zmija i uspje da iziđe napolje. On spusti konopac treći put, za koji se uhvati tigar
kojeg putnik izvuče. Oni mu onda zahvališe na dobročinstvu koji im učini, i rekoše mu:
– Ne vadi ovoga čovjeka iz bunara, jer niko nije nezahvalniji od čovjeka, naročito od
ovoga! A majmun odmah dodade:
– Moja je kuća na brdu blizu grada koji se zove Nevadereht.
– I ja boravim takođe u jednoj šumi u blizini toga grada – reče mu tigar.
– Ja se opet nalazim u zidinama toga grada – reče mu zmija. – Ako te nekada put
nanese tuda i mi ti zatrebamo, zovni nas, mi ćemo ti se odazvati da ti vratimo dobro
dobrim.
Putnik se ne osvrnu na to što mu životinje rekoše da je čovjek nezahvalan, pa spusti
konopac i izvuče iz bunara onoga zlatara. Zlatar preda nj pade ničice na zemlju i reče:
– Ti si meni učinio veliko dobro! Ako jednoga dana prođeš pored grada Nevaderehta,
raspitaj se za moju kuću. Ja sam zlatar, a ime mi je tako i tako, i želio bih da ti se nekako
odužim za dobro koje si mi učinio!
Zlatar se onda uputi ka svome gradu, a putnik onamo kuda je bio naumio.
Slučaj htjede da se kasnije onaj putnik navrati u grad Nevedereht posla radi. Tu ga
srete onaj majmun koji pred njega pade ničice na zemlju, poljubi mu noge i reče mu
pravdajući se:
– Majmuni te ne mogu primiti jer nemaju ništa, ali ti sjedi tu dok se ja ne vratim!
Majmun onda ode, brzo se vrati i donese mu ukusna voća koje stavi preda nj. Putnik
jede voća koliko je htio, a poslije krenu ka gradskoj kapiji. Tu ga srete tigar koji preda nj
pade ničice na zemlju i reče mu:
– Ti si meni učinio dobročinstvo, odmori se jedan časak dok se ja ne vratim!
Tigar onda ode i uđe u jednu baštu u kojoj je bila careva kći. Opazivši je, on skoči na
nju i ubije, zatim uze nakit i odnese putniku, a ovaj ne znađaše čiji je.
– Gle, kako mi se ove životinje odužiše, a šta će tek biti kad dođem zlataru! –
pomisli u sebi putnik. – Ako bude siromašan i ne bude imao baš ništa, prodaće ovaj nakit
po najvećoj cijeni jer on bolje zna njegovu vrijednost, meni će dati jedan dio, a za sebe će
zadržati drugi.
Putnik se tada uputi ka zlataru. Čim ga zlatar ugleda, zaželi mu dobrodošlicu i uvede
ga u svoju kuću. Kada zlatar ugleda nakit, odmah ga poznade, jer ga je on iskovao carevoj
kćeri, pa putniku reče:
– Odmori se dok ti donesem da što založiš, jer mi ne bi bilo drago da te pogostim
samo ovim što imam u kući! Zlatar onda iziđe govoreći:
– Evo mi baš ispade zgodna prilika da odem do cara i da mu javim za ovo. Tako ću
steći još veći ugled kod cara!
Zlatar onda ode do carske kapije i poruči caru da je kod njega onaj što mu je kćer
ubio i nakit joj uzeo. Car posla svoje ljude da mu dovedu toga putnika. Kad u njega vidje
nakit, ne dade mu ni okom trenuti, već naredi da ga stave na muke, da se provoda po
gradu i najzad raspne. Dok se to s njim događalo, putnik je neprestano plakao i iz svega
glasa vikao:
– Da sam bogdo poslušao majmuna, zmiju i tigra onako kako mi oni savjetovahu i
govorahu koliko je čovjek nezahvalan, ne bi me snašla ova bijeda!
On ponovi nekoliko puta ove riječi. Te riječi ču ona zmija koja odmah iziđe iz svoje
rupe i poznade putnika. Teško joj bi, pa se poče dovijati kako bi ga spasla. Ona ode i
pecnu careva sina. Car pozva znalce koji njegovu sinu počeše bajati ne bi li ga izliječili,
ali ništa ne pomaže. Zmija onda ode svojoj drugarici Ifritki i kaza joj kakvo joj je
dobročinstvo učinio onaj putnik i u kakvu je sada nepriliku on zapao. Ifritki bi žao
putnika, zato ona ode carevu sinu da mu se pokaže i rekne:
– Ti nećeš ozdraviti dok ti ne bude bajao onaj čovjek koga vi na pravdi boga
kazniste!
A zmija u isto vrijeme ode putniku, uđe u tamnicu i reče mu:
– Ja tebi onda rekoh da ne činiš dobročinstva onom čovjeku, a ti me ne posluša!
Ona mu zatim donese nekakvu travu koja liječi od njenog ujeda i reče mu:
– Kada te odvedu carevu sinu da mu bajaš, ti ga napoj sokom ove trave, pa će on
ozdraviti! Kada se car bude raspitivao o tebi, ti mu reci istinu, i tako ćeš se spasti,
akobogda!
Carev sin u isto vrijeme kaza svome ocu kako je čuo nekoga koji mu je rekao: "Ti se
možeš izliječiti samo ako ti bude bajao onaj putnik što je na pravdi boga zatvoren!"
Car onda pozva putnika i naredi mu da mu sinu baje.
– Ja ne umijem bajati – odgovori mu putnik – ali ga ti napoj sokom ove trave, pa će
božjom pomoći ozdraviti!
Car napoji svoga sina kako mu putnik reče, i dječak ozdravi. Car se tome obradova i
upita putnika šta se to s njim dogodilo. On mu sve ispriča, a car mu se zahvali i dade mu
lijep dar. Car onda naredi da se onaj zlatar razapne. Razapeše zlatara zato što je lagao, što
je bio nezahvalan i što je dobro zlim uzvratio.
Poslije toga filozof Bejdeba reče caru Depšelimu:
– Eto, care, iz nezahvalnosti zlatareve prema svom spasiocu i zahvalnosti životinja
prema putniku može se izvući pouka da treba činiti dobro samo onima, bili oni rodbina ili
ne, koji su vjerni i plemeniti, jer to jedino donosi dobro, a otklanja zlo; takav je postupak
jedino valjan.
KRAJ
Kad filozof završi svoje pričanje, car ga dalje ništa ne upita, ali mu Bejdeba kao
posljednje reče:
– O, care, neka te svaka sreća prati, živi mnogo godina, vladaj nad sedam zemalja,
imaj svega što god budeš zaželio, budi uvijek veseo i radostan, i neka se tvoji podanici
ponose tobom! Ti si odmjeren, pun znanja, pametan, a namjere su ti uvijek plemenite. Ne
griješiš ti ni govorom ni postupkom; u tebi su združene hrabrost i blagost, nisi kukavica u
borbi niti malodušan u nevolji. Ja ti, evo sastavih knjigu u kojoj su mnoga objašnjenja
životnih pojava i objasnih ti svako pitanje koje si mi postavio, trudeći se da prema tebi
budem uvijek iskren. Sastavljajući ovu knjigu ulagao sam u to sve svoje umne snage,
samo da bih ispunio obavezu koju imam prema tebi i tvojoj lijepoj namjeri. Zato ova
knjiga i jest puna korisnih savjeta i pouka. Ali, znaj, da je srećniji onaj koji prima savjete
od onog koji mu ih dijeli, da se savjeta treba više da pridržava onaj koji ga prima nego
onaj koji savjetuje i, najzad, da je srećniji onaj koji prima nauk kako se dobra djela čine
od onog koji ga u tome poučava! Eto, toliko, care, a znaj da moć i silu ima samo Allah
uzvišeni i veliki!
BILJEŠKA O PISCU