Velizar Radonjić

PISMO

Druže Stari,
Oprosti što onomad nijesam došao u Kuću cvijeća da ti se poklonim. Od kako je Beograd
na vodi, vozovi voze samo do Topčidera, pa sam se uplašio da su ukinuli Beograd. Kud bih onda?
Zato sam ostao kući, pa odlučih da ti se javim pismom. Da te obavijestim kako je ovdje, da ne
brineš.
Ovdje je odlično, ali o tome ne smije da se priča. Jedino tebi smijem, jer više od polovine
naroda i onako ne zna za tebe. Sve se promijenilo, ne bi vjerovao koliko je sve uznapredovalo. Đe
god se okrenem, svuda oko mene, ali baš svuda - goli napredak. Ne znam odakle da počnem.
Evo, na primjer, reforma agrara. Tu smo baš daleko odmakli. Povrće sadimo na balkonima,
na oranicama uzgajamo solitere, a u torovima bleje referati. Ne zaostajemo ni po pitanju ekologije.
Zatvorili smo fabrike pa je vazduh čist. Jedino je još atmosfera zatrovana, ali koga briga. Ovdje
dišu vazduh, ne dišu atmosferu. Uznapredovali smo i u turizmu. Ne prođe ni mjesec a da neko od
ministara ne otvori novi hotel. Poslije - zatvore ministra.
Gradimo Auto put. Protivnici napretka kažu da je skup. Ne razumiju da ugradnja košta.
Sproveli smo reformu obrazovanja i djeca više ne uče kako da pišu. Uče samo da prepisuju.
Nacionalnu istoriju učimo iz tuđe povijesti, a udžbenici su prilagođeni potrebama da djecu
onesposobimo na vrijeme. Uznapredovalo je i visoko obrazovanje. Sve je više mladih sa
univerzitskom diplomom koja se mnogo cijeni u restoranima širom Evrope i Amerike. Kažu da
niko bolje ne pere tanjire od naših pravnika, inženjera ili doktora.
Sloboda vjeroispovijesti nikada nije bila veća. Sad se najrevnosnije krste oni koji su do
juče najviše petokračili.
Od kako imamo novu vlast ovdje nema ni pljačke ni pronevjere. Samo Tranzicija. Zato i
planiraju da u svakom gradu naprave po jedan zatvor. Da glavari ne idu daleko od kuće.
Spremamo se i za Evropu. Čekamo da uđu Rusi pa da umarširamo za njima. Nikad mi nije
bilo jasno što smo mi toliko zapeli za tu Evropu. Ovdje je lijepo i bez Evrope. Zahvaljujući našoj
Vladi narod dobro živi. Uspostavljena je neka vrsta ravnoteže, pa smo, ako ja dobro vidim, već
stigli na pola puta između socijalizma i komunizma, a toga u Evropi nema. Naša elita, baš kao u
komunizmu, ima sve - prema potrebama. Uzimaju koliko im treba. Mi ostali – sve nemamo, kao
u socijalizmu - prema zaslugama. Dobili smo sve što zaslužujemo.
Uznapredovala nam je i demokratija. Sad nam je utjeruju u kosti. I demokratiju i
patriotizam.
Patriotizam ti je kod nas najunosnije zanimanje – još od Gazimestana i Debeloga brijega.
Umjesto bagera, namještaja, konfekcije i drugih nepotrebnih trica i kučina, proizvodimo patriote i
izdajnike. I to nam najbolje ide. Trenutno imamo više od pola miliona patriota i izdajnika. Oni
ostali još nijesu u Biračkom spisku.
O građanskim pravima i slobodama da ti ne pričam. Od kako smo dobili pravo da biramo
mi smo izabrali - da glasamo. Sloboda govora nam je zagarantovana pa mnogi sad traže i slobodu
poslije govora. Znaš kakav je naš narod: ima slobodu a hoće i da bude slobodan.
Sreća pa naš narod ima devet života, po jedan za svaki krug demokratije.

Druže Stari,
Nemoj da brineš. Mi smo dobro. Ovdje je odlično. Javiću ti ako se popravi.

Tvoj Bezmetković.
Velizar Radonjić

Ispovijed

Odlučio sam da se ispovijedim. Neću u Crkvi, crkve grade grešnici, vjernici su samo
kolateralna šteta. Ko vjeruje - Crkva je u njemu, druga mu ne treba. Ispovijediću se nad Raspećem.
Nas dvojica sami. Između nas – samo moj grijeh.
Ovo ne znači da sam poslušao one koji će reći: ako si zgriješio ne idi u Crkvu. Oprost je
jeftiniji u Sudu. Sudovi i Crkva nikako da se dogovore koliko košta oprost pa i dan-danas
konkurišu jedni drugima.
Moj najveći grijeh je što sumnjam. U sve osim u Boga. U Njega vjerujem, ali ne onako
kako to čine drugi. Ne krstim se i ne palim svijeće, jer mislim da u Boga vjeruju samo oni koji
vjeruju, a ne oni koji se samo krste. U Njega ne vjeruju ni oni koji poste, jer ovdje skoro svi poste
- svih 365 dana u godini.
Ovdje ne vjeruje ni vlastima. Gladan sitome ne vjeruje. A Vlast nije bilo kakva. Počiva na
tri grane i ako sam ja vjerovao da smo još davno sišli s' grane. U njoj su sve sami čarobnjaci: sve
što su dotakli - nestalo je. Mnogi od njih su još davno prodali dušu Đavolu, ali su na kraju ipak za
iste te pare kupili mjesto u Raju... Bog mi je svjedok da je sve ovo istina, ali njegovo svjedočenje
ni jedan sud ne priznaje.
Moj grijeh je, kao što rekoh, to što sumnjam, a to ne praštaju ni Sud ni Crkva. Nadam se
da Svevišnji hoće i ako se ni sa njim neću složiti do kraja. „Ljubi bližnjega svoga“ poručuje
Svevišnji. Zašto je onda Avelju stvorio Kaina. „Ko tebe kamenom ti njega hljebom“. Opet krivo.
Zar nije logično: „ko tebe hljebom ti njega motikom, nema hljeba bez motike“. Neću dalje, može
neko pomisliti da hulim.
Presabiram u sebi šta da ispovijedim pred Tvorcem. Sumnja je moj grijeh pa se pitam koje
sve sumnje da ispovijedim. Od čega da počnem. Mnogima je to beznačajno, ali meni je veoma
važno: kako to da jedni imaju sve, a oni drugi – sve nemaju; ako mogu da biram doktora zašto ne
mogu da biram i dijagnozu. Kako to da je poligamija zabranjena a koalicije dozvoljne. U svojoj
sumnji pitam: ako je kriminal sistemskog karaktera, kakav je onda karakter sitema; kad već
organizujemo izbore, zašto na njima glasamo a ne biramo... guske su spasile Rim, a konje i dalje
biraju za senatore... mediji nijesu industrija a prave najviše smeća... Sumnje se nadodaju jedna na
drugu. Grijeh se nadodaje na prethodni grijeh.
Hoću da se ispovijedim, da dobijem Oprost. Gledam u Raspeće i kao da čujem Svevišnjeg:
Ako tražiš oprost, nauči da praštaš. Za početak: praštaj neprijateljima svojim - nije ti ih majka
rodila.