briana

1
 briana

Ayn Rand

himna
Preveo s engleskoga
Danko Krilić

PARTENON
Zlatar, kolovoz 2016.

2
 briana

Prvi dio

3
 briana

Grijeh je ovo pisati. Grijeh je misliti riječima

kojima drugi ne misle i staviti ih na papir koji nitko
neće vidjeti. To je nisko i prokleto. To je kao da
pričamo samo svojim ušima. A jako dobro znamo da
nema gorega prijestupa nego nešto sami ili činiti ili
misliti. Mi smo prekršili zakone. Zakoni kažu kako
ljudi ne smiju pisati dok im Vijeće zvanja tako ne
naloži. Možda nam bude oprošteno!
Međutim, to nije naš jedini grijeh. Počinili smo mi
veći zločin, a za taj zločin ne postoji ime. Ne znamo
kakva nas kazna čeka ako bude otkriven, jer takav
zločin ljudi ne pamte i za njega nema zakona.
Mračno je ovdje. Plam svijeće miran je u zraku. U
ovom se tunelu ne miče ništa osim naše ruke po
papiru. Sami smo ovdje ispod zemlje. Stravična je ta
riječ sami. Zakoni kažu da nitko među ljudima ne
smije biti sam, ni sada ni nikada, jer to je veliki
prijestup i izvor svakoga zla. Ali prekršili smo mi
mnoge zakone. Sad ovdje nema ničega osim našega
vlastitog tijela i tako je čudno vidjeti samo dvije noge
ispružene po tlu, a na zidu ispred nas sjenku naše
glave.
Zidovi su ispucani i voda se njima bešumno
slijeva u tankim, crnim, blještavim prugama poput
krvi. Svijeću smo ukrali iz ostave Smetlarskog doma.
Osudit će nas na deset godina u Palači popravnog
zavoda ako to bude otkriveno. Međutim, nije to važno.
Važno je samo to što je svjetlo dragocjeno i ne
bismo ga smjeli rasipati na pisanje kad ga trebamo za
posao koji je naš zločin. Ništa nije važno osim tog
posla, naše tajne, našega zla, toga našeg dragocjenog

4
 briana

posla. Ali, moramo i pisati - neka Vijeće bude

milosrdno prema nama! - jer mi barem jednom želimo
govoriti vlastitim ušima.
Naše je ime Jednakost 7-2521, kako je napisano
na željeznoj narukvici, kakve svi ljudi sa svojim
imenima nose na svojim lijevim zapešćima. Dvadeset
jedna nam je godina. Visoki smo stotinu osamdeset tri
centimetra, što je veliki teret, jer nema mnogo ljudi
koji bi bili toliko visoki. Oduvijek su nam učitelji i
vođe isticali i mršteći se govorili:
„Zla ima u tvojim kostima, Jednakost 7-2521, jer
tvoje je tijelo preraslo tijela tvoje braće.“ Međutim, mi
ne možemo mijenjati vlastite kosti ni vlastita tijela.
Rođeni smo s prokletstvom. Uvijek nas je to
navodilo na misli koje su zabranjene. Uvijek je to u
nama stvaralo želje koje čovjek ne smije željeti.
Mi znamo da smo zli, ali u nama nema želje ni
moći da se odupremo. To je naše čudo i naša tajna:
znamo i ne odupiremo se.
Mi se trudimo biti poput naše braće, jer svi ljudi
moraju biti slični. Na portalima palače Svjetskog
vijeća u mramor su urezane riječi koje ponavljamo
sami sebi kad god padnemo u iskušenje:
Mi smo jedno u svemu i sve u jednom. Ne postoje
ljudi već samo veliko MI, jedinstveno, nedjeljivo i vječno.
Ponavljamo mi to sebi, ali ne pomaže nam.
Te su riječi davno uklesane. Zelena plijesan
nakupila se u utorima slova, mramor je požutio, jer
sve je staro toliko godina da ih čovjek ne može
izbrojiti. I te su riječi istinite, jer napisane su na palači

5
 briana

Svjetskog vijeća, a Svjetsko je vijeće tijelo svake istine.

Tako je to od Velikog preporoda, što je bilo tako
davno da se toga nitko ne može sjećati.
Međutim, mi nikada ne smijemo pripovijedati o
vremenima prije Velikog preporoda jer ćemo inače
biti osuđeni na tri godine zatvora u dvorcu Kazneno-
popravnog doma. Samo su stari ti koji navečer o
njemu šapuću u Kući beskorisnih. Šapuću oni o
mnogim začudnim stvarima, o tornjevima što su sezali
do neba u tim, Zabranjenim vremenima, o vagonima
što su se kretali bez konja i o svjetlu što je svijetlilo
bez plamena. Međutim, ta su vremena bila zla. I ta su
vremena završila kad je čovjek shvatio veliku istinu
koja kaže: svi su ljudi jedno i ne postoji volja onkraj
zajedničke volje svih ljudi.
Svi su ljudi dobri i mudri. Samo mi, Jednakost 7-
2521, rođeni s prokletstvom, nismo poput naše braće.
I kad pogledamo na naš prošli život, vidimo da je
oduvijek tako bilo i da nas je to korak po korak dovelo
do našeg zadnjeg i najvećeg prijestupa, našeg zločina
nad zločinima što je skriven ovdje ispod zemlje.
Sjećamo se Doma dojenčadi gdje smo živjeli do
pete godine zajedno sa svom djecom Grada, koja su
bila rođena iste godine. Dvorane za spavanje tamo
bile su bijele, čiste i bez ikakvih stvari, osim stotinjak
kreveta. Bili smo tada baš poput naše braće, osim
jedne mane: borili smo se s našom braćom. Malo je
prijestupa zlih poput borbe s vlastitom braćom, bez
obzira na godine i bez obzira na to koji tomu bio
povod. Vijeće doma reklo nam je to, pa samo mi, od

6
 briana

sve djece toga godišta, najčešće bili zaključani u

podrumu.
Kad nam je bilo pet godina, poslali su nas u Dom
učenika gdje je bilo deset odjela za naših deset godina
učenja. Ljudi moraju učiti do svoje petnaeste godine.
Tada odlaze raditi. U Domu učenika ustajali smo kad
je na tornju udarilo veliko zvono i odlazili smo na
spavanje kad bi ponovno udarilo. Prije svlačenja
odjeće, stajali smo u velikoj dvorani za spavanje,
podizali naše desne ruke i zajedno s trojicom učitelja
na čelu izgovarali:
„Mi smo ništa. Čovječanstvo je sve. Samo milošću
naše braće omogućeno nam je da živimo. Mi
postojimo iz naše braće, po našoj braći i za našu braću
koja tvore Državu. Amen.“
Slijedilo je spavanje. Dvorane za spavanje bile su
bijele, čiste i u njima nije bilo ničega, osim stotinjak
kreveta.
Mi, Jednakost 7-2521, nismo bili sretni tih godina
u Domu učenika. Nije bila stvar u tome što bi nam
gradivo bilo preteško. Stvar je bila u tome što je bilo
prelagano. Veliki je grijeh biti rođen s glavom koja je
previše brza. Nije dobro biti drukčiji od svoje braće i
zlo je biti bolji od njih. Učitelji su nam tako rekli i
mrštili su se promatrajući nas.
Pa smo se borili protiv toga prokletstva.
Pokušavali smo zaboraviti naše lekcije, ali uvijek
bismo ih upamtili. Pokušavali smo ne razumjeti ono
što su učitelji podučavali, ali uvijek smo shvatili i prije
nego bi učitelj progovorio. Promatrali smo Uniju 5-
3992, koja je bio blijedi dječak sa samo pola mozga,
7
 briana

pokušavali govoriti i raditi poput njega, da budemo

poput njega, poput Unije 5-3992, ali učitelji su nekako
znali da nismo. Pa smo dobili bičem mnogo češće nego
ostala djeca.
Učitelji bijahu pravedni jer imenovalo ih je Vijeće,
a Vijeća su glasnogovornici svake pravde, jer ona su
glas svih ljudi. I ako pokatkad, u skrovitoj tami našega
srca, požalimo zbog onog što nas je zadesilo na
petnaesti rođendan, mi znamo da je to bila naša
vlastita krivnja. Prekršili smo zakon jer nismo
obraćali pozornost na riječi naših učitelja. Svima su
nama Učitelji rekli:
„Kad napustite Dom učenika, da vam nije palo na
pamet da sami birate što ćete raditi. Radit ćete ono što
vam bude odredilo Vijeće zvanja. Jer Vijeće zvanja
zbog svoje prevelike mudrosti zna bolje od vas u
vašim bezvrijednim glavicama gdje ste potrebni svojoj
braći ljudima. A ako vas vaš brat čovjek ne treba, ne
postoji taj razlog zbog kojega biste ovaj svijet i dalje
opterećivali svojim tijelima.“
U godinama našega djetinjstva jako smo dobro to
znali, no naše je prokletstvo rodilo želju. Bili smo krivi
i to ovdje i priznajemo: bili smo krivi za golemi
prijestup osobnog odabira. Neki poslovi i neke lekcije
bili su nam draži od drugih. Nismo baš pozorno slušali
povijest svih Vijeća od Velikog preporoda. Više smo
voljeli znanost o stvarima. Željeli smo znati. Željeli
smo znati sve o stvarima koje tvore svijet oko nas.
Toliko smo pitanja postavljali da su Učitelji to
zabranili.

8
 briana

Mislimo da postoje tajne na nebu, u vodi i u bilju

što raste. Međutim, Vijeće znanstvenika reklo je da
nema tajni, a Vijeće znanstvenika sve zna. I mnogo
smo toga naučili od naših Učitelja. Naučili smo da je
Zemlja ravna, da se Sunce okreće oko nje i da tako
nastaju dan i noć. Naučili smo imena svih vjetrova koji
pušu morima i napinju jedra naših velikih brodova.
Naučili smo kako puštati krv ljudima da bi se izliječili
od svih boleština.
Voljeli smo znanost o stvarima. U tami, u tajni sat,
kad bismo se probudili u noći i kad oko nas nije bilo
braće, samo njihove siluete što hrču u krevetima,
sklopili bismo oči, čvrsto stegnuli usnice, zaustavili
dah kako nikakav drhtaj naša braća ne bi mogla čuti ni
vidjeti, i tada bismo mislili kako želimo, kad stigne naš
čas, biti poslani u Dom znanstvenika.
Svi veliki, suvremeni izumi došli su iz Doma
znanstvenika, kao i onaj najnoviji, koji je izumljen
prije samo stotinu godina - kako napraviti svijeće od
voska i špage. Ali i kako napraviti staklo koje se
ugrađuje u naše prozore da nas štiti od kiše. Da bi
izumili te stvari, znanstvenici su morali proučavati
zemlju i učiti od rijeka, pijeska, od vjetrova i stijena.
Pa ako mi odemo u Dom znanstvenika, i mi ćemo učiti
na istim izvorima. O njima možemo postavljati pitanja
jer oni takva pitanja ne zabranjuju.
A pitanja nam ne daju vremena za odmor. Mi
nikako ne možemo znati zašto nas naše prokletstvo
tjera da tražimo. I ne možemo se tomu oduprijeti. Ono
nam šapuće da postoje velike stvari na ovoj našoj
zemlji koje možemo upoznati ako pokušamo i da ih

9
 briana

moramo upoznati. Mi postavljamo pitanje zašto ih

moramo upoznati, ali na to nema odgovora. Moramo
znati da možemo znati.
Zato smo mi poželjeli biti poslani u Dom
znanstvenika. Toliko smo to htjeli da su nam usred
noći ispod plahte ruke drhtale, pa smo ih grizli kako bi
nestalo te boli koju nismo mogli podnijeti. Bilo je to
zlo i ujutro se nismo usudili pogledati lica naše braće.
Jer ljudi ne smiju ništa poželjeti za sebe. I bili smo
kažnjeni kad je došlo vrijeme da Vijeće zvanja onima
koji su navršili petnaestu godinu odredi kojim će se
zanimanjem baviti ostatak svog života.
Vijeće zvanja pojavilo se prvog dana proljeća i
smjestilo se u veliku dvoranu. I mi koji smo navršili
petnaestu, zajedeno s učiteljima, ušli smo u veliku
dvoranu. Vijeće zvanja bilo je smješteno na povišenju
s kojeg je za svakog učenika izgovaralo najviše dvije
riječi. Prozivali su učenike po imenu, a kad bi učenici
stupili pred njega, jedan za drugim,Vijeće bi reklo:
„Drvodjelja“, ili, „liječnik, kuhar, upravitelj“. Tada bi
svaki učenik podigao ruku i rekao:
„Neka želja naše braće bude poštovana.“
A kad bi Vijeće reklo drvodjelja ili kuhar, učenik
za kojega bi tako bilo određeno, odlazio bi na posao i
više se ne bi školovao. No, ako bi vijeće reklo
upravitelj, onda bi ti učenici odlazili u Dom
upravitelja, najveću građevinu u Gradu - ima tri kata.
Tamo bi učili mnogo godina kako bi mogli postati
kandidati i slobodnom i općom voljom svih ljudi biti
izabrani u Gradsko vijeće, Državno vijeće i Svjetsko

10
 briana

vijeće. Ali mi nismo željeli biti upravitelj, premda je to

velika čast. Mi smo željeli biti znanstvenikom.
I tako smo mi čekali naš red u velikoj dvorani dok
nismo čuli kako Vijeće zvanja proziva naše ime:
„Jednakost 7-2551.“ Otišli smo do povišenja. Noge
nam se nisu tresle dok smo zurili u Vijeće. Gore se
nalazilo pet članova Vijeća, troje muškoga spola, dvoje
ženskog. Kosa im bijaše sijeda, a lica raspucana poput
suha blata isušena riječnog korita. Bili su stari. Činili
su se starijima od mramora hrama Svjetskog vijeća.
Nepomično su sjedili ispred nas. Nismo zamijetili ni
daška koji bi mreškao nabore njihovih bijelih toga. Ali
shvatili smo da su živi kad se podigao prst
najstarijega, pokazao u nas i ponovno se spustio. Bila
je to jedina stvar koja se pomaknula, jer usne
najstarijeg nisu ni zatreperile kad je rekao:
„Pometač ulica.“
Osjećali smo kako nam se napinju tetive vrata
dok se naša glava dizala uvis prema licima Vijeća - bili
smo sretni. Znali smo da smo bili krivi, ali sad smo
imali način da to popravimo. Mi ćemo prihvatiti naš
životni put i mi ćemo raditi za svoju braću, radosno i
dragovoljno, i mi ćemo poništiti naš grijeh prema
njima, za koji oni nisu znali, ali mi smo znali. Stoga
smo bili sretni i ponosni na sebe i na našu pobjedu
nad nama samima.
Mi smo podigli našu desnu ruku i prozborili. Naš
glas u dvorani bio je najčišći i najčvršći glas tog dana.
Rekli smo:
„Neka želja naše braće bude poštovana.“

11
 briana

I mi smo pogledali ravno u oči članove Vijeća, ali

njihove su oči bile poput hladnih, plavih, staklastih
puceta.
I tako smo mi otišli u Dom pometača ulica. Riječ je
o sivoj kući u uskoj ulici. U dvorištu se nalazi sunčani
sat po kojemu Vijeće Doma određuje vrijeme dana i
kada će zazvoniti zvono. Kad zvono zazvoni, svi
ustajemo iz svojih kreveta. Nebo je zeleno i hladno u
našim prozorima što gledaju na istok. Sjena Sunčeva
sata označuje pola sata tijekom kojih se odijevamo,
jedemo svoje doručke u dvorani za blagovanje, gdje se
nalazi pet dugačkih stolova s po dvadeset glinenih
tanjura i dvadeset glinenih šalica na svakome. Nakon
toga sa svojim metlama i grabljama odlazimo na
posao na ulice Grada. Nakon pet sati, kad Sunce bude
visoko, vraćamo se u Dom gdje jedemo svoj glavni
dnevni obrok, za što imamo pola sata. Tada ponovno
odlazimo na posao. Nakon pet sati na pločnicima se
pojave plave sjenke, a nebo bude plavo i puno tamna
sjaja koji ne sjaji. Vraćamo se na večeru, koja traje
jedan sat. Onda zazvoni zvono i mi u ravnoj koloni
krenemo prema jednoj od gradskih dvorana na
druženje. Druge kolone ljudi pristignu iz domova
različitih zvanja. Svijeće su zapaljene i vijeća raznih
Domova penju se za govornicu i pripovijedaju nam o
našim dužnostima i o našoj braći ljudima. Tada se
gosti upravitelji popnu do govornice i čitaju nam
govore koje su tog dana držali u Gradskom vijeću, jer
Gradsko vijeće zastupa sve ljude i svi ljudi to moraju
znati. Tada pjevamo himne, himne o bratstvu, himne o
jednakosti i himne o kolektivnom duhu. Nebo bude
raskvašeno ljubičasto kad se vratimo u Dom. Tada
12
 briana

zazvoni zvono i mi se u ravnoj koloni zaputimo u

gradsko kazalište na tri sata društvene rekreacije.
Tamo se na pozornici prikazuje drama s dva velika
zbora Doma glumaca, koja u dva silna glasa sebi
istodobno daju pitanja i odgovaraju.
Drame su to o napornom radu i o tome koliko je
on dobar. Nakon toga se u ravnoj koloni vraćamo u
Dom. Nebo je poput crnoga sita prošarana srebrnim
kapljicama što drhte spremne da prodru kroz njega.
Noćni leptiri zalijeću se u ulične svjetiljke. Odlazimo u
naše krevete i spavamo dok se ponovno ne oglasi
zvono. Dvorane za spavanje su bijele, čiste i u njima
nema ničega, osim stotinjak kreveta.
Na ovaj smo način živjeli svakog dana četiri
godine, dok se prije dva proljeća nije dogodio naš
zločin. Na takav način svi ljudi moraju živjeti do
četrdesete godine. U četrdesetoj su potrošeni. U
četrdesetoj se šalju u Dom beskorisnih, gdje žive oni
stari. Stari ne rade zato što se Država brine o njima.
Ljeti sjede na suncu, a zimi pokraj vatre. Ne govore
mnogo jer su umorni. Stari znaju da će uskoro
umrijeti. Kad se dogodi čudo i neki prožive do
četrdeset pete, proglašavaju ih prastarima i djeca
bulje u njih dok prolaze pokraj Doma beskorisnih.
Takav je život naš, takav je život naše braće i sve
braće koja je živjela prije nas.
Takav bi bio i naš život da nismo počinili naš
zločin koji je za nas promijenio sve stvari. A naše
prokletstvo dovelo nas je do našeg zločina. Bili smo mi
dobar pometač ulica i poput sve naše braće pometača,
osim naše proklete želje za spoznajom. Predugo smo

13
 briana

mi noću promatrali zvijezde, drveće i zemlju. A kad

smo čistili dvorište Doma znanstvenika, skupljali smo
staklene bočice, komadiće metala, suhe kosti koje su
oni odbacili. Željeli smo zadržati te stvari i proučavati
ih, ali nismo ih imali kamo sakriti. Zato smo ih odnijeli
u gradsku kanalizaciju. I tamo smo došli do otkrića.
Bilo je to pretprošloga proljeća. Mi ulični
pometači radili smo u trojkama, a mi smo bili s
Unijom 5-3992, onima s pola mozga, i s
Međunarodnim 4-8188. Unija 5-3992 sad su bili
slabunjavi momak koji je povremeno imao napadaje
padavice. Tada bi im se usta zapjenila, o oči okrenule.
Međutim, Međunarodni 4-8818 bili su drukčiji: visok,
snažan mladić kojima su oči poput krijesnica, jer
radosti ima u njihovim očima. Ne možemo mi ni
pogledati Međunarodnog 4-8818 a da nam se ne
nasmije. Zbog toga oni nisu bili omiljeni u Domu
učenika jer nije ispravno smijati se bez razloga.
Također nisu bili omiljeni jer su uzimali komadiće
ugljena, crtali slike po zidovima, a to su bile slike koje
su nasmijavale ljude. Jer samo je našoj braći u Kući
umjetnika dopušteno da crtaju slike, pa je
Međunarodni 4-8818 zato završio u Domu pometača
ulica, baš kao i mi.
Međunarodni 4-8818 i mi smo prijatelji. Opaka je
stvar to reći, jer prijestup je, veliki prijestup osobnog
odabira, ikog voljeti više od drugih, jer mi moramo
voljeti sve ljude i svi su ljudi naši prijatelji. Zato
Međunarodni 4-8818 i mi nikada o tome nismo
razgovarali. Ali mi znamo. Mi znamo kad se
pogledamo u oči. A kada se tako pogledamo u oči, mi

14
 briana

također shvaćamo i ostale stvari, neobične stvari za

koje nema riječi, a te su stvari nas plašile.
Toga dana pretprošloga proljeća, na rubu grada,
blizu gradskog kazališta, Unija 5-3992 imao je
napadaj padavice. Ostavili smo ga da leži u sjeni
kazališne nadstrešnice i zajedno s Međunarodnim 4-
8818 krenuli dovršiti naš posao. Zajedno smo sišli u
veliki klanac iza kazališta. Nema tamo ničega, osim
drveća i drača. Iza klanca nalazi se zaravan, a iza
zaravni nalazi se Neistražena šuma o kojoj ljudi ne
smiju razmišljati.
Skupljali smo papire i otpatke koje je vjetar donio
od kazališta kad smo u draču ugledali željeznu šipku.
Bila je stara i hrđava od mnogih kiša. Stali smo je
izvlačiti iz sve snage, ali nismo je mogli ni pomaknuti.
Pozvali smo Međunarodnog 4-8818 pa smo zajedno
očistili zemlju oko šipke. Iznenada zemlja se ispod nas
urušila i mi ugledasmo staru željeznu mrežu na crnoj
rupi.
Međunarodni 4-8818 su ustuknuli. Međutim, ipak
smo zgrabili tu mrežu i maknuli je. Ugledali smo
željezne obruče što su u okno poput stuba vodili dolje
u tamu bez dna.
„Hoćemo li dolje“, rekli smo Međunarodnom 4-
8818.
„Zabranjeno je“, odgovorili su.
Rekli smo: „Vijeće ne zna za ovu rupu, pa onda i
ne može biti zabranjeno.“

15
 briana

A oni odgovore: „Ako Vijeće ne zna za tu rupu,

onda i ne može biti zakona koji dopušta ulazak u nju.
A sve što nije dopušteno zakonom, to je zabranjeno.“
Ali mi smo rekli: „Usprkos tomu mi ćemo ući.“
Bili su prestrašeni, no stajali su sa strane i
promatrali nas kako mi idemo.
Mi smo se o željezne obruče uhvatili rukama i
nogama. Ispod nas ništa nismo mogli vidjeti. A iznad
nas rupa otvorena prema nebu bivala je sve manja i
manja, a nakraju se svela na veličinu puceta. Trljali
smo oči jer niša nismo mogli vidjeti. Onda su se naše
oči privikle na tamu, ali mi nismo mogli vjerovati u to
što smo vidjeli.
Nijedan čovjek kojeg smo mi poznavali nije
mogao sagraditi to mjesto, nijedan čovjek poznat
našoj braći što je živjela prije nas, ali ipak su to
izgradili ljudi. Bila je riječ o velikom tunelu. Na dodir
njegovi su zidovi bili tvrdi i glatki. Davali su osjećaj
kamena, ali to nije bio kamen. Na tlu su se nalazile
dugačke, tanke željezne linije, ali ni to nije bilo željezo.
Kleknuli smo, puzali naprijed, naše su ruke tapkale po
željenoj liniji ne bismo li shvatili kamo vode. Ali ispred
se nalazi samo duboki mrak. U njemu su se sjajile
samo željezne linije, ravne i bijele, koje su nas
pozivale da ih slijedimo. Ali mi ih nismo mogli slijediti,
jer smo iza sebe gubili točku svjetla. Zato smo se
okrenuli i otpuzali natrag s rukom na željeznoj liniji.
Bez jasnog razloga srce je kucalo u našim jagodicama.
I tada smo shvatili.

16
 briana

Mi smo iznenada shvatili da je to mjesto ostatak

Zabranjenih vremena. I to je bila istina, bilo je to iz tih
vremena i bila su to čuda tih vremena.
Prije stotina i stotina godina ljudi su znali tajne
koje su nama skrivene. I mi smo pomislili: „Ovo je
nečasno mjesto. Prokleti su oni koji dotaknu stvari
Zabranjenih vremena. Međutim, naša ruka, koja je
pratila liniju dok smo puzali, lijepila se za željezo kao
da ga ne želi ispustiti, kao da je koža naše ruke žeđala,
kao da je u metalu tražila neku tajnu tekućinu što
pulsira u njegovoj hladnoći.
Vratili smo se na površinu. Međunarodni 4-8818
nas je pogledao i ustuknuo.
„Jednakost 7-2521“, reče, „blijedi ste u licu.“
Ali mi nismo mogli govoriti i samo smo stajali
zureći u njih.
Povlačili su se kao da se ne usuđuju dotaknuti
nas. Tada su se nasmiješili, ali nije to bio smijeh
radosti - bio je izgubljen i molećiv. Međutim, mi i dalje
nismo mogli govoriti. Tada oni rekoše:
„Gradsko vijeće mi ćemo obavijestiti o našem
pronalasku i oboje ćemo biti nagrađeni.“
I tada smo mi progovorili. Glas nam je bio grub i u
njemu nije bilo milosti. Rekli smo:
„Gradsko vijeće nećemo obavijestiti o našem
pronalasku. Nećemo obavijestiti nijednog čovjeka.“
Podigli su ruke do svojih ušiju jer nikad prije nisu
čuli takve riječi.

17
 briana

„Međunarodni 4-8818“, pitali smo, „hoćete li nas

prijaviti Vijeću i gledati kako nas pred vašim očima
nasmrt bičuju?“
Ukočili su se i odgovorili:
„Prije bismo umrli.“
„Onda“, rekli smo, „šutite. Ovo je naše mjesto. Ovo
mjesto nama pripada, Uniji 7-2521 i nijednom
drugom čovjeku na svijetu. I ako ga ikada predamo,
predat ćemo s njim i naš život.“
Tada ugledasmo kako su se oči Međunarodnog 4-
8818 ispunile suzama koje samo što nisu počele
padati. Drhtali su i njihov je glas podrhtavao tako da
su riječi bile gotovo neprepoznatljive:
„Volja vijeća je iznad svake stvari, jer to je volja
naše braće, a ona je sveta. Ali, ako vi to toliko želite, mi
ćemo vas poslušati. Radije ćemo biti zli s vama nego
dobri sa svom našom braćom. Možda u Vijeću ima
milosti za oba naša srca!“
Zatim smo zajedno otišli i vratili se u Dom
pometača ulica. I hodali smo šuteći.
Otada svake noći, dok su zvijezde sjele na nebu, a
ulični pometači sjedili u gradskom kazalištu, mi,
Jednakost 7-2521, iskradali smo se i bježali kroz tamu
na naše mjesto. Lako je napustiti kazalište. Kad se
svijeće ugase i glumci dođu na scenu, nema tih očiju
koje bi nas mogle vidjeti dok mi puzimo ispod našeg
sjedala i ispod zavjese. Kasnije je lako došuljati se
kroz sjene i spojiti se s Međunarodnim 4-8818 dok
kolona napušta kazalište. Mračno bude na ulicama i
nigdje nema ljudi, jer nijedan čovjek ne smije hodati

18
 briana

Gradom dok ne dobije dopuštenje da to smije. Svake

noći mi trčimo do klanca gdje odmičemo kamenje koje
smo nabacali na željeznu mrežu kako bismo je sakrili
od drugih ljudi. Svake noći, po tri sata, mi smo ispod
zemlje, sami.
Iz Doma pometača ulica ukrali smo svijeće, ukrali
smo i kremen, noževe i papir te smo sve to donijeli na
ovo mjesto. Ukrali smo i staklene posudice, prašak i
kiseline iz Doma znanstvenika. Sad svake noći po tri
sata sjedimo u tunelu i učimo. Rastapali smo neobične
metale, miješali kiseline i secirali tijela životinja koje
bismo pronašli u gradskoj kanalizaciji. Od cigala što
smo ih pronašli na ulicama sazidali smo peć. U njoj
spaljujemo drvo što ga pronađemo u klancu. Plamen
vatre iz peći i plave sjene plešu na zidovima. Nema
nikakva zvuka ljudi koji bi nas uznemirivao.
Ukrali smo rukopise. To je veliki zločin. Rukopisi
su dragocjeni, jer našoj braći u Domu službenika treba
cijela jedna godina kako bi svojim krasopisom
prepisali jedan izvornik. Rukopisi su rijetki i čuvaju se
u Domu znanstvenika. Tako mi sjedimo ispod zemlje i
čitamo ukradena djela. Prošle su dvije godine otkako
smo pronašli ovo mjesto. I u te dvije godine mi smo
naučili više nego što smo naučili u deset godina u
Domu učenika.
Naučili smo stvari koje se ne nalaze u prijepisima.
Otkrili smo tajne o kojima znanstvenici ništa ne znaju.
Shvatili smo koliko je silno ono neotkriveno i da nas ni
više života ne bi dovelo do kraja naše potrage. Ali mi
nismo željeli završiti s našom potragom. Nismo htjeli
ništa, osim da budemo sami i učimo i osjećamo kako

19
 briana

svakog dana naša spoznaja biva oštrija od jastrebovih

kandži i bistrija od gorskoga kristala.
Neobični su putovi zla. Pred očima naše braće mi
varamo. Mi branimo volju naših Vijeća. Samo mi, od
tisuća onih što hodaju zemljom, samo mi u ovaj sat
činimo stvar koja nema druge svrhe osim toga što je
mi želimo činiti. Zlo našega zločina nije takvo da o
njemu razmišlja ljudski um. Priroda naše kazne, ako
on bude otkriven, nije takva da bi o njoj zdvajalo
ljudsko srce. Nikada, čak ni u sjećanjima onih starijih
od najstarijih, nisu postojali ljudi koji su učinili ono
što smo mi učinili.
Pa ipak u nama nema ni srama ni žaljenja. Mi sebi
kažemo da smo hulja i izdajica. Ali ne osjećamo teret u
duši ni strah u našemu srcu.
I čini nam se da je duša naša čista poput jezera
što ga gledaju samo Sunčeve oči. I u našem srcu -
neobični su putovi zla - u našem srcu prvi put u
dvadeset godina mi osjećamo mir.

20
 briana

Drugi dio

21
 briana

Sloboda 5-3000. Sloboda pet-tri tisuće... Sloboda

5-3000...
Poželjeli smo napisati to ime. Poželjeli smo ga
izgovoriti, ali nismo se usudili izgovoriti ga, tek
šapnuti. Jer muškarcima je zabranjeno gledati žene, a
ženama je zabranjeno gledati muškarce. Ali mi
razmišljamo o jednoj od žena, ime joj je Sloboda 5-
3000, i ne mislimo ni na koju drugu. Žene kojima je
određeno da rade na zemlji žive izvan Grada u Domu
seljaka. Tamo gdje grad završava nalazi se velika cesta
koja vijuga prema sjeveru, a mi pometači ulica
moramo čistiti tu cestu do prvog miljokaza. Uz cestu
se pruža živica, a iza živice nalaze se polja. Polja su
crna i izorana i ispred nas se rasprostiru poput velike
lepeze čije brazde drži neka ruka iza neba i one se od
te ruke šire, otvaraju prema nama poput crnih nabora
u kojima bljeskaju tanašne, zelenkaste šljokice. Žene
rade na poljima. Njihove bijele tunike na vjetru
izgledaju poput krila galebova koja udaraju o crnu
zemlju.
Upravo tamo među brazdama mi smo vidjeli
Slobodu 5-3000. Njihovo tijelo bilo je uspravno i
tanko poput željezne oštrice. Njihove oči bile su crne,
jake i svijetle, u njima nije bilo straha, nije bilo
ljupkosti ni krivnje. Njihova je kosa bila zlatna poput
sunca; njihova kosa vijorila se na vjetru, bljeskala se i
otimala kao da se opire muškarcima da je obuzdaju. Iz
svojih su ruku bacale sjemenje kao da daju milostinju,
a zemlja ispod njihovih nogu bio je prosjak.

22
 briana

Mirno smo stajali; prvi put znali smo što je to

strah, a zatim bol. I stajali smo mirno kako ne bismo
prosuli tu bol dragocjeniju od užitka.
Tada smo mi začuli glas ostalih što su dozivali
njezino ime: „Sloboda 5-3000“, i ona se okrenula i
pošla natrag. Tako smo saznali njezino ime i gledali ih
kako odlaze dok se njezina bijela tunika nije izgubila u
plavoj izmaglici.
I sljedećeg dana, kad smo došli na sjevernu cestu,
mi smo zalijepili oči za Slobodu 5-3000 koji su bili na
polju. Svakoga sljedećeg dana mi smo puni boli čekali
sat odlaska na sjevernu cestu. Ondje smo mi svakog
dana promatrali Slobodu 5-3000. Ne znamo je li ona
nas promatrala, ali mislimo da jest. Onda su jednog
dana one došle blizu živice i iznenada se okrenule
prema nama. Zavrtjele su se, a onda se taj pokret
njihova tijela zaustavi kako da je odsječen, baš kao što
je i započeo. Stajale su mirno poput kamena i gledale
izravno u nas, izravno u naše oči. Na njihovu licu nije
bilo osmijeha, nije bilo znaka pozdrava. No njihovo
lice bilo je napeto, a oči tamne. Tada su se naglo
okrenule i otišle od nas.
Ali idućeg dana, kada smo došli na cestu, one su
se nasmijale. Nasmijale su se nama i zbog nas.
Zauzvrat i mi smo se nasmijali. Njihova se glava
odjednom objesi, ruke padnu uz tijelo kao da su
njihove ruke i tanki, bijeli vrat iznenada doživjeli
veliku slabost. One nisu gledale u nas, već u nebo.
Onda su preko ramena pogledale u nas, što smo mi
osjetili kao da je ruka dotaknula naše tijelo i nježno
klizila od usana do stopala.

23
 briana

Otada mi smo svakog jutra pozdravljali jedni

druge našim očima. Nismo se usudili razgovarati.
Prijestup je razgovarati s ljudima drugih zvanja, osim
u grupama na društvenim sastancima. Ali jednom,
stojeći pokraj živice, mi smo podigli našu ruku od
našeg čela i onda je polako odmaknuli, dlanom prema
dolje, prema Slobodi 5-3000. I da su drugi to vidjeli,
ništa nisu mogli zaključiti, jer izgledalo je tek kao da
oči štitimo od sunca. Međutim, Sloboda 5-3000 vidjele
su to i shvatile. I one su podigle svoju ruku do čela i
pomaknule je jednako kao mi. Tako, svakog dana, mi
smo pozdravljali slobodu 5-3000, one su
otpozdravljale i nijednom čovjeku to nije moglo biti
sumnjivo. To je naš drugi prijestup osobnog izbora, jer
mi nismo mislili na svu našu braću, a morali smo,
nego samo na jedno biće, a njegovo ime bilo je
Sloboda 5-3000. Ne znamo zašto smo razmišljali o
njemu. Mi ne znamo zašto smo, razmišljajući o njima,
odjednom osjećali da je zemlja dobra i da život nije
velika nedaća. O njima mi više ne razmišljamo kao o
Slobodi 5-3000. U svojim mislima mi smo im dodijelili
ime. Zovemo je Zlatna. Ali grijeh je ljudima davati
imena koja ih čine različitima od drugih ljudi. No, mi
ih ipak zovemo Zlatna, jer one nisu poput ostalih.
Zlatna nije poput ostalih.
Mi se nismo obazirali na zakon koji kaže da ljudi
ne smiju misliti na žene, osim u Vrijeme parenja. To
vrijeme jest u proljeće kad svi muškarci stariji od
dvadeset i žene starije od osamnaest godina na jednu
noć budu poslani u Gradsku palaču parenja. Vijeće
eugenike svakom muškarcu dodjeljuje jednu ženu.
Djeca se rađaju svake zime, ali žene nikada ne vide
24
 briana

svoju djecu i djeca nikada ne upoznaju svoje roditelje.

Mi smo dvaput bili poslani u Palaču parenja, međutim,
to je ružna i sramotna stvar o kojoj ne želimo
razmišljati.
Mi smo prekršili toliko zakona, a danas smo
prekršili još jedan. Danas smo razgovarali sa Zlatnom.
Ostale su žene bile daleko na polju kad smo se mi
zaustavili pokraj živice uz cestu. Zlatna je klečala
sama u jarku koji je prolazio poljem. Kapljice vode
padale su joj s ruku dok je podizala vodu prema
usnama - na suncu su izgledale poput vatrenih iskrica.
Tada nas je Zlatna zapazila. Ostala je nepomično
klečati zureći u nas. Krugovi svjetla, od sunca što je
obasjavalo vodu u jarku, plesali su po njezinoj bijeloj
tunici. Jedna blještava kaplja pala je s njihova prsta
dok mi je ruka u zraku stajala kao da je zaleđena.
Zlatna je ustala i došla do živice kao da je čula
zapovijed u našim očima. Dva ostala pometača bila su
stotinjak metara dalje na cesti. I mislili smo da nas
Međunarodni 4-8818 neće izdati, a da Unija 5-3992 ne
može razumjeti. Zato smo gledali ravno u Zlatnu
opažajući sjene njihovih uvojaka na njihovim bijelim
obrazima i odbljeske sunca na njihovim usnama. I mi
rekosmo:
„Vi ste lijepi, Sloboda 5-3000.“
Njihovo se lice nije micalo i oni nisu sklanjali
pogled. Samo su im se oči raširile, a u očima im se
vidio osjećaj pobjede, ne pobjede nad nama nego nad
stvarima koje nismo mogli odgonetnuti.
Tada su zapitale:

25
 briana

„Kako se zovete?“
„Jednakost 7-2521“, odgovorili smo.
„Vi niste jedan od naše braće, Jednakost 7-2521,
jer mi ne želimo da to budete.“
Ne možemo objasniti što je to značilo, jer riječima
se to ne može izreći, ali mi smo tada shvatili bez riječi.
„Ne“, odgovorili smo, „niti ste vi jedna od naših
sestara.“
„Ako nas zapazite među mnogo žena, hoćete li nas
gledati?“
„Gledat ćemo vas, Sloboda 5-3000, ako vas vidimo
među svim ženama ovog svijeta.“
Tada one postave pitanje:
„Šalju li se pometači ulica u različite dijelove
grada ili uvijek rade na istim mjestima?“
„Uvijek rade na istim mjestima“, odgovorili smo,
,,i nitko nama neće oduzeti ovu cestu.“
„Vaše oči“, rekoše one, „nisu poput očiju drugih
muškaraca.“
Iznenada, bez povoda za misao koja nam je sinula,
mi smo osjetili hladnoću, hladnoću u trbuhu.
„Koliko ste stari?“ pitali smo.
One su razumjele što mislimo, jer su prvi put
oborile pogled.
„Sedamnaest“, šapnule su.
Mi smo odahnuli, kao da je teret pao s nas, jer mi
smo bez razloga pomislili na Palaču parenja. I
pomislili smo da mi ne možemo dopustiti da Zlatna
bude poslana u tu palaču. Kako to spriječiti, kako
26
 briana

zaobići volju vijeća, to nismo znali, ali odmah smo bili

svjesni da ćemo saznati. Još jedino nismo znali zašto
nam takve misli padaju na pamet, jer te ružne stvari
nisu imale veze s nama i Zlatnom.
Kakve su veze mogli imati?
I dalje, bez razloga, mi smo stajali tamo pokraj
živice, osjećali smo naše usne što se napinju od
mržnje, od mržnje prema svoj našoj muškoj braći. I
Zlatna je to primijetila i blago se nasmiješila, a u
njezinu smiješku mi smo prvi put zapazili tugu.
Pomislili smo kako svojom ženskom mudrošću Zlatna
može shvatiti više od nas.
Tada se s polja pojave tri sestre, dođu na cestu, pa
nas je Zlatna ostavila. Uzele su vreću sa sjemenjem
koje su bacale u brazde dok su odlazile. No, sjemenje
je prštalo posvuda jer Zlatnina se ruka tresla.
Dok smo hodali prema Domu pometača ulica, bez
razloga smo poželjeli zapjevati. Zato smo večeras u
dvorani za jelo bili ukoreni, no ni sami nismo znali
jesmo li naglas počeli pjevati neku pjesmu koju nikada
nismo čuli. Jer nije dolično pjevati bez razloga, osim
na društvenim sastancima.
„Mi pjevamo zato što smo sretni“, odgovorili smo
jednom iz Vijeća doma koji nas je ukorio.
„Zapravo i jeste sretni“, odgovorili su oni. „Kako
drukčije i može biti s čovjekom koji živi za svoju
braću?“
I sad, sjedeći ovdje u našem tunelu, mi
razmišljamo o tim riječima. Zabranjeno je ne biti
sretan. Jer, kako nam je objašnjeno, ljudi su slobodni i

27
 briana

zemlja njima pripada; i sve stvari na zemlji pripadaju

svim ljudima; a volja svih ljudi zajedno dobra je za
sve; i zato svi ljudi moraju biti sretni.
No dok stojimo navečer u velikoj dvorani i
svlačimo se prije spavanja, gledamo našu braću i
čudimo se. Glave naše braće su oborene. Oči naše
braće su tupe i oni nikada ne gledaju u oči jedni druge.
Ramena su naše braće pogrbljena, njihovi su mišići
ispijeni kao da im se tijela skupljaju, kao da žele
nestati sa svijeta. U naš um uvukla se riječ dok smo
promatrali našu braću, a ta riječ jest strah.
U ozračju dvorana za spavanje osjeća se strah, i u
ozračju ulica. Strah hoda gradom, strah bez imena, bez
oblika. Svi ga ljudi osjećaju i nitko se ne usuđuje ništa
reći. I mi ga osjećamo kad smo u Domu pometača
ulica. Ali ovdje u našem tunelu, tu ga ne osjećamo.
Ispod zemlje zrak je čist. Ovdje nema vonja ljudi. Ova
tri sata ispod zemlje daju nam snagu za sate gore na
površini.
Naše nas tijelo izdaje jer Vijeće doma sumnjičavo
nas promatra. Nije dobro osjećati previše sreće ni
radosti zato što smo živi. Jer nije važno i ne smije nam
biti važno živimo li ili umiremo, jer to ima biti prema
volji naše braće. Ali nama, Jednakosti 7-2521, nama je
lijepo živjeti. Ako je to grijeh, onda mi krepost ne
želimo.
Naša braća nisu poput nas. Nije baš sve u redu s
našom braćom. Tu je Bratstvo 2-5503, tihi momak
razboritih, ljubaznih očiju, koji iznenada počne vikati,
bez razloga, usred dana ili noći, tijelo mu se stane
tresti i počne jecati - ni sam ne može to objasniti. Tu je

28
 briana

Solidarnost 9-6347, bistar mladić, danju u njemu

nema nikakva straha, ali oni viču u snu :
„Pomognite nam! Pomognite nam! Pomognite
nam!“
Viče noću glasom koji nam trese kosti, ali liječnici
ne mogu izliječiti Solidarnost 9-6347.
Dok se navečer svi mi svlačimo pod nejakim
svjetlom svijeće, naša braća šute jer ne usuđuju se
govoriti ono što misle. Jer svi se moraju slagati sa
svime, a oni ne mogu znati jesu li njihove misli misli
svih i zato se boje govoriti. I njima je drago kad se
navečer ugase svijeće. Međutim, mi, Jednakost 7-
2521, promatramo kroz prozor u nebo - ono je mirno i
tiho i preuzvišeno. A iza Grada nalazi se zaravan, a iza
zaravni, crna nasuprot crnom nebu, nalazi se
Neistražena šuma.
Mi se ne želimo osvrtati na Neistraženu šumu. Mi
ne želimo razmišljati o njoj. Ali naše oči neprestano se
vraćaju na tu crnu mrlju na nebu. Ljudi nikada nisu
ušli u Neistraženu šumu, jer nema te sile koja bi je
mogla istražiti i nema staze koja bi vodila među
njezina prastara drveća što stoje poput stražara pred
zastrašujućom tajnom. Šapuće se da jednom ili dvaput
u stotinu godina, jedan od ljudi iz Grada bez razloga i
povoda pobjegne i sam otrči do Neistražene šume. Oni
umru od gladi i od pandži divljih zvijeri što prebivaju
u Šumi. No, naša Vijeća kažu kako je to samo legenda.
Čuli smo mi da na zemlji, među gradovima, postoji
mnogo Neistraženih šuma. I šapuće se da su one
izrasle na ruševinama mnogih gradova iz Zabranjenog
vremena. Drveće je progutalo ruševine, i kosti ispod

29
 briana

ruševina i sve stvari koje su propale. Mi duboko u noć

promatramo Neistraženu šumu i razmišljamo o
tajnama zabranjenog vremena. I pitamo se kako se to
zbilo da su se te tajne izgubile sa svijeta.
Čuli smo mi legende o velikim sukobima u kojima
se mnogo ljudi borilo na jednoj strani, a samo
nekolicina na drugoj. Ta nekolicina bili su Zlikovci i
pobijeđeni su. Tada su velike vatre planule svijetom. U
tim vatrama Zlikovci i sve stvari što su ih oni napravili
bijahu spaljeni. A vatra koja je nazvana Zorom velikog
preporoda, bila je Lomača rukopisa gdje su svi
rukopisi Zlikovaca bili spaljeni, a s njima i njihova
svaka riječ. Tri mjeseca velike plamene planine
uzdizale su se s trgova gradova. Tad je došao Veliki
preporod. Riječi Zlikovaca. Riječi Zabranjenih
vremena... Kakve smo to mi riječi izgubili?
Možda će Vijeće biti milostivo prema nama! Mi
nemamo želju napisati takvo pitanje i ne znamo što to
radimo sve dok ga ne zapišemo. Mi ne bismo smjeli
postaviti to pitanje i ne bismo smjeli misliti o njemu.
Mi ne bismo smjeli dozivati smrt u naše krilo.
A ipak. A ipak. Postoji jedna riječ, samo jedna riječ
kojom se ljudi ne koriste, ali nekada jesu. Ona je
Zabranjena. Riječ koju ljudi niti smiju izgovoriti niti
čuti. Ali pokatkad, a to rijetko, pokatkad, ponegdje,
jedan od ljudi naiđe na tu riječi. Nađu je na ostatcima
starih rukopisa ili urezanu u komadiće prastarog
kamenja. Međutim, kad je izgovore, budu ubijeni. U
ovome svijetu nema riječi koja bi se kažnjavala smrću,
osim tog zločina izgovaranja Zabranjene riječi.

30
 briana

Mi smo vidjeli jednog od tih ljudi koji je bio živ

spaljen na gradskom trgu. I to je bio prizor koji je sve
ove godine ostao u nama i slijedio nas i nije nam dao
mira. Bili smo tad dijete od deset godina. Stajali smo
na velikome trgu s drugom djecom i svim ljudima iz
Grada koji su poslani da promatraju spaljivanje.
Prijestupnika su izveli na trg i doveli ga do lomače.
Prijestupniku su izvadili jezik tako da više nije mogao
govoriti. Prijestupnik je bio mlad i visok. Imali su
zlatnu kosu i oči plave poput jutra. Dok su hodali
prema lomači, njihov se korak nije kolebao. I od svih
lica na trgu, od svih lica koja su vrištala, urlala i
psovala ga, njihovo je bilo najmirnije i najsretnije.
Kad su mu lancem tijelo zavezali za stup i kad je
lomača zapaljena, Prijestupnik je pogledao Grad. Iz
kuta usana curila im je tanka pruga krvi, no njihove su
se usne smiješile. U nama je tada planula jezovita
misao koja nas više nikada nije napustila. Čuli smo mi
za Svece. Postojali su Sveci rada, Sveci vijeća i Sveci
Velikog preporoda. Ali mi nikada nismo vidjeli sveca
niti smo znali kako bi on trebao izgledati. Tada smo
pomislili, dok smo stajali na trgu, da Svetac ima lice
poput onog što smo ga gledali ispred nas u plamenu,
lice poput Prijestupnika koji je izgovorio Zabranjenu
riječ.
Dok se vatra dizala, zbila se stvar koju nisu vidjele
ničije oči, osim naših, jer inače danas ne bismo bili
živi. Možda nam se to samo učinilo. Učinilo nam se da
su oči Prijestupnika u toj gomili odabrale baš nas.
Gledale su izravno u nas. Nije bilo boli u njihovim
očima, nije bilo odraza agonije njihova tijela. U njima

31
 briana

je bilo samo radosti i ponosa, ponosa svetijeg nego što

priliči običnom ljudskom biću. I činilo se kao da nam
kroz vatru te oči žele nešto reći, da bez zvuka u naše
oči žele poslati riječ. Činilo se kao da nas te oči
preklinju da zgrabimo tu riječ i ne pustimo je da ne
pobjegne ni nama ni zemlji. Međutim, vatra se podigla
i mi nismo uspjeli razabrati tu riječ...
Koja, čak i po cijenu da budemo spaljeni poput
Sveca s lomače, koja je bila ta Zabranjena riječ?

32
 briana

Treći dio

33
 briana

Mi, jednakost 7-2521, otkrili smo novu snagu

prirode. I otkrili smo je sami i samo je mi znamo.
I otkrivamo je. Ako moramo, neka zbog toga
budemo bičevani. Vijeće znanstvenika reklo nam je da
svi mi znamo stvari koje postoje i zato stvari koje
svima nisu poznate ne postoje. Ali mi mislimo kako je
Vijeće znanstvenika slijepo. Tajne ovoga svijeta ne
mogu vidjeti svi ljudi, nego samo oni koji će ih tražiti.
Mi to znamo, jer mi smo pronašli tajne nepoznate svoj
ostaloj braći. Mi ne znamo kakva je to moć ni odakle
dolazi. Ali znamo njezinu prirodu, jer mi smo je
promatrali i radili s njom. Prvi put vidjeli smo je prije
dvije godine. Jedne večeri mi smo secirali tijelo jedne
mrtve žabe kad smo vidjeli da se njezina noga trznula.
Bila je mrtva, no ipak se pomaknula. Pomaknula ju je
neka sila nepoznata ljudima. Mi nismo mogli to
shvatiti. Tada, nakon mnogih pokusa, pronašli smo
odgovor. Žaba je bila obješena o bakrenu žicu; metal
našeg noža bio je taj koji je kroz žablje tjelesne
tekućine odaslao neobičnu silu prema bakru. Mi smo
stavili komad bakra i komad cinka u posudu s
tjelesnim tekućinama, taknuli je žicom pa ispod naših
prstiju osjetili čudo koje se nikada prije nije pojavilo,
novo čudo i nova silu.
To nas je otkriće očaralo. Posvetili smo se tomu
na štetu svih naših ostalih istraživanja. Radili smo na
tome, izvodili pokuse na više načina nego je to
moguće opisati, a svaki je korak bio poput novog čuda
što se otkrivalo pred nama. Došli smo do zaključka
kako smo otkrili najveću silu na svijetu. Jer ona je
kršila sve zakone poznate ljudima. Činila je da se igla

34
 briana

pomiče i okreće na kompasu koji smo ukrali iz Doma

znanstvenika. Još kao dijete podučili su nas da magnet
pokazuje prema sjeveru i da je to zakon koji ništa ne
može promijeniti, no naša sila kršila je sve zakone.
Otkrili smo da uzrokuje munje, a čovjek nikada nije
otkrio što uzrokuje munje. Kad su bile oluje, mi smo
pokraj naše rupe podizali visoku, metalnu šipku i
odozdo je promatrali. Vidjeli smo kako je munje puno
puta pogađaju. I sad znamo da metal privlači silu neba
i da metal može biti takav da je zrači.
Neobične smo stvari napravili na osnovi našeg
otkrića. Koristili smo se bakrenim žicama što smo ih
pronašli ispod zemlje. Svijećom obasjavajući nam put,
hodali smo duž našeg tunela. Nismo mogli proći više
od osam stotina metara, jer zemlja i stijene zatvarali
su ga s obje strane. Ali mi smo skupili sve stvari koje
smo pronašli i donijeli smo ih na mjesto gdje smo
radili. Pronašli smo neobične kutije koje su sadržavale
metalne šipke, mnogo užeta, vlakana i metalnih
zavojnica. Pronašli smo žice koje su vodile do
neobičnih, malenih, staklenih kugli po zidovima. One
su bile pune metalnih vlakana, tanjih i od paukove
mreže.
Te su nam stvari pomogle u našem poslu. Mi ih ne
razumijemo, međutim mislimo da su ljudi Zabranjenih
vremena poznavali silu neba i da su imali neku vezu s
njom. Ne znamo, ali ćemo naučiti. Sad ne možemo
stati, premda strepimo kako smo mi sami u našoj
spoznaji.
Nijedan pojedinac ne može posjedovati veću
mudrost od mnoštva znanstvenika koje su izabrali svi

35
 briana

ljudi zbog njihove mudrosti. Ali mi je ipak

posjedujemo. Mi, da. Borimo se protiv toga da to
kažemo, ali sad je rečeno. Baš nas briga. Mi ne
zaboravljamo sve ljude, sve zakone i sve stvari, osim
naših metala i naših žica. Toliko toga još treba naučiti!
Tako je duga cesta pred nama i zar je važno što
moramo putovati sami!

36
 briana

Četvrti dio

37
 briana

Mnogo je dana prošlo prije nego smo mogli

ponovno razgovarati sa Zlatnom. Ali došao je taj dan
kad je nebo bilo bijelo kao da se sunce rasprsnulo i
vatru razbacalo nebom. Polja su ležala mirna bez
povjetarca, a prašina na cesti bila je bijela od
usijanosti. Zato su žene na polju bile umorne, kaskale
su sa svojim poslom i bile su daleko od ceste kad smo
mi stigli. Međutim, Zlatna je stajala sama pokraj živice
i čekala. Mi smo zastali i ugledali njezine oči, koje su
bile toliko tvrde i prezrive prema svijetu, i one su nas
promatrale kao da bi se pokorile bilo kojoj riječi što
bismo je mi izgovorili.
I mi smo rekli:
„Mi smo vam dali ime u našim mislima, Sloboda
5-3000.“
„Koje nam je ime?“ pitale su.
„Zlatna.“
„Ni mi vas ne zovemo Jednakost 7-2521 kada
mislimo na vas.“
„Koje ime ste nam dali?“
Pogledale su nas izravno u oči i držale su glavu
uspravno dok su odgovarale.
„Nepokoreni.“
Dugo nismo mogli razgovarati. Onda smo rekli:
„Zlatna, misli poput tih su zabranjene.“
„Ali vi mislite o takvim riječima i vi želite da i mi o
njima razmišljamo.“
Pogledali smo ih u oči i nismo mogli lagati.

38
 briana

„Da“, šapnuli smo. Nasmijali smo se i onda rekli:

„Najdraža naša, nemojte nam se pokoravati.“
One ustuknu. Oči su im bile širom otvorene i
mirne.
„Ponovite te riječi ponovno“, šapnule su.
„Koje riječi?“ pitali smo. No one nisu odgovorile,
ali mi smo znali.
„Najdraža naša“, šapnuli smo.
Nikada to muškarac nije rekao ženi.
Zlatnina se glava polako obori i one ostanu mirno
stajati ispred nas, ruku uz tijelo, dlanovima
okrenutima prema nama, kao da je njihovo tijelo bilo
dano na raspolaganje našim očima. Ništa nismo mogli
reći.
I one podignu glavu, prozbore jednostavno i
nježno kao da žele da oprostimo neku njihovu želju.
„Vruć je dan“, rekoše one. „Radili ste mnogo sati i
sigurno ste umorni.“
„Ne“, odgovorili smo.
„Hladnije je u poljima“, rekle su, ,,i ima vode za
piće. Jeste li žedni?“
„Da“, odgovorili smo, „ali ne možemo prijeći
preko živice.“
„Mi ćemo vam donijeti vode“, rekle su.
Kleknule su pokraj jarka, objema rukama
zagrabile vodu, ustale i donijele nam vodu do usana.
Ne znamo jesmo li pili tu vodu. Mi samo znam da
su iznenada njihove ruke bile prazne, no mi smo i

39
 briana

dalje naše usne držali u njezinim rukama. One su to

znale, ali nisu se micale.
Podigli smo glavu i koraknuli unatrag. Nismo
shvaćali zašto smo to učinili i bojali smo se to shvatiti.
I Zlatna je koraknula unatrag i s čuđenjem stala
promatrati svoje ruke. Tada je Zlatna krenula premda
nitko drugi nije dolazio. Koračala je unatrag kao da se
ne može okrenuti od nas. Njihove su ruke oklijevale
ispred njih kao da ih ne mogu spustiti.

40
 briana

Peti dio

41
 briana

Učinili smo to. Stvorili smo to. Izvukli smo to iz

vječnih noći. Mi sami. Naše ruke. Naš um. Samo i
jedino mi.
Mi ne znamo što govorimo. Vrti nam se u glavi.
Promatramo svjetlo koje smo stvorili. Trebalo bi nam
biti oprošteno za sve što večeras govorimo.
Večeras, nakon mnogo više dana i pokušaja nego
ih možemo izbrojiti, mi smo završili s pravljenjem
neobične stvari iz ostataka Zabranjenih vremena -
staklenu kutiju kojoj je svrha da luči snagu nebu veću
nego smo to ikada prije postigli. Kad stavimo naše žice
u kutiju, kad zatvorimo strujni krug, žica svijetli!
Oživi, pocrveni i krug svjetla leži na kamenu ispred
nas.
Mi stojimo i držimo našu glavu u našim rukama.
Ne možemo shvatiti što smo to stvorili. Nismo se
doticali kremena, nismo palili vatru. Ipak, tu ima
svjetla, svjetla što dolazi niotkuda, svjetla iz srca
metala.
Ugasili smo naše svijeće.
Mrak nas je progutao. Ništa nije ostalo oko nas,
osim noći i tankoga plamena u njoj poput pukotine u
zatvorskom zidu. Ispružili smo našu ruku prema žici i
ugledali naše prste u crvenom odsjaju. Mi nismo mogli
vidjeti niti osjetiti naše tijelo i u tom trenutku nije bilo
ničega osim naših dviju ruku na žici što je sjajila u
crnom bezdanu.
Tada smo počeli razmišljati o značenju toga što se
nalazilo ispred nas. Samo s metalom i žicom mi
možemo osvijetliti naš tunel i grad, i sve gradove na

42
 briana

svijetu. Našoj braći mi možemo dati novo svjetlo,

jasnije i svjetlije nego što su ga ikada vidjeli. Sila neba
može biti od koristi ljudima. Nema granica u njezinim
tajnama, u moći i možemo učiniti da nam dade bilo što
samo ako to zatražimo.
Znali smo tada što moramo učiniti. Naše otkriće
bilo je preveliko da vrijeme gubimo na pometanje
ulica. Mi ne smijemo našu tajnu zadržati za sebe niti
zakopanu ispod zemlje. Moramo je učiniti vidljivom
svim ljudima. Potrebno nam je sve naše vrijeme,
potrebne su nam radne sobe Doma znanstvenika, mi
želimo pomoć naše braće Znanstvenika i da se njihova
mudrost udruži s našom. Toliko je posla pred svima
nama, za sve znanstvenike svijeta.
Za mjesece dana Svjetsko vijeće znanstvenika
susrest će se u našemu gradu. To je veliko Vijeće u
koje su izabrani najmudriji iz svake zemlje. Svake
godine sastaju se u drugome gradu svijeta. Mi bismo
željeli otići pred to vijeće i poput dara željeli bismo
pred njih položiti ovu staklenu kutiju koja sadržava
silu neba. Sve ćemo im reći. Oni će to vidjeti, shvatiti i
oprostiti. Jer naš je poklon veći od našega prijestupa.
Oni će sve objasniti Vijeću zvanja i mi ćemo biti
poslani u Dom znanstvenika. To se još nikada nije
dogodilo, ali nikada ljudima i nije bio ponuđen poklon
poput našega.
Moramo čekati. Naš tunel moramo braniti kao što
ga nikada prije nismo branili. Ako bi neki ljudi, ne
samo znanstvenici, doznali za našu tajnu, oni je ne bi
razumjeli niti bi nam povjerovali. Oni ne bi vidjeli
ništa osim našeg zločina tog posla te bi uništili nas i

43
 briana

naše svjetlo. Mi ne marimo za naše tijelo, ali naše

svjetlo je...
Da, stalo nam je. Prvi put mi marimo za naše
tijelo. Jer ta je žica kao dio našeg tijela, poput vene
otkinute od nas što sjaji našom krvlju. Mi smo ponosni
na tu metalnu nit, ili na ono što su naše ruke
napravile, ako postoji crta koja dijeli to dvoje?
Mi smo ispružili naše ruke. Prvi put mi znamo
koliko su snažne naše ruke. I neobična misao plane u
nama: prvi put mi se upitasmo kako izgledamo. Ljudi
nikada ne vide svoje lice i nikada svoju braće ne pitaju
za njega, jer veliko je zlo mariti za svoja lica ili tijela.
Ali večeras, ne možemo shvatiti razlog, poželjeli smo
da nam bude omogućeno spoznati vlastiti lik.

44
 briana

Šesti dio

45
 briana

Nismo pisali trideset dana. Jer trideset dana mi

nismo bili ovdje u našem tunelu. Bili smo uhvaćeni.
Dogodilo se to one noći kad smo zadnji put pisali. Te
noći zaboravili smo gledati pijesak u staklu koji nam
kaže kad su prošla tri sata i kad je vrijeme za povratak
u Gradsko kazalište. Kad smo se sjetili, pijesak je već
bio iscurio.
Požurili smo u Kazalište. No veliki je šator stajao
siv i tih naspram neba. Gradske ulice, mračne i prazne,
pružale su se ispred nas. Da smo se vratili sakriti se u
naš tunel, pronašli bi nas i naše svjetlo. Zato smo otišli
u Dom pometača ulica.
Dok nas je Vijeće doma ispitivalo, mi smo
promatrali lica u vijeću, ali na njima nije bilo ni
znatiželje ni ljutnje ni milosti. Pa kad nas je najstariji
od njih upitao:
„Gdje ste bili?“ mi smo pomislili na našu staklenu
kutiju i na naše svjetlo te smo zaboravili na sve drugo.
I odgovorili smo:
„Ne želimo vam reći.“
Najstariji nas više nije ispitivao. Okrenuli su se
prema dvojici mlađih i rekli pospanim glasom:
„Odvedite našeg brata Jednakost 7-3000 u pritvor
u dvorac Kazneno-popravnog doma. Bičujte ga dok ne
kaže.“
I tako smo odvedeni u Kamenu sobu ispod dvorca
Kazneno-popravnog doma. Ta prostorija nema
prozora i u njoj nema ničega, osim željeznog postolja.
Dva čovjeka stoje pokraj postolja i nemaju na sebi
ništa osim kožnih pregača i kožnih kukuljica na licima.

46
 briana

Otišli su oni koji su nas doveli ostavljajući nas dvojici

Sudaca koji su stajali u kutu sobe. Suci su bili maleni,
sitni ljudi, sivi i pogrbljeni. Dali su znak dvojici
snažnih pod kukuljicama.
Strgali su odjeću s našeg tijela, bacili nas na
koljena i ruke zavezali za željezno postolje. Prvi
udarac biča osjetili smo kao da nam je kralježnica
presječena napola. Drugi udarac nadjačao je onaj prvi
i jednu sekundu nismo ništa osjećali, a tada bol
probije u grlo i vatra nam plane u plućima bez zraka.
Ali nismo povikali.
Bič je zviždao poput vjetra. Pokušali smo brojiti
udarce, ali izgubili smo se. Znali smo da udarci padaju
na naša leđa. Međutim, mi leđa više nismo osjećali.
Plamteća rešetka nastavila je plesati pred našim
očima i mi nismo razmišljali ni o čemu nego samo o
toj rešetki, rešetki, rešetki od crvenih kvadrata -
shvatili samo da promatramo kvadrate željezne
rešetke na vratima, kamenje u zidovima bilo je
kvadratno, bilo je kvadratno i ono što je bič otkidao s
naših leđa, križajući se po našem mesu.
Tada smo ispred sebe ugledali šaku. Udarila nas
je pod bradu pa smo zapazili crvenu pjenu iz naših
usta na bijelim prstima. Sudac je upitao:
„Gdje ste bili?“
Međutim, mi smo odmaknuli glavu, sakrili lice
među našim zavezanim rukama i pregrizli usnu.
Bič je ponovno zazviždao. Pitali smo se tko je po
podu sipao užarenu ugljenu prašinu, jer vidjeli smo
svjetlucanje crvenih mrlja po kamenu oko nas.

47
 briana

Tada više ništa nismo znali, osim da su tu dva

glasa što uporno reže, jedan za drugim, i znali smo da
to dugo traje:
„Gdje ste bili, gdje ste bili, gdje ste bili, gdje ste
bili, gdje ste bili?“
I naše su se usne pomaknule, no zvuk se povukao
natrag u naše grlo i čulo se samo:
„Svjetlo. Svjetlo. Svjetlo...“
Tada više ništa nismo znali.
Otvorili smo naše oči. Ležali smo trbuhom na
ciglenom podu ćelije. Zurili smo u dvije ruke što su
ležale ispred nas na ciglama. Pomaknuli smo ih i
shvatili da su to naše ruke. Ali nismo mogli micati
naše tijelo. Onda smo se nasmijali jer pomislili smo na
svjetlo i da ga nismo izdali.
U našoj ćeliji ležali smo mnogo dana. Vrata su se
otvarala dvaput svakog dana, jer čovjek koji nas je
doveo donosio je kruh i vodu, a jednom su došli i Suci.
Mnogo je sudaca ušlo u našu ćeliju, prvo najniži, a
onda najčasniji suci Grada. Stajali su ispred nas u
svojim bijelim togama i pitali:
„Jeste li spremni govoriti?“
Ali mi smo odmahnuli našom glavom dok smo
ispred njih ležali na podu. Onda su otišli.
Brojili smo svaki dan i svaku noć što su prolazili.
Onda, večeras, shvatili smo da moramo pobjeći. Jer
sutra se u našem Gradu susreće Svjetsko vijeće
znanstvenika.
Bilo je lagano pobjeći iz dvorca Kazneno-
popravnog doma. Na vratima su stare brave i nema
48
 briana

stražara. Nema potrebe za stražarima jer ljudi nikada

nisu toliko prkosili Vijećima da bi bježali s mjesta na
kojima su morali biti. Naše je tijelo zdravo i brzo se u
njega vraća snaga. Udarili smo po vratima i ona su
popustila. Iskradali smo se kroz mračne hodnike, kroz
mračne ulice pa dolje u naš tunel.
Zapalili smo svijeću i shvatili da naše mjesto nije
otkriveno i da niša nije dirano. Naša je kutija stajala
ispred nas na hladnoj peći kako smo je i ostavili. Zar je
sad uopće važno što imamo ožiljke po leđima!
Sutra, po punome danjem svjetlu, uzet ćemo našu
kutiju, otići iz svog tunela i ulicama otići ravno u Dom
znanstvenika. Pred njih stavit ćemo najveći poklon
ikada ponuđen ljudima. Reći ćemo im istinu. Kao našu
ispovijest, predat ćemo im ove stranice što smo ih
napisali. Naše ruke udružit ćemo s njihovim pa ćemo
raditi zajedno, s pomoću sile neba, na slavu ljudskog
roda. Budite blagoslovljeni, braćo naša! Sutra ćete nas
vi uzeti natrag u svoje stado i mi više nećemo biti
otpadnikom. Sutra ćemo mi ponovno biti jedan od vas.
Sutra...

49
 briana

Sedmi dio

50
 briana

Mračno je ovdje u šumi. Lišće šušti ponad naše

glave. Crno je nasuprot zadnjem zlatu neba. Mahovina
je mekana i vlažna. Mnoge noći, dok ne dođu šumske
zvijeri i rastrgaju naše tijelo, mi ćemo spavati na toj
mahovini. Sad više nemamo kreveta, osim mahovine, i
nemamo budućnosti, osim zvijeri.
Sad smo stari, premda smo jutros bili mladi, dok
smo ulicama Grada nosili našu staklenu kutiju u Dom
znanstvenika. Ljudi nas nisu zaustavljali, jer nikoga i
nije bilo oko Palače popravnog zavoda, a ostali nisu
ništa znali. Ljudi nas nisu zaustavili na ulazu. Hodali
smo praznim hodnicima u veliku dvoranu gdje je
Svjetsko vijeće znanstvenika imalo svečanu sjednicu.
Kad smo ušli, ništa nismo vidjeli, osim plavog i
blistavog neba u velikim prozorima. Tad smo zapazili
Znanstvenike koji su sjedili oko dugačkoga stola.
Izgledali su poput bezobličnih oblaka što su se skupili
visoko na velikom nebu. Bili su to ljudi čija smo slavna
imena mi znali, ali i oni iz dalekih zemalja za koje
nikada nismo čuli. Primijetili smo veliku sliku na zidu
iznad njihovih glava. Prikazivala je dvadesetak slavnih
ljudi koji su izmislili svijeću.
Sve su se glave u Vijeću okrenule kad smo ušli. Ti
velikani i mudraci ovog svijeta nisu znali što misliti o
nama. Gledali su nas začuđeno i znatiželjno kao da
smo neko čudo. Istina da je naša tunika bila poderana
i zaprljana smeđim, krvavim mrljama. Podigli smo
našu desnu ruku i rekli:
„Budite pozdravljeni, vi naša prečasna braćo
Svjetskog vijeća znanstvenika.

51
 briana

Tada Kolektivno 0-0009, najstariji i najmudriji

vijećnik, progovori i upita:
„Tko ste vi, naš brat? Ne izgledate poput
znanstvenika.“
„Naše je ime Jednakost 7-2521“, odgovorili smo,
,,i mi smo gradski pometač ulica.“
Tada kao da je veliki vjetar zapuhao u dvorani, jer
svi znanstvenici progovore u isti glas. Bili su ljutiti i
preplašeni.
„Pometač ulica! Pometač ulica ušetao je na
zasjedanje Svjetskog vijeća znanstvenika! Pa to je za
ne vjerovati! To je protiv svih pravila i zakona!“
Nismo znali kako da ih zaustavimo.
„Naša braćo!“ rekli smo. „Nama to nije važno, nije
nam važan ni naš prijestup. Važna su samo naša braća
ljudi. Nemojte misliti na nas jer mi smo ništa, nego
slušajte naše riječi. Mi vam donosimo poklon kakav
ljudima nikad nije bio donesen. Slušajte nas jer mi u
našim rukama držimo budućnost ljudske vrste.
Poslušali su.
Našu staklenu kutiju stavili smo na stol. Govorili
smo o njoj, o našoj dugačkoj potrazi, o našem tunelu, o
bijegu iz Palače popravnog zavoda. Dok smo govorili,
ni prst se nije pomicao u toj dvorani, ni oko. Onda smo
stavili žice u kutiju, a svi oni ukočeno se nagnu prema
nama i stanu promatrati. I mi smo bili ukočeni dok su
nam oči zurile u žice.
I polako, polako poput bljeskanja krvi, na žici
zadršće crveni plamen.

52
 briana

Međutim, strah je uhvatio je ljude iz Vijeća. Skočili

su na noge, bježali od stola, stiskali se uz zid, jadan uz
drugog, tražeći toplinu tuđih tijela koja da im dade
hrabrosti.
Pogledali smo ih, nasmijali se i rekli:
„Nemate se čega bojati, braćo naša. Velika je sila u
tim žicama, no ta je sila ukroćena. Vaša je. Mi je vama
dajemo.“
I dalje nisu se micali.
„Mi dajemo vama silu neba!“ povikali smo. „Mi
vam dajemo ključ zemlje! Uzmite ga i dopustite da mi
budemo jedan od vas, najmanji među vama. Radimo
zajedno, upregnimo tu silu i olakšajmo ljudima
njihovu muku. Odbacimo naše svijeće i naše baklje.
Svjetlom poplavimo naše gradove. Čovjeku dajmo
novo svjetlo!“
Ali oni su samo zurili u nas i iznenada mi smo se
uplašili. Jer njihove oči bile su mirne, sitne i zle.
„Braćo naša!“ povikali smo. „Zar nam nemate
ništa reći?“
Tada se Kolektivno 0-0009 pomakne naprijed.
Došli su do stola. Ostali su ih slijedili.
„Da“, progovorili su Kolektivno 0-0009, „mnogo
toga imamo vam reći.“
Od zvuka njihova glasa zanijemjela je cijela
dvorana, prestalo je raditi naše srce.
„Da“, reče Kolektivno 0-0009, „imamo mi mnogo
toga reći bijedniku koji su prekršili sve zakone i koji
se hvale svojim nedjelom!

53
 briana

Kako vam je pala na pamet misao da ste vi

mudriji od svoje braće? I Vijeće je odredilo da vi
morate biti pometač ulica, pa kako se usuđujete
misliti da biste mogli biti u ičemu korisniji ljudskom
rodu nego u pometanju ulica?“
„Kako se usuđujete, vi čistaču oluka“, progovorili
su Bratstvo 9-3452, „držati se samo za sebe i gajiti
misli jednoga, a ne mnogih?“
„Treba vas spaliti na lomači!“ reče Demokracija 4-
6998.
„Ne, treba ih bičevati“, reče Jednoglasnost 7-3304,
„dok ispod biča ništa ne ostane.“
„Ne“, reče Kolektivno 0-0009, „braćo naša, mi ne
možemo odlučiti o tome. Ovakav zločin još nikada nije
bio počinjen i nije na nama da o njemu sudimo. Nije to
ni za jedno maleno Vijeće. Mi ovo stvorenje moramo
izvesti pred samo Svjetsko vijeće i ostaviti im da
prosude.“
Pogledali smo ih i rekli braneći se:
„Braćo naša! Vi ste u pravu. Neka Vijeće odluči o
našem tijelu. Nije nas briga. Ali svjetlo? Što ćete učiniti
sa svjetlom?“
Kolektivno 0-0009 pogleda nas i nasmije se.
„I vi mislite da ste pronašli novu silu“, reče
Kolektivno 0-0009. „Misle li sva vaša braća isto?“
„Ne“, odgovorili smo.
„Ne može biti istinito ono što ne misle svi ljudi“,
reče Kolektivno 0-0009.

54
 briana

„Sami ste na tome radili?“ pita Međunarodno 1-

5537.
,,U prošlosti su mnogi ljudi iz Doma znanstvenika
imali neobične nove ideje“, reče Solidarnost 8-1164,
„ali kad je većina njihove braće znanstvenika glasala
protiv njih, oni su odbacili svoje ideje, kao što to i
priliči svakom čovjeku.“
„Ova je kutija beskorisna“, reče Savez 6-7349.
„Ako je to ono što oni tvrde“, reče Skladnost 9-
2642, „onda bi to upropastio Odjel svijeća. Svijeća je
velika blagodat za čovječanstvo i odobravaju je svi
ljudi. I zato je ne može uništiti nečiji hir.“
„To bi uništilo planove Svjetskog vijeća“, reče
Jednoglasnost 2-9913, ,,a bez planova Svjetskog vijeća
ni Sunce ne izlazi. Trebalo je pedeset godina da sva
vijeća odobre svijeću, da odluče o potrebnome broju,
kao i da donesu planove o zamjeni baklji svijećama.
To je utjecalo na tisuće i tisuće ljudi koji rade za dobro
raznih država. Ne možemo tako brzo ponovno
promijeniti planove.“
„I ako bi ovo olakšalo muku ljudima“, reče
Sličnost 5-0306, „onda je to veliko zlo, jer čovjek nema
druge svrhe postojanja, osim da se muči za druge
ljude.“
Tada Kolektivno 0-0009 ustane i pokaže našu
kutiju.
„Ta stvar“, rekoše, „mora biti uništena.“
Svi ostali povikaše u jedan glas:
„Mora biti uništena!“

55
 briana

Tada smo skočili do stola. Zgrabili smo našu

kutiju, gurnuli ih u stranu i otrčali do prozora.
Okrenuli smo se i pogledali ih po zadnji put. Bijes, koji
ljudi i bolje da ne upoznaju, zagušio nam je glas u grlu.
„Vi budale!“ povikali smo. „Vi budale! Vi budale
nad budalama!“
Rukom smo probili staklo i skočili kroz zveckavu
staklenu kišu.
Pali smo, ali ni u jednome trenutku kutiju nismo
ispuštali iz ruku. Stali smo trčati. Trčali smo naslijepo,
a ljudi i kuće prolazili su pokraj nas poput bezličnog
toka. Cesta ispred nas nije se činila ravnom, nego kao
da je poskakivala da nas dočeka. Nama se činilo da se
zemlja podiže da će nas udariti u čelo. Ali trčali smo.
Nismo znali kuda idemo, samo smo znali da moramo
trčati, trčati do kraja svijeta, do kraja naših dana.
Odjednom smo shvatili da smo se zaustavili i da
ležimo na mekanoj zemlji. Drveće toliko visoko da to
nikada vidjeli nismo šutke je stajalo iznad nas. Shvatili
smo. Bili smo u Neistraženoj šumi. Nismo mislili doći
ovamo, no naše noge preuzele su našu mudrost i one
su nas protiv naše volje dovele u Neistraženu šumu.
Naša staklena kutija bila je pokraj nas. Dopuzali
smo do nje, pali smo na nju, lice zgrabili rukama i
mirno ležali.
Dugo smo tako ležali. Onda smo ustali, uzeli našu
kutiju i otišli u šumu.
Nije nam bilo važno kamo idemo. Znali smo da
nas ljudi neće slijediti jer oni nikada ne ulaze u
Neistraženu šumu. Njih se nismo trebali bojati. Šuma

56
 briana

traži svoje žrtve. Ni to nas nije uplašilo. Samo smo

željeli biti daleko, daleko od grada i daleko od ozračja
koje se dodiruje s ozračjem Grada. Zato samo hodali, s
našom kutijom u našim rukama, ali prazna srca.
Mi smo prokleti. Koliko god dana da nam je
preostalo, sami ćemo ih provesti. Mi smo čuli za
propadanje koje dolazi sa samoćom. Mi smo se
otrgnuli od istine naše braće ljudi i za nas nema
povratka, nema iskupljenja.
Mi znamo za te stvari, ali ne marimo. Nije nas
briga ni za što na tome svijetu. Umorni smo.
Samo je kutija u našim rukama poput živog srca
što nam daje snagu. Lagali smo sami sebi. Tu kutiju mi
nismo napravili za dobro naše braće. Mi smo je
napravili zbog nas samih. Ona je iznad sve naše braće,
ona je istina iznad istine. Zašto razmišljati o tome?
Nije nam preostalo mnogo dana da ih poživimo.
Hodamo prema očnjacima koji čekaju negdje među
velikim, tihim drvećem. Iza nas nema nijedne stvari za
žaljenje.
Tada nas je pogodila iznenadna bol, prva i samo
naša. Pomisli smo na Zlatnu. Pomislili smo na Zlatnu
koju više nikada nećemo vidjeti. Bol je prošla. Tako je
najbolje. Mi smo jedan od Prokletih. Najbolje da Zlatna
zaboravi naše ime i tijelo koje to ime nosi.

57
 briana

Osmi dio

58
 briana

Naš prvi dan u šumi bio je dan čuda.

Probudili smo se kad je zraka Sunca pala na naše
lice. Poželjeli smo skočiti na noge, kao što smo svakog
jutra i cijeli život to činili, ali odjednom shvatismo da
se nikakvo zvono nije oglasilo i da tu nema nikakva
zvona koje bi zvonilo. Legli smo na leđa, raširili smo
ruke i zagledali se u nebo. Lišće je imalo srebrne
rubove koji su podrhtavali i mreškali se poput rijeke
zelene i plamteće što je plovila gore iznad nas.
Nismo se htjeli pomaknuti. Iznenada smo
pomislili da ovako možemo ležati koliko želimo -
naglas smo se nasmijali toj misli. Mogli smo i ustati,
trčati, skakati i ponovno leći. Činilo nam se da su to
misli bez smisla, ali prije nego smo shvatili, naše tijelo
ustane u jednom skoku. Naše ruke rastegnu se po
svojoj volji, a naše tijelo stane se okretati i okretati sve
dok nije podiglo vjetar što je zašuštao u lišću grmlja.
Tada naše ruke uhvate granu i zanjišu nas visoko
prema drvu - bez cilja, samo što smo s čuđenjem
shvatili kolika je snaga našeg tijela. Grana je pukla i mi
smo pali na mahovinu meku poput jastuka. Tada naše
tijelo, onkraj svakoga smisla, stane se okretati po
mahovini tako da je suho lišća bilo po našoj tunici, po
kosi, po licu. Odjednom smo čuli sami sebe kako se
smijemo, kako se naglas smijemo, kako se smijemo
kao da u nama nije ostalo druge snage, osim za
smijanje.
Tada smo uzeli staklenu kutiju i krenuli šumom.
Hodali smo lomeći grane. Bilo je to kao da plivamo
morem do lišća u kojemu je grmlje činilo valove što su
se dizali i spuštali oko nas, prskajući zelenu pjenu

59
 briana

visoko gore do vrhunaca drveća. Ispred nas rastvaralo

se drveće, rastvaralo i pozivalo nas naprijed. Izgledalo
je kao da nam šuma želi dobrodošlicu. Nastavili smo
bez razmišljanja, bez brige, ne osjećajući ništa, osim
pjesme našeg tijela.
Stali smo kad smo osjetili glad. Ugledali smo ptice
na granama drveća i odmah poskočili. Zgrabili smo
kamen i poput strijele bacili ga prema ptici. Pala je
ispred nas. Zapalili smo vatru, ispekli smo pticu i
pojeli je. Nikada nam nijedan obrok nije bio ukusniji.
Ubrzo smo pomislili da je veliko zadovoljstvo jesti
hranu koja nam je potrebna i do koje dolazimo
vlastitim rukama. I poželjeli smo biti ponovno i ubrzo
gladni kako bismo ponovno mogli osjetiti taj novi
ponos koji dolazi s hranjenjem.
Krenuli smo dalje. Stigli smo do potoka koji je
poput staklene pruge ležao među drvećem. Ležao je
toliko mirno da nismo vidjeli vodu, već samo prorez u
zemlji u kojemu je drveće raslo naopako, a nebo je
bilo na dnu. Kleknuli smo pokraj potoka i sagnuli se
da pijemo. A onda smo zastali. Jer, dolje na plavom
nebu ispod nas, mi smo prvi put ugledali svoje vlastito
lice.
Mirno smo sjedili i zadržavali dah. Jer naše lice i
naše tijelo bili su predivni. Naše lice nije bilo poput
lica naše braće, jer nismo osjećali žaljenje dok smo ga
promatrali. Naše tijelo nije bilo poput tijela naše
braće, jer naši su udovi bili su ravni, tanki, tvrdi i
snažni. Imali smo osjećaj da se možemo pouzdati u to
biće koje nas je gledalo iz potoka i da se tog bića ne
trebamo plašiti.

60
 briana

Hodali smo dok Sunce nije zašlo. Dok su se sjene

skupljale među drvećem, mi smo se zaustavili kod
rupe među korijenjem u kojoj ćemo noćas spavati.
Iznenada, prvi put tog dana, mi smo se prisjetili da
smo Prokleti. Prisjetili smo se toga i nasmijali se.
Pišemo ovo na papir što smo ga sakrili u tunici
zajedno s napisanim stranicama što smo ih ponijeli
Svjetskom vijeću znanstvenika, ali mi im ih nikada
nismo dali. Imamo mnogo toga reći sami sebi.
Nadamo se da ćemo u danima koji dolaze za to naći
riječi. Zasada ne možemo govoriti jer i ne možemo
razumjeti.

61
 briana

Deveti dio

62
 briana

Prošlo je mnogo dana da nismo pisali. Nismo

željeli pričati. Jer nama i ne trebaju riječi da bismo
pamtili ono što nam se dogodilo.
Bilo je to našeg drugog dana u šumi kad smo
začuli korake iza sebe. Sakrili smo se u grmlju i čekali.
Koraci su došli bliže. Tada smo među drvećem
ugledali nabor bijele tunike i bliještanje zlata.
Skočili smo naprijed, potrčali k njima, pa se
zaustavili promatrajući Zlatnu.
One su nas vidjele. Dlanovi su im bili stisnuti u
šake. Kao da su htjele da ih ruke pridržavaju dok im je
tijelo lelujalo. I nisu mogle govoriti.
Nismo se usudili doći im preblizu. Pitali smo
drhtavim glasom:
„Kako ste vi došli ovamo, Zlatna?“
Ali one su tek šapnule:
„Našle smo vas.“
„Kako ste vi došle u šumu?“ pitali smo.
Podigle su svoju glavu. U njihovu se glasu osjetio
veliki ponos: „Slijedile smo vas.“
Mi tada nismo mogli ništa reći. One su nastavile:
„Čule smo da ste vi otišli u Neistraženu šumu.
Cijeli grad govori o tome. Noći tog dana, kad smo čuli
za to, mi smo pobjegle iz Doma seljaka. Pronašle smo
tragove vaših stopala na polju kojim ljudi nikada ne
prolaze. Slijedile smo ih i tako ušle u šumu. Ovdje smo
pratile stazu po kojoj je vaše tijelo slamalo grane.“
Njihova bijela tunika bila je poderana, a grane su
joj porezale kožu na rukama, ali one su pričale kao da

63
 briana

to uopće i nisu primijetile, kao da nisu umorne, kao da

se boje.
„Slijedile smo vas“, rekle su, ,,i slijedit ćemo vas
kuda god da vi pošli. Ako vam zaprijeti opasnost, i mi
ćemo joj se suprotstaviti. Vi ste prokleti i mi želimo s
vama dijeliti vaše prokletstvo.“
Gledale su nas, glas im je bio dubok, no bilo je u
njemu gorčine i trijumfa.
,,U vašim očima ima vatre, dok u našoj braći niti
ima nade niti vatre. Vaša su usta od granita, a naša su
braća mekana i pokorna. Vaše je čelo visoko, a naša su
braća dodvorice. Vi hodate, naša braća pužu. Prije
želimo biti prokleti s vama nego blagoslovljeni sa
svom našom braćom. Činite s nama što vas je volja, ali
nemojte nas tjerati od sebe.“
Onda su kleknule i pred nama sagnule svoju
zlatnu glavu.
Nikad nismo razmišljali o tome što smo učinili.
Sagnuli smo se da dignemo Zlatnu na noge, ali, kad
smo je dotaknuli, nas kao da je spopalo ludilo. Mi smo
zgrabili njezino tijelo i naše usne stisnuli uz njezine.
Zlatna je uzdahnula, njezin je uzdah bio jauk, a onda
se njihove ruke sklope oko nas.
Dugo smo tako zajedno stajali. Bili smo
prestravljeni time što smo živjeli dvadeset jednu
godinu, a nikada nismo spoznali kakva je radost
moguća ljudima.
Tada smo rekli:
„Naša najdraža. Nemojte se bojati šume. Nema
opasnosti u samoći. Ne trebaju nam naša braća.

64
 briana

Hajdemo zaboraviti njihovo dobro i naše zlo, hajdemo

zaboraviti sve stvari, osim da smo zajedno i da nas
veže radost. Dajte nam vašu ruku. Pogledajte naprijed.
Ovo je naš svijet, Zlatna, neobičan, nepoznati svijet, ali
naš je.“
Tada smo otišli u šumu držeći se za ruke.
I te smo večeri shvatili da držati u našim rukama
tijelo žena nije ni ružno ni sramotno nego da je to
ekstaza darovana ljudskom rodu.
Mnogo smo dana hodali. Šuma nema kraja -
nismo ga ni tražili. Međutim, svaki dan dodan danu
što nas je dijelio od Grada bio je dodatni blagoslov.
Napravili smo luk i mnogo strijela. Možemo ubiti
više ptica nego nam je potrebno za jelo. U šumi smo
pronašli vodu i voće. Noću odabiremo čistinu oko koje
zapalimo vatreni krug. Spavamo u središtu tog kruga -
zvijeri se ne usuđuju napadati nas unutra. Mi gledamo
njihove oči, zelene i žute poput žeravice, koje nas
promatraju s grana drveća. Vatre oko nas tinjaju
poput dragulja u kruni, a dim se diže u zrak u
stupovima što ih mjesečina boji u plavo. Mi zajedno
spavamo u sredini toga kruga, ruke Zlatne nas
okružuju, njihova je glava na našim prsima.
Jednog dana, kad dovoljno odmaknemo, mi ćemo
se zaustaviti i izgraditi kuću. Ali ne trebamo žuriti.
Dana ispred nas ima beskonačno mnogo, kao što je i
šuma beskonačna.
Ne možemo razumjeti taj novi život koji smo
pronašli, no čini nam se tako jasnim i tako
jednostavnim. Kad nas pitanja počnu zbunjivati,

65
 briana

ubrzamo korak, skrenemo i zaboravimo na sve stvari

dok gledamo kako nas Zlatna slijedi. Sjene lišća padaju
im po rukama dok šire grane, no ramena su im
osunčana. Koža je njihovih ruku poput plave
izmaglice, no njihova ramena su bijela i blistava kao
da svjetlo ne pada odozgo, nego kao da izvire iz
njezine kože. Promatrali smo list što je pao na njihova
ramena. Ostao je ležati do njihova vrata. Na njemu je
kap rose blistala poput dragulja. Prišle su nam,
zaustavile se, nasmijale se znajući što mi mislimo,
poslušno su pričekale, bez pitanja, dok nama nije
došlo da se okrenemo i pođemo.
Hodali smo i blagoslivljali zemlju ispod naših
nogu. Međutim, dok smo hodali, ponovno su iskrsnula
ista pitanja. Je li ono što smo pronašli zloporaba
samoće i što ljudi mogu željeti da se spase zloporabe?
Ako je biti sam veliko zlo, onda što je to zapravo
dobro, a što je zlo?
Sve što dolazi od mnogih je dobro. Sve što dolazi
od jednog je zlo. Tako su nas učili od našega prvog
udaha. Mi smo prekršili zakon, ali nikada u njega
nismo sumnjali. No, sada dok hodamo šumom, mi
učimo sumnjati.
Nema drugog života za ljude, osim da budu na
korist dobru sve svoje braće. Ali mi nismo živjeli dok
smo radili na korist naše braće, mi smo samo bili
umorni. Nema radosti za ljude, osim radosti što se
dijeli sa svom našom braćom. Međutim, jedina stvar
koja nas je podučila sreći bila je sila koju smo stvorili
u žicama, i Zlatna. I obje te radosti pripadaju samo
nama, dolaze samo iz nas, one nemaju nikakve veze sa

66
 briana

svom našom braćom i ni na koji način nisu vezane za

našu braću. Zato se pitamo.
Postoji neka greška, jedna strašna greška u
mišljenju ljudi. Kakva je to greška? Mi to ne znamo, ali
to znanje bori se u nama, bori se da bude rođeno.
Danas je Zlatna iznenada stala i rekla:
„Volimo vas.“
No, namrštile su se, protresle glavom i
bespomoćno zurile u nas.
„Ne“, šapnule su, „nismo to htjele reći.“
Šutjele su, onda su polako progovorile. Riječi su
joj se kolebale poput riječi djeteta koje prvi put
govori:
„Mi smo jedna... sama... jedina... i mi volimo vas
koji ste jedan... sam... jedini.“
Pogledali smo jedno drugo u oči i shvatili da nas
je zapuhnuo dašak čuda, i prošao, ostavljajući nas da
uzalud tapkamo.
I osjetili smo se rastrgano, rastrgano zbog neke
riječi koju nismo mogli naći.

67
 briana

Deseti dio

68
 briana

Mi sjedimo za stolom i pišemo ovo na papir

proizveden prije više tisuća godina. Svjetlo je slabo i
ne možemo vidjeti Zlatnu, samo jedan zlatni uvojak na
jastuku jednoga prastarog kreveta. Ovo je naš dom.
Danas u zoru smo ga pronašli. Mnogo dana mi
smo prelazili lance planina. Šuma se uzdizala među
liticama i, kad god bismo došli na goli komad stijene,
ugledali bismo visoke vrhunce ispred nas na zapadu, i
na sjeveru, i na jugu, sve dokle nam je pogled sezao.
Vrhunci su bili crveni i smeđi sa zelenim prugama
šuma, koje su im bile poput vena, i plavom izmaglicom
što im je bila poput vela na glavi. Nikada nismo čuli za
te planine niti smo ih ikada vidjeli zabilježene na
zemljovidima. Zabranjena ih je šuma skrivala od
gradova i od gradskih ljudi.
Penjali smo se stazama kojim se ni divokoze nisu
usudile ići. Kamenje se kotrljalo ispod naših nogu,
slušali smo kako udara dolje po stijenama, daleko,
daleko dolje, i planine su odjekivale sa svakim
udarcem, dugo nakon što bi se udarac dogodio. Ali mi
smo nastavili jer znali smo da nikada nijedan čovjek
neće ići za nama niti će nas ovdje naći.
Onda danas, u zoru, među drvećem ugledali smo
bijeli plamen, visoko na golom vrhuncu ispred nas.
Pomislili smo da je požar pa smo stali. Međutim,
plamen se nije micao, ali je svjetlucao poput tekućeg
metala. Po stijenama smo se popeli do toga. I tamo,
ispred nas, na širokoj čistini, s planinama što su se
uzdizale iza, stajala je kuća kakvu mi nikada nismo
vidjeli. Bijelu vatru stvaralo je sunce na prozorskim
staklima.

69
 briana

Kuća je imala dva kata i neobičan krov ravan

poput poda. U zidovima je bilo više prozora nego zida.
Prozori su se nalazili i po kutovima pa nismo mogli
dokučiti kako ta kuća uopće uspijeva stajati. Zidovi su
bili tvrdi i glatki, ali različiti od kamena kakav smo
vidjeli u tunelu.
I bez riječi oboje smo znali: ova je kuća ostatak
Zabranjenih vremena. Drveće ju je štitilo od vremena i
vremenskih neprilika, ali i od ljudi koji imaju manje
milosti od vremena. Okrenuli smo se prema Zlatnoj i
pitali je:
„Bojite se?“
Ali one su odmahnule glavom. Otišli smo do vrata,
širom ih otvorili i zajedno ušli u kuću iz Zabranjenih
vremena.
Trebat će nam dani i godine koje su pred nama da
razgledamo, dokučimo i shvatimo stvari iz ove kuće.
Danas možemo samo promatrati i pokušati vjerovati
onomu što vidimo. S prozora smo razmaknuli teške
zavjese i ugledali malene prostorije. Pomislili smo da
u njima ne bi moglo živjeti više od dvanaest ljudi.
Pomislili smo da je neobično što je ljudima bilo
dopušteno izgraditi kuću samo za dvanaestoricu.
Nikada nismo vidjeli kuću toliko punu svjetla.
Sunčeve su zrake plesale po njoj u bojama i bojama, u
više boja nego što smo mislili da ih ima, jer mi nismo
vidjeli drukčije kuće osim bijelih, smeđih i sivih. Na
zidovima su se nalazila velika stakla, ali nisu to bila
obična stakla, jer, kad pogledamo u njih, vidimo naša
tijela i stvari iza nas baš kao na površini jezera. Bilo je
tu neobičnih stvari kakve nikada nismo vidjeli i čija
70
 briana

nam je namjena bila nepoznata. I bilo je tu posvuda

staklenih kugli u kojima su se nalazile metalne mreže
kakve smo vidjeli u tunelu.
Pronašli smo dvoranu za spavanje - sa
strahopoštovanjem smo zastali na pragu. Jer bila je to
malena prostorija u kojoj su bila samo dva kreveta. U
kući nismo pronašli drugih kreveta, pa smo zaključili
da je ovdje živjelo samo dvoje, a to je nadilazilo našu
moć shvaćanja. U kakvom su to svijetu živjeli ti ljudi iz
Zabranjenih vremena.
Pronašli smo odjeću i Zlatna je uzdahnula kad ju
je ugledala. Jer to nisu bile bijele tunike ni bijele toge.
Odjeća je bila svih boja, nije bilo dva ista komada.
Neka se raspala u prašinu kad smo je dotaknuli. Ali
neki su komadi bili od težeg platna i pod našim
prstima osjećali smo ih mekanima i novima.
Pronašli smo prostoriju sa zidovima od polica
koje su bile pune rukopisa, od poda do stropa. Nikada
ih nismo vidjeli toliko, ali ni tako čudnih oblika. Nisu
bili mekani i namotani, imali su tvrde korice od platna
i kože. A slova na njihovim stranicama bila su tako
malena da smo se pitali kakvi su to bili ljudi koji su
imali takav rukopis. Zavirili smo u njih i shvatili da su
pisani našim jezikom, ali pronašli smo mnogo riječi
koje nismo mogli razumjeti. Sutra ćemo početi čitati te
spise.
Kad smo razgledali sve prostorije u kući,
pogledali smo Zlatnu - znali smo misli jedno drugomu.
„Nikada nećemo napustiti ovu kuću“, rekli smo,
„niti će nam je netko oteti. Ovo je naš dom i kraj našeg
putovanja. Ovo je vaša kuća, Zlatna, i naša, i neće
71
 briana

pripasti drugim ljudima dok je svijeta i vremena.

Nećemo je dijeliti s drugima, kao što s njima ne
dijelimo ni našu sreću, našu ljubav, našu glad. I neka
tako bude do kraja naših života.“
„Neka bude po tvojoj volji“, rekle su.
Onda smo otišli skupiti drva za veliki kamin u
našem domu. Vodu smo donijeli iz potoka koji prolazi
među drvećem ispod našeg prozora. Ubili smo
divokozu i njezino meso donijeli da ga spravimo u
neobičnom bakrenom loncu što smo ga pronašli u
prostoriji čuda - to mora da je bila kuhinja ove kuće.
Taj smo posao odradili sami jer nije bilo te naše
riječi koja bi Zlatnu odvojila od velikoga stakla koje
nije samo staklo. Stajale su ispred njega i zurile i
zurile u svoje vlastito tijelo.
Kad je Sunce potonulo iza planina, Zlatna je
zaspala na podu među draguljima, kristalnim bocama
i svilenim cvijećem. Zlatnu smo podigli našim rukama,
glava joj je nježno pala na naše rame, i odnijeli je u
krevet. Zatim smo zapalili svijeću, iz sobe s
rukopisima donijeli papir i sjeli pokraj prozora. Znali
smo da noćas nećemo moći spavati.
Promatrali smo zemlju i nebo. Taj niz golih
stijena, vrhunaca i mjesečine izgledao je poput svijeta
spremnog za rađanje, svijeta koji čeka. Činilo nam se
da čeka naš znak, iskru, prvu zapovijed. Nismo znali
koju mu riječ reći ni koje veliko djelo zemlja čeka da
mu svjedoči. Znali smo da čeka. Činilo se kako govori
da ispred nas leži veliki dar, ali ona za nas ima još veći.
Govoriti nam je. Moramo joj dati cilj, najviše značenje
svemu tom blještavom prostoru od stijena i neba.
72
 briana

Pogledali smo naprijed, proklinjali smo svoje srce

da nam dade odgovor na poziv koji nikakav glas nije
izrekao, ali koji smo mi čuli. Pogledali smo svoje ruke.
Ugledali smo prašinu prošlih stoljeća, prašinu koja je
skrivala velike tajne, možda i veliko zlo. Ali to ipak ne
izaziva strepnju u našemu srcu, nego samo tiho
poštovanje i sućut.
Neka se spoznaja rodi u nama! Koja je to tajna što
je naše srce razumije, ali ne želi nam je otkriti? Ipak,
čini se da kuca kao da se trudi otkriti je.

73
 briana

Jedanaesti dio

74
 briana

Ja jesam. Ja mislim. Ja želim.

Moje ruke. Moj duh. Moje nebo. Moja šuma. Ova
moja zemlja... Što još moram reći? To su te riječi. To je
odgovor.
Stojim ovdje na vrhu planine. Podižem svoju
glavu i širim svoje ruke. Ovo, tijelo i dušo moja, ovo je
kraj potrage. Želio sam znati značenje stvari. Ja sam
značenje. Želio sam pronaći dopuštenje za postojanje.
Ne treba mi nikakvo dopuštenje za postojanje ni
ikakva kazna za moje postojanje. Ja sam dopuštenje i
kazna.
Moje su oči te koje gledaju, a prizor pred mojim
očima podaruje ljepotu zemlji. Moje su uši te koje
čuju, a ono što one čuju pjesma je svijeta. Moj je um taj
koji misli i prosudba mojeg uma jedino je svjetlo koje
može pronaći istinu. Moja je volja ta koja odabire, a
odabir moje volje jedini je nalog koji moram
poštovati.
Mnoge su riječi došle do mene, neke su mudre,
neke su lažne, ali samo tri su svete: „Ja to hoću!“
Kojim god putem da krenuo, u meni je zvijezda
vodilja - zvijezda vodilja i magnet koji pokazuje put. A
oni pokazuju u jednome smjeru. Oni pokazuju prema
meni.
Ne znam je li ova zemlja na kojoj stojim jezgra
svemira ili samo zrnce prašine izgubljeno u vječnosti.
Ne znam i nije mi stalo. Jer znam kolika mi je sreća na
zemlji moguća. A moja sreća ne treba viši cilj koji bi je
opravdavao. Moja sreća nema svrhu nekog završetka.
Ovo je završetak. Ona je sama sebi svrha.

75
 briana

Jer moja svrha nije završetak koji bi drugi htjeli

za mene. Ja nisam alat za njihovu upotrebu. Ja nisam
sluga njihovih potreba. Ja nisam povoj za njihove rane.
Ja nisam žrtva za njihove oltare.
Ja sam čovjek. To čudo samo je moje, ja ga
posjedujem i čuvam, ja se njime koristim i ja pred
njime klečim!
Ja ne predajem svoja blaga, ja ih ne dijelim. Blago
mojeg duha nije takve sorte da se rasipa u mjedenim
kovanicama i baca u vjetar poput milostinje
siromašnima duhom. Ja branim svoja blaga: svoju
misao, svoju želju, svoju slobodu.
Svojoj braći ja ništa ne dugujem niti od njih
naplaćujem dugove. Nikoga ne tražim da živi za mene
niti ja živim za nekog drugog. Ne želim tuđe duše niti
je moja duša njima na raspolaganju.
Ja svojoj braći niti sam neprijatelj ni prijatelj,
nego ono što svatko od njih zaslužuje. A da bi zadobila
moju ljubav, moja braća moraju učiniti više nego da
budu rođena. Ja svoju ljubav ne dajem bez razloga, ne
dajem je slučajnom prolazniku koji bi je poželio imati.
Svojom ljubavlju ja čovjeku odajem čast. Ali čast se
mora zaslužiti.
Ja ću odabrati prijatelje među ljudima, ali ne
robove ni gospodare. Odabrat ću samo one koji mi
odgovaraju i njih ću voljeti i poštovati, ali nikakvoj se
zapovijedi neću podvrgnuti. I mi ćemo se uhvatiti za
ruke kad to poželimo. Jer svaki je čovjek sam u hramu
svojeg duha. Neka svaki čovjek čuva netaknutim i
neokaljanim svoj hram. Tada neka se s drugima uhvati

76
 briana

za ruke, ako to želi, ali samo s one strane svoga svetog

praga.
Jer riječ „mi“ nikada ne smije biti izgovorena,
osim kad to pojedinac poželi i kad dobro razmisli. Ta
riječ nikad ne smije biti prva u duši čovjekovoj, jer ona
tada postaje zvijer, korijen svakoga zla na zemlji,
korijen mučenja što ga čovjek trpi od ljudi, korijen
neizrecive laži.
Riječ „mi“ je poput vapna posipanog po ljudima,
vapna što skrućuje i pretvara u kamen, mrvi sve ispod
sebe, pa se u sivilu izgubi ono što je bijelo i što je crno.
To je riječ kojom izopačeni kradu vrlinu dobrih,
kojom slabi kradu snagu jakih, kojom budale kradu
mudrost razboritih.
Kakva je moja radost ako sve ruke, čak i nečiste,
mogu posegnuti u nju? Kakva je moja mudrost ako mi
čak i budale mogu naređivati? Kakva je moja sloboda
ako su sva bića, i ona loša i nesposobna, moji
gospodari? Kakav je to moj život ako se moram
klanjati i pokoravati?
Ali ja sam završio s tom vjerom u iskvarenost.
Ja sam završio s monstrumom „mi“, tom riječi
ropstva, prijevare, bijede, laži i sramote.
Sad vidim lice boga i ja tog boga podižem iznad
zemlje, tog boga što ga ljudi traže otkako su nastali,
tog boga koji će im omogućiti radost, mir i ponos.
Taj bog, ta jedna riječ glasi:
„Ja.“

77
 briana

Dvanaesti dio

78
 briana

Prvi put riječ „ja“ vidio sam čitajući jednu od

knjiga što sam je našao u kući. Kad sam shvatio tu
riječ, knjiga mi je pala iz ruku i zaplakao sam, ja koji
nikada suze ispustio nisam. Plakao sam zbog
oslobođenja i žaljenja za cijelim čovječanstvom.
Shvatio sam blagoslovljenu stvar koju sam ja
nazivao svojim prokletstvom. Shvatio sam zašto je
ono najbolje u meni bilo moj grijeh i moj prijestup, i
zašto se ja u svojem grijehu nikada nisam osjećao
krivim. Shvatio sam da stoljeća lanaca i bičeva neće
ubiti čovjekov duh kao ni istinu koja je u njemu.
U mnogo dana pročitao sam mnogo knjiga. Tada
sam pozvao Zlatnu i rekao joj što sam pročitao i što
sam naučio. Pogledala me je i prve riječi koje je rekla
bile su: „Ja te volim.“
Rekao sam:
„Najdraža moja, nije dolično da ljudi budu bez
imena. Postojala su vremena kad je svaki čovjek imao
vlastito ime koje ga je razlikovalo od svih ostalih ljudi.
Odaberimo zato svoja imena. Čitao sam o čovjeku koji
je živio prije više stotina godina i, od svih imena u tim
knjigama, ja želim nositi baš njegovo. On je bogovima
uzeo vatru i dao je ljudima, i mislio je da su ljudi
bogovi. I patio je zbog tog djela kao što i svi donositelji
svjetla moraju patiti. Njegovo je ime bilo Prometej.“
„To će biti tvoje ime“, rekla je Zlatna.
„I čitao sam o božici“, rekao sam, „koja je bila
majka zemlje i svih bogova. Njezino je ime bilo Gea.
Neka to bude tvoje ime, moja Zlatna, jer ti ćeš biti
majka nove vrste čovjeka.“

79
 briana

„To će biti moje ime“, rekla je Zlatna.

Sad gledam naprijed. Moja budućnost preda
mnom sasvim je jasna. Svetac s lomače vidio je
budućnost kad me je odabrao za svojeg nasljednika,
kao i nasljednici svih svetaca i svih mučenika koji su
bili prije njega i koji su umrli zbog istog razloga, zbog
iste riječi, bez obzira na to koje su ime davali svojem
razlogu i svojoj istini.
Živjet ću ovdje u svojoj vlastitoj kući. Hranu ću
uzimati od zemlje trudeći se vlastitim rukama. Iz
svojih ću knjiga naučiti mnoge tajne. U godinama koje
slijede obnovit ću postignuća prošlosti te im otvoriti
put prema budućnosti. Ta su postignuća meni
otvorena, ali zatvorena su zauvijek mojoj braći, jer
umovi su okovani svima, sve do najslabijeg i
najtupijeg među njima.
Naučio sam kako je moja sila neba već davno bila
poznata ljudima. Oni su je nazivali električnom
strujom. Bila je to sila koja je pokretala njihove
najveće izume. Osvjetljivala je kuće svjetlom što je
dolazilo iz tih staklenih kugli po zidovima. Pronašao
sam stroj koji je proizvodio svjetlo. Naučit ću kako ga
popraviti da ponovno radi. Naučit ću kako se koristiti
žicama koje prenose tu silu. Onda ću postaviti ogradu
od žica oko svoje kuće i uz stazu što vodi do mojeg
doma, ogradu kao svjetleću mrežu, neoborivu poput
granitnog zida, ogradu koju moja braća nikada neće
uspjeti prijeći. Jer oni se nemaju čime boriti protiv
mene, osim gole sile koja dolazi od njihova broja. Ja
imam svoj um.

80
 briana

Ovdje, na ovome planinskom vrhuncu gdje je

svijet ispod mene, a iznad nema ničega, osim Sunca, ja
ću živjeti svoju istinu. Gea nosi moje dijete. Naš sin bit
će odgajan kao čovjek. Naučit ćemo ga da kaže: „Ja.“ I
da bude ponosan na to. Naučit ćemo ga da hoda
uspravno svojim vlastitim nogama. Naučit ćemo ga da
poštuje svoju dušu.
Kad budem pročitao sve knjige i naučio živjeti po
novom, kad moj dom bude spreman i moja zemlja
obrađena, ja ću ukrasti jedan dan, po zadnji put, za
prokleti Grad svog rođenja. Pozvat ću k sebi svog
prijatelja koji nema drugog imena osim Međunarodni
4-8818, i sve koji su poput njega, Bratstvo 2-5503,
koji plače bez razloga, i Solidarnost 9-6347, koji noću
zove pomoć, i još nekoliko ostalih. Pozvat ću k sebi sve
muškarce i žene čiji duh u njima nije ubijen i koji pate
pod jarmom svoje braće. Oni će me slijediti i ja ću ih
povesti u svoju utvrdu. I ovdje, u ovoj nezabilježenoj
divljini, ja i oni, moji odabrani prijatelji, moji
graditelji, kolege graditelji, napisat ćemo prvo
poglavlje nove povijesti čovječanstva.
Tri su stvari preda mnom. I dok stojim ovdje na
vratima slave, po zadnji put gledam iza sebe. Gledam
na povijest čovječanstva koju sam naučio iz knjiga i
čudim se. Bila je to duga priča i duh koji ju je pokretao
bio je duh ljudske slobode. Ali što je to sloboda?
Sloboda od čega? Ne postoji ništa što čovjeku može
oduzeti njegovi slobodu, osim drugih ljudi. Da bi bio
slobodan, čovjek mora biti slobodan od svoje braće.
To je sloboda. Samo to i ništa drugo.

81
 briana

Na početku je čovjek bio rob bogova. Ali prekinuo

je okove. Onda je bio rob kraljeva. No, prekinuo je i
njihove okove. Bio je rob na osnovi rođenja, rodbine,
rase. Ali prekinuo je i te okove. Obznanio je svoj svojoj
braći da čovjek ima prava koje mu nijedan bog, kralj
ni drugi čovjek ne može oduzeti, bez obzira na njihov
broj, jer to je ljudsko pravo i na zemlji nema većega
prava od toga. I on je došao na prag slobode za koji se
stoljećima nakon njega prolijevala krv.
Međutim, tada je odustao od svega što je osvojio i
pao niže od svojih divljačkih početaka.
Što je bilo uzrok povlačenja? Kakva je to
katastrofa ljudima ukrala razum? Koji ih je to bič
natjerao na koljena da se stide i podvrgavaju?
Obožavanje riječi „mi“.
Kada su je ljudi pristali obožavati, oko njih urušila
se stoljetna struktura, struktura čija je svaka greda
predočivala misao pojedinca, svakodnevnu misao što
se protezala vjekovima, što je dolazila iz dubina nečije
duše, tog duha što je postojao samo zbog sebe. Ti ljudi
koji su oživjeli tu strast za podaništvom, strast da žive
jedan za drugoga, jer ništa drugo nisu imali što bi ih
opravdalo, ti ljudi nisu mogli pronositi niti čuvati ono
što su primili. Tako su svaka misao, svaka znanost,
svaka mudrost nestali sa zemlje. Tako su ti ljudi, koji
nisu imali ponuditi ništa osim svoga velikog broja,
izgubili svoje čelične tornjeve, leteće brodove,
električne žice, sve stvari koje niti su stvorili niti su ih
sačuvali. Možda se, nekad, rodio čovjek u kojemu je
bilo hrabrosti da ponovno vrati te stvari koje su ljudi
izgubili. Možda je taj čovjek došao pred Vijeće

82
 briana

znanstvenika. Odgovorili su mu kao što su i meni. I

razlozi su bili isti.
Međutim, ja se i dalje pitam kako je moguće, u tim
davnim i nesretnim danima tranzicije, da ljudi nisu
vidjeli kamo idu, i kakva ih je sudbina zadesila zbog
njihove sljepoće i kukavištva. Čudim se, jer nemoguće
mi je shvatiti kako su ljudi, koji su poznavali riječ „ja“,
mogli od nje odustati i zaboraviti što su izgubili. Ali
takva je to priča, jer ja sam živio u Gradu prokletih i
znam kakav su užas ljudi dopustili da im se čini.
Možda je tih dana bilo malo onih među ljudima,
malo njih čista pogleda i čiste duše, koji su odbijali
zaboraviti tu riječ. Kakva li je morala biti njihova
agonija dok su gledali ono što nadolazi i nisu to mogli
zaustaviti! Možda su vikali u znak protesta i
upozorenja. Ali ljudi nisu obraćali pozornost na
njihova upozorenja. I oni, njih nekolicina, vodili su
uzaludnu bitku i izginuli s transparentima koji bijahu
poškropljeni njihovom vlastitom krvlju. Izabrali su
smrt jer su znali. Njima kroz vjekove ja šaljem svoj
pozdrav, i svoju sućut.
U mojoj se ruci nalazi transparent. I ja žalim što
nemam moć da im kažem da očaj njihova srca nije bio
konačna stvar i da njihova noć nije bila bez nade. Jer
bitka koju su vodili nikada se ne može izgubiti. Jer
nikada ne može nestati ono što su oni svojom smrću
spašavali. Usprkos svakoj tami, usprkos svakom
poniženju za koje su ljudi sposobni, na ovoj zemlji
ljudski će duh uvijek ostati živ. Može zaspati, ali
probudit će se. Može nositi okove, ali slomit će ih. I
čovjek će ići dalje. Čovjek, ne ljudi...

83
 briana

Ovdje na ovoj planini ja, moji sinovi, moji

odabrani prijatelji izgradit ćemo novu zemlju i našu
utvrdu. I ona će postati poput srca zemlje, isprva
skrivena i izgubljena, ali svakim će danom odzvanjati
sve glasnije i glasnije. I riječ njezina dospjet će u svaki
kutak svijeta. I putovi svijeta postat će poput vena
kojima će najkvalitetnija krv svijeta putovati do
mojega praga. I sva moja braća, i vijeća moje braće,
čut će za to, ali bit će nemoćni protiv mene. I doći će
dan kada ću ja slomiti sve okove zemlje i sravniti sa
zemljom gradove porobljenih i moj dom postat će
glavni grad svijeta u kojemu će svaki čovjek slobodno
živjeti samo za sebe.
Za taj dan ja ću se boriti, i moji sinovi i moji
odabrani prijatelji. Za slobodu čovjeka. Za njegova
prava. Za njegov život. Za njegovu čast.
I ovdje, iznad ulaza u svoju utvrdu, u kamen ja ću
uklesati jednu riječ koja će biti moj svjetionik i moj
putokaz. Riječ koja neće umrijeti - prije ćemo svi mi
izginuti u bitci. Riječ koja nikada ne može umrijeti na
ovoj zemlji, jer ona je njezin sukus, njezin smisao i
njezina slava.
Svetu riječ - JA.

84
 briana

Ayn Rand

85
 briana

Ayn Rand rođena je kao Alisa Zinovjevna

Rozenbaum 2. veljače. 1905. godine u Sankt
Peterburgu, gdje je studirala i upoznala se s djelima
Aristotela i Platona. Intenzivno je proučavala djela
Friedricha Nietzchea, a kako je poznavala francuski,
njemački i ruski jezik, čitala je i pisce poput F.
Dostojevskog, V. Hugoa, E. Rostanda te F. Schillera.
1926. godine dolazi u New York, gdje odlučuje ostati i
postati scenaristica. Udala se je tri godine kasnije i
dobila američko državljanstvo. Njezin prvi roman Mi,
živi objavljen je 1936. godine. Radnja je smještena u
Sovjetsku Rusiju i govori o sukobu pojedinca i države.
Uslijedila je novela Himna, a zatim Veličanstveni izvor,
distopija koja problematizira totalitarni kolektivizam.
Taj roman predstavlja njezin prvi veliki književni
uspjeh i donosi joj financijsku sigurnost. Njezin
najpoznatiji roman, Pobunjeni Atlas objavljen je 1953.
godine i do danas je ostao njezino najprevođenije i
najčitanije djelo. U šezdesetim i sedamdesetim
godinama Rand se predavanjima i publicističkim

86
 briana

radom posvetila razvijanju i promoviranju svog

filozofskog pravca - objektivizma.
Čitav opus Ayn Rand, i književni i filozofski,
prožet je individualizmom i spoznajom da svaka vlast
mora biti minimalna i ograničena. U središtu njezine
političke filozofije su individualna prava, uključujući
prava vlasništva, pa je stoga laissez-faire kapitalizam
smatrala jedinim moralnim društvenim sustavom, jer
po njoj je to bio jedini sustav koji po svojoj definiciji
štiti ta prava. Oštro se protivila etatizmu, pod kojim je
razumijevala teokraciju, apsolutnu monarhiju,
nacizam, fašizam, demokratski socijalizam,
komunizam i diktaturu.
Ludwig von Mises, osnivač Austrijske škole,
nazvao ju je „najhrabrijim čovjekom Amerike“. David
Nolan, jedan od osnivača Libertarijanske stranke,
napomenuo je kako bez Ayn Rand libertarijanskog
pokreta jednostavno ne bi bilo. Premda se njezina
politička stajališta često smatraju konzervativnima ili
libertarijanskima, ona je više voljela sintagmu
radikalni kapitalist.
Ayn Rand umrla je 6. ožujka 1982. godine u svom
domu u New Yorku.

87