Professional Documents
Culture Documents
Priča o 70 priča
čitalac može ući u nju, prozore da iz nje posmatra vani... Na isti način,
dok čitam tuđe priče u njima ne vidim samo priču. Najprije tražim vrata.
Da uđem u priču...
Otvaram Word Document (savremeni surogat štampanih knjiga) sa
njegovim pričama. Hoću da ih pomirišem, da osjetim Aero iz Celja i
štamparsku boju. Izgleda da sam prehladio.
Prelistavam 70 priča i Draganovih 70 godina. Prelistavam 70 priča
a na ekranu vidim 70 kuća. Čitav grad, zidan 70 godina. Priča za pričom,
kuća uz kuću, svaka drugačija: stara katunska kuća ozidana u suvomeđi,
ona do nje je od nepečene opeke, susjedna je ozidana klesanim kamenom...
svaka drugačija a svaka se naslanja jedna na drugu... Oaza u kamenoj
pustinji: „..Pokriven kamenim, a zelenkastim lišajevima ukrašenim
pločama, red niskih kuća, sabijenih, jedva raspoznatljivih u ovom
lubardijanskom krajoliku...“ oslikao ih je Dragan u priči „Klačina“.
Svaka njegova priča sazdana je na čvrstim temeljima, znalački
ozidana od najboljeg materijala. Ljudska glupost je najveći obnovljivi
izvor inspiracije i energije za pisanje satire, a ova knjiga je prije svega
niska satiričnih bisera. Dragan znalački koristi obnovljive izvore, izvori
su izdašni, nikada ne presušuju pa građe za njegove priče nikada nije
nedostajalo.
Prelistavam Draganovih 70 godina, idem iz jedne u drugu priču,
ulazim u njegovih 70 kuća. Kuće (ja priču uvijek posmatram kao kuću)
udobne, tople. Svaka priča neku svoju, posebnu i drugačiju priču. U
jednoj kući je brijanje ili opstanak muškog brka pitanje časti, obraza,
karaktera... „Karakter je važan, a ako ga nemaš, džaba ti i brci i brada...“
U drugoj kući planiraju sklapanje braka koji donosi dovoljan broj bodova
za prvo mjesto na rang listi za dodjelu stana u državnom preduzeću. U
sljedećoj se vodi naša vazdakanja filozofska, sociološka, politička i svaka
druga rasprava oko toga koji su naši, a ko su njihovi. Nesporno je da je
jedino rakija naša. Naša, domaća...
Satira je kao pita, ako nema jaja, nije prava. Draganove priče su
priče s jajima i svaka njegova priča šalje poruku. Jedna se ruga
malograđanštini, druga našoj zavisti, treća pizmi, četvrta našoj čegrsti...
a svaka pogađa u metu - pravo među oči. Poruke su mu s jajima, ali bez
zlobe, bez mržnje, bez loših namjera. Ruga se našim slabostima, ali se ne
izruguje i ne izvrgava nas ruglu. Ne zabada nam prst u oko. On, poput Don
Kihota, olovkom umjesto koplja, upire u naše slabosti i ratuje protiv
vjetrenjača u nama.
Njegove priče nas uče da „nijesu sva jaja za nasad“ i da se pilići ne
izležu iz konzumnih jaja. Ni satira se ne pravi od konzumnih jaja. Da bi
se iz jajeta izleglo pile potreban je pijevac.
Sjeđenje je oder pri ležanju, ali samo dotle dok ne dođeš u sukob
sa „Ženevskom konferencijom“ koja kaže „da žena ne smije nosit više od
petnaest kila.“ Ako bi se to poštovalo „sva Afrika i Rusija bi krepale...“
Nije fer da prevodim njegove priče. Neka čitalac sam otkriva i
dešifruje njihove poruke. Poseban izazov krije priča „Klačina“. Priča o
jednom kamenu, veličine ljudske šake. Nalazi se na komodi, u dnevnoj sobi
građanskog stana. To nije običan kamen „već plamen koji je sagorevao taj
kamen...“ Taj plamen je sagorio mnoge mladosti, zdravlje i živote očeva,
svu imovinu koju smo imali i svu našu prošlost... Taj kamen, veličine
ljudske šake, na komodi, u dnevnoj sobi građanskog stana, svjedoči da, i
pored svega, život nije zamro, nije pobijeđen i nije poražen...
Draganova knjiga priča je, kao što sam već rekao oaza u kamenoj
pustinji. Dragan bi kazao: „Polje, zapravo oveća njiva, i u njemu obrađen
tek komadić zemlje u sredini...“ Čitaocima ostavljam da odgonetnu zašto
je uzorano samo toliko, a ne čitavo polje... i zašto je baš u sred sredine
zasijano.
***
Ovo je moja priča o Draganovih 70 priča. Nadam se da sam
zainteresovao čitaoce da je pročitaju i da mojom pričom nijesam ubio
ljepotu njegovih priča. Uspio sam i da napišem više od 70 redaka, po jedan
za svaku od njegovih 70 godina. Sve ostalo prepuštam čitaocima.