J.R.

R Tolkein

Nedovršene pripovesti


o Numenoru i Međuzemlju
uredio i uvodom, komentarom
i zemljovidima popratio
Christopher Tolkien

By

 Sadržaj:

Bilješka urednika
Bilješka prevoditelja
UVOD
Uvod
PRVI DIO
O TUORU I NJEGOVU DOLASKU U GONDOLIN
PRIČA O HURINOVOJ DJECI
DRUGI DIO
OPIS OTOKA NUMENORA
ALDARION I ERENDIS
ELROSOVA LOZA: KRALJEVI NUMENORA
POVIJEST GALADRIEL I CELEBORNA
TREĆI DIO
STRADANJE NA GLADDENSKIM POLJIMA
CIRION I EORL I PRIJATELJSTVO GONDORA I ROHANA
POHOD NA EREBOR
LOV NA PRSTEN
BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA
ČETVRTI DIO
DRUEDAINI
ISTARI
PALANTIRI
ZEMLJOVID MEÐUZEMLJA
Prvi dio: PRVO DOBA
Narn i Chin Hurin
TURINOVO DJETINJSTVO
RIJEČI HURINA I MORGOTHA
TURINOV ODLAZAK
TURIN U DORIATHU
TURIN MEÐU ODMETNICIMA
O PATULJKU MIMU
TURINOV POVRATAK U DOR-LOMIN
TURINOV DOLAZAK U BRETHIL
PUTOVANJE MORWEN I NIENOR U NARGOTHROND
NIENOR U BRETHILU
GLAURUNGOV NAILAZAK
GLAURUNGOVA SMRT
TURINOVA SMRT
NAPOMENA
DODATAK
Drugi dio: DRUGO DOBA
Opis otoka Numenora
Aldarion i Erendis
DALJNJI TIJEK RADNJE
NAPOMENA
Elrosova loza: kraljevi Numenora
Povijest Galadriel i Celeborna
GLEDE GALADRIEL I CELEBORNA
AMROTHINIMRODEL
ELESSAR
DODACI
Dodatak A
Dodatak B
Dodatak C
Dodatak D
Dodatak E
Treći dio: TREĆE DOBA
Stradanje na Gladdenskim poljima
IZVORI PREDAJE O ISILDUROVOJ POGIBIJI
DODATAK
CIRION I EORL
SJEVERNJACI I VOZARI
EORLOV KONJIČKI POHOD
CIRION I EORL
ISILDUROVO NASLIJEÐE
Pohod na Erebor
DODATAK
IZVACI IZ RANIJE INAČICE TEKSTA
Lov na Prsten
O PUTOVANJU CRNIH JAHAČA PREMA PRIKAZU ŠTO GA JE GANDALF DAO FRODU
DRUGE INAČICE OVE PRIČE
GLEDE GANDALFA, SARUMANA I SHIREA
Bitke na Isenskim gazovima
DODATAK
(I)
(II)
Druedaini
VJERNI KAMEN
DALJNJE BILJEŠKE O DRUEDAINIMA
Istari
Palantiri
 Bilješka urednika

Kako je u pojedinim dijelovima knjige zastupljenost uredničkih komentara
vrlo neujednačena, pokazalo se potrebnim razlučiti pisca i urednika na različite
načine. Piščeve riječi prelomljene su većim slogom u primarnim tekstovima u
cijeloj knjizi; ako pak urednik unosi opaske u neki od tih tekstova, to čini s
uvučenim marginama. Međutim, u Povijesti Galadriel i Celeborna, gdje
urednički tekst prevladava, margine se koriste na obrnut način, kako u
primarnome tekstu, tako i u Dodacima. U ostalim Dodacima (kao i u Uvodu,
Daljnjem tijeku radnje teksta "Aldarion i Erendis", i dalje, te priči Vjerni kamen)
piščeve su riječi navedene su s uvučenim marginama.
Bilješke samoga pisca na pojedinim mjestima u tekstu označene su u cijeloj
knjizi naznakom "[Piščeva bilješka.]".
 Bilješka prevoditelja

Kako su u Algoritmovu izdanju već objavljena sva piščeva djela na koja
se urednik poziva, održavanje dosljednosti bilo mi je ključni kriterij u radu, kako
pri uporabi pojmovlja, tako i pri parafraziranju srodnih stilskih odjeljaka. Navodi
iz dotičnih djela u pravilu su doslovno prenijeti iz njihovih tvrdo ukoričenih
izdanja; rijetke su preinake označene uglatim zagradama. Ondje gdje prijevodi
nude više rješenja za isti pojam (npr. Ringwraith), zbog dosljednosti rabim samo
jedan (tako, Prstenova sablast); kao naziv žitelja Rohana zadržao sam piščevu
kovanicu Rohirrimi. Kvenijske, sindarinske i staroengleske pojmove, navode i
stihove prevodio sam izravno s tih jezika, svugdje gdje postojeći prijevodi nisu
uspostavili snažan presedan. Pri izvođenju pridjeva iz naziva Numenor, gdje
postoji praksa pisanja i numenorski i numendrejski, zadržao sam obje inačice, uz
pojašnjenje u Kazalu.
Urednikove opaske o netočnostima u tekstu Silmarilliona ispravljene su u
drugome izdanju te knjige, na kojem se zasniva hrvatski prijevod. Podroban
prikaz ovih i ostalih autorovih nedovršenih djela posvećenih Numenoru i
Međuzemlju urednik donosi u dvanaest svezaka serijala The History of Middle-
earth. Serijal je objavljen između 1983. i 1996., a u nas nije preveden, tako da
naslove pojedinačnih svezaka, kao i inih referentnih djela, zbog jasnoće navodim
u izvornome obliku.
Nesebičnu pomoć pri radu pružili su mi spisateljica Cleolinda Jones i
lingvist David Salo, kojima se najsrdačnije zahvaljujem.


UVOD
 Uvod

Poteškoće s kojima se suočava onaj kojem je povjerena odgovornost za

djela jednog pokojnog pisca teško su razrješive. Neki bi u tom položaju mogli
odlučiti da uopće ne daju nikakvu građu u objavljivanje, izuzev možda onih
djela koja su u vrijeme piščeve smrti bila u praktički dovršenom stanju. U
slučaju neobjavljenih tekstova J. R. R. Tolkiena, to bi se načelo na prvi pogled
moglo učiniti valjanim; budući da je sam bio izuzetno kritičan i strog prema
vlastitim djelima, on ni u snu ne bi dopustio da čak ni oni cjelovitiji radovi iz
ove knjige ugledaju svjetlost dana bez još mnogo daljnjih dorada.
S druge strane, priroda i razmjeri njegove invencije u mojim očima stavljaju
čak i one priče koje je napustio u osebujan položaj. Mogućnost da Silmarillion
ostane nepoznat za mene nije dolazila u obzir, iako je bio u nesređenom stanju i
iako je moj otac imao poznate, premda uvelike neispunjene namjere da ga
preobrazi; a u tom sam slučaju odlučio, nakon dugog premišljanja, predstaviti taj
rad ne u obliku povijesne studije, zbirke neusuglašenih tekstova povezanih
komentarima, već kao dovršenu i dosljednu cjelinu. Pripovijesti u ovoj knjizi,
pak, posve su drugačije postavljene: uzete zajedno, one nisu cjelina, tako da
knjiga nije više od zbirke zapisa, nesrodnih oblikom, nakanom, dorađenošću i
datumom sastavljanja (kao i mojim načinom predstavljanja), posvećenih
Numenoru i Međuzemlju. Ali razlog za njihovo objavljivanje nije u biti
drugačiji, iako je manje snažan, od onoga za koji sam držao da opravdava
objavljivanje Silmarilliona. Oni koji se ne bi željeli odreći prizora gdje Melkor
uz Ungoliant s vrha Hyarmentira gleda "Yavannina polja i pašnjake, zlaćane pod
visokom pšenicom bogova", gdje Fingolfinova vojska baca sjene pri prvome
izlasku Mjeseca na Zapadu, gdje se Beren u vučjem obliku krije pod
Morgothovim prijestoljem, ili gdje svjetlost Silmarila iznenada cijepa mrak šume
Neldoreth - oni će, uvjeren sam, smatrati da je od nesavršena oblika ovih
pripovijesti mnogo važniji glas Gandalfa (koji se ovdje posljednji put čuje) dok
zadirkuje uznositog Sarumana na sastanku Bijeloga vijeća 2851. godine, ili dok
u Minas Tirithu poslije Rata za Prsten opisuje zašto i kako je poslao patuljke na
onu slavnu proslavu u Vrećastom vijencu; odnosno uzdizanje Ulma, Gospodara
Voda, iz mora u Vinyamaru, ili skrivanje Mablunga iz Doriatha "poput puha"
pod ruševinama mosta pred Nargothrondom, ili pak pogibija Isildura upravo u
trenutku kad se iskobeljao iz blata rijeke Anduin.
Mnoge sastavnice ove zbirke zapravo su razrada tema što su u kraćem
obliku drugdje već ispripovijedane, ili barem spomenute; a smjesta valja reći i to
da štošta u ovoj knjizi neće biti vrijedno truda onim čitateljima Gospodara
prstenova koji drže da je povijesna struktura Međuzemlja sredstvo, a ne cilj,
način, a ne svrha pripovijedanja, te se ne žele upuštati u daljnje istraživanje
istraživanja radi; ne zanima ih kako su Jahači Marke bili ustrojeni i radije bi
ostavili Divlje ljude iz šume Druadan ondje gdje su ih i zatekli. Moj otac
svakako ne bi smatrao da pritom griješe. U jednom pismu iz ožujka 1955.,
napisanom prije izlaska trećeg sveska Gospodara prstenova, izjavio je:

Sad bih tako htio da nikakvi dodaci nisu bili obećani! Jer
smatram da pojavom u tako skraćenom i zgusnutom obliku neće
zadovoljiti nikoga: mene svakako neće; iz (zastrašujuće mase) pisama
što ih primam, neće ni one kojima se takvo što sviđa - zaprepašćujuće
mnogobrojne; dok će oni koje knjiga jedino privlači kao "junačka
romanca", te su im "neobjašnjeni vidici" tek dio čitateljskog dojma,
zanemariti dodatke, kako sasvim i dolikuje.
Više uopće nisam siguran da je ta sklonost pristupanju cijeloj
stvari kao svojevrsnoj golemoj igri zapravo dobra - svakako nije za
mene, kojemu su takve stvari privlačne do fatalne mjere. Riječ je o,
čini mi se, svojevrsnoj pohvali začudnome učinku što ga priča ima,
ovako utemeljena na vrlo opširnim i podrobnim razradama
zemljopisa, kronologije i jezika, kad ima toliko onih koji na sva usta
traže čiste "podatke", odnosno "predaju".

U jednom je pismu iz iduće godine napisao:

Dok mnogi poput vas traže zemljovide, drugi bi htjeli geološke
osobine prije negoli imena mjesta; mnogi žele vilenjačke gramatike,
fonologije i uzorke; neki bi željeli metrike i prozodije... Glazbenici žele
napjeve i notne zapise; arheolozi žele grnčariju i metalurgiju;
botaničari žele preciznije opise mallorna ili elanora, niphredila,
alfirina, mallosa i symbelmyne; povjesničari žele saznati više o
društvenoj i političkoj strukturi Gondora; opći znatiželjnici žele
 podatke o Vozarima, Haradu, podrijetlu patuljaka, Mrtvim ljudima,
Beorninzima i o preostaloj dvojici čarobnjaka (od njih pet).

Ali kakav god se stav zauzeo o tome, za neke, kao i za mene, postoji veća
vrijednost od pukog otkrivanja zanimljivih sitnica u saznavanju da je
Numenorejac Veantur uplovio svojim brodom Entulesse, "Povratak", u Sive luke
na proljetnome vjetru šestote godine Drugoga doba, da je grobnicu Elendila
Visokog na vrh svjetioničkoga brda Halifiriena postavio njegov sin Isildur, da je
Crni jahač kojega su hobiti spazili kroz maglu u mraku na suprotnoj strani skele
u Buckleburyju bio Khamul, vođa Prstenovih sablasti iz Dol Guldura - ili čak da
je činjenica (koju bilježi jedan od Dodataka Gospodaru prstenova) da Tarannon,
dvanaesti gondorski kralj, nije imao djece povezana s dosad posve tajanstvenim
mačkama kraljice Beruthiel.
Sastaviti knjigu nije bilo lako, a rezultat je donekle složen. Sve su
pripovijesti "nedovršene", ali u većoj ili manjoj mjeri, kao i u različitom smislu
te riječi, zbog čega su tražile drugačije načine prikaza; u nastavku ću kazati
ponešto o svakoj od njih, dok ovdje ukazujem samo na neke opće odrednice.
Najvažnije je pitanje "dosljednosti", koje najbolje ilustrira poglavlje pod
naslovom "Povijest Galadriel i Celeborna". Riječ je o "Nedovršenoj pripovijesti"
u širem smislu: ne o radnji koja se naglo prekida, kao u priči "O Tuoru i njegovu
dolasku u Gondolin", ni o nizu fragmenata, kao u poglavlju "Cirion i Eorl", već
o jednoj od glavnih sastavnica povijesti Međuzemlja koja nikad nije doživjela
prihvaćen opis, a kamoli konačan pismeni oblik. Uvrštavanje neobjavljenih
pripovijesti i skica za radnju o toj temi stoga smjesta zahtijeva prihvaćanje
povijesti ne kao utvrđene stvarnosti koja neovisno postoji, a pisac je "prenosi" (u
svojoj "ulozi" prevoditelja i redaktora), već kao zamisli što raste i mijenja se u
njegovu umu. Kada pisac prestane sam objavljivati svoja djela, nakon što ih je
podvrgnuo podrobnoj kritici i komparaciji, daljnja saznanja o Međuzemlju što se
još mogu naći u njegovim neobjavljenim zapisima često će proturječiti onome
što se već "zna"; a nove će sastavnice nakon uvrštavanja u postojeće zdanje u
takvim slučajevima pridonositi manje povijesti samoga izmaštanog svijeta, a
više povijesti njegova izmaštavanja. U ovoj sam knjizi od početka prihvatio da
tako mora biti; i izuzev u sitnicama, poput promjena nazivlja (gdje bi
zadržavanje oblika iz rukopisa dovelo do nerazmjerne zbrke ili do nerazmjerne
količine objašnjenja), nisam u ime dosljednosti s objavljenim djelima unosio
preinake, već sam radije u svim slučajevima ukazivao na neslaganja i
raznorodnosti. U tom se pogledu "Nedovršene pripovijesti" bitno razlikuju od
Silmarilliona, gdje je prvenstveni, premda ne i isključivi cilj uredničkog posla
bio postizanje tijesne povezanosti, unutarnje i vanjske; osim u nekoliko
naznačenih slučajeva ovdje se, dapače, pozivam na objavljeni oblik
Silmarilliona kao na utvrđenu referentnu točku istog reda veličine koji imaju
djela što ih je moj otac osobno objavio, ne uzimajući u obzir nebrojene
"neovlaštene" odabire između raznorodnih i suprotnih inačica tekstova iz kojih
je sastavljen.
Sadržajno, ova je knjiga posve pripovjedna (ili opisna): isključio sam sve
one zapise o Međuzemlju i Amanu koji su mahom filozofske ili spekulativne
prirode, a ondje gdje se takve teme mjestimice javljaju, nisam ih slijedio. Iz
praktičnih razloga dao sam im jednostavnu strukturu, razvrstavši tekstove u
Dijelove koji odgovaraju prvim Trima dobima svijeta, pri čemu neizbježno
postoji izvjesna mjera preklapanja, kao u slučaju predaje o Amrothu, o kojoj se
raspravlja u tekstu "Povijest Galadriel i Celeborna". Četvrti dio je dodatni, te
možda traži određenu ispriku u knjizi s naslovom "Nedovršene pripovijesti",
budući da su radovi u njemu općenitiji i razgranati eseji s malo ili nimalo
osobina "priče". Odjeljak o Druedainima doista je prvotno bio uvršten jedino
zbog priče "Vjerni kamen", koja tvori njegov mali dio; a taj odjeljak naveo me
na uvrštavanje dijelova o Istarima i palantirima, s obzirom na to da su za te teme
(a naročito za prvu) mnogi izrazili zanimanje, pa mi se ova knjiga učinila kao
prikladno mjesto za iznošenje onoga što se o tome može reći.
Može se učiniti da su bilješke ponegdje gusto načičkane, ali bit će razvidno
da je na mjestima gdje su najzgusnutije (kao u tekstu "Stradanje na Gladdenskim
poljima") za njih od urednika odgovorniji pisac, koji je kasnija djela imao običaj
sastavljati na taj način, obrađujući nekoliko tema u isti mah putem isprepletenih
bilježaka. Na svim sam mjestima nastojao učiniti jasnim što je urednički tekst, a
što nije. A uslijed tog preobilja izvorne građe što se javlja u bilješkama i
dodacima, učinilo mi se najuputnijim ne ograničiti pozive na broj stranice u
Kazalu na tekstove, već u njima obraditi sve dijelove knjige, osim Uvoda.
Svugdje sam uzimao kao danost da je čitatelj razmjerno dobro upućen u
objavljena djela mojeg oca (konkretnije, u Gospodara prstenova), jer bih inače
morao uvelike povećati uredničke dopune, koje bi se ionako mogle smatrati
sasvim dostatnima. Pridodao sam, međutim, kratke opisne izjave gotovo svim
glavnim stavkama u Kazalu, u nadi da ću time spasiti čitatelja od potrebe da
neprekidno traži objašnjenja drugdje. Ako sam u objašnjenjima bio nedovoljno
jasan ili nehotice kriptičan, knjiga gospodina Roberta Fostera The Complete
Guide to Middle-earth je, u što sam se čestom uporabom uvjerio, hvalevrijedno
referentno djelo.
Pozivi na broj stranice u Silmarillionu odnose se na hrvatsko izdanje, dok
se u Gospodaru prstenova odnose na naslov sveska, knjigu i poglavlje.
Ovdje slijede prvenstveno bibliografske bilješke o pojedinačnim djelima.
 PRVI DIO

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU

U GONDOLIN

Moj otac je ne jednom rekao da je "Pad Gondolina" bila prva pripovijest o
Prvom dobu koju je sastavio, a nema dokaza koji bi proturječili toj izjavi. U
jednom pismu iz 1964. izjavio je kako ju je napisao "'iz glave' tijekom
liječničkog dopusta iz vojske 1917. godine", a u drugim ju je prilikama datirao
na 1916. ili 1916-1917. U pismu iz 1944., upućenom meni, naveo je: "Počeo
sam pisati [Silmarillion] u vojničkim brvnarama, tijesnim, punim buke
gramofona": i doista, nekoliko stihova u kojima se javlja Sedam imena
Gondolina zapisano je na poleđini komada papira na kojem se iznosi "lanac
odgovornosti u pukovniji". Još postoji taj najraniji rukopis, koji ispunjava dvije
male školske bilježnice; napisan je olovkom na brzinu, a zatim je dobrim
dijelom prekriven novim zapisom tintom, uz vrlo brojne prerade. Iz toga je
teksta moja majka, vjerojatno 1917. godine, načisto prepisala novi primjerak; ali
i on je sa svoje strane potom bio znatno prerađen, u nekoj prilici koju nisam u
stanju odrediti, ali vjerojatno 1919.-1920., kad je moj otac radio u Oxfordu kao
suradnik na tada još nedovršenom Rječniku. U proljeće 1920. godine dobio je
poziv da pročita neku svoju radnju pred Klubom esejista svojega koledža
(Exetera); i tada je pročitao "Pad Gondolina". Ostale su sačuvane njegove
bilješke za uvodnu riječ koju je htio dati prije čitanja svojeg "eseja". U njima se
ispričava što mu nije pošlo za rukom sastaviti stručnu radnju, te kaže: "Stoga mi
valja pročitati nešto što sam prethodno napisao, pa sam zdvojno posegnuo za
ovom Pripoviješću. Naravno, još nikad nije ugledala svjetlost dana... Već neko
vrijeme mi se cjelovit ciklus zbivanja u jednom Vilindomu iz moje mašte stvara
(ili, točnije, sastavlja) u umu. Neke sam nastavke i na brzinu zapisao... Ova
pripovijest nije najbolja od njih, ali jedina je koju sam dosad uspio barem malo
revidirati i koju se, ma koliko ta revizija bila nedostatna, usuđujem pročitati
naglas."
Ta pripovijest o Tuoru i Izgnanicima iz Gondolina (kako je "Pad
Gondolina" naslovljen u tom ranom rukopisu) ostala je godinama netaknuta,
iako je moj otac u jednom trenutku, vjerojatno između 1926. i 1930. godine,
napisao kratku, sažetu inačicu priče kao dijela Silmarilliona (taj se naslov, usput,
prvi put javlja u njegovu pismu listu The Observer od 20. veljače 1938.); zatim
je pak doživjela promjene koje su je usuglasile s izmijenjenim postavkama iz
drugih dijelova knjige. Mnogo kasnije primio se rada na posve preinačenom
prikazu s naslovom "O Tuoru i padu Gondolina". Čini se vrlo vjerojatnim da ga
je napisao 1951., nakon što je Gospodar prstenova bio dovršen, ali još nije bilo
izvjesno hoće li biti i objavljen. Duboko promijenjena stilom i dosezima, ali ne i
lišena mnogih ključnih sastojaka priče koju je napisao u mladosti, pripovijest "O
Tuoru i padu Gondolina" trebala je veoma podrobno iznijeti cijelu predaju koja
tvori kratko 23. poglavlje objavljenoga Silmarilliona; ali, nažalost, nije stigao
dalje od dolaska Tuora i Voronwea do zadnjih dveri i Tuorova prvog pogleda na
Gondolin preko ravnice Tumladen. Razlozima zbog kojih ju je napustio nema ni
traga.
Taj tekst donosi ova knjiga. Kako bi se izbjegla zbrka, promijenio sam mu
ime u "O Tuoru i njegovu dolasku u Gondolin", budući da se u njemu pad grada
uopće ne spominje. Kao i uvijek kad je o tekstovima moga oca riječ, postoje
različita rješenja pojedinih rečenica, a jedan kratak odjeljak (prilaz Tuora i
Voronwea rijeci Sirion i njihov prijelaz preko nje) ima i više sukobljenih oblika;
stoga su bile nužne neke manje uredničke dorade.
Ostaje tako izuzetna činjenica da je iz pera moga oca izašao tek jedan jedini
cjeloviti iskaz priče o Tuorovu boravku u Gondolinu, o njegovu braku s Idril
Celebrindal, o Earendilovu rođenju, o Maeglinovu izdajstvu, o razaranju grada i
bijegu izbjeglica - priče koja je bila središnja sastavnica njegove zamisli Prvoga
doba - i to samo onaj koji je sastavio u mladosti. Uopće nije sporno, međutim, da
ta (vrlo važna) pripovijest ne pripada ovoj knjizi. Napisana je iznimno arhaičnim
stilom kojim se moj otac služio u ono vrijeme, te neizbježno sadrži postavke
koje nisu u skladu sa svijetom Gospodara prstenova, kao i Silmarilliona u
objavljenom obliku. Mjesto joj je uz ostatak najranije faze mitologije, "Knjigu
izgubljenih pripovijesti": to je djelo samo po sebi pozamašno, te izuzetno
zanimljivo za one koje zanima podrijetlo Međuzemlja, ali ako bi ga se uopće
objavljivalo, trebalo bi ga objaviti unutar poduže i složene studije.
 II

PRIČA O HURINOVOJ DJECI

Razvitak predaje o Turinu Turambaru u određenim je pogledima
najzamršeniji i najsloženiji pripovjedni sastojak priče o Prvom dobu. Poput
pripovijesti o Tuoru i padu Gondolina, ona podrijetlo vuče iz samih početaka, te
postoji u ranom proznom prikazu (jednoj od "Izgubljenih pripovijesti"), kao i u
dugoj, nedovršenoj poemi u aliterativnom stihu. Ali dok kasnija "duga inačica"
Tuora nije uspjela odmaknuti naročito daleko, moj otac je priveo kasniju "dugu
inačicu" Turina mnogo bliže dovršetku. Naslov joj je Narn i Chin Hurin;{1} i tu
pripovijest donosi ova knjiga.
Međutim, tijekom radnje dugoga Narna dolazi do velikih razlika u pogledu
stupnja u kojem se pripovijest približava usavršenom, odnosno konačnom
obliku. Završni dio (od Turinova povratka u Dor-lomin do Turinove smrti)
doživio je tek marginalne uredničke prepravke; prvi je dio, pak (sve do kraja
Turina u Doriathu), tražio znatno revidiranje i odabiranje, a ponegdje i neka
manja sažimanja, jer su izvorni tekstovi fragmentarni i nepovezani. Ali srednji
dio pripovijesti (Turin među odmetnicima, Sitni patuljak Mim, zemlja Dor-
Cuarthol, Belegova pogibija od Turinove ruke i Turinov život u Nargothrondu)
bio je mnogo ozbiljnija urednička poteškoća. Narn tu ima najmanje dovršen
oblik, a mjestimice se svodi na puke natuknice o mogućim smjerovima radnje.
Moj je otac još razrađivao taj dio kad je prestao raditi na njemu; a kraća inačica
za Silmarillion trebala je pričekati na konačan razvoj Narna. U pripremi teksta
Silmarilliona za objavljivanje zasnovao sam, iz nužde, velik dio toga odjeljka
pripovijesti o Turinu baš na ovoj građi, koja se odlikuje upravo nevjerojatno
složenom raznovrsnošću i međuodnosima.
Za prvi dio tog srednjeg odjeljka, sve do početka Turinova boravka u
Mimovoj nastambi na Amon Rudhu, izradio sam, u razmjerima sukladnim
ostalim dijelovima Narna, pripovjednu radnju od postojeće građe; ali otkrio sam
da od te točke do Turinova dolaska na Ivrin nakon pada Nargothronda takvo što
nema smisla pokušavati. Preveliki dijelovi Narna tu nedostaju, a mogli bi se
popuniti samo objavljenim tekstom Silmarilliona; ali u Dodatku su izdvojeni
fragmenti iz tog dijela predviđene šire pripovijesti.
Usporedba trećeg odjeljka Narna (koji počinje Turinovim povratkom u
Dor-lomin) sa Silmarillionom (str. 235-237) otkrit će mnoge bliske srodnosti, pa
čak i istovjetne iskaze; u prvom sam odjeljku, pak, iz objavljenoga teksta
izostavio dva poduža odlomka, budući da je riječ o bliskim inačicama odlomaka
koji se javljaju i drugdje, te su uvršteni u objavljeni Silmarillion. To preklapanje
i međuodnosi različitih djela mogu se objasniti na više načina, s više motrišta.
Moj otac je veoma volio pričati iste priče u različitim razmjerima; ali neki
dijelovi nisu tražili prošireniji prikaz za potrebe duže inačice, a nije bilo potrebe
da se iste stvari govore drugim riječima tek reda radi. Stoga, dok je sve još bilo
neutvrđeno, a konačni ustroj raznovrsnih pripovjednih dijelova još dalek, isti se
odlomak mogao pokusno staviti na bilo koje od tih mjesta. Ali objašnjenje se
može iznaći i na drugačijoj razini. Predaje poput ove o Turinu Turambaru dobile
su konkretan pjesnički oblik još davno - u ovom slučaju, Narn i Chin Hurin
pjesnika Dirhavala - te su pojedine izraze, ili čak cijele odlomke iz njega (napose
u trenucima visokog retoričkog naboja, kao u slučaju Turinova obraćanja maču
prije smrti) u netaknutom obliku sačuvali oni koji su poslije izradili sažetke
povijesti Drevnih dana (kako je Silmarillion i zamišljen).
 DRUGI DIO

OPIS OTOKA NUMENORA

Iako je opisne, a ne pripovjedne prirode, uvrstio sam u ovu zbirku izvatke
iz prikaza Numenora koji je napisao moj otac, poglavito one koji se bave
zemljopisnom prirodom otoka, budući da su pojašnjenje i prirodan dodatak
pripovijesti o Aldarionu i Erendis. Prikaz je nedvojbeno postojao 1965., a
napisan je vjerojatno nedugo prije.
Zemljovid sam precrtao s male, na brzinu izrađene skice, jedinog crteža
Numenora koji je moj otac ikada izradio, kako se čini. Samo su nazivi i
pojedinosti što postoje na izvorniku uneseni na precrtani zemljovid. Uz njih, na
izvorniku se vidi još jedno pristanište u zaljevu Andunie, nedaleko od samoga
mjesta Andunie prema zapadu; naziv je teško pročitati, ali gotovo sigurno glasi
Almaida. Koliko mi je poznato, ne javlja se nigdje drugdje.
 II

ALDARION I ERENDIS

Ova je priča ostala u najmanje razrađenom stanju od svih sastavnica
zbirke, te ju je mjestimice bilo nužno urednički preraditi do te mjere da sam
došao u nedoumicu oko uputnosti njezina uvrštavanja. Međutim, kako je
iznimno zanimljiva kao jedina priča (za razliku od zapisa ili godišnjaka) koja se
uspjela sačuvati iz dugih doba Numenora prije opisa njegova okončanja
(Akallabetha), a i sadržajem je jedinstvena medu djelima mojeg oca, zaključio
sam da bi je bilo pogrešno izostaviti iz ovih "Nedovršenih pripovijesti".
Kako bi se bolje shvatila nužnost takvog uredničkog postupka, valja objasiti
da se moj otac često služio "skicama radnje" pri pripovjednom pisanju, pomno
pazeći na datiranje događaja, tako da te skice donekle sliče godišnjim zapisima u
kakvom ljetopisu. U dotičnom slučaju postoji čak pet takvih shema, koje se od
mjesta do mjesta prilično razlikuju razmjernom iscrpnošću, a i nerijetko su
nesuglasne u širem smislu, kao i u pojedinostima. Ali te su sheme uvijek težile
prerastanju u čisto pripovijedanje, napose unošenjem kratkih odlomaka
upravnog govora; a u petoj i posljednjoj skici priče o Aldarionu i Erendis
pripovjedni je udio tako izražen da tekst ima dužinu od šezdesetak stranica u
rukopisu.
Taj prijelaz s istrzanog ljetopisnog stila u sadašnjem vremenu na potpuno
pripovijedanje bio je, međutim, veoma postupan tijekom rada na pisanju skice;
stoga sam u ranijem dijelu priče iznova napisao dobar dio teksta, ne bih li mu
dao izvjesnu mjeru stilske ujednačenosti u cijeloj dužini. To se novo pisanje u
cijelosti sastoji od izmjena u načinu kazivanja te nikad ne mijenja smisao i ne
unosi neautentične sastojke.
Zadnja "shema" po redu, čiji se tekst prvenstveno slijedi, nosi naslov Sjenka
Sjenke: Pripovijest o Pomorčevoj ženi; te Pripovijest o Kraljici Pastirici.
Rukopis se naprasno završava, a ne mogu sa sigurnošću objasniti zašto ga je moj
otac napustio. Do te je točke tekst prepisan pisaćim strojem u siječnju 1965.
godine. Postoji i strojni prijepis dviju stranica, koji smatram najkasnijim dijelom
cijele te građe; tu je očito riječ o početku rada na dovršenoj inačici cijele priče
(gdje su skice radnje najšturije). Nosi naslov Indis Kiryamo, "Pomorčeva žena":
pripovijest o pradavnome Numenoreu, što zbori oprvom glasu o Sjenci.
Na kraju ove pripovijesti naveo sam one malobrojne raspoložive naznake
daljnjeg tijeka radnje.
www.Balkandownload.org
 III

ELROSOVA LOZA: KRALJEVI

NUMENORA

Iako je oblikom ovo čisti dinastijski zapis, uvrstio sam ga jer je riječ o
dokumentu važnom za povijest Drugog doba, a velik dio postojeće građe vezane
uz to Doba našao je mjesto u tekstovima i komentarima ove knjige. Riječ je o
urednom rukopisu u kojemu su datiranja numenorejskih Kraljeva i Kraljica
naknadno bila opsežno, a katkad i nejasno prepravljana: nastojao sam dati
posljednje formulacije. Tekst unosi nekoliko manjih kronoloških zagonetki, ali
također dopušta pojašnjavanje izvjesnog broja mogućih grešaka u Dodacima
Gospodara prstenova.
Rodoslovna tablica ranijih naraštaja Elrosove loze temelji se na nekoliko
blisko povezanih tablica koje potječu iz istog razdoblja kao i rasprava o
zakonima sljedbe u Numenoru. Postoji nekoliko sitnijih razlika u manje bitnim
imenima: tako se Vardilme javlja i kao Vardilye, a Ydvien i kao Ydvie. Držim da
su oblici koje navodim u svojoj tablici kasniji.
 IV

POVIJEST GALADRIEL I
CELEBORNA

Ovo poglavlje knjige razlikuje se od ostalih (izuzev onih u Četvrtom
dijelu) po tome što nije jedan tekst, nego je esej s umetnutim navodima. Takav
pristup nameće priroda građe; kao što se objašnjava u eseju, povijest Galadriel
može biti samo povijest izmjena postavki mojega oca, tako da se "nedovršena"
priroda pripovijesti ne odnosi u ovom slučaju na jedno konkretno djelo.
Ograničio sam se na predstavljanje njegovih neobjavljenih zapisa o toj temi,
odustavši od upuštanja u šira pitanja na kojima se taj razvoj temelji; jer to bi
pozivalo na razmatranje cijelog odnosa Valara i vilenjaka, još od prvotne odluke
(opisane u Silmarillionu) da se Eldari pozovu u Valinor, kao i mnogih drugih
tema pride, o kojima je moj otac napisao mnogo toga što izlazi iz okvira ove
knjige.
Povijest Galadriel i Celeborna do te je mjere isprepletena s drugim
predajama i povijestima - o Lothlorienu i Šumskim vilenjacima, o Amrothu i
Nimrodel, o Celebrimboru i stvaranju Prstenova moći, o ratu protiv Saurona i
numenorejskome utjecaju - da joj se ne može pristupiti odvojeno od njih, pa
stoga ovaj odjeljak knjige, sa svojih pet Dodataka, okuplja praktički svu
neobjavljenu građu vezanu uz povijest Drugog doba u Međuzemlju (dok
rasprava mjestimice neizbježno prelazi na Treće). Izvješće o godinama iz
Dodatka B Gospodara prstenova navodi: "Ovo su bile mračne godine za ljude u
Međuzemlju, ali godine slave za Numenor. Zapisi o zbivanjima u Međuzemlju
malobrojni su i kratki, a datiranje je često nepouzdano." Ali čak se i to malo što
se sačuvalo iz "mračnih godina" mijenjalo sa širenjem i promjenama
promišljanja mojega oca; a ja nisam ni pokušavao izgladiti nedosljednosti, već
sam ih štoviše isticao i na njih ukazivao.
Raznovrsne inačice ne valja, dapače, sagledavati isključivo prema
utvrđivanju redoslijeda sastavljanja; moj otac kao "autor" ili "izumitelj" ne može
se uvijek u tim pogledima razlučiti od "zapisničara" predanja iz davnine što su se
u raznorodnim oblicima i među različitim narodima prenosile kroz duga doba
(kad je Frodo upoznao Galadriel u Lorienu, već je bilo prošlo više od šezdeset
stoljeća otkako je ona prešla Modro gorje nakon propasti Belerianda). O tome se
"kazuje dvojako, iako bi tek oni Mudri kojih više nema mogli reći koje je točno".
U svojim je posljednjim godinama moj otac puno pisao o etimologiji imena
iz Međuzemlja. U te je izuzetno diskurzivne eseje ugrađeno obilje povijesnih
zapisa i predaja; ali kako su one tek uzgredni dodatak glavnoj filološkoj temi,
bilo ih je nužno izdvojiti. Zbog toga se ovaj dio knjige uglavnom sastoji od
kratkih navoda, dok je daljnja građa iste vrste smještena u Dodatke.


 TREĆI DIO

I.

STRADANJE NA GLADDENSKIM
POLJIMA

Ovo je "kasna" pripovijest - a time želim reći tek to da ona, budući da
nema ni traga od točnog datuma njezina nastanka, pripada završnome razdoblju
pisanja mojega oca o Međuzemlju, zajedno s tekstovima "Cirion i Eorl", "Bitke
na Isenskim gazovima", "Druedaini" i s filološkim esejima iz kojih potječu
izvaci u tekstu "Glede Galadriel i Celeborna", a ne vremenu objavljivanja
Gospodara prstenova i idućim godinama. Postoji u dvije inačice: u grubo
otipkanom cjelovitom tekstu (koji je očito prvi stadij sastavljanja) i u dobro
otipkanom tekstu u koji su unesene mnoge izmjene, a koji se prekida na mjestu
gdje Elendur kaže Isilduru da mora pobjeći. Urednička je ruka tu imala malo
posla.
 II

CIRION I EORL I
PRIJATELJSTVO GONDORA I
ROHANA

Prema mojem sudu, ovi fragmenti pripadaju istom razdoblju kao i
"Stradanje na Gladdenskim poljima", vremenu u kojem se moj otac veoma
zanimao za raniju povijest Gondora i Rohana; bez sumnje su trebali biti dijelovi
jedne sveobuhvatne povijesti, koja bi potanko razradila sažete prikaze iz
Dodatka A Gospodaraprstenova. Građa je u prvom stadiju sastavljanja, vrlo
nesređena i puna različitih inačica, te se gubi u hitrim pribilješkama koje su
djelomice nečitke.
 III

POHOD NA EREBOR

U jednom svojem pismu iz 1964. moj otac je naveo:

Ima, naravno, podosta spona između Hobita i Gospodara
prstenova koje nisu jasno iznijete. Bile su uglavnom napisane ili
skicirane, ali i izostavljane ne bi li se rasteretila cjelina: recimo,
Gandalfova istražiteljska putovanja, njegovi odnosi s Aragornom i
Gondorom; sva Golumova kretanja, sve dok se nije sklonio u Moriji, i
tako dalje. Zapravo, napisao sam potpun prikaz onoga što se zaista
dogodilo prije Gandalfova posjeta Bilbu i potonje "Neočekivane
proslave", s motrišta samoga Gandalfa. Trebao je biti smješten tijekom
jednog retrospektivnog razgovora u Minas Tirithu.

Taj Gandalfov prikaz iznosi se ovdje. Složenu tekstualnu situaciju opisuje
Dodatak ovoj pripovijesti, gdje dajem i iscrpne izvatke iz prijašnje inačice.
 IV

LOV NA PRSTEN

Postoji mnogo zapisa posvećenih zbivanjima iz 3018. godine Trećeg doba,
inače poznatim iz Izvješća o godinama i izvještaja koje su Elrondovu vijeću
podnijeli Gandalf i drugi; a ti su zapisi očito oni na koje se u upravo navedenom
pismu misli pod izrazom "skicirani". Dao sam im naslov "Lov na Prsten". Sami
rukopisi, koji se nalaze u velikoj, premda ne i iznimnoj zbrci; ali ovdje se može
spomenuti pitanje njihova datuma (jer vjerujem da svi, kao i tekst "Glede
Gandalfa, Sarumana i Shirea" koji dajem kao treću sastavnicu cjeline, potječu iz
istog vremena). Napisani su nakon izlaska Gospodara prstenova, jer ima poziva
na brojeve stranica u objavljenom tekstu; ali razlikuju se u navodima datuma
izvjesnih zbivanja od podataka iz Izvješća o godinama iz Dodatka B. Jasno,
objašnjenje leži u tome da su napisani nakon objavljivanja prvog sveska, ali prije
izdavanja trećega, u kojem se nalaze Dodaci.
 V

BITKE NA ISENSKIM GAZOVIMA

Ovaj tekst, zajedno s prikazom vojnog ustroja Rohirrima i povijesti
Isengarda koju donosi njegov Dodatak, pripada ostalim kasnim djelima stroge
povijesne analize; bilo je razmjerno malo poteškoća tekstualne prirode, a
nedovršen je samo u najbjelodanijem smislu.
 ČETVRTI DIO

DRUEDAINI

Pri kraju života moj otac je na vidjelo iznio još podosta toga o Divljim
ljudima iz šume Druadan u Anorienu i o kipovima pukel-ljudi s uzvojite staze za
Dunharrow. Ovdje objavljeni prikaz, koji govori o Druedainima u Beleriandu
tijekom Prvoga doba, te sadrži priču o "Vjernome kamenu", izveden je iz dugog,
razgranatog i nedovršenog eseja koji se prvenstveno bavi međuodnosima jezika
u Međuzemlju. Kao što će se zapaziti, Druedaini su se trebali naknadno uvrstiti u
povijest ranijih Doba; ali bilo je neizbježno da u objavljenome Silmarillionu od
toga ne bude ni traga.
 II

ISTARI

Uskoro nakon što je Gospodar prstenova bio prihvaćen za objavljivanje,
bilo je predloženo da se za kraj trećega sveska izradi kazalo. Čini se da je moj
otac na njemu počeo raditi u ljeto 1954. godine, nakon što su prva dva sveska
otišla u tisak. Spomenuo je to pitanje u jednome pismu iz 1956.: "Kanilo se
izraditi kazalo imena, koje bi putem etimoloških tumačenja pružilo i povelik
izbor vilenjačkih riječi... Mjesecima sam radio na njemu, popisavši pojmove iz
prva dva sveska (što je bio glavni razlog odgode izlaska III. sveska), sve dok nije
postalo jasno da će njegov opseg i cijena biti pogubni."
Kako se ispostavilo, u Gospodaru prstenova nije bilo kazala sve do drugog
izdanja iz 1966., ali prvotni zapis teksta mojega oca ostao je sačuvan. Na njemu
sam utemeljio nacrt svoga kazala u Silmarillionu, s prijevodima imena i kratkim
objašnjenjima te, i ondje i u kazalu ove knjige, dio prijevoda i opisa u pojedinim
"definicijama". Iz njega također potječe "esej o Istarima" kojim počinje ovaj
odjeljak knjige - stavka koja je dužinom posve netipična za izvorno kazalo, iako
je tipična za način na koji je moj otac često radio.
Za ostale navode u ovome odjeljku dao sam u samome tekstu onoliko
podataka o vremenu iz kojeg potječu koliko je bilo moguće.
 III

PALANTIRI

Za drugo izdanje Gospodaraprstenova (1966.) moj otac je unio znatne
dopune u jedan odjeljak iz knjige Dvije kule, III 11, poglavlje "Palantlr" i još
neke u istom smislu u Povratku kralja, V 7, "Denethorova lomača", iako su ti
prepravci bili uneseni u tekst tek u drugome otisku tog prerađenog izdanja
(1967.). Ovaj odjeljak knjige izveden je iz zapisa o palantfrima vezanim uz te
prepravke; moj se doprinos sastojao tek u tome što sam ih sastavio u cjelovit
esej.
 ZEMLJOVID MEÐUZEMLJA

Prvotna mi je nakana bila uvrstiti u ovu knjigu zemljovid pridodan
Gospodaru prstenova, uz dodatak novih naziva; ali pri daljnjem razmišljanju
učinilo mi se kako bi bolje bilo precrtati moj prvotni zemljovid i iskoristiti tu
priliku da ispravim neke njegove manje nedostatke (ispravljanje krupnijih
nadilazi moje umijeće). Stoga sam ga iznova prilično precizno nacrtao, i to u
upola većem omjeru (što će reći, ovaj novi zemljovid nacrtan je u omjeru za
pedeset posto većem od objavljenih dimenzija staroga). Prikazano područje
nešto je manje, ali jedini predjeli koji nedostaju su Umbarske luke i rt Forochel.
{2}
To mi je pružilo priliku da natpise unesem na drugačiji način i većim slovima,
čime je jasnoća uvelike poboljšana.{3}
Uvršteni su svi bitniji nazivi mjesta koji se zatječu u ovoj knjizi, ali ne i u
Gospodaru prstenova, kao što su Lond Daer, Druwaith laur, Edhellond, Krivaje,
Suroloka; kao i još nekoliko onih koji su mogli ili trebali biti prikazani na
izvornom zemljovidu, kao što su rijeke Harnen i Carnen,Annuminas, Zapadno i
Istočno prigorje, Angmarsko gorje. Izvorno je greškom bio uvršten samo
Rhudaur, što je ispravljeno dodavanjem Cardolana i Arthedaina; uz obalu na
samome vrhu sjeverozapadne obale prikazao sam mali otok Himling, koji se
javlja na jednoj skici zemljovida moga oca i na mom vlastitom prvom nacrtu.
Himling je bio raniji oblik naziva Himring (velikog brda gdje je Maedhros,
Feanorov sin, imao uporište u Silmarillionu), pa iako se nigdje ne spominje taj
podatak, bjelodano je da je vrh Himringa ostao iznad voda što su prekrile
potopljeni Beleriand. Nešto dalje zapadno od njega ležao je veći otok po imenu
Tol Fuin, koji je zacijelo bio najviši dio Taur-nu-Fuina. U načelu, ali ne u svim
slučajevima, odlučivao sam se za sindarinsko ime (ako je dostupno), ali obično
sam uz njega davao i prevedeno ime, ako se ono često rabi. Vrijedi zamijetiti
kako je naziv "Sjeverna pustoš", obilježen u vrhu mojega izvornog zemljovida,
zapravo sasvim sigurno bilo istoznačan s pojmom Fomdwaith.{4}
Smatrao sam poželjnim ucrtati cijeli potez Velike ceste koja spaja Arnor i
Gondor, iako se njezina trasa između Edorasa i Isenskih gazova može odrediti
tek posredno (kao što je slučaj i s točnim položajem Lond Daera i Edhellonda).
Na kraju, htio bih naglasiti da točno prenošenje stila i pojedinosti (po strani
od nazivlja i načina na koji je ono upisano) sa zemljovida koji sam u žurbi
izradio prije dvadeset pet godina nije znak uvjerenja u izvrsnost njegova
koncepta i izrade. Već dugo žalim što ga moj otac nikad nije zamijenio
zemljovidom vlastite izrade. Međutim, na kraju je, uza sve svoje mane i
osebujnosti, upravo ovo postao "Zemljovid", kojim se moj otac uvijek poslije
služio kao temeljem (iako mu je često znao zamijetiti nedostatke). Razne skice
zemljovida koje je izradio, a na kojima se zasniva ovaj moj, sada pripadaju
povijesti pisanja Gospodara prstenova. Stoga sam smatrao kako bi bilo najbolje,
u mjeri do koje moj doprinos toj temi već seže, pustiti da moj izvorni nacrt
ostane takav kakav jest, jer on barem predstavlja strukturu postavki mojega oca
na podnošljivo vjeran način.


Prvi dio

PRVO DOBA
 I

O TUORU I NJEGOVU DOLASKU

U GONDOLIN


Rian, žena Huorova, živjela je s narodom Hadorove kuće; ali kada su glasi
o Nirnaeth Arnoediadu doprli do Dor-lomina, a ona još nije primila nikakve
vijesti o svome mužu, shrvalo ju je žalovanje i samotno je odlutala u divljinu.
Ondje bi i skončala, da joj Sivi vilenjaci nisu pritekli u pomoć. Jer u gorju
zapadno od jezera Mithrim nalazila se naseobina toga naroda; onamo su je
odveli, a ondje je i prije isteka Godine žalosti na svijet donijela sina.
I reče Rian vilenjacima: "Neka mu ime bude Tuor, jer to ime njegov otac
odabra prije nego što nas rat razdvoji. I kumim vas da ga posvojite i za njega se
u tajnosti skrbite; jer predosjećam da će veliko dobro, za vilenjake i za ljude, od
njega poteći. Ali meni valja u potragu za Huorom, mužem svojim."
Tada se vilenjaci sažališe nad njom; ali neki Annael, koji se između svih iz
toga naroda koji su otišli u rat jedini vratio iz Nirnaetha, reče joj: "Jao, gospo,
sada je znano da Huor pogibe uz rame brata svoga Hurina; pa leži, sudim, u
velikome brijegu stradalih što ga orci podigoše na bojnom polju."
Na to Rian usta i napusti vilenjačku naseobinu, prijeđe cijelu zemlju
Mithrim i naposljetku stiže do Haudh-en-Ndengina u pustoši Anfauglitha, pa
leže na nj i umre. Ali vilenjaci su pod svoju skrb uzeli novorođena sina Huorova,
tako da je Tuor odrastao među njima; bio je lijepa lica i zlatokos, poput predaka
svojega oca, te je stasao u snažna, visoka i odvažna mladića, a kako su ga
odgojili vilenjaci, predanja i vještine nije poznavao ništa slabije od edainskih
kneževa iz vremena prije nego što je propast snašla Sjever.


Ali s prolaskom godina život bivših žitelja Hithluma, onih koji su ondje još
preostali, vilenjaka ili ljudi, postajao je sve teži i pogibeljniji. Jer, kao što je
drugdje ispričano, Morgoth je prekršio zavjete dane svojim sluganima
Istočnjacima i nije im predao bogate krajeve Belerianda za kojima su žudjeli,
već je stjerao taj zao živalj u Hith-lum, zapovjedivši im da se ondje nastane. A
iako Morgotha više nisu voljeli, služili su mu i dalje iz straha, u mržnji prema
cijelome vilenjačkom rodu; prezirali su preostale pripadnike Hadorove kuće
(pretežno vremešne žene i djecu) i tlačili ih: silom su uzimali njihove žene za
nevjeste, otimali im zemlju i dobra, a djecu bacali u ropstvo. Orci su dolazili i
odlazili tom zemljom kako ih je bila volja, tjerali zaostale vilenjake u gorske
utvrde i odvodili mnoge koje su zarobili u rudnike Angbanda, na tlaku
Morgothova sužanjstva.
Stoga je Annael odveo svoj maleni puk u pećine Androtha, gdje su živjeli
teškim i opreznim životom, sve dok Tuor nije navršio Šesnaestu, postavši snažan
i vičan oružju, sjekiri i luku Sivih vilenjaka; a srce mu se razjarilo na pripovijest
o jadima njegova naroda, pa je poželio poći da se osveti orcima i Istočnjacima.
Ali Annael mu je to zabranio.
"Daleko odavde, sudim, leži sudba tvoja, Tuore, sine Huorov", reče mu. "A
ova zemlja neće biti slobodna od Morgothove sjenke sve dok sam Thangorodrim
ne propadne. Stoga napokon odlučismo napustiti je i krenuti na put k Jugu; a ti
ćeš s nama poći."
"Ali kako ćemo izbjeći mrežu naših neprijatelja?" reče Tuor. "Jer
zajedničku će povorku tolikoga mnoštva zacijelo opaziti."
"Nećemo se kretati otvorenim krajevima", reče Annael; "posluži li nas
sreća, stići ćemo do tajnoga prolaza što ga zovemo Annon-in-Gelydh, Dveri
Noldora; jer sazdala ga je vještina toga naroda, nekoć davno, u danima
Turgonovim."
Na to se ime Tuor prenu, premda nije znao zašto; zatim stade Annaelu
postavljati pitanja o Turgonu. "On je Fingolfinov sin", reče Annael, "i sada se
smatra Vrhovnim kraljem Noldora, sve od Fingonove pogibije. Jer još je na
životu i Morgoth ga se plaši više od svih svojih dušmana, a spasio se i od
propasti u Nirnaethu, kada Hurin iz Dor-lomina i tvoj otac Huor za njim obraniše
Sirionske prolaze."
"Onda ću poći u potragu za Turgonom", reče Tuor, "jer on će mi, zar ne,
ukazati pomoć poradi mojega oca?"
"To nećeš moći", reče Annael. "Jer njegova je utvrda skrivena od pogleda
vilenjaka i ljudi, a ne znamo ni gdje stoji. Među Noldorima neki, možda, znaju
put do nje, ali nikome ga ne žele otkriti. Ipak, želiš li razgovarati s njima, pođi
onda sa mnom, kako i tražim; jer u dalekim ćeš se lukama Juga možda susresti s
namjernicima iz Skrivenoga kraljevstva."
 Tako se zbilo da su vilenjaci napustili pećine Androtha, a Tuor je pošao s
njima. Ali neprijatelji su im motrili prebivališta i ubrzo doznali za taj pokret;
nisu bili daleko odmakli ravnicom od brda prije nego što je na njih nasrnula
velika sila orka i Istočnjaka, našto su se raštrkali nadaleko i naširoko, razbježavši
se u sve mračniju noć. Ali u Tuorovu srcu raspiri se plamen bitke, pa ne htjede
bježati, već onako mlad zavitla sjekirom poput oca mu nekoć i dugo osta
nesavladan i posiječe mnoge koji na njega nasrnuše; ali naposljetku ga
nadvladaše i zarobiše i izvedoše pred Lorgana Istočnjaka. Sad, taj se Lorgan
smatrao poglavicom Istočnjaka i polagao pravo na lensku vlast nad cijelim Dor-
lominom, pod vrhovnom vlašću Morgotha; on Tuora uze sebi za roba. Njemu
život tad postade težak i gorak; jer Lorganu se mililo postupati s Tuorom to
opakije što je bio iz roda bivših vladara, pa je nastojao slomiti, kako znade i
umije, ponos Hadorove kuće. Ali Tuor je postupio mudro; budno je i strpljivo
izdržao sve boli i poruge; tako mu se s vremenom muka donekle ublažila, pa
barem nije gladovao poput mnogih Lorganovih zlehudih sužanja. Jer bio je
snažan i vješt, a Lorgan je svoju marvu dobro hranio, dokle god je bila mlada i
mogla dobro raditi.
Ali nakon tri godine sužanjstva Tuor je napokon uočio priliku za bijeg. Sad
je već bio izrastao gotovo do puna stasa, viši i hitriji od ma kojeg Istočnjaka; pa
kad ga s drugim sužnjima poslaše po teškom poslu u šumu, odjednom se okrenu
na stražare, posiječe ih sjekirom i uteče u brda. Istočnjaci za njim u potjeru
poslaše pse, ali zaludu; jer gotovo su mu svi Lorganovi lovački psi bili prijatelji,
koji bi stali mahati repom kad bi naišli na njega, a zatim na njegovu zapovijed
otrčali kući. Tako se napokon vratio u pećine Androtha i u njima uzeo živjeti
sam. I četiri je godine bio odmetnik u zemlji svojih otaca, mrk i samotan; a
njegovo je ime ulijevalo strah, jer često je zalazio u druge krajeve, gdje je mnogi
Istočnjak nastradao od njegove sjekire. Zbog toga mu skupo ucijeniše glavu; ali
nisu se usuđivali prići njegovu skrovištu, čak ni u većem broju, jer su se plašili
vilenjačkoga puka i klonili se pećina što ih je on nekoć nastavao. No kazuje se
da osveta nije bila svrha Tuorovih putovanja; zapravo, stalno je iskao Dveri
Noldora, štono ih je spomenuo Annael. Ali nije ih pronašao, jer nije znao gdje da
ih traži, a ono malo vilenjaka što su se još zadržali u gorju nisu za njih nikada
čuli.
Sad, Tuor je znao da su, iako ga sreća služi, odmetnički dani na koncu
uvijek odbrojani, navijek kratki i lišeni nade. Nije bio ni voljan dovijeka živjeti
tako, kao divljak u brdima bez krova nad glavom, dok ga je srce stalno gonilo na
veća djela. U tome se, kazuje se, očitovala Ulmova moć. Jer on je prikupljao
glase o svemu što se u Beleriandu zbiva, a svaka rijeka što je iz Međuzemlja
tekla prema Velikome moru bila mu je pritom glasnik i za dojave i za objave;
također je, kao i u davnini, prijateljevao s Clrdanom i Brodograditeljima s ušća
Siriona.{5} U to je vrijeme Ulmo još nadasve mario za sudbine pripadnika
Hadorove kuće, jer njima je nakon duboka promišljanja namijenio bitnu ulogu u
svojim naumima za ispomoć Prognanicima; a Tuorovu je sudbinu dobro
poznavao, jer su Annael i mnogi iz njegova plemena doista pobjegli iz Dor-
lomina i naposljetku stigli do Clrdana na dalekome Jugu.
Tako se zbilo da je jednoga dana početkom godine (dvadeset treće nakon
Nirnaetha) Tuor sjeo uz izvor što je slabašno kapao pokraj ulaza u pećinu u kojoj
je živio; pogledao je na zapad, u oblacima zastrt zalazak sunca. Zatim mu je
odjednom u srce ušla odluka da više neće čekati, već da će ustati i poći. "Sada ću
napustiti sivu zemlju moga roda kojeg nema više", kriknu on, "i poći u potragu
za sudbom svojom! Ali kamo da se okrenem? Dugo sam tražio Dveri i nisam ih
pronašao."
Na todohvati harfu što ju je navijek nosio sa sobom, onako vičan sviranju
na strunama, te ne mareći za pogibelj svoga samotna zvonka glasa u toj pustoši
zapjeva pjesmu vilenjaka sa Sjevera za sokoljenje srdaca. I baš kako on
zapjevaše, vrelo pod njegovim nogama zaklokota od nagle bujice vode i preli se,
a iz njega bučno poteče potočić niz kameniti obronak pred njime. I Tuor to
shvati kao znamenje, pa smjesta usta i pođe za njim. Tako je sišao s visokih brda
Mithrima i zašao u sjeverni dio ravnice Dor-lomina; a potok je navijek bujao dok
ga je slijedio prema zapadu, sve dok nakon tri dana nije na zapadnome obzorju
razabro duge sive grebene Ered Lomina što su se u tim područjima sterali na
sjever i jug, ograđujući daleke primorske krajeve Zapadnih obala. Do tog pobrđa
Tuora nijedno putovanje još nije odvelo.
Predio je, sad kad se bližio brdima, opet postajao sve izlomljeniji i
kamenitiji, te se uskoro počeo uzdizati pod Tuorovim stopama, dok se rječica
spustila u raskoljeno korito. Ali baš kad se nad treći dan njegova putovanja
spustio mrkli sumrak, Tuor je pred sobom zatekao liticu u kojoj se nalazio otvor
sličan velikome luku; rječica je utjecala u njega i tu se gubila. To obeshrabri
Tuora, pa on reče: "I tako me prevari nada! Znamenje u brdima dovede me samo
do mračna kraja usred zemlje mojih neprijatelja." I on sura srca sjede među
kamenje na visokoj obali te rječice i ostade budan cijele te gorke noći bez vatre;
jer tek je bio mjesec sulime, tako da ni dašak proljeća nije još dopirao do te
daleke sjeverne zemlje, a s istoka je puhao rezak vjetar.


Ali baš kad je svjetlost izlazećeg sunca blijedo zasjala kroz daleke
izmaglice Mithrima, Tuor začu glasove, pa pogleda poda se i u čudu ugleda dva
vilenjaka gdje gacaju kroz plićak; a kad se stadoše uspinjati stubama uklesanim
u obalu, Tuor usta i dozva ih. Smjesta isukaše sjajne mačeve i skočiše prema
njemu. Tad on vidje da nose sive plašteve, ali pod njima verižnjače; i obuze ga
čuđenje, jer učiniše mu se i krasniji i grozniji, zbog svjetlosti u očima, od bilo
koga iz vilenjačkog puka kojeg je dotad upoznao. Uspravi se do svoje pune
visine i pričeka ih; ali kad uvidješe da nikako ne poteže oružja, već stoji sam i
pozdravlja ih na vilenjačkome jeziku, vratiše mačeve u toke i pristojno mu se
obratiše. I jedan reče: "Mi smo Gelmir i Arminas, iz naroda Finarfinova. Nisi li
ti jedan od onih Edaina iz davnine koji prije Nirnaetha življahu u ovim
krajevima? Doista, sudim da pripadaš rodu Hadorovu i Hurinovu; jer to o tebi
kazuje zlato tvoje kose."
A Tuor mu odgovori: "Točno, ja sam Tuor, sin Huora, sina Galdorova, sina
Hadorova; ali sad napokon želim napustiti ovu zemlju, gdje sam odmetnik bez
roda svoga."
"Onda," kaza Gelmir, "ako kaniš pobjeći i pronaći luke na Jugu, koraci ti
već pođoše pravim putem."
"Tako i ja pomislih", reče Tuor. "Jer pođoh za vodom što odjednom navre iz
brda i poteče sve do ušća u ovu prijetvornu rječicu. Ali sad ne znam kamo da se
okrenem, jer ona ovdje ponire u mrak."
"Kroza mrak se može proći do svjetla", kaza mu Gelmir.
"No ipak je draže hodati pod Suncem dokle god se može", otpovrnu mu
Tuor. "Ali budući da ste iz toga naroda, kažite mi, ako možete, gdje leže Dveri
Noldora. Jer dugo ih iskah, sve otkako mi ih spomenu moj poočim, Sivi vilenjak
Annael."
Na tose vilenjaci nasmijaše i kazaše: "Potraga ti je okončana; jer upravo
sami prođosmo tim Dverima. Eto ih gdje stoje pred tobom!" I pokazaše mu luk
pod koji je utjecala voda. "Hajde sad! Kroz mrak ćeš proći do svjetla. Usmjerit
ćemo ti korake tim putem, ali ne možemo te daleko voditi; jer neodgodivim smo
zadatkom poslani u zemlje iz kojih smo utekli." "Ali ne boj se," reče mu Gelmir;
"velik ti je usud ispisan na čelu; on će te odvesti daleko od ovih krajeva, štoviše,
daleko od Međuzemlja, kako cijenim."
Tada se Tuor za Noldorima spusti stubama i progazi hladnom vodom, sve
dok nisu zašli u sjenu pod kamenim lukom. A na toGelmir izvadi jednu od onih
svjetiljki po kojima Noldori bijahu glasoviti; jer bile su u davnini izrađene u
Valinoru, te ih ni vjetar ni voda nisu mogli utrnuti, a kad bi se s njih skinula
kukuljica, zračile su jasnom plavom svjetlošću plamena zarobljena u bijelu
kristalu.{6} A nakon što Gelmir podiže svjetiljku iznad glave, Tuor pri njezinu
svjetlu ugleda gdje se rijeka odjednom počinje spuštati glatkim nagibom u velik
tunel, ali i da pokraj njezina toka izdubljena u stijeni leže dugačka stubišta i
protežu se u daljinu i dubinu, u mrklu tminu izvan dosega sjaja svjetiljke.
 Kad su došli do podnožja brzaka, zastali su pod velikom kamenitom
kupolom, gdje se rijeka uz veliku huku što je odjekivala od svoda survavala
preko strme litice, a zatim tekla dalje ispod još jednog luka u sljedeći tunel.
Pokraj slapa Noldori stadoše i Tuoru poželješe sretan put.
"Sad nam se valja vratiti i što brže poći svojim putem", kaza mu Gelmir;
"jer veoma su pogibeljna zbivanja na djelu u Beleriandu."
"Znači li to da je kucnuo čas izlaska Turgonova?" reče Tuor.
Tada ga vilenjaci zaprepašteno pogledaše. "Ta se stvar tiče Noldora prije
nego sinova ljudi", reče Arminas. "Što to znaš o Turgonu?"
"Malo," reče mu Tuor; "izuzev toga da mu je moj otac pomogao pri bijegu
iz Nirnaetha te da u njegovoj skrivenoj utvrdi leži nada Noldora. No, iako ne
znam zašto, njegovo se ime navijek komeša mojim srcem i izlazi s mojih usana.
A kad bi bilo po mome, pošao bih u potragu za njim, umjesto da kročim ovim
mračnim putem strave. Osim ako, možda, ova tajna staza nije put do njegova
prebivališta?"
"Tko to može reći?" odgovori vilenjak. "Jer kako je Turgonovo prebivalište
skriveno, tako su i putovi do njega. Ne znam gdje su, premda ih dugo iskah.
Ipak, sve da ih i znadem, ne bih ih otkrio ni tebi ni ma kome od ljudi."
Ali Gelmir mu reče: "Ipak, čuh da tvoja Kuća uživa naklonost Gospodara
Voda. A vode li te njegovi savjeti Turgonu, onda ćeš zacijelo do njega i stići, u
ma kojem se smjeru okrenuo. Pođi sad putem do kojeg te dovela voda iz brda, i
ne boj se! Nećeš dugo hodati mrakom. Zbogom! I ne misli da je naš susret bio
slučajan; jer Žitelj dubina još pokreće štošta u ovome kraju. Anar kaluva
tielyanna!{7}
S tim se riječima Noldori okrenuše i uspeše natrag dugim stubištem; ali
Tuor ostade stajati u mjestu sve dok svjetlost njihove svjetiljke ne uminu,
ostavivši ga sama u mraku mrklijem od noći, okružena hukom slapa. Zatim je
smogao hrabrosti, lijevom rukom dotaknuo stijenu i pipajući pošao naprijed,
isprva polako, a zatim brže, kad se bolje naviknuo na mrak, jer nije zatekao ništa
što bi ga ometalo. A kad mu se već činilo da je prošlo mnogo vremena, jer se
izmorio, no ipak mu se nije mililo odmarati se u crnome tunelu, daleko ispred
sebe ugleda svjetlost; požuri i dopre do visoka i uska procijepa, te nastavi za
bučnom rijekom između prignutih stijenki sve dok ne izađe u zlaćanu večer. Jer
pristigao je u dubok klanac visokih, strmih litica, usmjeren ravno prema zapadu;
pred njim se zalazeće sunce spuštalo vedrim nebom, sjalo u klanac i palilo mu
stijenke žutom vatrom, a riječne vode svjetlucale su poput zlata dok su se lomile
i pjenile nad blistavim kamenjem.
Tom je dubodolinom Tuor sad nastavio pun nade i oduševljenja, pronašavši
put pod južnom liticom, gdje je ležao dug i uzak žal. A kad je pala noć i rijeka
nastavila hitati nevidljiva, izuzev tračaka visokih zvijezda odraženih u tamnim
lokvama, tada je otpočinuo i zaspao; jer nikakva straha nije osjećao pokraj te
vode, kojom je tekla Ulmova moć.
S nadolaskom dana bez žurbe je opet nastavio dalje. Sunce mu se uzdiglo
za leđima i zašlo pred licem, a ondje gdje se voda pjenila među stijenama ili
survavala preko iznenadnih slapova, duge su se ujutro i uvečer ispreplitale preko
njezina toka. Stoga je tome klancu dao ime Cirith Ninniach.
Tako je Tuor polagano tri dana putovao, pijući studenu vodu, ali ne htijući
ništa jesti, premda je bilo mnogo ribe što je sjala zlaćano i srebrnkasto, ili
blistala bojama nalik na duge u rosi nad njima. A četvrta se dana procijep
proširio, dok su mu litice postale niže i manje strme; ali rijeka je sad tekla dublje
i snažnije, jer su joj se s obje strane nadvila visoka brda, s kojih su se svježe
vode slijevale u Cirith Ninniach preko svjetlucavih slapova. Ondje je Tuor dugo
posjedio, gledajući virove u struji i slušajući njezin beskonačan glas, sve dok
ponovno nije pala noć sa zvijezdama što su hladno i bijelo zasjale u tamnoj pruzi
neba nad njim. Na toje podigao glas i prebro po strunama svoje harfe, a ponad
vodene huke zvuk njegove pjesme i slatko treperenje harfe odjekivali su od
stijena i množili se, širili se i odzvanjali po obroncima zavijenim u mrak, sve dok
se cijeli taj kraj nije ispunio glazbom pod zvijezdama. Jer Tuor je i ne znajući
sad bio pristigao u Gorje jeke u Lammothu oko tjesnaca Drengist. Ondje je
jednoga davnog dana Feanor pristao s mora, a glasovi njegove vojske nabujali su
do moćne galame duž obala Sjevera prije uzdizanja Mjeseca.{8}
Na tose Tuor sav začudi i prekide pjesmu, pa glazba polagano zamre u
brdima i posvud zavlada tišina. A zatim, sred tišine, on začu čudan krik u zraku
nad sobom; a nije znao od kakva stvorenja potječe taj krik. Sad reče: "To je glas
neke vile", sad: "Ne, to je neka zvjerčica što zavija u pustoši"; a zatim, kad ga
iznova začu, reče: "Zacijelo je to zvuk neke meni neznane noćne ptice." I zvuk
mu se učini žalobnim, pa ipak zaželi čuti ga i slijediti ga, jer ga je dozivao,
makar nije znao kamo.
Sutradan ujutro on začu isti taj glas nad svojom glavom i pogleda uvis, te
ugleda tri velike bijele ptice gdje snažnim zamasima lete niz klanac nasuprot
zapadnome vjetru, a moćna im se krila blistaju na novorođenu suncu; kad
preletješe preko njega, glasno zakričaše. Tako je prvi put ugledao velike
galebove, miljenike Telera. Tada je Tuor ustao i pošao za njima, a da bi bolje
mogao opaziti kamo lete, uspeo se uz liticu sa svoje lijeve strane i stao joj na
vrh, osjetivši na licu snažan nalet vjetra sa Zapada; kosa mu je zavijorila s glave.
I duboko je otpio taj novi zrak, rekavši: "Ovo sokoli srce poput gutljaja studena
vina!" Ali nije znao da taj vjetar stiže svjež s Velikoga mora.


Sad, Tuor je tako nastavio, visoko nad rijekom, iščući galebove; a kako je
odmicao, stijenke klanca opet su se sve više bližile, sve dok nije stigao do uska
tjesnaca, ispunjena snažnom hukom vode. A pogledavši poda se, Tuor ugleda,
kako mu se učini, veliko čudo; jer divlja je bujica naišla iz tjesnaca i oduprla se
rijeci što je, pak, usrdno brzala dalje, pa se zidu sličan val uzdigao gotovo do
vrha litice, okrunjen krestama pjene što ih je pršio vjetar. Zatim je snaga rijeke
popustila, te je nasrtaj poplave hučno nahrupio tjesnacem i preplavio ga
dubokom vodom, a u prolazu je tako kotrljao kamene gromade da su zvučale
poput grmljavine. Tako je Tuora zov morskih ptica spasio od smrti pod
nadolazećom plimom; a ona bješe iznimno visoka zbog godišnjega doba i snažna
vjetra s pučine.
Ali sada Tuora obeshrabri srdžba tih čudnih voda, pa on skrenu s tog puta i
pođe dalje na jug, tako da nije došao do dugih obala tjesnaca Drengist, već je još
danima lutao krševitim krajem gdje nije raslo nijedno stablo; onuda je brijao
vjetar s mora te se sve što je ondje raslo, i bilje i grmlje, navijek svijalo prema
zori zbog pretežnosti toga vjetra sa Zapada. Ovako je Tuor prešao granicu
Nevrasta, negdašnjega Turgonova prebivališta; naposljetku je nenadano i
nehotice (jer vrhovi litica na rubu kopna bijahu viši od obronaka iza njih) dopro
do crnoga ruba Međuzemlja i ugledao Veliko more, Belegaer Bezobalni. A u taj
se čas sunce poput moćna plamena spuštalo za obod svijeta; Tuor stade sam na
liticu raširenih ruku, a golema mu žudnja ispuni srce. Kazano je da on bijaše prvi
čovjek koji je dopro do Velikoga mora, te da, izuzev Eldara, nitko nikada nije
dublje osjetio čežnju koju ono nosi.

* * *

Tuor se danima zadržao u Nevrastu, gdje mu je bilo dobro, jer u toj je
zemlji, onako opasanoj gorjem sa sjevera i istoka, te bliskoj moru, bilo blaže i
ugodnije negoli na ravnicama Hithluma. Odavna se bio navikao živjeti sam kao
lovac u divljini, a hrane mu nije manjkalo; jer proljeće je u Nevrastu bilo u jeku i
zrak je prožimala graja ptica, onih što u mnoštvu življahu na obalama, kao i onih
kojima su vrvjele baruštine Linaewena usred tog udubljenog kraja; ali u to se
vrijeme ni vilenjačkog ni ljudskog glasa nije čulo u svoj toj samoći.
 Dopro je Tuor do granica toga velikog jezera, ali njegove mu vode ostadoše
izvan dosega, zbog širokih glibova i besputnih šuma trstike koje ležahu svud
unaokolo; stoga je uskoro otišao odande i vratio se na obalu, jer More ga je
vuklo, pa mu nije bilo drago zadržavati se negdje gdje ne može čuti zvuk
njegovih valova. A u priobalju Tuor prvi put otkri tragove Noldora iz davnine.
Jer među visokim i morem istesanim liticama južno od Drengista bijaše mnogo
zatona i zaklonjenih uvala, s bijelim pješčanim plažama među crnim blistavim
kamenovima, a Tuor otkri da se do takvih mjesta često spušaju zavojita stubišta
usječena u živu stijenu; a po ulazima u more još su stajali ruševni molovi,
sazdani od golemih blokova isklesanih iz litica, gdje su nekoć pristajale
vilenjačke lađe. U tim se područjima Tuor dugo zadržao, promatrajući navijek
drugačije more, dok je spora godina protjecala kroz proljeće i ljeto, nad
Beleriand se nadvijao sve gušći mrak, a jesen pada Nargothronda primicala se
nadomak.
A ptice su, možda, izdaleka vidjele oštru zimu što se spremala;{9} jer one
koje su običavale odlaziti na jug rano su se okupile za odlazak, a druge, kojima
je bila navada boraviti na Sjeveru, iz svojih su staništa otišle u Nevrast. A Tuor
jednoga dana začu huk i siktaj velikih krila dok je sjedio na obali, pa pogleda
uvis i vidje gdje sedam bijelih labudova u hitru klinu leti na jug. Ali kad mu se
približiše, zavinuše i odjednom stadoše ponirati, pa sletješe s golemim
pljuskanjem i pjenjenjem vode.
Sad, Tuor je jako volio labudove, koje je poznavao sa sivih jezera
Mithrima; labud je uz to bio znamenje Annaela i naroda njegovih posvojitelja.
Stoga on ustade da pozdravi ptice, a kad ih dozva, opazi u čudu da su krupnije i
ponositije od ijedne pripadnice njihove vrste što ju je dotad vidio; ali one
zalepetaše krilima i oglasiše se grubim kricima, kao da se srde na njega i žele ga
odagnati od obale. Zatim se vrlo bučno uzdigoše s vode i preletješe mu preko
glave, tako da ga lepet njihovih krila zapahnu poput naleta bure; pa zakrenuše u
širokom krugu, uspeše se nebu pod oblake i udaljiše na jug.
Na toTuor poviknu: "Eto mi još jednoga znaka da se predugo zadržah!" I
smjesta se pope na hrbat litice pa odande ugleda gdje labudovi još kruže u visini;
ali kad udari na jug u nakani da ih slijedi, hitro se izgubiše u daljini.


Sad, Tuor je putovao duž obale na jug punih sedam dana, a svakoga jutra
budio ga je lepet krila nad njime u zoru i svakoga su dana labudovi letjeli dalje,
dok je on išao za njima. A kako je odlazio sve dalje, velike su litice bivale sve
niže, a vrhunce im je duboko zastrlo rascvjetano tlo; dalje na istoku šume su
žutjele u smiraju godine. Ali pred sobom je vidio, navijek sve bliži, potez
golemih brda što su mu priječila put, sterući se prema zapadu sve do izmaka u
visokoj planini: tamnoj kuli s kacigom od oblaka, uzdignutoj na moćnim plećima
ponad velika zelena rta isturena u more.
Ta su siva brda upravo i bila zapadni izbojci Ered Wethrina, sjeverne ograde
Belerianda, a planina pak gora Taras, najzapadnija među svim kulama u toj
zemlji, čiju bi glavu pomorac prvu ugledao preko milja duge pučine, dok se
bližio smrtnim obalama. Pod njezinim dugim obroncima u minulim je danima
Turgon nastavao dvornice Vinyamara, najstarijega od svih kamenih djela što ih
Noldori sazdaše u zemlji svoga izgnanstva. Još je ondje stajao, pust ali istrajan,
visoko ponad velikih brdskih zaravni okrenutih moru. Godine ga nisu razbile, a
Morgothovi su ga sluge zaobišli; ali vjetar i kiša i mraz izborali su ga, dok su
začelja njegovih zidina i veliki crepovi njegovih krovova duboko obrasli
sivozelenim biljkama što su, hraneći se samo slanim zrakom, bujale čak i u
pukotinama jalova kamena.


Tuor sad tako naiđe na ostatke neke izgubljene ceste, pođe njome između
zelenih humaka i nakošenih stećaka te tako u smiraj dana stiže do stare dvornice
i njezinih visokih, vjetrovitih odaja. Ondje nije vrebala nikakva sjenka straha ili
zla, ali ga je obuzelo udivljenje od pomisli na one koji su ondje boravili, a sada
su otišli tkozna kamo: ponosan narod, besmrtan ali proklet, s daleke suprotne
obale Mora. I okrenuo se i pogledao u daljinu, kamo su se često njihove oči
okretale, unedogled preko svjetlucanja nemirne pučine. Zatim se okrenuo natrag
i uočio da su labudovi sletjeli na najvišu zaravan te ondje stoje pred zapadnim
vratima dvornice; lamatali su krilima, pa mu se učinilo kako ga vabe da uđe.
Tada se Tuor uspe širokim stubama, sad napola skrivenim pod cvjetovima
karanfila i rumenika, te prođe ispod moćna nadboja i uđe u sjene Turgonove
kuće; naposljetku stiže do odaje visokih stupova. Ako mu se izvana doimala
veličajnom, sad se Tuoru učinila golemom i čudesnom iznutra, te iz udivljenja
nije htio razbuditi odjeke u njezinoj praznini. Ništa ondje nije mogao vidjeti,
izuzev uzvišene stolice na podiju pri istočnome kraju, pa je što mekšim koracima
pošao prema njoj; ali zvuk njegovih stopa jeknuo je popločenim podom poput
koraka sudbine, a odjeci su ga pretekli duž postrojenih stupova.
Kada stade pred veliku stolicu u tmini te opazi da je isklesana iz jedne
jedine stijene i optočena čudnovatim pismenima, poniruće sunce dođe u ravninu
s visokim prozorom pod zapadnim zabatom, a zraka svjetlosti obasja zid pred
njime, ljesnuvši, učinilo mu se, s neke ulaštene kovine. Zatim Tuor u čudu uoči
da na zidu iza prijestolja vise štit i veleban oklop od veriga, te kaciga i dugi mač
u toku. Verižnjača se sjajila kao da je sazdana od nezamućena srebra, a sunčeva
ju je zraka optočila zlatnim iskrama. Ali štit bijaše oblika neznana Tuorovim
očima, dugačak i sve uži pri dnu; polje mu bijaše plavo, a na sredini stajaše
znamenje bijela labuđeg krila. Na toTuor progovori, a glas mu poput izazova
odjeknu od stropa: "Zbog ovoga ću znamena prisvojiti ovo oružje i prihvatiti
svaki usud koje ono nosi."{10} I on smaknu štit sa zida i otkri da je laganiji i
podatniji nego što je pretpostavljao; jer bijaše sazdan, činilo mu se, od drveta, ali
vještim rukama vilenjačkih kovača prekriven pločama od kovine, čvrstim, pa
ipak tankim poput opne, koje su ga zaštitile od crva i zuba vremena.
Zatim Tuor odjenu verižnjaču, stavi kacigu na glavu i opasa se mačem; crni
mu bijahu tok i pojas sa srebrnim kopčama. Tako opremljen izađe iz Turgonove
dvornice i stade na visoke zaravni Tarasa pod rumenim svjetlom sunca. Nikoga
ondje ne bijaše da ga vidi dok je gledao na zapad, blistav u srebru i zlatu, ne
znajući da u tome času izgleda kao jedan od Moćnih sa Zapada, dostojan otac
kraljeva Ljudskih kraljeva s one strane Mora, što mu je doista i bilo suđeno;{11}
ali prihvaćanje tog oružja unese promjenu u Tuora, sina Huorova, a srce mu u
njedrima veliko posta. I kad iskoraknu kroz vrata, labudovi mu se pokloniše, te
svaki iščupa po jedno veliko pero iz svoga krila, pokloni mu ga i položi svoj vrat
na kamen njemu pred noge; on uze tih sedam pera i zatakne ih za krestu kacige,
a labudovi smjesta ustadoše i odletješe na sjever u zalasku sunca, te ih Tuor više
nikada ne vidje.


Sad Tuor osjeti gdje mu morski žal privlači korake, pa siđe dugim stubama
do široke obale na sjevernoj strani Tarasovine; dok je silazio, vidje da sunce
ponire duboko u golem crni oblak što stiže preko oboda sve mračnijeg mora; i
posta hladno, i nastupi komešanje i mrmorenje, kao da se sprema oluja. I Tuor
stade na obalu, a sunce bijaše poput zadimljena plamena iza nebeske prijetnje; i
učini mu se da se velik val nadiže u daljini i kotrlja prema kopnu, ali čuđenje ga
zadrža, pa ostade nepomičan. I val mu se približi, optočen sjenovitom maglicom.
Zatim se odjednom u nailasku svinu i razbi, te nahrupi dalje u dugim rukavcima
pjene; ali ondje gdje se razbio ostade stajati, mračno spram nadolazeće oluje,
vrlo visoko i veličajno živo obličje.
Tada se Tuor pokloni sa štovanjem, jer mu se učini da gleda moćna kralja.
Visoku je i srebrnastu krunu nosio, iz koje mu je duga kosa padala kao pjena što
svjetluca u sumrak; a kada odbaci sivi ogrtač što ga je obavijao poput maglice,
gle! bijaše odjeven u blistavo odijelo, pripijeno poput ljusaka neke moćne ribe,
te u tamnozelen haljetak što je bljeskao i treperio morskom vatrom dok je on
polagano koračao prema kopnu. Ovako se Žitelj dubina, kojega Noldori nazivaju
Ulmo, Gospodar Voda, ukazao podno Vinyamara Tuoru, sinu Huorovu, iz
Hadorove kuće.
Nije zakoraknuo na obalu, već je do koljena stao u sjenovito more i obratio
se Tuoru, a tada, zbog svjetlosti u njegovim očima i zvuka njegova duboka glasa
što je, činilo se, dopirao iz samih temelja svijeta, strah pogodi Tuora i on se baci
na pješčano tlo.
"Ustani, Tuore, sine Huorov!" reče Ulmo. "Ne boj se moje srdžbe, premda
te dugo zazivah a da me čuo nisi; a kad si se napokon otputio, zadržavao si se na
svome putovanju ovamo. U proljeće ti je valjalo stajati ovdje; ali sad će oštra
zima skoro stići iz Neprijateljeve zemlje. Hitnji ti se valja sviknuti, a lagodan put
što ti ga namijenih morat će se izmijeniti. Jer moji savjeti naiđoše na prezir,{12}
dok veliko zlo gmiže prema dolini Siriona, a dušmanska vojska već stoji između
tebe i cilja tvoga."
"Koji je onda moj cilj, Gospodaru?" reče Tuor.
"Onaj koji ti srce oduvijek ište", odgovori mu Ulmo; "pronaći Turgona i
ugledati skriveni grad. Jer odjeven si ovako kako bi mojim glasnikom bio,
upravo u opremu što je odavna namijenih tebi. No sada ti valja pod sjenkom
proći kroz pogibelj. Umotaj se stoga ovim plaštem i nikada ga ne odbacuj, sve
dok ne dođeš do odredišta svojega putovanja."
Tada se Tuoru učini da je Ulmo rascijepio svoj sivi ogrtač i dobacio mu
njegov suvratak, a kada je pao na njega, to za njega bijaše veliki plašt u koji se
mogao umotati cio, od glave do pete.
"Tako ćeš hodati pod mojom sjenom", reče mu Ulmo. "Ali ne zadržavaj se
više; jer ona neće izdržati u zemljama Anarovim i plamenovima Melkorovim.
Prihvaćaš li zadatak što ti ga povjerih?"
"Prihvaćam, Gospodaru", reče Tuor.
"Tada ću u tvoja usta staviti riječi koje ćeš Turgonu kazati", reče Ulmo. "Ali
prvo ću te poučiti, da čuješ ponešto što nijedan drugi čovjek nikada čuo nije, ne,
čak ni poneki eldarski moćnici." I Ulmo progovori Tuoru o Valinoru i njegovu
sumraku, o Izgnanstvu Noldora, o Mandosovoj kletvi i o skrivanju Blaženoga
kraljevstva. "Ali gledaj!" reče mu. "U oklopu Sudbine (kako je Djeca Zemlje
zovu) navijek se nalazi pukotina, a u zidinama Usuda procijep, sve do ostvarenja
punine stvaranja, što ju Krajem nazivate. Tako će biti sve dok bude i mene, tajna
glasa što proturječi i svjetlosti što sja ondje gdje je tama proglašena. Stoga, iako
se čini da u danima ove tame proturječim volji braće svoje, Gospodara Zapada,
među njima tu ulogu imam, dodijeljenu mi prije stvaranja Svijeta. Ipak, Usud je
jak, a Neprijateljeva sjenka sve duža; ja sam pak sve slabiji, te sad u
Međuzemlju nisam više od tajnovita šapta. Vode što teku ka zapadu sahnu, vrela
su im zatrovana, a moja se moć povlači iz zemlje; jer vilenjaci i ljudi postaju
slijepi i gluhi za mene uslijed Melkorove moći. A sada Mandosovo prokletstvo
hita k svome ispunjenju, te će sva djela noldorska iščeznuti, a svaka nada što ju
sazdaju pretvorit će se u prah. Preostaje samo posljednja nada, ona nada u koju
se ne ufaju i za koju nisu spremni. A ta nada u tebi leži; jer tako ja odlučili."
"Zar se onda Turgon neće oduprijeti Morgothu, kako se svi Eldari još
nadaju?" reče Tuor. "I što biste htjeli od mene, Gospodaru, dođem li sada
Turgonu? Jer iako sam doista voljan postupiti kao i moj otac i stati uz toga kralja
u odsudnu času, ipak ću mu od slabe vajde biti, kao samotan smrtnik među tako
brojnim i odvažnim prvacima Plemenita puka sa Zapada."
"Odlučim li te ja poslati, Tuore, sine Huorov, ne vjeruj da tvoj jedan mač ne
vrijedi slati. Jer vilenjaci će navijek pamtiti srčanost Edaina tijekom sve duljih
doba, čudeći se da su tako slobodno davali živote što im na zemlji bijahu tako
kratki. Ali ne šaljem te jedino zbog tvoje srčanosti, već i da na svijet doneseš
nadu koju još ne možeš vidjeti i svjetlost što će probosti mrak."
A dok je Ulmo to izgovarao, mrmorenje oluje nadiglo se do snažna krika,
vjetar je zapuhao, a nebo se zacrnilo; ogrtač Gospodara Voda zavijorio je poput
letećeg oblaka. "Pođi sada", reče Ulmo, "da te More ne proždre! Jer Osse sluša
Mandosovu volju, a on je gnjevan, kao sluga Prokletstva."
"Kako vi nalažete", reče Tuor. "Ali uspijem li izbjeći Prokletstvu, koje li ću
riječi kazati Turgonu?"
"Stigneš li do njega," odgovori mu Ulmo, "riječi će ti se uobličiti u svijesti,
a tvoja usta prozboriti isto što bih i ja. Govori i ne boj se! A nakon toga postupaj
kako te srce i srčanost budu vodili. Ne ostavljaj se mojega plašta, jer on će te
čuvati. A ja ću ti poslati jednoga iz Osseova gnjeva i on će te voditi: pače,
posljednjega mornara s posljednje lađe što će iskati Zapad sve do uzdizanja
Zvijezde. Pođi sada natrag na kopno!"
Zatim odjeknu prasak groma, a nad morem bijesnu munja; Tuor vidje gdje
Ulmo stoji među valovima poput srebrne kule po kojoj pucketaju hitri
plamenovi, te viknu uz vjetar:
"Polazim, Gospodaru! No sada moje srce radije žudi za Morem."
A na toUlmo podiže moćan rog i u njega puhnu jedan jedini ton, naspram
kojega je rika oluje bila tek nalet vjetra na jezeru. A kad začu taj ton, koji ga
cijelog obuze i prože, Tuoru se učini da su obale Međuzemlja iščezle i da jednim
sveobuhvatnim pogledom promatra sve vode svijeta: od struja u tlu do riječnih
ušća, od žalova i morskih zatoka do duboke pučine. Veliko je more vidio kroz
nespokojna područja što vrve čudnovatim obličjima, sve do dubina mrklog
mraka gdje sred vječne tame odjekuju glasovi što užasno zvuče u smrtnim
ušima. Njegove je neizmjerne pučine promotrio hitrim valarskim viđenjem, gdje
leže u bonaci pod okom Anara, ili se ljeskaju pod rogatim Mjesecom, ili se
uzdižu u gnjevne bregove što se razbijaju o Sjenovite otoke,{13} sve dok u daljini,
na rubu vidokruga i preko nebrojenih liga, nije opazio jednu goru gdje seže izvan
dosega njegova uma u sjajan oblak, a pod njime treperi dug pješčan sprud. I baš
kad se upeo da osluhne zvuk tih dalekih valova i jasnije vidi onu udaljenu
svjetlost, ton se prekinuo, i opet je stajao pod grmljavinom oluje, a razgranata je
munja rascijepila nebesa nad njim. I Ulma više nije bilo, a more je kiptjelo, dok
su divlji Osseovi valovi udarali o zidine Nevrasta.
Tada je Tuor utekao od morskoga bijesa i s naporom se dokopao visokih
zaravni; jer vjetar ga je bacao uz liticu, a kad se ispeo na vrh, svalio ga je na
koljena. Stoga je ponovno ušao u mračnu i praznu dvornicu da se zakloni, te
cijelu noć prosjedio na Turgonovoj kamenoj stolici. Čak su i stupovi drhtali od
silovitosti oluje, a Tuoru se činilo da je vjetar pun zapomaganja i divljih vapaja.
No kako je bio iscrpljen, povremeno bi zaspao, a san su mu mučili mnogi snovi,
od kojih mu ništa nije ostalo u svjesnu spomenu izuzev jednog: viđenja otoka
kojem se iz središta uzdiže strma gora, a iza nje zalazi sunce, dok sjene skaču u
nebo; ali nad njom sja jedna blistava zvijezda.
Nakon toga snoviđenja Tuor zapade u dubok san, jer bura je prije isteka
noći prošla i otjerala crne oblake prema istoku svijeta. Naposljetku se probudio u
sivkastoj svjetlosti, ustao i otišao od visoke stolice, a dok je silazio mrklom
dvornicom, vidio je da je puna morskih ptica koje je oluja stjerala unutra; a kad
je izašao, zadnje su zvijezde blijedjele na zapadu pred nadolaskom dana. Tada
opazi da su se golemi valovi sinoć valjali visoko nad kopnom i bacali kreste
preko vrhova litica, nanijevši travuljinu i šljunak čak i na zaravan pred vratima. I
Tuor pogleda s najniže zaravni i vidje gdje u njezinu podnožju, naslonjen na
stijenu među kamenjem i naplavinama, sjedi jedan vilenjak, odjeven u sivi plašt
natopljen morskom vodom. Šutio je i zurio u daljinu iza razorenih plaža, prema
dugim grebenima valova. Sve je bilo mirno i nije se čuo nikakav zvuk osim
razbijanja valova o obalu.
Dok je Tuor stajao i promatrao tu šutljivu sivu priliku, prisjetio se Ulmovih
riječi, pa mu je neznano ime došlo na usne, te ga glasno zazva: "Dobro došao,
Voronwe! Čekao sam te."{14}
Na tose vilenjak okrenu i pogleda uvis, a Tuor dočeka prodoran pogled
njegovih sinjih očiju, koje mu otkriše da on pripada uzvišenome noldorskom
narodu. Ali u njima stade bujati strah i čuđenje dok je motrio Tuora gdje stoji
visoko na zidu nad njime, ogrnut velikim plastom nalik na sjenu, ispod kojega
mu je vilenjačka verižnjača blistala na prsima.
Ostadoše tako trenutak, dok je svaki pregledavao lice drugoga, a zatim
vilenjak ustade i duboko se pokloni pred Tuorovim stopalima.
"Tko si, gospodaru?" reče. "Dugo se mučih nesmiljenim morem. Kaži mi:
jesu li se velike mijene zbile otkako kročih tlom? Je li Sjenka zbačena? Je li
Skriveni narod izašao?"
"Nije", odgovori mu Tuor. "Sjenka je sve duža, a Skriveni su i dalje skriti."
Tada ga Voronwe šutke promotri. "Ali tko si?" ponovno ga upita. "Jer
mnogo je ljeta prošlo otkako moj je narod napustio ovu zemlju, gdje nitko otad
ne živje. A sada opažam da usprkos svojoj odori nisi jedan od njih, kao što mi se
učini, već da pripadaš ljudskome soju."
"Tako je", reče Tuor. "A nisi li ti posljednji mornar s posljednje lađe što je
iskala Zapad iz Cirdanovih luka?"
"Tako je", reče vilenjak. "Ja sam Voronwe, sin Aranweov. Ali ne razumijem
odakle znadeš moje ime i sudbinu."
"Znadem ih, jer mi se Gospodar Voda obratio jučer s večeri", odgovori mu
Tuor, "i rekao mi da će te spasiti iz Osseova gnjeva i poslati te amo da mi budeš
vodič."
Tada u strahu i čudu Voronwe kriknu: "Govorio si s Ulmom Moćnim? Tada
su ti valjanost i usud doista golemi! Ali kamo da te vodim, gospodaru? Jer
zacijelo si kralj među ljudima, pa mnogi jamačno slušaju tvoje naloge."
"Nije tako, ja sam odbjegli sužanj", reče Tuor, "i osamljeni odmetnik u
praznoj zemlji. Ali valja mi stići do Skrivenoga kralja Turgona. Znaš li kojim bih
ga putem mogao pronaći?"
"Mnogo ih je koji su odmetnici i sužnji u ovim zlim danima a da nisu
rođeni takvi", odgovori mu Voronwe. "Ljudski si vladar rođenjem, sudim. Ali
sve i da si najviši među cijelim svojim narodom, nikakva prava ne bi imao da
Turgona išteš, pa bi zaludu polazio u pohod. Jer čak i kad bih te odveo do
njegovih dveri, ti kroz njih ne bi mogao proći."
"Ne tražim da me vodiš dalje od dveri", reče Tuor. "Ondje će se Prokletstvo
odmjeriti s Ulmovim savjetom. A ako me Turgon ne bude htio primiti, onda će
moj zadatak završiti i Prokletstvo će prevagnuti. Ali glede moga prava da tražim
Turgona: ja sam Tuor, sin Huorov i rod Hurinov, a njihova imena Turgon neće
zaboraviti. Također, u potragu idem na Ulmov nalog. Hoće li Turgon zaboraviti
ono što je od njega jednom davno čuo: Sjeti se da posljednja nada Noldora
dolazi s Moral Ili, također: Kad se opasnost približi, iz Nevrasta će pristići jedan
da te opomene{15} Ja sam taj koji treba doći i odjeven sam ovako u za mene
pripremljenu opravu."
Tuor se začudi kad je čuo sebe da tako zbori, jer riječi što ih je Ulmo uputio
Turgonu kad je ovaj napuštao Nevrast nisu prethodno bile znane ni njemu ni bilo
komu izvan Skrivenoga naroda. Stoga je još zaprepašteniji bio Voronwe; ali on
se okrenu, pogleda prema Moru i uzdahnu.
"Jao!" reče. "Ne bih se nikada više htio vratiti. A često prisezah na pučini da
ću, ako ikada opet stanem na kopno, u spokoju živjeti daleko od Sjenke na
Sjeveru, ili pri Cirdanovim lukama, ili možda u krasnim poljima Nantathrena,
gdje je proljeće slađe no što srce žudi. Ali ako je zlo naraslo dok sam lutao, pa
im se sad primiče krajnja pogibelj, onda moram poći svome narodu." Okrenuo se
opet prema Tuoru. "Povest ću te do skrivenih dveri", reče; "jer mudar ne
proturječi Ulmovim savjetima."
"Onda ćemo poći zajedno, kako nam je savjetovano", reče Tuor. "Ali ne
žali, Voronwe! Jer moje srce ti kaže da će te dugi put odvesti daleko od Sjenke,
pa će se tvoja nada vratiti Moru."{16}
"I tvoja će se", reče mu Voronwe. "Ali sada je moramo napustiti i pohitati."
"Tako je", reče Tuor. "Ali kamo ćeš me povesti, koliko daleko? Nećemo li
prvo porazmisliti kako da se snađemo u divljini, ili, ako je taj put dugačak, kako
da prođemo kroz zimu bez utočišta?"
Ali Voronwe ne htjede odgovoriti ništa određeno što se puta tiče. "Poznata
ti je snaga ljudi", reče. "A što se mene tiče, pripadam Noldorima, pa glad mora
biti duga, a zima studena, kane li pogubiti potomka onih koji su prešli preko
Neumoljiva leda. Kako pak misliš da smo u stanju izdržati nebrojene dane na
slanim morskim pustošima? Ili nisi čuo za vilenjački putokruh? A ja još čuvam
onaj što ga svi mornari ostavljaju za sam kraj." Zatim mu pokaza pod svojim
plaštom zapečaćeni telećak prikopčan za opasač. "Ni voda ni nevrijeme neće mu
nauditi dokle god je zapečaćen. Ali valja nam ga štedjeti sve do velike potrebe; a
nema sumnje da će jedan odmetnik i lovac uspjeti naći i drugu hranu prije nego
što se godina pogorša."
"Možda", reče Tuor. "Ali nije u svim krajevima uputno loviti, ma koliko da
je divljač mnogobrojna. A lov zadržava putovanje."


Tuor i Voronwe spremiše se sad za polazak. Tuor sa sobom uze malen luk i
strijele koje je nosio, uz opremu što ju je uzeo iz dvornice; ali svoje koplje, na
kojem je vilenjačkim runama sa Sjevera pisalo njegovo ime, postavi na zid kao
znamenje da je onuda prošao. Voronwe ne imaše drugoga oružja do jednog
kratkog mača.
Prije zore napustiše drevno Turgonovo prebivalište, pa Voronwe povede
Tuora uokolo, zapadno od strmih obronaka Tarasa i preko velikoga rta. Onuda je
nekoć prolazila cesta iz Nevrasta za Brithombar, što je sada bila tek zelena staza
između starih, tratinom prekrivenih nasipa. Tako su zašli u Beleriand i sjeverno
područje Falasa; a kad su svrnuli prema istoku, poiskali su tamne rubove Ered
Wethrina, te ondje legli u zaklon i odmarali se sve dok dan nije istekao u sumrak.
Jer iako su drevna staništa Falathrima, Brithombar i Eglarest, još bila vrlo
daleka, ondje su sada živjeli orci, a sav taj kraj bio je preplavljen Morgothovim
uhodama: strahovao je od Cirdanovih lađa što su povremeno napadale obale na
prepad, u sprezi s vojnim upadima odaslanim iz Nargothronda.
Sad, dok su sjedili zaogrnuti u svoje plašteve poput sjena pod brdima, Tuor
i Voronwe mnogo su razgovarali. Tuor je propitkivao Voronwea o Turgonu, ali
Voronwe mu je malo što htio reći o takvim stvarima, već je radije govorio o
boravištima na otoku Balaru, te o Lisgardhu, zemlji tršćaka pri ušću Siriona.
"Ondje sada Eldari postaju brojniji", reče, "jer navijek u sve većem broju, iz
svakoga roda, bježe onamo iz straha od Morgotha, umorni od ratovanja. Ali ja ne
ostavih svoj narod vlastitom odlukom. Jer nakon Bragollacha i sloma Opsade
Angbanda u Turgonovo srce prvi put uđe sumnja da bi se Morgoth mogao
pokazati prejakim. Te godine odasla prve iz svoga naroda da iznutra prema van
prođu njegovim dverima: tek nekolicinu, tajnim zadatkom. Oni se spustiše niz
Sirion do obala oko ušća i ondje sagradiše brodove. Ali od njih im ne bje
nikakove vajde, osim što stigoše do velikoga Balarskog otoka i ondje
uspostaviše samotna boravišta, daleko od Morgothova dosega. Jer Noldori ne
posjeduju vještinu gradnje brodova koji dugo mogu izdržati valove velikoga
Belegaera.{17}
Ali kada kasnije Turgon ču da je Falas opustošen i da su poharane drevne
Brodograditeljske luke što leže ondje daleko pred nama, i kad se pročulo da je
Cirdan spasio preostatak svoga naroda i otplovio na jug do zaljeva Balar, onda
on ponovno posla glasnike. To se zbi tek nedavno, no spominjem ga se kao
najdužeg dijela svog života. Jer bijah medu onima koje on posla, ovako
godinama mlad među Eldarima. Rođen sam ovdje u Međuzemlju, u zemlji
Nevrastu. Majka mi je pripadala Sivim vilenjacima iz Falasa i bila u rodu sa
samim Cirdanom - narodi Nevrasta mnogo se miješaše u prvim danima
Turgonova kraljevanja - te imam morsko srce puka svoje majke. Stoga bijah
medu odabranima, budući da nam je valjalo stići do Cirdana i zatražiti ga za
pomoć pri gradnji naših brodova, ne bi li neka poruka i molba za pomoć mogle
stići do Gospodara Zapada dok još nije sve izgubljeno. Ali zadržah se putem. Jer
dotad vidjeh tek malo krajeva Međuzemlja, a mi stigosmo u Nantathren u
proljeće te godine. Krasan je to kraj što očarava srce, Tuore, kao što ćeš otkriti
pođu li ti koraci ikada putevima duž Siriona prema jugu. Ondje je lijek svakoj
čežnji prema moru, izuzev za one koje Prokletstvo neće otpustiti. Ondje je Ulmo
tek sluga Yavanni, a zemlja je iznijela u život tolike krasote da ih ni zamisliti ne
mogu srca iz gorkih sjevernih brda. U tom kraju Narog utječe u Sirion, pa se
struja više ne žuri, već teče široko i spokojno živućim livadama; svuda oko te
sjajne rijeke stjegovi lopoča rastu poput rascvale šume, a trava je ispunjena
cvjetovima, poput dragulja, poput zvona, poput crvenih i zlaćanih plamenova,
poput prostranstva raznobojnih zvijezda na zelenome svodu. No od svega su
najkrasnije vrbe Nantathrena, blijedozelene, ili na vjetru srebrne, a šuštanje
njihovih nebrojenih listova čarolija je glazbe: dani i noći protreperili bi
nezamijećeni dok stajah u travi do koljena i osluškivah. Začarah se tako i
zaboravih More u svome srcu. Onuda lutah nadijevajući imena novim
cvjetovima ili ležah u sanjama sred pjesme ptica i zujanja pčela i buba; a ondje
bih i dalje mogao živjeti sretan, zanemarivši sav svoj rod, telerske lađe i
noldorske mačeve, ali moja sudba ne htjede tako. Ili sam Gospodar Voda,
možda; jer on bijaše snažan u tome kraju.
Tako mi u srce dođe pomisao da sazdam splav od vrbova granja i pođem
svijetlim njedrima Siriona; pa tako i učinih, a tako me i ponesoše. Jer jednoga
dana, dok bijah nasred riječne matice, odjednom naiđe vjetar i dohvati me, te
odnese daleko od Zemlje vrba, sve dolje do Mora. Tako stigoh Cirdanu kao
posljednji glasnik; a od sedam brodova što ih on sagradi na Turgonovu molbu
još samo jedan ne bijaše posve sazdan. I jedan po jedan oni otploviše prema
Zapadu, a nijedan se još nije vratio, niti je od njih pristigla ikakva vijest.
Ali slani morski zrak tada iznova probudi srce majčina roda u meni, pa se
radovah valovima i stadoh učiti sva pomorska predanja, kao da se otprije kriju u
meni. I tako, kada posljednji i najveći brod bijaše spreman, gorio sam od želje da
krenem, govoreći u mislima: 'Ako su noldorske riječi istinite, na Zapadu leže
livade s kojima se Zemlja vrba usporediti ne može. Ništa ne sahne, a proljeću
konca nema. I možda čak i ja, Voronwe, mogu onamo stići. A u najgorem,
lutanje vodama mnogo je bolje od Sjenke na Sjeveru.' I ne plaših se, jer brodove
Telera nijedna voda potopiti ne može.
Ali Veliko je more strašno, Tuore, sine Huorov; i mrzi Noldore, jer provodi
Prokletstvo Valara. Gore stvari ono krije od pogibije što je nosi potonuće u
bezdan: gnušanje, osamljenost i mahnitost; stravu od vjetra i bure, i tišinu, i
sjene, kad mine svaka nada i svakom se živom obličju zametne trag. I mnoge
ono oplakuje obale, zle i čudnovate, i mnogi su opasni i strašni otoci posuti
njime. Neću ti mračiti srce, sine Međuzemlja, pripovijedanjem o svojoj
sedmogodišnjoj pečalbi na Velikome moru od Sjevera sve do samoga Juga, ali
nikada do Zapada. Jer on je nama zapriječen.
Naposljetku, u crnom beznađu, umorni od čitava svijeta, okrenusmo se i
utekosmo prokletstvu što nas je štedjelo toliko dugo, ne bi li nas to okrutnije
pogodilo. Jer baš kad izdaleka uočismo planinu, a ja kliknuh: 'Gle! Eno Tarasa i
moga rodnog kraja', nadiže se vjetar, a sa zapada naiđoše golemi oblaci prepuni
gromova. Tada se valovi dadoše u potjeru za nama poput živih stvorova
ispunjenih pakošću, a munje nas udaraše; kad nas razvališe do bespomoćna
korita, vode nas gnjevno poklopiše. Ali, kao što vidiš, ja bijah pošteđen; jer učini
mi se da je naišao jedan val, krupniji, pa ipak spokojniji od svih drugih, te me
dohvatio, podigao s broda i ponio visoko na svojim ramenima, a kad se prevalio
preko kopna, zbacio me na tlo i zatim otekao, prelivši se natrag preko litice u
velikome slapu. Ondje sam sjedio tek oko sata kad si naišao na me, još
ošamućenog morem. I još ćutim strah od njega, a gorko mi nedostaju svi
prijatelji koji sa mnom tako dugo i tako daleko putovahu, s onu stranu vidika
smrtnih zemalja."
Voronwe uzdahnu, a zatim progovori tiše, kao za sebe. "Ali veoma sjajne
bijahu zvijezde na obodu svijeta, kad bi se povremeno oblaci oko Zapada
pomaknuli u stranu. Ipak, jesmo li to ugledali samo nove, još dalje oblake, ili
smo doista opazili, kako neki smatrahu, gorje Pelori oko izgubljenih žalova
našega davnašnjeg doma, ne znam. Daleko, daleko ondje ono stoji, a nitko iz
smrtnih zemalja nikada se više njega domoći neće, sudim." Zatim Voronwe
ušutje; jer pala je već noć, a zvijezde sjahu bijele i studene.


Uskoro potom Tuor i Voronwe ustadoše, okrenuše leđa moru i krenuše na
svoje dugo putovanje mrakom; o njemu se nema mnogošto kazati, jer Ulmova je
sjena optakala Tuora, pa ih nitko ne vidje gdje prolaze, šumom ili stijenama,
poljem ili močvarom, između zalaska i izlaska sunca. Ali navijek su oprezno
kročili, kloneći se noćnookih Morgothovih lovaca i po strani ostavljajući utabane
puteve vilenjaka i ljudi. Voronwe im je odabirao put, a Tuor ga je slijedio. Nije
postavljao uzaludna pitanja, ali dobro je zapazio da uvijek idu na istok duž
poteza sve višega gorja te da se nikako ne okreću prema jugu: to ga začudi, jer je
vjerovao, kao uostalom i gotovo svi vilenjaci i ljudi, da Turgon boravi daleko od
bojišnica Sjevera.
Polagano su se kretali sumrakom ili noću tim divljim bespućem, a oštra je
zima hitro naišla iz Morgothove kraljevine. Premda su im brda pružala zaklon,
vjetrovi bijahu snažni i britki, pa visočja uskoro pokri dubok snijeg, koji zamete
prijevoje i napada na šume Nuatha prije nego što s njih posve otpade sasušeno
lišće.{18} Stoga, iako su krenuli prije sredine mjeseca narguelie, hfsime stiže s
jetkim mrazom baš dok su se bližili izvorima Naroga.
Ondje se zaustaviše krajem umorne noći u sivu svjetlu zore; a Voronwe
pade u očaj kad pogleda oko sebe u tuzi i strahu. Ondje gdje nekada ležaše
krasno jezero Ivrin u velikoj kamenoj zdjeli izdubljenoj vodama slapa, a svud
oko njega bijaše šumom obrasla udubina pod brdima, on sada vidje oskvrnut i
opustošen kraj. Drveće bijaše spaljeno ili iščupano, a kameni obodi jezera
razbijeni, pa se tako vode Ivrina razlijevahu kojekuda, stvorivši veliku beživotnu
baruštinu sred tog razaranja. Sve je sada bilo tek naplavina zamrznuta gliba, a
vonj truleži nalijegao je na tlo poput smradne maglice.
 "Jao! Zar je zlo čak i ovamo stiglo?" kriknu Voronwe. "Ovo mjesto nekoć
bijaše daleko od grožnje Angbanda; ali Morgothovi prsti sežu navijek dalje."
"Baš kao što mi Ulmo kaza", reče Tuor; "Vrela su zatrovana, a moja se moć
povlači iz voda ove zemlje."
"Ipak," reče Voronwe, "ovuda je prošla neka pakost mnogo snažnija od
orkovske. Strah tišti ovo mjesto." I on stade pretraživati rubove gliba, sve dok
odjednom ne stade u mjestu i opet ne kriknu: "Tako je, veliko zlo!" I pozva
Tuora, pa kad Tuor onamo stiže, ugleda procijep poput goleme brazde što se
udaljavala prema jugu, a s obje strane, ovdje zamrljani, ondje stvrdnuti i
bjelodani od mraza, ležali su tragovi velikih stopa s pandžama. "Vidi!" reče
Voronwe, a lice mu bijaše blijedo od užasa i gnušanja. "Ovdje je još nedavno bio
Veliki pozoj iz Angbanda, najgroznije stvorenje Neprijateljevo! Zadatak kojim
smo pošli Turgonu već kasni. Valja nam pohitati."

* * *

Dok je još to govorio, začuše krik iz šume, pa se ukočiše u mjestu poput
sivih kamenova, osluškujući. Ali to bijaše lijep glas, premda ispunjen tugom, a
činilo se da uporno zaziva neko ime, kao da traži nekoga izgubljenog. I dok su
tako čekali, između stabala pomoli se netko, te vidješe da je to visok čovjek,
naoružan, odjeven u crno, s isukanim dugim mačem; začudiše se, jer oštrica
mača također bijaše crna, ali rubovi joj blistahu sjajno i hladno. Nesreća mu
bijaše urezana u lice, a kad ugleda ruševine Ivrina, stade glasno zapomagati od
tuge, kazivajući: "Ivrin, Faelivrin! Gwindor i Beleg! Jednom ovdje bijah
izliječen. Ali sad više nikada neću popiti gutljaj mira."
Zatim se hitro udaljio prema Sjeveru, kao netko tko progoni, ili ide vrlo
žurnim zadatkom, a čuli su kako zapomaže Faelivrin, Finduilas! sve dok mu
glas ne iščeznu u šumi.{19} Ali nisu znali da je Nargothrond već pao, te da je ovo
Turin, sin Hurinov, Crni mač. Tako su se samo na trenutak, i nikada više, susreli
putovi tih rođaka, Turina i Tuora.
Kada je Crni mač prošao, Tuor i Voronwe nastavili su još malo svojim
putem, iako se razdanilo; jer spomen na njegovu tugu teško ih je tištao, a nisu
mogli podnijeti ostanak uz oskvrnuti Ivrin. Ali nedugo su zatim poiskali
skrovište, jer cijeli su kraj sad prožimale zle slutnje. Spavali su malo i
nespokojno, a dan se s vremenom smračio i stao je padati obilan snijeg, dok je
noć donijela ciči mraz. Nakon toga ni snijeg ni led nimalo nisu popuštali, pa je
pet mjeseci Oštra zima, dugo još pamćena, cio Sjever držala u stisku. Sad, Tuor i
Voronwe su, na mukama od studeni, strahovali da ih snijeg ne otkrije
neprijateljskim lovcima ili da ne upadnu u skrivenu opasnost pod prijetvornom
krinkom. Devet dana držali su se puta, sve sporije i sve bolnije, a Voronwe je
svrnuo malo na sjever, sve dok nisu prešli tri izvorna pritoka Teiglina; zatim je
nastavio opet na istok, sišavši s gorja i kročivši oprezno, sve dok nisu prešli
Glithui i došli do potoka Malduina, što bijaše smrznut i crn.{20}
Tada Tuor reče Voronweu: "Oštar je ovaj mraz i smrt mi se bliži, iako
možda ne i tebi." Jer sada su bili u zlu položaju: odavno već nisu pronašli
nikakve hrane u divljini, a putokruh im je bio na izmaku; bili su i promrzli i
iznureni. "Strašno je biti zarobljen između Valarskoga prokletstva i
Neprijateljeve pakosti", reče Voronwe. "Zar sam utekao morskim ždrijelima
samo da bih počinuo pod snijegom?"
Ali Tuor reče: "Koliko nam još valja putovati? Jer napokon se, Voronwe,
moraš riješiti tajnosti preda mnom. Vodiš li me pravo, i kamo me vodiš? Jer, ako
mi valja utrošiti posljednju snagu, znao bih u koju će svrhu to biti."
"Vodio sam te pravo koliko mi je sigurnost dopuštala", odgovori Voronwe.
"Znaj sad stoga da Turgon još nastava sjever eldarske zemlje, premda malo tko u
to vjeruje. Već mu se primakosmo. No još su pred nama mnoge lige, čak i
mjereno letom ptice; a nama još valja prijeći Sirion, dok veliko zlo, možda, leži
pred njime. Jer uskoro moramo stići do Glavne ceste što se nekoć spuštala od
Minasa kralja Finroda do Nargothronda.{21} Neprijateljevi će se sluge onuda
kretati i stražariti."
"Smatrah se najprekaljenijim među ljudima", reče Tuor, "i izdržali jade
mnogih zima u gorju; ali tada imadoh pećinu za leđima i oganj, a sada dvojim da
ću imati snage otići mnogo dalje ovako gladan po tako oštru vremenu. Ali
pođimo dalje koliko budemo mogli, prije nego što nas nada izda."
"Druge nam nema," reče Voronwe, "osim da ovdje legnemo i pričekamo
snježni san."
Stoga su cijeloga tog gorkog dana prtili dalje, sudeći dušmansku pogibelj
manjim zlom od zime; ali kako su odmicali, zatjecali su sve manje snijega, jer
sada su se opet spuštali na jug u dolinu Siriona, a gorje Dor-lomin ostavili su
daleko za sobom. U sam smiraj dana naišli su na Glavnu cestu u dnu visoka
šumovita obronka. Odjednom do njih dopriješe glasovi, pa oprezno proviriše
kroz stabla i ugledaše crvenu svjetlost pod sobom. Postrojba orka utaborila se
posred ceste, okupljena oko velikog krijesa.
"Gurth an Glamhoth!" procijedi Tuor.{22} "Sad će se mač isukati ispod
plašta. Izložit ću se smrti ne bih li ovladao onom vatrom, a čak bi i orkovsko
meso sada bilo dobar plijen."
"Ne!" reče Voronwe. "Na ovome pohodu samo krinka služi. Moraš se
odreći te vatre, ili se odrekni Turgona. Ova četa nije jedina u divljini: ne opaža li
tvoj smrtni vid udaljeni plamen drugih taborišta na sjeveru i na jugu? Metež će
cijelu vojsku navući na nas. Počuj me, Tuore! Zakon Skrivenoga kraljevstva ne
dopušta da itko pristupi ulazu s dušmanima za petama; a ja taj zakon prekršiti
neću, ni na Ulmov nagovor ni zbog smrti. Izazoveš li orke, napustit ću te."
"Neka ih, onda", reče Tuor. "Ali možda još doživim dan kad se neću morati
odšuljati od šačice orka poput ustrašena pseta."
"Ta hajde!" reče Voronwe. "Ne raspravljajmo, da nas ne nanjuše. Za
mnom!"
Stao se šuljati između stabala prema jugu, niz vjetar, dok nisu stigli na pola
puta između te orkovske vatre i sljedeće duž ceste. Ondje je zastao i dugo
nepomično osluškivao.
"Ne čujem nikakvo kretanje cestom," reče, "ali ne znamo što bi moglo
vrebati u sjenama." Proviri preda se u tminu i strese se. "Zrak je zao",
promrmlja. "Jao! Ondje leže zemlja za kojom tragamo i nada u život, ali između
kroči smrt."
"Smrt je posvuda oko nas", reče Tuor. "Ali meni je preostalo snage tek za
najkraći put. Ovdje moram prijeći ili poginuti. Pouzdat ću se u Ulmov plašt, a on
će i tebe prekriti. Sada ja vodim dalje!"
Rekavši to, prikrade se granici ceste. Zatim prigrli Voronwea i obojicu
zakrili naborima sivoga plašta Gospodara Voda, te iskorači.


Sve bijaše nepomično. Hladni je vjetar uzdisao dok je šibao drevnom
cestom. Zatim je, odjednom, i on utihnuo. Tuor je osjetio promjenu u zraku, kao
da je to dah iz Morgothove zemlje nakratko posustao te je, slab poput spomena
na More, naišao lahor sa Zapada. Poput sive maglice na vjetru prešli su kamenu
cestu i zašli u gustiš na njezinu istočnom rubu.
Odjednom je odnekud izbliza dopro divlji krik, kojem su odgovorili mnogi
drugi niz granice ceste. Resko je zatulio rog i začuo se topot trčanja. Ali Tuor se
nije smeo. Dovoljno je upoznao orkovski jezik za svoga ropstva, pa je znao što
znače ti krici: stražari su ih nanjušili i čuli, ali nisu ih i vidjeli. Sad su se dali u
lov. Očajnički se spoticao i šuljao dalje s Voronweom uza se, uz dugu kosinu
duboko obraslu štipavcem i borovnicom među čvorovima oskoruša i niskih
breza. Zastali su na vrhu grebena, osluškujući povike iza sebe i orkovski lom u
niskom raslinju pod sobom.
 Pokraj njih je jedna gromada pomaljala glavu iz gusto isprepletena vrijesa i
kupinjaka, a ispod nje nalazila se jazbina kakvu bi progonjena zvjerka mogla
potražiti u nadi da će tako izbjeći potjeru, ili barem okrenuta leđima stijeni skupo
prodati svoj život. Dolje u tu tamnu sjenu Tuor je povukao Voronwea te su legli
jedan do drugog pod sivim plaštem i samo dahtali poput umornih lisica. Nisu
prozborili ni riječi; sva im se pozornost skupila u ušima.
Krici lovaca polako su jenjali; jer orci nikada nisu zadirali duboko u
divljinu s obje strane, već su radije pretraživali cestu po dužini, ovamo i onamo.
Nisu naročito sumnjali da se radi o zaostalim bjeguncima, već su se plašili uhoda
i izvidnika svojih naoružanih dušmana; jer Morgoth nije postavio stražu na cestu
ne bi li ulovio Tuora i Voronwea (o kojima tada još nije znao ništa), niti bilo
koga tko bi naišao sa zapada, već kako bi uvrebao Crnoga mača, u slučaju da on
pobjegne i nada se u potjeru za zarobljenicima iz Nargothronda, primivši pritom,
možda, pomoć iz Doriatha.
Noć je prošla i mukla je tišina ponovno nalegla na te puste krajeve. Iznuren
i iscrpljen, Tuor je spavao pod Ulmovim plaštem; ali Voronwe se iskrao i
uspravio poput stijene, šutljiv i nepomičan, te vilenjačkim očima stao prozirati
sjene. Tuora je probudio u praskozorje, a kad je ispuzao, vidio je da se vrijeme
zasad doista popravilo, te su se crni oblaci otkotrljali u stranu. Zora je bila
rumena, a daleko pred sobom vidio je vrhove neznana gorja gdje svjetlucaju
spram vatre na istoku.
Tada je Voronwe prigušeno kazao: "Alae! Ereden Echoriath, ered e-mbar
nin!"{23} Jer znao je da gleda Kružno gorje i zidine Turgonove kraljevine. Pod
njima je, istočno, u dubokoj i sjenovitoj dolini ležao Sirion krasni, što ga pjesma
slavi; a iza njega se, obavijena izmaglicom, siva zemlja uspinjala od rijeke
prema razlomljenim brdima u podnožju planina. "Ondje leži Dimbar", reče
Voronwe. "Da smo bar tamo! Jer naši se dušmani rijetko usuđuju kretati onuda.
Tako je barem nekoć bilo, dok je Ulmova moć snažno tekla Sirionom. Ali sada
je možda sve izmijenjeno{24} - izuzev pogibelji rijeke: tu je već duboka i brza, te
ju je čak i Eldarima opasno prijeći. Ali dobro sam te vodio; jer ondje svjetluca
gaz Brithiach, tek malo južnije, gdje je rijeku prelazila Istočna cesta što je u
davnini išla sve od Tarasa na zapadu. Nitko se više ne usuđuje onuda proći,
izuzev u prijekoj potrebi, ni vilenjak ni čovjek ni ork, budući da ta cesta vodi u
Dungortheb i stravični kraj između Gorgorotha i Melianina pojasa; a odavna je
već zarasla u divljinu ili se svela na puku stazu sred korova i trnjaka."{25}
Tada Tuor pogleda kamo mu je Voronwe pokazao te opazi da u daljini kao
da svjetluca voda tekućica na letimičnu svjetlu zore; ali mrak se nadvijao iza nje,
ondje gdje se velika šuma Brethil uspinjala u daljinu na jug do daleke visoravni.
Sad se oprezno spustiše niz obronak doline, sve dok napokon nisu stigli do
drevne ceste što se spuštala s raspuća na granicama Brethila, gdje se križala s
glavnom cestom iz Nargothronda. Tada Tuor vidje da su se približili Sirionu.
Obale njegova duboka usjeka na tom su se mjestu širile, a njegove vode,
zagušene golemom naplavinom kamenja,{26} rasprostrle su se u široke pličine,
pune mramora namreškanih potočića. Nedaleko odatle rijeka se opet
sjedinjavala, dubila novo korito i otjecala prema šumi te daleko odatle iščezavala
u gustoj maglici koju mu oči nisu mogle prozreti; jer ondje je ležala, iako njemu
neznana, sjeverna međa Doriatha unutar sjene Melianina pojasa.
Tuor htjede smjesta požuriti do gaza, ali Voronwe ga obuzda i reče: "Preko
Brithiacha ne možemo za dana, a ni dok je još potjera iole moguća."
"Zar da onda sjednemo ovdje i trunemo?" reče Tuor. "Jer takva će
mogućnost ostati sve dok Morgothova vladavina istrajava. Dođi! Pod sjenkom
Ulmova plašta moramo poći dalje."
Voronwe se još kolebao, te je pogledao natrag prema zapadu; ali staza iza
njih bila je pusta, a svuda oko njih bilo je tiho, izuzev hučanja voda. Pogledao je
uvis, a nebo je bilo sivo i prazno, jer se nijedna jedina ptica nije kretala. Tad mu
se odjednom lice ozari radošću i on uskliknu: "Dobro je! Brithiach još čuvaju
Neprijateljevi neprijatelji. Orci nas ovuda neće slijediti; pod plastom sad
možemo prijeći bez daljnjega dvoumljenja."
"Što si to novo vidio?" upita ga Tuor.
"Kratko li vide smrtni ljudi!" reče Voronwe. "Vidim Orlove s Crissaegrima,
a oni dolaze ovamo. Motri sad malo!"
Tada Tuor stade i zagleda se; uskoro visoko u zraku uoči tri obličja kako
zamasima snažnih krila dolijeću s dalekih gorskih vrhunaca, sad opet optočenih
oblacima. Polako su se spuštali u širokim krugovima, a zatim se odjednom
obrušili prema namjernicima; ali prije nego što ih je Voronwe uzmogao dozvati,
okrenuli su se u širokom luku i zamahu te odletjeli na sjever duž poteza rijeke.
"Pođimo sada", reče Voronwe. "Ako je u blizini ijedan ork, ležat će
šćućuren nosom uz tlo sve dok orlovi daleko ne odmaknu."
Smjesta su požurili niz dug obronak te prešli Brithiach, koracajući često po
suhome duž šljunčanih prudi ili gacajući pličinama što su im sezale tek do
koljena. Voda je bila bistra i vrlo hladna, a led se nahvatao na plitkim jezercima,
gdje su se potočići u lutanju zagubili među kamenjem; ali nikada, čak ni u Oštroj
zimi kad je pao Nargothrond, smrtonosni dah sjevera nije mogao zalediti glavnu
maticu Siriona.{27}
Na suprotnoj strani gaza naišli su na vododerinu, naizgled korito nekog
starog potoka, kuda više nije tekla voda; no nekoć je, činilo se, bujica ondje
usjekla duboku jarugu pri spuštanju sa sjevera iz planina Echoriatha, odakle je
nanijela sve kamenje Brithiacha u Sirion.
 "Napokon ga nenadano nađosmo!" uzviknu Voronwe. "Vidi! Ovdje je ušće
Suhe rijeke, a to je put kojim moramo poći."{28} Tad su zašli u jarugu, a kako je
ona svrnula na sjever medu strme obronke toga kraja, tako su joj se obale
uzdigle s obje strane, pa se Tuor stao spoticati u tmini po kamenju kojim joj je
bilo prekriveno korito. "Ako je ovo put," reče, "onda je zao za umorne."
"Ipak, to je put do Turgona", reče Voronwe.
"Onda se još više čudim", reče Tuor, "što mu ulaz leži na otvorenome i
nebranjen. Očekivao sam pronaći velike dveri pod snažnom stražom."
"Njih tek imaš vidjeti", reče Voronwe. "Ovo je samo prilaz. Putem ga
nazivam; no njime nitko nije prošao već više od tristo godina, izuzev rijetkih i
tajnih glasnika, a Noldori uložiše svu svoju vještinu da ga prikriju nakon ulaska
Skrivenoga naroda. Leži li na otvorenome? Bi li bi ga prepoznao da ti netko iz
Skrivenoga kraljevstva nije vodič? Ili bi pretpostavio da je to tek djelo vremena i
voda u divljini? I zar ono nisu Orlovi, kao što si vidio? To je rod Thorondora,
koji nekoć življaše čak na Thangorodrimu, prije nego što Morgoth postade toliko
moćan, a sada nastava Turgonovo gorje, sve od Fingolfinove pogibije.{29} Samo
oni izuzev Noldora znaju za Skriveno kraljevstvo i stražare nebom nad njim,
iako se zasad još nijedan Neprijateljev sluga nije usudio uzletjeti u visoki zrak; a
oni donose mnoge vijesti Kralju o svemu što se kreće po izvanjskim zemljama.
Da smo bili orci, ne sumnjaj da bi nas ščepali i s velike visine bacili na bešćutne
stijene."
"Ne sumnjam u to", reče Tuor. "Ali također mi pada na pamet pitanje hoće
li sada do Turgona brže od nas samih doprijeti vijest o našemu dolasku. A je li to
dobro ili zlo, samo ti možeš kazati."
"Niti dobro, niti zlo", reče Voronwe. "Jer kroz Čuvane dveri ne možemo
neopaženo proći, očekivali nas ondje ili ne; a dođemo li onamo, Straži neće
trebati dojava da nismo orci. Ali za prolaz nam treba ozbiljnija molba od te. Jer i
ne pretpostavljaš, Tuore, s kolikom ćemo se pogibelji tada suočiti. Ne krivi me,
kao da te ne upozorih, za ono što se tada može zbiti; neka se doista iskaže moć
Gospodara Voda! Jer samo u toj nadi bijah voljan povesti te, a ako nas ona
iznevjeri, onda ćemo stradati izvjesnije nego od svih pogibelji divljine i zime."
Ali Tuor reče: "Ne sluti više zlo. Smrt u divljini izvjesna je; a još dvojim u
smrt na Dverima, ma što ti kazao. Vodi me svejedno dalje!"


Mnogo su milja mučno prešli kamenjem Suhe rijeke, sve dok više nisu
mogli dalje, i kad je večer u duboki usjek donijela mrak; tada su se ispeli na
istočnu obalu, postigavši već do razlomljenih brda što su ležala u podnožju
gorja. I Tuor pogleda uvis i vidje da se ono uzdiže drugačije od bilo kojega gorja
što ga je dotada vidio; jer litice mu bijahu poput glatkih zidina, svaka naslagana
iznad i iza one pod sobom, kao da su to velike kule s mnogo strmih katova. Ali
dan bijaše izmaknuo i cijeli je taj kraj bio siv i zamagljen, a dolinu Siriona
zastirala je sjena. Tada ga Voronwe povede do plitke špilje u obronku što je
gledala na samotno prigorje Dimbara; ušuljaše se u nju i zalegoše skriveni; pojeli
su posljednje mrvice hrane, bilo im je hladno i bili su umorni, ali nisu zaspali.
Tako su Tuor i Voronwe u sumrak osamnaestoga dana mjeseca hisime, trideset
sedmoga od početka putovanja, došli do kula Echoriatha i Turgonova praga, uz
Ulmovu moć umaknuvši i Prokletstvu i Pakosti.
Kad se prvi tračak dana sivo probio kroz izmaglice Dimbara, odšuljali su se
natrag u Suhu rijeku, kojoj je smjer uskoro potom svrnuo na istok, vijugajući
naviše sve do samih gorskih zidina; a ravno pred njima nadvila se golema litica
što se okomito i naglo uzdizala iz strma obronka na kojem je rastao isprepleten
gustiš trnovitih stabala. Kamenita je jaruga zalazila u taj gustiš, gdje je još
vladao noćni mrak; oni zastadoše, jer su strane jaruge gotovo do dna bile obrasle
trnjem, koje je svojim prožetim granjem tvorilo i gust krov nada njom, tako
nizak da su često Tuor i Voronwe morali puzati pod njim poput zvjeradi što se
krišom vraća u brlog.
Ali napokon, kad su s velikim trudom stigli do samoga podnožja provalije,
pronašli su otvor, svojevrstan ulaz u tunel što su ga pri istjecanju iz srca toga
gorja u tvrdoj stijeni probile vode. Ušli su; unutra nije bilo ni tračka svjetlosti, ali
Voronwe je postojano napredovao, dok ga je Tuor slijedio držeći mu ruku na
ramenu, pomalo zguren, jer je svod bio nizak. Tako su neko vrijeme naslijepo
išli dalje, korak po korak, sve dok učas nisu osjetili da im je tlo pod nogama
ravnije i da više nema rastresita kamenja. Tada zastadoše i zadihano uzeše
osluškivati. Zrak im se doimao svježim i izdašnim te su ćutjeli da je oko njih i
nad njima velik prostor; ali sve je bilo tiho, čak se ni kapanje vode nije čulo.
Tuoru se učini da se Voronwe zabrinuo i da dvoji, te prošapta: "Gdje li su, onda,
te Čuvane dveri? Ili smo ih već doista prošli?"
"Ne", reče Voronwe. "No ipak sam u čudu, jer neobično je da se ma koji
pridošlica može ovako daleko došuljati a da ga ne zaustave. Bojim se nekog
napada u mraku."
Ali njihov šapat pobudi uspavane odjeke, a oni se pojačaše i umnožiše te
rasprostriješe svodom i neopazivim zidovima, sikćući i mrmoreći poput zvuka
mnogih kradomičnih glasova. I još dok je jeka zamirala u kamenu, Tuor začu iz
srca tame glas kako govori vilenjačkim jezicima: isprva Plemenitim govorom
Noldora, koji nije znao; a zatim jezikom Belerianda, premda na način pomalo
stran njegovim ušima, kao da pripada narodu što je odavna razdvojen od svojega
roda.{30}
 "Stojte!" reče. "Ne mrdajte! Ili ćete umrijeti, bili vi dušmani ili prijatelji."
"Prijatelji smo", reče Voronwe.
"Onda postupite kako tražimo", reče glas.
Jeka njihovih glasova odbi se u tišinu. Voronwe i Tuor stajahu nepomično, a
Tuoru se učini da je prošlo mnogo sporih minuta, dok mu je srce stezao strah
kakav mu nije donijela nijedna druga pogibelj njegova puta. Zatim naiđe topot
stopa i stade jačati do koracanja glasna poput marširanja trolova u tom šupljem
prostoru. Odjednom kukma bi skinuta s vilenjačke svjetiljke i njezin se sjajni
snop okrenu prema Voronweu pred njim, ali Tuor ne vidje ništa do zasljepljujuće
zvijezde u tami; a znao je da se ne može ni pokrenuti dokle god taj snop sja u
njega, ni da utekne ni da pohita dalje.
Načas bijahu tako sapeti okom svjetiljke, a zatim glas prozbori opet,
kazavši: "Pokažite lica!" I Voronwe zabaci kukuljicu te mu lice zasja pod
svjetlošću zrake tvrdo i jasno, kao iz kamena isklesano; a Tuor se začudi kad
vidje njegovu ljepotu. Zatim on ponosito prozbori, kazavši: "Ne znaš li koga to
vidiš? Ja sam Voronwe, sin Aranweov, iz Fingolfinove kuće. Ili me već nakon
nekoliko ljeta zaboraviše u vlastitome kraju? Lutao sam daleko od spomena na
Međuzemlje, no ja se tvojega glasa sjećam, Elemmakile."
"Onda se Voronwe sjeća i zakona svojega kraja", rekao je glas. "Kako je na
zapovijed otišao odavde, pravo mu je da se vrati. Ali ne i da amo dovede
nikakva stranca. Tim je činom svoje pravo poništio, te ga kao zarobljenika valja
odvesti kralju da mu presudi. Što se stranca tiče, bit će pogubljen ili utamničen
prema sudu Straže. Dovedi ga amo da mogu donijeti sud."
Tada Voronwe povede Tuora prema svjetlosti, a dok su prilazili, mnogi
Noldori, odjeveni u verižnjače i naoružani, iskoračiše iz tame i okružiše ih s
isukanim mačevima. A Elemmakil, zapovjednik Straže, koji je nosio blistavu
svjetiljku, stade ih dugo i pomno razgledavati.
"Čudim ti se zbog ovoga, Voronwe", reče. "Dugo bijasmo prijatelji. Zašto
me onda tako okrutno siliš da stanem između zakona i našega prijateljstva? Sve i
da si ovamo nepozvana doveo nekog iz drugih noldorskih kuća, već bi i to
dovoljno bilo. Ali pružio si saznanje o Putu smrtnome čovjeku - jer prema očima
mu opažam kojega je soja. No nikada više ne može on slobodno otići, jer znade
tajnu; a kao pripadnika tuđinskog soja koji se odvažio ući, valja mi ga pogubiti -
sve ako ti i jest prijatelj drag."
"U širokim zemljama što vani leže, Elemmakile, štošta te čudno može
snaći, i nenadane te zadaće dopasti mogu", odvrati mu Voronwe. "Drugačiji se
lutalica vraća nego što je odlutao. Ovo što učinih, učinih po zapovijedi višoj od
zakona Straže. Jedino Kralj može suditi meni i onomu koji sa mnom stiže."
Zatim Tuor prozbori, jer više ne bijaše u strahu. "Dolazim s Voronweom,
sinom Aranweovim, jer njega Gospodar Voda imenova za mojeg vodiča. S tim
ciljem on bijaše izbavljen od gnjeva Mora i Prokletstva Valara. Jer ja to stižem
po Ulmovu zadatku sinu Fingolfinovu, kojemu ću ga povjeriti."
Na toElemmakil pogleda Tuora u čudu. "Tko si onda?" reče. "I odakle
stižeš?"
"Ja sam Tuor, sin Huorov, iz Hadorove kuće i roda Hurinova, a ta imena,
kazano mi je, nisu neznana u Skrivenome kraljevstvu. Iz Nevrasta stigoh kroz
mnoge pogibelji u potrazi za njime."
"Iz Nevrasta?" reče Elemmakil. "Kazuje se da ondje nitko više ne živi, sve
otkako se naš narod odselio."
"Kazuje se kako i jest", odvrati mu Tuor. "Prazni i hladni dvori Vinyamara
stoje. No odatle stižem. Odvedi me sad onomu koji sazda te drevne dvornice."
"O tako velikim pitanjima suditi ne mogu", reče Elemmakil. "Stoga ću vas
povesti na svjetlost koja će možda objaviti više i predati vas Čuvaru Velikih
dveri."
Zatim izda zapovijed, pa Tuora i Voronwea postaviše između visokih
stražara, dvojice pred njima i trojice za njima; njihov ih zapovjednik povede iz
špilje Predstraže te zađoše, učini im se, u ravan prolaz, gdje su dugo hodali
ravnim podom, sve dok blijeda svjetlost nije zasjala pred njima. Tako su
naposljetku stigli do široka luka s visokim stupovima s obiju strana, isklesanim
iz stijene, među kojima je visjela velebna rešetka od iskrižanih drvenih greda,
čudesno izrezbarenih i prekrivenih željeznim zakovicama.
Elemmakil je dotače i ona se bešumno uzdignu, te prođoše; Tuor vidje da
stoje u dnu klanca kakva nikada još niti vidje niti si predoči u mislima, ma
koliko da je dugo kročio divljim planinama Sjevera; jer u usporedbi s Orfalch
Echorom, Cirith Ninniach bijaše tek utor u stijeni. Tu su ruke samih Valara u
drevnim ratovima s početka svijeta rascijepile golemo gorje, te rubovi procijepa
bijahu glatki kao sjekirom raskoljeni i uzdizahu se do neodredivih visina. Ondje
se daleko u visini sterala pruga neba, a spram njezina duboka plavetnila stajali su
crni vrhovi i nazubljeni grebeni, udaljeni ali tvrdi, okrutni poput kopalja.
Previsoke bijahu te moćne zidine da ih zimsko sunce nadvisi, pa iako je sad jutro
bilo granulo, zvijezde su slabašno treperile iznad gorskih vrhunaca, dok je pod
njima sve bilo u tmini koju su probijale jedino blijede zrake svjetiljaka svrnutih
na uspon staze. Jer dno klanca strmo se uzdizalo prema istoku, dok je slijeva, uz
korito potoka, Tuor opazio širok probijen put, prekriven kamenim pločama, što
se zavojito uspinjao i pri vrhu iščezavao u sjeni.
"Prođoste kroz Prve dveri, Dveri od drveta", reče Elemmakil. "Eno puta.
Valja nam požuriti."
Koliko duga bijaše ta duboka staza, to Tuor nije mogao procijeniti, a dok je
upirao pogled preda se, težak se umor poput oblaka svalio na njega. Studen je
vjetar siktao stijenkama litica, pa se on čvrsto umotao u plašt. "Hladno li puše
vjetar iz Skrivena kraljevstva!" reče.
"Da, upravo tako", reče Voronwe; "strancu bi se moglo učiniti da je oholost
Turgonove sluge učinila bešćutnima. Dugima se i teškim doimlju lige između
Sedam dveri gladnima i umornima od puta."
"Kad bi naš zakon bio iole blaži, odavno bi već izdaja i mržnja ušle ovamo i
uništile nas. To dobro znadeš", reče Elemmakil. "Ali bešćutni nismo. Ovdje
nema hrane, a stranac se ne može vratiti dverima kroz koja je prošao. Izdržite
stoga još malo, jer Druge će vam dveri donijeti olakšanje."
"Dobro je", reče Tuor i nastavi kako mu kazaše. Uskoro se okrenu i vidje da
samo Elemmakil hoda za njim s Voronweom. "Više nema potrebe za stražarima",
reče Elemmakil, pročitavši mu misao. "Iz Orfalcha nema bijega ni vilenjaku ni
čovjeku, a ni povratka."
Tako su nastavili strmim putem, katkad dugim stubištima, katkad zavojitim
obroncima, pod strahotnom sjenom litice, sve dok na otprilike pola lige od Dveri
od drveta Tuor ne vidje da im put priječi golem zid sazdan od ruba do ruba
klanca, s krupnim kamenitim kulama na objema stranama. U zidu je bio veleban
luk iznad staze, ali činilo se da su ga klesari zapunili jednim jedinim moćnim
kamenom. Kad su se približili, njegova tamna i ulaštena stijenka treperila je pod
svjetlošću bijele svjetiljke obješene iznad sredine luka.
"Ovdje stoje Druge dveri, Dveri od kamena", reče Elemmakil, te im priđe i
lagano ih gurnu. Stadoše se zakretati na nevidljivu stožeru, sve dok im se rub ne
usmjeri prema njima, a put se ne rastvori s obiju strana; i prođoše tuda u
predvorje gdje na straži stajahu mnogi oružnici odjeveni u sivo. Nitko ne
prozbori ni riječi, ali Elemmakil povede svoje štićenike u komoru pod sjevernom
kulom; a ondje im donesoše hranu i vino, te im dopustiše da nakratko otpočinu.
"Oskudnim se objed može učiniti", reče Elemmakil Tuoru. "Ali dokaže li se
tvoja tvrdnja, ubuduće će se izdašno popuniti."
"Dovoljan je", reče Tuor. "Tek bi slabašno srce bolje viđanje iskalo." I
doista, takvu je okrepu našao u piću i hrani Noldora da je uskoro poželio
nastaviti.

* * *

Nakon kratka hoda stigoše do zida još većeg i jačeg od prijašnjih, a u njemu
bijahu smještene Treće dveri, Dveri od bronce: velebne dvostruke vratnice
okićene brončanim štitovima i pločama, na kojima bijahu izrezbareni mnogi
likovi i čudni znakovi. Na zidu iznad njihova nadboja stajale su tri četvrtaste
kule, pokrivene i optočene bakrom koji je nekom kovačkom vještinom još
blistao i plamenim sjajem odražavao zrake crvenih svjetiljaka poredanih poput
baklji duž zida. Opet su šutke prošli kroz dveri, te u predvorju iza njih ugledali
još i veću postrojbu stražara u verižnjačama što su se ljeskale poput mutne vatre;
a sječiva sjekira bila su im rumena. Iz roda Sindara iz Nevrasta najvećim dijelom
bijahu ti koji su držali ove dveri.
Na todođoše do iznimno naporne staze, jer sred Orfalcha strmina bijaše
najveća, a dok se uspinjahu, Tuor ugleda gdje se najvelebnija zidina mračno koči
nad njim. Tako se na koncu približiše Četvrtim dverima, Dverima od izvijena
željeza. Visok i crn bijaše taj neosvijetljeni zid. Četiri željezne kule stajahu na
njemu, a između dvaju unutrašnjih tornjeva bijaše postavljen željezni lik moćna
orla, upravo prikaz samoga kralja Thorondora, kao da slijeće na neku goru iz
zračnih visina. Ali dok je Tuor stajao pred dverima, začudo mu se učini da kroz
granje i debla neprolaznih stabala promatra blijed Mjesečev proplanak. Jer
svjetlost se probijala kroz urešene rešetke dveri, izvijene i iskovane u obliku
stabala s izvijenim korijenjem i isprepletenim granjem punim lišća i cvijeća. A
dok je prolazio, on opazi kako je to moguće; zid bijaše podebeo, a nije imao tek
jednu rešetku, već tri uzastopne, postavljene tako da je za onoga tko bi prilazio
sredinom puta svaka od njih tvorila dio cjeline; ali svjetlost iza njih bijaše
dnevna.
Jer sad su se ispeli na veliku visinu povrh nizina iz kojih su krenuli, a staza
je iza Željeznih dveri vodila gotovo ravno. Štoviše, prešli su hrbat i srce
Echoriatha, pa su sada planinske kule hitro opadale prema unutrašnjim brdima, a
klanac se proširio i litice su mu postale manje strme. Dugi su mu hrbati bili
zagrnuti bijelim snijegom, a od snijega odražena svjetlost neba dopirala je bijela
poput mjesečine kroza zrak prožet treperavom maglicom.
Sada su prošli kroz redove Željezne straže koja je stajala iza Dveri; crni im
bijahu plaštevi i verižnjače i dugi štitovi, a lica im zastiraše štitnici u obliku
orlovih kljunova. Tada je Elemmakil pošao pred njima pa su izašli za njim na
blijedu svjetlost; Tuor pokraj puta uoči tratinu, gdje je poput zvjezdica cvao
bijeli uilos, cvijet spomenka što ne zna za godišnja doba i ne vene;{31} te tako u
čudu i laknula srca on stiže do Dveri od srebra.
Zidina Petih dveri bila je sazdana od bijela mramora, niska i široka, a
grudobran mu je tvorila srebrna ograda između pet velikih mramornih kugli;
ondje je stajalo mnoštvo streličara u bijelim odorama. Dveri su imale oblik triju
četvrtina kruga, sazdane od srebra i biserja iz Nevrasta u oblicima Mjeseca; ali
nad Dverima je, povrh središnje kugle, stajao lik Bijeloga stabla Telperiona,
izrađen od srebra i malahita, s cvjetovima načinjenim od velikih bisera iz Balara.
{32}
A iza Dveri, u široku predvorju popločenom mramorom, zelenim i bijelim,
stajali su streličari u srebrnim verižnjačama i kacigama s bijelim krestama, po
stotinu sa svake strane. Tada Elemmakil povede Tuora i Voronwea kroz njihove
mukle redove, pa izbiše na dugu, bijelu stazu što je tekla ravno prema Šestim
dverima; kako su išli, travnjak se širio, a medu bijelim zvjezdicama uilosa
rastvarali su se mnogi cvjetići, poput zlaćanih očiju.
Tako su stigli do Zlatnih dveri, zadnjih od onih drevnih Turgonovih dveri
što bijahu sazdane prije Nirnaetha; bile su uvelike slične Dverima od srebra,
osim što im je zidinu gradio žut mramor, a kugle i grudobran rumeno zlato;
kugala je pak bilo šest, dok se na sredini, svrh zlatne piramide, kočio lik
Laurelina, Sunčeva drveta, s cvjetovima izrađenim od topaza u dugim
grozdovima na tankim zlatnim lancima. A same su Dveri resili zlatni diskovi,
zrakasti, u obličju Sunca, postavljeni sred grbova od granata i topaza i žutih
dijamanata. U predvorju iza njih postrojeno je bilo tri stotine streličara s dugim
lukovima, a verižnjače im bijahu pozlaćene, dok su im iz kaciga izbijale visoke
zlatne peruške; veliki okrugli štitovi bijahu im rumeni poput plamena.
Sada je sunce obasjavalo ostatak staze, jer zidine brda postadoše s obje
strane niske i zelene, izuzev snjegova na vrhu; a Elemmakil se požuri dalje, jer
put je bio kratak do Sedmih dveri, nazvanih Velikima, do Dveri od čelika što ih
Maeglin nakon povratka iz Nirnaetha izradi preko široka ulaza u Orfalch Echor.
Zidine ondje ne stajahu, već s obje strane dvije vrlo visoke, okrugle kule
pune prozora, što se u sedam katova sužavahu do tornjića od blistava čelika, dok
se između kula protezaše moćna ograda od čelika što ne hrđa, već hladno i bijelo
svjetluca. Sedam silnih čeličnih stupova u njoj bijaše, visinom i opsegom sličnih
snažnim mladim stablima, iako im vrh tvorahu opaki šiljci što se tanjiše u oštre
igle; medu stupovima stajaše sedam poprečnih greda od čelika, a u svakom
razmaku sedam puta po sedam okomitih čeličnih šipki, s glavama sličnim
širokim vršcima kopalja. Ali posred njih se, iznad srednjega i najvećega stupa,
uzdizaše veleban lik Turgonove kraljevske kacige, Krune Skrivenoga
kraljevstva, optočene dijamantima.
Ni dveri ni vrata Tuor ne vidje u toj moćnoj živici od čelika, ali kad joj se
približi, kroz procijepe između greda u njoj dopre, kako mu se učini,
zasljepljujuća svjetlost, pa on rukom zakloni oči i stade u mjestu, u stravi i čudu.
A Elemmakil nastavi dalje, no nikakve mu se dveri ne otvoriše na dodir; on pak
udari jednu gredu, a ograda jeknu poput harfe s mnogo žica, oglasivši se
mnoštvom jasnih, suglasnih nota što odjeknuše od kule do kule.
Na to smjesta iz kula izjahaše konjanici, ali pred onima iz sjeverne kule
stiže jedan na bijelome konju; on sjaše i zaputi se korakom prema njima. A ma
kako da je uzvišen i plemenit bio Elemmakil, veći je i vladarskiji likom bio
Ecthelion, Gospodar Vrela, u to vrijeme Čuvar Velikih dveri.{33} Odora mu sva
bijaše od srebra, a na blistavoj mu se kacigi kočio šiljak od čelika s vrhom od
dijamanta; a kad njegov paž preuze štit, on zasvjetluca kao da je orošen
kapljicama kiše, koje su zapravo bile tisuću kristalnih zakovica.
Elemmakil ga pozdravi i reče: "Ovamo dovedoh Voronwea Aranwiona, koji
se iz Balara vraća; ovdje je i stranac kojega on dovede amo, a koji traži da izađe
pred Kralja."
Tada se Ecthelion okrenu Tuoru, ali on se čvršće umota u svoj plašt i ne
reče ništa, promatrajući ga; a Voronweu se učini da maglica obavija Tuora i da se
uzvisio rastom, te mu se vršak visoke kapuljače nadvija nad kacigu vilenjačkoga
vladara, poput kreste siva morskog vala što se obara na kopno. Ali Ecthelion
upre bistar pogled u Tuora, pošutje i ozbiljno progovori ovim riječima:{34}
"Stigao si do Zadnjih dveri. Znaj stoga da nijedan stranac koji njima prođe više
nikada izaći neće, izuzev na vrata smrti."
"Ne govori zloguko! Prođe li glasnik Gospodara Voda kroz ta vrata, onda će
svi koji ovdje žive poći za njim. Gospodaru Vrela, ne priječi put glasniku
Gospodara Voda!"
Na toVoronwe i svi koji su stajali oko njih pogledaše opet osupnuto Tuora,
čudeći se njegovim riječima i njegovu glasu. A Voronweu se učini da čuje
veleban glas, ali koji kao da pripada nekome tko doziva izdaleka. No Tuoru se
učini da tek sluša svoje riječi, kao da to netko drugi zbori njegovim ustima.
Neko je vrijeme Ecthelion samo šutke promatrao Tuora, a udivljenje mu je
polako prožimalo lice, kao da to u sivoj sjeni Tuorova plašta promatra neka
daleka viđenja. Zatim se nakloni, priđe ogradi i položi na nju ruke, a dveri se s
obje strane stupa Krune otvoriše prema unutra. Tada Tuor prođe njima i izbi na
visok travnjak, odakle je pucao pogled na dolinu preko puta, te ugleda blistavi
Gondolin sred bijela snijega. I taj ga prizor toliko opčini da dugo nije mogao
pogledati ništa drugo; jer pred njim je napokon stajalo viđenje za kojim je žudio
u snovima punim čežnje.
Tako je stajao bez ijedne riječi. Šutke mu s obiju strana stajahu ratnici iz
vojske Gondolina; bilo ih je iz svake od sedam vrsta sa Sedam dveri; ali njihovi
su zapovjednici i glavari sjedili na konjima, bijelim i sivim. I baš dok su u čudu
gledali Tuora, s njega spade plašt i on se ukaza pred njima u moćnoj odori iz
Nevrasta. A mnogo ih je ondje bilo koji su vidjeli kako sam Turgon postavlja te
predmete na zid iza Visoke stolice u Vinyamaru.
 Tada Ecthelion napokon kaza: "Daljnjih nam dokaza sad više ne treba; a
čak je i ime Huorova sina, što nam ga dade, manje bitno od ove jasne istine, da
on od samoga Ulma stiže."{35}


 II

Narn i Chin Hurin

Priča o Hurinovoj djeci

 TURINOVO DJETINJSTVO

Hador Zlatokosi bio je glavar Edaina, omiljen među Eldarima. Do isteka
svojih dana živio je pod vrhovnom vlašću Fingolfina, koji mu je dao široke
zemlje u onom predjelu Hithluma što se zvao Dor-lomin. Njegova kći Gloredhel
udala se za Haldira, Halmirova sina, poglavara ljudi iz Brethila; a na istoj se
svadbi njegov sin Galdor Visoki oženio Hareth, Halmirovom kćeri.
Galdor i Hareth imali su dva sina, Hurina i Huora. Hurin je bio tri godine
stariji, ali rastom niži od ostalih ljudi svojega roda; to je naslijedio od majčina
naroda, ali u svemu ostalome bio je poput djeda mu Hadora, naočita lica i
zlaćanih vlasi, snažna tijela i jare ćudi. Ali jara je u njemu postojano plamtjela,
dok mu je volja bila vrlo izdržljiva. Među ljudima sa Sjevera bio je najupućeniji
u nakane Noldora. Brat mu je Huor bio visok, najviši među Edainima izuzev tek
vlastita sina Tuora, a i hitar u trku; ali ako bi utrka bila duga i teška, Hurin bi
prvi stigao na cilj, budući da je jednakom snagom trčao na kraju staze kao i na
početku. Braća su se vrlo voljela, te su se u mladosti rijetko kad rastajala.
Hurin se oženio Morwen, kćeri Baragunda, Bregolasova sina, iz Beorove
kuće; bila je time u bliskome rodu s Berenom Jednorukim. Morwen bijaše
tamnokosa i visoka, a zbog sjajnih očiju i ljepote lica ljudi su je prozvali
Eledhwen, vilin-krasna; ali ćud joj je bila pomalo stroga i uznosita. Tuga
Beorove kuće tištala joj je srce; jer utekla je kao izgnanica u Dor-lomin iz
Dorthoniona, nakon propasti Bragollacha.
Turin je bilo ime najstarijega djeteta Hurina i Morwen, rođena one godine
kad je Beren stigao u Doriath i našao Luthien Tinuviel, Thingolovu kćer.
Morwen je Hurinu na svijet donijela i kćer, koju su nazvali Urwen; ali imenom
Lalaith, što znači Smijeh, zvali su je svi oni koji su je upoznali za njezina kratka
života.
Huor se oženio Rian, sestričnom Morweninom; ona je bila kći Belegunda,
Bregolasova sina. Teška joj sudba dade da se rodi u takvim vremenima, jer bila
je nježna srca i nije voljela ni lov ni rat. Ljubav je darivala drveću i divljem
cvijeću, a voljela je i pjevati i sastavljati pjesme. Dva je mjeseca tek bila u braku
s Huorom kad je on s bratom otišao u Nirnaeth Arnoediad, i više ga nikad nije
vidjela.{36}


U godinama nakon Dagor Bragollacha i Fingolfinove pogibije produbila se
sjenka straha od Morgotha. Ali ljeta četiri stotine šezdeset i devetoga od
povratka Noldora u Međuzemlje oživjela je opet nada među vilenjacima i
ljudima; jer među njima su se pronijeli glasi o djelima Berena i Luthien, te o
sramoćenju Morgotha na samome prijestolju Angbanda, dok su neki kazivali da
Beren i Luthien još žive, ili da su se vratili iz Mrtvih. Te su godine i velika
Maedhrosova vijećanja bila pri kraju, dok je oživjela snaga Eldara i Edaina
obuzdala Morgothovo napredovanje, a orci su bili istjerani iz Belerianda. Na
tosu neki počeli spominjati predstojeće pobjede, i uzvrat za Bitku Bragollach,
kada će Maedhros povesti objedinjene vojske u boj, satjerati Morgotha pod
zemlju i zapečatiti Vrata Angbanda.
Ali oni mudriji i dalje su bili nespokojni, iz straha da Maedhros ne otkrije
prerano svoju rastuću snagu i time Morgothu dade dovoljno vremena da odluči
kako mu se oduprijeti. "Navijek će se neko novo zlo začeti u Angbandu, kakvo
ne slute ni vilenjaci ni ljudi", kazivaše. A ujesen te godine, u odgovor na njihove
riječi, naišao je opak vjetar sa Sjevera pod olovnim nebom. Nazvali su ga Zao
dah, jer bio je kužan; i mnogi su se razboljeli i umrli koncem te godine u
sjevernim zemljama na granici s Anfauglithom, i to mahom djeca ili propupala
mladež u kućama ljudi.
U to je doba Turinu, sinu Hurinovu, bilo tek pet godina, a njegova je sestra
Urwen navršila treću početkom proljeća. Kosa joj je bila poput žutih ljiljana u
travi dok je trčala poljima, a smijeh sličan veselome zvuku potočića što je
zvonko padao s brda pokraj zidova kuće njezina oca. Zvao se Nen Lalaith, pa je
po njemu sav živalj u kućanstvu prozvao dijete Lalaith, a srca su im se radovala
dok je bila među njima.
Ali Turina nisu voljeli tako kao nju. Bio je tamnokos poput svoje majke, a
obećavao je i da će imati ćud sličnu njezinoj; jer bio je neveseo, a zborio je
rijetko, iako je rano progovorio i uvijek se doimao starijim od svoje dobi. Turin
je teško zaboravljao nepravdu ili porugu; ali jara njegova oca plamtjela je i u
njemu, pa je znao biti prijek i ljutit. No hitro bi se znao i sažaliti, a bol i tuga
živih stvorova mogli su ga ganuti do suza; a i time je bio sličan ocu, jer Morwen
je prema drugima bila stroga kao i prema sebi. Volio je majku, jer mu se obraćala
izravno i jasno; ali oca je rijetko viđao, jer Hurin je počesto izbivao s
Fingonovom vojskom, koja je čuvala istočne granice Hithluma, a kad bi se
vratio, svojim je brzim govorom, punim neznanih riječi, doskočica i nejasnoća,
zbunjivao Turina i donosio mu nespokoj. U to je doba svu toplinu srca darivao
svojoj sestrici Lalaith; ali rijetko se igrao s njom, jer bilo mu je draže bdjeti nad
njom tako da ga ona ne vidi i promatrati je dok šeta tratinama ili pod krošnjama,
i pjeva one pjesme što su ih djeca Edaina ispjevala nekoć davno, dok im je jezik
vilenjaka još bio svjež na usnama.
"Krasna kao vilenjačko dijete je Lalaith," reče Hurin svojoj Morwen, "ali
kraćega je vijeka, jao! a stoga i krasnija, možda, ili draža." A kad je Turin čuo te
riječi, zamislio se nad njima, ali nije ih uspio shvatiti. Jer nikad još nije vidio
vilenjačko dijete. Niti jedan Elda u to vrijeme nije nastavao zemlje njegova oca,
pa ih je vidio tek jedan jedini put, kad je kralj Fingon s mnogim velmožama
projahao Dor-lominom i prešao most na Nen Lalaithu, blistajući u srebru i
bjelini.
Ali prije isteka godine pokazala se istina u riječima njegova oca; jer Zao
dah stigao je u Dor-lomin, a Turin se razbolio i dugo ostao ležati u groznici i
mračnu snu. A kad je ozdravio, jer takva mu je bila sudbina i tako je snažan život
u sebi nosio, upitao je za Lalaith. Ali vidarica mu je odgovorila: "Ne spominji
više Lalaith, sine Hurinov; ali glase o svojoj sestri Urwen morat ćeš zatražiti od
majke."
A kad mu je Morwen došla, Turin joj reče: "Više nisam bolestan i želio bih
vidjeti Urwen; ali zašto više ne smijem reći Lalaith?"
"Zato što je Urwen umrla, a smijeh je uminuo u ovoj kući", odgovori mu
ona. "Ali ti si živ, sine Morwenin; a živ je i Neprijatelj koji nam ovo učini."
Nije ga pokušala utješiti više nego samu sebe; jer svoju je tugu dočekala
šutnjom i hladnim srcem. Ali Hurin je otvoreno žalovao, pa se latio harfe i
nakanio spjevati tužaljku; ali nije mogao, pa je slomio harfu, izašao iz kuće i
podigao ruku prema Sjeveru, kriknuvši: "Mračitelju Međuzemlja, da te bar mogu
vidjeti licem u lice, i pozlijediti te kao što te moj gospodar Fingolfin pozlijedio!"
Ali Turin je u noćnoj osami gorko plakao, iako pred Morwen više nijednom
nije izgovorio ime svoje sestrice. Tek se jednom prijatelju povjerio u to doba i
ispričao mu o svome jadu i praznini kuće. Taj se prijatelj zvao Sador, a bio je
podvornik u Hurinovoj službi; bio je hrom i malo je tko mario za njega. Nekoć je
bio šumljak; zbog zle sreće ili nespretna vitlanja sjekirom sam je sebi odsjekao
desno stopalo, a sakata mu se noga sparušila. Turin ga je zvao Labadal, što znači
"Skočinog"; taj nadimak Sadoru ipak nije bio mrzak, jer ga je dobio iz
sažaljenja, a ne iz prezira. Sador je, kao prilično vješt drvodjelja, izrađivao ili
popravljao sitne predmete za kućanstvo u pratećim zdanjima na imanju; a Turin
mu ju donosio što treba, da mu poštedi nogu, a katkad bi mu potajice odnio i
neku alatku ili komad drveta na koje drugi ne bi pazili, ako bi pomislio da bi
njegovu prijatelju to moglo dobro doći. Tada bi mu se Sador nasmiješio, ali i
rekao da vrati darove gdje im je mjesto; "Daruj široke ruke, ali daruj samo
svoje", kazao bi. Djetetovu je dobrotu nagrađivao koliko je mogao, te za njega
rezbario obličja ljudi i zvijeri; ali Turina su najviše radovale Sadorove
pripovijesti, jer ovaj je bio mladić u danima Bragollacha, a sad mu se milio
spomen na kratke dane svoje pune muževnosti prije sakaćenja.
"Bijaše to velebna bitka, kažu, sine Hurinov. Pozvaše me s mojih šumskih
zadaća u nuždi te godine; ali ne bijah u Bragollachu, gdje bih možda časnije
zadobio tu ranu. Jer stigosmo prekasno, pa dospjesmo tek ponijeti odar staroga
poglavara Hadora, štono pade u obrani kralja Fingolfina. Nakon toga postadoh
vojnik i duge godine provedoh u Eithel Sirionu, velikoj utvrdi vilenjačkih
kraljeva; barem mi se tako danas čini, jer šuplja ljeta što uslijediše razaznaju se
po malo čemu. U Eithel Sirionu bijah kad ga Crni kralj napade, a tada ondje u
Kraljevo ime zapovijedaše Galdor, tvojega oca otac. On pogibe u tom napadu; a
ja vidjeh gdje njegovu ovlast i njegovo zapovjedništvo preuzima tvoj otac, iako
je tek netom bio stasao. Mač mu se u ruci žario od jare što je plamsala u njemu,
pričalo se. Za njim satjerasmo orke u pijesak; a oni se od toga dana ne usudiše
više pomoliti na vidiku tih zidina. Ali jao! ljubav prema bici u meni tad minu, jer
nagledah se prolivene krvi i rana; pa me otpustiše da se vratim u šume za kojima
čeznuh. A ondje zadobih svoju ranu; jer onaj koji bježi od svojega straha možda
još otkrije da mu je tek prečacem pošao u susret."
Tako je Sador zborio Turinu dok je ovaj rastao; a Turin je stao postavljati
mnoga pitanja na koja je Sadoru teško bilo odgovoriti, jer je držao da ga je bliži
rod tomu trebao podučiti. A jednog dana Turin reče: "Je li Lalaith uistinu bila
kao vilenjačko dijete, kako reče moj otac? I na što je mislio kad je kazao da je
kraćega vijeka?"
"Baš je bila," reče Sador, "jer u prvoj mladosti djeca ljudi i vilenjaka
izgledaju vrlo srodno. Ali ljudska hitrije rastu, a mladost im brzo prođe; takova
nam je sudbina."
Na toga Turin upita: "Što je to sudbina?"
"Što se sudbine ljudi tiče," reče Sador, "valja ti upitati mudrije od Labadala.
Ali mi se, što je svima bjelodano, brzo umorimo i umremo; nesreća pak
mnogima donese smrt još i prije. Ali vilenjaci se ne umaraju, a i ne umiru, osim
tek od ljute rane. Od ozljeda i jada što bi nas ljude usmrtili, oni se mogu
izliječiti; a čak i kad im tijela nastradaju, opet se vrate, kako neki kažu. S nama
nije tako."
"Znači da se Lalaith neće vratiti?" reče Turin. "Kamo je ona
otišla?"
"Neće se vratiti", reče Sador. "Ali ne zna se kamo je otišla; ili to barem ja
ne znam."
"Je li oduvijek tako? Ili to, možda, trpimo kletvu opakoga Kralja, sličnu Zlu
dahu?"
 "Nije mi znano. Za nama je mrak, iz kojega tek rijetke pripovijesti izađoše.
Očevi naših otaca možda su mogli štošta kazati, ali ništa kazali nisu. Ni imena
im se ne pamte. Gorje stoji između nas i života iz kojega su došli, u bijegu od
tko zna čega."
"Jesu li bili u strahu?" upita Turin.
"Možda je tako", reče Sador. "Možda smo to u strahu utekli od Mraka, a
zatim ga samo zatekli ovdje pred sobom, kad više nismo imali kamo dalje, doli u
More."
"Više nismo u strahu," reče Turin, "bar ne svi mi. Moj otac nije u strahu, a
ni ja neću biti; ili ću, barem, poput svoje majke, biti u strahu, ali to ničim neću
do znanja dati."
Tada se Sadoru učini da Turinove oči ne gledaju djetinjim pogledom, te
pomisli: 'Tuga je brus tvrdoga duha.' Ali naglas kaza ovo: "Sine Hurina i
Morwen, kako će biti s tvojim srcem, to Labadal pogoditi ne može; ali tek ćeš
rijetko i tek rijetkima otkriti što se u njemu krije."
Na toTurin reče: "Možda je bolje ne kazati što ti je želja, ako je ne možeš
ostvariti. Ali ja bih želio, Labadale, da sam eldarskoga soja. Tada bi se Lalaith
mogla vratiti, a ja bih je ovdje čekao, sve i da je vrlo daleko. Otići ću za vojnika
nekom vilenjačkom kralju čim za to stasam, kao što si i ti, Labadale."
"Štošta ćeš još, možda, naučiti od njih", reče Sador, te uzdahnu. "Krasan je
to puk i čudesan, a resi ga moć nad srcima ljudi. Pa ipak, katkad pomislim da bi
nam bilo možda bolje da ih nismo ni upoznali, već da smo tek nastavili po nekoj
svojoj, priprostijoj navadi. Jer oni su već svojim znanjem drevni; a k tomu su i
ponosni i istrajni. Spram njihove svjetlosti mi potamnimo, ili buknemo prebrzim
plamenom, a sudbina to teže nalegne na nas."
"Ali moj ih otac ljubi," reče Turin, "i nije sretan bez njih. Kaže da smo od
njih naučili gotovo sve što znamo, te time postali plemenitiji narod; a kaže i da
su oni ljudi koji odnedavna stižu preko Gorja jedva išta bolji od orka."
"Istinu zbori," odgovori mu Sador; "istinu što se barem nekih od nas tiče.
Ali uspon je bolan, a s uzvisina je lako pasti na dno."

* * *

Turinu se tada bližio osmi rođendan, u mjesecu gwaeronu prema računanju
Edaina, one godine koja se zaboraviti ne može. Među starješinama već su kolali
glasi o veliku zboru i okupljanju pod oružjem, ali do Turina nisu doprli; a kako
je Hurin dobro poznavao Morweninu hrabrost i suzdržan jezik, često je
razgovarao s njom o tome što kane Vilin-kraljevi, te što bi moglo biti pođe li po
dobru, a što pođe li po zlu. Srce mu je sokolila nada, pa jedva da je strahovao za
ishod bitke; jer činilo mu se da nijedna sila u Međuzemlju ne može svrgnuti moć
i sjaj Eldara. "Oni vidješe Svjetlost na Zapadu," reče, "pa Mrak jednom mora
uteći od njihovih lica." Morwen mu nije proturječila; jer miliji se ishod uz
Hurina navijek činio izglednijim. Ali i njezin je rod znao vilin-predanja, pa je za
se rekla: "Ipak, nisu li napustili Svjetlost, i zar im ona nije sada zapriječena?
Može biti da Gospodari Zapada više ne mare za njih; a ako je tako, kako da čak i
Starija djeca nadvladaju Moćnike?"
Ni sjenka takve sumnje nije se vidjela na Hurinu Thalionu; no jednog se
jutra u proljeće te godine on probudi iz nemirna sna, te tog dana njegovu vedrinu
zastre oblak; a uvečer iznenada reče: "Kad me pozovu, Morwen Eledhwen, tebi
ću na čuvanje ostaviti nasljednika Hadorove kuće. Kratki su životi ljudi, a u
njima štošta pođe po zlu, čak i u vrijeme mira."
"Oduvijek je tako", odgovori ona. "Ali, što li to pod tvojim riječima leži?"
"Razboritost, a ne dvojba", reče Hurin; nešto ga je svejedno tištalo. "Ali
onaj koji gleda preda se mora uočiti ovo: ništa neće ostati kako je bilo. Ovo će
biti silan udarac, pa jedna strana mora pasti niže nego što sada stoji. Budu li
Vilin-kraljevi ti koji padnu, tada će za Edaine nužno poći po zlu; a mi živimo
najbliže Neprijatelju. Ali ako i pođe po zlu, neću ti reći: Ne boj se! Jer ti se bojiš
onoga čega se bojati valja, i jedino toga; a strah te ne tjera u očaj. Ali reći ću ti:
Ne čekaj! Vratit ću ti se kako već mogu, ali ne čekaj! Pođi na jug što hitrije
možeš; a ja ću za tobom, i pronaći ću te, sve i ako budem morao pretražiti cio
Beleriand."
"Širok je Beleriand, a u njemu za prognanike doma nema", reče Morwen.
"Kamo da uteknem, bilo uz malobrojne, bilo uz mnogobrojne?"
Na toHurin neko vrijeme šutke porazmisli. "Znaš za rod moje majke u
Brethilu", reče. "To je tridesetak liga odavde, mjereno letom orla."
"Stigne li doista tako zlo vrijeme, kakve li nam pomoći može biti od ljudi?"
reče Morwen. "Beorova je kuća pala. Padne li i velika Hadorova kuća, u kakve
će li se rupe zavući maleni Halethin narod?"
"Malo ih je i ne znaju baš mnogo, ali ne sumnjaj u njihovu srčanost", reče
Hurin. "Ta gdje drugdje ima nade?"
"O Gondolinu ne zboriš", reče Morwen.
"Ne, jer to ime nikada s mojih usana sišlo nije", reče Hurin. "Pa ipak, točni
su glasi koje si čula. Bijah ondje. Ali sada ti istinu zborim, koju dosad ne
povjerih nikome drugom, a ni neću: nije mi znano gdje stoji."
"Ali nagađaš, i to nagađaš blisko, čini mi se", reče Morwen.
"Možda je tako", reče Hurin. "Ali osim ako me sam Turgon ne odriješi
prisege, ne smijem svoja nagađanja povjeriti čak ni tebi; zaludu bi stoga tragala.
Ali sve i da ti kažem, na svoju sramotu, u najboljem bi slučaju stigla tek pred
zatvorene dveri; jer ako Turgon ne izađe u rat (a o tome se ni glasa nije čulo, i
tomu se ne nadamo), nitko neće onamo ući."
"Onda, ako u tvome rodu nema nade, a prijatelji te ne žele," reče Morwen,
"morat ću sama donijeti odluku; a meni sada misli prema Doriathu teku. Od svih
crta obrane posljednji će pasti Melianin pojas, držim; a Beorovu kuću s prezirom
u Doriathu primiti neće. Nisam li ja sada u srodstvu s kraljem? Jer Beren,
Barahirov sin, bijaše Bregorov unuk, baš kao i moj otac."
"Srce mi nije sklono Thingolu", reče Hurin. "On ne želi pomoći kralju
Fingonu; a duh mi na spomen Doriatha obuzima neka neznana sjenka."
"Na spomen Brethila i moje se srce zatamni", reče Morwen. Hurin se
odjednom glasno nasmija, te reče: "Evo nas gdje sjedimo u raspravi o nečemu
izvan svog dosega, o sjenama što stižu iz sna.
Neće sve poći baš dotle po zlu; ali pođe li, tad sve počiva na tvojoj hrabrosti
i tvojim odlukama. Postupi stoga kako ti srce nalaže; ali samo postupi žurno. A
ostvare li se naše nakane, vilenjački kraljevi čvrsto tada kane vratiti sva lena
Beorove kuće njegovim nasljednicima; naš će sin tada baštiniti mnogo toga."
Te se noći Turin prenu iz sna, i učini mu se da mu otac i majka stoje uz
uzglavlje i promatraju ga pri svjetlosti svijeća u svojim rukama; ali lica im nije
mogao vidjeti.


Kad osvanu Turinov rođendan, Hurin sinu na dar dade nož vilenjačke
izrade, sa srebrno-crnim drškom i tokom, pa mu reče: "Nasljedniče Hadorove
kuće, evo dara za današnji dan. Ali samo mudro! Ljuta je to oštrica, a čelik služi
tek onima koji njime vitlati mogu. Tvoju će ruku posjeći jednako rado kao i ma
što drugo." Pa posjednu Turina na stol, poljubi ga i reče: "Već me nadvisuješ,
sine Morwenin; uskoro ćeš i na vlastitim nogama toliki biti. A onda će se mnogi,
možda, uplašiti tvoje oštrice."
Tada Turin istrča kroz vrata i otiđe odande sam, a u srcu mu bijaše toplo
kao da ga grije sunce što obasjava hladnu zemlju i budi rast. Ponavljao je u sebi
očeve riječi, nasljednik Hadorove kuće; ali prisjećao se i drugih riječi: daruj
široke ruke, ali daruj samo svoje. Ode on tako do Sadora i doviknu mu:
"Labadale, rođendan mi je, rođendan nasljednika Hadorove kuće! I evo dara za
te u znak toga dana. Evo noža, baš onakva kakav ti treba; presjeći će sve što
poželiš, jer tanak je poput vlasi."
Na tose Sador potišti, jer dobro je znao da je sam Turin toga dana dobio taj
nož; ali ljudi velikom uvredom smatrahu odbiti svojevoljno poklonjen dar, iz ma
čije ruke. Stoga mu ozbiljno kaza: "Velikodušna si roda, Turine, sine Hurinov.
Ne učinih ništa ravno tvome daru, niti se nadam učiniti išta bolje u danima što
mi preostahu; ali učinit ću koliko mogu." A kad Sador izvadi nož iz toka, reče:
"Ovo je doista pravi dar; oštrica od vilenjačkoga čelika. Dugo mi već nedostaje
njegov dodir."
Hurin uskoro opazi da Turin ne nosi nož, te ga upita nije li ga se prepao
zbog očeva upozorenja. A Turin mu odgovori: "Ne; nož dadoh Sadoru
drvodjelji."
"Prezireš li onda dar rođena oca?" reče Morwen; a Turin i njoj opet
odgovori: "Ne; već ljubim Sadora, pa se smilovah nad njime."
Tada Hurin reče: "Sva si tri dara mogao dati, Turine, jer bili su tvoji: ljubav
i milost, a nož ponajmanje."
"No teško da ih Sador zaslužuje", reče Morwen. "Sam se osakatio jer je
nevješt, a u poslu je spor, jer mnogo vremena gubi na nepotrebne tričarije."
"Pa ipak, imaj milosti za njega", reče Hurin. "I poštena ruka i valjano srce
mogu zasjeći pogrešno; a takova će se rana možda teže podnijeti nego da je
dušmansko djelo."
"Ali sada ti valja čekati drugu oštricu", reče Morwen. "Tako da dar bude
istinski dar, čiju ćeš cijenu sam platiti."
Svejedno, Turin je uočio da su nakon toga prema Sadoru bili ljubazniji, te
su mu tako povjerili izradu velike stolice na kojoj će glavar sjediti u dvornici.


Svanu tako vedro jutro u mjesecu lothronu kad Turina iznenada probudiše
trublje; on dotrča do vrata i ugleda u dvorištu veliku stisku ljudi, pješaka i
konjanika, svih pod punim oružjem, kao za rat. Tu je stajao i Hurin, obraćao se
ljudima i davao im zapovijedi; i Turin sazna da oni danas polaze za Barad Eithel.
To bijahu Hurinovi stražari i ljudi iz kućanstva; ali bili su pozvani svi muževi s
njegovih zemalja. Neki su već bili otišli s Huorom, bratom njegova oca; a još će
se mnogi putem pridružiti poglavaru Dor-lomina, te pod njegovim barjakom poći
na veliki Kraljev zbor.
Tada se Morwen rasta od Hurina bez suza; samo mu reče: "Čuvat ću ono što
mi ostavljaš na brizi, kako ono što jest, tako i ono što ima tek biti."
A Hurin joj odgovori: "Sretno mi ostaj, Gospo Dor-lomina; jašemo sada s
više nade no što nam je srca ikad još znadoše. Znajmo da će nam usred iduće
zime slavlje veselije biti no svih dosadašnjih ljeta, a za njom će granuti
neustrašivo proljeće!" Te podiže Turina na rame i viknu vojnicima: "Nek
nasljednik Hadorove kuće vidi svjetlost vaših mačeva!" I sunce zablista na
pedeset oštrica kad kao jedna iskočiše, a dvorište odjeknu bojnim pokličem
Edaina sa Sjevera: Lacho calad! Drego morn! Bukni, svjetlo! Bježi, mraku!
I Hurin tad na sedlo skoči, i zlaćan mu se barjak zavijori, i trublje još
jednomjeknuše jutrom; i tako Hurin Thalion odjaha u Nirnaeth Arnoediad.
Ali Morwen i Turin stajahu nepomično na vratima, sve dok izdaleka ne
začuše tihi zov jedne trublje na vjetru: to je Hurin prešao greben onog brda iza
kojega više nije mogao vidjeti svoju kuću.
 RIJEČI HURINA I MORGOTHA

Vilenjaci mnoge pjesme ispjevaše i pripovijesti ispričaše o Nirnaeth
Arnoediadu, Bici suza nebrojenih, u kojoj Fingon strada, a cvijet Eldara usahnu.
Ljudski život ne bi dostajao da ih se sasluša, kad bi se sve htjele prepričati;{37} ali
ovdje se kazuje tek što je zadesilo Hurina, Galdorova sina, glavara Dor-lomina,
nakon što je uz potok Rivil naposljetku po Morgothovu nalogu bio živ uhvaćen i
odveden u Angband.


Hurina privedoše pred Morgotha, jer Morgoth je putem svojih vještina i
uhoda doznao da Hurin uživa prijateljstvo kralja Gondolina; stoga ga je pokušao
zastrašiti očima. Ali Hurin je još bio neustrašiv, i suprotstavio se Morgothu.
Stoga ga Morgoth baci u lance i stavi na polagane muke; ali nakon nekog
vremena obiđe ga i dade mu izbor: da slobodno pođe kamo god želi ili da dobije
ovlasti i naslov najvećega Morgothova zapovjednika, samo ako mu otkrije gdje
leži Turgonova utvrda i uz to kaže sve što još znade o Kraljevim nakanama. Ali
Hurin Nepokolebljivi naruga mu se ovako: "Slijep si, Morgothe Baugliru, a
slijep ćeš i navijek biti, kad samo mrak gledaš. Ne znaš ti što to vlada srcima
ljudi, a sve i kad bi znao, ne bi to mogao dati. Ali luda je onaj tko prihvati što
Morgoth ponudi. Prvo ćeš uzeti cijenu, a zatim uskratiti obećano; a ja ću dobiti
samo smrt, kažem li ti ono što tražiš."
Na tose Morgoth nasmija i reče: "Smrt možda još poželiš od mene, kao
uslugu." I on odvede Hurina na Haudh-en-Nirnaeth, koji tad bijaše tek sazdan i
prožet zadahom smrti; Morgoth tu postavi Hurina svrh humka i natjera ga da
pogleda na zapad prema Hithlumu, te da se sjeti žene i sina i ostaloga svojega
roda. "Jer oni sada žive u mojoj kraljevini," reče Morgoth, "meni na milost i
nemilost."
"Nikakve milosti u tebi nema", odgovori mu Hurin. "Ali nećeš preko njih
doprijeti do Turgona; jer oni ne znaju njegove tajne."
Tada gnjev nadvlada Morgotha, te on reče: "Pa ipak, smožditi mogu i tebe i
cijelu tvoju prokletu kuću; i slomit ćete se o moju volju, sve i da ste svi od
čelika." Te uze dugi mač što je ondje ležao i slomi ga pred očima Hurinovim,
tako da mu krhotina ozlijedi lice; ali Hurin se ne lecnu. Zatim Morgoth ispruži
dugu ruku prema Dor-lominu i prokle Hurina i Morwen i njihove potomke
riječima: "Gle! Sjenka moje misli tištat će ih ma gdje pošli, a moja će ih mržnja
progoniti na kraj svijeta."
Ali Hurin reče: "Zaludu zboriš. Jer niti ih vidiš, niti vladaš njima izdaleka:
ne dok se držiš ovoga obličja i dok još čezneš biti vidljivi Kralj na zemlji."
Na tose Morgoth nadvi nad Hurina, te mu reče: "Ludo jedna, sitna među
ljudima, najmanjima od svih što za govor znadu! Jesi li ti to vidio Valare, ili
izmjerio moć Manwea i Varde? Znadeš li dokle njihova misao seže? Ili držiš,
možda, da to njihove misli tebi teku, pa će te oni možda zaštititi izdaleka?"
"Nije mi znano", reče Hurin. "A ipak bi tako moglo biti, naume li. Jer
Najstariji kralj neće biti svrgnut sve dok Arda stoji."
"Tako ti kažeš", reče Morgoth. "Ja sam Najstariji kralj: Melkor, prvi i
najmoćniji među Valarima, onaj koji bijaše prije svijeta i koji ga stvori. Sjenka
moje nakane na Ardi leži, i sve se u njoj polagano i postojano prema mojoj volji
svija. Ali moja će misao poput oblaka Kobi tlačiti sve one koje ljubiš i bacati ih
u mrak i očaj. Kamo god da pođu, zlo će se probuditi. Što god da kažu, po zlu će
svjetovati. Sto god da učine, protiv njih će se okrenuti. Bez nade će umrijeti,
proklinjući i život i smrt."
Ali Hurin odgovori: "Zar zaboravljaš kome se to obraćaš? Slično si jednom
davno našim očima kazivao; ali mi pobjegosmo od tvoje sjenke. A sada znamo
tko si, jer vidjesmo lica koja gledahu Svjetlost i čusmo glasove što zborahu s
Manweom. Prije Arde si bio, ali bili su i drugi; a ti je nisi stvorio. Nisi ni
najmoćniji; jer utrošio si snagu na samoga sebe i potratio je na vlastitu prazninu.
Ništa više sada ti nisi do odbjegla sužnja Valara, čiji te lanac još čeka."
"Nabubao si poduku svojih gospodara", reče Morgoth. "Ali ta ti djetinjasta
predanja neće pomoći sada, kad su svi oni utekli."
"Onda ću ti reći tek još ovo, sužnju Morgothe," reče Hurin, "a to ne potječe
iz eldarskih predanja, već mi je stavljeno u srce u ovome času. Ti nisi Gospodar
ljudi, a nećeš ni biti, sve i da cijela Arda i cio Menel potpadnu pod tvoju vlast.
Ponad Krugova Svijeta nećeš moći progoniti one koji te odbiju."
"Ponad Krugova Svijeta progoniti ih neću", reče Morgoth. "Jer ponad
Krugova Svijeta leži tek Ništa. Ali u njima mi neće pobjeći, sve dok ne uđu u to
Ništa."
"Lažeš", reče Hurin.
"Vidjet ćeš i priznat ćeš da ne lažem", reče mu Morgoth. Te odvede Hurina
natrag u Angband i posjede ga na kamenu stolicu u vrhu Thangorodrima, odakle
se u daljini mogla vidjeti zemlja Hithlum na zapadu i zemlje Belerianda na jugu.
Ondje Hurina za nju sveza Morgothova moć; a Morgoth stade uz njega, još
jedanput baci na nj kletvu i sape ga svojom snagom, tako da se odatle nije
mogao pomaknuti, a ni umrijeti, sve dok ga Morgoth ne otpusti.
"Sjedi sad ovdje", reče Morgoth, "i promatraj zemlje u kojima će zlo i
beznađe zateći one koje si mi predao. Jer meni si se usudio narugati i posumnjati
u moć Melkora, Gospodara sudbina u Ardi. Stoga ćeš sad mojim očima gledati i
mojim ušima slušati, i ništa od tebe skriveno biti neće."
 TURINOV ODLAZAK

Tek su se trojica uspjela vratiti u Brethil kroz Taur-nu-Fuin, i to zlim
putem; a kad je Gloredhel, Hadorova kći, saznala za Haldirovu pogibiju, od
žalovanja je umrla.
U Dor-lomin nisu stigli glasi. Rian, žena Huorova, utekla je shrvana u
divljinu; ali u brdima Mithrima pritekoše joj u pomoć Sivi vilenjaci, a kad rodi
dijete, Tuora, uzeše se skrbiti za njega. Ali Rian ode do Haudh-en-Nirnaetha, te
leže na nj i umre.
Morwen Eledhwen ostala je u Hithlumu i šutke tugovala. Sinu joj Turinu ne
bje još ni devet ljeta, a ona je opet čekala dijete. Crna su joj bila vremena.
Mnogobrojni su Istočnjaci pristigli u taj kraj i okrutno se ponijeli prema
Hadorovu narodu, oteli mu sve posjede i zavili ga u ropstvo. Odveli su iz
Hurinova zavičaja sve koji su mogli raditi ili služiti nekoj svrsi, čak i sitnu
čeljad, dok su starce pobili ili otjerali u smrt od gladovanja. Ali još se nisu
drznuli taknuti Gospu Dor-lomina, niti je prognati iz doma; jer među njima se
pronio glas da je pogibeljna, da je vještica koja se roti s bijelim avetima: jer tako
su zvali vilenjake koje su mrzili, ali još ih se i više plašili.{38} Zbog toga su se
plašili i gorja i izbjegavali ga, jer mnogi su Eldari pribjegli onamo, napose na
jugu zemlje; tako su se Istočnjaci nakon pljačke i paleža povukli na sjever. Jer
Hurinova je kuća stajala na jugoistoku Dor-lomina, u blizini gorja; dapače, Nen
Lalaith izvirao je u sjeni Amon Darthira, preko čijeg je grebena vodio strm
prijevoj. Onuda su izdržljivi mogli prijeći Ered Wethrin i spustiti se uz vrela
Glithuija u Beleriand. Ali Istočnjaci za to nisu znali, a nije još ni Morgoth; jer
sav je taj kraj od njega bio zaštićen dok je stajala Fingolfinova kuća, te nijedan
njegov slugan nikada dotad onamo nije došao. On se uzdao u to da je Ered
Wethrin neprelazna zidina, kako za bijeg sa sjevera, tako i protiv napada s juga;
a doista nije bilo drugog prolaza, za one koji nemaju krila, između Serecha i
dalekoga zapadnog predjela gdje je Dor-lomin graničio s Nevrastom.
Tako se zbilo da su nakon prvih prodora Morwen ostavili na miru, makar su
neki ljudi vrebali po okolnim šumama, te je bilo pogibeljno ići daleko od kuće.
Pod Morweninim su okriljem još ostali Sador drvodjelja, nešto staraca i starica,
te Turin, kojemu nije dala da se udaljava s imanja. Ali Hurinovo je kućanstvo
uskoro počelo propadati, a Morwen je uza sav svoj trud bila siromašna, te bi i
gladovala da joj potajice pomoć nije slala Aerin, Hurinova rođakinja koju je
izvjesni Brodda, jedan od Istočnjaka, silom bio uzeo za ženu. Milodari su za
Morwen bili gorki; ali tu je pomoć primala poradi Turina i svojega nerođena
djeteta, a i stoga što joj je, kako je kazala, dolazila od vlastitoga. Jer baš je taj
Brodda iz Hurinova zavičaja oteo živalj, dobra i stoku, te ih otjerao u svoje
boravište. Bio je to odvažan čovjek, ali jedva bitan u vlastitome narodu prije
dolaska u Hithlum; tako je, u želji da se obogati, bio spreman zaposjesti zemlju
koja se nije milila drugima iz njegova soja. Morwen je vidio tek jednom, kad je
u otimačini dojahao do njezine kuće; ali tada ga je silno prestravila. Učinilo mu
se da gleda u grozne oči neke bijele aveti, pa ga je ispunio smrtni strah da ga
kakvo zlo ne snađe; stoga joj nije opljačkao kuću, a nije ni pronašao Turina,
inače bi nasljedniku pravoga poglavara dani bili odbrojeni.
Brodda je Slamoglave, kako je nazvao Hadorov narod, bacio u sužanjstvo i
naložio im da mu grade drvenu dvornicu u kraju sjeverno od Hurinove kuće;
robove je pak satjerao u ogradu od kolja kao stoku u obor, ali slabo čuvanu.
Među njima se još znao naći poneko prkosan i spreman pružiti pomoć Gospi
Dor-lomina, sve i ako pritom sebe izloži pogibelji; od takvih je Morwen potajice
još primala novosti o svojoj zemlji, iako je malo nade bilo u vijestima što su ih
donosili. Ali Brodda je uzeo Aerin za ženu, a ne za ropkinju, jer među svojom je
sljedbom imao malo žena, a nijedna nije bila ravna edainskim kćerima; sam se
pak nadao doći na poglavarski položaj u toj zemlji i dobiti nasljednika kojemu će
ga namrijeti.
O onome što se zbilo i što bi se još moglo zbiti u danima što slijede
Morwen je malo što rekla Turinu; a on se bojao prekidati joj šutnju pitanjima.
Kad su Istočnjaci tek bili došli u Dor-lomin, upitao je majku: "Kada će se moj
otac vratiti da izbaci ove ružne tatove? Zašto još ne stiže?"
Morwen odgovori: "Nije mi znano. Možda je stradao, ili je zatočen; a
možda je pak bio otjeran daleko odavde i još se ne može probiti kroz dušmane
koji nas okružuju."
"Onda mislim da je mrtav," reče Turin, te pred majkom suzdrža suze; "jer
nitko njega ne bi mogao spriječiti da se vrati i pomogne nam, kad bi bio živ."
"Nekako mi se čini da ni jedno ni drugo nije točno, sine", reče Morwen.


Kako je vrijeme odmicalo, Morwenino se srce mračilo od straha za sina
Turina, nasljednika Dor-lomina i Ladrosa; jer za njega nije vidjela veće nade no
da postane rob istočnjačkih ljudi, nakon što još samo malo poraste. Stoga se
prisjetila razgovora s Hurinom, pa su joj se misli ponovno upravile na Doriath;
naposljetku je odlučila potajice onamo poslati Turina, ako se bude dalo, uz
usrdnu molbu kralju Thingolu da mu pruži pribježište. A dok je sjedila i
razmišljala kako bi se to moglo izvesti, u mislima je jasno začula Hurinov glas
kako joj kaže: Idi hitro! Ne čekaj me! Ali bližilo se rođenje njezina djeteta, a put
će biti težak i pogibeljan; što ih više bude pošlo, manja će biti nada u bijeg. A
srce ju je još varalo zanijekanom nadom; u najdubljim je mislima još slutila da
Hurin nije mrtav, te mu je osluškivala korake u dugim besanim satima noći, ili se
budila uvjerena da je u dvorištu čula rzaj njegova konja Arrocha. K tome,
premda je bila spremna dati sina na odgoj u tuđe dvore i pod tuđe skrbništvo,
prema običaju toga vremena, još nije bila voljna uniziti svoj ponos i postati gost
iz milosrđa, čak ni kraljev. Stoga je porekla glas Hurinov, ili spomen na njegov
glas, i time izatkala prvu nit Turinove sudbine.


Jesen Godine žalosti bila je na izmaku kad je Morwen napokon donijela tu
odluku, a tada se našla u žurbi; jer bilo je malo vremena da se pođe, ali
strahovala je da će joj Turina oteti, bude li čekala preko zime. Istočnjaci su
vrebali po imanju i uhodili joj kuću. Stoga ona iznenada reče Turinu: "Otac ti ne
stiže. Znači da moraš poći, i to brzo. Tako bi on želio."
"Poći?" zavapi Turin. "Ta kamo da pođemo? Preko Gorja?"
"Da," reče Morwen, "preko Gorja, prema jugu. Na Jug - ondje još možda
leži nešto nade. Ali ne kazah mi, sine. Ti moraš poći, ali meni valja ostati."
"Ne mogu poći sam!" reče Turin. "Neću te ostaviti. Zbog čega ne možemo
poći zajedno?"
"Ja poći ne mogu", reče Morwen. "Ali nećeš poći sam. Poslat ću Gethrona s
tobom, kao i Grithnira, možda."
"Zar nećeš poslati Labadala?" reče Turin.
"Ne, jer Sador šepa," reče mu Morwen, "a put će biti težak. A kako si ti moj
sin, a dani su mrki, neću ti govoriti blago: na tome ćeš putu možda umrijeti.
Godina se bliži koncu. Ali ostaneš li, doživjet ćeš gori kraj: postat ćeš sužanj.
Želiš li biti pravi čovjek kada dospiješ u muževne godine, učinit ćeš što tražim
od tebe, i to hrabro."
"Ali ostavit ću te tek sa Sadorom, slijepim Ragnirom i staricama", reče
Turin. "Ne reče li mi otac da sam nasljednik Hadorov? Nasljedniku valja ostati u
Hadorovoj kući da je brani. Sad bi mi drago bilo da još uvijek imam svoj nož!"
"Nasljedniku valja ostati, ali ne smije", reče Morwen. "Ali jednoga se dana
možda on još vrati. A sad, glavu gore! Poći ću za tobom, ako stvari krenu po
većemu zlu; budem li mogla."
"Ali kako ćeš me pronaći, izgubljena u divljini?" reče Turin; srce ga
odjednom izda, pa otvoreno zaplače.
"Budeš li zapomagao, drugi će te stvorovi prije mene pronaći", reče
Morwen. "Ali znadem kamo si pošao, a ako onamo stigneš i ako ondje ostaneš,
tamo ću te i naći, uzmognem li. Jer šaljem te kralju Thingolu u Doriath. Zar ne
bi radije bio kraljev gost negoli sužanj?"
"Ne znam", reče Turin. "Nije mi znano što je to sužanj."
"Šaljem te odavde kako ne bi to morao saznati", odgovori mu Morwen.
Zatim stavi Turina preda se i pogleda ga u oči, kao da iz njih nastoji pročitati
neku zagonetku. "Teško je, sine moj Turine", reče ona napokon. "Nije samo tebi
teško. Meni je u ovim zlim vremenima mučno prosuditi kako da najbolje
postupim. Ali postupam onako kako smatram da valja; jer zašto bih se inače
rastajala od onoga što mi je milije od svega što još imam?"
Nisu to više spominjali, a Turin se rastuži, onako smeten. Ujutro potraži
Sadora; ovaj je baš cijepao granje za ogrjev, kojeg su imali malo, jer se nisu
usuđivali zaći u šume; a tada se osloni o štaku i pogleda veliku Hurinovu stolicu,
koja je onako nedovršena bila bačena u kut. "Mora i ona otići," reče on, "jer u
današnje se vrijeme može udovoljiti samo nasušnim potrebama."
"Ne lomi je još", reče Turin. "On se možda još vrati kući, a tada će mu biti
drago kad vidi što si učinio za njega dok ga nije bilo."
"Lažne su nade opasnije od strahova," reče Sador, "a one nas neće ugrijati
kad stigne zima." Opipao je rezbarije na stolici i uzdahnuo. "Potratio sam
vrijeme," rekao je, "makar su mi godili ti sati. Ali sve su takove stvari kratka
vijeka; radost pri stvaranju jedina im je istinska svrha, rekao bih. A sada bih ti
baš i mogao vratiti dar koji si mi dao."
Turin ispruži ruku, a zatim je hitro povuče. "Čovjek ne prima povrat svojih
darova", reče.
"Ali ako pripada meni, zar ga ne mogu dati kome god želim?" reče Sador.
"Da," reče Turin, "bilo kome, osim meni. Ali zašto bi ga želio dati?"
"Ne nadam se da će mi više poslužiti za išta vrijedno", reče Sador. "Neće
biti posla za Labadala u danima koji stižu, izuzev sužanjskoga."
"Što je to sužanj?" upita Turin.
"Čovjek koji je čovjek, ali s kojim postupaju kao s marvom", odgovori mu
Sador. "Hrane ga tek da ostane na životu, ostaje na životu samo da im radi, radi
im samo iz straha od boli ili smrti. A ti će mu razbojnici možda i zadati bol ili
smrt, iz čiste zabave. Čujem da znaju izabrati ponekog hitronogog i pustiti za
njim lovačke pse. Brže su oni usvojili poduku od orka nego mi od Krasnoga
puka."
"Sada štošta bolje shvaćam", reče Turin.
"Sramota je što iz nevolje tako rano moraš shvatiti takovo što", reče Sador,
a zatim, uočivši neobičan izraz na Turinovu licu: "Što li to sada shvaćaš?"
"Zašto me majka šalje odavde", reče Turin, a suze mu navriješe na oči.
"Ah!" reče Sador, a sebi u bradu promrmlja: "Ali zašto tek sada?" Zatim se
obrati Turinu: "Ne bih rekao da je ta vijest vrijedna suza. Ali ne valja ti naglas
kazivati majčine odluke ni Labadalu, ni bilo kome drugome. Svi zidovi i ograde
u današnje vrijeme imaju uši, uši što ne rastu na plavokosim glavama."
"Ali s nekim moram prozboriti!" reče Turin. "Uvijek sam ti štošta govorio.
Ne želim otići od tebe, Labadale. Ne želim otići ni od ove kuće, ni od svoje
majke."
"Ali ne odeš li," reče Sador, "uskoro će zanavijek doći kraj Hadorovoj kući,
što ti sad mora biti jasno. Labadal ne želi da odeš; ali Sador, Hurinov sluga, bit
će sretniji kada Hurinov sin bude izvan dosega Istočnjaka. Eto, eto, što se tu
može: valja nam se rastati. Nećeš li sad uzeti moj nož kao oproštajni dar?"
"Ne!" reče Turin. "Idem vilenjacima, Kralju Doriatha, kaže mi majka.
Ondje ću još doći do takovih predmeta. Ali tebi neću moći poslati nikakva dara,
Labadale. Bit ću sasvim daleko, posve sam." Turin tada zaplače; ali Sador mu
reče: "Ma hajde! Gdje li je sada Hurinov sin? Jer čuo sam ga, nema tome dugo,
kako kaže: Otići ću za vojnika nekom vilenjačkom kralju, čim za to stasam."
Na to Turin obuzda suze, te reče: "U redu, onda: ako takove već bijahu
riječi Hurinova sina, tad ih se on mora držati, i poći. Ali kad god kažem da ću
učiniti ovo ili ono, na koncu ispadne sasvim drugačije. Sada nemam volje za to.
Moram pripaziti da više tako ne govorim."
"To bi doista bilo najbolje", reče Sador. "Mnogi ljudi tako poučavaju, a
malo koji to i nauči. Pusti neznane dane na miru. Današnji je više nego
dovoljan."


Sad Tvrina spremiše za put, pa se on oprosti od majke i u tajnosti otputi s
dvojicom pratilaca. Ali kad oni kazaše Turinu da se okrene i pogleda još
jedanput očevu kuću, muka rastanka pogodi ga uto poput mača, te zavapi:
"Morwen, Morwen, kad li ću te opet vidjeti?" Ali Morwen je stajala na pragu i
čula odjek toga krika od šumovitih brda, pa je stegnula dovratak tako čvrsto da
su joj se prsti razderali. To je bila prva tuga Turinova.


Početkom one godine poslije Turinova odlaska Morwen rodi djevojčicu i
nadjenu joj ime Nienor, što znači Žalost; ali Turin je već bio vrlo daleko kad se
rodila. Dug i zao bio mu je put, jer Morgothova je moć sezala nadaleko; ali
vodili su ga Gethron i Grithnir, koji bijahu mladi u doba Hadora, pa iako
vremešni, bili su i odvažni, a te su krajeve dobro znali, jer su nekoć često
putovali Beleriandom. Tako su ih sudbina i hrabrost preveli preko Sjenovita
gorja, te su sišli u dolinu Siriona i prešli u šumu Brethil; i napokon su, umorni i
ispaćeni, stigli do granica Doriatha. Ali ondje su se smeli, zapleli u Kraljičine
labirinte i stali izgubljeno lutati šumskim bespućima, sve dok nisu posve ostali
bez hrane. Tada su došli nadomak smrti, jer sa Sjevera se studeno spustila zima;
ali Turinova kob nije bila tako laka. Baš dok su ležali u beznađu, začuli su zov
roga. To je Beleg od Čvrstog luka lovio onuda, jer on je navijek boravio na
međama Doriatha, a bio je najveći šumljak tih vremena. Čuo je njihove vapaje i
došao do njih, a kad im je dao hrane i pića, saznao je kako se zovu i odakle
dolaze, našto se ispunio čuđenjem i samilošću. A Turin mu se na prvi pogled
omilio, jer je imao majčinu ljepotu i očeve oči, a bio je i otporan i jak.
"Kakvu bi to uslugu ti zatražio od kralja Thingola?" upita Beleg dječaka.
"Bio bih njegov vitez, da pođem u boj protiv Morgotha i osvetim oca", reče
mu Turin.
"Tako možda i bude, kada stasaš s godinama", reče Beleg. "Jer premda si
još malen, u tebi leži klica odvažna muškarca, dostojnoga sina Hurina
Nepokolebljivog, ako je takovo što uopće moguće." Jer ime se Hurinovo slavilo
u svim vilenjačkim zemljama. Stoga je Beleg rado postao vodič zalutalima, te ih
odveo do kolibe u kojoj je tada boravio s drugim lovcima; ondje su se nastanili,
dok je glasnik otišao u Menegroth. A kada se vratila poruka da će Thingol i
Melian primiti Hurinova sina i njegove čuvare, Beleg ih je tajnim putevima
odveo u Skriveno kraljevstvo.
Tako Turin stiže do velebna mosta preko Esgalduina i prođe kroz dveri
Thingolovih dvorova; i kao mali ugleda čudesa Menegrotha, što ih nijedan
smrtni čovjek dotad ne vidje, izuzev tek Berena. Tada Gethron izgovori
Morweninu poruku pred Thingolom i Melian; a Thingol ih ljubazno primi, pa
posjede Turina sebi na koljeno u čast Hurina, najmoćnijega među ljudima, te
njegova rođaka Berena. A svi koji to vidješe, začudiše se, jer to bijaše znak da
Thingol uzima Turina za posinka; a u ono doba kraljevi to nisu činili, niti je
ikada više neki vilin-vladar tako postupio prema jednom čovjeku. Tad mu
Thingol kaza: "Ovo će ti, Hurinov sine, dom biti; i cijeloga života smatrat ćeš se
mojim sinom, sve i ako jesi čovjek. Primit ćeš mudrost ponad mjere smrtnih
ljudi i u ruke dobiti oružje vilenjaka. Možda kucne čas kada ćeš povratiti zemlje
svojega oca u Hithlumu; ali zasad u ljubavi stanuj ovdje."


Tako poče boravak Turina u Doriathu. S njime su neko vrijeme ostali
Gethron i Grithnir, njegovi čuvari, iako su čeznuli za povratkom svojoj gospi u
Dor-lomin. Tad starost i bolest snađoše Grithnira i on osta uz Turina sve do
smrti; ali Gethron otiđe, a Thingol s njime pošalje pratioce, da ga vode i štite, te
da Morwen prenesu Thingolovu poruku. Uspjeli su stići do Hurinove kuće, a kad
je Morwen čula da je Turin u Thingolovim dvorovima primljen s počašću, žalost
joj se ublaži; a vilenjaci joj donesoše i izdašne darove od Melian, uz molbu da se
s Thingolovim pratiocima vrati u Doriath. Jer Melian se, onako mudra i vidovita,
time ponadala otkloniti zlo skovano u Morgothovu umu. Ali Morwen ne htjede
otići od kuće, jer se još nije predomislila i ponos joj je još bio uznosit; k tome,
Nienor bijaše tek dojenče. Stoga otpusti vilenjake iz Doriatha sa zahvalama, te
im na dar dade zadnje zlatne sitnice što ih je još imala, da prikrije svoje
siromaštvo; kaza im još da Thingolu ponesu i Hadorov šljem. Ali Turin je željno
čekao povratak Thingolovih glasnika; a kada su se vratili sami, utekao je u šumu
i rasplakao se, jer znao je za Melianinu molbu i nadao se da će Morwen doći s
njima. To je bila druga tuga Turinova.
Kad su glasnici prenijeli Morwenin odgovor, Melian se ganula u samilosti,
jer joj je prozrela misli; uvidjela je da se usud koji je pretkazala ne može lako
odagnati.
Hadorov šljem uručili su Thingolu. Taj šljem bijaše izrađen od siva čelika
urešena zlatom, a u njega su bile urezane pobjedonosne rune. Sadržavao je moć
što je štitila od ozljede ili smrti svakoga koji ga ponese, jer mač koji bi ga
zasjekao, slomio bi se, a strelica koja bi ga pogodila, odbila bi se. Izradio ga je
Telchar, kovač iz Nogroda, čija su djela bila glasovita. Imao je vizir (oblikovan
prema onima koji su patuljcima služili za zaštitu očiju pri kovanju), tako da je
lice onoga koji bi ga nosio ulijevalo strah u kosti svima koji bi ga ugledali, dok
je samo pak bilo zaštićeno od strelice i plamena. Na kresti mu se prkosno kočio
zlatan lik glave zmaja Glaurunga; jer bio je izrađen netom nakon što je taj prvi
put istupio iz Morgothovih dveri. Hador ga je često nosio u ratu, kao i Galdor
nakon njega; a vojnicima Hithluma osokolila bi se srca kada bi ga usred bitke
spazili gdje stoji viši od svih, pa bi uzviknuli: "Više vrijedi Zmaj iz Dor-lomina
nego zlatni pozoj iz Angbanda!"
Ali taj šljem zapravo nije bio izrađen za ljude, već za Azaghala, vladara
Belegosta, onoga kojeg je Glaurung ubio u Godini žalosti.{39} Azaghal ga je
darovao Maedhrosu u zalog tomu što mu je spasio život i blago onomad kad je
Azaghal upao u zasjedu orka na Patuljačkoj cesti u Istočnome Beleriandu.{40}
Maedhros ga je kasnije poslao na dar Fingonu, s kojim je često razmjenjivao
zaloge prijateljstva, sjećajući se kako je Fingon stjerao Glaurunga u Angband.
Ali u cijelom se Hithlumu nije našlo glave i ramena dovoljno čvrstih da s
lakoćom ponesu taj patuljački šljem, doli u Hadora i sina mu Galdora. Fingon ga
je stoga dao Hadom kad je Hador primao poglavarstvo nad Dor-lominom. Na
nesreću, Galdor ga nije ponio pri obrani Eithel Siriona, jer napad je bio
iznenadan, te je gologlav otrčao na zidine, a jedna mu je orkovska strijela probila
oko. Ali Hurin nije s lakoćom nosio Zmajski šljem, a nije ga ni htio stavljati, jer
kazao je: "Dušmane radije gledam svojim pravim licem." Svejedno, ubrajao je
taj šljem među najvažnije predmete iz baštine svoje kuće.
Sad, Thingol je u Menegrothu imao duboke oružnice prepune velika bojeva
blaga: kovine izrađene u obliku krljušti što sja poput vode na mjesečini, sječiva i
sjekire, štitove i šljemove, koje izradiše ili sam Telchar ili stari Gamil Zirak,
njegov učitelj, ili vilenjački majstori još vještiji od njih. Jer dobio je na dar i
predmete podrijetlom iz Valinora, što ih je u jeku svoje vičnosti načinio Feanor,
od kojega u svim danima svijeta nije bilo većeg majstora. Ipak, Thingol primi
Hadorov šljem kao da blagom oskudijeva, te izgovori uljudne riječi, kazavši:
"Ponosna će biti glava koja bude nosila ovaj šljem, što je resio pretke Hurinove."
Tada se dosjeti nečeg, pa pozva Turina i kaza mu da je Morwen sinu poslala
jedan veleban predmet iz baštine njegovih otaca. "Uzmi sada Zmajevu glavu sa
Sjevera", reče, "i ponesi je valjano, kada dođe vrijeme." Ali Turin bijaše premlad
da podigne šljem, te nije mario za njega poradi tuge u svome srcu.
 TURIN U DORIATHU

U godinama Turinova djetinjstva u kraljevstvu Doriathu nad njim je bdjela
Melian, iako ju je rijetko viđao. Ali bijaše ondje jedna djeva po imenu Nellas,
koja je živjela u šumi; ona je na Melianinu molbu išla za Turinom kad bi on
odlutao šumskim stazama i ondje se često susretala s njime, naizgled slučajno.
Od Nellas je Turin štošta saznao o putevima i divljim stvorovima Doriatha, a
naučila ga je i da sindarinski jezik govori narječjem te drevne kraljevine, starijim
i uljuđenijim, bogatijim krasnim riječima.{41} Tako mu se ćud na neko vrijeme
razvedrila, sve dok opet nije potpao pod sjenku, pa je to prijateljstvo minulo
poput proljetna jutra. Jer Nellas nije zalazila u Menegroth, jer nikako nije bila
voljna kročiti pod kamene svodove; Turin se tako, kad su ga s prolaskom
dječaštva stala zanimati djela ljudi, sve rjeđe viđao s njom, dok je naposljetku
nije posve prestao zvati. Ali ona je i dalje bdjela nad njim, premda je otada
ostajala skrivena.{42}
Devet je godina Turin proveo u dvorovima Menegrotha. Srce i misli navijek
su mu tekli vlastitome rodu, a katkad bi mu stigle i vijesti od njih, što bi ga
utješilo. Jer Thingol je slao glasnike Morwen što je češće mogao, a ona bi po
njima sinu vraćala glase; tako je Turin saznao da je njegova sestra Nienor izrasla
u ljepoticu, kao cvijet na sivome Sjeveru, te da je Morwenina muka postala
manja. A Turin je stasavao i napokon postao visok među ljudima, a njegova su
se snaga i otpornost pročule u Thingolovoj kraljevini. Tih je godina stekao
mnogovrsna znanja, željno slušajući povijesti o drevnim danima; postao je i
zamišljen, te škrt na riječima. Često je Beleg od Čvrstog luka dolazio u
Menegroth po njega, te ga daleko odvodio, podučavajući ga šumljaštvu i
streličarstvu i (što mu je bilo najmilije) vještini mača; ali izrađivačka umijeća
slabije su mu išla, jer sporo je spoznavao vlastitu snagu, te bi često nekim
iznenadnim udarcem oštetio ono što bi izradio. I u drugim se pogledima činilo da
mu sreća nije naklona, pa bi često ono što je naumio pošlo po krivu, a ono za
čim je žudio ne bi dobio; prijatelje pak nije lako stjecao, jer bio je neveseo i
rijetko se smijao, a nad njegovom je mladosti ležala sjenka. Svejedno, oni koji su
ga dobro poznavali voljeli su ga i cijenili, a uživao je i čast kao Kraljev posinak.
No postojao je jedan koji mu je zamjerao na tome, to više što se Turin bližio
muževnosti; zvao se Saeros, Ithilborov sin. Pripadao je onim Nandorima koji su
u Doriathu našli utočište nakon pada svojega vladara Denethora na Amon Erebu
u Prvoj beleriandskoj bici. Ti su vilenjaci pretežno živjeli u Arthorienu između
Arosa i Celona, istočno od Doriatha, a znali su odlutati i preko Celona u divlje
krajeve s druge strane; Edainima nisu bili naklonjeni još otkako su oni prošli
Ossiriandom i nastanili se u Estoladu. Ali Saeros je uglavnom boravio u
Menegrothu, gdje je stekao kraljevo poštovanje; bio je uznosit i oholo se držao
prema onima koje je smatrao položajem i vrijednošću nedostojnima sebe.
Sprijateljio se s glazbenikom Daeronom,{43} jer je i sam bio vičan pjesmi; ljude
nikako nije volio, a ponajmanje bilo kojeg srodnika Berena Erchamiona. "Nije li
čudno", rekao je, "da ova zemlja prima još jednog iz tog nesretnog soja? Nije li
onaj drugi već počinio dovoljno štete u Doriathu?" Stoga je iskosa gledao na
Turina i sva njegova djela, te o njima govorio sve najružnije; ali riječi su mu bile
lukave, a pakost prikrivena. Kad bi Turina susreo nasamo, obratio bi mu se
oholo i jasno mu iskazao prezir; a Turin ga se zasitio, iako je dugo na ružne riječi
uzvraćao šutnjom, jer Saeros je bio veličina medu žiteljima Doriatha, a k tome i
Kraljev savjetnik. Ali Turin je šutnjom srdio Saerosa koliko i riječima.


One godine kad je Turinu bilo sedamnaest ljeta, tuga mu se obnovi; jer tada
prestadoše stizati sve vijesti iz njegova doma. Morgothova je snaga rasla iz
godine u godinu, pa je cio Hithlum sad zavio u svoju sjenku. Bez sumnje je znao
štošta o djelima Hurinova roda, te ga je neko vrijeme bio pustio na miru, ne bi li
se ispunila njegova zamisao; ali sad je, kako bi pospješio svoje nakane, postavio
guste straže na sve prijevoje Sjenovita gorja, da nitko ne može ni izaći iz
Hithluma ni u njega ući, osim uz veliku pogibelj; orci su pak vrvjeli oko izvora
Naroga i Teiglina i gornjeg toka Siriona. Tako dođe vrijeme kad se Thingolovi
glasnici ne vratiše, a on odluči ne slati druge. Nikad nikome nije rado davao da
ide izvan zaštićenih granica, te ničim nije u većoj mjeri pokazao dobru volju
prema Hurinu i njegovu rodu nego slanjem vlastita puka na opasne puteve do
Morwen u Dor-lominu.
Sada je Turinu postalo teško u srcu, jer nije znao kakvo se novo zlo zbiva, a
plašio se da je neka zla sudbina snašla Morwen i Nienor; danima je samo šutke
sjedio, prožet mračnim mislima o propasti Hadorove kuće i ljudi Sjevera. Zatim
je ustao i pošao potražiti Thingola; našao ga je gdje sjedi s Melian pod
Hirilornom, velikom bukvom Menegrotha.
Thingol pogleda Turina u čudu, vidjevši odjednom ne svog posinka pred
sobom, već čovjeka, visoka i tamnokosa neznanca, koji ga gleda očima duboko
usađenim u bijelo lice. Tada Turin zatraži od Thingola da mu dade verižnjaču,
mač i štit, te da mu vrati Zmajski šljem Dor-lomina; kralj udovolji svemu što je
tražio, kazavši: "Dat ću ti mjesto među svojim vitezovima od mača; jer mač će
navijek biti tvoje oružje. U njihovim redovima možeš okušati rat na međama,
ako ti je takova volja."
Ali Turin reče: "Dalje me od međa Doriatha tjera srce; prije žudim za
polaskom u napad na Neprijatelja nego za obranom graničnih krajeva."
"Onda idi sam", reče Thingol. "O udjelu svojega naroda u ratu s
Angbandom odlučujem ja, prema svojoj mudrosti, Turine, sine Hurinov. Ne
kanim odaslati oružanu silu iz Doriatha ni sada, ni u ma kojem času što ga zasad
vidim."
"Pa ipak, slobodno pođi kamo te volja, sine Morwenin", reče Melian.
"Melianin pojas ne priječi prolaz onima koji su s našim dopuštenjem ušli."
"Osim ako te mudar savjet ne zadrži", reče Thingol.
"Kakav je vaš savjet, gospodaru?" reče Turin.
"Stasom si poput čovjeka," odgovori Thingol, "ali ipak nisi još u punoj
muževnosti koja te tek čeka. Kada to vrijeme dođe, možda ćeš se moći prisjetiti
roda svoga; ali slaba je nada da jedan čovjek sam može protiv Mračnoga
moćnika učiniti više doli da pruži pomoć vilenjačkim vladarima u obrani, koliko
ona već bude trajala."
Na toTurin reče: "Moj rođak Beren učinio je više."
"Beren, uz Luthien", reče Melian. "Ali ne priliči se takove riječi kazati
Luthieninu ocu. Ne seže dotle tvoja sudbina, držim, Turine, sine Morwenin, iako
ti je sudba isprepletena sa sudbinom vilin-puka, na dobro ili na zlo. Čuvaj se
sebe sama, da ne bi svrnulo na zlo." Ona pošutje, pa mu se opet obrati riječima:
"Pođi sada, posinče; i poslušaj kraljev savjet. No ne mislim da ćeš dugo još
živjeti s nama u Doriathu nakon što posve stasaš u čovjeka. Ako se u danima što
predstoje prisjetiš onoga što će ti sad Melian reći, bit će to na tvoje dobro: boj se
i jare i studeni vlastita srca."
Tada se Turin pokloni pred njima i udalji. I uskoro potom stavi na glavu
Zmajski šljem, oboruža se i otputi na sjeverne međe, gdje se pridruži vilin-
ratnicima koji su ondje bez predaha ratovali protiv orka i svih slugana i stvorenja
Morgothovih. Tako su se njegova snaga i hrabrost dokazale dok je bio još jedva
stariji od dječaka; kako se sjećao nepravdi nanesenih svome rodu, navijek je bio
na čelu odvažnih djela, te zadobio mnoge rane od kopalja ili strijela ili izvijenih
orkovskih oštrica. Ali njegova ga je kob spasila od smrti; a šumama se pronio
glas, doprijevši mnogo dalje od Doriatha, da je Zmajski šljem Dor-lomina iznova
viđen. Na tomnogi u čudu rekoše: "Je li moguće da se to duh Hadora ili Galdora
Visokog vratio iz mrtvih; ili je to Hurin Hithlumski doista pobjegao iz jama
Angbanda?"
 U to je vrijeme među čuvarima Thingolovih međa postojao tek jedan borac
moćniji od Turina, a to je bio Beleg Cuthalion; i Beleg i Turin bijahu sudruzi u
svakoj pogibelji, te zajedno kročiše kroz divlje šume nadaleko i naširoko.


Tako prođoše tri godine u kojima je Turin rijetko svraćao u Thingolove
dvore; više nije mario ni kako izgleda ni što na sebi nosi, već je kosu zapustio, a
verižnjaču prekrio pohabanim i prljavim sivim plaštom. Ali zbilo se trećega
ljeta, kad je Turinu bilo dvadeset godina, da je u želji za odmorom i potrebi za
kovačkim popravcima jedne večeri neočekivano svratio u Menegroth; otišao je u
dvoranu. Thingola ondje nije bilo, jer bio se otputio u zelene šume s Melian, što
ga je znalo radovati na vrhuncu ljeta. Turin tako sjede na jedno mjesto, ne mareći
da pita smije li, jer bio je umoran od puta i zamišljen; a na nesreću je zasjeo za
stol s uglednicima te kraljevine, upravo na ono mjesto gdje je Saeros imao
navadu sjesti. Saeros tada sa zakašnjenjem uđe i razljuti se, vjerujući da je Turin
tako postupio iz oholosti, u namjeri da ga uvrijedi; ljutnja mu se nije umanjila
kad je otkrio da oni koji su tamo sjedili nisu prekorili Turina, već su ga dočekali
s dobrodošlicom.
Stoga se neko vrijeme Saeros pretvarao da i sam tako misli, pa je sjeo na
drugo mjesto za stolom, sučelice Turinu. "Rijetko nas ovaj graničar časti svojim
društvom," reče, "te se rado odričem uvriježena mjesta za priliku da razgovaram
s njime." I štošta je još kazao Turinu, ispitujući ga o vijestima s granica, te o
njegovim djelima u divljini; iako su mu se riječi doimale ugodnima, o poruzi u
njegovu glasu nije moglo biti dvojbe. A Turin se toga zasiti, pogleda oko sebe i
spozna gorčinu izgnanstva; usprkos svem tom svjetlu i smijehu vilenjačkih
dvorova, misli mu potekoše k Belegu i njihovu životu u šumi, a zatim i mnogo
dalje, do Morwen u Dor-lominu, u kući njegova oca; pa se namršti, onako pun
tamnih misli, te prešutje sve što Saeros reče. Na to, uvjeren da je mrštenje
upućeno njemu, Saeros prestade suzdržavati ljutnju, već uze zlatan češalj, baci
ga pred Turina i reče: "Bez sumnje si, čovječe iz Hithluma, u žurbi sjeo za ovaj
stol, pa ti se otrcan plašt još i može ispričati; ali nema potrebe da ti glava ostaje
zapuštena poput gusta trnjaka. A možda bi, da ti uši nisu prekrivene, bolje čuo
što ti se govori."
Turin ništa ne reče, već upre pogled u Saerosa, a u tamnim mu očima nešto
bijesnu. Ali Saeros zanemari to upozorenje i s prezirom mu uzvrati pogled,
kazavši tako da svi čuju: "Ako su ljudi Hithluma tako divlji i surovi, kakve su im
tek žene? Zar jurcaju uokolo poput divljači zaogrnute jedino svojim vlasima?"
Na toTurin dohvati kalež za piće i baci ga Saerosu u lice, te ovaj vrlo bolno
pade na leđa; a Turin isuče mač i uze skočiti na njega, ali spriječi ga Mablung
Lovac, koji je sjedio do njega. Tada Saeros ustade, pijunu krv na stol i reče kroz
razbijena usta: "Koliko ćemo još trpjeti ovoga šumskog divljaka?{44} Tko li to
večeras ovdje vlada? Kraljev zakon strog je prema onima koji ozlijede njegove
podanike u dvorani; a za one koji ovdje isuku oštrice, odmetništvo je najblaža
osuda. Izvan dvora ću ti odgovor dati, Šumski divljače!"
Ali kad Turin vidje krv na stolu, ćud mu se sledi; on otrese Mablungov
stisak i izađe iz dvorane bez i jedne riječi.
Tad Mablung reče Saerosu: "Sto te snađe večeras? Za ovo zlo tebe krivim;
možda Kraljev zakon još prosudi razbijena usta pravednim uzvratom za to
podbadanje."
"Ima li mladunac prigovora, nek ih iznese pred Kraljevim sudom", odvrati
Saeros. "Ali za isukavanje mačeva na ovome mjestu takove isprike ne vrijede.
Izvan dvorane, ako taj šumski divljak isuče mač na mene, ubit ću ga."
"To mi se manje izvjesnim čini," reče Mablung, "ali strada li tko, bit će to
zao čin, priličniji Angbandu nego Doriathu, a iz njega će novo zlo proisteći.
Doista, držim da je to neka sjenka sa Sjevera večeras ispružila ruku i dotaknula
nas. Dobro pripazi, Saerose, Ithilborov sine, da ne ispuniš u svojoj oholosti volju
Morgothovu, i imaj na umu da si eldarskoga roda."
"To ne zaboravljam", reče Saeros; ali gnjev mu se nije ublažio, te je kroz
noć pakost u njemu nastavila rasti, dok je viđao ranu.
Kad ujutro Turin krenu iz Menegrotha u povratak na sjeverne međe, Saeros
ga zaskoči i potrča na njega s isukanim mačem i štitom na raci. Ali Turin se u
divljini izvještio u oprezu, pa ga spazi kutem oka, skoči u stranu, hitro isuka mač
i okrenu se na suparnika. "Morwen!" zavapi, "sada će onaj koji te ismijao platiti
za prezir!" I rascijepi Saerosu štit, te zapodjenuše borbu hitrim oštricama. Ali
Turin je dugo učio teške škole i postao okretan poput vilenjaka, samo još
snažniji. Uskoro je nadvladao Saerosa, ranio mu ruku s mačem i dobio ga sebi na
milost. Tada stade na mač koji je ispao Saerosu. "Saerose," reče mu, "duga ti trka
predstoji, u kojoj će ti odjeća smetati; vlasi ti moraju dostajati." I odjednom ga
baci na tlo i svuče, a Saeros osjeti veliku Turinovu snagu i obuze ga strah. Ali
Turin ga pusti da ustane, te "Trči!" viknu. "Trči! A ne budeš li brzao kao divljač,
straga ću te bosti." I Saeros s glasnim vapajima uteče u šumu; Turin se poput
lovačkog psa nada za njim, i ma kako da je Saeros trčao ili vijugao, uvijek ga je
mač straga tjerao dalje.
Saerosovi pozivi u pomoć prizvaše u tu potjeru još mnoge koji pođoše za
njima, ali tek su najhitriji mogli održati korak s trkačima.
Njima na čelu bijaše Mablung, obuzet brigom, jer iako mu se ono
izazivanje učinilo zlim, "pakost što se izjutra probudi postat će prije mraka
Morgothu veselje"; a uz to se smatralo ozbiljnim prijestupom izložiti bilo koga iz
vilenjačkog puka sramoti, svojevoljno, umjesto da stvar bude iznesena pred sud.
Nitko u tome času nije znao da je Saeros prvi napao Turina, u nakani da ga ubije.
"Stoj, stoj, Turine!" povika Mablung. "Orkovska je to rabota u šumi!" Ali
Turin mu doviknu: "Orkovska rabota u šumi za orkovske riječi u dvorani!" i
pohita dalje za Saerosom, koji je pak bez nade u pomoć i uvjeren da ga smrt u
stopu prati samo mahnito trčao, sve dok nije odjednom izbio na rub provalije
izdubljene u visokim stijenama, kojom je tekao jedan pritok Esgalduina, tako
širok da ga srna jedva može preskočiti. Ondje se Saeros u veliku strahu odvaži
na skok; ali ne uspije se dočekati na suprotnoj strani, već s krikom pade i razbi
se o golemu stijenu u vodi. Tako je okončao njegov život u Doriathu; Mandos ga
je još dugo držao.
Turin pogleda gdje mu tijelo leži u potoku i pomisli: "Luda jedna nesretna!
Odavde bih ga pustio da se korakom vrati u Menegroth. Sada me nezasluženo
opteretio krivnjom." I on se okrenu i mračno pogleda Mablunga i njegove
sudrugove, koji su bili prišli i stali uz rub provalije blizu njega. Mablung pošutje,
pa reče: "Jao! Ali vrati se sada s nama, Turine, jer Kralj mora donijeti sud o
ovim djelima."
Ali Turin reče: "Kad bi Kralj bio pravičan, nevinim bi me prosudio. Ali nije
li ovo bio njegov savjetnik? Zar bi pravičan kralj izabrao srce puno pakosti za
prijatelja? Odričem se njegova zakona i njegova suda."
"Riječi ti nisu mudre", kaza Mablung, iako je u srcu osjetio samilost prema
Turinu. "Nećeš se izroditi u odbjeglicu. Molim te, vrati se sa mnom, kao s
prijateljem. A ima i drugih svjedoka. Kada Kralj sazna istinu, možeš se uzdati u
njegov oprost."
Ali Turinu je bilo dosta vilenjačkih dvorova, a i strahovao je da ga ne
zarobe; stoga reče Mablungu: "Odbijam tvoju molbu. Neću nizašto tražiti oprost
od kralja Thingola; a sada idem onamo gdje me njegov sud ne može naći. Izbor
vam je tek dvojak: ili me pustite da slobodno odem ili me ubijte, ako vam zakon
to dopušta. Jer odveć vas je malo da biste me uhvatili živa."
Vidješe mu u očima da je to točno te ga pustiše da prođe; a Mablung reče:
"Jedna smrt je dovoljna."
"Nisam to želio, ali ne žalim što je tako", reče Turin. "Neka mu Mandos
pravično presudi; a ako se ikad vrati u zemlje živih, neka se mudrijim pokaže.
Sretan ti ostanak!"
"Slobodno nastavi!" reče mu Mablung; "jer takova ti je želja. Ali sretnome
nastavku ne nadam se za te, pođeš li tim putem. Sjenka ti na srcu leži. Kad se
opet sretnemo, neka tamnija ne bude."
Turin na to ne odgovori, već ode od njih i hitro se udalji, a nisu znali kamo.


Kazuje se da je, kad se Turin nije vratio na sjeverne međe Doriatha, a vijesti
o njemu nigdje se nije moglo čuti, Beleg od Čvrstog luka došao u Menegroth da
ga potraži; ondje teška srca primi vijest o Turinovim djelima i bijegu. Uskoro se
potom Thingol i Melian vratiše u dvorove, jer ljeto je bilo na izmaku; kada Kralj
sazna što se zbilo, sjede na svoje prijestolje u velikoj dvorani Menegrotha,
okružen svim velmožama i savjetnicima Doriatha.
Tada su sve pretresli i ispričali, sve do Turinovih riječi na rastanku; a nakon
toga Thingol uzdahnu i reče: "Jao! Kako li se ta sjenka zavukla u moju
kraljevinu? Saerosa smatrah vjernim i mudrim; ali da je još živ, oćutio bi moj
bijes, jer zao je bio njegov izazov i krivcem ga držim za sve što se u dvorani
zbilo. Utoliko Turinu opraštam. Ali kad je Saerosa izložio sramoti i natjerao ga u
smrt, počinio je krivdu veću od uvrede, a preko tih djela ne mogu prijeći. Kroz
njih prosijava tvrdo srce, i uznosito." Zatim Thingol ušutje, a kad opet prozbori,
glas mu bijaše tužan. "Nezahvalan je to posinak, i čovjek preponosan za svoj
položaj. Kako da udomim onoga koji prezire i mene i moj zakon ili oprostim
onome koji kajanja nema? Stoga ću prognati Turina, Hurinova sina, iz
kraljevstva Doriatha. Zatraži li ulaz, ima ga se dovesti pred mene da mu sudim; a
dok mi ne padne pod noge i ne zamoli me za oprost, moj sin više nije. Smatra li
to ovdje itko nepoštenim, neka sada zbori."
U dvorani ušutješe, pa Thingol podiže ruku da objavi svoj sud. Ali u taj čas,
sav u žurbi, ude Beleg i doviknu: "Gospodaru, smijem li prozboriti?"
"Kasno stižeš", reče Thingol. "Nisi li bio pozvan zajedno s ostalima?"
"Jesam, gospodaru," odgovori Beleg, "ali zadržao sam se; tražio sam
nekoga. Sada napokon dovodim svjedoka kojeg valja saslušati prije nego što se
vaš sud donese."
"Svi bijahu pozvani koji imadoše nešto reći", reče Kralj. "Što ii to taj sada
može reći a što bi imalo veću težinu od onih koje sam već čuo?"
"Prosudit ćete kada čujete", reče Beleg. "Dopustite mi ovo, ako ikad
zaslužih vašu milost."
"Tebi dopuštam", reče Thingol. Tada Beleg izađe, te za ruku uvede onu
djevu Nellas, koja je živjela u šumama i nikad još nije prije došla u Menegroth;
bila je u strahu, kako zbog velebne dvorane sa stupovima i kamenim svodom,
tako i zbog očiju okupljena mnoštva, uprtih u nju. A kad joj Thingol kaza da
prozbori, ona reče: "Gospodaru, sjedila sam u krošnji", ali zatim umuknu od
strahopoštovanja prema Kralju i ništa više ne bijaše u stanju reći.
Kralj se tad osmjehnu i reče: "I drugi su, ali ne smatrahu mi to nužnim
reći."
"I drugi su, dakako", reče ona, sad hrabrija zbog njegova osmijeha. "Čak i
Luthien! A baš o njoj razmišljah toga jutra, kao i o čovjeku Berenu."
Thingol joj ne uzvrati, a osmijeh mu uminu; on tek pričeka da Nellas opet
prozbori.
"Jer Turin me podsjeća na Berena", reče ona napokon. "U rodu su, kako
čujem, a njihovo je srodstvo nekima i vidljivo: onima koji pomnije pogledaju."
Thingol postade prijek. "Možda je tako", reče. "Ali Turin, Hurinov sin, ode
od mene s prezirom, te ga više vidjeti nećeš da mu iščitavaš srodstvo. Jer sad ću
donijeti presudu."
"Gospodaru Kralju!" kriknu ona tada. "Saslušajte me, dopustite mi da prvo
nešto kažem. Sjedila sam u krošnji jer sam željela pogledom ispratiti Turina dok
odlazi; a vidjeh gdje Saeros s mačem i štitom izlazi iz šume, te skače na Turina
iz zasjede."
Na tose dvoranom pronese žamor; Kralj pak podiže ruku i reče: "Ne
vjerovah da ćeš tako ozbiljnu vijest mojim ušima donijeti. Dobro pazi na sve što
sada kazati kaniš; jer na ovome sudištu konačna se presuda zbori."
"To mi i Beleg reče", odgovori ona, "i samo se zato i usudih amo doći, da se
Turina naopako ne osudi. Odvažan je on, ali i samilosan. Boriše se, gospodaru,
njih dvojica, sve dok Turin nije lišio Saerosa i štita i mača; ali nije ga ubio. Stoga
ne vjerujem da ga je smjerao pogubiti. Ako Saeros i jest bio ponižen, to je
poniženje sam zaslužio."
"Taj sud je na meni", reče Thingol. "Ali vodit ću se time što si kazala."
Zatim je podrobno ispitao Nellas; a nakon toga se obratio Mablungu riječima:
"Čudno mi je da ti Turin ništa o tome ne reče."
"Pa ipak, ne reče mi", reče Mablung. "A da je kazao nešto o tome, drugačije
bih mu riječi na rastanku uputio."
"A drugačija će sada i moja presuda biti", reče Thingol. "Počujte! Turinu
oprost sada dajem za svu krivnju koja se u njemu može naći, jer smatram da je
bio oštećen i izazvan. A kako mu je odista, kao što i sam reče, tu nepravdu jedan
od mojih savjetnika nanio, nije mu nužno tražiti oprost od mene, već mu ga
odaslati kanim, gdje god on sada bio; i pozvat ću ga da se časno vrati u moje
dvorove."
Ali kada presuda bi izrečena, Nellas odjednom zaplače. "Ta gdje li se
nalazi?" reče. "Iz naše je zemlje otišao, a svijet je širok."
"Naći ćemo ga", reče Thingol. Zatim ustade, a Beleg izvede Nellas iz
Menegrotha, te joj reče: "Ne plači; jer ako je Turin još na životu, ako još nekuda
kroči, ja ću ga pronaći, sve i ako nitko drugi u tome ne uspije."
Sutradan je Beleg izašao pred Thingola i Melian, a Kralj mu reče:
"Posavjetuj me, Belegu; jer ojađen sam. Držao sam Hurinova sina svojim sinom,
a to će i ostati, ako se pak sam Hurin ne vrati iz sjenki da povrati ono što mu
pripada. Neću dopustiti da se pripovijeda kako je Turin nepravedno otjeran u
divljinu, a natrag bih ga primio raširenih ruku, jer sam ga veoma ljubio."
A Beleg odgovori: "Tražit ću Turina dok ga ne nađem i dovest ću ga natrag
u Menegroth, ako uzmognem, jer ga i ja ljubim." Zatim se otputi; i diljem
Belerianda uzalud je tragao za glasima o Turinu, kroz mnoge pogibelji; prošla je
tako ta zima, a za njom i proljeće.

 TURIN MEÐU ODMETNICIMA

Sada se priča vraća Turinu. On se, uvjeren da je odmetnik za kojim kralj
traga, nije vratio Belegu na sjeverne međe Doriatha, već se otputio na zapad,
kradom izašao iz Zaštićene kraljevine i dospio u šumovite krajeve južno od
Teiglina. Ondje je prije Nirnaetha živjelo mnoštvo ljudi u raštrkanim
gazdinstvima; najvećim su dijelom bili iz Halethina puka, ali nisu imali
poglavara, a živjeli su i od lova i od ratarstva, držali svinje u žirištima te
obrađivali šumske proplanke ograđene od divljine. Ali sada su većinom bili
uništeni ili su utekli u Brethil, te je cijelo to područje bilo u strahu od orka, a i od
odmetnika. Jer u tim vremenima propasti mnogi su ljudski beskućnici i očajnici
pošli krivim putem: preživjeli iz boja i poraza, i iz poharanih krajeva; a bilo je i
ljudi koji su u divljinu pošli zbog zlodjela. Lovili su i prikupljali hrane koliko su
mogli; ali kad bi ih zimi gonila glad, bili su strašni poput vukova, pa su ih
imenom Gaurwaith, Vučjaci, prozvali oni koji su još branili svoje domove.
Pedesetak se takvih udružilo u četu i lutalo šumama oko zapadnih međa
Doriatha; a jedva da su manje bili omraženi od orka, jer među njima je bilo
otpadnika tvrda srca, kivnih na vlastiti soj. Najmrkiji među njima bijaše jedan po
imenu Androg, koji je utekao iz Dor-lomina, gdje je ubio jednu ženu; a bilo je i
drugih rodom iz te zemlje: stari Algund, najstariji u družini, koji je pobjegao iz
Nirnaetha, te Forweg, kako se sam prozvao, kapetan te čete, čovjek svijetle kose
i nemirnih, svjetlucavih očiju, krupan i odvažan, ali uvelike odrođen od vrlina
Edaina iz Hadorova naroda. Postali su vrlo sumnjičavi, te su se okruživali
izviđačima ili stražom, bilo u pokretu, bilo pri odmoru; i tako su brzo saznali za
Turina kad je zalutao u njihova staništa. Ušli su mu u trag i stegnuli obruč oko
njega; tako se odjednom, kad je izbio na proplanak pokraj jednog potočića,
našao okružen ljudima s napetim lukovima i isukanim mačevima.
Turin tad zastade, ali na njemu se nije vidjelo nikakva straha. "Tko ste?"
reče. "Smatrah da samo orci postavljaju ljudima zasjede, ali vidim da sam
pogriješio."
"Možda još zažališ tu grešku," reče Forweg, "jer ovo je naš kraj i ne damo
drugim ljudima da tuda idu. Živote im smatramo proigranima ako ih ne mogu
otkupiti."
 Turin se na tonasmija. "Otkupa za me radije ne očekujte," reče im, "za
otpadnika i odmetnika. Možete me pretražiti nakon što stradam, ali skupo će vas
koštati da doznate kako vam istinu zborim."
Svejedno, činilo se da mu je smrt blizu, jer mnoge su strijele bile zataknute
u tetivu i samo čekale na kapetanovu riječ; nijedan mu neprijatelj nije stajao
dovoljno blizu da na njega skoči s isukanim mačem. Ali Turin se, vidjevši neko
kamenje na rubu potoka pod svojim nogama, odjednom sagnu; u tom trenu jedan
od njih odape, ljut zbog njegovih riječi. Ali strijela preletje Turina, a on skoči i
baci kamen u tog strijelca, silovito i nepogrešivo; ovaj se razbijene lubanje sruši
na zemlju.
"Možda bih vam bolje došao živ, namjesto ovog nesretnika", reče Turin;
Forwegu pak kaza: "Ako si ti tu kapetan, ne bi smio dopuštati svojima da
strijeljaju bez naredbe."
"I ne dopuštam," reče Forweg; "ali dostatno je hitar prijekor zaradio. Uzet
ću te na njegovo mjesto, ako budeš bolje slušao moje riječi."
Na tose dvojica odmetnika pobuniše protiv njega; jedan bijaše prijatelj
stradaloga. Ulrad se zvaše. "Čudan li je to put pristupanja družini," reče on;
"ubijanjem jednog od njezinih najboljih članova."
"Ne bez izazova", reče Turin. "Ali hajde onda! Oprijet ću vam se obojici
zajedno, oružjem ili čistom snagom; a tad ćete vidjeti jesam li u stanju zamijeniti
jednog od vaših najboljih članova." Zatim zakorači prema njima; ali Ulrad
ustuknu i ne htjede se boriti. Onaj drugi baci svoj luk i premjeri Turina
pogledom; to bijaše upravo onaj Androg iz Dor-lomina.
"Nisam ti ravan", reče on napokon i odmahnu glavom. "Nitko od nas nije,
držim. Možeš nam se pridružiti, što se mene tiče. Ali ima u tebi nečega čudnog;
opasan si čovjek. Kako ti glasi ime?"
"Zovem se Neithan, Krivooptužem", reče Turin, pa ga odmetnici nakon
toga zvaše Neithan; ali iako im je rekao da je pretrpio nepravdu (te je za svakog
koji bi slično kazao uvijek imao i odviše razumijevanja), ništa više nije želio
otkriti o svojemu životu ili domu. No oni su dokučili da je pao s nekog visokog
položaja, te da su mu oružje izradili vilin-kovači, sve i ako nema drugih posjeda.
Uskoro je među njima izbio na dobar glas, jer bio je snažan i srčan, te
snalažljiviji u šumi od njih; stekao je njihovo pouzdanje, jer nije bio pohlepan, a
za sebe je slabo mario; ali i plašili su ga se, zbog njegovih iznenadnih provala
bijesa, koje su tek rijetko shvaćali. U Doriath se Turin nije mogao, ili iz ponosa
nije htio vratiti; u Nargothrond nitko nije mogao ući od Felagundove pogibije.
Bilo mu je ispod časti otići nižemu Halethinu puku iz Brethila; a u Dor-lomin se
nije usuđivao, jer bio je pod čvrstim okruženjem, te u to vrijeme nije bilo nade,
držao je, u samostalan prolazak prijevojima Gorja sjena. Tako je Turin ostao
među odmetnicima, budući da je uz ma kakvo ljudsko društvo bilo lakše izdržati
u divljini; a kako je želio ostati na životu i nije mogao stalno biti u sukobu s
njima, slabo je mario da priječi njihova zlodjela. No u njemu bi se katkad
probudili samilost i sram, a tad bi se razbjesnio i postao pogibeljan. Tako je
ostao živjeti do kraja te godine, a zatim i kroz oskudicu i glad zime, sve dok nije
stiglo Buđenje, a zatim i krasno proljeće.
Sad, u šumama južno od Teiglina još se, kako je već rečeno, dalo naći
poneko gazdinstvo ljudi, otpornih i opreznih, no sada malobrojnih. Iako ih uopće
nisu ljubili i nije im ih bilo žao, po cičoj bi zimi ostavljali Gaurwaithu hrane
koliko bi već mogli na neko vidno mjesto; tako su se nadali izbjeći združene
napade izgladnjelih. Ali time su manje zahvalnosti stjecali od odmetnika negoli
od životinja i ptica, te su ih zapravo spašavali psi i ograde. Jer svako je
gazdinstvo velikim živicama opasalo svoje iskrčene posjede, a kuće su im bile
opkopane i ograđene koljem; nastambe su bile povezane stazama, te su mogli
dozivati pomoć i potporu pozivima roga.
Ali s dolaskom proljeća Gaurwaithu je postalo pogibeljno zadržavati se
tako blizu kuća Šumljaka, koji bi se mogli okupiti i poći u lov na njih; Turin se
stoga čudio što ih Forweg ne vodi odatle. Više se hrane i divljači, a i manje
pogibelji, moglo naći dalje na Jugu, gdje ljudi više uopće nije bilo. A jednoga
dana Turin uoči da nema ni Forwega ni prijatelja mu Androga, pa upita gdje su,
ali sudruzi mu se nasmijaše.
"Otišli su svojim poslom, valjda", reče Ulrad. "Vratit će se oni uskoro, a tad
ćemo u pokret. Žurno, možda; jer imat ćemo sreće ako za sobom ne dovedu roj
pčela."
Sunce je sjalo i mlado se lišće zelenjelo; a Turina ozlojedi prljavi tabor
odmetnika, pa sam odluta daleko u šumu. Nehotice se prisjeti
Skrivena kraljevstva, te kao da začu imena cvjetova iz Doriatha, poput
odjeka nekog gotovo zaboravljenog starog jezika. Ali iznenada dopru krici i iz
lijeskova gustiša istrči jedna mlada žena; trnje joj je izdrapalo odjeću, a bila je u
velikom strahu, pa se spotaknu i zadihano pade na tlo. Turin tad skoči prema
gustišu s isukanim mačem i posiječe čovjeka koji je izbio iz lijeske u potjeri za
njom; a tek je pri samome udarcu shvatio da je to Forweg.
Ali dok je stajao i zatravljeno gledao u krv na travi pod sobom, pojavi se
Androg, pa i on zapanjeno stade. "Zlodjelo, Neithane!" viknu on, te isuka mač;
ali Turinu se ćud ohladi, te reče Androgu: "Gdje li su onda orci? Jeste li ih vi to
pretekli da njoj pomognete?"
"Orci?" reče Androg. "Ludo! A odmetnikom se nazivaš. Odmetnici nemaju
drugog zakona do svojih potreba. Gledaj svoja posla, Neithane, a nama prepusti
naša."
 "Tako i kanim", reče Turin. "Ali danas nam se putevi preklopiše. Ženu ćeš
prepustiti meni, ili ćeš se pridružiti Forwegu."
Androg mu se nasmija. "Ako je tako, nek bude po tvome", reče. "Ne tvrdim
da ti sam mogu biti ravan; ali našoj družini ovo smaknuće možda ne bude po
volji."
Žena se tada osovi na noge i položi dlan na Turinovu ruku. Ona pogleda u
krv pa u Turina, te joj se oči ozariše. "Ubij ga, gospodaru!" reče. "Ubij i njega! A
zatim pođi sa mnom. Doneseš li njihove glave, mome ocu Larnachu neće biti
krivo. Za dvije 'vučjačke glave' znao je već dobro nagraditi ljude."
Ali Turin reče Androgu: "Je li daleko njezin dom?"
"Oko milju odavde," odvrati mu on, "u onom gazdinstvu. Odlutala je
odatle."
"Onda pođi brzo", reče Turin, obrativši se opet ženi. "Kaži ocu da te bolje
čuva. Ali glave drugovima neću odrubiti ne bih li kupio njegovu milost, ili bilo
što drugo."
On zatim spremi mač. "Dođi!" reče Androgu. "Vratit ćemo se. Ali želiš li
pokopati svojega kapetana, ne računaj na moju pomoć. Požuri se, jer možda se
još nadigne potjera. Ponesi njegovo oružje!"
I Turin ode odatle bez i jedne riječi više, a Androg ga isprati pogledom,
mršteći se kao čovjek koji pokušava dokučiti neku zagonetku.

* * *

Kad se vratio u tabor odmetnika, Turin ih zateče nemirne i pune nelagode;
jer već su se predugo bili zadržali na jednome mjestu, blizu dobro čuvanih
gazdinstava, te su počeli rogoboriti protiv Forwega. "Izlaže se pogibelji na našu
štetu," govorili su; "a drugi možda još plate za njegove naslade."
"Onda izaberite novoga kapetana!" reče Turin, kad je stao pred njih.
"Forweg vas više ne može predvoditi; jer on je mrtav."
"Kako znaš?" reče Ulrad. "Jesi li tražio med iz iste košnice? Jesu li ga pčele
ubole?"
"Ne", reče Turin. "Jedan ubod bijaše dovoljan. Sasijekoh ga. Ali poštedih
Androga, koji se uskoro vraća." Zatim im ispriča sve što se učinilo, prekorivši
one koji čine takva djela; a još dok je govorio, vrati se Androg, noseći
Forwegovo oružje. "Vidiš, Neithane!" doviknu on. "Nije digla uzbunu. Možda se
nada da će te opet sresti."
"Budeš li se sprdao sa mnom," reče Turin, "požalit ću što ti preko volje
sačuvah glavu. Sad ispripovjedaj što imaš, i budi kratak."
Zatim Androg prilično pošteno ispriča sve što se zbilo. "Kakvim je poslom
Neithan onamo išao, pitam se sada", reče. "Nije našim, čini mi se. Jer kad sam
naišao, već je bio sasjekao Forwega. Ženi se to podosta svidjelo, pa je ponudila
poći s njime, moleći ga da joj naše glave dade kao dotu. Ali on ju nije htio, te ju
je otjerao; tako da mi nije jasno što je to zamjerio kapetanu. Meni je glavu
ostavio na ramenima, na čemu sam mu zahvalan, premda sam i nemalo
zbunjen."
"Onda ti poričem tvrdnju da potječeš iz Hadorova naroda", reče Turin. "Uz
Uldora Prokletog prije ti je mjesto, pa bolje potraži službu u Angbandu. Ali čujte
me sada!" viknu on svima. "Ovaj vam izbor dajem. Valja vam uzeti me za
kapetana namjesto Forwega, ili me otpustiti. Od sada zapovijedam ovom
družinom, ili je napuštam. Ali želite li me ubiti, hajde! Borit ću se sa svima do
smrti - svoje ili vaše."
Tada se mnogi mašiše oružja, ali Androg poviknu: "Ne! Nije bezumna
glava što je on poštedje. Zapodjenemo li borbu, ne jedan će poginuti nepotrebno,
prije nego što ubijemo najboljega među sobom." Zatim se nasmija. "Opet je
onako kako je bilo kad nam se pridružio. Ubija da sebi stvori mjesto. Ako se to
prije pokazalo dobrim, možda će se i opet; a pod njegovim vodstvom možda nas
krene bolje od kopanja po tuđim otpacima."
A stari Algund reče: "Najbolji među nama. Nekoć bismo i sami postupili
tako, kad bismo se usudili; ali štošta smo zaboravili. Možda nas on na koncu
dovede kući."
Na toTurin odjednom pomisli kako bi se od vođe ove male čete mogao
uspeti do položaja slobodna i samostalna vladara. Ali on pogleda Algunda i
Androga, te im reče: "Kući, kažete? Visoko i studeno koči se Gorje sjena između
nas i nje. Za njim je Uldorov narod, a svud oko njega angbandske su legije. Ako
takovo što neće obeshrabriti vas sedam puta sedam, koliko vas ima, mogu vas
povesti kući. Ali dokle ćemo stići, prije nego što poginemo?"
Svi to odšutješe. Turin se zatim opet oglasi. "Uzimate li me za kapetana?
Ako je tako, smjesta vas vodim u divljinu, daleko od domova ljudi. Ondje nam
možda bolje krene, a možda i ne; ali barem ćemo zaslužiti manje mržnje vlastita
soja."
Tada svi oni rodom iz Hadorova naroda stadoše uz njega i uzeše ga za
kapetana; a ostali se s manje odobravanja složiše s time. A on ih smjesta odvede
iz toga kraja.{45}


Brojne je glasnike Thingol odaslao da tragaju za Turinom unutar Doriatha i
oko njegovih granica; ali u godini njegova bijega tragali su za njim zaludu, jer
nitko nije znao, niti je slutio, da je među odmetnicima i neprijateljima ljudi. S
nailaskom zime vratili su se kralju, svi osim Belega. On je nakon odlaska ostalih
nastavio sam.
Ali u Dimbaru i duž sjevernih međa Doriatha stanje se pogoršalo. Zmajski
se šljem ondje više nije viđao u bici, a i Čvrsti je luk nedostajao; slugani su se
Morgothovi pak osokolili i postajali sve brojniji i odvažniji. Zima je došla i
prošla, a s proljećem su napali iznova; pregazili su Dimbar, a među ljudima iz
Brethila zavladao je strah, jer zlo je sad vrebalo na svim njihovim granicama,
izuzev južne.
Prošla je već gotovo godina dana od Turinova bijega, a Beleg ga je još
iskao, sa sve manje nade. Odlutao je na sjever sve do Teiglinskih prijelaza, gdje
je čuo lošu vijest o novom prodoru orka iz Taur-nu-Fuina, te pošao natrag i
stigao, kako se slučilo, do domova Sumljaka netom nakon što je Turin napustio
to područje. Ondje je čuo neobičnu pripovijest što je kružila među njima. Visok
se čovjek vladarska izgleda, ili pak vilenjački ratnik, kako su neki govorili,
pojavio u šumama i sasjekao jednog pripadnika Gaurwaitha, te spasio
Larnachovu kćer koju su oni gonili. "Vrlo je ponosit bio," kazala je Larnachova
kći Belegu, "sjajnih očiju što se jedva uđostojiše da me pogledaju. Pa ipak je
Vučjake svojim drugovima zvao, te nije htio sasjeći još jednoga koji je stajao
ondje i znao mu ime. Neithan, tako ga je nazvao."
"Je li tebi jasna ta zagonetka?" upitao je Larnach vilenjaka.
"Jasna mi je, jao", rekao je Beleg. "Tražim upravo toga čovjeka o kojemu
zborite." Ništa više o Turinu nije kazao Šumljacima; ali upozorio ih je na zlo što
se okuplja sjeverno odatle. "Uskoro će orci početi harati ovim krajem u tolikom
broju da im se nećete moći oduprijeti", rekao je. "Ove se godine napokon morate
odreći svoje slobode ili svojih života. Pođite u Brethil dok još ima vremena!"
Zatim je Beleg žurno otišao dalje, išćući odmetnička skrovišta i svaki znak
koji bi mu otkrio kamo su otišli. Uskoro ih je i našao; ali Turin je sad imao
nekoliko dana prednosti i kretao se hitro, u strahu od potjere Sumljaka, te rabio
sve znane vještine da nadmudri ili na krivi trag navede svakoga koji bi ih
pokušao slijediti. Rijetko su dvije noći ostajali u istom taboru i malo je tragova
kretanja i boravaka ostajalo za njima. Stoga ih je čak i Beleg uzaludno lovio.
Vođen znakovima koje je uspijevao pročitati, ili glasima o prolasku ljudi među
divljim stvorovima čiji je govor znao, često bi im se približio, ali skrovište im je
uvijek bilo napušteno kad bi stigao; jer danonoćno su držali straže, te bi se na
prvi šušanj hitro digli i utekli. "Jao!" zavapio je. "Predobro podučih to ljudsko
dijete vještinama šume i polja! Gotovo bi se moglo pomisliti da je to neka četa
vilenjaka." Ali oni su sa svoje strane razabrali da ih to u stopu prati neki
neumorni gonič, kojega ne uspijevaju vidjeti, ali ne uspijevaju ga se ni otresti; i
prožeo ih je nespokoj.{46}


Nedugo potom, kao što je Beleg i strahovao, orci su prešli Brithiach, a kako
im se Handir iz Brethila odupro svom silom koju je uzmogao okupiti, otišli su na
jug preko Teiglinskih prijelaza, u pljačku. Mnogi Šumljaci poslušali su Belegov
savjet i poslali žene i djecu u Brethil da zatraže utočište. Oni su s pratnjom
uspjeli pobjeći, na vrijeme prešavši Prijelaze; ali naoružane muževe koji su išli
za njima dočekali su orci i ljudi su bili nadjačani. Nekolicina se uspjela probiti i
dokopati Brethila, ali orci su mnoge pobili ili zarobili; zatim su produžili do
gazdinstava, poharali ih i spalili. Potom su se smjesta okrenuli natrag na zapad, u
potrazi za Cestom, jer su se sada željeli što hitrije vratiti na Sjever s plijenom i
zarobljenicima.
Ali odmetnički izviđači ubrzo su saznali za njih; a iako im do zarobljenika
nije bilo naročito stalo, plijen otet Šumljacima potpirio je pohlepu u njima. Turin
je smatrao kako bi bilo pogibeljno otkriti se orcima, sve dok se ne sazna koliko
ih ima; ali odmetnici ga nisu htjeli poslušati, jer u divljini im je trebalo štošta, a
neki su već bili počeli žaliti što ih on predvodi. Stoga je Turin samo s nekim
Orlegom otišao uhoditi orke; a zapovjedništvo nad četom predao je Androgu i
naložio mu da dobro skriven ostane u blizini dok se njih dvojica ne vrate.
Sad, tih je orka bilo puno više od odmetnika u četi, ali išli su krajevima u
koje su se orci rijetko usuđivali zaći, a znali su i to da iza Ceste leži Talath
Dirnen, Branjena ravnica, nad kojom stražare izviđači i uhode iz Nargothronda;
u strahu od opasnosti bili su stoga oprezni, te su im se izviđači šuljali kroz
drveće s obje strane kolona u maršu. Tako su otkrili Turina i Orlega, jer tri su
izviđača nabasala na njih dok su ležali skriveni; a premda su dvojicu sasjekli,
treći je pobjegao, vičući u trku: Golug! Golug! A tim su imenom oni zvali
Noldore. Šuma se smjesta ispunila orcima, koji su se šutke raštrkali i dali se u
lov nadaleko i naširoko. Tada ih je Turin, konačno uvidjevši da ima malo nade u
bijeg, pokušao zavarati i odmamiti od mjesta gdje su se njegovi skrivali; a kako
je od povika Golug! opazio da se boje nargothrondskih uhoda, utekao je s
Orlegom na zapad. Potjera je hitro pošla za njima, sve dok nisu usprkos svim
vijuganjima i izmicanjima napokon morali izbiti iz šume; a tad ih opaziše, pa u
pokušaju prelaska Ceste mnoge strijele oboriše Orlega. Ali Turina je spasila
vilenjačka verižnjača, te je sam pobjegao u divljinu sa suprotne strane; brzinom i
vještinom izbjegao je neprijateljima i utekao daleko u neznane mu predjele. Tada
orci, u strahu da se na njih ne dignu vilenjaci iz Nargothronda, pobiše sve
zarobljenike i žurno pođoše prema Sjeveru.


Sad, nakon što su prošla tri dana, a Turin i Orleg nikako se nisu vraćali,
neki odmetnici ushtjedoše napustiti pećinu u kojoj su se bili skrili; ali Androg se
tomu usprotivi. A baš dok su bili usred te rasprave, odjednom pred njih stade
jedna siva prilika. To ih je Beleg napokon našao. On pođe prema njima bez
oružja, pokazujući im da je goloruk; ali oni odskočiše u strahu, a Androg mu
priđe s leđa, preko njega namače omču i stegnu je tako da mu je sputao ruke.
"Ne želite li goste, pozornije stražu držite", reče im Beleg. "Čemu ovakav
doček? Kao prijatelj dolazim, i tek jednog prijatelja tražim. Čujem da ga zovete
Neithan."
"Nije tu", reče Ulrad. "Ali odakle znaš to ime, osim ako nas već dugo ne
uhodiš?"
"Dugo nas već uhodi", reče Androg. "To je ta sjena što nas uporno slijedi.
Možda sada saznamo što doista smjera." Zatim im naloži da privežu Belega uz
stablo pokraj pećine; a nakon što mu čvrsto svezaše ruke i noge, stadoše ga
ispitivati. Ali na sva njihova pitanja Beleg je imao tek jedan odgovor: "Prijatelj
bijah tome Neithanu još otkako ga upoznah u šumi, kad bijaše dijete. Išćem ga
tek stoga što ga ljubim, te da mu dobre novosti donesem."
"Pogubimo tu uhodu, da ga se riješimo", reče gnjevno Androg, a gledao je
velebni Belegov luk i žudio za njime, jer je bio streličar. Ali oni bolja srca
usprotiviše mu se, a Algund mu reče: "Kapetan se možda još vrati; a tada ćeš
zažaliti, sazna li on da su mu u isti mah oduzeti i prijatelj i dobre novosti."
"Ne vjerujem u to što kaže taj vilenjak", reče Androg. "Uhoda je kralja
Doriatha. Ali ako doista ima nekih novosti, neka nam ih onda kaže; mi ćemo
prosuditi daju li nam one razloga da ga ostavimo na životu."
"Čekat ću dok ne dođe vaš kapetan", reče Beleg.
"Stajat ćeš tu sve dok ne progovoriš", reče Androg.
Zatim na Androgov nagovor ostaviše Belega zavezana za stablo bez hrane i
vode, a sami sjedoše jesti i piti u blizini; ali on im više ništa ne reče. Kad su tako
prošla dva dana i dvije noći, obuze ih bijes i strah, pa jedva čekahu da odu; a
većina ih je sad bila spremna smaknuti vilenjaka. U smiraj dana svi su se okupili
oko njega, a Ulrad je donio usijan žarač s vatre što je gorjela na ulazu u pećinu.
Ali u taj čas vrati se Turin. Pristigavši nečujno, kao i uvijek, on zasta u sjeni
izvan obruča ljudi i u sjaju žarača spazi Belegovo napaćeno lice.
To ga pogodi poput koplja i oči mu se ispuniše dugo neisplakanim suzama,
poput mraza što se iznenada topi. On iskoči i pritrča stablu. "Belegu! Belegu!"
kriknu. "Kako li si samo ovamo došao? I zbog čega ovako stojiš?" On smjesta
prereže uze svoga prijatelja, pa mu se Beleg sruči u naručje.
Kad je Turin saslušao sve što su mu ljudi htjeli reći, razljutio se i ražalostio;
ali isprva je mario tek za Belega. Dok se skrbio za njega što je vještije mogao,
sjetio se svog života u šumi i naljutio na sebe. Jer neznanci su često stradavali
kad bi ih odmetnici zatekli u blizini svojih skrovišta, ili kad bi ih zaskočili, a on
to nije branio; a često je sam ružno zborio o kralju Thingolu i o Sivim
vilenjacima, tako da je, ako se s njima postupalo kao s dušmanima, krivnja bila i
na njemu. Zatim se ogorčeno obratio ljudima. "Okrutni ste," reče im, "i to
nepotrebno okrutni. Nikad još nismo mučili zarobljenika; ali do takove nas je
orkovske rabote doveo život kojim živimo. Nezakonita i jalova sva su naša djela
bila, jer služila su samo nama samima i podjarivala nam mržnju u srcima."
Ali Androg reče: "Kome služiti, ako već ne sebi? Koga voljeti, kad nas svi
mrze?"
"Bar ja ruku više nikad dići neću na vilenjake ili ljude", reče Turin.
"Angband ima već dovoljno slugu. Ako se drugi ne žele zakleti sa mnom,
nastavit ću dalje sam."
Tad Beleg otvori oči i podiže glavu. "Ne sam!" reče. "Sada ti konačno mogu
kazati novosti što ih nosim. Odmetnik nisi, a ime ti Neithan ne dolikuje. Sva ti je
pripisivana krivnja oproštena. Cijelu se godinu za tobom traga, ne bi li te se
vratilo časti i službi kraljevoj. Zmajski nam šljem već odviše dugo nedostaje."
Ali Turin se ne obradova toj vijesti, već dugo osta šutke sjediti; jer na
Belegove se riječi sjenka opet nadvila nad njega. "Pričekajmo da prođe noć",
reče napokon. "Onda ću donijeti odluku. Ma kakva bila, sutra nam valja napustiti
ovo skrovište; jer nisu svi koji tragaju za nama dobronamjerni."
"Ne, nijedan nije", reče Androg i baci zao pogled na Belega.


Ujutro je Beleg, hitro se oporavivši od bolova, kako je to već bilo kod
vilenjačkoga soja iz davnine, prozborio s Turinom po strani od ostalih.
"Očekivah više radovanja novostima koje donesoh", reče on. "Jamačno ćeš
se sada vratiti u Doriath?" I on stade kako je znao i umio kumiti Turina da tako
postupi; ali što ga je više nagovarao, Turin se više nećkao. Pa ipak, potanko je
propitao Belega o Thingolovu sudu. Beleg mu tada ispriča sve što zna, a Turin
mu potom reče: "Znači da se Mablung pokazao kao moj prijatelj, kakvim mi se
nekoć i činio?"
"Kao prijatelj istine, točnije," reče mu Beleg, "što je na koncu i bilo
najbolje. Ali zbog čega mu, Turine, nisi kazao da te Saeros napao? Sasvim
drugačije bi stvari tada možda pošle. A ti bi", reče, pogledavši ljude polegle uz
grotlo pećine, "još možda ponosito svoj šljem nosio, umjesto da spadneš na
ovo."
"Možda je tako, ako ovo padom zoveš", reče mu Turin. "Možda je tako. Ali
onako se zbilo; a meni riječi u grlu zapeše. U očima mu vidjeh prijekor zbog
djela koje ne počinih a da me ništa ni pitao nije. Ljudsko mi srce bijaše uznosito,
kako Vilin-kralj reče. I još je takovo, Belegu Cuthalione. Još mi ne dopušta da se
vratim u Menegroth i ondje trpim poglede pune samilosti i oprosta, kao da sam
zabludjeli dječak koji se pokajao. Ja bih oprost trebao dati, a ne primiti. A dječak
više nisam, već čovjek, primjereno svojoj vrsti; i to čovjek tvrd, zbog svoje
sudbine."
Na tose Beleg zabrinu. "Što ćeš onda učiniti?" upita ga.
"Nastaviti slobodno", reče Turin. "Tu mi želju Mablung uputi na rastanku.
Milost Thingolova neće se protegnuti do gostoprimstva ovim mojim sudruzima u
padu, držim; ali s njima se sada neću rastajati, ako se oni od mene rastajati ne
žele. Volim ih na svoj način, donekle čak i najgorega. Mojoj vrsti pripadaju, a u
svakome ima nešto dobra što možda još naraste. Mislim da će oni ostati uza me."
"Gledaš očima drugačijim od mojih", reče Beleg. "Pokušaš li ih odbiti od
zla, iznevjerit će te. Sumnjam u njih, a u jednoga ponajviše."
"Kako da jedan vilenjak sudi o ljudima?" reče Turin.
"Kako sudi svim djelima, ma tko ih učinio", odgovori mu Beleg, ali ne reče
ništa više, i ne spomenu Androgovu pakost, glavni razlog nemila postupanja s
njime; jer opazivši kakva je Turinova ćud, bojao se da ne prouzroči nevjericu
koja bi naškodila njihovu starom prijateljstvu i opet otjerala Turina u zle navade.
"Nastavit ćeš slobodno, kažeš, Turine, prijatelju", reče. "Što znače tvoje
riječi?"
"Želim voditi vlastite ljude i ratovati na vlastiti način", odgovori mu Turin.
"Ali u ovome se barem moje srce promijenilo: kajem se zbog svakog udarca,
izuzev zbog onih zadanih Neprijatelju ljudi i vilenjaka. A više od svega htio bih
da si uza me. Ostani sa mnom!"
"Kad bih ostao uza te, ljubav bi me vodila, a ne mudrost", reče Beleg. "Srce
me upozorava da nam se valja vratiti u Doriath."
"Svejedno, onamo neću", reče Turin.
Na toga Beleg pokuša još jedanput nagovoriti da se vrati u službu kralja
Thingola, te reče da su njegova snaga i junaštvo prijeko potrebni na sjevernoj
međi Doriatha, i spomenu mu nove prodore orka, koji se preko prolaza Anach
spuštaju u Dimbar s Taur-nu-Fuina.
Ali sve su mu riječi bile uzaludne, te napokon reče: "Tvrdim si se čovjekom
nazvao, Turine. Tvrda si srca, i tvrdoglav. Sad sam ja na redu. Ako doista želiš
Čvrsti luk uza se, tad me potraži u Dimbaru; jer onamo se vraćam."
Tada Turin šutke sjede i uhvati se u koštac s ponosom, koji mu nije dao da
se vrati; i saletješe ga misli o godinama što ležahu za njime. Ali odjednom se
prenu iz misli i reče Belegu: "Ta vilin-djeva koju si spomenuo: velik sam joj
dužnik na pravodobnu svjedočenju; pa ipak, ne mogu je se prisjetiti. Zašto je
motrila moje pute?"
Na toga Beleg prijeko pogleda. "Zašto, doista?" reče. "Turine, jesu li ti cijeli
život srce i pola svijesti bili daleko? S Nellas si šetao u šumama Doriatha, kao
dječak."
"Davno je to bilo", reče Turin. "Ili mi djetinjstvo barem tako djeluje, i
magla ga cijeloga nadvija - izuzev kuće mojega oca u Dor-lominu. Ali zbog čega
sam ja to šetao s jednom vilin-djevom?"
"Da naučiš od nje, možda, ono čemu te mogla podučiti", reče Beleg. "Jao,
dijete ljudsko! Ima u Međuzemlju i druge tuge osim tvoje, kao i rana što ne
potječu od oružja. Doista, sve mi se više čini kako se vilenjaci i ljudi ne bi trebali
ni susretati ni miješati."
Turin ništa na to ne reče, već se samo dugo zagleda u Belegovo lice, kao da
kani odatle iščitati odgonetku njegovih riječi. Ali Nellas iz Doriatha nikada ga
više nije vidjela, a njegova je sjenka sišla s nje.{47}
 O PATULJKU MIMU

Nakon Belegova odlaska (koji se dogodio drugog ljeta nakon Turinova
bijega iz Doriatha){48} za odmetnike nastupiše loši dani. Kiše su padale kad im
nije bilo vrijeme, a orci su u većem broju nego prije silazili sa Sjevera, prelazili
Teiglin starom Južnom cestom i harali svim šumama na zapadnim granicama
Doriatha. Rijetko se gdje mogao naći siguran zaklon ili odmorište, a družina je
češće bila lovljena nego što je sama lovila.
Jedne noći, dok su ležali na oprezu u mraku bez vatre, Turin sagleda svoj
život, te mu se učini da bi ga se moglo poboljšati. "Valja mi naći neko sigurno
pribježište", pomisli, "i na vrijeme se pobrinuti za zimu i glad"; pa sutradan
povede ljude dalje nego što su ikad prije otišli od Teiglina i meda Doriatha.
Nakon trodnevna putovanja zaustaviše se na zapadnom rubu šume u dolini
Siriona. Taj kraj više nije bio tako vlažan i šumovit, jer se počinjao uspinjati u
vrištine.
Uskoro potom zgodilo se da su Turin i njegovi ljudi u smiraj siva, kišna
dana našli zaklon pod gustom božikovinom; pred njima je ležala čistina bez
drveća, na kojoj je bilo mnogo krupnih stijena, nagnutih ili navaljanih u gomile.
Sve je bilo mirno, po strani od kapanja kiše s lišća. Odjednom se oglasi stražar, a
oni poskočiše i spaziše gdje krišom između stijena prolaze tri zakukuljena, u
sivo odjevena lika. Svaki je na leđima nosio poveliku vreću, ali svejedno su se
kretali hitro.
Turin im doviknu da stanu, a ljudi potrčaše na njih kao psi goniči; no oni
produžiše dalje, a iako je Androg za njima odapeo strelice, dva nestadoše u
sumraku. Jedan zaosta, jer je bio sporiji, ili je nosio teži teret; a njega uskoro
ščepaše, oboriše na tlo i obuzdaše mnogim čvrstim rukama, iako se otimao i
grizao poput divljeg stvora. Ali Turin priđe i prekori svoje ljude. "Kakav vam je
to stvor?" reče. "Čemu takova okrutnost? Star je i malen. Kakve li vam škode on
može nanijeti?"
"Grize", reče Androg i pokaza krvavu šaku. "Ork je, ili orkovskoga roda.
Ubij ga!"
"Ne zaslužuje ništa manje, kad nam je izigrao nadu", reče drugi, koji je oteo
vreću. "Ovdje nema ničega do korijenja i kamenčića."
 "Ne," reče Turin, "bradat je. To je tek patuljak, čini mi se. Dajte mu da
ustane i prozbori."


Tako je Mim ušao u Priču o Hurinovoj djeci. Jer kleknuo je Turinu pod
noge i stao ga preklinjati da mu poštedi život. "Star sam", reče mu, "i siromašan.
Običan sam patuljak, kako kažeš, a ne ork.
Zovem se Mim. Ne daj im da me pogube iz čista mira, gospodaru, kao što
bi me orci."
Na tose Turin u srcu sažali nad njime, ali reče: "Siromašno mi izgledaš,
Mime, iako je to čudno za patuljka; ali mi smo siromašniji, držim: ljudi bez kuće
i prijatelja. Kad bih ti kazao da ne štedimo druge iz puke samilosti, jer smo vrlo
potrebiti, što bi nam ponudio kao otkup?"
"Ne znam kakva ti je želja, gospodaru", reče mu Mim oprezno.
"Trenutačno, vrlo malena!" reče Turin i obazre se ogorčeno s kišom u
očima. "Tek sigurno počivalište namjesto mokre šume. Bez dvojbe imaš neko
takovo za se."
"Imam," reče Mim; "ali u otkup ga ne mogu dati. Prestar sam da bih živio
pod vedrim nebom."
"Nije nužno da uopće više ostariš", reče mu Androg, te mu pristupi s nožem
u neozlijeđenoj ruci. "Toga te mogu poštedjeti."
"Gospodaru!" zavapi na toMim u velikom strahu. "Izgubim li život, ostat
ćete bez staništa; jer bez Mima ga nećete naći. Dati ga ne mogu, ali podijelit ću
ga s vama. Više ima mjesta unutra no nekoć: toliki su ga zauvijek napustili", te
stade jecati.
"Život ti je pošteđen, Mime", reče mu Turin.
"Barem dok ne dođemo do njegova skrovišta", reče Androg.
Ali Turin se lecnu na to i otpovrnu: "Dovede li nas Mim u svoj dom bez
smicalica i bude li nam ondje dobro, otkupio je život; neće ga pogubiti nijedan
koji mene slijedi. Na to prisežem."
Tada Mim obgrli Turina oko koljena, s riječima: "Mim će ti biti prijatelj,
gospodaru. Isprva pomislih da si vilenjak, zbog tvojega govora i tvojega glasa;
ali ako si čovjek, to bolje. Mim vilenjake ne ljubi."
"Gdje je ta tvoja kuća?" reče Androg. "Morala bi biti odista dobra da bi je
Androg podijelio s jednim patuljkom. Jer Androgu se patuljci ne mile. Malo je
koju dobru priču o tome soju njegov narod donio s Istoka."
"Sudi mi dom kad ga vidiš", reče Mim. "Ali trebat će vam svjetlo da
stignete onamo, ljudi jedni trapavi. Vratit ću se kad se razdani, da vas povedem."
"Ne, ne!" reče Androg. "Pa valjda mu to nećeš dopustiti, kapetane? Ta tada
više nikad ne bi vidio ovoga starog lupeža."
"Mrači se", reče Turin. "Neka nam ostavi nešto u zalog. Da zadržimo tvoju
vreću i njezin sadržaj, Mime?"
Ali na topatuljak opet pade na koljena u teškoj muci. "Kad se Mim ne bi
kanio vratiti, ne bi se vratio za staru vreću punu korijenja", reče. "Vratit ću se.
Pusti me!"
"Neću", reče mu Turin. "Ako se ne želiš rastati od svoje vreće, valja ti ostati
s njom. Nakon noći provedene pod lišćem, možda se i ti nad nama sažališ." Ali
opazio je, kao i ostali, da Mim cijeni svoj teret više nego što se naoko činio
vrijednim.


Odvedoše tako staroga patuljka u svoj bijedni tabor, a on je putem mrmljao
sebi u bradu na nekom čudnom jeziku koji se činio prijek od pradavne mržnje;
ali kad mu sapeše noge, on iznenada ušutje. A oni koji su držali stražu vidjeli su
ga kako cijele noći sjedi tih i nepomičan poput stijene, dok mu samo besane oči
svjetlucaju u zvjeranju kroz mrak.
Kiša pred jutro stade, a vjetar našušuri krošnje. Zora svanu sjajnija nego već
danima, a laki uzduh s juga raširi nebo, blijedo i bistro pri izlasku sunca. Mim je
samo nepomično sjedio, naizgled mrtav; jer sad su mu teške vjeđe bile
sklopljene preko očiju, a jutarnje ga je svjetlo otkrilo sparušena i stisnuta od
starosti. Turin stade nad njega i pogleda ga. "Sada se dovoljno razdanilo", reče
mu.
Mim tad otvori oči i pokaza svoje uze; a kad mu ih skinuše, on silovito
progovori. "Naučite ovo, lude!" reče. "Ne sapinjite patuljka! To vam neće
oprostiti. Umrijeti ne želim, ali srce mi je jaro zbog vašega djela. Kajem se zbog
danoga obećanja."
"Ali ja se ne kajem", reče Turin. "Povest ćeš me u svoj dom. Dotad smrt
spominjati nećemo. Tako ja želim." On postojano pogleda patuljka u oči, a Mim
to ne mogaše izdržati; doista, malo se tko mogao oprijeti Turinovim očima kad je
bio čvrste volje ili gnjevan. Uskoro odvrati pogled i ustade. "Pođi za mnom,
gospodaru!" reče.
"Dobro!" reče Turin. "Ali sada ću pridodati ovo: shvaćam tvoj ponos.
Možda ćeš umrijeti, ali više nikada nećeš biti sapet."
Zatim ih Mim odvede do mjesta gdje su ga zarobili, te pokaza na zapad.
"Eno mi doma!" reče. "Često ga viđaste, valjda, jer visokje. Zvali smo ga
Sharbhund, prije nego što su vilenjaci promijenili sva imena." Tada opaziše da
im on to pokazuje na Amon Rudh, Ćelavo brdo, čija je gola glava gledala na
mnoge lige divljine.
 "Viđasmo ga, ali nikad izbliza", reče Androg. "Jer kakva li sigurna skrovišta
ondje može biti, ili vode, ili bilo čega drugog što nam treba? Učinilo se meni da
je tu neka smicalica posrijedi. Zar da se ljudi kriju po brdskim vrhovima?"
"Dalek pogled može biti sigurniji od vrebanja", reče Turin. "Amon Rudh
gleda nadaleko i naširoko. Pa, Mirne, doći ću da vidim što nam imaš pokazati.
Koliko će trebati nama, trapavim ljudima, da stignemo do tamo?"
"Cijeli ovaj dan do sumraka", odgovori mu Mim.


Družina je krenula na zapad, a Turin je pošao na čelu s Mimom uza se.
Oprezno su išli nakon izlaska iz šume, ali cijeli taj kraj bio je prazan i miran.
Prešli su navaljane stijene i počeli se uspinjati; jer Amon Rudh stajao je na
istočnom rubu pustopoljina što su se uzdizale između dolina Siriona i Naroga, a
čak se i nad kamenitu vrištinu u svojemu podnožju njegovo krunište uzdizalo
tisuću stopa i više. S istočne mu se strane krševit krajolik polako uspinjao u
visoke grebene među nakupinama breze i oskoruše te drevnih trnjaka što izbijaju
iz stijene. Niže padine Amon Rudha bile su obrasle gustišima aeglosa; ali
njegova je strma siva glava bila gola i jedino joj je crveni seregon prekrivao
stijene.{49}
U smiraj dana odmetnici su se približili podnožju brda. Primicali su mu se
sad sa sjevera, jer tako ih je vodio Mim, kad svjetlost sunca što se naginjalo
prema zapadu osvijetli krunište Amon Rudha, na kojem je seregon bio u punom
cvatu.
"Gle! Vrh brda je obliven krvlju", reče Androg.
"Još nije", reče Turin.

* * *

Sunce je zalazilo, a u gudurama se mračilo. Brdo se sad nadvijalo pred
njima i nad njima, pa su se upitali ima li potrebe za vodičem do tako očita cilja.
Ali kad ih je Mim poveo dalje, u uspon po zadnjim strmim obroncima, opazili su
da slijedi neku stazu po tajnim znakovima ili staroj navici. Sad mu je smjer
zavijao tamo-amo, a kad bi pogledali oko sebe, vidjeli bi da se sa svake strane
otvaraju tamni dolovi i bila, ili da se brdo obrušava u pustoši velih stijena, gdje
šikara i trnje skrivaju litice i jame. Ondje bi se bez vodiča danima možda verali i
upinjali da pronađu put.
Naposljetku su izbili na strmije, ali manje neravno tlo. Zašli su pod sjene
pradavnih stabala oskoruše, u prolaze među dugonogim aeglosom: u mrak
prožet slatkastim mirisom.{50} Tada odjednom izbiše pred liticu, ravnu i strmu,
što se uzdizala visoko nad njima u tmini.
"Jesu li ovo vrata tvoje kuće?" reče Turin. "Patuljci ljube kamen, kažu."
Primaknuo se Mimu, da ih na samome kraju puta nekako ne izigra.
"Nisu to vrata kuće, već dveri predvorja", reče Mim. Zatim udari nadesno
uz podnožje stijene, te se nakon dvadeset koraka iznenada zaustavi; a Turin tad
spazi da je djelom ruku ili zubom vremena ondje nastao procjep takva oblika da
se dvije stijenke litice preklapaju, a otvor vodi natrag ulijevo između njih. Taj su
ulaz zastirale razrasle biljke ukorijenjene u pukotinama odozgo, ali unutra je
ležala strma kamenita staza što se uspinjala kroz mrak. Voda je curila niz nju i
vonjalo je po memli. Pošli su njome jedan po jedan. Na vrhu je staza opet
svrnula nadesno i na jug, te ih izvela kroz trnovit gustiš na zelenu zaravan,
odakle je zalazila opet u sjenu. Tako su stigli u Mimovu kuću, u Bar-en-Nibin-
noeg,{51} koju su pamtile samo drevne pripovijesti iz Doriatha i Nargothronda, i
koju nijedan čovjek dotad nije vidio. Ali padala je noć, na istoku su se krijesile
zvijezde, a oni još nisu mogli razabrati kakva je oblika to čudnovato mjesto.


Amon Rudh imao je krunište: veliku masu poput strme kamene kape s
golim, spljoštenim vrhom. Na sjevernoj je strani iz nje stršala izbočina,
vodoravna i gotovo četvrtasta, koju se nije moglo vidjeti odozdo; jer iza nje se
poput zida dizalo krunište brda, a zapadno i istočno s njezina su se ruba
obrušavale strme litice. Tek su sa sjevera, kao što su oni došli, do nje mogli stići
oni koji poznaju put.{52} Iz tog je procjepa vodila staza i ubrzo zalazila u malen
lug patuljastih breza što je obrastao bistro jezerce u koritu izdubljenom u stijeni.
Jezerce se napajalo s izvora u podnožju stjenovita zida otraga, te je otjecalo
žlijebom i poput bijela se pramena prelijevalo preko zapadnog ruba izbočine.
Zaklonjena stablima uz izvor, između dva visoka kamena potpornja, stajala je
pećina. Izgledala je kao puka duplja u stijeni, s niskim, slomljenim svodom; ali
pri dnu su je produbile i još duboko pod brdo proširile polagane ruke Sitnih
patuljaka u dugim ljetima što ih ondje proboraviše, sigurni od uplitanja Sivih
vilenjaka iz šuma.
Kroz sve mrkliji mrak Mim ih je proveo pokraj jezerca, u kojemu su se sada
blijede zvijezde odražavale među sjenama brezovih krošanja. Na ulazu u pećinu
on stade pred Turina i nakloni mu se. "Uđi", reče, "u Bar-en-Danwedh, Kuću
otkupa; jer tako će se odsad zvati."
"Možda tako bude", reče Turin. "Prvo ću je pogledati." Zatim je ušao s
Mimom, a ostali, kad su vidjeli da se on ne boji, pošli su za njima, čak i Androg,
koji je najviše sumnjao u patuljka. Uskoro se nađoše u mrklu mraku; ali Mim
pljesnu rukama i iza nekog se zavoja pojavi tračak svjetlosti: iz prolaza u dnu
vanjske duplje iskorači još jedan patuljak s malenom bakljom u ruci.
"Ha! Promašio sam ga, kako sam se i bojao!" reče Androg. Ali Mim stade s
njime brzo razgovarati na njihovu grubu jeziku te se vidno zabrinu ili razljuti
onime što je čuo, jer ubrzo šmugnu u prolaz i nestade. Na toih Androg stade
nagovarati da pođu za njima. "Napadnimo prvi!" reče. "Možda ih je cijela
košnica; ali maleni su."
"Samo ih je trojica, rekao bih", reče Turin; i on ih povede dalje, dok su
odmetnici za njim pipali put niz grube stijenke prolaza. Mnogo puta je skretao
amo-tamo pod oštrim kutem, ali napokon pred njima ljesnu blijeda svjetlost te
uđoše u malenu ali dičnu odaju, blijedo obasjanu svjetiljkama što su o tankim
lancima visjele sa sjenovita stropa. Mima ondje nije bilo, ali čuo mu se glas, pa
Turin za njime ode do vrata pobočne komore u dnu odaje. Pogleda u nju i spazi
gdje Mim kleči na podu. Do njega je šutke stajao onaj patuljak s bakljom; ali na
kamenoj počivaljci pokraj suprotnoga zida ležao je još jedan. "Khime, Khime,
Khime!" jecao je stari patuljak i čupao si bradu.
"Nisu svi tvoji hici zabludjeli", reče Turin Androgu. "Ali ovaj bi se
pogodak zlim mogao pokazati. Olako odapinješ; ali možda ne poživiš dovoljno
dugo da se naučiš mudrosti." Turin zatim oprezno uđe, zastade pokraj Mima, te
mu se obrati. "Kakva te to nevolja snašla, Mime?" reče. "Znadem ponešto o
viđanju. Mogu li ti pomoći?"
Mim okrenu glavu, a oči mu se crveno zakrijesiše. "Ne, ako ne možeš
vratiti vrijeme i onda svojim ljudima odsjeći te okrutne ruke", odgovorio mu je.
"Ovo je moj sin, proboden strelicom. Više nikad neće progovoriti. Umro je u
suton. Tvoje su me uze spriječile da ga izliječim."
A davno okorjela samilost opet navre iz Turinova srca poput vode iz stijene.
"Jao!" reče. "Kad bih mogao, pozvao bih natrag tu strelicu. Sada je ovo uistinu
Bar-en-Danwedh, Kuća otkupa. Jer nastanili se mi ili ne, smatrat ću se tvojim
dužnikom; a ako se ikad domognem bogatstva, platit ću ti otkupninu u teškome
zlatu za tvojega sina, u zalog za tugovanje, makar nikad ne dostajala da se tvoje
srce razveseli."
Mim se na topodiže na noge i pomno promotri Turina. "Čujem što govoriš",
reče. "Zboriš poput patuljačkog kneza iz davnine; a tomu se čudim. Moje je srce
sad mirno, premda ne i radosno. Svoju otkupninu, stoga, namjeravam platiti; u
ovoj kući možeš živjeti, ako želiš. Ali ovo ću dodati: onome koji je ispalio taj
hitac valja slomiti svoj luk i strijele i položiti ih pod noge mome sinu, i nek se
nikad više ne maši ni strijele ni luka. Učini li to, od njih će stradati. Tom ga
kletvom proklinjem."
Androg se prepade čuvši tu kletvu; slomi svoj luk i strijele, iako vrlo
nevoljko, i položi ih pod noge mrtvome patuljku. Ali na izlasku iz komore on
baci zao pogled prema Mirnu, promrmljavši: "Patuljkova kletva nikada ne umire,
kažu; ali možda i jedna ljudska može pogoditi. Nek pogine sa strelicom u grlu!"
{53}

Tu su noć proležali u odaji i nemirno spavali zbog zapomaganja Mima i
Ibuna, njegova drugog sina. Kada je ono prestalo, nisu točno znali; ali kad su se
napokon probudili, patuljaka više nije bilo, a komora je bila zatvorena kamenom.
Dan je opet bio lijep, pa su se na jutarnjem suncu odmetnici oprali u jezercetu i
spravili ono hrane što su imali; a upravo dok su jeli, Mim stade pred njih.
On se nakloni Turinu. "Nema ga više, i sve je obavljeno", reče. "Leži sa
svojim očima. Sada se okrećemo onome životu što je već preostao, iako nas
čekaju možda tek kratki dani. Je li ti Mimov dom po volji? Je li otkup plaćen i
prihvaćen?"
"Jest", reče Turin.
"Onda je sve vaše, da ovdje uredite svoj boravak kako vam drago, izuzev
ovoga: tu komoru što je zatvorena nitko do mene otvoriti neće."
"Dobro te čujemo", reče Turin. "Ali što se našega života ovdje tiče, na
sigurnom smo, ili se barem tako čini; ali svejedno moramo pribavljati hranu, a i
drugo. Kako li ćemo izlaziti odavde; štoviše, kako li ćemo se vraćati?"
Mim se na njihovu nelagodu grleno nasmija. "Zar se bojite da ste za
paukom otišli do srca njegove mreže?" reče. "Mim ne jede ljude! A pauk bi teško
mogao izaći na kraj s trideset osa u isti mah. Gle, vi ste naoružani, a ja tu stojim
goloruk. Ne, valja nam dijeliti, vama i meni: kuću, hranu i vatru, a možda i druge
stečevine. Na kuću ćete, držim, paziti i držati je u tajnosti za svoje dobro, čak i
kad joj upoznate izlaze i ulaze. Već ćete ih naučiti. Ali dotad vas mora voditi
Mim, ili Ibun, njegov sin."
Turin se s time složio i zahvalio Mimu, a većini ljudi bilo je drago; jer pod
jutarnjim suncem, dok je ljeto još bilo u jeku, to im se boravište činilo krasnim.
Tek Androgu to nije bilo po volji. "Što prije ovladamo svojim dolascima i
odlascima, to bolje", reče. "Nikad još nismo vodili kivna zarobljenika amo i
tamo u pohode."


 Toga su dana otpočinuli, te očistili oružje i popravili opremu; imali su još
hrane da im dostane za bar dan-dva, a Mim im je na to još pridodao. Posudio im
je tri velika lonca za kuhanje, kao i luči; donio je i vreću. "Tričarije", rekao je.
"Ne vrijedi ih krasti. Samo divlji gomolji."
Ali kad su ih skuhali, gomolji su se pokazali dobrim za jelo, donekle
sličnim kruhu; a odmetnicima je zbog toga bilo drago, jer već su dugo bili bez
kruha, osim kad bi ga uspjeli ukrasti. "Divlji vilenjaci ne znaju za njih; Sivi
vilenjaci nisu ih našli; oni ponosni koji stigoše preko Mora odviše su ponositi da
bi kopali", reče Mim.
"Kako se zovu?" reče Turin.
Mim ga iskosa pogleda. "Nemaju imena, izuzev na patuljačkom jeziku, a
njega ne povjeravamo", reče. "A ljude ne podučavamo da ih pronalaze, jer ljudi
su pohlepni i rastrošni, pa ih ne bi štedjeli sve dok svaka biljka ne bi iščezla; dok
sada pak prolaze pokraj njih dok basrljaju divljinom. Više od mene nećete
saznati; ali smijete uzimati koliko vam treba od moje berbe, sve dok iskreno
zborite, ne uhodite i ne kradete." Zatim se opet grleno nasmija. "Vrlo su
vrijedni", reče. "Više od zlata u gladnoj zimi, jer može ih se zgrnuti kao što
vjeverica skuplja lješnjake, a mi smo već počeli prikupljati zalihu od prvih koji
su dozreli. Ali lude ste ako mislite da se ne bih odrekao jedne male berbe čak i
po cijenu svoje glave."
"Dobro te čujem", reče Ulrad, koji je onomad kad su ulovili Mima pogledao
u vreću. "Pa ipak, nisi je se htio odreći, pa me tvoje riječi to više čude."
Mim se okrenu i mračno ga pogleda. "Jedna si od onih luda za kojima
proljeće neće žalovati ako im zima glave dođe", reče mu. "Dadoh riječ, te se
bijah dužan vratiti, drage volje ili ne, s vrećom ili bez nje, a čovjek što ni zakona
ni vjere nema neka misli što ga je volja! Ali ne mili mi se da me opaki odvajaju
od svojine, pa bila to tek puka vezica za cipelu. Zar se ne sjećam da tvoje ruke
bijahu među onima što me sapeše uzama, što me tako držaše da nisam više sa
sinom niti riječi prozborio? Čak i kad budem dijelio zemljani kruh iz svoje
zalihe, tebe ću izostaviti, a sve i ako ga budeš jeo, jest ćeš od onoga što tvoji
sudruzi dobiju, a ne od mojega."
Mim zatim ode; ali Ulrad, koji je ustuknuo pred njegovim bijesom, dobaci
za njim: "Teške riječi! Stara je bitanga svejedno imala i drugočega u svojoj vreći,
slična oblika, ali tvrđeg i težeg. Možda u divljini ima i drugih stvari osim
zemljanoga kruha, koje vilenjaci nisu našli, a ljudi za njih ne smiju znati!"{54}
"Možda je tako", reče Turin. "Pa ipak, patuljak je kazao istinu barem u
jednome, kada te ludom nazvao. Odakle ti potreba da kažeš što ti je na umu?
Ako ti lijepe riječi već zapinju u grlu, šutnja će bolje poslužiti svim našim
ciljevima."
 Dan je prošao u miru i nijedan odmetnik nije poželio otići odande. Turin je
često šetao po zelenom travnjaku na izbočini, od ruba do ruba; gledao je u
smjeru istoka, zapada i sjevera, i u čudu otkrio dokle mu sve pogled seže kroz
bistar zrak. Na sjever je gledao i opazio šumu Brethil gdje se uspinje zelena oko
Amon Obela u njezinu središtu, i onamo su mu se oči najviše vraćale a da ni sam
nije znao zašto; srce ga je radije vuklo sjeverozapadu, gdje je ligama i ligama
daleko, na samome rubu neba, kako mu se činilo, mogao nazreti Gorje sjena,
zidine svojega doma. Ali uvečer je Turin gledao prema zapadu i sutonu, dok je
crveno srce uranjalo u izmaglice nad dalekim obalama, a dolina Naroga ležala
duboko u sjenci između njih.
Tako je počeo boravak Turina, Hurinova sina, u dvorima Mimovim, u Bar-
en-Danwedhu, Kući otkupa.


Za nastavak priče o Turinu, od njegova dolaska u Bar-en-Danwedh do
pada Nargothronda, vidi Silmarillion, str. 223-235, te dalje, Dodatak tekstu Narn
i Chin Hurin.
 TURINOV POVRATAK U DOR-
LOMIN

Na kraju, iznuren žurbom i dugom cestom (četrdeset liga i više bio je
prevalio bez odmora) stiže Turin s prvim zimskim ledom na Ivrinska jezera, gdje
je prije bio uzdravljen. Ali ona sad bijahu samo zaleđen glib i više se iz njih nije
dalo piti.
Odatle stiže do prijevoja za Dor-lomin;{55} a oštar snijeg naiđe sa Sjevera,
donijevši pogibelj i studen putevima. Iako su dvadeset tri ljeta minula otkako je
prošao tim putem, bio mu je urezan u srce, kolika je tuga prožimala svaki korak
njegova rastanka od Morwen. Tako se konačno vratio u zemlju svojega
djetinjstva. Bijaše pusta i gola; a tamošnji ljudi bili su malobrojni i neotesani, i
služili se grubim istočnjačkim jezikom, dok je stari jezik sad postao govor
kmetova, ili dušmana.
Stoga je Turin kročio oprezno, zakukuljen i nečujan, dok nije došao do kuće
za kojom je tragao. Stajala je prazna i mračna, i ničeg živog nije bilo u blizini;
jer Morwen je bila otišla, a Pridošlica Brodda (onaj što silom uze Aerin,
Hurinovu rođakinju, za ženu) opljačkao joj je kuću i uzeo sva preostala dobra i
sluge. Broddina kuća bila je najbliža staroj Hurinovoj kući, pa je Turin, iznuren
od lutanja i tugovanja, otišao onamo zamoliti za krov nad glavom; dobio ga je,
jer ondje je Aerin još održavala dio uljudnih navada iz davnine. Dali su mu da
sjedne uz ognjište među slugama, pokraj nekoliko mrkih skitnica, umornih od
puta gotovo poput njega; a onda ih je upitao kakvih vijesti ima o toj zemlji.
Na todružina umuknu, a neki ustuknuše, gledajući neznanca iskosa. Ali
jedan stari skitnica, sa štakom, reče mu: "Moraš li već govoriti starim jezikom,
gosparu, govori tiše, i ne pitaj za novosti. Zašto da te prebiju kao bitangu ili
objese kao uhodu? Jer i jedno bi i drugo izgledom lako mogao biti. Što će tek
reći," doda, primaknuvši se Turinu i prigušeno mu progovorivši u uho, "jedan od
onih uljudnih iz davnine koji dođoše s Hadorom, dok još glave nisu resile vučje
vlasi. I ovdje ih ima takovih, iako su sada stjerani u prošnju i ropstvo, pa da nije
gospe Aerin, ne bi dobili ni ovo ognjište ni ovaj odvarak. Odakle si, i kakve te to
vijesti zanimaju?"
 "Tu bijaše gospa po imenu Morwen," odgovori Turin, "u čijoj kući nekada
davno živjeh i sam. Onamo nakon dugih lutanja dođoh očekujući dobrodošlicu,
no tamo više ni ognjišta ni živa roda nema."
"A tako je cijele ove duge godine, a i dulje", odgovori mu starac. "Ali malo
je bilo i ognja i roda u toj kući još od smrtonosnog rata; jer ona bijaše iz staroga
naroda - kao što zacijelo znaš, udova našega glavara Hurina, Galdorova sina.
Nisu se drznuli da je taknu, ipak, jer bili su u strahu od nje; uznosite i krasotne
poput kraljice, prije nego što ju je tuga smračila. Vještakušom je zvaše, te je se
kloniše. Vještakuša: to znači tek 'vilenjacima vična' na novome jeziku. No
orobiše je. Često bi ona i kći joj ostale gladne, da nije bilo gospe Aerin.
Pomagala im je potajice, kažu, te je zbog toga često batina dobivala od onog
propalice Brodde, svojega muža iz nužde."
"A tako je već cijele ove duge godine, i dulje?" reče Turin. "Jesu li mrtve, ili
pak bačene u sužanjstvo? Ili su je možda orci napali?"
"Ne zna se točno", reče starac. "Ali otišla je s kćeri; a ovaj ju je Brodda
opljačkao i odnio sve što je za njom ostalo. Nema ondje više ni pseta, a ono malo
njezinih uzeo je sebi za roblje; izuzev nekolicine koji postadoše prosjaci, poput
mene. Služio sam je mnogo ljeta, kao i velikoga Glavara prije nje, ja, Sador
Jednonogi: prokleta bila ona sjekira u šumi jednom davno, inače bih sada ležao u
Velikome humku. Dobro se sjećam onoga dana kad Hurinova sina poslaše od
kuće, i gorkih njegovih suza; a i njezinih, nakon što on ode. U Skriveno je
kraljevstvo otišao, govorilo se."
S tim riječima starac ušutje i sumnjičavim pogledom odmjeri Turina. "Star
sam i blebećem", reče. "Pričam svašta! Ali premda je ugodno razgovarati starim
jezikom s nekim tko njime zbori krasno kao nekoć, sad su dani crni i valja biti na
oprezu. Nisu svi što govore krasnim jezikom krasni i u srcu."
"Istina", reče Turin. "Meni je srce mrko. Ali strahuješ li da sam uhoda
Sjevera ili Istoka, onda ti mudrost nije mnogo veća nego što je nekoć bila,
Sadore Labadale."
Starac ga razrogačeno pogleda; zatim drhtavo prozbori. "Pođimo van!
Hladnije je, ali i sigurnije. Govoriš preglasno, a ja prekomjerno, za dvornicu
jednog Istočnjaka."
Kad su izašli u dvorište, on čvrsto primi Turina za plašt. "Nekoć si živio u
toj kući, kažeš. Gospodaru Turine, Hurinov sine, zašto si se vratio? Konačno mi
oči vide, a uši čuju; očevim glasom zboriš. Ali jedino me mladi Turin imenom
Labadal zvao. Nije mislio ništa loše: veseli prijatelji u tim smo danima bili. Po
što li je sada došao? Malo nas je još ostalo; stari smo i goloruki. Sretniji su oni u
Velikome humku."
"Nisam došao s bitkom u mislima," reče Turin, "premda tvoje riječi sad
probudiše tu pomisao u meni, Labadale. Ali valja na nju još pričekati. Stigoh u
potrazi za gospom Morwen i za Nienor. Što mi možeš kazati, i to brzo?"
"Malo što, gospodaru", reče Sador. "Potajice su otišle. Među nama se
šaptalo da ih je pozvao gospodar Turin; jer nismo sumnjali da je s godinama
postao velikan, kralj ili velmoža u nekoj južnoj zemlji. Ali čini se da nije tako
bilo."
"Nije", odgovori mu Turin. "Velmoža bijah u jednoj južnoj zemlji, premda
sam sad skitnica. Ali nisam ih ja pozvao."
"Onda ne znam što bih ti rekao", reče Sador. "Ali gospa Aerin će znati, u to
ne sumnjam. Ona je znala sve što tvoja majka smjera."
"Kako da dođem do nje?"
"To ne bih znao. Zaradila bi mnogo muke da je ulove kako šapće na vratima
s bijednim lutalicom iz pogažena naroda, čak i da je neka poruka uspije dozvati.
A prosjak poput tebe neće u dvornici uspjeti prići ni blizu visokome stolu prije
nego što ga Istočnjaci ščepaju i prebiju, ili mu učine štogod još i gore."
Na toTurin u bijesu kriknu: "Zar ja to ne smijem ući u Broddinu dvornicu,
jer će me inače prebiti? Pođi sa mnom, pa vidi!"
S tim riječima ode u dvornicu, zabaci kapuljaču i razmičući sve sebi s puta,
dugim koracima krenu prema stolu za kojim su sjedili gazda kuće i njegova
žena, uz druge istočnjačke glavare. Na toneki potrčaše da ga ščepaju, ali on ih
baci na pod i kriknu: "Zar nitko ne vlada ovom kućom, ili je to orkovski brlog?
Gdje je gazda?"
Brodda tad gnjevno ustade. "Ja sam glava ove kuće", reče.
Ali prije nego što stiže išta dodati, Turin reče: "Onda se nisi naučio
uljudnosti što je prije tebe postojala u ovoj zemlji. Imaju li sada ljudi navadu
puštati da im slugani nasrću na rođake vlastitih supruga? Jer ja to jesam, a stižem
zato što mi treba gospa Aerin. Da priđem slobodno, ili da priđem kako me
volja?"
"Priđi!" reče mu Brodda prijeka lica; ali Aerin problijedi.
Tada Turin pristupi visokome stolu, stade pred njega i nakloni se. "Oprostite
mi, gospo Aerin," reče, "što vam ovako upadam; ali u teškoj sam hitnji dug put
ovamo prevalio. Ištem Morwen, Gospu Dor-lomina, te kćer joj Nienor. Ali
njezina je kuća prazna i opljačkana. Što mi možete kazati?"
"Ništa", reče Aerin u veliku strahu, jer Brodda je pogleda stisnutih očiju.
"Ništa, izuzev toga da je više nema."
"U to ne vjerujem", reče Turin.
Tad Brodda skoči, sav rumen od supijana bijesa. "Dosta!" viknu. "Hoće li
mojoj ženi preda mnom proturječiti nekakav prosjak koji govori jezikom
kmetova? Nema ovdje nikakve Gospe Dor-lomina. Ali što se Morwen tiče, ta je
bila iz sužanjskoga naroda, pa je utekla, kako to već sa sužnjima biva. A ti
postupi jednako tako, i to brzo, dok te nisam o prvo drvo objesio!"
Tad Turin skoči na njega, isuka svoj crni mač, ščepa Broddu za kosu i
zabaci mu glavu. "Da se nitko ni maknuo nije," reče, "da ova glava ne padne s
ramena! Gospo Aerin, još jednom bih vam se ispričao, kad ne bih mislio da vam
ova propalica nikad ništa doli zla nije nanijela. Ali prozborite sada i ne uskratite
mi odgovora! Nisam li ja Turin, glavar Dor-Lomina? Moram li vam
zapovjediti?"
"Zapovjedite mi", odgovori mu ona.
"Tko je opljačkao Morweninu kuću?"
"Brodda", odgovori mu.
"Kada je utekla, i kamo?"
"Ima tomu godina i tri mjeseca", reče Aerin. "Gazda Brodda i drugi
Pridošlice s Istoka iz ovoga kraja teško su je ugnjetavali. Davno je već bila
pozvana u Skriveno kraljevstvo; napokon je otišla onamo. Jer krajevi prema
njemu tada su na neko vrijeme bili slobodni od zla, zahvaljujući neustrašivosti
Crnoga mača iz južne zemlje, kako kažu; ali sad je tome došao kraj. Nadala se
da će je ondje dočekati sin. Ali ako si to ti, onda se bojim da je sve krenulo
naopako."
Turin se na togorko nasmija. "Naopako, naopako?" kriknu. "Da, navijek
naopako: izopačeno poput Morgotha!" I odjednom se strese od crna gnjeva; jer
oči mu se sad otvoriše, i posljednje se niti Glaurungove čarolije odriješiše, i on
prozre laži što ga prevariše. "Zar bijah zavaran, ne bih li došao amo i obeščašćen
poginuo, ja, koji sam bar mogao odvažno stradati pred Dverima Nargothronda?"
I učini mu se da čuje gdje odnekud iz mraka oko dvornice za njim vapi
Finduilas.
"Neću prvi ovdje stradati!" kriknu. I ščepa Broddu, te ga snagom silna
čemera i gnjeva visoko podiže i protrese, kao da je pseto. "Morwen iz
sužanjskog naroda, je li? Podlački sine, lopove, ropski robe!" I s tim riječima on
baci Broddu naglavce preko vlastita stola, pravo u lice jednog Istočnjaka koji je
ustao da napadne Turina.
Pri tom padu Broddi se slomi vrat; a Turin skoči kamo ga je bacio i pogubi
još trojicu koji se ondje šćućuriše, jer ih je zatekao goloruke. Dvornicom zavlada
metež. Istočnjaci koji su ondje sjedili htjedoše nasrnuti na Turina, ali mnogo ih
je ondje još na okupu bilo iz starijeg dor-lominskog naroda: dugo su bili samo
krotki sluge, ali sada se uzdigoše s povicima na bunu. Uskoro u dvornici zavlada
silna borba, a premda se sužnji tek noževima za meso i predmetima što im bijahu
na dohvat ruke opiraše bodežima i mačevima, mnogi umah padoše na obje
strane, prije nego što Turin skoči dolje među njih i pobi preostale žive Istočnjake
u dvornici.
Zatim otpočinu, naslonjen na stup, a bijesna mu jara utrnu u pepeo. Ali stari
Sador dopuza do njega i obgrli mu koljena, jer bio je smrtno ranjen. "Triput po
sedam godina i više, dugo je to bilo čekati na ovaj čas", reče. "Ali sada idi, idi,
gospodaru! Idi i ne vraćaj se, osim s većom silom. Cijelu će zemlju dići na tebe.
Mnogi utekoše iz dvornice. Idi, ili ćeš ovdje skončati. Sretan ti put!" A zatim
pade na pod i umre.
"Istinitim glasom umirućih on zbori", reče Aerin. "Saznao si što si htio. Idi
sad smjesta! Ali prvo otiđi do Morwen i utješi je, da mi ne bi teško bilo oprostiti
sve stradanje koje si amo donio. Jer sve i ako mi je život dosad mučan bio,
svojim si mi nasiljem donio smrt. Pridošlice će se za ovu noć osvetiti svima koji
su ovdje bili. Prijeka su ti djela, Hurinov sine, kao da si još uvijek ono dijete
koje sam znala."
"A u tebe je plaho srce, Aerin, Indorova kćeri, kao što je bilo i dok sam te
tetkom zvao, kad te već i oštriji pas znao natjerati u strah", reče Turin. "Za
uljudniji si svijet rođena. Ali pođi sa mnom! Odvest ću te do Morwen."
"Snijeg leži na zemlji, ali meni i dublje na duši", odgovori mu ona.
"Stradala bih s tobom u divljini brzo kao i od surovih Istočnjaka. Učinjeno
popraviti ne možeš. Idi! Ostankom bi sve još pogoršao, i Morwen u jad nizašto
zavio. Idi, kumim te!"
Turin joj se tada duboko nakloni, te se okrenu i napusti Broddinu dvornicu;
ali s njime pođoše svi pobunjenici koji su za to imali snage. Utekli su prema
gorju, jer među njima su neki dobro znali puteve kroz divljinu, a blagoslovili su
snijeg što je pao za njima i prekrio im trag. Tako su, premda je progon umah
počeo, uz mnogo ljudi i pasa i rzanja konja, pobjegli na jug u brda. Tad su
pogledali iza sebe i opazili crven sjaj daleko dolje u kraju koji su napustili.
"Zapalili su dvornicu", reče Turin. "Kakve li svrhe oni vide u tome?"
"Oni? Ne, gospodaru: ona, rekao bih", reče jedan, po imenu Asgon. "Mnogi
će bojovnik krivo protumačiti strpljenje i mirnoću. Mnogo je dobrih djela među
nama učinila, uz visoku cijenu. Srce joj ne bje plaho, a strpljenje se posljednje
slama."
Sad uz Turina ostadoše neki najprekaljeniji, koji su mogli podnijeti zimu, te
ga čudnim putevima odvedoše u jedno utočište u gorju, u špilju znanu
odmetnicima i bjeguncima; ondje je bila skrivena i manja zaliha hrane. Tu su
pričekali da snijeg stane, a onda su mu dali hrane i odveli ga do malo korištena
prijevoja što je vodio na jug, u dolinu Siriona, gdje snijega još nije bilo. Na
silaznom se putu rastadoše.
"Sretan ti put, gospodaru Dor-lomina", reče Asgon. "Ali ne zaboravi nas.
Sad ćemo biti progonjeni ljudi; a Vučji će narod biti još okrutniji zbog tvojega
dolaska. Stoga idi i ne vraćaj se, ako ne stižeš s dostatnom silom da nas
oslobodiš. Sretan ti put!"
www.Balkandownload.org
 TURINOV DOLAZAK U BRETHIL

Sad Turin poče silaziti prema Sirionu, a duša mu se trgala. Jer dok mu je
prije izbor bio dvojak i gorak, činilo mu se da je sada postao trojak, jer zvao ga
je vlastiti ugnjeteni narod, kojem je donio samo još veću patnju. Jedina mu je
utjeha bila ova: da su bez ikakve dvojbe Morwen i Nienor odavno već stigle u
Doriath, a samo im je neustrašivost Crnog mača iz Nargothronda zajamčila
siguran put. Pa reče u sebi: 'Gdje sam ih na sigurnije mogao skloniti, sve i da
sam prije stigao? Ako Melianin pojas bude slomljen, svemu će doći kraj. Ne,
bolje je pustiti da stvari stoje onakve kakve su; jer ja gnjevom i prenagljenim
djelima bacam sjenku kamo god pođem. Neka ih čuva Melian! A ja ću ih barem
nakratko ostaviti u nezasjenjenu miru.'
Ali prekasno se sad Turin dao u potragu za Finduilas, krstareći šumama pod
obroncima Ered Wethrina, plah i oprezan poput zvijeri; a vrebao je kraj svake
ceste što je vodila na sjever prema Sirionskom prolazu. Prekasno. Jer sve su
tragove već bile isprale kiše i snjegovi. Ali zato se zbilo da je Turin, spustivši se
uz Teiglin, nabasao na nekoliko pripadnika Halethina naroda iz šume Brethil.
Nakon rata preostalo ih je vrlo malo, a živjeli su uglavnom potajice unutar
ograde od kolja na Amon Obelu, duboko u šumi. To se mjesto zvalo Ephel
Brandir; jer Brandir, Handirov sin, bio je sada njihov glavar, nakon što mu je
otac poginuo. A Brandir nije bio vičan ratu, onako hrom na jednu nogu, koju je
slomio nekom nezgodom u djetinjstvu; bio je k tome i blage ćudi, privrženiji
drvu negoli kovinama, te znanjima o stvorovima što rastu iz tla više negoli
naučavanjima druge vrste.
Ali neki od tih šumljaka još su lovili orke na svojim granicama; i tako se
zbilo da je Turin došavši onamo začuo zvuke okršaja. Pohitao je prema njemu,
oprezno provirio kroz drveće i ugledao malu družinu ljudi koju su opkolili orci.
Očajnički su se branili, leđima okrenuti malenu lugu što je rastao na proplanku;
ali orci su bili mnogobrojni, tako da im je bilo malo nade u bijeg, ako im ne
pristigne pomoć. Turin zato, onako skriven od pogleda u gustišu, stade nadizati
silnu buku topota i loma, a zatim podviknu iz sveg glasa, kao da predvodi
mnoge: "Ha! Nađosmo ih! Svi za mnom! Na njih, bez milosti!"
Na tose mnogi orci ustrašeno stadoše osvrtati, a tad Turin iskoči, mašući
kao drugim ljudima iza sebe, a bridovi Gurthanga zapalucaše mu kao plamičci u
ruci. Predobro orci poznavaše tu oštricu, pa se čak i prije nego što je jurnuo na
njih mnogi raštrkaše i utekoše. Tada šumljaci pritekoše na njegovu stranu, te
zajedno satjeraše svoje dušmane u rijeku: malo ih je prešlo preko nje.
Napokon se zaustaviše na obali, a Dorlas, vođa tih šumskih ljudi, reče:
"Hitar si u lovu, gospodaru; ali tvoji te ljudi ne prate baš u stopu."
"Ne," reče Turin, "mi svi trčimo skupa kao jedan, i ne želimo se rastajati."
Na tose ljudi iz Brethila nasmijaše i rekoše: "Pa, jedan takav vrijedi za
mnoge. A mi ti dugujemo veliku zahvalnost. Ali tko si i zbog čega si ovdje?"
"Samo se bavim svojim zanimanjem, a to je sječa orka", reče im Turin. "A
stanujem ondje gdje me zanimanje odvede. Ja sam Divlji čovjek iz šume."
"Onda dođi i nastani se s nama", rekoše. "Jer mi živimo u šumi, a takvi su
nam majstori potrebni. Rado bismo te primili!"
Turin ih tad čudno pogleda i reče: "Znači li to da ih još ima koji pristaju da
im zamračim vrata? Ali, prijatelji, još me čeka tužan zadatak: naći Finduilas, kći
Orodretha iz Nargothronda, ili barem čuti vijesti o njoj. Jao! Mnogi su tjedni
prošli otkako je odvedoše iz Nargothronda, ali ipak tragati moram."
Na toga samilosno pogledaše, a Dorlas reče: "Ne tragaj više. Jer jedna
vojska orka naišla je iz Nargothronda u smjeru Teiglinskih prijelaza, a mi smo za
nju doznali unaprijed: išla je vrlo sporim maršem, zbog brojnih uznika koje je
vodila. Ali jao! čim ih napadosmo, orkovske gnusobe prvo poklaše žene među
zarobljenicima; a kćer Orodrethovu pribiše kopljem uz jedno drvo."
Turin osta stajati kao smrtno pogođen. "Odakle to znate?"
"Jer mi se obratila, prije nego što će izdahnuti", reče Dorlas. "Pogledala nas
je kao da traga za nekim kojega je očekivala, a zatim je kazala: 'Mormegil.
Recite Mormegilu da je Finduilas ovdje.' Ništa više nije rekla. Ali zbog njezinih
posljednjih riječi položismo je ondje gdje je umrla. Počiva u humku pokraj
Teiglina. Ima otad mjesec dana."
"Vodite me onamo", reče Turin; i odvedoše ga do jednog brdašca pokraj
Teiglinskih prijelaza. Ondje on ničice pade, a mrak ga obavi, tako da pomisliše
da je mrtav. Ali Dorlas ga promotri dok je ležao te se okrenu svojima i reče:
"Prekasno! Žalosno se ovo sluči. Ali gledajte: ovdje leži sam Mormegil, veliki
kapetan iz Nargothronda. Po maču smo ga trebali poznati, kao što ga orci
prepoznaše." Jer slava Crnoga mača s Juga proširila se nadaleko i naširoko, čak i
u šumske zakutke.
Sada ga stoga sa štovanjem podigoše i odniješe u Ephel Brandir; a kad im
Brandir izađe ususret, začudi se vidjevši im nosiljku. Zatim odiže prekrivač i
pogleda u lice Turina, Hurinova sina; i tamna mu sjenka pade na srce.
"O, okrutni Halethini ljudi!" kriknu. "Zašto otjeraste smrt od ovoga?
Teškim ste trudom ovamo donijeli posljednju kletvu za naš narod."
Ali šumljaci mu rekoše: "Ne, ovo je Mormegil iz Nargothronda,{56}moćan
zatornik orka, koji će nam biti od velike pomoći ako preživi. A ne bude li tako,
zar smo trebali ostaviti čovjeka da shrvan od boli leži poput strvine pokraj puta?"
"Niste trebali, doista", reče Brandir. "Kob tako ne htjede." I on primi Turina
u svoj dom i stade ga brižno njegovati.
Ali kad je Turin napokon otresao mrak sa sebe, vraćalo se proljeće; i on se
probudi i vidje sunce na zelenim pupoljcima. Tad se u njemu razbudi i hrabrost
Hadorove kuće, te on usta i u srcu kaza: "Sva moja djela i minuli dani bijahu
tamni i puni zla. Ali svanuo je novi dan. Ovdje ću ostati u miru, te se odreći
imena i roda; i tako ću ostaviti svoju sjenku za sobom, ili bar njome neću prekriti
one koje ljubim."
Stoga on uze novo ime i prozva se Turambar, što na jeziku Plemenitih
vilenjaka znači Gospodar sudbine; i nastani se među tim ljudima iz šume, koji ga
zavolješe, a on im naloži da zaborave njegovo bivše ime, već da ga drže rođenim
u Brethilu. No s promjenom imena nije mogao posve promijeniti svoju ćud, a ni
posve zaboraviti svoje stare kivnje na Morgothove slugane; tako je išao u lov na
orke s nekolicinom istomišljenika, iako to Brandiru nije bilo po volji. Jer on se
prije nadao šutnjom i skrovitošću sačuvati svoj narod.
"Mormegila nema više," reče on, "no dobro pazi da srčanost Turambara ne
dovede sličnu odmazdu u Brethil!"
Stoga je Turambar odložio svoj crni mač na stranu; više ga nije nosio u boj,
već je radije išao naoružan lukom i kopljem. Ali nije mogao otrpjeti da se orci
služe Teiglinskim prijelazima ili da prilaze humku u kojem je počivala Finduilas.
Zvao se Haudh-en-Elleth, Humak vilin-djeve, a orci se uskoro naučiše groziti
tog mjesta, te ga se kloniše. A Dorlas reče Turambaru: "Imena si se odrekao, ali
Crni si mač još uvijek; a ne kaže li točno glasina da on bijaše sin Hurina iz Dor-
lomina, poglavara Hadorove kuće?"
A Turambar mu odgovori: "To i ja čuh. Ali ne širi toga glasa, molim te kao
prijatelja."
PUTOVANJE MORWEN I NIENOR
U NARGOTHROND

Kad se Oštra zima povukla, nove vijesti o Nargothrondu stigoše u Doriath.
Jer neki koji su izbjegli pustošenje i uspjeli preživjeti zimu u divljini naposljetku
potražiše utočište kod Thingola, a graničari ih dovedoše Kralju. I neki rekoše da
su se svi neprijatelji povukli na sjever, a drugi da Glaurung još obitava u
Felagundovim dvorima; neki su pak govorili da je Mormegil pao, a drugi da ga
je Zmaj začarao i da ga se ondje još može naći preobraženog u kamen. Ali svi
izjaviše da je mnogima u Nargothrondu bilo znano prije kraja da Crni mač nije
bio nitko drugi doli Turin, sin Hurina iz Dor-lomina.
Na tosilan strah i tuga obuzeše Morwen i Nienor; a Morwen reče: "Takova
je sumnja djelo samoga Morgotha! Zar ne možemo saznati istinu i sa sigurnošću
doznati ono najgore što nam valja pretrpjeti?"
Sad, sam je Thingol itekako želio saznati više o sudbini Nargothronda; već
je bio naumio odaslati neke koji bi onamo pošli oprezno, ali vjerovao je da je
Turin doista poginuo ili da mu nema spasa, te je strepio od časa kad će to
Morwen bjelodano spoznati. Stoga joj reče: "Pogibeljna je ovo stvar, Gospo Dor-
lomina, o kojoj valja razmisliti. Takova bi sumnja doista mogla biti Morgothovo
djelo, kojim nas on kani nagnati na kakvu brzopletost."
Ali Morwen sva izvan sebe zavapi: "Brzopletost, gospodaru! Ako moj sin
šumama gladan luta, ako je uzama sapet, ako mu tijelo nepokopano leži, rado ću
biti brzopleta. Ni časa časila ne bih da odem u potragu za njim."
"Gospo Dor-lomina," reče Thingol, "Hurinov sin to jamačno ne bi želio.
Ovdje bi vas smatrao bolje zbrinutima no u ma kojoj zemlji što opstaje: pod
paskom Melian. U ime Hurina i Turina, ne bih da lutate drugdje u crnoj pogibelji
današnjih dana."
"Turina niste zadržali od odlaska u pogibelj, ali mene kanite zadržati od
odlaska po njega", zavapi Morwen. "Pod paskom Melian! Da, kao zatočenicu
Pojasa. Dugo se suzdržavah dok ne stupih u njega, a sad se gorko kajem."
"Ne, ako tako zborite, Gospo Dor-lomina," reče Thingol, "znajte ovo: Pojas
je otvoren. Slobodno ste došli ovamo; slobodno ćete ovdje i ostati - ili otići."
 Tada Melian, koja je dotad šutjela, kaza: "Ne odlazi odavde, Morwen.
Istinitu si riječ rekla: ova sumnja od Morgotha stiže. Pođeš li, odlaziš njegovom
voljom."
"Strah od Morgotha neće me zadržati od poziva moje krvi", odgovori
Morwen. "Ali ako strahujete za mene, gospodaru, dajte mi nekoliko ljudi."
"Vama zapovijedati ne mogu", reče Thingol. "Ali svojim ljudima sam
zapovijedam kako me volja. Poslat ću ih kada ja to nađem za shodno."
Na toMorwen ne reče više ništa, već se rasplaka i udalji iz Kraljeve
nazočnosti. Thingol ondje osta teška srca, jer učinilo mu se da je Morwen sada
zlehude ćudi; on upita Melian neće li je ona zadržati svojom moći.
"Protiv dolaska zla štošta mogu učiniti", odgovori mu ona. "Ali protiv
izlaska onih što izaći žele, ništa. Ta je uloga na tebi. Ako je valja zadržati ovdje,
silom ti je zadržati valja. No možda ćeš tako slomiti njezinu volju.”

* * *

Sad Morwen ode do Nienor i reče: "Sretno mi ostaj, Hurinova kćeri. Idem
poiskati sina svoga, ili istinite glase o njemu, jer nitko ovdje ništa ne kani
poduzeti, i radije će oklijevati sve dok ne bude prekasno. Čekaj me ovdje, jer
možda se još i vratim."
Tada je Nienor u stravi i jadu pokuša zadržati, ali Morwen joj ne odgovori,
već ode u svoju odaju; a kad svanu jutro, vidješe da je uzela konja i otišla.
Sad, Thingol je bio zapovjedio da je se ne zaustavlja i da joj se ni prividno
ne priječi put. Ali čim je otišla, on okupi družinu svojih najodvažnijih i
najvještijih graničara, i na čelo joj postavi Mablunga.
"Slijedite je sada žurno," reče, "no ne dajte da vas opazi. Ali zaprijeti li joj
opasnost kad zađe u divljinu, pokažite joj se; a ne bude li se htjela vratiti, čuvajte
je kako god znate. Ali htio bih da neki odu naprijed što dalje mogu i saznaju sve
što se dade."
Tako se zbilo da je Thingol odaslao brojniju družinu nego što je isprva
kanio, a među njima je bilo i deset jahača sa svježim konjima priđe. Pošli su za
Morwen, koja je otišla na jug kroz Region i stigla na obale Siriona iznad Jezera
sumraka; tu je stala, jer Sirion ondje bijaše širok i snažan, a ona nije znala put.
Stoga joj se čuvari sada iz nužde morahu otkriti, te im Morwen reče: "Želi li me
to Thingol zaustaviti? Ili mi tek kasno šalje ranije uskraćenu pomoć?"
"I jedno i drugo", odgovori joj Mablung. "Zar se nećeš vratiti?"
"Ne!" reče ona.
"Onda ti moram pomoći," rekao je Mablung, "iako to ne želim. Širok je i
dubok ovdje Sirion, te bi i konju i čovjeku bilo pogibeljno preplivati ga."
"Prevedi me tada kako već vilenjaci idu," reče Morwen; "inače ću
zaplivati."
Stoga je Mablung povede do Jezera sumraka. Na njihovoj su se istočnoj
obali sred struja i tršaka potajice čuvale skele; jer tako su glasnici prolazili amo i
tamo između Thingola i njegova roda u Nargothrondu.{57} Sad su pričekali dok
zvjezdana noć nije poodmakla, te prešli na drugu stranu kroz bijele izmaglice
praskozorja. A baš kad sunce zarudje preko ruba Modroga gorja, i snažan jutarnji
vjetar puhnu i rastjera izmaglice, čuvari kročiše na zapadnu obalu i istupiše iz
Melianina pojasa. Bijahu to visoki vilenjaci iz Doriatha, u sivo odjeveni,
verižnjača uvijenih u plašteve. Sa skele ih je Morwen promatrala kako se
nečujno kreću, a zatim je odjednom podviknula i prstom pokazala na zadnjega u
družini što je prošla pokraj nje.
"Odakle ovaj stiže?" reče. "Triput vas je po deset meni došlo. Triput po
deset i još jedan na obalu sada izlazi!"
Na tose ostali okrenuše i vidješe gdje se sunce ljeska na zlaćanoj glavi: jer
to bijaše Nienor, kojoj je vjetar zabacio kukuljicu. Tako se otkri da je ona
slijedila družinu i po mraku se umiješala u nju, prije nego što će oni poći preko
rijeke. I prože ih strah, a nikoga više nego Morwen. "Vraćaj se, vraćaj se!
Naređujem ti!" kriknu ona.
"Ako žena Hurinova može poći na put usprkos svim savjetima kad je krv
zove," reče Nienor, "onda to vrijedi i za Hurinovu kćer. Ti me imenom Žalost
prozva, ali žalovati sama neću, za ocem, bratom i majkom. Ali od njih tek tebe
upoznah, i više te od svih ljubim. A čega se ne bojiš ti, toga se ni ja ne bojim."
Uistinu, straha se nije vidjelo na njezinu licu i u držanju. Visokom im se i
snažnom učinila; jer visoki su rastom bili pripadnici Hadorove kuće, a onako
odjevena u vilenjačku odoru, dobro je pristajala uz čuvare, niža tek od najviših
među njima.
"Što onda kaniš?" reče Morwen.
"Poći kamo i ti", reče Nienor. "Doista, ovaj ti izbor nosim. Da me povedeš
natrag i mirno predaš Melian na skrb; jer nije mudro odbiti njezin savjet. Ili da
shvatiš kako ću i ja za tobom u pogibelj." Jer, uistinu, Nienor je došla poglavito
u nadi da će joj se majka vratiti iz straha i ljubavi prema njoj; i Morwen se doista
stade kolebati.
"Jedno je odbiti savjet", reče ona. "Drugo je odbiti nalog rođene majke.
Vraćaj se!"
"Neću", reče Nienor. "Odavno već nisam dijete. Imam vlastitu volju i
mudrost, sve ako se dosad i nisu presjekle s tvojima. Idem s tobom. Radije u
Doriath, iz poštovanja prema onima koji njime vladaju; ali ako već moram, onda
na zapad. Dapače, ako bi ijedna od nas trebala nastaviti odavde, to bih prije bila
ja, u naponu snage."
Tad Morwen u sivim očima Nienor spazi Hurinovu nepokolebljivost; i minu
je volja, ali ipak nije mogla zanemariti ponos, a nije htjela ni da drugi pomisle
kako ju je kći (makar i uz lijepe riječi) kao onemoćalu staricu povela natrag.
"Nastavljam, kako sam i nakanila", reče. "Pođi i ti, ali protiv moje volje."
"Neka bude tako", reče Nienor.
Tad Mablung reče družini: "Zaista, Hurinovu rodu razbora manjka, a ne
hrabrosti, kad jad drugima nosi! Tako i Turin; no ne i oci mu. Ali svi su sada
zlehudi, što mi nije milo. Više strepim od ovoga Kraljeva zadatka no od lova na
Vuka. Sto učiniti?"
Ali Morwen, koja je bila izašla na obalu i sad im se približila, čula je zadnje
što je rekao. "Postupi kako ti Kralj nalaže", reče. "Potraži novosti o
Nargothrondu, kao i o Turinu. Zbog toga smo cilja svi zajedno došli."
"Još je pred nama dug i opasan put", reče Mablung. "Pođete li dalje, obje
ćete biti u sedlima i okružene jahačima, od kojih se ni koraka nećete udaljavati."


Tako se zbilo da su krenuli kad je svanuo dan, polako i oprezno izašli iz tog
kraja tršaka i poleglih vrba, i stigli u sive šume što su se sterale velikim dijelom
južne ravnice pred Nargothrondom. Cijeli su dan išli na zapad, ne vidjevši ništa
do pustoši, i ne čuvši ništa; jer ti su krajevi bili nijemi, a Mablungu se činilo da
ih tišti netremičan strah. Isti je put Beren prešao mnogo godina prije, kad su
šume bile pune skrivenih očiju lovaca; ali sad je sav narod Naroga bio zatrt, a
orci se, kako se činilo, nisu još usuđivali zalaziti dotle na jug. Te se noći
utaboriše u sivoj šumi, bez vatre i svjetla.
Nastavili su tako još dva dana, a potkraj trećeg dana putovanja od Siriona
bili su prešli ravnicu i počeli se približavati istočnim obalama Naroga. Tada
Mablunga obuze tako silna nelagoda da on stade preklinjali Morwen da ne ide
dalje. Ali ona mu se samo nasmija i reče: "Drago će ti biti kad nas se uskoro
riješiš, kako je sva prilika. Preblizu sada dospjesmo a da se iz straha okrenemo."
Na toMablung podviknu: "Zlehude ste obje, ovako ludo smione. Ne
pomažete, već otežavate svako skupljanje vijesti. Čujte me sada! Naloženo mi je
da vas silom ne zadržavam; ali naloženo mi je i da vas čuvam, kako god znadem.
A sad mogu tek jedno. I čuvat ću vas. Sutra vas vodim na Amon Ethir, Brdo
uhoda, koje leži blizu; a ondje ćete sjesti pod stražom i ne odmaknuti se ni
koraka dalje, dok ja ovdje zapovijedam."
Sad, Amon Ethir bio je onaj humak, velik poput brda, što ga je u davnini
Felagund dao teškom mukom podići na ravnici pred svojim Vratima, ligu istočno
od Naroga. Obrastalo ga je drveće, izuzev s vrha, odakle je na sve strane pucao
širok vidik na ceste što su vodile do velikoga mosta pred Nargothrondom i na
okolne zemlje. Na to brdo stigoše kasno izjutra i popeše se na nj s istočne strane.
Tad Mablung pogleda prema Visokom Farothu, smeđem i golom s druge strane
rijeke,{58} te vilenjačkim vidom razabra terase Nargothronda na strmoj zapadnoj
obali i razjapljena Felagundova vrata, slična maloj crnoj rupi u stijenci brda. Ali
nikakva zvuka nije čuo, nikakva traga neprijatelja nije opazio, a ni znaka od
Zmaja, izuzev paleža oko Vrata što ga on počini u danu razaranja. Sve je mirno
ležalo pod blijedim suncem.
Stoga sad Mablung, kako je i kazao, izda zapovijed svojoj desetorici jahača
da pričuvaju Morwen i Nienor na vrhu brda i da se ne miču odatle sve dok se on
ne vrati, izuzev u slučaju da izbije neka golema pogibelj: a dođe li do toga,
jahačima valja postaviti Morwen i Nienor između sebe i pobjeći što hitrije mogu
na istok, prema Doriathu, te poslati jednoga kao prethodnicu, da odnese vijesti i
zatraži pomoć.
Tad Mablung uze preostalu dvadesetoricu iz družine, te se zajedno
odšuljaše niz brdo; zatim zađoše u polja sa zapadne strane, gdje je drveće bilo
rijetko, a ondje se raštrkaše i pođoše svaki svojim putem, odvažno ali kriomice,
do obala Naroga. Sam Mablung udario je po sredini, prema mostu, te stigao na
njegov bliži kraj i zatekao ga u cijelosti razrušenog; a duboko usječena rijeka,
silovito nabujala nakon kiša s dalekoga sjevera, pjenila se i hučala oko popadalih
kamenova.
Ali Glaurung je ondje ležao, tik unutar sjene velikoga prolaza što je vodio u
unutrašnjost od razorenih vrata, i odavno je već zapazio uhode, sve i ako bi ih
rijetko čije tuđe oči u Međuzemlju uspjele razabrati. Ali pogled njegovih groznih
očiju bio je oštriji od orlovskoga i sezao dalje od prodornoga vida vilenjaka; a uz
to je još znao da se preostala nekolicina njih zadržala, pa sad sjede na golome
vrhu Amon Ethira.
Tako, još dok se Mablung šuljao kroz stijene i gledao može li preko
popadalih mosnih kamenova pregaziti bujicu, Glaurung naglo nasrnu uz veleban
udar vatre i spuznu u rijeku. Učas se nadigoše strahotno siktanje i silno
isparavanje, a Mablunga i u blizini mu skrivene pratioce proguta zasljepljujuća
para i gadan smrad; i većina ih uteče kako je god znala prema Brdu uhoda. Ali
kad Glaurung zagazi preko Naroga, Mablung se skloni i leže pod jedan kamen,
gdje ostade; jer smatrao je da mu preostaje još jedan zadatak. Sada je zaista znao
da se Glaurung ubrložio u Nargothrondu, ali bilo mu je naloženo i da dozna
istinu o Hurinovu sinu, uzmogne li; i onako odvažna srca on nakani prijeći rijeku
čim se Glaurung udalji i pretražiti Felagundove dvore. Jer držao je da su učinili
sve što se moglo ne bi li se Morwen i Nienor zaštitile: Glaurungov je nailazak
bio vidljiv, pa jahači već sada zacijelo hitaju u Doriath.
Glaurung tako prođe pokraj Mablunga, kao velebno obličje u izmaglici; a
kretao se hitro, jer bio je to moćan Pozoj, a ipak gibak. Tad Mablung iza njega
pregazi Narog u velikoj pogibelji; ali kad promatrači na Amon Ethiru ugledaše
Zmajev izlazak, srca ih izdaše. Smjesta naložiše Morwen i Nienor da bez
rasprave uzjašu, te se spremiše pobjeći na istok, kako im je bilo naloženo. Ali
baš kad se spustiše s brda u ravnicu, neki zao vjetar ponese ona silna isparavanja
na njih, donoseći smrad što ga nijedan konj nije mogao izdržati. Umah se konji,
zaslijepljeni magluštinom i u mahnitoj stravi od zmajskoga zadaha, oteše
jahačima i podivljalo jurnuše ovamo i onamo; i stražari su se tako raštrkali, te se
razbili o stabla i teško stradali ili zaludu ostali tragati jedni za drugima. Njištanje
konja i dozivanje jahača dočule su Glaurungove uši; a to mu bijaše vrlo drago.
Jedan je vilenjački jahač, dok je u magli obuzdavao konja, ugledao gospu
Morwen gdje prolazi u blizini, poput sive sablasti na mahnitu hatu; ali iščezla je
u izmaglici, s povikom Nienor na usnama, te je više nisu vidjeli.
Ali kad je slijepa strava snašla jahače, Nienorin konj se u divljem trku
spotaknuo i zbacio je sa sebe. Pala je meko u travu i nije se ozlijedila; ali kad je
ustala, bila je sama: izgubljena u magli, i bez konja i bez druga. Srce ju nije
izdalo, pa je razmislila; i učinilo joj se da slabe vajde ima u polasku za ovim ili
onim povikom, jer povici su dopirali odasvud, ali sve slabiji. Učinilo joj se kako
bi u tom slučaju bolje bilo opet potražiti brdo: onamo će Mablung bez sumnje
doći prije odlaska, makar tek stoga da se uvjeri kako nikoga iz njegove družine
ondje više nema.
Stoga je pošla nasumce i pronašla brdo, koje je uistinu i ležalo odmah
ondje, tako što je pratila uspon tla pred nogama; polako je pošla stazom što je s
istoka vodila naviše. A kako se penjala, magla se rijedila, sve dok napokon nije
izbila na suncem obasjani goli vrh. Iskoračila je na njega i pogledala prema
zapadu. A ondje je, ravno pred njom, bila golema glava Glaurunga, koji se
upravo tada došuljao sa suprotne strane; nije se ni uspjela snaći, kad joj se
pogled susrete s njegovim užasnim pogledom, punim grozna duha gospodara mu
Morgotha.
Tad se Nienor pokuša othrvati Glaurungu, jer bila je snažne volje; ali on
upre svoju moć u nju. "Sto tražiš ovdje?" reče joj.
A primorana da odgovori, ona mu kaza: "Tražim tek jednoga po imenu
Turin, koji je ovdje neko vrijeme boravio. Ali može biti da je poginuo."
 "Nije mi znano", reče Glaurung. "Ostaviše ga ovdje da brani žene i nejač;
ali kad ja stigoh, on ih napusti i uteče. Hvastav je, ali strašljiv, čini se. Zašto
takovoga tražiš?"
"Lažeš", reče Nienor. "Hurinova djeca barem strašljiva nisu. Mi te se ne
bojimo."
Na tose Glaurung nasmija, jer tako se Hurinova kći otkrila njegovoj
pakosti. "Onda ste lude, i ti i brat tvoj", reče on. "A to će vam se hvastanje
izjaloviti. Jer ja sam Glaurung!"
I on upi njezin pogled svojime, i volju joj smuti. I učini joj se da sunce
muka obuze i da se sve oko nje mrači; i golema se tama polako oko nje spusti,
tama što joj donese prazninu; i ništa nije više znala, i ništa nije više čula, i ničeg
se nije više sjećala.


Dugo je Mablung pretraživao dvore Nargothronda, najbolje što je mogao od
mraka i smrada; ali ondje nije pronašao ništa živo: ništa se nije micalo medu
kostima i nitko mu nije odgovorio na dozivanja. Na koncu, onako potišten
stravom toga mjesta, i u strahu da se Glaurung ne vrati, vratio se na Vrata. Sunce
je zapadalo, a sjene su s Farotha odostraga tamno padale na terase i divlju rijeku
pod njim; ali u daljini, pod Amon Ethirom, uspio je razabrati, kako mu se
učinilo, zlo Zmajevo obličje. Teži je i pogibeljniji bio povratak preko Naroga u
takvoj žurbi i strahu; a jedva što je stigao na istočnu stranu i zavukao se ukraj
pod obalu, kad je Glaurung naišao. Ali ovaj put se kretao polagano i kradomice;
jer sav je plamen u njemu sada tek tinjao: golemu je silu bio iz sebe izbacio, pa
se kanio odmoriti i zaspati u mraku. Tako je provijugao kroz vodu i svalio se
pred vrata poput goleme guje, pepeljasto siv, ostavljajući sluz s trbuha po tlu.
Ali on se okrenu prije nego što će ući i pogleda natrag prema istoku, te iz
njega dopre Morgothov smijeh, prigušen no stravičan, kao odjek pakosti iz
dalekih crnih dubina. I naiđe taj glas, hladan i dubok: "Eno te gdje poput puha
pod obalom ležiš, Mablungu moćni! Hudo li obavljaš Thingolove zadatke.
Požuri sad na brdo i pogledaj što se s tvojom štićenicom zbilo!"
Glaurung zatim uđe u brlog, a sunce zađe i siva večer prohladno stiže u taj
kraj. Ali Mablung je požurio natrag na Amon Ethir; a kad je izbio na vrh,
zvijezde su se zakrijesile nad istokom. Naspram njih on ugleda gdje mračna i
nepomična stoji prilika kao isklesana od kamena. Tako je stajala Nienor, i nije
čula ništa što je rekao, i nikako mu nije odgovorila. Ali kad ju je naposljetku
primio za ruku, pomaknula se i dopustila mu da je povede odande; a dok ju je
držao, slijedila ga je, ali kad bi je pustio, stala bi u mjestu.
Vrlo tužan i zbunjen Mablung tada bijaše; ali nije mu bilo druge doli da
tako povede Nienor na dugi put prema istoku, bez pomoći ili sudruga. I tako,
hodajući kao u snu, izbiše na ravnicu pod noćnom sjenom. A kad se jutro vratilo,
Nienor se spotače i pade, te ostade nepomično ležati; Mablung tada zdvojno
sjede pokraj nje.
"Ne strepih zaludu od ovoga zadatka", reče. "Jer bit će mi zadnji, čini se.
Stradat ću u divljini s ovim nesretnim ljudskim djetetom, a ime će mi se u
Doriathu prezreti: ako onamo uopće dopre glas o našoj sudbini. Svi ostali bez
sumnje izginuše, a ona jedina bijaše pošteđena, premda ne iz milosti."
Tako ih pronađoše trojica iz družine koji su pri Glaurungovu nailasku
pobjegli s Naroga, te se poslije mnogo lutanja vratili na brdo kad se magla
razišla; a kad su ga zatekli praznog, odlučili su se sami nekako vratiti kući.
Mablungu se tada vratila nada; tako krenuše zajedno u smjeru sjevera i istoka,
jer s juga nije bilo puta za povratak u Doriath, a nakon pada Nargothronda,
čuvarima skele bilo je zabranjeno prevoziti bilo koga preko rijeke, izuzev onih
koji bi došli s unutrašnje strane.
Putovali su sporo, kao oni koji sa sobom vode umorno dijete. Ali kako su
išli sve dalje od Nargothronda i prilazili sve bliže Doriathu, tako se snaga malo-
pomalo vraćala u Nienor, pa je poslušno hodala sat za satom, vođena za ruku. No
široke joj oči ništa nisu vidjele, i uši joj ni riječi nisu čule, i usne joj ni riječi nisu
izricale.
I konačno se nakon mnogih dana približiše zapadnoj granici Doriatha, nešto
južnije od Teiglina; jer kanili su proći ograde malena dijela Thingolove zemlje s
druge strane Siriona i tako doći do čuvanoga mosta blizu utoka Esgalduina.
Ondje se nakratko zaustaviše; Nienor položiše na travnatu postelju, a ona po prvi
put dotad sklopi oči, i učini im se da je zaspala. Tad i vilenjaci otpočinuše, a od
silna umora bijahu neoprezni. Tako ih na prepad zaskoči četa orkovskih lovaca,
jedna od onih koje su u to vrijeme često harale onuda, onoliko blizu granica
Doriatha koliko su se usuđivale. Usred čarke Nienor iznenada s prostirke skoči
na noge, kao da se usred noći probudila od uzbune, te kriknu i šmugnu u šumu.
Na tose orci okrenuše i nadadoše u potjeru, a vilenjaci za njima. Ali neka je
čudna promjena snašla Nienor, te im je svima utekla, pohitavši poput srne kroz
drveće dok joj se kosa vijorila na vjetru strelovita trka. Orke pak Mablung i
njegovi sudruzi hitro dostigoše, do zadnjega posjekoše i požuriše dalje. Ali tad
se Nienor već bila izgubila poput sablasti; ni traga ni glasa od nje nisu mogli
naći, iako su je još danima lovili.
Tad se naposljetku Mablung vrati u Doriath, pognut od žalosti i sramote.
"Drugog vođu svojim lovcima nađi, gospodaru", reče on Kralju. "Jer ja sam
obeščašćen."
Ali Melian reče: "Nije tako, Mablungu. Učinio si sve što si mogao, i
nijedan drugi Kraljev sluga ne bi učinio toliko. Ali nesreća te namjerila na silu
kojoj nisi bio ravan: kojoj, doista, nije ravan nitko tko u Međuzemlju danas
živi."
"Poslah te da doneseš glase, što si i učinio", reče Thingol. "Nije tvoja
krivnja što su oni kojih se ti glasi najviše tiču sada predaleko da bi ih čuli.
Žalostan je doista ovaj kraj cijeloga Hurinova roda, ali krivnja za to nije na tebi."
Jer ne samo da im je sada Nienor obeznanjeno utekla u divljinu, već se i
Morwen izgubila. Ni tada a ni poslije nijedna izvjesna dojava o njezinoj sudbini
nije stigla u Doriath, kao ni u Dor-lomin. Svejedno, Mablung nije imao mira, te
je s malom družinom otišao u divljinu i još tri godine lutao nadaleko, od Ered
Wethrina pa sve do ušća Siriona, u potrazi za nekim tragom ili glasom o njima
dvjema, izgubljenima.


 NIENOR U BRETHILU

Ali što se Nienor tiče, ona je samo trčala dalje u šumu, slušajući povike
potjere za sobom; počela je trgati sve sa sebe, odbacujući odjeću u bijegu, sve
dok nije ostala naga; i još je cijeli taj dan trčala, poput divljači što je love dok joj
srce ne pukne, jer se ne usuđuje zastati ili barem doći do daha. Ali uvečer je
mahnitost iznenada prođe. Na tren zasta u mjestu, kao da se čudi, a onda, u
nesvjestici posvemašnjeg umora, pade u duboko papratište kao pogođena. I
ondje, sred starih listova i mekih proljetnih izbojaka paprati, ostade ležati u snu,
ničega svjesna.
Izjutra se probudi i obradova svjetlu kao da je netom oživjela; sve što bi
ugledala činilo joj se novim i čudnim, a ničemu nije znala imena. Jer za njom je
ležala tek prazna tama, kroz koju nije dopirao ni spomen ičega ikad joj znanog, a
ni odjek ijedne riječi. Spominjala se tek sjenke straha, i bila je plaha i navijek je
iskala skrovišta: pela se u krošnje ili svrtala u gustiše, hitra poput vjeverice ili
lisice, čim bi se prepala nekog zvuka ili sjene; a odande bi još dugo virila kroz
lišće prije nego što bi produžila dalje.
Nastavivši tako u smjeru kojim je isprva potrčala, ona stiže do rijeke
Teiglin, te utaži žeđ; ali hrane nije našla, niti je znala kako da je nađe, a bila je
sva izgladnjela i promrzla. A kako joj je drveće preko puta djelovalo gušće i
tamnije (kakvo je doista i bilo, jer to su bili počeci šume Brethil), ona
naposljetku prijeđe na suprotnu obalu i stiže do zelena humka, na koji se svali:
jer bila je na izmaku snage, a činilo joj se da je ona tama iza nje ponovno sustiže
i da sunce gasne.
Ali s juga je to doista stigla crna oluja, bremenita munjama i silnom kišom;
i ona se u silnu strahu od grmljavine sva sklupča, a tamna je kiša zapljusnu
onako nagu.
Zbi se tako da neki šumljaci iz Brethila u taj čas naiđoše onuda, u žurnu
povratku prema obližnjem skloništu nakon udara na orke; a tad bijesnu moćna
munja i kao bijelim plamenom obasja Haudh-en-Elleth. Tada Turambar, koji je
išao na čelu, protrnu, prekri oči i zadrhta; jer učinilo mu se da je ugledao sablast
umorene djeve gdje leži na Finduilasinu grobu.
Ali jedan njegov borac otrča do humka te doviknu: "Amo, gospodaru! Evo
gdje leži jedna mlada žena, i to živa!" I Turambar priskoči i podiže je; voda joj
se slijevala iz natopljene kose, ali ona sklopi oči i prestade drhturiti i upinjati se.
Tad u čudu što ona leži tako naga Turambar prebaci svoj plašt preko nje i odnese
je do lovačke kolibe u šumi. Ondje naložiše vatru i umotaše je prekrivačima, a
ona otvori oči i pogleda ih; a kad joj pogled pade na Turambara, lice joj se ozari i
ona ispruži ruku prema njemu, jer učinilo joj se da je napokon pronašla nešto za
čim je tragala u tami, a to ju je utješilo. Ali Turambar je primi za ruku, osmjehnu
joj se i reče: "A sada, gospo, nećeš li nam reći kojeg si imena i roda, i kakvo te je
zlo zadesilo?"
Ona na toodmahnu glavom i ne reče ništa, već se rasplaka; a onda je više
nisu htjeli siliti, sve dok gladno nije pojela ono malo hrane koju su joj već mogli
dati. A kad je pojela, uzdahnula je i opet stavila ruku u Turambarovu; a on joj
reče: "Uz nas si sigurna. Ovdje noćas možeš otpočinuti, a ujutro ćemo te odvesti
do naših kuća na šumskome visu. Ali htjeli bismo saznati kojeg si imena i od
kojeg si roda, da ga možemo naći, bude li moguće, i javiti mu za tebe. Nećeš li
nam kazati?"
Ali ona opet ne odgovori, nego se rasplaka.
"Ne brini se!" reče Turambar. "Možda je ta priča još odviše tužna za
pripovijedanje. Ali ja ću ti nadjenuti ime i prozvati te Niniel, Suzna djeva." A
čuvši to ime, ona ga pogleda i odmahnu glavom, ali reče: Niniel. I to bijaše prva
riječ što ju je izgovorila nakon svojega pomračenja, te su je tim imenom šumljaci
zvali sve otad.
Ujutro ponesoše Niniel u Ephel Brandir, a staza se strmo uspinjala prema
Amon Obelu sve do mjesta gdje je morala prijeći strmoglavi potok Celebros.
Ondje je bio podignut drveni most, pod kojim se potok slijevao niz izlokani rub
litice i rušio preko mnogih izboja stijene u kameniti bazen u dubini; a zrak je bio
pun pršteće rose slične kiši. Uz vrh slapa sterala se široka livada, obrasla
brezama, ali s mosta je pucao pogled na Teiglinske klisure, udaljene oko dvije
milje odatle. Zrak je ondje bio svjež, a namjernici bi ljeti tu zastajali da se
odmore i napiju hladne vode. Ime je tome slapu bilo Dimrost, Kišne stube, ali od
toga dana Nen Girith, Drhtava voda; jer Turambar ondje zastade s borcima, ali
čim Niniel onamo stiže, obuzeše je studen i drhtavica, te je ne mogoše ni utopliti
ni utješiti.{59} Stoga su brže pošli dalje; ali prije nego što su stigli u Ephel
Brandir, Niniel je već buncala u groznici.
Dugo je zatim bolesna ležala, a Brandir je davao sve od sebe ne bi li je
izliječio, dok su šumljačke žene danonoćno bdjele nad njom. Ali samo kada bi
Turambar ostajao pokraj nje, ležala je spokojno, ili spavala ne stenjući; a svi što
je motriše zapaziše ovo: cijelim trajanjem groznice, iako se često itekako mučila,
nije promrmljala ni jedne jedine riječi na bilo kojem jeziku vilenjaka ili ljudi. A
kad je polako prizdravila i opet počela hodati i jesti, brethilske su je žene morale
učiti govoru riječ po riječ, kao dijete. Ali to joj je učenje išlo od ruke i donosilo
joj veliko veselje, kao da iznova pronalazi velika i mala zametnuta blaga; a kad
je polako naučila dovoljno za razgovor s prijateljima, kazivala bi: "Kako je ime
ovome? Jer izgubila sam ga u svome mraku." A kad se opet mogla sama kretati,
stala je svraćati u Brandirovu kuću; jer silno je željela naučiti imena svih živih
stvorova, a on je mnogo znao o takvom čemu; i šetali su često skupa po vrtovima
i proplancima.
Tad se u Brandiru probudi ljubav prema njoj; a kad je ojačala, davala mu je
da se za nju primi dok šepa i nazivala ga bratom. Ali srce je poklonila
Turambaru, i samo ju je njegov dolazak mogao ozariti, i samo su je njegove
vedre riječi mogle nasmijati.
Jedne večeri te zlatne jeseni oni sjedoše skupa, dok su se obronak i kuće
Ephel Brandira žarili na zalasku sunca, u duboku spokoju. Tad mu Niniel reče:
"Svemu sam sad već pitala ime, doli tebi. Kako se zoveš?"
"Turambar", odgovori joj on.
Ona tad zasta kao da osluškuje neki odjek; ali reče tek: "A što to znači, ili je
to samo ime što ga jedino ti nosiš?"
"Znači", reče on, "Gospodar Tamne sjenke. Jer i ja sam, Niniel, imao svoj
mrak, u kojem se štošta drago izgubilo; ali sad ga nadvladah, kako držim."
"A jesi li i ti od njega stao trkom bježati, sve dok nisi stigao u ove krasne
šume?" reče ona. "I kada si to utekao, Turambare?"
"Jesam," odgovori joj on, "godinama sam bježao. A utekao sam kada i ti.
Jer bio je mrak kada si stigla, Niniel, ali sve otad svjetlost sja. I čini mi se kao da
mi je stiglo nešto za čim dugo zaludu tragah." A kad u sumrak krenu svojoj kući,
reče sebi: "Haudh-en-Elleth! Ona s tog zelenog humka stiže. Je li to znak, i kako
da ga pročitam?"


Sada ta zlatna godina priđe kraju i prijeđe u blagu zimu, a za njom stiže još
jedno vedro ljeto. Brethilom je vladao mir, a šumljaci su se držali po strani i nisu
prelazili svoje granice, dok do njih nisu stizali glasi o okolnim krajevima. Jer
orci su u to vrijeme počeli stizati na jug ne bi li prišli tamnoj Glaurungovoj
vladavini ili uhodili granice Doriatha, a pritom su se klonili Teiglinskih prijelaza
i zaobilazili rijeku u velikom luku sa zapadne strane.
A Niniel se sada posve izliječila i postala krasna i snažna; a Turambar se
više nije suzdržavao, već ju je zaprosio. A to je Niniel bilo drago; ali kad Brandir
dozna tu vijest, u srcu mu se smuči, te joj reče: "Ne srljaj! I ne reci da sam
prijek, ako ti dajem savjet da pričekaš."
 "Nijedno ti djelo prijeko nije", reče ona. "Ali zbog čega mi onda daješ takav
savjet, mudri brate?"
"Mudri brate?" odvrati on. "Prije reci kljasti brate, nevoljeni i neljupki. A
teško da znadem zbog čega. Pa ipak, na tom čovjeku leži sjenka, i plaši me."
"Sjenka je bila," reče Niniel, "jer to mi je sam kazao. Ali utekao joj je, baš
kao i ja. A nije li on vrijedan ljubavi? Iako više ne ide u boj, nije li svojedobno
bio najveći kapetan, od kojega su svi naši neprijatelji bježali na prvi pogled?"
"Tko ti je to kazao?" reče Brandir.
"Upravo Dorlas", reče ona. "Zar nije rekao istinu?"
"Istinu, doista", reče Brandir, ali nije mu to bilo drago, jer Dorlas je
predvodio onu stranu koja je zagovarala ratovanje s orcima. No ipak je još tražio
razloge kojima bi zadržao Niniel; stoga joj reče: "Istinu, ali ne cijelu istinu: jer
bio je Nargothrondski kapetan, a prije toga je stigao sa Sjevera, gdje je (kako
kažu) bio sin Hurina iz Dor-lomina, iz ratničke Hadorove kuće." A kad Brandir
opazi gdje joj na spomen toga imena sjenka prelazi licem, pogrešno to
protumači, te još doda: "Doista, Niniel, s pravom smatraš da bi se netko takav
mogao uskoro vratiti u rat, i to daleko od ove zemlje, možda. A bude li tako,
kako ćeš to podnijeti? Pripazi dobro, jer slutim da ako Turambar opet pođe u boj,
neće prevagnuti on, već Sjenka."
"Teško bih to podnijela," odgovori mu ona; "ali nevjenčana ništa bolje nego
vjenčana. A kao žena bih ga, možda, lakše obuzdala, te zadržala sjenku." Pa
ipak, Brandirove je riječi zabrinuše, te kaza Turambaru da pričeka još neko
vrijeme. A on se na to začudi i snuždi; ali kad je saznao od Niniel da joj je to
Brandir posavjetovao da pričeka, nije mu bilo drago.
Ali s dolaskom idućega proljeća on reče Niniel: "Vrijeme teče. Čekali smo,
a ja više čekati neću. Postupi kako ti srce nalaže, najdraža Niniel, ali pazi: preda
mnom ovaj izbor leži. Vratit ću se sada ratovanju u divljini, ili se pak vjenčati s
tobom i nikad više ne otići u rat - izuzev tek da tebe obranim, nasrne li neko zlo
na naš dom."
To je doista obradova, i ona mu se obeća, te se prvog dana ljeta vjenčaše; a
šumski im narod priredi veliko slavlje, te im dade krasnu kuću koju je za njih
podigao na Amon Obelu. Ondje su se nastanili u sreći, ali Brandir se brinuo, a
sjenka na njegovu srcu bivala je sve dublja.
 GLAURUNGOV NAILAZAK

Sad su moć i pakost hitro bujale u Glaurungu, te je okrupnjao, oko sebe
okupio orke i vladao nad njima kao zmaj-kralj, te je pod njega potpala cijela
negdašnja nargothrondska kraljevina. A prije izmaka te godine, treće
Turambarova boravka među šumskim narodom, on poče nasrtati na njihovu
zemlju, koja je dotad neko vrijeme živjela u miru; jer, doista, Glaurung i njegov
Gospodar dobro su znali da u Brethilu još boravi preostatak slobodnih ljudi,
posljednjih iz Triju kuća koji su se i dalje opirali sili Sjevera. A to nikako nisu
htjeli podnijeti; jer Morgoth je kanio pokoriti cio Beleriand i pretražiti mu svaki
zakutak, da ni u jednoj rupi ili skrovištu ne preostane nitko tko ne bi bio njegov
sužanj. Stoga, malo je bitno je li Glaurung dokučio gdje se to Turin skriva, ili je
(kako neki drže) u tom razdoblju on doista pobjegao oku Zla što ga je progonilo.
Jer na koncu su se Brandirovi savjeti morali pokazati uzaludnima, a Turambaru
je naposljetku mogao preostati tek dvojak izbor: da sjedi i ne poduzima ništa sve
dok ga ne pronađu i poput štakora ne istjeraju, ili da uskoro pođe u boj i tako im
se otkrije.
Ali kad prvi glasi o dolasku orka stigoše u Ephel Brandir, nije im pošao
ususret, već se pokorio Ninielinim molbama. Jer ona mu reče: "Na domove nam
još nisu nasrnuli, kao što si kazao. Kažu da orkova nije mnogo. A Dorlas mi reče
da prije tvoga dolaska takovi upadi ne bijahu rijetki, a šumljaci ih odbijahu."
Ali šumljaci bijahu poraženi, jer ti su orci bili iz grozna soja, žestoka i
domišljata; a stigli su zaista s nakanom da osvoje šumu Brethil, a ne da kao prije
prođu njezinim rubovima po drugom zadatku, ili da love u malim skupinama.
Stoga su Dorlasa i njegove borce natjerali u povlačenje s gubicima, a orci su
prešli Teiglin i stali harati nadaleko po šumama. A Dorlas je došao Turambaru,
pokazao mu zadobivene rane i rekao: "Vidi, gospodaru, snađe nas vrijeme kad
smo potrebiti, nakon prijetvorna mira, baš kako i slutih. Nisi li zatražio da te
ubrajamo među svoj narod, a ne među strance? Nije li ova pogibelj i tvoja? Jer
kuće nam neće ostati skrivene, zađu li orci dublje u našu zemlju."
Stoga Turambar ustade, opet dohvati svoj mač Gurthang i krenu u boj; a
kad šumljaci saznaše za to, veoma se osokoliše i stadoše mu prilaziti, sve dok ih
se na stotine nije okupilo oko njega. Tada krenuše u lov po šumi, pobiše sve orke
što su se u nju zavukli i povješaše ih u blizini Teiglinskih prijelaza. A kad je
nova vojska pošla na njih, uvukli su je u klopku, a onako iznenađeni i
šumljačkom brojnošću i strahotom Crnoga mača koji se vratio, orci su poklekli i
izginuli u velikom broju. Sumljaci tad na golemim lomačama hrpimice spališe
lešine Morgothovih vojnika, a dim njihove odmazde crno se uzdiže pod nebo i
vjetar ga odnese na zapad. Ali malo se koji živ vratio u Nargothrond da donese
te glase.
Na toje Glaurunga obuzeo silan gnjev; ali neko je vrijeme samo ležao i
promišljao o onome što je čuo. Tako je zima prošla u miru, a ljudi su govorili:
"Velik je Crni mač iz Brethila, jer svi su naši neprijatelji poraženi." A Niniel se
utješi i poče radovati Turambarovoj slavi; ali on je zamišljeno sjeo i u srcu sebi
kazao: 'Kocka je bačena. Sada stiže kušnja, u kojoj će se moja samohvala
dokazati ili posve propasti. Bježati više neću. Turambar ću doista biti, te
vlastitom voljom i srčanošću nadvladati svoju kob - ili pasti. Ali poginuo ja ili
preživio, Glaurungu ću barem doći glave.'
Svejedno, bio je nespokojan, pa je nadaleko razaslao odvažne ljude kao
izvidnike. Jer doista, iako se ništa otvoreno nije reklo, sad je upravljao svime
kako je htio, kao da je on glavar Brethila, dok za Brandira nitko nije hajao.
Proljeće stiže s nadom, a ljudi radiše s pjesmom na usnama. Ali tog proljeća
Niniel zatrudnje, postade blijeda i ispijena, i sva sreća u njoj minu. A uskoro
stigoše čudni glasi od ljudi iz zemalja iza Teiglina, da u dalekim šumama na
ravnici prema Nargothrondu bukti golem požar, pa se ljudi upitaše što bi to
moglo biti.
Nedugo potom stigoše daljnje dojave: da požari sežu stalno sve sjevernije,
te da ih zapravo stvara sam Glaurung. Jer on je napustio Nargothrond i opet
krenuo po nekom cilju. Tad oni neumniji, ili skloniji nadi, rekoše: "Vojska mu je
uništena, što ga je konačno opametilo, pa se vraća odakle je i došao." A drugi
kazaše: "Nadajmo se da će nas mimoići." Ali u Turambara nije bilo takove nade,
već je znao da to Glaurung stiže u potrazi za njime. Stoga je danonoćno
razmišljao o odluci koju mu valja donijeti, premda je zbog Niniel prikrio svoje
misli; a proljeće je krenulo prema ljetu.
Stiže dan kada se dvojica vratiše na Ephel Brandir u smrtnu strahu, jer su
vidjeli Velikog pozoja glavom. "Uistinu, gospodaru," rekoše Turambaru, "sada
se primiče Teiglinu i ne skreće s tog smjera. Ležao je sred golema požara, a
drveće se oko njega dimilo. Smrad mu jedva podnosiv. A duž svih onih liga do
Nargothronda gadna mu brazda leži u crti što ne skreće, već, čini se, upire ravno
u nas. Što se tu može?"
"Malo što," reče Turambar, "ali već sam porazmislio o tomu maločemu.
Dojave koje donosite pružaju mi nadu prije negoli strah; jer ako on doista ide
ravno, kako kažete, i ne kani skretati, onda imam savjet za odvažna srca." Ljudi
se začudiše, jer više im tom prilikom nije rekao; ali njegovo ih nepokolebljivo
srce osokoli.{60}


Sad, rijeka Teiglin ležala je ovako. Tekla je s Ered Wethrina hitro poput
Naroga, ali isprva između niskih obala, sve dok iza Prijelaza nije prikupila snagu
od drugih potoka i izdubla put podnožjem pobrđa na kojem je stajala šuma
Brethil. Odatle je tekla kroz duboke klisure, čije su goleme strane bile poput
kamenih zidina, ali na dnu je prikliještena voda tekla vrlo silovito i hučno. A
točno Glaurungu na putu sad je ležao jedan od tih klanaca, nipošto najdublji, ali
najuži, odmah sjeverno od utoka Celebrosa. Stoga je Turambar odaslao tri
odvažna borca da s ruba litice paze na Zmajeva kretanja; sam je pak nakanio
odjahati do visokoga slapa Nen Giritha, gdje će ga vijesti hitro pronaći, i odakle
će sam imati širok pogled na sav taj kraj.
Ali prvo je okupio sav šumski živalj u Ephel Brandiru i kazao mu ovako:
"Narode Brethila, smrtonosna nas pogibelj snađe, koju tek velika odvažnost
odvratiti može. Ali u tom će djelu slabe vajde od brojnosti biti; valja nam
pribjeći lukavstvu i uzdati se u sreću. Krenemo li na Zmaja svom silom, kao na
neku orkovsku vojsku, svi bismo se samo ponudili da stradamo i tako ostavili
žene i rod nebranjenima. Stoga kažem da vam valja ostati ovdje i pripraviti se na
bijeg. Jer dođe li Glaurung, onda vam valja uteći odavde i razbježati se nadaleko
i naširoko; tako bi neki mogli pobjeći i preživjeti. Jer on će zacijelo, uzmogne li,
doći u naše uporište i stanište te uništiti i njega i sve koje opazi; ali poslije se tu
neće nastaniti. Sve mu blago u Nargothrondu leži, a ondje su i duboki dvori gdje
može sigurno počivati i rasti."
Ljude na tosrca izdaše, te se posve potištiše, jer uzdali su se u Turambara i
nadali riječima s više nade. Ali on reče: "Ne, to je tek najgora mogućnost. A do
nje neće doći, budu li mi razbor i sreća dobri. Jer ne vjerujem da je ovaj Zmaj
nepobjediv, iako su mu snaga i pakost sve veće s protokom ljeta. Znadem
ponešto o njemu. Moć mu leži prije u zlu duhu što ga nastava nego u moći
njegova tijela, sve ako golema i jest. Jer čujte sada ovu pripovijest, koju mi
ispričaše neki koji se boriše u godini Nirnaetha, kad i ja i većina vas koji me
slušate bijasmo djeca. Na tome polju patuljci mu se opriješe, a Azaghal iz
Belegosta probode ga tako duboko da on uteče natrag u Angband. Ali evo trna
oštrija i duža od Azaghalova noža."
I Turambar isuka Gurthang iz toka i moćno ga podiže visoko nad glavu, a
onima koji to vidješe, učini se da to plamen suknu iz Turambarove ruke i segnu
stopama u zrak. Tada uglas gromko povikaše: "Crni trn brethilski!"
 "Crni trn brethilski", reče Turambar; "neka ga se ljuto plaši. Jer znajte ovo:
ovome je Zmaju (i svom njegovu nakotu, kaže se) suđeno da odozdo puže na
zmijskome trbuhu, ma koliko mu veleban bio rožnati oklop, od čelika tvrđi.
Stoga, narode Brethila, polazim sada poiskati taj Glaurungov trbuh, kako
znadem i umijem. Tko će poći sa mnom? Treba mi tek nekolicina snažnih ruku i
snažnijih srdaca."
Tada Dorlas istupi i reče: "Ja ću s tobom poći, gospodaru; jer navijek radije
idem u boj nego što čekam da dušmanin stigne."
Ali nitko se drugi tako hitro ne odazva, a sapinjaše ih strah od Glaurunga,
jer je priča izvidnika koji ga vidješe već neko vrijeme kružila i pritom se
razrasla. Dorlas tada podviknu: "Počujte, ljudi Brethila, jasno se sada vidi da za
naša zla vremena Brandirovi savjeti bijahu uzaludni. Nema nam spasa u
skrivanju. Zar nitko od vas neće stati na mjesto Handirova sina, da sramota ne
snađe Halethinu kuću?" Tako Brandir, koji je doista s visoke stolice predsjedao
skupom, iako zanemaren, bijaše prezren; a srce se mu ogorči, jer Turambar nije
ukorio Dorlasa. Ali neki Hunthor, Brandirov rođak, usta i reče: "Zlo činiš,
Dorlase, kada tako govoriš o sramoti svoga gospodara, čiji udovi tek zbog
naopake sreće ne mogu činiti što mu srce ište. Pazi da se suprotno u tebi ne
zapazi kada kucne čas! A kako se može reći da mu savjeti bijahu uzaludni, kad
ih se nikada nije slušalo? Uvijek si ih ništavnim smatrao, iako si mu vazal.
Kažem ti, Glaurung sada stiže do nas, kao i prije u Nargothrond, jer nas vlastita
djela odaše, čega se Brandir i bojao. Ali kako nas je ova nevolja sada snašla, s
tvojim ću dopuštenjem, Handirov sine, ja poći u ime Halethine kuće."
Tada Turambar reče: "Trojica su dovoljna! Vas dvojicu vodim. Ali,
gospodaru, ne prezirem te. Vidi! Valja nam poći vrlo žurno, a zadatak nam
snažne udove traži. Držim da ti je mjesto uza svoj narod. Jer mudar si i imaš dar
vidarstva; a može biti da će mudrost i vidarstvo uskoro postati prijeko potrebni."
Ali te riječi, premda pravično kazane, uspješe tek još više ogorčiti Brandira, te
on reče Hunthoru: "Idi, onda, ali ne s mojom privolom. Jer na ovome leži sjenka
i on će te odvesti u zlo."
Sada Turambar htjede žurno poći; ali kad stiže do Niniel, da se oprosti s
njome, ona ga čvrsto zagrli i gorko zarida. "Ne idi, Turambare, kumim te!" reče
mu. "Ne prkosi sjenci kojoj si pobjegao! Ne, ne, već bježi dalje, i vodi me sa
sobom, daleko!"
"Najdraža Niniel," odgovori joj on, "nas dvoje ne možemo dalje bježati. U
ovoj smo zemlji pritiješnjeni. A sve i da odem, da napustim one koji nas rado
prihvatiše, mogao bih te odvesti tek u divlja bespuća, da sama stradaš i da nam
dijete strada. Stotinu liga stoji sada između nas i svake zemlje što leži još izvan
dosega Sjenke. Ali odvažna budi, Niniel. Jer kažem ti: ni tebi ni meni glave neće
doći ovaj Zmaj, kao ni ma koji drugi dušmanin sa Sjevera." Na toNiniel prestade
jecati i ušutje, ali poljubac joj na rastanku bijaše hladan.
Turambar tada s Dorlasom i Hunthorom žurno pođe na Nen Girith, a kad
stigoše, sunce je zapadalo i sjenke su se dužile; a zadnja dva izvidnika ondje su
ih čekala.
"Ne dolazite prerano, gospodaru", rekoše. "Jer Zmaj je naišao, a kad smo
otišli, već je bio stigao do ruba Teiglina i stao zvjerati preko vode. Kreće se
navijek noću, te se tako možemo nadati nekom udaru prije sutrašnje zore."
Turambar pogleda preko slapova Celebrosa i vidje gdje se sunce spušta do
obzorja, a crni stupovi dima kuljaju uz rub rijeke. "Ni časa ne časimo," reče; "a,
ipak, ovo je dobra novost. Jer strahovao sam da ne počne tragati unaokolo; da je
otišao na sjever i stigao na Prijelaze, te tako i do stare ceste u nizini, tad bi nada
uminula. Ali sada ga neka srdžba ponikla iz oholosti i pakosti tjera da srlja." Ali
još dok je to govorio, stao je dvojiti i ovako u sebi promislio: 'Ili je to možda
moguće da se netko tako zao i grozan kloni Prijelaza, baš kao i orci? Haudh-en-
Elleth! Leži li to Finduilas još uvijek između mene i moje kobi?'
Zatim se obrati sudruzima i reče: "Ova zadaća sad leži pred nama. Valja
nam još malo pričekati; jer prerano bi u ovome slučaju bilo loše kao i prekasno.
Kada padne sumrak, valja nam se odšuljati, što skrovitije, sve dolje do Teiglina.
Ali oprez! Jer uši su Glaurungove oštre kao i oči mu - a te su smrtonosne.
Stignemo li neopaženi do rijeke, valja nam se onda spustiti u klisuru i prijeći
vodu, te izbiti na put kojim će poći kada se pokrene."
"Ali kako može tuda poći?" reče Dorlas. "Možda jest gibak, ali velik je to
Zmaj, pa kako će niz jednu liticu i zatim uz drugu, kad se jednim dijelom opet
peti mora dok se stražnjim još spušta? A ako to i može, što nam vrijedi biti u
brzacima pod njim?"
"Možda to i može", odgovori Turambar, "i doista, ako je tako, loše nam se
piše. Ali nadam se, zbog onog što o njemu znamo i zbog mjesta gdje sada leži,
da kani nešto drugo. Stigao je do ruba Cabed-en-Arasa, koji je, kako se u vas
priča, srna jednoć preskočila u bijegu od Halethinih lovaca. Sada je toliki da
držim kako će ushtjeti da se preko njega prebaci. U tome nam je sva nada, i u nju
nam se valja uzdati."
Dorlasu srce siđe u pete kad je to čuo; jer znao je bolje od svih cijelu zemlju
Brethil, a Cabed-en-Aras bio je doista sumorno mjesto. S istočne strane stajala je
gola litica od kojih četrdeset stopa, gola, no obrasla stablima na kruništu; sa
suprotne strane stajala je obala nešto manje strma i visoka, zavijena u obješeno
drveće i grmlje, ali između njih voda je žestoko sukljala među stijenama, pa iako
bi je odvažan čovjek čvrsta koraka mogao pregaziti danju, bilo je pogibeljno
pokušati to noću. Ali tako je posavjetovao Turambar, a bilo je beskorisno njemu
proturječiti.
Krenuše tako u sumrak, ali ne pođoše ravno prema Zmaju, već prvo udariše
putem k Prijelazima; zatim, prije nego što stigoše dotle, skrenuše uskom stazom
na jug i tako zađoše u polumračnu šumu iznad Teiglina.{61} A dok su se
približavali Cabed-en-Arasu, korak po korak, često zastajkujući da osluhnu, vonj
paleža dopro je do njih, kao i smrad od kojeg im se smučilo. Ali sve bijaše
mrtvački mirno, bez i daška vjetra. Prve su zvijezde zatreperile nad istokom iza
njih, a nejasno vidljivi stupovi dima uzdizali su se ravno, bez vijuganja, spram
posljednje svjetlosti na zapadu.
Sad, kad je Turambar otišao, Niniel je ostala kao skamenjena; ali Brandir
joj priđe i reče: "Niniel, ne boj se najgorega dok ne moraš. Ali zar ti ne
savjetovah da čekaš?"
"Tako si kazao", odgovori mu ona. "Ali kakve li mi sada vajde od toga? Jer
ljubav može čekati i patiti nevjenčana."
"To mi je znano", reče Brandir. "No vjenčanje nije tek tako."
"Dva već mjeseca čekam njegovo dijete", reče Niniel. "Ali ne bih rekla da
je moj strah od gubitka zato teže podnositi. Ne mogu te shvatiti."
"Ne mogu ni ja sebe", reče on. "Pa ipak, bojim se."
"Kakve li utjehe od tebe!" kriknu ona. "Ali, Brandire, prijatelju: bila ja
vjenčana ili nevjenčana, bila ja majka ili djeva, moja je strepnja neizdrživa.
Gospodar sudbine pošao je usprkositi svojoj kobi daleko odavde, a kako da ja
ostanem ovdje i čekam da polagano pristižu glasi, dobri ili loši? Noćas će se, sva
je prilika, on susresti sa Zmajem, a kako da ja onda stojim, ili sjedim, ili
provodim te užasne sate?"
"Nije mi znano," reče on, "ali sati nekako moraju proći, za tebe i za žene
onih koji su pošli s njime."
"Neka one čine kako im srca nalažu!" zavapi ona. "Ali što se mene tiče,
želim poći. Milje neće ležati između mene i pogibelji moga gospodara. Idem
ususret glasima!"
Tad se Brandirova strepnja zacrnje na njezine riječi, pa on podviknu: "Tako
neće biti, ako te mogu spriječiti. Jer time ćeš ugroziti sve nakane. Milje što leže
do ondje mogu još pružiti vremena za bijeg, pode li po zlu."
"Pođe li po zlu, bijeg mi neće biti želja", reče ona. "A od tvoje mudrosti
pomoći više nema, i nećeš me spriječiti." I ona stade pred narod koji je još bio
okupljen na otvorenom prostoru unutar Ephela, te viknu: "Ljudi brethilski!
Ovdje ne kanim čekati. Ne uspije li moj gospodar, sva nam je nada ništavna. Svu
će vam zemlju i sve šume progutati plamen, i sve vaše kuće propasti u pepeo, i
nitko, baš nitko uteći neće. Zašto da se onda zadržavamo ovdje? Polazim sada
ususret glasima i onoj kobi koja već po njima stiže. Neka svi oni što slično misle
pođu sa mnom!"
Na tomnogi ushtjedoše poći s njom: Dorlasova i Hunthorova žena zato što
su im voljeni otišli s Turambarom; drugi zbog samilosti prema Niniel i želje da
joj iskažu prijateljstvo; i još mnogi drugi koje je namamila sama vijest o Zmaju,
te su puni odvažnosti ili ludosti (a malo znajući o zlu) htjeli vidjeti čudnovata i
hvalospjevna djela. Jer, doista, tako je velik u njihovoj svijesti Crni mač dotad
postao da je malo tko mogao vjerovati kako bi ga čak i Glaurung mogao poraziti.
Stoga uskoro žurno pođoše, u velikoj družini, prema pogibelji koju nisu
shvaćali; i nakon puta s malo predaha stigoše naposljetku umorni, baš kad je pala
noć, na Nen Girith, netom što je Turin odande otišao. Ali noć je hladan
savjetnik, te se mnogi sada zaprepastiše nad svojom prenagljenošću; a kad su
čuli od izvidnika koji su se ondje zadržali koliko je blizu Glaurung već stigao, te
koliko je beznadna Turambarova nakana, srca im prože studen, te se ne usudiše
otići ni koraka dalje. Neki pogledaše prema Cabed-en-Arasu s tjeskobom u
očima, ali ništa ne opaziše i ne čuše ništa do hladna glasa slapova. A Niniel sjede
po strani i spopade je silna drhtavica.


Kad je Niniel otišla sa svojom družinom, Brandir reče preostalima:
"Gledajte kako sam prezren, a savjet mi je ismijan! Neka vam Turambar i
imenom gospodar bude, kad je već preuzeo sve moje ovlasti. Jer sada se odričem
i vlasti i naroda. Nitko više neka od mene ne potraži ni savjeta ni vidanja!" I on
slomi svoj štap. U sebi pomisli: 'Sad mi više ništa preostalo nije, izuzev tek
ljubavi prema Niniel: stoga mi valja poći kamo ona krene, mudro ili ludo. U
ovom se tamnom času ništa predvidjeti ne da; ali možda bude tako da čak i ja
odagnam neko zlo od nje, budem li blizu.'
Opasa se stoga kratkim mačem, kao rijetko kad dotad, te dohvati štaku,
izađe kroz dveri Ephela i poče šepati za ostalima što je brže mogao po dugome
putu do zapadne međe Brethila.
 GLAURUNGOVA SMRT

Napokon, baš kad se puna noć sklapala nad tim krajem, Turambar sa
sudruzima stiže na Cabed-en-Aras, gdje ih obradova silno hučanje vode; jer iako
je obećavalo da ih dolje čeka pogibelj, zastiralo je sve ostale zvukove. Zatim ih
Dorlas odvede malo u stranu, prema jugu, te se niz jedan procjep spustiše u
podnožje litice; ali njega ondje srce izda, jer mnogo je kamenova i velikih stijena
ležalo u rijeci, a voda je divlje kuljala oko njih, škrgućući. "Ovo je siguran put u
smrt", reče Dorlas.
"To je jedini put, u smrt ili u život," reče Turambar, "a nedoumica ga neće
učiniti izglednijim. Zato, za mnom!" I on krenu prvi u prijelaz, te zbog toga što
je bio vješt i odvažan, ili stoga što je sudbina tako htjela, stiže na suprotnu
stranu, pa se u mrklu mraku okrenu da vidi je li tko stigao za njim. Jedno tamno
obličje stajalo je uz njega. "Dorlase?" reče.
"Ne, ja sam", reče Hunthor. "Dorlas pokleknu pri prijelazu. Jer čovjek može
ljubiti ratovanje, a ipak strepiti od mnogočega. Eno ga gdje sjedi i drhti na obali,
valjda; i sramota ga stigla zbog riječi što ih mome rođaku kaza."
Turambar i Hunthor sad malo predahnuše, ali noć ih uskoro smrznu, jer
obojica su bili mokri do kože; zatim počeše tražiti put uz vodu, prema sjeveru i
Glaurungovu brložištu. Putem je klanac bivao sve mračniji i uži, a dok su pred
sobom opipavali put, opazili su treperenje poput žara lomače iznad sebe, te
začuli režanje Velikoga pozoja u opreznu snu. Tada se uznastojaše popeti, ne bi li
stigli do pod sam rub; jer sva im je nada ležala u tome da neprijatelja udare
odozdo, gdje nije branjen. Ali smrad je sad već bio tako gadan da im se u
glavama smutilo, pa se poskliznuše pri veranju, pridržaše za izboje drveća i
stadoše suho povraćati, zaboravljajući u svome jadu na sav strah izuzev strepnje
od pada u ralje Teiglina.
Tada Turambar reče Hunthoru: "Snage imamo sve manje, a trošimo je
nizašto. Jer sve dok ne budemo sigurni kuda će Zmaj proći, penjanje nam je
uzaludno."
"Ali kada to budemo znali," reče Hunthor, "neće biti više vremena da
potražimo put za uspon do vrha klanca."
"Istinu zboriš", reče Turambar. "Ali kada sve ovisi o prilici, u priliku nam
se valja uzdati." Zaustavili su se stoga i pričekali, te iz mračne klisure stali
promatrati gdje daleko nad njima jedna bijela zvijezda puže preko nejasne pruge
neba; a Turambar tada polako utonu u drijemež, u kojemu je svu volju upinjao u
pridržavanje, iako mu je crna bujica sisala i glodala udove.
Iznenada se prolomi silna buka, i zidovi klanca zadrhtaše i jeknuše.
Turambar se prenu i reče Hunthoru: "On se budi. Kucnuo je čas. Ubodi ga
duboko, jer dvojici sad valja za trojicu bosti!"
I s time otpoče Glaurungov napad na Brethil; i sve se odvi mahom onako
kako se Turambar nadao. Jer sada Zmaj spor i težak dopuza do ruba litice, i ne
skrenu, već se spremi da moćne prednje noge prebaci preko klanca i onda za
njima povuče ostatak tjelesine. Strava stiže s njime; jer nije počeo prelaziti točno
iznad njih, već malo sjevernije, a oni odozdo spaziše golemi obris njegove glave
naspram zvijezda; on razjapi čeljust, a imao je sedam plamenih jezika. Onda
izriga vatru, te cijelu klisuru ispuniše rumena svjetlost i pomamne crne sjene; i
stabla se pred njim sparušiše i buknuše, i kamenje se uruši u rijeku. I zatim se
baci prema naprijed, i moćnim se pandžama primi za suprotnu liticu, i poče se
prevlačiti prijeko.
Sad je valjalo biti odvažan i hitar, jer iako su Turambar i Hunthor izmaknuli
plamenu time što nisu stajali točno Glaurungu na putu, tek su mu se trebali
približiti; a znali su da nade više neće imati nakon što se cijeli prevuče. Ne
hajući za pogibelj, Turambar se s mukom stade uspinjati uz obalu ne bi li dospio
pod njega; ali vrućina i vonj tu već bijahu tako smrtonosni da on zaglavinja, a
bio bi i pao da ga Hunthor, koji ga je srčano slijedio, nije primio za ruku i
pridržao.
"Srce silno!" reče Turambar. "Sretna li izbora što te uzeh za pomagača!" Ali
još dok je to govorio, velik se kamen sruči odozgo i udari Hunthora u glavu, a on
pade u vodu i tako pogibe: ne kao najmanji junak iz Halethine kuće. Turambar
na tokriknu: "Jao! Hudo li je kročiti u mojoj sjeni! Zbog čega zaiskah pomoć?
Jer sada si sam, o Gospodaru sudbine, kako si i trebao znati da mora biti. Porazi
je sada sam!"
Tad on prikupi svu svoju volju i svu svoju mržnju prema Zmaju i njegovu
Gospodaru, te mu se odjednom učini da je pronašao snagu srca i tijela koju nikad
prije nije osjetio; poče se verati uz liticu, s kamena na kamen, s korijena na
korijen, sve dok se napokon nije primio za jedno stabalce što je raslo tik pod
rubom klanca; iako je s vrha bilo spaljeno, korijenjem se još čvrsto držalo. A
Turambar tek što se smjestio u rašlje u krošnji, kad nad njim naiđoše srednji
dijelovi Zmajeva trupa, te mu se od silne težine gotovo svališe na glavu, prije
nego što ih je Glaurung stigao povući dalje. Blijedi i smežurani bijahu odozdo,
memljivi od sive sluzi, za koju je prianjao svakojak gadan otpad; a zaudarali su
na smrt. Turambar tada zamahnu Crnim mačem Belegovim, pa udari uvis iz sve
snage svoje mišice i svoje mržnje, a smrtonosno se sječivo, dugo i halapljivo,
zari u drobinu sve do balčaka.
Tad Glaurung osjeti smrtni ubod i urliknu tako silovito da se sve šume
zatresoše, a promatrači na Nen Girithu se zgroziše. Turambar zaglavinja kao od
udarca i pade s krošnje, a mač mu se istrgnu iz šake i osta stršiti iz Zmajeva
trbuha. Jer Glaurung se silovito stresao i u grču prebacio cijelu svoju tjelesinu
preko klisure, gdje se stao koprcati, urlajući, trzajući se i previjajući na samrti,
sve dok nije razvalio golem prostor svud oko sebe, gdje se napokon svalio sred
dima i loma, i ukočio.
Sad, Turambar se još držao za korijenje drvca, ošamućen i gotovo sasvim
smožden. Ali upro je svu volju, natjerao se da krene i napola spuznuo a napola
sišao do rijeke, gdje se opet odvažio na pogibeljni prijelaz, pužući sad
četveronoške, pridržavajući se, zaslijepljen prskanjem pjene, sve dok nekako
napokon nije stigao na suprotnu stranu i umorno se uspeo procjepom kojim su se
bili spustili. Tako on na koncu stiže do umirućega Zmaja, te bez samilosti
pogleda svojega poraženoga neprijatelja; i bje mu drago.
Pred njim je sada ležao Glaurung, razjapljenih čeljusti; ali sva je vatra u
njemu bila ugasla, a zle su mu oči bile sklopljene. Ispružio se svom dužinom i
prevalio na bok, a Gurthangov mu je balčak virio iz trbuha. Turambaru se tad
srce nadme u grudima, pa iako je Zmaj još disao, on ushtjede povratiti svoj mač;
jer ako ga je prije cijenio, sad mu je bio vredniji od svega blaga
nargothrondskoga. Istinitima su se pokazale riječi izgovorene dok je bio kovan,
da nijedan stvor, ni veliki ni mali, njegov ugriz preživjeti neće.
Stoga on priđe svome dušmaninu, metnu mu nogu na trbuh, primi
Gurthanga za balčak i stade ga svom snagom potezati. I poviknu, izrugujući se
Glaurungovim riječima u Nargothrondu: "Budi pozdravljen, Pozoju Morgothov!
I ovo je sretan susret! Crkni sad i nek te kmica nosi! Ovim je Turin, Hurinov sin,
osvećen." Onda izvuče mač, ali uto za njim prokulja mlaz crne krvi i pade mu na
šaku, a otrov mu oprži kožu i on kriknu od boli. A Glaurung se na toprenu,
otvori opake oči i pogleda u Turambara s takvom zlobom da se ovome učini
kako ga je to strijela pogodila; i on se zbog toga i zbog teško opečene ruke sruši
u nesvijest, te pade kao mrtav pokraj Zmaja, s mačem pod sobom.


Sad, Glaurungovi urlici doprli su do ljudi na Nen Girithu i prestravili ih; a
kad su promatrači u daljini ugledali silno pustošenje i palež Zmajeva smrtna
hropca, bili su uvjereni kako on to gazi i razara one koji su ga napali. Tada doista
poželješe da mnogo više milja leži između njih i njega; ali ne usudiše se otići s
uzvišenja na kojem su se skupili, jer pamtili su da je Turambar rekao kako će
Glaurung. pobijedi li, prvo poći na Ephel Brandir. Stoga su u strahu promatrali
ne bi li opazili neki znak njegova kretanja, ali nijedan nije bio tako odvažan da
siđe i potraži vijesti na poprištu bitke. A Niniel je samo sjedila i nije se micala,
osim što je drhtala tako da nije mogla umiriti udove; jer kad je čula Glaurungov
glas, srce joj je uvenulo u grudima i osjetila je kako je iznova sustiže onaj njezin
mrak.
Takvu ju je Brandir zatekao. Jer on napokon stiže do mosta nad
Celebrosom, sporo i umorno; cijeli je taj dugi put sam prešepao sa štakom, a bilo
je najmanje pet liga od njegova doma. Tjerao ga je strah zbog Niniel, a glasi koje
je sada čuo nisu bili gori od njegovih strahovanja. "Zmaj je prešao rijeku,"
rekoše mu, "a Crni je mač zacijelo stradao, uz one koji su pošli s njime." Brandir
tad stade uz Niniel, te dokuči njezin jad, i srce ga zaboli zbog nje; ipak, on
pomisli: 'Crni mač je stradao, a Niniel je još živa.' I strese se, jer odjednom mu
posta hladno uz vode Nen Giritha; on zaogrnu Niniel svojim plaštom. Ali ne
domisli se što bi joj kazao; a ona ništa nije rekla.
Vrijeme je teklo, a Brandir je i dalje šutke stajao uz nju, zirkao u noć i ćulio
uši; ali ništa nije uspio opaziti, i ni zvuka nije uspio čuti povrh obrušavanja voda
Nen Giritha, pa je pomislio: 'Sada je zacijelo Glaurung otišao odande i zašao u
Brethil.' Ali više mu nije bilo žao vlastita naroda, onih luda koje su njegov savjet
ismijale, a njega prezrele. "Neka Zmaj ode u Amon Obel, a onda će biti vremena
da se utekne, da se Niniel odvede." Kamo, to jedva da je znao, jer nikada nije bio
izvan Brethila.
Naposljetku se sagnu, dotaknu Niniel po ramenu i reče joj: "Vrijeme teče,
Niniel! Dođi! Vrijeme je da krenemo. Ako mi dopuštaš, povest ću te."
Na toje šutke ustala i primila ga za ruku, te su prešli most i krenuli nizbrdo
putem prema Teiglinskim prijelazima. Ali oni koji su ih opazili gdje idu kao
sjene u mraku nisu znali tko su, niti ih je to zanimalo. A kad su malo zamakli u
muk stabala, iza Amon Obela izađe mjesec i ispuni šumske proplanke sivom
svjetlošću. Niniel tada stade i reče Brandiru: "Je li ovo pravi put?"
A on joj odvrati: "Koji je pravi put? Jer sva nam je nada u Brethilu minula.
Nema nam puta, izuzev izmicanja Zmaju i bijega daleko od njega, dok još ima
vremena."
Niniel ga pogleda u čudu i reče: "Nisi li me ponudio odvesti njemu? Ili bi
me to ti htio prevariti? Crni mač bio je moj ljubljeni i moj muž, i pošla sam
jedino njega da potražim. Što si drugo mogao pomisliti? Učini sada kako hoćeš,
ali ja žurim dalje."
I kad Brandir načas u čudu zasta, ona požuri naprijed; a on je zazva,
viknuvši za njom: "Čekaj, Niniel! Ne idi sama! Ne znaš što ćeš ondje zateći.
Idem s tobom!" Ali ona ne hajaše za njega, već sad krenu kao da je u žilama
peče krv, što dotad studena bijaše; a premda je on najbrže što je mogao pošao za
njom, uskoro mu se izgubila s vidika. Tada on prokune svoju sudbinu i svoju
slabost; ali ne htjede se vratiti.
Sada je već bijeli mjesec odskočio na nebu, gotovo pun, a dok je Niniel
silazila s uzvisine prema kraju uz rijeku, učinio joj se nekako poznat, i prepala ga
se. Jer bila je stigla do Teiglinskih prijelaza i pred njom je sad stajao Haudh-en-
Elleth, blijed na mjesečini, s crnom sjenom poprijeko; a iz humka je dopirala
silna strava.
Ona tad skrenu s krikom na usnama, pohita na jug duž rijeke i u trku zbaci
plašt, kao da sa sebe odbacuje mrak što je tišti; a ispod je bila odjevena sva u
bijelo, te je zasjala na mjesečini dok je hitala kroz drveće. Tako je Brandir spazi
odozgo s obronka te skrenu da joj prepriječi put, ako uzmogne; a kako je sreća
htjela da on pronađe isti onaj puteljak kojim je otišao Turambar, jer taj je skretao
s utabanije staze i strmo se spuštao na jug prema rijeci, na koncu joj se opet
uspio približiti odostrag. Ali premda ju je dozivao, nije se osvrtala, ili ga nije
čula, te je uskoro opet odmakla od njega; i tako su se približili šumi pokraj
Cabed-en-Arasa i mjestu Glaurungova smrtnoga hropca.
Mjesec je tad jezdio vedrim nebom ponad juga, blistajući hladno i jasno.
Stigavši na rub loma što ga je Glaurung stvorio, Niniel mu spazi izvaljenu
tjelesinu, trbuha siva na mjesečini; ali uz nju je ležao čovjek. Tada ona zaboravi
na strah, potrča kroz tinjajući krš i stiže do Turambara. On je bio pao na bok, s
mačem pod sobom, ali lice mu je bilo blijedo kao smrt na blijedoj svjetlosti. Ona
tad zarida, i pade na tlo do njega, i poče ga ljubiti; i učini joj se da on slabašno
diše, ali pomisli da je to tek prijetvorna nada vara, jer bio je hladan i nije se
pomicao, niti joj je na zazivanja odgovarao. A dok ga je milovala, otkrila je da
mu je ruka crna kao da je spaljena, te ju je isprala suzama, otrgnula traku sa
svojega ruha i povezala je. Ali kako se on i dalje nije pomicao na njezin dodir,
ona ga opet poljubi i glasno zazva: "Turambare, Turambare, vrati se! Čuj me!
Probudi se! Jer Niniel ti je došla. Zmaj je mrtav, mrtav, a ja sam sama tu kraj
tebe." Ali od njega nije bilo odgovora.
Brandir je čuo njezino zazivanje, jer bio je stigao do ruba loma; ali upravo
kad je zakoraknuo prema Niniel, stao je u mjestu kao ukopan. Jer kad Niniel
onako zazva, Glaurung se prenu po posljednji put i srsi mu stresoše čitavo tijelo;
i on zaškilji onim opakim očima, u kojima zasja mjesečina kad on zadnjim
dahom kaza:
"Pozdravljena da si, Nienor, Hurinova kćeri. Ponovno se susrećemo prije
kraja. Poklanjam ti radosnu spoznaju da si konačno pronašla svojega brata. A sad
ćeš doznati tko je on: ubojica iz potaje, izdajnik dušmana, vjerolomnik prijatelja
i prokletstvo cijelom svojem rodu, Turin, Hurinov sin! No najgore od svih
njegovih djela oćutjet ćeš u sebi."
Na toNienor osta na tlu kao ošamućena, ali Glaurung izdahnu; a kako je
umro, s nje spade veo njegove pakosti, i sve joj se uspomene razbistriše pred
očima, iz dana u dan, a nije zaboravila ni sve što ju je zadesilo otkako je legla na
Haudh-en-Elleth. I cijelo joj se tijelo stade tresti od užasa i muke. Ali Brandir,
koji je sve čuo, ostao je pogođen i naslonio se na prvo stablo.
Tada se Nienor odjednom osovi na noge, i stade blijeda poput utvare na
mjesečini, i pogleda Turina pod sobom, i zavapi: "Zbogom, o dvaput voljeni! A
Turin Turambar turun'ambartanen: Vladaru nad sudbinom, sudbinom
nadvladani! O sretne li smrti!" Pa izvan sebe od nesnosna jada i užasa mahnito
uteče odatle; a Brandir zaglavinja za njom, zazivajući: "Čekaj! Čekaj, Niniel!"
A ona tek na časak zastade, okrenu se i razrogačeno ga pogleda. "Da
čekam?" doviknu mu. "Da čekam? Uvijek si mi taj savjet davao. Da sam ga
barem poslušala! Ali sada je prekasno. I više ne kanim čekati na licu
Međuzemlja." I zatim otrča od njega.{62}
Hitro tad stiže do ruba Cabed-en-Arasa, gdje stade, pogleda glasnu vodu i
kriknu: "Vodo, vodo! Uzmi sad Niniel Nienor, Hurinovu kćer; Žalost, Žalost,
Morweninu kćer! Uzmi me i Moru me poneso"
S tim se riječima baci preko ruba: uz bljesak bjeline što nestade u grotlu
klanca, uz krik što iščeznu u rici rijeke.
Vode teiglinske tekoše dalje, ali Cabed-en-Arasa ne bijaše više: ljudi ga
nakon toga prozvanu Cabed Naeramarth; jer više ga nikad neće preskočiti
nijedna srna, i svi će ga se živi stvorovi kloniti, i nijedan čovjek na njegovu
obalu kročiti neće. Zadnji je od svih u njegov mrak pogledao Brandir, Handirov
sin; a on se od njega u užasu okrenuo, jer srce ga je izdalo, pa iako je sada mrzio
svoj život, nije ondje mogao posegnuti za smrću koju je želio.{63} Misli mu se
svrnuše Turinu Turambaru, i on kriknu: "Mrzim li te, ili te tek sažaljevam? Ali
mrtav si. Hvale ti ne dugujem, otimaču svega što imah ili htjedoh imati. Ali moj
je narod sada tvoj dužnik. Dolikuje da upravo od mene za to i sazna."
I tako šepavo krenu natrag na Nen Girith, zadrhtavši dok je obilazio
Zmajevo mjesto; a dok se peo strmim putem, nabasa na čovjeka koji je virio
između stabala, te ustuknu ugledavši ga. Ali pri odsjaju zalazećeg mjeseca
prepozna mu lice.
"Ha, Dorlase!" doviknu mu. "Kakve li vijesti za mene imaš? Kako to da si
ostao na životu? I što je bilo s mojim rođakom?"
"Ne bih znao", odgovori mu Dorlas mrgodno.
"Onda me to čudi", reče Brandir.
"Ako te baš zanima," reče Dorlas, "Crni mač htjede da po mraku pregazimo
brzace Teiglina. Je li čudno da to nisam mogao? Vičniji sam vitlanju sjekirom od
nekih, ali kozja stopala nemam."
"Znači da su bez tebe nastavili prilaziti Zmaju?" reče Brandir. "Ali što je
bilo nakon što je prešao? Barem si mogao ostati blizu, da vidiš što će se zbiti."
Ali Dorlas na to ne odgovori, već se samo s mržnjom zagleda u Brandira.
Tada Brandir odjednom shvati što je bilo, prozrevši da je Dorlas iznevjerio svoje
sudrugove, te se postiđen od sramote sakrio u šumi. "Srami se, Dorlase!" reče
mu. "Ti si naš jad začeo; huckao si Crnoga mača, naveo Zmaja na nas, izvrgnuo
me preziru, odvukao Hunthora u smrt, a onda utekao i kukavički se sakrio u
šumi!" A dok je to govorio, na um mu pade još jedna misao, pa ljutito reče:
"Zašto nam bar nisi javio? Najmanja bi ti to pokora bila. Da si tako postupio,
gospa Niniel ne bi bila primorana potražiti ih sama. Ne bi uopće morala vidjeti
Zmaja. Možda bi tako ostala na životu. Dorlase, mrzim te!"
"Briga me za tvoju mržnju!" reče Dorlas. "Jadna je kao i svi tvoji savjeti.
Da mene nije bilo, orci bi bili došli i objesili te kao strašilo u vlastitom ti vrtu.
Sebi nadjeni kukavičko ime!" I s tim riječima, od sramote to spremniji na gnjev,
on zamahnu krupnom šakom na Brandira, te tako pogibe, prije nego što mu je iz
očiju minuo zaprepašteni izraz: jer Brandir je potegao mač i zadao mu smrtni
udarac. On tada načas ostade uzdrhtalo stajati, jer mu se smučilo od krvi; zatim
odbaci mač na tlo i okrenu se, te pođe dalje, svijen nad štakom.
Kad Brandir stiže na Nen Girith, blijedi je mjesec već bio zašao, a noć je
izmicala: na istoku je rudjela zora. Ljudi koji su još u strahu ostali ondje kraj
mosta opazili su ga kako nailazi poput sive jutarnje sjene, te mu neki začuđeno
doviknuše: "Gdje ste li to bili? Jeste li je vidjeli? Jer gospa Niniel je nestala."
"Da, nestala je", reče on. "Nestala je, nestala, i nema joj povratka! Ali ja
dođoh da vam javim što se zbilo. Počuj sada, narode Brethila, pripovijest koju ti
nosim, i reci je li ikad bilo takve! Zmaj je mrtav, ali mrtav je i Turambar uz
njega. A to su dobre vijesti: da, obje su zaista dobre."
Ljudi zažagoriše u čudu na te riječi, a neki rekoše da je sišao s uma; ali
Brandir podviknu: "Čujte me do kraja! I Niniel je mrtva, krasotna Niniel koju ste
ljubili, koju sam ja ljubio više od svih. Skočila je s ruba Srnina skoka,{64} a ralje
Teiglina su je progutale. Jer ovo je saznala prije tog bijega: Hurinova djeca oboje
su bili, sestra i brat. Mormegilom su njega zvali, Turambarom se sam prozvao,
skrivajući prošlost: on, Turin, Hurinov sin. Niniel smo nju prozvali, ne znajući
joj prošlost: Nienor je bila, Hurinova kći. U Brethil donesoše sjenku svoje
mračne sudbine. Ovdje ih kob sustignu, i tuga ovu zemlju više nikada napustiti
neće. Ne zovite je Brethilom, a ni zemljom Halethrima, već imenom Sarch nia
Chin Hurin, Grob djece Hurinove!"
Tada se ljudi rasplakaše gdje je tko stajao, iako im još nije bilo jasno kako
je došlo do toga zla, a neki rekoše: "Grob u Teiglinu ljubljena Niniel ima, a grob
će imati i Turambar, najodvažniji među ljudima. Svojega izbavitelja nećemo
ostaviti da leži pod nebom. Pođimo k njemu."
 TURINOVA SMRT

Sad, još dok je Niniel bježala odande, Turin se prenu, i učini mu se da ju je
iz svojega dubokog mraka začuo kako ga doziva izdaleka; ali kada Glaurung
izdahnu, crna ga nesvjestica ostavi, te on opet duboko udahnu, i uzdahnu, i
zapade u drijemež duboke iscrpljenosti. Ali pred zoru naiđe ljuta studen, pa se
on okrenu u snu, a Gurthangov mu se balčak zari u slabine, što ga odjednom
probudi. Noć je bila pri kraju i u zraku se osjećao dašak jutra; a on skoči na
noge, posjetivši se svoje pobjede i otrova što mu je opekao ruku. Podigao ju je,
pogledao je i začudio se. Jer bila je povezana trakom bijele tkanine, a ipak
vlažna, i nije ga više tako boljela; te on kaza sebi: 'Zašto bi me netko tako
zbrinuo, a ipak ostavio da ležim hladan sred krša i zmajskoga smrada? Kakve se
to čudnovate stvari zbiše?'
On tad glasno zazva, ali ne dobi odgovora. Sve oko njega bijaše crno i
sumorno, a bazdilo je po smrti. Sagnuo se i podigao mač, koji je bio čitav, a
svjetlost bridova još mu je jednako sjala. "Gadan bijaše Glaurungov otrov," reče
on, "ali ti si jači od mene, Gurthangu! Svačiju bi krv pio. Tvoja je pobjeda. Ali,
dođi! Moram poiskati pomoć. Tijelo mi je iznureno, a kosti promrzle."
Tada se okrenuo od Glaurunga i ostavio ga da trune; ali dok je odlazio
odande, svaki mu se korak činio sve težim, pa je pomislio: 'Možda me na Nen
Girithu čeka jedan od onih izvidnika. Ali da se bar što prije vratim svojoj kući,
da oćutim nježne Ninieline ruke i dobru Brandirovu vještinu!' Te napokon,
umornim hodom, pošta pajući se Gurthangom, u sivom praskozorju on stiže na
Nen Girith; baš kad su odande kretali u potragu za njegovim mrtvim tijelom, on
stade pred narod.
Tada prestravljeno ustuknuše, uvjereni da je to njegov nespokojni duh, a
žene prekriše oči i počeše naricati. Ali on im reče: "Ne, ne plačite, veselite se!
Gledajte! Nisam li živ? I nisam li ubio onoga Zmaja od kojega ste strahovali?"
Tada se okomiše na Brandira s povicima: "Ludo jedna, što nam lažne priče
pripovijedaš i kazuješ da mrtav leži. Nismo li rekli da si sišao s uma?" Ali
Brandir je, zatravljen, samo užasnuto zurio u Turina i nije mogao pustiti ni glasa
oda se.
Ali Turin mu reče: "Ti si, dakle, bio ondje i zbrinuo mi ruku? Hvala ti. Ali
vještina ti više nije kao nekoć, ako ne razaznaješ nesvjesticu od smrti." Te se
obrati narodu: "Ne govorite tako s njime, lude jedne, od prvog do zadnjeg. Koji
bi od vas bolje postupio? Imao je srca barem sići do poprišta boja, dok vi tu
sjedite i zapomažete!
Ali, Handirov sine, dođi amo! Još bih toga htio saznati. Zbog čega si ovdje,
uza sav ovaj narod koji ostavih na Ephelu? Ako već za vas mogu poći u smrtnu
pogibelj, zar mi ne možete ostati vjerni dok me nema? I gdje je Niniel? Valjda se
mogu nadati da je niste dovodili ovamo, već ste je ostavili ondje gdje se od nje
oprostih, u mojoj kući, pod paskom vjernih stražara?"
A kad ne dobi odgovora: "Dajte, recite, gdje je Niniel?" on viknu. "Jer prvo
bih nju htio vidjeti, i prvo bih njoj ispripovjedio priču o djelima u noći."
Ali oni okrenuše lica od njega, a Brandir naposljetku reče: "Niniel nije
ovdje."
"Dobro je, ako je tako", reče on. "Pošao bih onda kući. Ima li kakva konja
da me ponese? A nosiljka bi još bolja bila. Padam s nogu od svega što prođoh."
"Ne, ne!" reče ojađeno Brandir. "Kuća ti je prazna. Niniel nije ondje. Mrtva
je."
Ali jedna od okupljenih žena - Dorlasova, kojoj se Brandir nije milio -
resko viknu: "Ne slušajte ga, gospodaru! Jer sav je sluđen. Stigao je vičući da ste
mrtvi, i još je kazao da je to dobra vijest. Ali "Zbog toga što te itekako
cijenismo," odgovori mu Mablung; "a iako si mnogim pogibeljima izmakao,
strahovah za tebe na koncu. Vidjeh nailazak Glaurungov, te pomislih da je
ispunio svoju zloguku nakanu i sad se vraća svojemu Gospodaru. Ali on svrnu
prema Brethilu, a ja istodobno saznah od lutalica u onome kraju da se Crni mač
nargothrondski tu opet pojavio, pa se orci klone granica te zemlje kao smrti. To
me ispuni strepnjom, te kazah: 'Jao! Glaurung kreće kamo se njegovi orci ne
usuđuju, u potragu za Turinom.' Stoga pođoh amo što se hitrije dalo, da te
upozorim i da ti pomoć pružim."
"Hitro, ali ne dovoljno hitro", reče Turin. "Glaurung je mrtav."
Vilenjaci ga na topogledaše u čudu i kazaše: "Velikoga si Pozoja pogubio!
Slava budi tvojemu imenu na vijeke među vilenjacima i ljudima!"
"Što će mi", reče Turin. "Jer i svoje sam srce pogubio. Ali kako već stižete
iz Doriatha, recite mi što je s mojim rođenima. Jer u Dor-lominu mi kazaše da su
one utekle u Skriveno kraljevstvo."
Vilenjaci mu isprva ne odgovoriše, ali Mablung naposljetku kaza: "Tako
doista i bijaše, one godine prije nailaska Zmaja. Ali više ih ondje nema, jao!"
Turinu srce na to stade, jer je začuo korake kobi što ga kane progoniti do samoga
kraja. "Govori dalje!" kriknu on. "I to hitro!"
"Otiđoše u divljinu ne bi li te našle", reče Mablung. "Svi im savjetovaše da
ne idu; ali htjele su pošto-poto u Nargothrond, nakon što se saznalo da si ti Crni
mač; a odande je izašao Glaurung, i cijela im se straža raštrkala. Nitko od toga
dana ne vidje Morwen; ali Nienor zanijemi od čarolije, te uteče na sjever u šume
poput divlje srne, gdje joj se zametnu trag." Tada na čuđenje vilenjaka Turin
prasnu u glasan, rezak smijeh. "Nije li to šala?" uzviknu. "O, krasna moja
Nienor! Znači, utekla je iz Doriatha Zmaju, a od Zmaja meni. Slatko li mi se to
osmjehnu sreća! Put joj smeđa poput lješnjaka bijaše, a sva kosa vrana; kao
vilenjačko dijete bijaše malena i sitna, nijedna joj žena nije bila slična!"
Mablung se na to zaprepasti, te reče: "Ali posrijedi je neka greška. Sestra
tvoja nije bila takova. Bijaše visoka, očiju modrih, kose poput čista zlata, u
ženskome liku navlas ista ocu joj Hurinu. Ta nikako je nisi mogao vidjeti!"
"Nisam li, nisam li, Mablungu?" zavapi Turin. "Ali zašto ne bih! Jer, gle,
slijep sam! Nisi li to znao? Slijep, slijep, od djetinjstva bauljam u mračnoj magli
Morgothovoj! Odlazi sada zato od mene! Idi, idi! Vrati se u Doriath, zima ga
sparušila! Proklet da je Menegroth! I prokleta da je tvoja zadaća! Samo je još
ovo nedostajalo. Sada stiže noć!"
Tada pobježe od njih poput vjetra, a oni ostadoše svi u čudu i strahu. Ali
Mablung reče: "Nešto se čudno i strahotno ovdje zbilo, nešto o čemu ništa ne
znamo. Pođimo za njim i pomozimo mu, bude li moguće: jer sada je zlehud i
mahnit."
Ali Turin im daleko odmaknu, te stiže na Cabed-en-Aras i ondje stade kao
ukopan; i ču huku vode, i vidje da su sva stabla sparušena, bliska i daleka, i da
im uvelo lišće žalosno pada, kao da je to zima stigla s prvim danima ljeta.
"Cabed-en-Aras, Cabed Naeramarth!" kriknu on. "Neću oskvrnuti tvoje
vode, što Niniel okupaše. Jer sva mi djela huda bijahu, a ovo posljednje još i
najgore."
Tada isuče svoj mač i reče mu: "Pozdravljen budi, Gurthangu, čeliku smrti,
ti koji si mi jedini preostao! Ali priznaješ li ti ijednoga vladara, duguješ li
vjernost ikome do ruci što tobom vitla? Ničije se krvi ti ne libiš! Hoćeš li uzeti
Turina Turambara? Hoćeš li me hitro pogubiti?"
A iz oštrice u odgovor zazvoni leden glas: "Hoću, popit ću tvoju krv, ne bih
li zaboravio krv gospodara mi Belega, kao i krv nepravedno umorenog Brandira.
Pogubit ću te brzo."
Tad Turin upre balčak o zemlju i baci se na vrh Gurthanga, a crna mu
oštrica oduze život.
Ali pristiže Mablung i ugleda grozomorno obličje Glaurunga gdje leži
mrtvo, a kad opazi Turina, obuze ga tuga, jer spomenu se Hurina kako ga vidje u
Nirnaeth Arnoediadu, i stravične kobi njegova roda. Dok vilenjaci ondje stajaše,
s Nen Giritha siđoše ljudi da vide Zmaja, pa kad ugledaše kako je skončao život
Turina Turambara, stadoše liti suze; a vilenjaci se zgroziše nakon što konačno
saznaše zbog čega im je Turin uputio onakve riječi. Tad Mablung ogorčeno reče:
"I ja bijah upleten u kob Hurinove djece, te tako riječima umorih onoga kojega
sam volio."
"Zbog toga što te itekako cijenismo," odgovori mu Mablung; "a iako si
mnogim pogibeljima izmakao, strahovah za tebe na koncu. Vidjeh nailazak
Glaurungov, te pomislih da je ispunio svoju zloguku nakanu i sad se vraća
svojemu Gospodaru. Ali on svrnu prema Brethilu, a ja istodobno saznah od
lutalica u onome kraju da se Crni mač nargothrondski tu opet pojavio, pa se orci
klone granica te zemlje kao smrti. To me ispuni strepnjom, te kazah: 'Jao!
Glaurung kreće kamo se njegovi orci ne usuđuju, u potragu za Turinom.' Stoga
pođoh amo što se hitrije dalo, da te upozorim i da ti pomoć pružim."
"Hitro, ali ne dovoljno hitro", reče Turin. "Glaurung je mrtav."
Vilenjaci ga na topogledaše u čudu i kazaše: "Velikoga si Pozoja pogubio!
Slava budi tvojemu imenu na vijeke među vilenjacima i ljudima!"
"Što će mi", reče Turin. "Jer i svoje sam srce pogubio. Ali kako već stižete
iz Doriatha, recite mi što je s mojim rođenima. Jer u Dor-lominu mi kazaše da su
one utekle u Skriveno kraljevstvo."
Vilenjaci mu isprva ne odgovoriše, ali Mablung naposljetku kaza: "Tako
doista i bijaše, one godine prije nailaska Zmaja. Ali više ih ondje nema, jao!"
Turinu srce na to stade, jer je začuo korake kobi što ga kane progoniti do samoga
kraja. "Govori dalje!" kriknu on. "I to hitro!"
"Otiđoše u divljinu ne bi li te našle", reče Mablung. "Svi im savjetovaše da
ne idu; ali htjele su pošto-poto u Nargothrond, nakon što se saznalo da si ti Crni
mač; a odande je izašao Glaurung, i cijela im se straža raštrkala. Nitko od toga
dana ne vidje Morwen; ali Nienor zanijemi od čarolije, te uteče na sjever u šume
poput divlje srne, gdje joj se zametnu trag." Tada na čuđenje vilenjaka Turin
prasnu u glasan, rezak smijeh. "Nije li to šala?" uzviknu. "O, krasna moja
Nienor! Znači, utekla je iz Doriatha Zmaju, a od Zmaja meni. Slatko li mi se to
osmjehnu sreća! Put joj smeđa poput lješnjaka bijaše, a sva kosa vrana; kao
vilenjačko dijete bijaše malena i sitna, nijedna joj žena nije bila slična!"
Mablung se na to zaprepasti, te reče: "Ali posrijedi je neka greška. Sestra
tvoja nije bila takova. Bijaše visoka, očiju modrih, kose poput čista zlata, u
ženskome liku navlas ista ocu joj Hurinu. Ta nikako je nisi mogao vidjeti!"
"Nisam li, nisam li, Mablungu?" zavapi Turin. "Ali zašto ne bih! Jer, gle,
slijep sam! Nisi li to znao? Slijep, slijep, od djetinjstva bauljam u mračnoj magli
Morgothovoj! Odlazi sada zato od mene! Idi, idi! Vrati se u Doriath, zima ga
sparušila! Proklet da je Menegroth! I prokleta da je tvoja zadaća! Samo je još
ovo nedostajalo. Sada stiže noć!"
 Tada pobježe od njih poput vjetra, a oni ostadoše svi u čudu i strahu. Ali
Mablung reče: "Nešto se čudno i strahotno ovdje zbilo, nešto o čemu ništa ne
znamo. Pođimo za njim i pomozimo mu, bude li moguće: jer sada je zlehud i
mahnit."
Ali Turin im daleko odmaknu, te stiže na Cabed-en-Aras i ondje stade kao
ukopan; i ču huku vode, i vidje da su sva stabla sparušena, bliska i daleka, i da
im uvelo lišće žalosno pada, kao da je to zima stigla s prvim danima ljeta.
"Cabed-en-Aras, Cabed Naeramarth!" kriknu on. "Neću oskvrnuti tvoje
vode, što Niniel okupaše. Jer sva mi djela huda bijahu, a ovo posljednje još i
najgore."
Tada isuče svoj mač i reče mu: "Pozdravljen budi, Gurthangu, čeliku smrti,
ti koji si mi jedini preostao! Ali priznaješ li ti ijednoga vladara, duguješ li
vjernost ikome do ruci što tobom vitla? Ničije se krvi ti ne libiš! Hoćeš li uzeti
Turina Turambara? Hoćeš li me hitro pogubiti?"
A iz oštrice u odgovor zazvoni leden glas: "Hoću, popit ću tvoju krv, ne bih
li zaboravio krv gospodara mi Belega, kao i krv nepravedno umorenog Brandira.
Pogubit ću te brzo."
Tad Turin upre balčak o zemlju i baci se na vrh Gurthanga, a crna mu
oštrica oduze život.
Ali pristiže Mablung i ugleda grozomorno obličje Glaurunga gdje leži
mrtvo, a kad opazi Turina, obuze ga tuga, jer spomenu se Hurina kako ga vidje u
Nirnaeth Arnoediadu, i stravične kobi njegova roda. Dok vilenjaci ondje stajaše,
s Nen Giritha siđoše ljudi da vide Zmaja, pa kad ugledaše kako je skončao život
Turina Turambara, stadoše liti suze; a vilenjaci se zgroziše nakon što konačno
saznaše zbog čega im je Turin uputio onakve riječi. Tad Mablung ogorčeno reče:
"I ja bijah upleten u kob Hurinove djece, te tako riječima umorih onoga kojega
sam volio."
Tad podigoše Turina i vidješe da mu se mač prelomio popola. Tako propade
sve što je ikada imao.
Trudom mnogih ruku prikupiše drva, naslagaše ga na gomilu i potpališe
golemu lomaču, što stade proždirati tjelesinu Zmaja, sve dok od nje ne osta tek
crni pepeo i kosti mu se ne skršiše u prah, a mjesto toga spaljivanja navijek
nakon toga stajaše golo i jalovo. Ali Turina položiše u visok humak na mjestu
gdje je pao, a do njega staviše krhotine Gurthanga. A kad sve bijaše gotovo, i
kad pjesnici vilenjaka i ljudi otpjevaše tužaljke što kazivahu o Turambarovu
junaštvu i Nlnielinoj ljepoti, donesoše golem siv kamen i postaviše ga svrh
humka; a na njemu vilenjaci urezaše runama iz Doriatha ove riječi:

TURIN TURAMBAR DAGNIR GLAURUNGA

a pod njima napisaše i ovo:

NIENOR NINIEL

Ali ona ne bijaše ondje, niti se ikada doznalo kamo su je odnijele hladne
vode Teiglina.
Tu je kraj Priči o Hurinovoj djeci, najduljemu od svih spjevova Belerianda.


 NAPOMENA

Jedna uvodna bilješka, koja postoji u različitim oblicima, navodi da je
Narn i Chin Hurin, premda sastavljen na vilenjačkom jeziku i uz izdašno
služenje predanjima vilenjaka, napose onih iz Doriatha, bio djelo ljudskog
pjesnika Dlrhavala, koji je u Earendilovim danima živio na ušćima Siriona i
ondje prikupljao sve raspoložive vijesti o Hadorovoj kući, među ljudima i
vilenjacima, izbjeglim i prognanim iz Dor-lomina, Nargothronda, Gondolina ili
Doriatha. U jednoj inačici te bilješke za samog se Dirhavala kaže da je potjecao
iz Hadorove kuće. Ovaj spjev, najdulji među svim spjevovima Belerianda, bio je
jedino djelo koje je Dirhaval ispjevao, ali Eldari su ga cijenili, jer se poslužio
jezikom Sivih vilenjaka, kojemu je bio zaista vičan. Sastavio ga je u vilenjačkom
metru zvanom Minlamad thent / estent, koji se u starini držao primjerenim za
narn (pripovijest ispričanu u stihu, ali predviđenu za recitiranje, a ne pjevanje).
Dlrhaval je stradao u napadu Feanorovih sinova na sirionske luke.
 DODATAK

Od mjesta u radnji gdje se Turin sa svojim ljudstvom nastani u prastarome
boravištu Sitnih patuljaka na Amon Rudhu ne postoji pripovjedni tekst dovršen u
jednako podrobnim razmjerima sve do točke gdje se Narn nastavlja Turinovim
putovanjem na sjever nakon pada Nargothronda. Niz oglednih ili istraživačkih
bilježaka daje, međutim, izvjesne daljnje uvide u zbivanja povrh sažetijeg
prikaza iz Silmarilliona, a ima čak i kratkih odjeljaka povezanog pripovijedanja
u razmjerima Narna.
Jedan izdvojeni odsječak opisuje život odmetnika na Amon Rudhu nakon
njihova useljenja, a pruža i nešto opširniji opis Bar-en-Danwedha.

Dugo je još život odmetnicima išao sasvim po volji. Hrane nije
manjkalo, zaklon im je bio dobar, topao i suh, a prostora napretek; jer
otkrili su da se u pećinama može u nuždi nastaniti i njih stotinu, pa i
više. Nešto dublje se nalazila još jedna, manja odaja. S jedne strane
imala je ognjište, nad kojim se okno za dim uzdizalo kroz stijenu do
domišljato skrivena ispuha u pukotini na obronku. Bilo je ondje još
mnogo komora u koje se ulazilo iz odaja ili prolaza između njih; neke
su bile stambene, a neke radionice ili spremišta. U pohrani je Mlm bio
vještiji od njih i posjedovao je mnoge posude i škrinje od kamena i
drva što su se doimale vrlo staro. Ali sada u većini tih komora nije bilo
ničega: u oružnicama su još visjele sjekire i druga zahrđala i prašna
oprema, ali police i smočnice bile su prazne, a kovačnice puste. Sve
izuzev jedne: malene odaje u koju se stizalo iz unutrašnje dvorane, a
gdje se nalazilo ognjište što je dijelilo ispuh za dim s ognjištem u
dvorani. Ondje je Mim katkad radio, ali nije dopuštao drugima da
pritom budu s njime.
Do kraja te godine nisu više odlazili u pljačku, a ako bi se i
udaljavali poradi lova ili prikupljanja hrane, najčešće su išli u manjim
skupinama. Ali još im je dugo bilo teško pronaći put pri povratku, dok
 su osim Turina tek šestorica njegovih ljudi uopće uspjela sa sigurnošću
zapamtiti kako se točno treba ići. Svejedno, kad su vidjeli da
snalažljiviji mogu stići do njihova skrovišta bez Mimove pomoći,
postavili su danonoćnu stražu pokraj procjepa u sjevernoj zidini. S
juga nisu očekivali neprijatelje, a nisu ni strahovali da bi se iz tog
smjera itko mogao popeti na Amon Rudh; ali danju je najčešće
promatrač stajao na vrhu kruništa, odakle je pucao pogled na sve
strane. Ma koliko strme bile stijenke kruništa, do vrha brda se moglo
stići, jer su istočno od ulaza u pećinu bile uklesane grube stube što su
vodile do kosina kojima su se ljudi mogli bez daljnje pomoći popeti.
Tako je godina odmicala bez nevolja i uzbuna. Ali kad su se dani
počeli kratiti, kad je jezerce posivjelo i ohladilo se, a breze ogoljele, i
kad su se vratile teške kiše, morali su se više zadržavati u zaklonu.
Ondje su se brzo zasitili tmine pod brdom ili mrka polumraka u
odajama; i većina je stala smatrati kako bi im život bio bolji kada ga
ne bi morali dijeliti s Mirnom. Prečesto bi se taj pojavio iz nekog
sjenovitog kutka ili s nekih vrata kad su bili uvjereni da se nalazi
drugdje; a kad bi Mlm bio u blizini, u razgovor im se uvlačila
nelagoda. Počeli su međusobno uvijek razgovarati šaptom.
No čudnim im se učinilo što se s Turinom zbiva suprotno; bivao
je navijek sve srdačniji prema starome patuljku i sve je više slušao
njegove savjete. U zimi što je uslijedila duge je sate znao prosjediti s
Mirnom, slušajući priče iz njegova života i brojna predanja; a Turin ga
nije pritom korio ako bi štogod ružno rekao o Eldarima. Mirnu je to
bilo očito drago pa je zauzvrat Turinu često povlađivao; jedino je
njemu povremeno dopuštao da uđe u njegovu kovačnicu. gdje bi njih
dvojica ispod glasa razgovarala. Manje je drago zbog toga bilo
ljudima; a Androg je na to gledao jalnim okom.

Tekst kojega slijedi Silmarillion uopće ne kazuje kako je Beleg pronašao
put u Bar-en-Danwedh: on se "među njima iznenada stvorio" u "blijedi sumrak
jednog zimskog dana". U drugim kratkim skicama priča glasi da je zbog nehaja
odmetnika ponestalo hrane u Bar-en-Danwedhu tijekom zime, a Mlm im nije
htio dati jestivo korijenje iz svoje zalihe; stoga su početkom godine otišli u
lovački pohod iz svojega uporišta. Dok se približavao Amon Rudhu, Beleg je
naišao na njihove tragove, nakon čega je ili otišao za njima do tabora koji su bili
primorani podići pri iznenadnu naletu snježne oluje ili ih je nastavio pratiti sve
do Bar-en-Danwedha i ušuljao se onamo za njima.
U to vrijeme se Androg izgubio u pećinama dok je potajice tražio Mlmovu
tajnu zalihu hrane te je pronašao tajno stubište što je vodilo van, na ravni
vrhunac Amon Rudha (tim su stubištem neki odmetnici uspjeli pobjeći iz Bar-
en-Danwedha nakon što su ga napali orci: Silmarillion, str. 225). A bilo tijekom
upravo spomenuta lova, bilo nekom kasnijom prilikom, nakon što se usprkos
Mlmovoj kletvi opet latio luka i strijela, Androg je bio ranjen otrovanom
strelicom - tek u jednom od nekoliko spominjanja tog događaja navodi se da je
to bila orkovska strijela.
Beleg je Androgu izliječio tu ranu, ali čini se da to u njemu nije ublažilo
nesklonost i nepovjerenje prema vilenjaku; Mlmova mržnja prema Belegu
postala je to jača, jer je on tako "poništio" kletvu koju je Mlm bacio na Androga.
"Opet će ona ugristi", rekao je. Mlmu je palo na um da bi i sam mogao opet steći
mladost i iznova ojačati bude li kušao Melianin lembas; a kako nije do njega
mogao doći kradom, uzeo se pretvarati da je bolestan i preklinjati neprijatelja da
mu ga dade. Kad je Beleg odbio, Mlmova se mržnja zapečatila, još više zbog
ljubavi koju je Turin gajio prema tom vilenjaku.
Ovdje se može spomenuti i da je Turin odbio lembas kad ga je Beleg
izvadio iz svoje torbe (vidi Silmarillion str. 220-221, 204):

Srebrno lišće zarumenje se pod svjetlošću ognja, a kad Turin
opazi pečat, oči mu se smračiše. "Što imaš u tome?" reče.
"Najveći dar što ti ga može dati ona koja te još voli", odgovori
Beleg. "Tu je lembas, eldarski kruh za popudbinu, što ga još nijedan
čovjek okusio nije."
"Šljem svojih otaca uzet ću," reče Turin, "sa zahvalama na skrbi;
ali neću primiti nikakva dara iz Doriatha."
"Onda vrati onamo svoj mač i svoje oružje", reče Beleg. "Vrati
još i poduku i skrbništvo iz svoje mladosti. I pusti da ti ljudi skončaju
u pustoši ne bi li samo bilo po tvojoj ćudi. Svejedno, ovaj kruh za
popudbinu nije bio dar tebi, već meni, pa s njime mogu postupiti kako
me volja. Ne jedi ga, ako ti već zapinje u grlu; ali drugi bi ovdje mogli
biti gladniji i manje uznositi."

Na to se Turin postidio i u tome pitanju suspregnuo svoj ponos.


Može se pronaći još nekoliko šturih naznaka o Dor-Cuartholu, Zemlji luka i
šljema, gdje su Beleg i Turin na neko vrijeme sa svojega uporišta na Amon
Rudhu postali predvodnici snažne bojne sile u krajevima južno od Teiglina
(Silmarillion, str. 225).

Turin je drage volje primao sve koji bi mu prišli, ali nijednog
novopridošlicu na Belegov savjet nije puštao u svoje sklonište svrh
Amon Rudha (a ono je sad nosilo naziv Echad i Sedryn, Zaklon
vjernih); put onamo znali su samo oni iz Stare družine i nikoga drugog
nisu puštali. Ali uokolo su nikli drugi zaštićeni tabori i utvrde: u šumi
na istoku, ili u pobrđu, ili u močvarama na jugu, od Methed-en-glada
("Kraja šume") do Bar-eriba nekoliko liga južno od Amon Rudha; a sa
svih tih mjesta ljudima je bio vidljiv vrhunac Amon Rudha, odakle su
znakovnim dojavama primali novosti i zapovijedi.
Na taj način je, do isteka ljeta, Turinova sljedba nabujala do
velike sile; a moć Angbanda bila je odbačena. Vijest o tome stigla je
čak u Nargothrond, gdje su se mnogi uznemirili, kazujući da ako jedan
Odmetnik može nanijeti takvu štetu Neprijatelju, što li tek Gospodar
Naroga može. Ali Orodreth se nije htio predomišljati. U svemu je
slijedio Thingola. s kojim je razmjenjivao poruke tajnim putevima; a
vladao je mudro, razboritošću onih koji vlastiti narod stavljaju na prvo
mjesto, gledajući kako da što dulje sačuvaju njegov život i imovinu od
požude Sjevera. Stoga nikome iz svojega naroda nije dopustio da se
pridruži Turinu, kojemu je po glasnicima poslao poruku da pripazi da
u ma kojem postupku ili naumu svojega ratovanja ne stupi nogom na
tlo pod vlašću Nargothronda, kao i da onamo ne tjera orke. Ali Dvojici
je zapovjednika ponudio svu pomoć po strani od oružane, snađe li ih
potreba (na što su ga, smatra se, potaknuli Thingol i Melian).

Više se puta ističe da se Beleg nastavio neprestano protiviti Turinovu
velikom naumu, iako mu je pružao potporu, da je smatrao da Zmajski šljem ne
djeluje kako je Turin očekivao, te da je zabrinuto predvidio što nose predstojeći
dani. Sačuvani su odsječci riječi što ih je o tim pitanjima razmijenio s Turinom.
U jednom od njih, njih dvojica sjedoše skupa u utvrdi Echad i Sedryn, pa Turin
reče Belegu:

"Zašto si tužan i zamišljen? Ne ide li nam sve na ruku otkako si
opet sa mnom? Nije li se moja nakana pokazala dobrom?"
"Sve je sada dobro", reče Beleg. "Neprijatelji su nam još uvijek
iznenađeni i ustrašeni. A pred nama leži još dobrih dana; još na neko
vrijeme."
"A što zatim?"
 "Zima. A nakon nje još jedna godina, za one koji je dožive." "A
što zatim?"
"Gnjev Angbanda. Opržili smo vrške prstiju Crne ruke - ne više.
Ona se neće zbog toga povući."
"Ali nije li gnjev Angbanda ono čemu smjeramo i što nas
raduje?" reče Turin. "Što bi drugo htio da učinim?"
"Itekako dobro to znadeš", reče Beleg. "Ali zabranio si mi da
zborim o tome putu. Ali sada me saslušaj. Mnoge su potrebe vladara
velike vojske. Valja mu imati sigurno pribježište; valja mu imati i
posjede i mnoge koji se ratom ne bave. S brojnošću stiže i potreba za
prehranom, obilnijom od one koju divljina pruža; a tada će tajnovitost
minuti. Amon Rudh dobro je mjesto za nekolicinu - u njega su i oči i
uši. Ali stoji samotno i vidi se izdaleka; a opkoliti ga može već i mala
postrojba."
"Svejedno, sam ću zapovijedati svojom vojskom," reče Turin; "a
padnem li, past ću. Ovdje stojim Morgothu na putu, a dokle tako
stojim, priječim mu prolaz cestom prema jugu. Na tome bih iz
Nargothronda trebao primiti barem neku zahvalnost; pa i pomoć u
onome u čemu smo potrebiti."

U drugom kratkom odlomku razgovora između njih Turin odgovara na
Belegova upozorenja o krhkosti njegove moći ovim riječima:

"Htio bih vladati zemljom; ali ne ovom zemljom. Ovdje želim tek
prikupiti bojnu silu. Srce mi se svrće prema djedovini u Dor-lominu,
kamo ću poći čim budem mogao."

Također se iznosi kako je Morgoth na neko vrijeme zadržao svoju ruku i
samo se gradio da napada, "ne bi li lake pobjede tim buntovnicima udarile u
glavu, pa da postanu lakomisleni; a tako se pače i ispostavilo."
Androg se ponovno javlja u jednoj skici radnje o napadu na Amon Rudh.
On je tek tada otkrio Turinu postojanje unutrašnjeg stubišta; bio je jedan od onih
koji su tim putem izbili na vrh brda. Navodi se kako se ondje borio odvažnije od
svih ostalih, ali naposljetku je pao smrtno ranjen strijelom; i tako se Mimova
kletva ispunila.

 * * *

Ništa se bitno ne može pridodati prikazu iz Silmarilliona o Belegovu
putovanju za petama Turinu, njegovu susretu s Gwindorom u Taur-nu-Fuinu,
izbavljenju Turina i Belegovoj smrti od Turinove ruke. Gwindor je posjedovao
jednu od "Feanorskih svjetiljaka" plavoga sjaja, koja je imala ulogu u jednoj
inačici ove priče.
Ovdje se može zapaziti kako je moj otac namjeravao produljiti povijest
Zmajskog šljema iz Dor-lomina na razdoblje Turinova boravka u Nargothrondu,
pa čak i dalje; ali ta namjera nikada nije bila unesena u pripovjedne tekstove. U
postojećim inačicama Šljem nestaje s okončanjem Dor-Cuarthola i uništenjem
odmetničkoga uporišta na Amon Rudhu; ali na neki se način imao pojaviti u
Turinovu posjedu u Nargothrondu. Onamo je mogao stići samo ako su ga sa
sobom ponijeli orci koji su Turina poveli u Angband; ali tada bi Beleg i Gwindor
nekako morali doći do njega pri Turinovu oslobađanju, što bi tražilo razradu
radnje na tome mjestu.
Jedan kratak, izdvojen zapis navodi da u Nargothrondu Turin nije htio
ponovno ponijeti Šljem "da ga ne bi odao", ali da ga je stavio na glavu pri
polasku u Tumhaladsku bitku (u Silmarillionu, na str. 233, stoji da je nosio
patuljačku masku koju je našao u oružarnicama Nargothronda). Bilješka se
nastavlja ovako:

Iz straha od Šljema svi su ga se dušmani klonili te je neozlijeđen
otišao s tog smrtonosnog polja. Tako se vratio u Nargothrond sa
Zmajskim šljemom na glavi, a ne bi li ga lišio pomoći i zaštite Šljema
(kojeg se i sam plašio), Glaurung mu se počeo rugati, kazujući da
Turin to zacijelo hoće kazati da je njegov podanik i poslušnik, kad već
nosi vladarevo obličje na kresti šljema.
Ali Turin mu odgovori: "Lažeš, i to dobro znadeš. Jer ovaj je lik
izrađen tebi na porugu; a dok ga imade tko ponijeti, navijek će te
salijetati sumnja da te kob možda neće sustići od njegove ruke."
"Onda mu valja pričekati vlasnika s drugim imenom," reče
Glaurung; "jer Turina, Hurinova sina, ja se ne plašim. Drugačije to
stoji. Jer taj se neće odvažiti čak ni pogledati me u lice bez krinke."
I doista, tako silna bijaše strava od Zmaja da se Turin nije usudio
pogledati ga ravno u oči, već je držao spušten vizir šljema, da zaštiti
 lice, te u toj razmjeni riječi nije podigao pogled više od Glaurungovih
stopala. Ali kad ga Glaurung tako izazva, od ponosa i naglosti on
zabaci vizir i pogleda ga u oči.

Na drugom se mjestu nalazi bilješka da je, nakon što je Morwen u Doriathu
čula za pojavu Zmajskog šljema u Tumhaladskoj bici, ona znala kako istinu
zbori pripovijest što kazuje da je Mormegil zapravo njezin sin Turin.
Naposljetku, postoji naznaka da je Turin trebao nositi taj Šljem kad je
umorio Glaurunga, nakon čega bi se umirućem Zmaju narugao njegovim
riječima iz Nargothronda o "vlasniku s drugim imenom"; ali nema naznaka o
tome kako bi se radnja trebala preinačiti da bi to postalo moguće.


Postoji prikaz prirode i biti Gwindorova opiranja Turinovim načinima
djelovanja u Nargothrondu, koje se u Silmarillionu spominje tek usputno. Taj
prikaz nije u cijelosti oblikovan u pripovjedno štivo, ali može ga se iznijeti
ovako:

Gwindor je na kraljevskom vijeću uvijek govorio protiv Turina,
kazujući da je bio u Angbandu, pa tako donekle poznaje Morgothovu
moć i njegove nakane. "Sitne se pobjede u konačnici jalovima
pokažu," rekao je; "jer tako Morgoth dozna gdje mu valja potražiti
najodvažnije neprijatelje, nakon čega okupi silu dostatnu da ih satre.
Sva objedinjena moć vilenjaka i Edaina dostajala je tek da ga se
opkoli, da se postigne opsadni mir; dug, dakako, ali dug tek koliko je
Morgothu trebalo da dobije na vremenu prije nego što će probiti
opsadu; a takav se savez više nikada neće moći sklopiti. Sada još nade
tek u tajnovitosti ima; dok Valari ne dođu."
"Valari!" reče Turin. "Vas se odrekoše, a na ljude s prezirom
gledaju. Koje li je koristi u gledanju na zapad preko beskrajna Mora?
Tek nam s jednim Valom valja računati, i to s Morgothom; a ne
uspijemo li ga na koncu svladati, u najmanju ga ruku možemo
ozlijediti i osujetiti. Jer pobjeda je pobjeda, ma kako mala bila, a
vrijednost joj nije samo u onome što iz nje proistekne. Ali u tom ima i
određenije svrhe; jer ako ga se i ne pokuša spriječiti, neće mnogo ljeta
proteći dok cio Beleriand ne zavije njegova sjenka i on vas jednog po
jednog dimom ne istjera iz zemunica. A što zatim? Bijedan će ostatak
uteći na jug i zapad, da se šćućuri na obalama Mora, zarobljen između
Morgotha i Ossea. Bolje je onda izvojevati vrijeme slave, ma kako
kratkotrajno; jer kraj neće biti gori. O tajnovitosti zboriš i kažeš da u
njoj leži jedina nada; ali sve i da uvrebaš i zaskočiš svakog izvidnika i
uhodu Morgothovu, do posljednjega i najmanjega, da se nijedan nikad
s vijestima u Angband ne vrati, ipak bi iz toga on saznao da si na
životu i pogodio gdje si. A kažem ti i ovo: premda je u smrtnih ljudi
vijek kratak u usporedbi s vilenjačkim, radije ćemo ga provesti u boju
negoli u bijegu ili pokoravanju. Prkos Hurina Thaliona veliko je djelo;
sve i da Morgoth umori junaka, ne može postići da njegovih djela kao
da nije ni bilo. Čak i Gospodari Zapada odat će mu počast; a nije li
tako zapisano u povijesti Arde, koju ni Morgoth ni Manwe poreći ne
mogu?"
"O uzvišenim stvarima zboriš", odgovori Gwindor, "i bjelodano
je da si među Eldarima živio. Ali tama te nadvija ako Morgotha i
Manwea zajedno stavljaš, ili Valare spominješ kao dušmane vilenjaka
ili ljudi; jer Valari ništa ne preziru, a ponajmanje Iluvatarovu djecu. A
ne znaš niti sve nade Eldara. Među nama postoji proročanstvo koje
kaže da će se jednoga dana glasnik iz Međuzemlja probiti kroz sjenke
do Valinora, i Manwe će ga čuti, i Mandos će popustiti. Zar da u ime
toga časa ne pokušamo sačuvati sjeme Noldora, kao i Edaina? A
Cirdan sada stanuje na Jugu, gdje se lađe grade; ali što li ti znadeš o
lađama, ili o Moru? Misliš na se i na vlastitu slavu te nas tjeraš da
postupamo kao i ti; ali nama valja misliti i na druge, jer ne mogu se svi
boriti i ginuti, a takove moramo čuvati od rata i propasti, dokle se
može."
"Onda ih pošaljite na svoje brodove, dok još ima vremena", reče
Turin.
"Ne bi se htjeli rastati od nas," reče Gwindor, "sve i kad bi ih
Cirdan mogao izdržavati. Valja nam boraviti zajedno dokle god
možemo i ne vabiti smrt."
"Na sve to dadoh odgovor", reče Turin. "Odvažna obrana granica
i teški udarci prije nego što se neprijatelj okupi: na tome putu leži
najveća nada u vaš dugi zajednički boravak. A ljube li doista oni o
kojima zboriš takove što se kriju po šumama, i uvijek kao vuci love,
više od onoga koji na se stavlja šljem i štit optočene prikazima, te tjera
dušmane, sve i ako su mnogo silniji od cijele mu vojske? To barem za
edainske žene ne vrijedi. One svoje muževe ne spriječiše da odu u
Nirnaeth Arnoediad."
"Ali one doživješe veću tugu no da toga boja uopće ne bijaše",
reče Gwindor.

Ljubav Finduilas prema Turinu trebala je također doživjeti iscrpniju obradu:

Finduilas, Orodrethova kći, bijaše zlatokosa kao i ini pripadnici
Finarfinove kuće, a Turin se počeo radovati da je vidi i da s njome
biva; jer podsjećala ga je na njegov rod i na žene iz Dor-lomina u kući
njegova oca. Isprva se s njom nalazio samo u Gwindorovoj
prisutnosti; ali nakon nekog vremena stala ga je iskati, te su se katkad
nalazili sami, iako se to činilo slučajnim. Tada bi ga ispitivala o
Edainima, jer ih je dotad vidjela tek nekolicinu, i to tek vrlo rijetko,
kao i o njegovoj zemlji i njegovu rodu.
Turin joj je tada slobodno pričao o tome, iako nije imenovao ni
zemlju gdje je rođen ni bilo koga iz svojega roda; a jednom joj je
kazao: "Imadoh sestru, Lalaith, kako sam je barem ja zvao; a na nju
me ti podsjećaš. Ali Lalaith bijaše malena, žuti cvijetak u zelenoj
proljetnoj travi; a da je preživjela, sada bi možda već usahnula od
tugovanja. Ali ti si likom poput kraljice i sličiš zlaćanu stablu; kad bih
barem imao tako krasotnu sestru."
"Ali ti si likom poput kralja," reče ona, "baš poput velmoža iz
Fingolfinova naroda; kad bih barem imala tako odvažna brata. A držim
da ti Agarwaen nije pravo ime, jer ti i ne pristaje, Adanedhele. Zvat ću
te Thurin, Tajni."
Na tose Turin lecnu, ali reče tek ovo: "To nije moje ime; a ja
nisam kralj, jer naši su kraljevi Eldari, što ja nisam."
Sad Turin opazi da se Gwindorovo prijateljstvo prema njemu
hladi; začudi se još stoga što ga iznova spopadaju briga i tuga, iako su
se isprva muka i užas Angbanda počeli odizati s njega. I pomisli
ovako: može biti da žaluje što se protivim njegovim savjetima, i što ga
nadglasah; kad barem ne bi tako bilo. Jer ljubio je Gwindora kao
vodiča i izlječitelja, te mu je srce bilo puno samilosti prema njemu. Ali
u tim danima i Finduilasin sjaj usahnu, koraci joj se usporiše, a lice
uozbilji; a kad Turin to opazi, zaključi da su joj to Gwindorove riječi
prožele srce strahom od onoga što bi se moglo zbiti.
Zapravo, Finduilas nije znala što bi. Jer poštovala je Gwindora i
snažno suosjećala s njime, te nije htjela dodati ni jedne jedine suze
njegovoj patnji; ali iz dana u dan sve je više ljubila Turina, protiv
svoje volje, te se sjetila Berena i Luthien. Ali Turin ne bijaše poput
Berena! Nije ju prezreo i radovao se njezinu društvu; no znala je da u
njemu nema onakve ljubavi za kakvom ona žudi. Njemu su um i srce
 bili drugdje, pokraj rijeka u davno minulim proljećima.
Turin tada ovako reče Finduilas: "Ne daj da te ustraše
Gwindorove riječi. On je patio u mraku Angbanda; a nekome tako
odvažnom teško pada silom biti obogaljen i nemoćan. Nužan mu je
puni spokoj, uz dugotrajan oporavak."
"Dobro to znadem", reče ona.
"Ali mi ćemo to vrijeme za njega izvojevati!" reče Turin.
"Nargothrond će istrajati! Nikada se više neće Kukavica Morgoth
pomoliti iz Angbanda, pa svu nadu mora položiti u svoje slugane; tako
kaže Melian iz Doriatha. Oni su prsti njegovih ruku; a mi ćemo ih
udarati, i odsijecati, sve dok on ne povuče svoje pandže. Nargothrond
će istrajati!"
"Možda", reče Finduilas. "Istrajat će, ako ti to uzmogneš postići.
Ali pripazi, Adanedhele; kada polaziš u boj, srce mi se snuždi od
straha da žalovanje ne snađe Nargothrond."
A poslije Turin potraži Gwindora te mu reče: "Gwindore,
prijatelju mili, opet se odaješ tuzi; nemoj! Jer izlječenje ćeš pronaći u
nastambama svojega roda, kao i u svjetlosti kojom Finduilas zrači."
Tad se Gwindor zagleda u Turina, ali ne reče ništa, a lice mu se
namrgodi.
"Zbog čega me tako gledaš?" reče Turin. "Često me tvoje oči
odskora čudno promatraju. Kakvu li sam ti to štetu nanio?
Suprotstavih se tvojim savjetima; ali čovjeku valja govoriti kako i vidi,
i ne skrivati istinu u koju vjeruje, ma iz kojeg osobnog razloga. Kad
bismo barem jednakih nazora bili; jer tvoj sam veliki dužnik, što neću
zaboraviti."
"Nećeš li?" reče Gwindor. "Ipak, tvoji savjeti i djela izmijeniše
mi i dom i rod. Sjenkom ih svojom tištiš. Zašto bih se radovao, ja, koji
sve zbog tebe izgubih?"
Ali Turinu te riječi ne bijahu jasne, pa je tek zaključio kako mu
Gwindor to zamjera na mjestu koje je stekao u Kraljevu srcu i
mislima.

Slijedi odlomak u kojem Gwindor upozori Finduilas da ne bi smjela voljeti
Turina i kaže joj tko je Turin, a taj tekst blisko se zasniva na onome koji donosi
Silmarillion (str. 230-231). Ali na kraju Gwindorova govora Finduilas mu daje
dulji odgovor nego u onoj inačici:

"Oči su ti se zamutile, Gwindore", reče. "Ne vidiš, ili tek ne želiš
 shvatiti što se to ovdje zbilo. Moram li se sad izložiti dvostrukoj
sramoti, otkrivajući ti istinu? Jer ljubim te, Gwindore, i sramim se što
te ne ljubim i više, ali u meni sad buja još i veća ljubav, kojoj izbjeći
ne mogu. Ne tražih je i dugo je tjerah oda se. Ali ako se ja sažalijevam
nad tvojom boli, sažali se i ti nad mojom. Turin me ne ljubi; a nikada i
neće."
"Tako zboriš", reče Gwindor, "kako bi sprala krivnju s onoga
kojeg ljubiš. Zašto li te on onda često traži, i dugo s tobom sjedi, i
uvijek radosniji odlazi?"
"Zato što i njemu treba utjeha", reče Finduilas, "i zato što žaluje
za svojima. Obojica imate svoje potrebe. Ali, što je s Finduilas? Nije li
sada dovoljno što ti moram povjeriti da mi ljubav nije uzvraćena, već
mi još kažeš da govorim tako ne bih li te obmanula?"
"Ne, žena se neće lako obmanuti u takovu slučaju", reče
Gwindor. "A nećeš naći niti mnoge koji će poreći da ih se ljubi, ako je
doista tako."
"Ako je ijedno od nas troje nevjerno, onda sam to ja; ali ne od
svoje volje. Ali što je s tvojim proroštvom i brujanjima o Angbandu?
Što je sa smrću i uništenjem? Adanedhel je moćan u pripovijesti
Svijeta i stasom će još doseći Morgotha jednoga dana što stoji daleko
pred nama."
"Uznosit je", reče Gwindor.
"Ali i milostiv", reče Finduilas. "Nije se još razbudio, ali ipak mu
samilost uvijek može prožeti srce, i nikad je neće zanijekati. Samilost
će možda jedina u njega uopće prodrijeti. Ali on prema meni ne ćuti
samilost. Gleda na me sa strahopoštovanjem, kao da sam mu ujedno i
majka i kraljica!"
Možda je Finduilas kazala istinu, prozrevši je oštrim eldarskim
vidom. A sad je Turin, ne znajući što se zbilo između Gwindora i
Finduilas, bivao prema njoj to obzirniji što se ona doimala tužnijom.
Ali Finduilas mu jedanput reče: "Thurine Adanedhele, zašto si preda
mnom prikrio svoje ime? Da sam znala tko si, ne bih te manje cijenila,
ali bolje bih shvaćala tvoje tugovanje."
"Kako to misliš?" reče on. "Za koga me to držiš?"
"Za Turina, sina Hurina Thaliona, zapovjednika sa Sjevera."

Na to Turin prekori Gwindora što joj je otkrio njegovo pravo ime, kako
stoji u Silmarillionu (str. 231).

 * * *

Još jedan odlomak iz ovog dijela priče postoji u iscrpnijem obliku od onoga
iz Silmarilliona (nema drugih prikaza Tumhaladske bitke i pustošenja
Nargothronda; govore Turina i Zmaja, pak, Silmarillion prenosi tako iscrpno da
nije naročito vjerojatno kako bi doživjeli daljnje proširenje). Radi se o mnogo
opširnijem prikazu dolaska vilenjaka Gelmira i Arminasa u Nargothrond u
godini njegova pada (Silmarillion, str. 232); za njihov raniji susret s Tuorom u
Dor-lominu, koji se ovdje spominje.

U proljeće stigoše dva vilenjaka, koji se predstaviše kao Gelmir i
Arminas iz Finarfinova naroda, i rekoše da stižu po zadatku, noseći
poruku za vladara Nargothronda. Izvedoše ih pred Turina; ali Gelmir
mu reče: "Htjeli bismo se obratiti Orodrethu, Finarfinovu sinu."
A kad Orodreth stiže, Gelmir mu kaza: "Gospodaru, bijasmo iz
Angrodova naroda i nadaleko lutasmo nakon Dagor Brago-llacha; ali
odskora živjesmo medu Cirdanovom sljedbom pokraj ušća Siriona. A
on nas jednog dana pozva i naloži nam da pođemo vama; jer njemu se
ukazao sam Ulmo, Gospodar Voda, i upozorio ga na veliku pogibelj
što se bliži Nargothrondu."
Ali Orodreth bijaše oprezan, pa odgovori: "Zbog čega onda sa
Sjevera stižete amo? Ili ste možda imali i drugih zadataka?"
Na toArminas reče: "Gospodaru, sve od Nirnaetha tragah za
Turgonovim skrivenim kraljevstvom, koje ne nadoh; a sada strahujem
da zbog te potrage predugo odgađah zadatak što nas je vodio amo. Jer
Cirdan nas posla lađom duž obale, zbog tajnosti i hitrosti, te se
iskrcasmo u Drengistu. Ali među primorskim življem bijaše i onih koji
stigoše na jug minulih ljeta kao glasnici Turgonovi, a meni se iz
njihovih suzdržanih riječi učini da možda Turgon još obitava na
Sjeveru, a ne na Jugu, kako većina vjeruje. Ali mi ne nađosmo ni traga
ni glasa od onoga što iskasmo."
"Zašto išćete Turgona?" reče Orodreth.
"Zato što se kaže da će njegovo kraljevstvo najduže odolijevati
Morgothu", odgovori Arminas. Orodrethu te riječi zazvučaše zloguko,
pa se ozlovolji.
"Ne zadržavajte se tada u Nargothrondu," reče, "jer ovdje nećete
čuti vijesti o Turgonu. A nitko mi ne treba objašnjavati da je
Nargothrond u pogibelji."
"Ne srdite se, gospodaru," reče Gelmir, "ako na vaša pitanja
odgovaramo istinito. A nismo posve zaludu odlutali s izravna puta, jer
zašli smo izvan dosega vaših najdaljih izvidnika; prešli smo Dor-lomin
i sve zemlje pod obroncima Ered Wethrina, i istražili Sirionski prolaz,
uhodeći Neprijateljeve pokrete. U onim se područjima sada skuplja
veliko mnoštvo orka i zlih stvorenja, a oko Sauronova otoka
postrojava se vojska."
"To znadem", reče Turin. "Vijest vam je ustajala. Ako je
Cirdanova poruka ičemu htjela poslužiti, trebala je ranije stići."
"Saslušajte barem tu poruku, gospodaru", reče Gelmir Orodrethu.
"Počujte tad riječi Gospodara Voda! Ovako je kazao Cirdanu
Brodograditelju: 'Zlo sa sjevera okaljalo je izvore Siriona, a moja moć
izmiče iz prstiju voda tekućica. Ali sprema se nešto još strašnije.
Recite stoga gospodaru Nargothronda: Zatvori vrata tvrđave i ne
napuštaj je. Baci kamenje svojega ponosa u bučnu rijeku, da zlo što se
šuljajući bliži ne uzmogne pronaći ulaz.'"
Te su riječi Orodrethu mračno zazvučale pa se kao i uvijek
obratio Turinu za savjet. Ali Turin nije imao povjerenja u glasnike, te
je prezrivo rekao: "Što li Cirdan znade o tome kako ratujemo mi, koji
boravimo tik uz Neprijatelja? Neka se pomorac za svoje lađe brine!
Ali ako nam to uistinu Gospodar Voda želi poslati savjet, neka govori
jasnije. Jer inače bih rekao da je u našem slučaju bolje postrojiti snage
i odvažno poći ususret dušmanima, dok nam još nisu preblizu."
Gelmir se tad nakloni Orodrethu, i reče: "Kazah što mi je bilo
naloženo, gospodaru" te se okrenu i ode. Ali Arminas reče Turinu:
"Jesi li ti doista iz Hadorove kuće, kako sam čuo da se priča?"
"Ovdje mi je ime Agarwaen, Crni mač nargothrondski", reče
Turin. "Velik si ljubitelj skrovitih riječi, prijatelju Arminase; i dobro
da je Turgonova tajna od tebe skrivena, jer bi je inače uskoro Angband
doznao. Vlastitim imenom čovjek sam vlada, a sazna li Hurinov sin da
si ga odao dok je htio ostati skriven, nek te Morgoth odnese i jezik ti
spali!"
Arminas se tada prepade crna Turinova gnjeva; ali Gelmir reče:
"Nećemo ga odati mi, Agarwaene. Nismo li sad na vijećanju iza
zatvorenih vrata, gdje se otvorenije govoriti može? A Arminas to
upita, držim, zbog toga što svi koji žive uz More znaju da Ulmo
veoma ljubi Hadorovu kuću, a neki čak kažu da su Hurin i brat mu
 Huor jednoć davno prispjeli u Skrivenu kraljevinu."
"Da je tako bilo, o tome on ništa ne bi rekao nikome, ni velikima
ni manjima, a ponajmanje svojemu nedoraslu sinu", odgovori Turin.
"Ne vjerujem stoga da me Arminas to upitao u nadi da će nešto saznati
o Turgonu. Nemam povjerenja u takove prijetvorne glasnike."
"Zadrži svoje nepovjerenje!" reče ljutito Arminas. "Gelmir me
pogrešno shvaća. Upitah to zato što sumnjah u ono što ovdje očito
vjeruju; jer doista me slabo podsjećaš na Hadorov rod, ma koje ime da
nosiš."
"A što to o njima znadeš?" reče Turin.
"Hurina vidjeh," odgovori Arminas, "i oce mu, prije njega. A u
divljinama Dor-lomina upoznah Tuora, sina Huora, Hurinova brata; a
on sliči svojim očima, za razliku od tebe."
"To može biti," reče Turin, "premda o tome Tuoru do sada ne čuh
ni riječi. Ali ako mi je glava tamna, a ne zlaćana, toga se ne sramim.
Jer nisam prvi sin koji nosi majčin lik; a ja preko Morwen Eledhwen
potječem iz Beorove kuće i roda Berena Camlosta."
"Ne spominjali razliku između crnog i zlaćanog", reče Arminas.
"Ali drugi iz Hadorove kuće drugačije se drže, pa tako i Tuor. Jer oni
su uljudni i poslušat će dobar savjet, štujući Gospodare Zapada. Ali ti,
čini se, jedino primaš savjet od vlastite mudrosti ili vlastita mača; a
govor ti je umišljen. I kažem ti, Agarwaene Mormegile, postupiš li
tako, drugačija će ti sudba biti od one kojoj se mogu nadati Hadorova i
Beorova kuća."
"Drugačija navijek bijaše", odgovori Turin. "A ako već moram
podnositi Morgothovu mržnju zbog junaštva svojega oca, zar da još
trpim porugu i zloguke riječi jednog otpadnika, sve i ako tvrdi da je u
rodu s kraljevima? Ovaj ti savjet dajem: vrati se radije na sigurne
obale Mora."
Gelmir i Arminas tada se udaljiše i pođoše natrag na jug: ali,
usprkos poruzi Turinovoj, htjedoše drage volje pričekati boj uz svoj
rod pa otiđoše tek zato što im je Cirdan na Ulmovu zapovijed naložio
da mu donesu novosti o Nargothrondu i prispijeću njihove poruke.
Orodreth se pak veoma zabrinuo zbog poruke glasnika; ali Turinova
ćud još se više smračila, pa nikako nije htio ni čuti za njihove savjete,
a najmanje od svega pristao bi da se veliki most sruši. Jer barem su
utoliko Ulmove riječi bile točno protumačene.

Nigdje nije objašnjeno zašto je Cirdan poslao Gelmira i Arminasa po
neodgodivu poslu u Nargothrond cijelom dužinom obale čak do tjesnaca
Drengist. Arminas je kazao kako je to učinjeno zbog hitrosti i tajnosti; ali veća
se tajnost zacijelo mogla postići putovanjem uz Narog s juga. Moglo bi se
pretpostaviti da je Cirdan tako postupio ne bi li udovoljio Ulmovoj zapovijedi
(kako bi se oni susreli s Tuorom u Dor-lominu i proveli ga kroz Dveri Noldora),
ali ta se mogućnost i ne spominje.



Drugi dio

DRUGO DOBA

Opis otoka Numenora

Ovdje predstavljeni prikaz otoka Numenora izveden je iz opisa i općenitih
zemljovida što su se dugo čuvali u pismohranama gondorskih Kraljeva. Oni su,
dapače, tek malen dio svega što je nekoć bilo napisano, jer numenorejski su
učenjaci sastavili mnoga prirodoslovlja i zemljopise; ali ta je građa, zajedno s
gotovo svim ostalim umjetnostima i znanostima iz zenita Numenora, iščezla u
Propasti.
Čak i zapisi koji su se sačuvali u Gondoru, ili u Imladrisu (gdje su Elrondu
bila na skrb predana sačuvana blaga sjevernih numenorejskih Kraljeva) pretrpjeli
su gubitke i propadanje zbog nemara. Jer premda su preživjeli u Međuzemlju
"čeznuli", kako su to znali reći, za Akallabethom, Propalom, te se čak ni nakon
dugih doba nisu u izvjesnoj mjeri prestali smatrati izgnanicima, nakon što je
postalo jasno da je Darovana zemlja uskraćena i da je Numenor zasvagda
iščezao, tek nekolicina njih nije dijelila mišljenje da je izučavanje preostataka
njezine povijesti uzaludan posao koji potiče tek na jalovo žaljenje. Tek je priča o
Ar-Pharazonu i njegovoj uznositoj armadi ostala općepoznata u kasnijim
dobima.

* * *

Zemlja Numenor obrisom je sličila petokrakoj zvijezdi, sa središnjim
dijelom širokim oko dvije stotine pedeset milja, od sjevera do juga i od istoka do
zapada, iz kojega se granalo pet velikih poluotočnih krakova. Ti krakovi smatrali
su se zasebnim područjima, a nosili su imena Forostar (Sjeverina), Andustar
(Zapadina), Hyarnustar (Jugozapadina), Hyarrostar (Jugoistočina) i Orrostar
(Istočina). Središnji se dio zvao Mittalmar (Nutrina), a on nije imao obale,
izuzev kraja oko Romenne i njezina zatona. Djelić je Mittalmara, međutim, bio
odijeljen od ostatka, a zvao se Arandor, Kraljina. U Arandoru su se nalazili luka
Romenna, Meneltarma i Armenelos, Grad Kraljeva; u svim je razdobljima to bio
najnapučeniji predio Numenora.
Mittalmar se uzdizao ponad krakova (ako se ne uzima u obzir visina
njihovih gora i brda); to je bio predio niskih, valovitih travnjaka, gdje je drveće
raslo tek mjestimice. Blizu sredine Mittalmara stajala je visoka gora po imenu
Meneltarma, Nebeski stup, posvećena štovanju Erua Iluvatara. Iako su donji
obronci te gore bili blagi i obrasli travom, uzdizala se sve strmije, tako da se pri
vrhu uz nju nije moglo penjati; ali oko njega je bila sazdana zavojita, spiralna
cesta, koja je počinjala na južnoj strani podnožja, a završavala pod sjevernim
rubom vrhunca. Jer vrh je bio donekle spljošten i uleknut, te je na njega moglo
stati poveliko mnoštvo; ali u cijeloj povijesti Numenora ostao je netaknut
ljudskom rukom. Ni građevine, ni uzdignuta žrtvenika, pa ni humka neobrađena
kamenja nikad ondje nije bilo; a nikakvu drugu prispodobu hrama Numenorejci
nisu posjedovali u svim danima svoje milosti, sve do dolaska Sauronova. Onamo
se ni oruđe ni oružje nikad nije donosilo; i ondje nikad nitko nije smio ni riječi
prozboriti, s izuzetkom Kralja. Tek je triput u pojedinoj godini Kralj progovarao,
podastirući molitvu za nadolazeću godinu pri Erukyermeu prvih dana proljeća,
slaveći Erua Iluvatara pri Erulaitaleu na vrhuncu ljeta i odajući mu hvalu pri
Eruhantaleu potkraj jeseni. U tim se prigodama Kralj pješice uspinjao na goru,
dok je za njim išla velika povorka naroda, odjevena u bijelo i urešena vijencima,
ali šutke. Narod se i inače smio uspinjati na vrhunac, pojedinačno ili u
skupinama; ali kazuje se da je tišina bila tolika da se čak ni stranac koji uopće ne
poznaje Numenor i svu njegovu povijest ne bi usudio glasno prozboriti kad bi
bio onamo doveden. Onamo nijedna ptica nikad nije dolazila, izuzev tek orlova.
Kad bi se bilo tko približio vrhuncu, tri bi se orla smjesta pojavila i sletjela na tri
stijene na zapadnome rubu; ali u prilikama izricanja Triju molitava nisu slijetali,
već su ostajali na nebu i kružili ponad naroda. Zvali su ih Svjedocima
Manweovim i vjerovalo se da ih je on odaslao iz Amana da stražare nad Svetom
gorom i cijelom tom zemljom.
Podnožje Meneltarme u blagim se obroncima spuštalo u okolnu ravnicu, ali
iz nje se, poput korijenja, širilo pet dugih, niskih grebena u smjeru pet krakova te
zemlje; a oni su se zvali Tarmasundari, Korijenje Stupa. Hrptom jugozapadnog
grebena uzvojita je cesta išla prema gori, a između tog i jugoistočnog grebena
zemlja se spuštala u plitku dolinu. Nju su zvali Noirinan, Dolina grobnica; jer na
njezinu su se čelu nalazile komore usječene u podnožje gore, gdje su bile
smještene grobnice kraljeva i kraljica Numenora.
Ali Mittalmar su mahom prekrivali pašnjaci. Na jugozapadu je ležalo
valovito, travnato humlje; a taj kraj, Emerie, bio je glavni predio Pastira.
Forostar je bio najmanje plodno područje; kamenit, s rijetkim drvećem,
izuzev šuma smreke i ariša na zapadnim obroncima visokih kamenjara. Zemlja
se uzdizala prema Sjevernom rtu u kamenite visove, gdje se velebni Sorontil
strmo nadvijao nad more svrh silnih litica. Mnogi su orlovi tu obitavali; u tom je
predjelu Tar-Meneldur Elentirmo sagradio visoku kulu, da iz nje promatra
kretanja zvijezda.
Andustar je također bio kamenit sa sjeverne strane, gdje su visoke
smrekove šume gledale na more. Tri je mala zaljeva imao, okrenuta na zapad,
usječena u visoravni; ali ondje se litice počesto nisu nalazile uz rub mora, a u
podnožju im se steralo prudno tlo. Najsjeverniji se zvao Zaljev Andunie, jer tu se
nalazila velika luka Andunie (Zalazak Sunca), s gradićem uz obalu i mnogim
drugim naseobinama smještenim na strmim obroncima iza nje. Ali dobar dio
južnoga Andustara bio je plodan, a tu su također rasle velike šume, na višem tlu
brezove i bukove, a u nižim dolovima hrastove i brijestove. Između krakova
Andustara i Hyarnustara bio je smješten velik Zaljev, nazvan Eldanna zbog toga
što je bio okrenut prema Eressei; krajevi oko njega, zaštićeni sa sjevera i
otvoreni zapadnim morima, bili su topli i najkišovitiji. U sredini Zaljeva Eldanna
ležala je najljepša od svih luka Numenora, Eldalonde Zelena; onamo su u
ranijim danima bijele lađe Eldara iz Eressee dolazile najčešće.
Svud uokolo toga mjesta, uz obronke okrenute moru i daleko u zaleđe, raslo
je svagda zeleno i mirisno drveće koje su oni donijeli sa Zapada, a tu je tako
bujalo da Eldari kazivaše kako je ta luka krasna gotovo poput neke u Eressei.
Ono je bilo najveća radost u Numenoru, te ga se pamtilo u mnogim pjesmama
dugo nakon što je zanavijek nestalo, jer je tek rijetko koje ikada cvalo istočno od
Darovane zemlje: oiolaire i lairelosse, nessamelda, vardarianna, taniquelasse, te
yavannamfre kuglastih i jarkocrvenih plodova. Cvijet, list i kora tih stabala
odisali su miomirisima, a cijeli su taj kraj ispunjavali opojni uzdusi; stoga se
zvao Nisimaldar, Miomirisno drveće. Ono se često sadilo i raslo, iako mnogo
manje bujno, u drugim predjelima Numenora; ali samo tu je raslo moćno zlatno
drvo malinorne, koje je nakon pet stoljeća sezalo do visine jedva manje od one
što ju je dostizalo u samoj Eressei. Kora mu je bila srebrna i glatka, a grane
blago savijene naviše poput bukovih; ali nikad nije izrastalo u više od jednoga
debla. Lišće mu je bilo slično bukvinu, ali veće, odozgo blijedozeleno a odozdo
srebrnkasto, svjetlucavo na suncu; ujesen nije otpadalo, već je postajalo
blijedozlatno. U proljeće je, poput trešnje, cvalo zlaćanim cvatom što je cvjetao i
cijelo ljeto; a čim bi mu se čaške otvorile, lišće bi palo, tako da je u proljeće i
ljeto lug malinorna imao tepih i krov od zlata, ali stupovi su mu bili od sivoga
srebra.{65} Plod mu je bio orah sa srebrnom ovojnicom; Tar-Aldarion, šesti kralj
Numenora, darovao je nekoliko njih lindonskome kralju Gil-galadu. U toj se
zemlji nisu primili; ali Gil-galad je dao nešto plodova svojoj rođakinji Galadriel,
pod čijom su moći rasli i bujali u čuvanoj zemlji Lothlorien uz rijeku Anduin,
sve dok Plemeniti vilenjaci naposljetku nisu napustili Međuzemlje; ali ondje nisu
ni uvis ni u širinu sezali kao u velikim numenorejskim lugovima.
Rijeka Nunduine utjecala je u more pri Eldalondeu, a u svojemu je toku
stvarala jezerce Nisinen, koje se tako zvalo zbog gusta grmlja i cvijeća slatkih
mirisa što je raslo na njegovim obalama.
Hyarnustar je sa zapadne strane bio planinski predio, s visokim liticama na
zapadnim i južnim obalama; ali istočno su ležali veliki vinogradi u toplom i
plodnom kraju. Krakovi Hyarnustar i Hyarrostar bili su širom raskrečeni, pa su
se na tim dugim obalama more i kopno susretali blago kao nigdje drugdje u
Numenoru. Tuda je otjecao Siril, glavna rijeka te zemlje (jer sve su druge, izuzev
Nunduine na zapadu, bile kratke i hitre brzice u žurbi prema moru), koji je
izvirao iz vrela podno Meneltarme u dolini Noirinan, tekao na jug kroz
Mittalmar i u donjem dijelu poprimao spor i zavojit tok. Na kraju je utjecao u
more sred širokih baruština i plitkih tršćaka, a njegova su mnoga malena ušća
nalazila navijek nove putove kroz velike pijeske; jer s obje su se strane miljama
sterale široke bijele plaže i sivi šljunci, i tu je živjelo najviše ribara, u selima na
čvrstu tlu između baruština i jezeraca, među kojima je glavno bilo Nindamos.
U Hyarrostaru je raslo obilje drveća mnogih vrsta, a medu njima i laurinque
koje je radovalo ljude svojim cvjetovima, jer u druge svrhe nije služilo. To su mu
ime nadjenuli jer je imalo duge, obješene bokore žutih cvjetova; a neki koji su
od Eldara čuli za Laurelin, Zlatno drvo iz Valinora, vjerovali su da potječe od
toga velebnoga Drveta, te da su ga ovamo u sjemenu donijeli Eldari; ali nije tako
bilo. Od vremena Tar-Aldariona u Hyarrostaru su rasli veliki nasadi koji su
drvnom građom opskrbljivali brodograditelje.
Orrostar je bio svježiji kraj, ali od hladnih sjeveroistočnih vjetrova štitile su
ga visoravni što su se uzdizale pri kraju toga kraka; a u unutarnjim predjelima
Orrostara uzgajalo se mnogo žita, naročito u dijelovima uz granice Arandora.
Cijela je zemlja Numenor stajala kao da je istisnuta uvis iz mora, ali
nagnuta prema jugu i malo prema istoku; a kopno je gotovo svugdje izuzev na
jugu padalo prema moru u strmim liticama. Nesagledivo mnoštvo ptica koje žive
uz more, te u njemu plivaju ili rone, nastavalo je Numenor. Pomorci su kazivali
da bi čak i naslijepo znali kako im se lađa približava Numenoru zbog velike
graje priobalnih ptica; a kad bi se lađa približila zemlji, morske bi ptice prhnule
u velikim jatima i poletjele nad njom u znak radosne dobrodošlice, jer nikad ih
se namjerno nije ubijalo ili zlostavljalo. Poneke bi na putovanjima pratile lađe,
čak i one koje su išle u Međuzemlje. Jednako su tako kopnene ptice Numenora
bile nebrojene, od kirinkija, ne većih od palčića, ali po cijelu tijelu jarkocrvenih,
piskutavih glasića na rubu ljudske čujnosti, pa do velebnih orlova, koje su ljudi
smatrali Manweovim svetinjama i nikad im nisu smetali, sve dok nisu došla
vremena zla i mržnje prema Valarima. Tijekom dvije tisuće godina, od dana
Elrosa Tar-Minyatura pa sve do vremena Tar-Ancalimona, sina Tar-
Atanamirova, na vrhu kule Kraljeve palače u Armenelosu nalazilo se gnijezdo;
ondje je uvijek obitavao jedan par i živio od Kraljeve izdašnosti.
U Numenoru se od jednog do drugog mjesta uvijek putovalo na konjima;
jer jahanje je radovalo Numenorejce, i muškarce i žene, te je sav narod te zemlje
volio konje, časno s njima postupao i smještao ih u plemenite staje. Bili su
uvježbani da čuju i odgovaraju na pozive s velike daljine, a stare pripovijesti
kazuju da kad su se muškarci i žene veoma voljeli s najdražim hatovima, mogli
su ih prizvati već samom pomišlju. Zato ceste u Numenoru najvećim dijelom
nisu bile popločene, već su se gradile i održavale poradi jahanja, budući da su se
kola i kočije slabo koristili u prijašnjim stoljećima, a teški su se tereti prevozili
morem. Glavna i najdrevnija cesta, sazdana za kotače, išla je od najvećega
pristaništa, Romenne na istoku, do kraljevskoga grada Armenelosa, te otud za
Dolinu grobnica i Meneltarmu; ta je pak cesta izrana bila produžena do Ondosta,
smještenog unutar granica Forostara, pa odatle do Andunie na zapadu. Njome su
zaprege prevozile kamen iz Sjeverine, najcjenjeniji među graditeljima, te drvnu
građu kojom je obilovala Zapadina.
Edaini su sa sobom u Numenor donijeli poznavanje mnogih obrta, te mnoge
obrtnike koji su naukovali kod Eldara, a uz to i sačuvali vlastita predanja i
naslijeđa. Ali sa sobom su mogli ponijeti tek malo potrepština, izuzev alata za
obrte; dugo su stoga sve kovine u Numenoru bile dragocjene. Sa sobom su
donijeli mnoga blaga od zlata i srebra, kao i dragulje; ali ništa od toga u
Numenoru nisu pronašli. Voljeli su ih zbog ljepote, a iz te se ljubavi u njima
kasnije začela lakomost, nakon što su potpali pod Sjenku i postali uznositi i
nepravični u ophođenju s manjim narodima Međuzemlja. Dok su bili prijatelji
vilenjaka iz Eressee, znali su od njih na dar dobiti zlato, srebro i dragulje; ali to
su bile skupe rijetkosti u svim ranijim stoljećima, sve dok se moć Kraljeva nije
proširila na obale Istoka.
Neke su kovine pronašli u Numenoru, a kako im je vičnost rudarstvu,
taljenju i kovaštvu hitro bujala, željezni i bakreni predmeti postali su uobičajeni.
Među edainskim tvorcima bilo je kovača oružja, koji su pak uz noldorsku
poduku stekli iznimnu vještinu izrade mačeva, oštrica za sjekire, te glava kopalja
i noževa. Ceh oružara još je izrađivao mačeve, iako je njihov rad mahom bio
posvećen oblikovanju mirnodopskoga oruđa. Kralj i većina visokih poglavara
baštinili su mačeve od svojih otaca;{66} povremeno su još znali dati pokoji mač
na dar svojim nasljednicima. Novi se mač izrađivao za Kraljeva nasljednika, koji
ga je dobivao na dan imenovanja. Ali nitko u Numenoru nije nosio mač, a u toj
se zemlji godinama izrađivalo zaista malo oružja za ratničke svrhe. Imali su
sjekire i koplja i lukove, te je glavna razonoda i razbibriga Numenorejcima bilo
odapinjanje strijela s nogu ili iz sedla. Poslije, u doba ratova na tlu Međuzemlja,
najveći su strah ulijevali upravo lukovi Numenorejaca. "Ljudi s Mora", kazivalo
se, "šalju golem oblak preda se, poput kiše pretočene u guje, ili crne tuče
čeličnih vrhova"; a u tim su danima silne kohorte Kraljevih strijelaca nosile
lukove od šuplja čelika, sa strijelama crnih pera, dugim pun lakat od vrha do
utora.
Ali posade velikih numenorejskih lađa dugo su nenaoružane dolazile među
ljude Međuzemlja; a iako su bile opskrbljene sjekirama i lukovima za sječu
stabala i lov na divljač za prehranu na obalama bez vladara, nisu ih nosili sa
sobom kad su išli u potragu za ljudima iz tih krajeva. Dapače, žalostilo ih je što
su, nakon što se Sjenka došuljala uz obale i unijela strah ili neprijateljstvo među
ljude s kojima su se sprijateljili, tim željezom protiv njih vitlale ruke onih kojima
su ga otkrili.
Više od svih ostalih sklonosti snažne je ljude Numenora radovalo More, za
plivanje, za ronjenje ili za natjecanja u veslanju ili jedrenju barkama. U tom su
narodu najprekaljeniji bili ribari; oko svih obala ribe je bilo u izobilju, te je ona u
svim dobima bila glavni izvor hrane u Numenoru; a sva su napučena mjesta
ležala uz obalu. Iz ribarskog su puka mahom potjecali Pomorci, koji su s
prolaskom godina postali itekako važni i cijenjeni. Kazuje se da je, kad su Edaini
prvi put zaplovili Velikim morem, slijedeći Zvijezdu do Numenora, svakom od
vilenjačkih lađa koje su ih nosile upravljao i zapovijedao po jedan Elda kojega je
imenovao Clrdan; a nakon što su vilenjački kormilari otišli i sa sobom uzeli
najveći dio svojih lađa, dugo je prošlo prije nego što su se sami Numenorejci
odvažili na pučinu. Ali među njima je bilo brodograditelja koji su naukovali kod
Eldara; oni su pak svoju vještinu usavršavali vlastitim učenjem i izumima, sve
dok se nisu usudili zaploviti sve dalje po širokim pučinama. Nakon što je šest
stotina godina prošlo od početka Drugog doba, Veantur, kapetan Kraljeva
brodovlja pod vlašću Tar-Elendila, prvi je uspio doploviti do Međuzemlja.
Uplovio je u Mithlond svojim brodom Entulesse (što znači "Povratak") na
proljetnim zapadnim vjetrovima; vratio se ujesen dogodine. Nakon toga je
pomorstvo postalo glavna mjera odvažnosti i prekaljenosti među ljudima
Numenora; Aldarion, sin Meneldura, koji se vjenčao s Veanturovom kćeri,
osnovao je Ceh moreplovaca, kojemu su pristupili svi dokazani pomorci u
Numenoru; o tome priča pripovijest koja slijedi.
 II

Aldarion i Erendis

Pomorčeva žena

Meneldur je bio sin Tar-Elendila, četvrtoga kralja Numenora. Bio je
Kraljevo treće dijete, jer imao je dvije sestre, po imenu Silmarien i Isilme. Starija
se udala za Elatana iz Andunie, a sin im je bio Valandil, princ Andunie, od
kojega su mnogo poslije potekle loze kraljeva Gondora i Arnora u Međuzemlju.
Meneldur je bio blage ćudi, lišen oholosti, skloniji misaonim izazovima
nego tjelesnim pothvatima. Svim je srcem volio zemlju Numenor i sve u njoj, ali
nimalo nije mario za More što ga je okruživalo sa svih strana; jer umom je
gledao dalje od Međuzemlja: bio je zaljubljen u zvijezde i nebesa. Izučavao je
sva dostupna mu naučavanja Eldara i Edaina vezana uz Eu i dubine što leže oko
kraljevine Arde, a više od svega radovalo ga je promatranje zvijezda. Sagradio je
kulu u Forostaru (najsjevernijem predjelu otoka), gdje je uzduh bio najbistriji, te
noću iz nje pregledavao nebesa i motrio sva kretanja svjetala na nebeskome
svodu.{67}
Meneldur se odselio iz Forostara nakon što je primio Žezlo, kako je i
morao, te se nastanio u velikoj kući Kraljeva u Armenelosu. Pokazao se kao
dobar i mudar kralj, iako nikad nije prestao čeznuti za danima kad će moći
obogatiti svoje znanje o nebesima. Žena mu je bila prava ljepotica po imenu
Almarian. Bila je kći Veantura, kapetana Kraljeva brodovlja pod vlašću Tar-
Elendila; a iako sama nije voljela lađe i more ništa više od većine žena iz te
zemlje, sin joj je u tome bio sličniji njezinu ocu Veanturu, nego Menelduru.
Sin Meneldura i Almarian bio je Anardil, koji je poslije postao slavan među
kraljevima Numenora pod imenom Tar-Aldarion. Imao je dvije sestre, mlađe od
sebe: Ailinel i Almiel, od kojih se starija udala za Orchaldora, potomka
Hadorove kuće, sina Hatholdira, bliskog Meneldurova prijatelja; a sin
Orchaldora i Ailinel bio je Soronto, koji kasnije ulazi u ovu pripovijest.{68}
Aldarion, jer to ime nosi u svim pripovijestima, hitro je izrastao u čovjeka
iznimna stasa, snažna i čila umom i tijelom, zlatokosa poput majke, spremna na
veselje i velikodušna, ali uznositijeg od oca i mnogo sklonijeg samovolji. Zarana
je zavolio More i stao se zanimati za umijeće brodogradnje. Sjeverni mu kraj
nije bio po volji, pa je, kad bi mu to otac dopustio, provodio vrijeme uz morske
obale, napose oko Romenne, gdje je ležala glavna luka Numenora, s najvećim
brodogradilištima i najvještijim graditeljima brodova. Otac mu to godinama nije
pretjerano priječio, jer bilo mu je drago što Aldarion ima vježbu od koje će
očvrsnuti, kao i posao za misli i ruke.
Aldariona je veoma ljubio Veantur, otac njegove majke, te je on često
boravio u Veanturovoj kući na južnoj strani zatona Romenne. Ta je kuća imala
vlastiti mol, gdje je uvijek na vezu bilo mnogo malih barki, jer Veantur nikad
nije htio putovati kopnom ako je mogao morem; i ondje je kao mali Aldarion
naučio veslati, a poslije i baratati jedrom. Prije nego što je posve stasao mogao je
zapovijedati brodom brojne posade i ploviti od luke do luke.
Jednoga je dana Veantur kazao unuku: "Anardilya, proljeće se bliži, kao i
dan tvoje pune zrelosti" (jer idućega će travnja Aldarion navršiti dvadeset pet
godina). "Smislio sam kako da se to dostojno obilježi. Moja su ljeta mnogo
brojnija pa držim da neću više često smoći volje da napustim svoju lijepu kuću i
blažene obale Numenora; ali još bih barem jedanput zabrazdio Velikim morem i
suočio se sa sjevercem i istočnjakom. Ove ćeš godine poći sa mnom, pa ćemo
otići u Mithlond i ondje vidjeti visoke modre gore Međuzemlja i pod njima
zelenu zemlju Eldara. Lijepo će te ugostiti Clrdan Brodograditelj i kralj Gil-
galad. Kaži to svojemu ocu."{69}
Kad mu je Aldarion kazao za tu plovidbu morem, te ga zamolio za
dopuštenje da ode čim proljetni vjetrovi budu povoljni, Meneldur mu ga nikako
nije htio dati. Prošli su ga srsi, kao da mu je srce oćutjelo da o tome ovisi više no
što mu um može predvidjeti. Ali kad je pogledao sinovo harno lice, nije mu to
ničim odao. "Pođi kamo te srce zove, onya", rekao mu je. "Bolno ćeš mi
nedostajati; ali uz Veanturovo zapovjedništvo, pod milošću Valara, živjet ću s
dobrom nadom u tvoj povratak. Ali ne zaljubi se u Velike zemlje, ti, kojemu
jednoga dana valja biti Kraljem i Ocem ovoga Otoka!"


Tako se zbilo da je jednoga jutra pod bistrim suncem i bijelim vjetrom,
vedra proljeća sedam stotina dvadeset pete godine Drugoga doba, sin
numenorejskoga Kraljeva nasljednika{70} otplovio iz te zemlje; a prije izmaka
dana vidio ju je gdje treperavo tone u more, dok na samome kraju tek vrh
Meneltarme nije još stajao poput tamna prsta naspram zalaska sunca.
Kazuje se da je Aldarion svojeručno zapisao prikaze svih svojih putovanja
u Međuzemlje, koji su se zatim dugo čuvali u Romenni, premda su svi kasnije
bili izgubljeni. O njegovu prvom putovanju malo se znade, izuzev toga da se
sprijateljio s Clrdanom i Gil-galadom, da je nadaleko putovao Lindonom i
zapadom Eriadora, te da se divio svemu što je vidio. Nije se vratio više od dvije
godine, pa je Meneldura snašla teška briga. Kazuje se da je kasnio zbog svoje
nestrpljive želje da sazna sve što može od Clrdana, kako o izradi i vođenju
brodova, tako i o gradnji zidova koji će odoljeti gladi mora.
Radost je zavladala Romennom i Armenelosom kad su ljudi vidjeli gdje s
mora stiže velika lađa Numerrdmar (što znači "Zapadna krila"), zlaćanih jedara
rumenih od zalazećeg sunca. Ljeto je već gotovo bilo na izmaku i bližio se
Eruhantale.{71} Kad je dočekao sina u Veanturovoj kući, Menelduru se učinilo da
je stasom viši i da mu se oči sjajnije krijese; ali gledale su nekamo u daljinu.
"Što li si to, onya, na svojim dalekim putovanjima vidio, a da je sad
najživlje u tvojem sjećanju?"
Ali Aldarion je pogledao na istok, prema noći, šutke. Napokon je
odgovorio, ali tiho, kao da to samome sebi govori: "Krasan narod vilenjaka?
Zelene obale? Oblakom zavijene gore? Neznane predjele pod izmaglicom i
sjenom? Ne znam." Ušutio je, a Meneldur je znao da nije kazao sve što mu je na
srcu. Jer Aldarion se bio zaljubio u Veliko more i u lađu što njime samotno
brazdi bez kopna na vidiku, dok je vjetrovi s pjenom na grlu nose prema tkozna
kojim obalama i lukama; a ta ljubav i čežnja nisu ga napustile sve do kraja
života.
Veantur nije više isplovio iz Numenora; ali Numerramar je dao Aldarionu
na dar. Nakon tri godine Aldarion je zamolio za dopuštenje da opet pođe, te
otplovio u Lindon. Tri je godine izbivao; a nedugo potom otišao je na još jedno
putovanje, koje je trajalo četiri godine, jer kazuje se da mu više nije bilo
dovoljno otploviti u Mithlond, već je počeo istraživati obale dalje prema jugu,
niz ušća Baranduina i Gwathla i Angrena, a zatim oplovio tamni rt Ras Morthil i
ugledao veliki Belfalaski zaljev, kao i gorje Amrothove zemlje, gdje još borave
nandorski vilenjaci.{72}
Trideset devete godine svojega vijeka Aldarion se vratio u Numenor i donio
ocu Gil-galadove darove; jer dogodine je, kao što je davno objavio, Tar-Elendil
sinu prepustio Žezlo, te je Tar-Meneldur postao Kralj. Tada je Aldarion
suspregnuo čežnju u sebi i neko vrijeme ostao kod kuće da ospokoji oca; u tim
se danima počeo služiti znanjem izrade brodova koje je stekao od Clrdana,
domišljajući se i sam još mnogočemu, a otpočeo je i radove na poboljšavanju
luka i molova, jer mu je navijek bilo stalo da gradi sve veća plovila. Ali žuđenje
za morem opet ga je snašlo, pa je još jednom i još jednom otišao iz Numenora; a
misli su mu se sad svrnule plovidbama koje se ne bi mogle ostvariti tek jednim
plovilom. Stoga je osnovao Ceh moreplovaca, koji se kasnije proslavio; tome su
se bratstvu pridružili svi najprekaljeniji i najharniji pomorci, a u njega su tražili
prijem čak i mladići iz unutrašnjosti Numenora, dok su Aldariona prozvali
Velikim kapetanom. U to vrijeme, budući da nije kanio živjeti na kopnu u
Armenelosu, dao je da se izgradi lađa koja će mu služiti kao stan; stoga ju je
nazvao Eambar i katkad u njoj plovio Numenorom od luke do luke, ali najčešće
je bila usidrena uz Tol Uinen: a to je bio otočić u zaljevu Romenne koji je ondje
postavila Uinen, Morska gospa.{73} Na Eambaru se nalazila cehovska kuća
Moreplovaca, gdje su se čuvali zapisi o njihovim velikim plovidbama;{74} jer
Tar-Meneldur hladno je gledao na sinove pothvate i nije mario za slušanje iskaza
o njegovim putovanjima, uvjeren da on time samo sije sjeme nespokoja i žudnje
za osvajanjem drugih zemalja.
U to se vrijeme Aldarion otuđio od oca i prestao otvoreno zboriti o svojim
nakanama i žudnjama; ali kraljica Almarian podupirala je sina u svim njegovim
djelima, pa je Meneldur bio prinuđen pustiti da stvari teku kako moraju. Jer
Moreplovci su postajali sve brojniji i sve cjenjeniji među ljudima, te stekli ime
Uinendili, privrženici Uinen; a njihova je Kapetana postalo utoliko teže prekoriti
ili obuzdati. Brodovlje Numenorejaca navijek je u tim danima raslo veličinom i
istisninom, sve dok nije moglo kretati u daleke plovidbe, s mnoštvom ljudi i
teškim teretima na sebi; Aldarion je zato često dugo izbivao iz Numenora. Tar-
Meneldur navijek se suprotstavljao sinu, te je ukazom ograničio sječu stabala u
Numenoru poradi gradnje plovila; tako je Aldarionu palo na pamet da drvnu
građu potraži u Međuzemlju i da ondje pronađe luku za popravak brodovlja. Pri
plovidbama duž obala udivljeno je promatrao velebne šume; a na ušću one rijeke
što su je Numenorejci prozvali Gwathir, Sjenovita rijeka, zasnovao je
Vinyalonde, Novu Luku.{75}


Ali kad je gotovo osam stotina godina prošlo od početka Drugog doba, Tar-
Meneldur naredio je sinu da ostane u Numenoru i na neko vrijeme obustavi
putovanja na istok; jer želio je proglasiti Aldariona Kraljevim nasljednikom, što
su u toj Nasljednikovoj dobi činili i Kraljevi prije njega. Tada su se Meneldur i
njegov sin pomirili, na to vrijeme, te je između njih zavladao mir; a sred radosti i
slavlja Aldarion je proglašen Nasljednikom u stotoj godini svojeg života,
primivši od oca naziv i ovlasti Kneza numenorejskih lađa i luka. Na slavlje u
Armenelosu došao je i neki Beregar koji je živio na zapadnoj strani Otoka, a s
njime je stigla i kći mu Erendis. Ondje je kraljica Almarian opazila njezinu
ljepotu, kakva se rijetko kad viđala u Numenoru; jer Beregar je iz davnine vukao
podrijetlo od Beorove kuće, iako ne i od kraljevske Elrosove loze, pa je Erendis
bila tamnokosa i skladno vitka, bistrih sivih očiju svojega roda.{76} Ali Erendis je
ugledala Aldariona kad je projahao pokraj nje, a uz njegovu ljepotu i gordo
držanje mogla je vidjeti malo što drugo. Poslije toga Erendis je ušla u Kraljičino
kućanstvo, gdje je stekla i naklonost Kralja; ali jedva da je viđala Aldariona, koji
se posvetio skrbi za šume, budući da mu je bilo stalo da u danima što stižu u
Numenoru ne ponestane građe. Pomorci iz Ceha moreplovaca uskoro su se
onespokojili, jer im nikako nije bilo po volji ploviti kraće i rjeđe pod nižim
zapovjednicima; a kad je od proglašenja Kraljeva nasljednika prošlo šest godina,
Aldarion se odlučio opet zaputiti u Međuzemlje. Kralj mu je tek preko volje dao
dopuštenje, jer on nije htio poslušati očev nagovor da ostane u Numenoru i
potraži si nevjestu; otplovio je tako u proljeće te godine. Ali kad se došao
oprostiti s majkom, opazio je Erendis među Kraljičinim družicama; a kad je
promotrio njezinu ljepotu, dokučio je snagu koja prikrivena leži u njoj.
Tada mu je Almarian rekla: "Moraš li baš opet na put, Aldarione, sine? Zar
nema ničega što bi te zadržalo u najkrasnijoj od svih smrtnih zemalja?"
"Još ne," odgovorio je; "ali čovjek će u Armenelosu naći ponešto krasnije
no ma gdje drugdje, čak i u eldarskim zemljama. Ali pomorci su ljudi s dvije
ćudi, u ratu sa samima sobom; a čežnja za Morem još me drži."
Erendis je vjerovala da su te riječi bile izgovorene i za njezine uši; i nakon
tog vremena srce joj je bilo posvećeno jedino Aldarionu, iako ne u nadi. U to
vrijeme nije bilo potrebe, ni zakonske ni običajne, da pripadnici kraljevske kuće,
ma bio to i Kraljev nasljednik, stupaju u brak samo s potomcima Elrosa Tar-
Minyatura; ali Erendis je držala Aldariona preuzvišenim za se. No više nikad
nijednoga nije pogledala sa zanimanjem, a svakog je prosca odbacila.
Sedam je godina prošlo prije nego što se Aldarion vratio, donijevši srebrnu
i zlatnu rudaču sa sobom; i zborio je ocu o svojoj plovibi i svojim djelima. Ali
Meneldur mu je rekao: "Od svih vijesti i darova iz Tamnih zemalja milije bi mi
bilo da si uza me ostao. To je uloga za trgovce i istraživače, ne za Kraljeva
nasljednika. Kakve li to potrebe imamo za još srebra i zlata, doli da ih uznosito
rabimo ondje gdje bi jednako poslužile i druge tvari? Kraljevoj pak kući treba
čovjek koji poznaje i voli svoju zemlju i narod, kojim će vladati."
"Ne izučavam li ja ljude svakodnevno?" rekao je Aldarion. "Mogu ih voditi
i upravljati njima kako god poželim."
"Radije reci, tek neke muškarce, ćudi slične tvojoj", odgovorio mu je Kralj.
"U Numenoru i žena ima, jedva manje brojnih od muškaraca; a izuzev svoje
majke, koju doista možeš voditi kako god poželiš, što li zapravo o njima znadeš?
Pa ipak, jednoga dana valja ti se oženiti."
"Jednoga dana!" rekao mu je Aldarion. "Ali ne prije nego što budem morao;
a i kasnije ću, pokuša li me itko natjerati u brak. Valja mi učiniti neodgodivije
stvari, jer njima sam se posvetio. 'Sudba pomorčeve žene jest da u studeni vene';
a pomorac koji je posvećen samo jednome, i nije privezan za obalu, stići će dalje
i bolje se naučiti nošenju s morem."
"Dalje, ali ne i s više koristi", rekao je Meneldur. "A ti se ne 'nosiš s
morem', Aldarione, sine. Zaboravljaš li da Edaini borave ovdje uz milost
Gospodara Zapada, da nam je Uinen naklonjena, a Osse se suspreže? Naše lađe
uživaju zaštitu, i nisu naše ruke te koje ih vode. Ne budi stoga odviše uznosit, da
ta milost ne jenja; i ne računaj s tim da će je primiti oni koji se nepotrebno izlažu
opasnosti pred stijenama neznanih obala ili u zemljama ljudi iz mraka."
"Čemu onda davanje milosti našem brodovlju," rekao je Aldarion, "ako ni
do jedne obale otploviti neće, i ne smije tražiti ništa što već viđeno nije?"
Nije više razgovarao s ocem o takvim stvarima, već je provodio dane na
brodu Eambaru u društvu Moreplovaca, te u gradnji plovila većeg od svih dotad
izrađenih: tome je brodu dao ime Palarran, Daleki lutalica. No sada se često
viđao s Erendis (i to zato što je Kraljica tako uredila); a kad je Kralj saznao za
njihove susrete, prožela ga je strepnja, ali nije se usprotivio. "Bilo bi uviđavnije
izliječiti Aldariona od nespokoja," rekao je, "prije nego što osvoji srce ma koje
žene." "Kako ga drugačije izliječiti, ako ne ljubavlju?" upitala ga je Kraljica.
"Erendis je još mlada", rekao je Meneldur. Ali Almarian mu je odgovorila:
"Erendisin rod ne živi dugim vijekom kakav je podaren Elrosovim potomcima; a
njezino je srce već osvojio."{77}


I tako, kad je izgrađen veliki brod Palarran, Aldarion je nakanio opet poći
na put. To je razgnjevilo Meneldura, iako ga na Kraljičin nagovor nije htio
zadržati kraljevskom ovlašću. Ovdje valja spomenuti običaj prema kojemu je pri
odlasku lađe Velikim morem iz Numenora za Međuzemlje jedna žena, najčešće
iz kapetanova roda, trebala na pramac plovila zataknuti Zelenu granu povratka;
sjekla se s drveta oiolaire, što znači "Vječno ljeto", koje su Eldari dali
Numenorejcima,{78} kazavši im da ga stavljaju na brodove u znak prijateljstva s
Osseom i Uinen. Lišće tog drveta bilo je svagda zeleno, sjajno i mirisno; a raslo
je od morskog zraka. Ali Meneldur je zabranio Kraljici i Aldarionovim sestrama
da odnesu granu oiolairea u Romennu, gdje je počivao Palarran, kazavši da
odbija dati blagoslov sinu, koji se upušta na put protiv njegove volje; a kad je
Aldarion to čuo, kazao je: "Moram li poći bez blagoslova ili grane, poći ću
tako."
To je ražalostilo Kraljicu; ali Erendis joj je rekla: "Tarinya, ako biste
odsjekli tu granu s vilenjačkoga drveta, ja ću je odnijeti u luku, s vašim
dopuštenjem; jer Kralj to meni nije zabranio."
Pomorcima se nije mililo što Kapetan smjera tako otputovati; ali kad je sve
bilo spremno i posada se spremila dići sidro, onamo je stigla Erendis, ma koliko
da nije voljela buku i strku tog velikog pristaništa i kričanje galebova. Aldarion
ju je pozdravio zaprepašteno i radosno; a ona je rekla: "Donosim vam Granu
povratka, kneže, od Kraljice." "Od Kraljice?" rekao je Aldarion drugačijim
tonom. "Da, kneže," rekla je; "ali ja od nje zatražih dopust. Ima ih koji s vama
nisu u rodu, a radovat će ih vaš povratak, čim do njega dođe.”
Tom je prilikom Aldarion prvi put pogledao Erendis s ljubavlju; i dugo je
još s krme gledao za njom dok je Palarran odmicao na pučinu. Kazuje se da je
požurio svoj povratak i da je izbivao kraće nego što je namjeravao; a kad se
vratio, donio je darove Kraljici i gospama iz njezine kuće, ali najizdašniji je dar
donio Erendis, a to je bio jedan dijamant. Hladni su sada bili pozdravi između
Kralja i njegova sina; Meneldur ga je prekorio, kazavši mu da takav dar ne
priliči Kraljevu nasljedniku ako nije riječ o zaručničkom daru, te je zatražio od
Aldariona da iskaže svoje nakane.
"U zahvalnosti ga donesoh," rekao je, "za toplo srce sred hladnoće ostalih."
"Hladna srca ne mogu potpiriti toplinu u drugima da ih grije pri odlascima i
dolascima", rekao je Meneldur; još jedanput je usrdno zatražio od Aldariona da
porazmisli o braku, iako mu Erendis nije spomenuo. Ali Aldarion za brak nije
htio ni čuti, jer uvijek se i u svakom pitanju to više odupirao što su ga oni oko
njega više nagovarali; a sad se ohladio prema Erendis, te odlučio napustiti
Numenor i nastaviti svoja djela u Vinyalondeu. Život na kopnu jedio ga je, jer na
svojemu brodu nije podlijegao ničijoj volji, a Moreplovci koji su išli s njime
prema Velikom su kapetanu ćutjeli samo ljubav i poštovanje. Ali sad mu je
Meneldur zabranio da ode; a Aldarion je, prije punog isteka zime, s flotom od
sedam brodova i većim dijelom Moreplovaca zaplovio u inat Kralju. Kraljica se
nije usudila izazvati Meneldurov gnjev; ali u noći je jedna plaštem obavijena
žena došla u luku s granom, predala je Aldarionu u ruke, rekla mu: "Donosim je
od Zapadinske gospe" (jer tako su zvali Erendis) i otišla u mrak.
Nakon te otvorene Aldarionove pobune, Kralj mu je opozvao ovlast Kneza
numenorejskih lađa i luka; naložio je i da se Cehovska kuća Moreplovaca zatvori
te da brodogradilišta u Romenni obustave rad, uz zabranu sječe svih stabala za
gradnju brodova. Pet je godina prošlo; Aldarion se vratio s devet brodova, jer
dva su još sazdana u Vinyalondeu, svih krcatih dobrom građom iz priobalnih
šuma Međuzemlja. Silno se Aldarion razljutio otkrivši što je učinjeno; ocu je
kazao: "Ako za me u Numenoru nema dobrodošlice, i za moje ruke nema posla,
a ni skrbi za moje brodove u ovdašnjim lukama, onda ću opet na put, i to skoro;
jer vjetrovi bijahu ljuti,{79} te su mi popravci nužni. Nema li Kraljev sin boljega
zanimanja doli da promatra ženska lica ne bi li sebi našao družicu? Šumarskog
sam se posla prihvatio i u njemu razborit bio; više će građe u Numenoru biti
nakon isteka mojih dana nego pod tvojim žezlom." I kako je i kazao, Aldarion se
iste godine opet otputio s tri broda i najprekaljenijim Morepolovcima, otišavši i
bez blagoslova i bez grane; jer Meneldur je izdao zabranu svim ženama iz svoje
kuće i iz Moreplovačke, a oko Romenne je postavio stražu.
Na toj plovidbi Aldarion je izbivao tako dugo da je narod počeo strahovati
za njega; a i samoga je Meneldura snašao nespokoj, usprkos milosti Valara koja
je svagda štitila numenorejske lađe.{80} Kad je prošlo deset godina otkako je
isplovio, Erendis je konačno pala u očaj pa je, uvjerena da je Aldarion stradao ili
se pak odlučio nastaniti u Međuzemlju, a i ne bi li izbjegla salijetanja prosaca,
zamolila Kraljicu za dopust, otišla iz Armenelosa i vratila se svojemu rodu u
Zapadinu. Ali nakon još četiri godine Aldarion se napokon vratio, brodovlja
oštećenog i razbijenog morima. Bio je otplovio prvo do luke Vinyalonde, odakle
je pošao na veliko putovanje uz obalu prema jugu, mnogo dalje nego što su
brodovi Numenorejaca ikad prije doprli; ali pri povratku na sjever saletjeli su ga
oprečni vjetrovi i silne oluje, jedva je izbjegao brodolom u Haradu i otkrio da su
Vinyalonde razvalila silovita mora i opljačkali neprijateljski nastrojeni ljudi.
Triput su ga s prelaska Velikog mora vraćali snažni zapadni vjetrovi, a vlastiti
mu je brod pogodila munja i slomila mu jarbol; tek se s trudom i mukom
naposljetku uspio vratiti s otvorena mora u numenorejsku luku. Menelduru je
veoma laknulo pri Aldarionovu povratku; ali ukorio ga je zbog pobune protiv
kralja i oca, čime se odrekao skrbi Valara, te je Osseovu gnjevu izložio ne samo
sebe nego i ljude koje je odanošću vezao uza se. To je osujetilo Aldarionovu ćud,
pa je primio oprost od Meneldura, koji mu je vratio zvanje Kneza lađa i luka, te
mu pridodao naziv Glavnoga šumara.
Aldarion je s tugom otkrio da Erendis više nije u Armenelosu, ali bio je
odviše ponosit da je pođe potražiti; to pače nije ni mogao doli ako bi je htio
zaprositi, a još se nije bio voljan obvezati brakom. Posvetio se popravljanju
propusta učinjenih tijekom svojega dugog izbivanja, jer nije ga bilo skoro
dvadeset godina; i u to su vrijeme poduzeti veliki lučki radovi, napose u
Romenni. Otkrio je da je velik broj stabala posječen za gradnju i izradu
mnogočega, ali da se sve to radilo bez skrbi za budućnost, te je malo njih
posađeno u zamjenu za oduzeta; stoga se zaputio nadaleko i naširoko
Numenorom da izvidi preostale šume.
Dok je jednog dana jahao šumama Zapadine, ugledao je ženu tamne kose
koja joj vijori na vjetru, ogrnutu zelenim plaštom zakopčanim pri grlu blistavim
draguljem; pomislio je da pripada Eldarima, jer oni su katkad dolazili u te
dijelove otoka. Ali kad mu je prišla, razabrao je da je to Erendis, te opazio da
ona to nosi dragulj koji joj je dao; tada je učas shvatio da gaji ljubav prema njoj,
te oćutio prazninu svojih dana. Kad ga je Erendis ugledala, problijedjela je i
ushtjela odjahati, ali on ju je sustigao i rekao joj: "Itekako zaslužili da odjašeš od
mene, kada tako često i tako daleko bježah! Ali oprosti mi, i ostani sada." Zatim
su zajedno odjahali do kuće njezina oca Beregara, gdje je Aldarion izjavio da se
želi zaručiti s Erendis; ali sad Erendis nije bila od volje, iako joj je prema običaju
i navadi njezina naroda već itekako bilo vrijeme da stupi u brak. Prema njemu
nije osjećala ništa manju ljubav, a nije se ni povukla sa zadnjim namjerama; ali
sada je u srcu strahovala da u ratu za prevlast nad Aldarionom između nje i Mora
neće odnijeti pobjedu. Nikad Erendis nije htjela prihvatiti manje, da ne izgubi
sve; iz straha od Mora, a i zato što je svim brodovima zamjerala sječu stabala
koje je voljela, čvrsto je odlučila da joj valja hametice poraziti More i brodovlje,
ili biti sama hametice poražena.
Ali Aldarion je usrdno nastavio prositi Erendis, te ići svuda kud i ona;
zanemario je luke i brodogradilišta i sve poslove Ceha moreplovaca, nije sjekao
stabla već se posvetio isključivo njihovu sadenju, te je u tim danima našao više
spokoja nego ikada u svome životu, iako je to spoznao tek kad ih se prisjetio
nakon što ga je snašla starost. Naposljetku je uznastojao nagovoriti Erendis da
pođe s njim na plovidbu oko Otoka u brodu Eambaru; jer stotinu je godina sada
već bilo prošlo otkako je Aldarion osnovao Ceh moreplovaca, te su se u svim
numenorejskim lukama imala upriličiti slavlja. Na to je Erendis pristala, prikrivši
odbojnost i strah u sebi; otputovali su iz Romenne i stigli u Andunie na zapadu
Otoka. Ondje je Valandil, princ Andunie i bliski rođak Aldarionov,{81} upriličio
veliko slavlje; i tad je na gozbi nazdravio Erendis, prozvavši je Uineniel, Kćeri
Uinen, novom Morskom gospom. Ali Erendis, koja je sjedila pokraj Valandilove
žene, glasno je kazala: "Ne zovite me takvim imenom! Ja kći Uinen nisam: prije
bih je svojom dušmanicom prozvala."
Na neko su vrijeme nakon toga dvojbe iznova snašle Erendis, jer Aldarion
se opet posvetio radovima u Romenni, obuzevši se gradnjom velikih morskih
zidina i uzdizanjem visoke kule na Tol Uinenu: Calmindon, Kula svjetlosti, bilo
joj je ime. Ali nakon što je sve to obavljeno, Aldarion se vratio Erendis i
zaprosio je u zaruke; no ona je nastavila odgađati, kazavši: "Putovala sam
brodom s vama, kneže. Prije negoli vam odgovorim, nećete li putovati sa mnom
kopnom, do onih mjesta koja volim? Preslabo poznajete ovu zemlju za onoga
koji će njezinim Kraljem biti." Stoga su zajedno pošli na put i stigli u Emerie,
kraj sred valovita, travnata humlja, glavnu ispašu ovaca u Numenoru; vidjeli su
bijele kuće zemljoradnika i pastira te čuli blejanje stada.
Ondje se Erendis obratila Aldarionu i rekla: "Ovdje bi mi milo moglo biti!"
"Živjet ćeš gdje te volja, kao žena Kraljeva nasljednika", rekao je Aldarion.
"A kao Kraljica, u mnogim krasnim kućama, kakve već budeš željela."
"Kada Kraljem postaneš, starica ću biti", rekla je Erendis. "Gdje li će u
međuvremenu živjeti Kraljev nasljednik?"
"Sa svojom ženom," rekao je Aldarion, "kad mu to poslovi dopuste, ako
ona ne bude mogla sudjelovati u njima."
"Ne želim dijeliti muža s gospom Uinen", rekla je Erendis.
"Naopaka je to izjava", rekao je Aldarion. "Jednako bih tako ja mogao
kazati da ne želim dijeliti ženu s gospodarom Oromeom Šumskim, zato što ona
ljubi drveće što divlje raste."
"Doista ne želiš," rekla je Erendis; "jer ti bi posjekao, bilo koju šumu na dar
Uinen, dođe li te takva volja."
"Navedi koje stablo ljubiš i ono će stajati dok ne usahne", rekao je
Aldarion.
"Ljubim ih sva što na ovome Otoku rastu", rekla je Erendis.
Zatim su još podugo šutke jahali; sutradan su se rastali, a Erendis se vratila
u očevu kuću. Njemu ništa nije rekla, ali svojoj majci Nuneth kazala je riječi
koje je razmijenila s Aldarionom.
"Sve ili ništa, Erendis", rekla je Nuneth. "Takva si bila kao dijete. Ali ovoga
čovjeka voliš, a on je velik čovjek, bez obzira na svoj položaj; ti iz svojega srca
ljubav nećeš lako odagnati, a ni bez velike boli za sebe samu. Ženi valja dijeliti
muževu ljubav prema njegovu poslu i plamenu što gori u njemu, ili će joj on
nedragim postati. Ali sve mi se čini da takav savjet ti nikada nećeš shvatiti. Pa
ipak, tužna sam, jer svakako ti je vrijeme da se udaš; a kako rodih krasno dijete,
nadah se da ću vidjeti i krasne unuke; ne bi me srdilo ni da im dom u Kraljevoj
kući bude."
Ovaj savjet doista nije taknuo Erendis; svejedno, shvatila je da joj volja ne
može upravljati srcem, te su joj dani postali prazni; prazniji no u godinama
Aldarionova izbivanja. Jer on je još boravio u Numenoru, i još su prolazili dani,
a da on više nije dolazio na zapad.
I tako je kraljica Almarian, kad je od Nuneth saznala što se zbilo, te se
uplašila da Aldarion iznova ne potraži utjehu u plovidbama (jer dugo je bio na
kopnu), odaslala Erendis molbu da se vrati u Armenelos; a Erendis je na
nagovore i Nuneth i svojega srca postupila kako je od nje zatraženo. Ondje se
pomirila s Aldarionom; pa kad je nastupilo proljeće, a s njim i blagdan
Erukyerme, u Kraljevoj su se povorci uspeli na vrhunac Meneltarme, koja je bila
Posvećena gora Numenorejaca.{82} Nakon što su svi sišli, Aldarion i Erendis
ostali su iza njih; i pogledali su oko sebe, promotrivši cijeli otok Zapadnih strana
što je pod njima proljetno zelen ležao, i ugledali treperavi sjaj na Zapadu, gdje je
u daljini ležala Avallone,{83} kao i sjene na Istoku nad Velikim morem; a Menel
se plavio nad njima. Ništa nisu rekli, jer nitko, izuzev tek Kralja, nije govorio na
visu Meneltarme; ali dok su silazili, Erendis je načas zastala, pogledala prema
kraju Emerie i dalje od njega, prema šumama svojega doma. "Zar ne voliš
Y6zayan?" rekla je.
"Volim ga, doista," odvratio je, "premda držim da sumnjaš u to. Jer također
imam na umu što sve on može biti u predstojećem vremenu, kao i nadu i sjaj
njegova naroda; a vjerujem da daru ne priliči da jalovo u riznici leži."
Ali Erendis mu je porekla riječi, kazavši: "One darove što dolaze od Valara,
pa putem njih i od Jednoga, valja voljeti po sebi sada, i u svakoj sadašnjici. Nisu
dani za trgovinu, za uvećavanje ili za poboljšavanje. Edaini su i dalje smrtni
ljudi, Aldarione, ma kako velebni bili: i ne možemo obitavati u vremenu što tek
predstoji, kako svoju sadašnjicu ne bismo izgubili poradi utvare što smo je u sebi
uobrazili." Tada je odjednom skinula dragulj sa svojega grla i upitala ga: "Bi li
htio da trgujem ovime poradi kupnje drugih dobara koja želim?"
"Ne!" rekao je. "Ali ti ga ne držiš u riznici pod ključem. No držim da mu
previsoko mjesto daješ; jer mrk je podno sjaja tvojih očiju." Tad ju je poljubio u
vjeđe, a u tome je trenutku ona zanemarila strah i prihvatila ga; i obećali su se
jedno drugome na strmoj stazi oko Meneltarme.
Zatim su se vratili u Armenelos, gdje je Aldarion Tar-Menelduru predstavio
Erendis kao zaručnicu Kraljeva nasljednika; Kralj se obradovao, a u gradu i
diljem Otoka nastupilo je slavlje. Kao zaručnički dar Meneldur je Erendis dao
dobar dio zemlje u kraju Emerie, gdje je za nju sazdao i bijelu kuću. Ali
Aldarion joj je rekao: "Drugih dragulja imam u riznici, kraljevskih darova iz
dalekih zemalja kojima su numenorejske lađe donijele pomoć. Imam dragulja
zelenih poput svjetlosti sunca u krošnjama drveća koje ljubiš."
"Ne!" rekla je Erendis. "Zaručnički sam dar dobila, iako je stigao prije. To
je jedini dragulj koji imam i koji bih htjela imati; i dat ću mu još više mjesto."
Tada je opazio da je dala da se taj bijeli dragi kamen umetne poput zvijezde u
srebrn obruč, koji joj je postavio oko čela nakon što ga je zamolila. Tako ga je
nosila još godinama, sve dok je tuga nije snašla; stoga je nadaleko i naširoko bila
znana kao Tar-Elestirne, Gospa Čela zvjezdana.{84} Tako su na neko vrijeme mir i
radost vladali Kraljevom kućom u Armenelosu, i cijelim Otokom, dok drevne
knjige bilježe iznimne urode zlaćanoga ljeta te godine, koja je bila osam stotina
pedeset osma Drugoga doba.


 Ali u narodu jedino pomorci iz Ceha moreplovaca nisu bili posve spokojni.
Jer petnaest je godina Aldarion ostao u Numenoru, ne pokrenuvši nijedno
istraživačko putovanje, a iako je bilo smionih kapetana koje je on izučio, bez
bogatstva i ugleda Kraljeva sina njihova su putovanja bila rjeđa i kraća, te su tek
rijetko zalazila dalje od Gil-galadove zemlje. Uz to, brodogradilištima je
uzmanjkalo grade, jer Aldarion je zanemario šume; i Moreplovci su ga usrdno
zamolili da se opet posveti tome poslu. Na njihovu je molbu Aldarion tako i
učinio, a Erendis je isprva išla s njim u obilazak šuma; ali rastužila se pri
pogledu na stabla oborena u punoj snazi i zatim otesana i ispiljena. Uskoro je
stoga Aldarion počeo ići samostalno, pa su sve manje bili zajedno.
Sada je stigla godina u kojoj su svi očekivali da Kraljev nasljednik stupi u
brak; jer nije bio običaj da zaruke traju mnogo dulje od tri godine. Jednog jutra
tog proljeća Aldarion je izjahao iz pristaništa Andunie i krenuo cestom prema
Beregarovoj kući; jer ondje je trebao biti gost, i onamo je Erendis pošla pred
njim, otišavši iz Armenelosa zemljanim putevima. Kad je izbio na vrh velikoga
grebena što je stršao iz zemlje i zaklanjao pristanište sa sjevera, okrenuo se i
opet promotrio more. Puhao je zapadni vjetar, kao i često u to doba godine,
omiljen među onima koji su kanili odjedriti u Međuzemlje, i bijele su se kreste
valova valjale prema obali. Tada ga je odjednom čežnja za morem ščepala kao
da mu silna ruka stišće grlo, i srce mu je zalupalo, i dah zastao. Uzeo joj se
opirati, te je naposljetku uspio okrenuti leđa i zaputiti se dalje; a namjerno je
udario putem kroz onu šumu gdje je bio opazio Erendis kako jaše kao Eldarica,
sad već prije punih petnaest godina. Gotovo je očekivao da će je tako još
jedanput opaziti; ali nije je bilo ondje, a želja da joj opet vidi lice natjerala ga je
da požuri, tako da je prije večeri stigao u Beregarovu kuću.
Ondje ga je radosno dočekala, što ga je obradovalo; ali nije ni riječju
spomenuo njihovo vjenčanje, iako su svi držali kako se i zbog toga zaputio u
Zapadinu. Kako su dani prolazili, Erendis je zamijetila da on često biva šutljiv u
društvu gdje se ostali vesele; a kad bi ga nenadano pogledala, opazila bi da su
mu oči uprte u nju. To bi joj svaki put potreslo srce; jer plave Aldarionove oči
sad su joj se činile sive i studene, no u njegovu je pogledu razabrala kao neku
glad. Taj je pogled prije i prečesto viđala, i uplašila se onoga što u njemu sluti;
ali ništa nije rekla. To je bilo drago Nuneth, koja je opazila sve što se zbilo; jer
"riječi rane rado rastvore", kako je rekla. Nedugo potom Aldarion i Erendis
odjahali su natrag u Armenelos, a kako su se udaljavali od mora, on je opet
bivao sve bolje volje. Pa ipak, ništa joj nije rekao o svojoj muci: jer, doista, u
sebi je vodio tešku bitku, a bio je neodlučan.
Tako je godina odmicala a da Aldarion nije spominjao ni more ni vjenčanje;
ali često je bio u Romenni, u društvu Moreplovaca. Naposljetku, kad je stigla
nova godina, Kralj ga je pozvao u svoje odaje; bilo im je drago što su skupa i
više ništa nije zastiralo ljubav koju su jedan prema drugome gajili.
"Sine," rekao mu je Tar-Meneldur, "kada ćeš mi podariti kćer za kojom tako
dugo žudim? Prošlo je sada više od tri godine, a to je dovoljno. Čudim se kako
možeš izdržati tako dugo odgađanje."
Aldarion je to odšutio, ali potom je rekao: "Opet me spopade, Atarinya.
Dug je post što osamnaest godina traje. Jedva da mogu mirno ležati u postelji ili
se zadržati na konju, a tvrdo kamenito tlo ranjava mi stopala."
Meneldura je to snuždilo, i sažalio se nad sinom; ali kako sam nikad nije
ljubio brodove, nije shvatio njegovu muku, pa je rekao: "Jao! Ali zaručen si. A
prema zakonima Numenora i pravičnim navadama Eldara i Edaina, čovjek ne bi
smio imati dvije supruge. Ne možeš se vjenčati s Morem, jer isprosio si
Erendis."
Na tose Aldarionu srce stvrdnulo, jer te su ga riječi podsjetile na razgovor
koji je vodio s Erendis na putu kroz Emerie; pomislio je (ali netočno) da se
posavjetovala s njegovim ocem. Ćud mu je uvijek bila takva da je, kad god bi
pomislio kako su se drugi urotili da ga nagovore na neki put koji su izabrali,
postupao suprotno. "Kovači smiju kovati, i konjanici jahati, i rudari kopati, kad
su zaručeni", rekao je. "Zašto, onda, pomorci ne bi smjeli ploviti?"
"Kada bi kovači po pet godina ostajali za nakovnjem, rijetke bi bile
kovačke žene", rekao mu je Kralj. "A rijetke su žene pomoraca, i one trpe što
moraju, jer takva im je nasušna potreba i takva im je nužda. Kraljev nasljednik
nije pomorac po zanimanju, a nije ni iz nužde."
"Čovjek ima i drugih poriva osim nasušne potrebe", rekao je Aldarion. "A
godina još ima napretek."
"Ne, ne," rekao je Meneldur, "svoju milost uzimaš zdravo za gotovo:
Erendis se kraće može nadati od tebe, jer ljeta njoj brže jenjavaju. Ona nije iz
Elrosove loze; a ljubav prema tebi gaji već godinama."
"Suzdržavala se skoro punih dvanaest godina, dok je meni bilo stalo", rekao
je Aldarion. "Ja sada ne tražim ni trećinu toga vremena."
"Tada nije bila zaručena", rekao je Meneldur. "Ali ni ti ni ona sada niste
slobodni. A ako se suzdržavala, ne sumnjam da je to bilo iz straha od onog što se
sada posve izglednim čini, ne uzmogneš li se obuzdati. Nekako ti je zacijelo
uspjelo uspokojiti taj strah; a premda možda i nisi ništa izričito kazao, svejedno
si se obvezao, kako sudim."
Na toje Aldarion ljutito rekao: "Bilo bi mi bolje da sa svojom zaručnicom
sam razgovaram, umjesto da putem posrednika pregovaram." I otišao je od oca.
Nedugo zatim u povjerenju je kazao Erendis da želi opet zajezditi pučinama,
dodavši da mu zbog toga nema ni sna ni odmora. Ali ona je samo problijedjela i
umuknula. Naposljetku mu je rekla: "Mislila sam da si došao da se
posavjetujemo o vjenčanju."
"I hoćemo", rekao je Aldarion. "Upriličit ćemo ga čim se vratim, budeš li
me htjela čekati." Ali ganula ga je tuga na njezinu licu pa mu je sinula jedna
misao. "Sada ćemo ga upriličiti", rekao joj je. "Prije isteka ove godine. A zatim
ću opremiti takav brod kakva još Moreplovci nikad ne sazdaše, Kraljičinu kuću
na vodi. I ti ćeš zaploviti sa mnom, Erendis, pod milošću Valara, Yavanne i
Oromea koje ljubiš; otplovit ćeš u zemlje gdje ću ti pokazati lugove kakve još
nikada vidjela nisi, gdje i danas Eldari pjesme poju; ili šume od Numenora šire,
slobodne i divlje od početka vremena, gdje možda još uspiješ čuti veliki rog
gospodara Oromea."
Ali Erendis se na torasplakala. "Neću, Aldarione", rekla je. "Radujem se što
u svijetu još ima svega toga o čemu zboriš; ali nikada to moje oči neće vidjeti.
Jer nije mi stalo: srce sam šumama Numenora dala. I, jao! kad bih iz ljubavi
prema tebi pošla na brod, ne bih se vratila. Preslaba sam da to izdržim; a umrla
bih da mi se kopno izgubi s vidika. More me mrzi; a sada mi se sveti što sam te
njemu uskratila, a ipak od tebe pobjegla. Idi, gospodaru! Ali smiluj mi se, i ne
izbivaj onoliko ljeta koliko sam ja prije izgubila."
Aldarion se na topostidio; jer kako je on prije uzvratio ocu u nesmotrenu
bijesu, tako je ona sada prozborila u ljubavi. Nije otplovio te godine; ali rijetko
je nalazio mira ili radosti. "Umrla bi da joj se kopno izgubi s vidika!" rekao je.
"Uskoro ću sam umrijeti, ako mi ostane na vidiku. Dakle, ako nam valja skupa
provesti makar i nekoliko ljeta, valja mi poći samome, i to uskoro." Pripremio se
stoga da konačno isplovi na proljeće; a Moreplovcima je to bilo drago, sve i ako
nitko drugi na Otoku nije znao što se sprema. Tri su broda priredili te ih otisnuli
u mjesecu vfresse. Sama je Erendis zataknula zelenu granu oiolairea na pramac
Palarrana i suspregnula suze, sve dok brod nije isplovio kroz nove, silne zidine
pristaništa.
Šest je godina i više prošlo prije nego što se Aldarion vratio u Numenor.
Otkrio je da mu čak i kraljica Almarien pruža hladniji doček, a Moreplovci su
izašli na loš glas; jer držalo se da nije postupio prema Erendis kako treba. Ali,
doista, izbivao je dulje nego što je kanio; jer zatekao je luku Vinyalonde posve
razrušenu, a silina mora satrla je sav trud koji je uložio u obnovu. Priobalni ljudi
počinjali su se plašiti Numenorejaca ili postajati otvoreno neprijateljski; a
Aldarion je čuo glasine o nekom vladaru iz Međuzemlja koji mrzi lađare. Zatim,
kad se nakanio okrenuti kući, silan je vjetar zapuhao s juga i odnio ga daleko na
sjever. Zadržao se neko vrijeme u Mithlondu, ali kad su mu brodovi ponovno
isplovili, opet su bili odbačeni na sjever i satjerani u pustoši pogibeljna leda,
gdje ih je spregnula studen. Naposljetku su more i vjetar popustili, ali baš kad je
Aldarion čeznutljivo pogledao s pramca Palarrana i razabro Meneltarmu u
daljini, za oko mu je zapala zelena grana, i opazio je da se sparušila. Srce je na to
izdalo Aldariona, jer takvo što nikad se prije nije zbilo s granom oiolairea, sve
dok bi je oblijevala morska rosa. "To je od mraza, kapetane", rekao mu je
pomorac koji je stajao do njega. "Bilo je prehladno. Milo mi je što vidim Stup."
Kad je Aldarion pronašao Erendis, prodorno ga je pogledala, ali nije mu
pošla u susret; a on je neko vrijeme samo stajao ne znajući što da kaže, što mu
nije bilo slično. "Sjedni, gospodaru," rekla mu je Erendis, "i prvo mi
ispripovjedaj o svojim djelima. Štošta si zacijelo vidio i učinio u ovim dugim
godinama!"
Tad je Aldarion nespretno prozborio, a ona je šutke sjedila i slušala ga dok
je pripovijedao sve po redu o svojim kušnjama i zastojima; a kad je završio,
rekla je: "Hvala Valarima, čijom si se milošću konačno vratio. Ali hvala im i zato
što ne pođoh s tobom; jer sparušila bih se brže od svake zelene grane."
"Tvoja zelena grana nije namjerno otišla u ciču studen", odgovorio joj je.
"Ali otpusti me sada, ako tako hoćeš, i držim da te ljudi neće kriviti. Ipak,
smijem li se nadati da će se tvoja ljubav pokazati izdržljivijom čak i od krasnoga
oiolairea?"
"Takvom se doista pokazuje", rekla je Erendis. "Nije još stradala od mraza,
Aldarione. Jao! Kako da te otpustim, kad te opet ovakva vidim, kad mi se vraćaš
krasan poput sunca nakon zime!"
"Nek onda proljeće i ljeto sada svanu!" rekao je.
"I nek se zima ne vrati", rekla je Erendis.


Tada je na radost Meneldura i Almarian svadba Kraljeva nasljednika bila
dogovorena za iduće proljeće; a tako se i zbilo. Osamsto sedamdesete godine
Drugog doba Aldarion i Erendis vjenčali su se u Armenelosu, i u svakoj se kući
sviralo, i na svim je ulicama muško i žensko pjevalo. A nakon toga Kraljev
nasljednik i njegova nevjesta objahali su bez hitnje cijeli Otok i prvog dana ljeta
stigli u Andunie. gdje im je konačni pir priredio tamošnji princ Valandil; ondje
se okupio sav narod Zapadine, iz ljubavi prema Erendis i ponosa što jedna
kraljica Numenora potječe odande.
Jutro uoči slavlja Aldarion je stao na prozor svoje ložnice s pogledom na
Zapad-preko-mora. "Gle, Erendis!" doviknuo joj je. "Eno. jedna lađa hita u luku;
a nije to brod iz Numenora, već jedan na kakva ni ti ni ja nikad kročiti nećemo,
čak ni kad bismo to htjeli."
Pogledala je tada i Erendis, i ugledala visoku bijelu lađu, oko koje se svuda
na suncu jate bijele ptice; a jedra joj srebrno trepere dok s pjenom na kljunu
jezdi prema pristaništu. Tako su Eldari počastili Erendisino vjenčanje, iz ljubavi
prema narodu Zapadine, s kojim su najbliže prijateljevali.{85} Lađa im je bila
krcata cvijećem za ures slavlja, a kad je stigla večer, svi su uzvanici nosili
vijence od elanom{86} i slatkog lissuina čiji miris srcu donosi spokoj. Doveli su i
glazbenike, pjevače koji su se spominjali pjesama vilenjaka i ljudi iz davnih
dana Nargothronda i Gondolina; a mnogi Eldari, plemeniti i krasni, sjedili su za
trpezom među ljudima. Ali kad su žitelji Andunie pogledali te blažene svečare,
kazali su da nijedan nije krasniji od Erendis; i kazali su još da su joj oči bistre
poput očiju Morwen Eledhwen iz davnine,{87} ili čak poput onih iz Avallone.
I mnoge su darove donijeli Eldari. Aldarion je od njih dobio mladicu drveta
snježnobijele kore i uspravna stabla, snažnu i podatnu kao da je čelična; ali nije
još bilo olistalo. "Zahvaljujem vam", rekao je Aldarion vilenjacima. "Drvo
takova stabla bez sumnje je doista dragocjeno."
"Možda; nije nam znano", rekli su mu. "Nijedno nikada ne posjekosmo.
Ljeti mu raste prohladno lišće, a zimi cvate. Zbog toga je nama vrijedno."
Erendis je od njih dobila par ptica, siva perja i zlatnih kljunova i nožica.
Pjevale su milo jedna drugoj mnoge napjeve što se nijednom nisu ponavljali u
dugom cvrkutu pjesme; ali kada bi ih se razdvojilo, smjesta bi odletjele da budu
zajedno, i nisu htjele pjevati dok su same.
"Kako da ih držim?" upitala ih je Erendis.
"Pusti ih da lete i budu slobodne", odgovorili su joj Eldari. "Jer kazasmo im
tvoje ime; ostat će uza te ma gdje se nastanila. Ostaju zajedno do kraja života,
koji im dugo traje. Možda će mnoge takove pjevati u vrtovima tvoje djece."
Te noći se Erendis probudila, a kroz prozorsku rešetku dopirao je miomiris;
ali noć je bila vedra, jer pun je mjesec zapadao. Erendis je tada ustala iz postelje
i pogledala van, i vidjela gdje cijela zemlja u srebru spava; ali one dvije ptice
sjedile su jedna do druge na njezinoj prozorskoj dasci.


Kad je piru došao kraj, Aldarion i Erendis na neko su vrijeme otišli u njezin
dom; a ptice su joj i ondje sletjele na prozorsku dasku. Kad je napokon došlo
vrijeme da se oproste s Beregarom i Nuneth. odjahali su natrag u Armenelos; jer
Kraljeva je želja bila da se njegov Nasljednik ondje nastani, pa je sred jednog
perivoja za njih bila pripremljena kuća. Ondje su zasadili vilin-drvo, a vilin-ptice
pjevale su mu u krošnji.

 * * *

Nakon dvije godine Erendis je zatrudnjela, te dogodine u proljeće
Aldarionu rodila kćer. Već od rođenja bila je krasotica, a rastom je postajala sve
ljepša: najljepša koja se rodila, kako kazuju stare pripovijesti, u cijeloj lozi
Elrosovoj, sve do Ar-Zimraphel, posljednje. Kad je došlo vrijeme da joj nadjenu
prvo ime, prozvali su je Ancalime. Erendis se u srcu obradovala, jer mislila je
ovako: "Aldarion će sada zacijelo poželjeti sina, da mu bude nasljednik; pa će se
još dugo zadržati uza me." Jer još se potajice plašila Mora i snage kojom ono
privlači njegovo srce; a premda je to nastojala prikriti, te je bila voljna s njime
razgovarati o njegovim starim plovidbama, te o njegovim nadama i naumima, s
ljubomorom ga je gledala kad bi odlazio u svoj brod-kuću ili kad bi mnogo
vremena provodio s Moreplovcima. Jedanput ju je Aldarion pozvao da dođe na
Eambar, ali kako joj je smjesta opazio u očima da nije posve voljna, više je nikad
nije pozvao. Nije bezrazložan bio Erendisin strah. Kad je Aldarion bio na kopnu
već pet godina, opet se posvetio poslovima Glavnog šumara, te je često danima
izbivao iz kuće. Sad je u Numenoru doista bilo dovoljno građe (i to ponajprije
zahvaljujući njegovoj razboritosti); no kako je sad i stanovništvo bilo brojnije,
postojala je stalna potreba za drvetom za gradnju i za izradu još mnogočega
pride. Jer u tim drevnim danima, iako su mnogi bili vrlo vični klesarstvu i
kovinarstvu (budući da su Edaini u davnini štošta naučili od Noldora),
Numenorejci su voljeli stvari izrađene od drva, bilo za svakodnevnu uporebu,
bilo zbog ljepote rezbarija. U to je vrijeme Aldarion opet stao ozbiljno mariti za
budućnost, sadeći mladice svugdje gdje se sjeklo, te pošumljavajući one krajeve
gdje je još bilo mjesta, slobodnu zemlju prikladnu za raznovrsno drveće. Tada je
postao najšire znan pod imenom Aldarion, kako ga se pamti među onima koji su
držali žezlo u Numenoru. No još su mnogi uz Erendis držali kako on drveće
samo po sebi ne ljubi naročito, već se prije skrbi za njega jer predstavlja građu
što će poslužiti njegovim naumima.
Nije mnogo drugačije bilo ni s Morem. Jer kako je Nuneth još davno bila
rekla Erendis: "Brodove on možda ljubi, kćeri, jer njih sazdaše ljudski umovi i
ruke; ali rekla bih da mu srce ne izgara ovako ni zbog vjetrova ni zbog pučina,
pa ni zbog pogleda na neznane zemlje, već zbog nekog žara što mu je u duhu ili
zbog nekog sna što ga progoni." A može biti da nije bila daleko od istine; jer
Aldarion je bio dalekovidan, pa je računao s danima kad će narodu ustrebati više
prostora i bogatstva; sve i ako mu to nije bilo posve jasno, sanjao je o slavi
Numenora i moći njegovih kraljeva, te tražio uporišta iz kojih bi oni mogli
prijeći u šire posjede. Tako se zbilo da se od šumarstva ubrzo opet okrenuo
brodogradnji, a u svijesti mu se pojavio prizor broda moćna poput kule, visokih
jarbola i silnih jedara sličnih oblacima, na koji stane ljudi i zaliha dovoljno za
čitav grad. Zatim su u brodogradilištima Romenne pile i čekići prionuli na
posao, te se među mnogim manjim plovilima stalo uobličavati silno rebrasto
korito; ljudi ga gledaše u čudu. Turuphanto, Drveni kit, prozvali su ga, ali to mu
nije bilo pravo ime.
Erendis je za sve to saznala, iako joj Aldarion nikad to nije spominjao, te ju
je prožeo nespokoj. Stoga mu je jednog dana rekla: "Kakva li je to silna
obuzetost brodovljem, Kneže luka? Ta zar ga nemamo već dovoljno? Koliko je
samo krasnih stabala ove godine moralo pasti u naponu snage?" Rekla mu je to
blagim glasom, uz osmijeh.
"Čovjek mora imati posla na kopnu," odgovorio joj je, "sve i ako ima ženu
krasoticu. Drveće raste i drveće pada. Sadim više nego što se siječe." I on je to
njoj kazao blago, ali nije ju pogledao u lice; i više to nisu spominjali.
Ali kad je Ancalime bilo skoro četiri godine, Aldarion je napokon otvoreno
kazao Erendis da želi opet otploviti s Numenora. Ona je to odšutjela, jer nije joj
rekao ništa što otprije ne bi znala; riječi bi joj bile uzaludne. Odugovlačio je do
Ancalimina rođendana, i toga joj se dana naročito posvetio. Smijala se i veselila,
iako se ostali u toj kući nisu; a kad je pošla leći, ocu je rekla: "Kamo ćeš me
odvesti kada dođe ljeto, tatanya? Baš bih htjela vidjeti onu bijelu kuću u ovčjem
kraju o kojoj mamil priča." Aldarion joj nije odgovorio; sutradan je otišao od
kuće i danima se nije vraćao. Došao je kada je sve bilo spremno, da se oprosti od
Erendis. Njoj su tada i protiv volje suze navrle na oči. Ražalostile su ga, no i
rasrdile, jer bio je čvrsta nauma. te je stegnuo srce. "Hajde, Erendis!" rekao joj
je. "Osam godina ostadoh. Ne možeš dovijeka mekim okovima sputavati
Kraljeva sina u kojem teče krv Tuora i Earendila! A nije da idem u smrt. Uskoro
ću se vratiti."
"Uskoro?" rekla je. "Ali godine su neumoljive, a ti ih nećeš vratiti sa
sobom. A moje su kraće od tvojih. Mladost mi je na izmaku; a gdje su mi djeca i
gdje je tebi nasljednik? Odskora mi je postelja predugo i prečesto hladna."{88}
"Često mi se odskora čini da ti je tako draže", rekao joj je Aldarion. "Ali ne
ljutimo se, sve i ako se ne slažemo. Pogledaj svoj odraz, Erendis. Ljepotica si, na
kojoj još ni traga vremešnosti nema. Možeš još podariti vremena mojoj dubokoj
potrebi. Dvije godine! Ta samo dvije godine tražim!"
Ali Erendis mu je odgovorila: "Radije reci: 'Dvije godine uzimam, pristala
ti ili ne.' Onda uzmi dvije godine! Ali ne više. Kraljevu sinu u kojem teče krv
Tuora i Earendila valjalo bi biti i čovjekom od riječi."
 Sutradan ujutro Aldarion je otišao u žurbi. Podigao je Ancalime u naručje i
poljubio je; ali iako ga je zagrlila, brzo ju je spustio na pod i odjahao. Uskoro
potom iz Romenne je odjedrio onaj veliki brod. Nazvao ga je Hirilonde,
Nalaznik luka; ali iz Numenora je otišao bez Tar-Meneldurova blagoslova;
Erendis pak nije došla u pristanište da zatakne zelenu Granu povratka, a nije ju
ni poslala. Aldarion je mrka i zamišljena lica stajao na pramcu Hirilondea, na
koji je žena njegova kapetana postavila veliku granu oiolairea; ali nije pogledao
iza sebe sve dok Meneltarma nije bila već daleko u sumraku.
Cijeli je taj dan Erendis prosjedila sama u svojoj odaji, tugujući; ali dublje u
srcu ćutjela je novu bol hladne ljutnje, a ljubav prema Aldarionu bila je u njoj do
srži pozlijeđena. Zamrzila je More; a više nije htjela vidjeti čak ni drveće, koje je
nekoć ljubila, jer podsjećalo ju je na jarbole velebna brodovlja. Stoga je nedugo
potom napustila Armenelos i otišla u Emerie na sredini Otoka, kuda je vjetar u
svako doba, izbliza i izdaleka, pronosio blejanje ovaca. "Ušima mi je slađe od
kričanja galebova", rekla je kad je stala na vrata svoje bijele kuće, koju joj je
Kralj podario; stajala je na obronku, okrenuta prema zapadu, okružena
prostranim travnjacima što su se bez zidova i živica stapali s pašnjacima. Onamo
je odvela Ancalime, i jedna su drugoj bile jedino društvo. Jer Erendis je u
svojem kućanstvu htjela imati samo poslugu, i to isključivo žensku; i uvijek je
težila oblikovati kćer po vlastitoj ćudi i hraniti je vlastitom gorčinom prema
muškom rodu. Doista, Ancalime je rijetko uopće viđala muškarce, jer Erendis
nije držala svitu, a onih nekoliko poslužitelja i pastira s gazdinstva stanovali su
podalje. Drugi muškarci onamo nisu dolazili, izuzev pokojeg rijetkog Kraljeva
glasnika; a taj bi brzo odjahao, jer muškima se činilo da u toj kući vlada studen
što ih tjera na bijeg, a dok su bili ondje, osjećali su se primoranima govoriti
ispod glasa.
Jednog se jutra, uskoro nakon dolaska u Emerie, Erendis probudila uz poj
ptica, te na dasci svojega prozora zatekla one vilin-ptice što su dugo boravile u
njezinu vrtu u Armenelosu, ali koje je odande zaboravila ponijeti. "Ludice slatke,
odletite!" kazala im je. "Nema ovdje mjesta za radost kakva je vaša."
Na tosu umuknule i prhnule preko krošanja; triput su obletjele krovove, a
zatim se izgubile prema zapadu. Te su večeri sletjele na prozor one odaje u kući
Erendisina oca u kojoj je na povratku s pira u Andunie ona dijelila postelju s
Aldarionom; i ondje su ih sutradan ujutro zatekli Nuneth i Beregar. Ali kad je
Nuneth prema njima ispružila ruke, poletjele su ravno uvis i utekle, a ona ih je
promatrala sve dok nisu postale puke točkice spram sunca, što hitaju prema
moru, natrag u zemlju iz koje su došle.
"Opet je otišao, dakle, i ostavio je", kazala je Nuneth.
"Zašto nam to onda nije javila?" rekao je Beregar. "Ili, zašto se barem nije
vratila domu?"
"Nego što da nam je javila", rekla je Nuneth. "Jer otpustila je vilin-ptice, što
je hudo djelo. Neće to izaći na dobro. Zašto, zašto, kćeri moja? Ta nije valjda da
nisi znala s čime ti se valja nositi? Ali ostavi je na miru, Beregare, ma gdje bila.
Ovo više nije njezin dom i ovdje ona neće prizdraviti. Vratit će se već on. A tad
neka joj Valari pošalju mudrost - ili prijetvornost, barem!"
Kad je stigla druga godina nakon Aldarionova isplovljavanja, po Kraljevoj
je želji Erendis naložila da se kuća u Armenelosu uresi i priredi; ali sama se nije
pripremila za njegov povratak. Kralju je poslala ovakav odgovor: "Doći ću ako
me pozovete, atararanya. Mu je li mi sada dužnost pohitati? Neće li biti
dovoljno vremena nakon što se njegovo jedro ukaže na Istoku?" A u sebi je
kazala: 'Zar to Kralj želi da čekam na molovima poput mornarske cure? Kad bih
bar to bila, ali više nisam. Sita sam se naigrala te uloge.'
Ali ta je godina prošla a da se jedro nije ukazalo; stigla je i sljedeća godina,
te istekla do jeseni. Tada je Erendis postala tvrda i mučaljiva. Naložila je da se
kuća u Armenelosu zatvori, te više nije putovala na više od nekoliko sati od
svoje kuće u kraju Emerie. Svu ljubav koju je u sebi imala poklanjala je kćeri, od
koje se nije odvajala, i nije dopuštala Ancalime da se rastaje od nje čak ni da bi
otišla u posjet Nuneth i svojoj rodbini u Zapadini. Ancalime je sve svoje
obrazovanje stjecala od majke; dobro je naučila čitati i pisati, i razgovarati na
vilin-jeziku s Erendis, narječjem koje su rabili plemeniti ljudi Numenora. Jer u
Zapadini se on svakodnevno rabio u kućama poput Beregarove, a Erendis se
rijetko kad služila numenorejskim jezikom, koji je Aldarionu bio miliji. Mnogo
je Ancalime naučila i o Numenoru i o davnini iz onih knjiga i svitaka u kući koje
je mogla razumjeti; a i drugovrsne je predaje o narodu i zemlji tu i tamo čula od
žena iz kućanstva, iako Erendis za to nije znala. Ali žene su djetetu sustezljivo
pričale, strahujući od gospodarice; i malo je bilo smijeha za Ancalime u bijeloj
kući u kraju Emerie. Bila je mukla i lišena glazbe, kao da je tu netko netom
umro; jer u tim je vremenima u Numenoru sviranje bilo muška zadaća, pa je
jedina glazba koju je Ancalime u djetinjstvu čula bila pjesma žena pri radu, na
otvorenom i podalje od ušiju Bijele gospe iz Emerie. Ali Ancalime je sad bilo
sedam godina, te je kad god bi smjela izlazila iz kuće i odlazila na široko humlje,
gdje je mogla slobodno trčati; a katkad bi išla s nekom pastiricom, skrbila se za
ovce i jela pod vedrim nebom.


Jednoga dana u ljeto te godine mlad je dječak, ali stariji od nje, poslom
došao u kuću iz udaljena gazdinstva; a Ancalime ga je zatekla gdje žvače kruh i
pije mlijeko u stajskom dvorištu iza kuće. Pogledao ju je bez uniznosti, te
nastavio piti. Zatim je odložio vrč.
"Zuri kad već moraš, okata!" rekao je. "Naočito si ti meni čeljade, ali
žgoljavo. Bi li štogod pojela?" Izvadio je štrucu iz torbe.
"Bježi, Ibale!" viknula je jedna starica, na izlasku s muže. "I protegni te
duge noge, da do kuće ne zaboraviš poruku koju sam ti za mater dala!"
"Kome treba pas čuvar uz vas živu, majko Zamin!" dobacio joj je dječak, te
uz graktaj i ciktaj preskočio dvorišna vrata i klisnuo niz brdo. Zamin je bila stara
seljanka, pričljiva i prilično svojeglava, čak i pred Bijelom gospom.
"Kakav li je to bučan stvor bio?" upitala je Ancalime.
"Dječak," rekla je Zamin, "ako znaš što je to. Ali odakle bi? Oni ti upadaju i
jedu, uglavnom. Ovaj svagda nešto jede - ali ne zaludu. Krasna će si momka
njegov otac zateći kada se vrati; ali ne bude li to uskoro, teško da će ga
prepoznati. A to bi se i za druge moglo kazati."
"Ima li onda i taj dječak oca?" upitala je Ancalime.
"Nego kako", rekla je Zamin. "Ulbara, koji kao pastir služi velikome
vladaru dolje na jugu: vladarom-ovčarom ga zovemo, toga Kraljeva rođaka."
"Ta zašto onda dječakov otac nije kod kuće?"
"Zašto, herinke" rekla je Zamin, "zato što je čuo za one Moreplovce, pa se s
njima spetljao i otputovao s tvojim ocem, knezom Aldarionom: ali Valari bi znali
kamo, ili zašto."
Te je večeri Ancalime odjednom rekla majci: "Je li moj otac znan i kao
knez Aldarion?"
"Bio je", rekla joj je Erendis. "Ali zašto pitaš?" Glas joj je bio prigušen i
hladan, ali u sebi se začudila i zabrinula; jer dotad se Aldarion između njih ni
riječju još nije spomenuo.
Ancalime joj nije odgovorila na pitanje. "Kad će se vratiti?" rekla je.
"Ne pitaj me to!" rekla je Erendis. "Ne znam. Nikad, možda. Ali ne razbijaj
si glavu time; jer majku imaš, a ona neće uteći, dokle god je voliš."
Ancalime oca više nije spomenula.
Dani su prolazili, donijevši još jednu godinu, pa još jednu; toga je proljeća
Ancalime navršila devet godina. Janjad se rađala i rasla: striža je stizala i
prolazila; vruće je ljeto pržilo travu. Jesen je svrnula na kišu. Tada se s istoka
Hirilonde vratio na oblačnu vjetru preko sinjih mora, donijevši Aldariona u
Romennu; a vijest je poslana u Emerie, ali Erendis ju nije nikom spomenula.
Nitko nije dočekao Aldariona na molu. Kroz kišu je odjahao u Armenelos; a
kuću je zatekao zatvorenu. To ga je duboko osupnulo, ali nikoga nije htio pitati
za novosti; prvo je htio do Kralja, jer je smatrao da mu štošta treba reći.
Nije dobio topliji doček nego što ga je očekivao; a Meneldur se prema
njemu ponio kao Kralj prema kapetanu čije je ponašanje sporno. "Dugo te
nema", hladno mu je rekao. "Već je više od tri godine prošlo od vremena koje si
sam odredio za svoj povratak."
"Jao!" rekao je Aldarion. "Čak je i mene zamorilo more, i srce mi već dugo
ište na zapad. Ali zadržao sam se protiv želje svojeg srca: štošta valja učiniti. A
sve ide naopako dok me nema."
"Ne sumnjam", rekao je Meneldur. "Otkrit ćeš da to vrijedi i ovdje, u
vlastitoj ti zemlji, bojim se."
"To se nadam ispraviti", rekao je Aldarion. "Ali svijet se opet mijenja. Vani
je već skoro tisuću godina prošlo otkako su Gospodari Zapada poslali svoju silu
na Angband; a ti su dani zaboravljeni, ili obavijeni mutnim predanjima među
ljudima u Međuzemlju. Opet su zabrinuti, a strah im je za petama. Itekako bih se
htio posavjetovati s vama, ispripovjediti vam o svojim djelima, i o svojim
stavovima glede onoga što bi valjalo učiniti."
"Tako će i biti", rekao je Meneldur. "Dapače, manje i ne očekujem. Ali ima
i drugih pitanja, koja smatram neodložnijima. 'Neka kralj prvo vlastitom kućom
dobro vlada, a tek onda nek ispravlja druge', kazuje se. Za svakoga to vrijedi.
Dat ću ti sada savjet, Meneldurov sine. I ti imaš svoj život. Polovicu sebe
oduvijek si zapuštao. Tebi sada kažem: svome domu pođi!"
Aldarion se odjednom ukočio, stroga izraza lica. "Ako znate, recite mi",
rekao je. "Gdje je moj dom?"
"Ondje gdje ti je žena", rekao je Meneldur. "Prekršio si danu joj riječ, iz
nužde ili ne. Ona sada stanuje u kraju Emerie, u vlastitoj kući, daleko od mora.
Onamo ti valja smjesta poći."
"Da me dočekala barem poruka kamo da pođem, otišao bih k njoj ravno iz
luke", rekao je Aldarion. "Ali sada bar ne moram pitati strance za novosti."
Okrenuo se na to da pođe, ali je zastao i rekao: "Kapetan Aldarion zaboravio je
nešto što pripada njegovoj drugoj polovici, a to pak u svojoj zabludjelosti
također drži hitnim. U njega je pismo koje mu je bilo povjereno da ga preda
Kralju u Armenelosu." Zatim ga je uručio Menelduru, poklonio se i napustio
odaju; i već je za sat vremena zajahao konja i krenuo na put, premda je padala
noć. Sa sobom je poveo tek dva sudruga, iz posade svojega broda: Hendercha iz
Zapadine, te Ulbara, koji je bio rodom iz kraja Emerie.
Oštrim su tempom stigli u Emerie sutradan u sumrak, a i ljudi i konji bili su
umorni. Hladna i bijela izgledala je kuća na brijegu u posljednjem odbljesku
sunca pod oblacima. Puhnuo je poziv u rog čim ju je izdaleka ugledao.
Kad je skočio s konja, u vanjskom je dvorištu ugledao Erendis: odjevena u
bijelo stajala je na stubama što su vodile među stupove pred ulazom. Držala se
uspravno, ali kad joj se približio, opazio je da je bijela i da joj se oči cakle.
"Kasno stižete, gospodaru", rekla je. "Davno sam vas već prestala
iščekivati. Bojim se da sada za vas nema onakva dočeka kakav sam bila priredila
kad vam je bilo vrijeme."
"Pomorce nije teško zadovoljiti", rekao je.
"Drago mi je to čuti", rekla je; zatim se okrenula i vratila u kuću, ostavivši
ga. Zatim su se pojavile dvije žene, kao i jedna baba koja je krenula niza stube.
Dokje Aldarion ulazio, rekla je njegovim ljudima punim glasom, tako da je on
čuje: "Nema za vas ovdje smještaja. Siđite do zaselka na dnu brda!"
"Ne, Zamin", rekao je Ulbar. "Ja ne ostajem. Idem kući, s dopuštenjem
kneza Aldariona. Je li ondje sve kako treba?"
"Koliko je to moguće", rekla mu je. "Sin ti se projeo da ga prepoznati
nećeš. Ali idi, pa sam nalazi odgovore! Bit će ti ondje toplije no tvome
Kapetanu."


Erendis mu se nije pridružila za trpezom pri kasnom večernjem objedu,
gdje su Aldariona služile žene iz odijeljene prostorije. Ali, prije nego što je pojeo
do kraja, ušla je i pred ženama mu kazala: "Zacijelo ste umorni, gospodaru,
nakon takve žurbe. Gostinska je soba pripremljena za vas, kad budete voljni.
Moje će vas žene poslužiti. Ako vam je hladno, zatražite da se naloži."
Aldarion joj nije odgovorio. Rano je otišao u spavaću odaju, a kako je sada
bio doista umoran, sručio se na postelju i ubrzo u tvrdu snu zaboravio sjene
Međuzemlja i Numenora. Ali s prvim se pijetlom probudio silno uzrujan i ljutit.
Smjesta je ustao i nakanio se nečujno udaljiti iz kuće: pronaći će svojeg čovjeka
Hendercha i konje, te odjahati rođaku Hallatanu, vladaru-ovčaru iz
Hyarastornija. Kasnije će pozvati Erendis da mu dovede kćer u Armenelos i s
njom više neće imati posla na njezinu tlu. Ali kad je došao do ulaza, pojavila se
Erendis. Te noći nije ni legla, a sad je stala pred njega na prag.
"Odlazite u većoj žurbi nego što ste došli, gospodaru", rekla je. "Nadam se
da vam (kao pomorcu) ova ženska kuća nije već postala nesnosna, kad ovako
odlazite neobavljena posla. Doista, kojim ste to poslom došli ovamo? Smijem li
saznati o čemu se radi prije nego što otiđete?"
"U Armenelosu čuh da mi je žena ovdje, te da mi je ovamo preselila kćer",
odgovorio je. "Što se žene tiče, čini se da se varam, ali zar ja kćeri nemam?"
"Imali ste, prije nekoliko godina", rekla je. "Ali moja kći još nije ustala."
"Neka onda ustane, a ja ću za to vrijeme otići po konja", rekao je Aldarion.


Erendis je kanila spriječiti da se Ancalime tom prilikom susretne s njim; ali
strahovala je da ne ode dotle da izgubi Kraljevu naklonost, a Vijeće{89} je pak već
odavno iskazalo nezadovoljstvo odgojem djeteta na selu. I tako, kad se Aldarion
vratio s Henderchom, Ancalime je stajala na pragu pokraj majke. Držala se
uspravno i kruto poput majke, i nije mu uputila pristojna pozdrava kad je sjahao
i stubama pošao prema njoj. "Tko si ti?" rekla je. "I zašto tražiš da se budim tako
rano, čak i prije ranoranilica u kući?"
Aldarion ju je promotrio čvrstim pogledom, a premda mu je lice bilo strogo,
u sebi se osmjehnuo: jer pred sobom je vidio vlastito, prije negoli Erendisino
dijete, uza sav njezin odgoj.
"Jednoć si me poznavala, gospo Ancalime," rekao je, "ali nije bitno. Danas
sam tek glasnik iz Armenelosa, koji te podsjeća da si kći Kraljeva nasljednika; a
(kako sada vidim) i sama ćeš biti njegova Nasljednica kada za to dođe vrijeme.
Nećeš dovijeka stanovati ovdje. Ali vrati se sada u postelju, gospo, dok se
sluškinja ne probudi, ako si voljna. Ja žurim Kralju. Sretan ti ostanak!" Poljubio
je Ancalime u ruku i sišao stubama; zatim je zajahao konja i otišao, mahnuvši
joj.
Erendis ga je sama s prozora promatrala gdje jaše nizbrdo, te zapazila da je
udario prema Hyarastorniju, a ne prema Armenelosu. Zatim se rasplakala, od
tuge, ali još i više od bijesa. Čekala je barem neki znak kajanja, ne bi li mu
mogla nakon prijekora udijeliti oprost, zatraži li ga on; ali prema njoj je postupio
kao da je ona tu kriva, a pred njezinom se kćeri ponašao kao da nje nema.
Prekasno se prisjetila što joj je Nuneth još davno prije kazala, i sad joj se
Aldarion učinio kao nešto krupno i neukrotivo, gonjeno vatrenom voljom, još
pogibeljnijom kad je hladna. Ustala je i okrenula se od prozora, misli punih
nanesenih joj nepravdi. "Pogibeljan!" kazala je. "Tvrdo sam ja gvožđe, i teško
me se slama. Otkrit će on to, sve i da je kralj Numenora."

Aldarion je odjahao ka Hyarastorniju, prema kući svojeg bratića Hallatana;
jer kanio je ondje neko vrijeme otpočinuti i porazmisliti. Kad se približio, začuo
je zvuk glazbe i zatekao pastire u proslavi Ulbarova povratka kući, uz mnogo
čudesnih priča i obilje darova; a Ulbarova je žena plesala s njime uz svirku
svirala, s vijencem na glavi. Isprva ga nitko nije zapazio, pa ih je samo gledao s
konja sa smiješkom na licu; ali tada je Ulbar odjednom poviknuo: "Veliki
kapetan!" a sin mu je Ibal dotrčao do Aldarionova stremena. "Kneže kapetane!"
rekao mu je harno.
"Što je? U žurbi sam", odvratio mu je Aldarion; jer sad mu se ćud
izmijenila, i bio je ljutit i ogorčen.
"Samo bih pitao", rekao je dječak, "koliko star čovjek mora biti da bi smio
otići na brod, pa preko mora, kao moj otac?"
"Star poput brda, i bez druge nade u životu", rekao je Aldarion. "Ili nek ode
kada mu se prohtije! Ali tvoja majka, Ulbarov sine; neće li me ona pozdraviti?"
Kad mu je prišla Ulbarova žena, Aldarion ju je primio za ruku. "Primaš li
ovo oda me?" rekao je. "To je tek malen uzvrat za šest godina službe dobra
čovjeka koju si mi dala." Zatim je iz telećaka pod tunikom izvadio dragulj rumen
poput plamena, na zlatnu obruču, te joj ga stavio u ruku. "Stiže od Kralja
vilenjaka", rekao je. "Ali složit će se on da je u dobre ruke darovan, kad mu
kažem." I Aldarion se oprostio od tog naroda i odjahao, nemajući više želje da
odsjedne u onoj kući. Kad je Hallatan čuo za njegov neobičan dolazak i odlazak,
ostao je u čudu, sve dok do sela nisu stigle ostale vijesti.
Aldarion je prešao tek kratak put od Hyarastornija kad je zaustavio konja i
obratio se sudrugu Henderchu. "Kakav god da te doček, prijatelju, čeka na
zapadu, neću te zadržavati. Odjaši sad kući s mojom zahvalom. Radije bih
nastavio sam."
"Ne priliči se to, Kneže kapetane", rekao je Henderch.
"Ne priliči se", rekao je Aldarion. "Ali tako tomu jest. Sretan put!"
Zatim je nastavio prema Armenelosu, i nikada više nije stupio u Emerie.
Nakon što je Aldarion napustio odaju, Meneldur je pogledao pismo koje mu
je sin predao, začuđen; jer opazio je da mu ga šalje kralj Gil-galad iz Lindona.
Bilo je zapečaćeno i urešeno njegovim grbom bijelih zvijezda na modrom krugu.
{90}
Na vanjskom je pregibu pisalo:

Uručeno u Mithlondu knezu Aldarionu, Kraljevu nasljedniku iz
Numenore, da ga osobno preda Visokome kralju u Armenelosu.

Zatim je Meneldur slomio pečat i pročitao:

Ereinion Gil-galad, Fingonov sin, Tar-Menelduru iz Earendilove
loze, pozdrav: Valari vas čuvali i nek sjenka ne padne na Otok
Kraljeva.
Dugo vam već dugujem zahvalnost, jer toliko ste mi puta poslali
svojeg sina Anardila Aldariona: najvećega Prijatelja vilenjaka među
ljudima u ovome vremenu, kako držim. Ovom vas prilikom molim za
oprost, ako ga predugo zadržah u svojoj službi; jer silno su mi trebala
znanja o ljudima i njihovim jezicima koja jedino on posjeduje.
Mnogim se pogibeljima usprkosio ne bi li mi donio savjet. Moju će
vam potrebu on razložiti; no on, ovako mlad i pun nade, i ne sluti
kolika je. Stoga pišem ovo samo za oči kralja Numenore.
Nova se sjenka diže na Istoku. Nije to tiranija zlih ljudi, kako vaš
sin vjeruje; to se jedan Morgothov sluga uzdiže, a zli se stvorovi opet
 bude. Iz godine u godinu biva sve jači, jer ljudi su mahom zreli za ono
što kani. Nije dalek dan, sudim, kad će postati odviše silan da mu se
Eldari bez potpore odupru. Stoga mi u srcu lakne svaki put kad
ugledam visoku lađu Kraljeva ljudi. A sad se usuđujem zatražiti vašu
pomoć. Imate li ma koliku postrojbu ljudi koje biste mogli odvojiti,
ustupite mi je, kumim vas.
Sin će vam izložiti, ako želite, sve naše razloge. Ali, ukratko,
njegov je savjet (mudar kao i uvijek) da kada do napada dođe, u što
nema sumnje, uznastojimo zadržati Zapadne zemlje, gdje još obitavaju
Eldari, kao i ljudi vašega soja, čija srca još uvijek nisu potamnjela. U
najmanju nam ruku valja obraniti Eriador oko dugih rijeka zapadno od
gorja koje zovemo Hithaeglir: našega glavnog bedema. Ali u toj
gorskoj zidini stoje široka vrata, južno, u zemlji Calenardhon; i kroz
njih će prodor s Istoka nedvojbeno stići. Već se opačina duž obale
šulja onamo. Moglo bi ih se obraniti i osujetiti napad, kad bismo držali
barem neko čvrsto uporište na bližoj obali.
To je knez Aldarion odavno zapazio. U Vinyalondeu, na ušću
rijeke Gwathlo, već se dugo trudi podići takvu luku, sigurnu s mora i
kopna; ali silni mu radovi bijahu uzaludni. Vrlo je učen u takovu
znanju, jer mnogo je naučio od Cirdana i potrebe vaših moćnih lađa
poznaje bolje nego itko drugi. Ali nikada u njega nije bilo dovoljno
ljudi; Clrdan pak ne može odvojiti svoje graditelje i klesare.
Kralj će znati vlastite potrebe; ali sasluša li blagonaklono kneza
Aldariona, i podupre ga koliko već može, nada će u svijetu biti to
veća. Uspomene na Prvo doba mutne su i sve se u Međuzemlju hladi.
Nek drevno prijateljstvo Eldara i Dunedaina ne izblijedi također.
Počujte! Mrak što se sprema prepun je mržnje prema nama, ali
vas ne mrzi ništa manje. Veliko more neće biti preširoko za njegova
krila, dopusti li mu se da naraste do pune snage.
Manwe vas čuvao pod Jednim, i dobar vam vjetar slao u jedra.

Meneldur je pustio da mu pergament padne u krilo. Teški oblaci nošeni
vjetrom s istoka rano su donijeli mrak, a visoke svijeće pokraj njega kao da su se
smanjile u tmini što je ispunila njegovu odaju.
"Nek me Eru pozove prije nego što takvo vrijeme dođe!" glasno uzviknu.
Zatim za se doda: 'Jao! što su zbog njegova ponosa i moje hladnoće naši umovi
već tako dugo razdvojeni. Ali sada će biti mudro prepustiti mu Žezlo i prije nego
što sam prvotno kanio. Jer ove su stvari izvan mojeg dosega.
Kad nam Valari dadoše Darovanu zemlju, ne imenovaše nas svojim
podvladarima: dano nam je kraljevanje nad Numenorom, ne nad svijetom. Oni su
Gospodari. Mi smo ovdje trebali odbaciti mržnju i ratovanje; jer ratu je došao
kraj i Morgoth je bio izbačen s Arde. Tako sam držao, i tako su me učili.
No ako svijet ponovno tamni, to Gospodari moraju znati; a nisu mi poslali
znaka. Osim ako ovo nije taj znak. Što tada? Naši oci bijahu nagrađeni za pomoć
koju su pružili pri porazu Velike sjenke. Zar da im sinovi stoje po strani, nađe li
zlo novo žarište?
Preteške me dvojbe salijeću da bih vladao. Pripraviti se ili pustiti? Pripraviti
se za rat, koji se još tek sluti: usred mira učiti obrtnike i ratare prolijevanju krvi i
boju: stavljati željezo u ruke gramzivih zapovjednika koji će žudjeti samo za
osvajanjem i brojiti poginule kao mjeru svoje slave? Hoće li takvi kazati Eruu:
barem su među njima bili neprijatelji tvoji? Ili prekrižiti ruke, dok prijatelji
nepravedno ginu: pustiti da ljudi u slijepu miru žive, sve dok im dušmanin na
dveri ne dođe? A što će onda: golim se rukama oprijeti željezu i zaludu izginuti,
ili uteći, za sobom ostavljajući krikove žena? Hoće li takvi kazati Eruu: barem
krviprolio nisam?
Kad oba puta u zlo odvesti mogu, vrijedi li uopće izbor? Nek Valari pod
Eruom vladaju! Prepustit ću Žezlo Aldarionu. No i to je izbor, jer dobro znadem
kojim će putem on poći. Osim ako Erendis...'
Meneldurove se misli tad u nespokoju svrnuše na Erendis u kraju Emerie.
'Ali ondje ima malo nade (ako se to nadom zvati dade). On se neće poviti u tako
ozbiljnoj stvari. Znadem što bi ona odabrala - čak i kad bi slušala dovoljno dugo
da shvati. Jer srce joj ne leti dalje od Numenora, a o cijeni ni predodžbe nema.
Kad bi je izbor odveo u smrt za vlastita joj života, poginula bi hrabro. Ali što li
će sa životom učiniti, i s tuđim voljama? Sami Valari, baš kao i ja, moraju
pričekati da se to razvidi.'


Aldarion se vratio u Romennu četvrtoga dana nakon povratka Hirilondea u
luku. Bio je prljav od puta i umoran, i smjesta je otišao u Eambar, na kojemu se
sada kanio nastaniti. Do tog su se vremena, kako je s ogorčenjem otkrio, već
mnogi zli jezici razvezali u Gradu. Sutradan je okupio ljude u Romenni i doveo
ih u Armenelos. Ondje je jednima naložio da posijeku sva stabla, osim jednoga,
u njegovu vrtu, i da ih odnesu u brodogradilišta; drugima je zapovjedio da sravne
njegovu kuću sa zemljom. Sačuvao je tek bijelo vilin-drvo; a nakon što su
drvosječe otišli, pogledao ga je gdje stoji samotno sred pustoši i prvi put opazio
da je samo po sebi lijepo. U svome sporom vilenjačkom rastu stajalo je tek
dvanaest stopa visoko, ravno, vitko, mlađahno, sada propupalo zimskim
cvjetovima na podignutim granama uperenim u nebo. Podsjetilo ga je na kćer, te
je rekao: "I tebe ću zvati Ancalime. Nek i ti i ona stojite tako u dugom životu,
neopterećeni vjetrom i voljom, i neokresani!"
Trećega dana nakon povratka iz kraja Emerie Aldarion je potražio Kralja.
Tar-Meneldur je nepomično sjedio u stolici i čekao. Kad je pogledao sina,
uplašio se; jer Aldarion se promijenio: lice mu je postalo sivo, hladno i
neljubazno, poput mora kada mutan oblak iznenada zastre sunce. Stao je pred
oca i polako prozborio prezrivim, prije nego ljutitim glasom.
"Kakvu ste ulogu u ovome igrali, to sami najbolje znate", rekao mu je. "Ali
Kralju valja imati na umu koliko čovjek može izdržati, sve i ako mu jest
podanik, pa čak i sin. Kanite li me okovati za ovaj Otok, loše ste izabrali svoj
lanac. Sada više nemam ni žene, ni ljubavi prema ovoj zemlji. Otići ću s ovoga
hudo začaranoga otoka sanjarija, gdje žene drsko tjeraju muškarce da pužu.
Svoje ću dane uložiti u neku svrhu, drugdje, gdje me ne preziru, već časno
dočekuju. Drugoga Nasljednika možda ćete naći, prikladnijega za kućnog slugu.
Od svojega nasljedstva tražim tek ovo: brod Hirilonde i onoliko ljudi koliko u
njega stane. I kćer bih poveo, da je starija; ali nju ću povjeriti mojoj majci. Ako
niste postali djetinjasto privrženi ovcama, nećete me u tom spriječiti i nećete
dopustiti da dijete zakržlja, odgojeno među nijemim ženama u hladnoj drskosti i
preziru prema svojem rodu. Ona je iz Elrosove loze, a vi drugog potomka od
sina nećete dobiti. Gotov sam. Od sada se posvećujem isplativijim djelima."
Dotad je Meneldur strpljivo sjedio spuštena pogleda i nije davao ni znaka
od sebe. Ali sad je uzdahnuo i pogledao preda se. "Aldarione, sine," tužno mu je
rekao, "Kralj bi kazao da i ti iskazuješ hladnu drskost i prezir prema svojemu
rodu, te sam druge osuđuješ a da ih nisi saslušao; ali tvoj otac, koji te voli i zbog
tebe tuguje, prijeći će preko toga. Nije samo na meni krivnja što do sada nisam
shvaćao tvoje razloge. Ali što se tiče toga što si pretrpio (o čemu, jao! sad i
premnogi zbore): na meni krivnje nema. Erendis sam volio, a kako nam srca u
istom smjeru teže, smatrao sam da joj valja izdržati štošta što je teško. Tvoji su
mi razlozi sad postali jasni, iako bih, ako si voljan čuti išta osim pohvala, kazao
da te isprva vodilo i vlastito zadovoljstvo. A može biti i da bi stvari drugačije
krenule da si još davno otvorenije prozborio."
"Kralj bi se u ovome možda i mogao potužiti," podviknuo je Aldarion, u
većoj jari, "ali ne tako kako zborite! Njoj sam se barem povjeravao nadugo i
često: hladnim ušima što ne shvaćaju. Tako bi i neki deran mogao o penjanju po
drveću pričati dadilji koju brine samo drapanje odjeće i stizanje na objed! Volim
je, inače me ne bi bilo briga. Prošlost ću zadržati u srcu; budućnost je mrtva. Ne
voli ona ni mene, a ni bilo što drugo. Voli sebe s Numenorom u pozadini, a mene
kao krotka psa, koji bi kunjao uz ognjište sve dok se njoj ne prohtije otići u
šetnju vlastitim poljima. Ali kako su joj psi sada odviše odbojni, uzet će
Ancalime da joj cvrkuće u kavezu. Ali, neću više o tome. Imam li Kraljevo
dopuštenje da odem? Ili mi on želi štogod zapovjediti?"
"Kralj je", odgovorio mu je Tar-Meneldur, "o tim pitanjima dobro promislio
u danima nakon tvojeg dolaska u Armenelos, koji se sada dugima čine. Pročitao
je Gil-galadovo pismo, koje je iskreno i vrlo ozbiljno. Jao! Na njegovu molbu i
tvoje želje Kralj Numenora mora odgovoriti niječno. Drugačije ne može
postupiti, sukladno svome shvaćanju pogibelji što leži u obje mogućnosti:
pripremiti se za rat, ili se ne pripremiti."
Aldarion je slegnuo ramenima i zakoraknuo da će poći. Ali Meneldur je
podigao ruku, u znak zapovijedi da ga sasluša, te nastavio: "Pa ipak, Kralj,
premda sad već stotinu četrdeset dvije godine vlada zemljom Numenor, nije
uvjeren da je njegovo shvaćanje ovog pitanja dostatno za pravičnu odluku u
pitanjima od tolike važnosti i pogibeljnosti." Zastao je, primio vlastoručno
ispisan pergament i s njega jasnim glasom pročitao:

Stoga: kao prvo, poradi počasti svojemu ljubljenome sinu, i kao
drugo, poradi boljeg upravljanja kraljevinom u smjerovima koje
njegov sin jasnije shvaća, Kralj odlučuje ovako: ovime prepušta Žezlo
svojemu sinu, koji će sada postati Tar-Aldarion, Kralj.

"Ovo će," rekao je Meneldur, "nakon objave, svima na znanje dati ukupnost
mojih promišljanja o sadašnjim prilikama. Učinit će te nedostupnim preziru; a
tvojim će ovlastima dati slobodu, ne bi li se drugi gubici učinili lakše
podnosivim. Na Gil-galadovo ćeš pismo, nakon što postaneš Kralj, odgovoriti
kako posjednik Žezla već bude smatrao primjerenim."
Aldarion je na trenutak nepomično stajao u čudu. Već je bio spreman
suočiti se s Kraljevom ljutnjom, koju je namjerno ushtio raspiriti. Sad je samo
smeteno stao. A zatim je, kao da ga je s nogu oborio nenadani vjetar iz
neočekivana smjera, pred ocem pao na koljena; ali već za trenutak podigao je
poklonjenu glavu i grleno se nasmijao - kako je činio uvijek kad bi čuo za neko
istinski nesebično djelo, jer ono bi mu razdragalo srce.
"Oče," rekao je, "zamoli Kralja da zaboravi moju drskost prema njemu. Jer
on je velik Kralj, kojega poniznost uzdiže daleko ponad mojeg ponosa. Poražen
sam: cio se predajem u vaše ruke. Nepojmljivo je da takav Kralj prepusti Žezlo
dok je još u punoj snazi i mudrosti."
"No tako je odlučeno", rekao je Meneldur. "Vijeće će smjesta biti sazvano."


Kad se Vijeće sastalo, nakon što je prošlo sedam dana, Tar-Menel-dur mu je
izložio svoju odluku, te mu podastro svitak. Na tosu se svi zaprepastili, ne
znajući koji su to smjerovi o kojima Kralj zbori; i svi su se usprotivili, usrdno ga
moleći da odgodi donošenje odluke, izuzev tek Hallatana iz Hyarastornija. Jer on
je odavna cijenio svojega rođaka Aldariona, premda se životom i sklonostima
uvelike razlikovao od njega; i Kraljevo je djelo procijenio plemenitim, kao i
promućurno iznesenim upravo u ovom trenutku, ako je već tako moralo biti.
Ali ostalima koji su se iz ovog ili onog povoda opirali njegovoj odluci,
Meneldur je odgovorio: "Nisam bez razmišljanja došao do toga zaključka, a u
promišljanju sam razmotrio sve razloge koje tako mudro obrazlažete. Sada je, a
ne kasnije, najpovoljnije vrijeme za objavu moje volje, iz razloga koje svi
zacijelo pogađaju, iako ih nitko ovdje nije izrekao. Smjesta nek se stoga ovaj
proglas dade na znanje. Ali ako želite, neće stupiti na snagu dok na proljeće ne
svane Erukyerme. Do tada ću zadržati Žezlo."


Kad je u Emerie stigla vijest o objavi proglasa, Erendis se rastužila; jer u
njemu je iščitala prijekor Kralja, u čiju se naklonost uzdala. Utoliko je imala
pravo, iako nije pojmila da u pozadini leži nešto drugo i važnije. Uskoro potom
dobila je od Tar-Meneldura poruku, pače naredbu, premda ljubazno sročenu.
Naloženo joj je da dođe u Armenelos i sa sobom povede gospu Ancalime, te da
se ondje zadrže barem do Erukyermea i proglašenja novoga Kralja.
"Hitro on udara", pomislila je. "To sam trebala predvidjeti. Sve će mi
oduzeti. Ali meni samoj naredbe davati neće, makar i na usta svojeg oca."
Stoga je Tar-Menelduru odgovorila ovako: "Kralju i oče, moja kći
Ancalime doista mora doći, ako tako zapovijedate. Usrdno vas molim da imate u
vidu njezinu dob i da se pobrinete da bude smještena na mirnom mjestu. Što se
mene tiče, kumim vas da me ispričate. Saznajem da je moja kuća u Armenelosu
uništena; a ovom prilikom ne bih drage volje bila gošća, ponajmanje na brodu-
kući među pomorcima. Ovdje mi stoga dopustite da ostanem, u svojoj osami,
osim ako nije Kraljeva volja da mi se oduzme i ova kuća."
Ovo je pismo Tar-Meneldur zabrinuto pročitao, ali nije ga uspjelo pogoditi
u srce. Pokazao ga je Aldarionu, jer je smatrao kako je upućeno prvenstveno
njemu. Tad je Aldarion pročitao pismo; a Kralj je, motreći sinovo lice, rekao:
"Ne sumnjam da te rastužilo. Ali čemu si se drugom nadao?"
"Ne ovome, barem", rekao je Aldarion. "Ovo je daleko ispod onoga čemu
se nadah od nje. Postala je sitna; a ako sam ja tomu uzrok, crna je tad moja
krivnja. Ali smanjuju li se veliki u nevolji? Ovo nije način, čak ni u mržnji ili
osveti! Trebala je naložiti da se za nju priredi velika kuća, zatražiti Kraljičinu
pratnju i vratiti se u Armenelos urešene ljepote, kraljevski, sa zvijezdom na čelu;
tako bi gotovo sav otok Numenor mogla privesti na svoju stranu, a mene
prikazati kao sumanuta grubijana. Valari mi bili svjedoci, prije bih da je tako:
prije da me krasotica Kraljica sujeti i izlaže poruzi, nego da slobodno vladam
dok gospa Elestirne zapada u tminu vlastita sumraka."
Zatim se gorko nasmijao i vratio pismo Kralju. "Dakle: tako tomu jest",
rekao je. "Ali ako jedno nema volje stanovati na brodu među pomorcima,
drugome bi se mogla oprostiti nesklonost prema ovčarskom imanju punom
služavki. Ali ne dam da mi se kći tako naučava. Ona će barem odabrati na
temelju znanja." Ustao je i zatražio dopuštenje da se udalji.
 DALJNJI TIJEK RADNJE

Nakon točke u kojoj Aldarion pročita Erendisino pismo, s porukom da se
ona odbija vratiti u Armenelos, priča se može pratiti tek u okrajcima i
naznakama, iz bilježaka i natuknica: a čak ni one ne tvore djeliće posve
dosljedne priče, s obzirom na to da su sročene u različitim prilikama i da su često
proturječne.

* * *
Čini se da je Aldarion, nakon što je 883. godine postao kralj Numenora,
odlučio smjesta otići u novi posjet Međuzemlju, te je otputovao u Mithlond te
iste godine, ili možda iduće. Bilježi se da na pramac Hirilondea nije zataknuo
granu oiolairea, već lik orla sa zlatnim kljunom i očima od dragulja, koji mu je
darovao Clrdan.

Kočio se ondje, vještinom svojega tvorca, kao da je pripravan na
nepogrešiv let prema nekom dalekom cilju koji je zapazio. "Ovaj će
nas znak dovesti kamo smo nakanili", rekao je. "Za naš povratak nek
se Valari brinu - ako našim djelima nisu nezadovoljni."

Također se navodi kako "više nema zapisa o kasnijim putovanjima na koja
je išao Aldarion", ali da je "znano kako je mnogo putovao kopnom, kao i morem,
te otišao uz rijeku Gwathlo sve do Tharbada, gdje se susreo s Galadriel". Ovaj se
susret drugdje ne spominje; ali u to vrijeme Galadriel i Celeborn stanovali su u
Eregionu, na ne naročito velikoj udaljenosti od Tharbada.

Ali svi su Aldarionovi radovi sravnjeni sa zemljom. Gradnje koje
je počeo iznova u Vinyalondeu nikad nisu bile privedene kraju, a more
 ih je glodalo. Pa ipak, udario je temelj za postignuće Tar-Minastira
mnogo godina poslije toga, u prvome ratu sa Sauronom, jer da nije
bilo njegovih radova, numenorejske flote ne bi mogle na vrijeme
dopremiti svoju bojnu silu na pravo mjesto - kao što je i predvidio.
Neprijateljstvo je već tada raslo i tamni ljudi iz gorja zadirali su u
Enedwaith. Ali u Aldarionovim danima Numenorejci nisu još žudjeli
za širim prostorom, a njegovi su Moreplovci ostali malen narod,
cijenjen, ali ne naročito slijeđen.

Nema spomena ikakvog daljnjeg razvoja saveza s Gil-galadom, ili o slanju
pomoći koju je zatražio u pismu Tar-Menelduru; dapače, navodi se ovo:

Aldarion je stigao prekasno, ili pak prerano. Prekasno: jer sila
koja je mrzila Numenor već se bila probudila. Prerano: jer vrijeme još
nije bilo sazrelo da Numenor pokaže svoju moć ili da se vrati u boj za
svijet.

Numenor se uskomešao kad se Tar-Aldarion odlučio vratiti u Međuzemlje
883. ili 884. godine, jer nijedan Kralj nikada dotad nije napustio Otok, pa Vijeće
nije za to imalo presedana. Čini se da je Menelduru bilo ponuđeno mjesto
regenta, ali ga je on odbio, te je Hallatan iz Hyarastornija postao regent, pri
čemu ga je imenovalo ili Vijeće ili pak sam Tar-Aldarion.
Povijest Ancalime u godinama dok je odrastala nema jasan oblik. Manje je
dvojbe oko njezina donekle dvostrana karaktera, te utjecaja koji je majka imala
na nju. Bila je manje ukočena od Erendis i posjedovala urođenu ljubav prema
pokazivanju, nakitu, glazbi, divljenju i pokornosti; ali ljubila ih je svojevoljno, i
ne neprestano, a majka i bijela kuća u kraju Emerie poslužili su joj kao izlika za
bijeg. Odobravala je, čini se, Erendisin postupak prema Aldarionu pri njegovu
zakašnjelu povratku, ali i Aldarionovu ljutnju, odbijanje pokajanja i potonje
neumoljivo brisanje Erendis iz njegova srca i zanimanja. Gajila je duboku
odbojnost prema braku iz dužnosti, a unutar braka prema svakom ograničavanju
vlastite volje. Majka joj je neprestano govorila protiv muškaraca, a jedinstven se
primjer takva Erendisina naučavanja dapače i sačuvao:

Numenorejski muškarci napola su vilenjaci (rekla je Erendis), i to
ponajprije oni visoka roda; ti ne pripadaju ni jednima ni drugima. Dug
život koji im je dan obmanjuje ih, pa trate vrijeme u svijetu, u duhu
tek djeca, sve dok ih godine ne snađu - a onda se mnogi odreknu igre
na otvorenome samo da bi prešli na igru u kući. Od svoje igre prave
 velika pitanja, a od velikih pitanja igru. Htjeli bi biti i obrtnici i
pripovjedači i junaci, sve u isti mah; a žene su im tek vatre na ognjištu
- za koje se drugi trebaju brinuti, sve dok se oni pred večer ne umore
od igre. Sve što postoji stvoreno je da njima služi: brda su za
kamenolome, rijeke za opskrbu vodom ili okretanje kola, drveće za
daske, žene za tjelesnu potrebu ili, ako su oku ugodne, da im rese
trpezu i ognjište; a djeca da ih se zadirkuje kad se nema drugog posla -
ali jednako bi se rado igrali sa štenadi svojih lovačkih pasa. Prema
svima su uviđavni i srdačni, razdragani kao ševe u zoru (ako je
sunčano); jer razbjesnit će se tek kad im drugo ne preostane. Muški bi
trebali biti veseli, drže oni, velikodušni kao bogataši, davati drugima
sve što im ne treba. Ljutnju pokazuju tek kada shvate, odjednom, da u
svijetu ima i drugih volja osim njihove. A tad će biti nemilosrdni poput
vjetra smorca ako im se išta usudi usprkositi.
Tako je to, Ancalime, i mi to ne možemo promijeniti. Jer ljudi su
oblikovali Numenor: ljudi, oni opjevani junaci iz davnine - o čijim se
ženama manje čuje, osim da su suze lile kad su im muževi pogibali.
Numenor je trebao biti odmor nakon rata. Ali ako se umore od
odmaranja i mirnodopskih igara, uskoro će se vratiti svojoj velikoj
igri, pokoljima i ratovanju. Tako je to; a mi smo ovdje stavljene medu
njih. Ali ne moramo im se pokoravati. Ako i mi ljubimo Numenor,
uživajmo u njemu prije nego što ga upropaste. I mi smo kćeri
velikana, i imamo svoju volju i hrabrost. Stoga se ne povijaj,
Ancalime. Ako im se imalo povineš, svijat će te sve više, sve dok se
ne pogneš. Pusti korijenje u stijenu i suoči se s vjetrom, makar ti sve
lišće otpuhao.

Uz to, i s većim posljedicama, Erendis je naviknula Ancalime na žensko
okruženje: na hladan, miran, blag život u kraju Emerie bez remećenja i uzbuna.
Dječaci su, poput Ibala, vikali. Muškarci bi dojahali i puhnuli u rog u nenavidne
sate, te bi se nahranili uz silno bučanje. Začinjali su djecu i ostavljali je na brigu
ženama kad bi s njom bilo teško. A iako je rađanje nosilo manje nevolja i
pogibelji, Numenor nije bio "raj na zemlji", i umor trudnoće i svega stvaranja
nije bio dokinut.
Ancalime je, poput oca, bila neumoljiva u provedbi svojih odluka; bila je i
tvrdoglava poput njega, i odabirala smjer suprotan od svih koje su joj
savjetovali. Imala je u sebi nešto od majčine hladnoće i pojma o osobnoj
povrijeđenosti; a duboko joj je u srcu, gotovo, ali ne i sasvim zaboravljena,
ležala odsječnost s kojom joj je Aldarion otpustio ruku i spustio je na zemlju
kada se žurio otići. Silno je voljela nizine svojega doma i nikad u životu (kako je
rekla) nije mogla mirno spavati kad ne bi čula ovce. Ali nije odbila
Nasljedništvo, već je odlučila da će biti moćna Kraljica vladarica kad njezin dan
svane; a nakon što do toga dođe, da će živjeti gdje i kako joj je drago.
Čini se da je Aldarion nekih osamnaest godina nakon što je postao Kralj
počesto izbivao iz Numenora; a za to vrijeme Ancalime je provodila dane i u
kraju Emerie i u Armenelosu, jer postala je veoma draga kraljici Almarian, koja
joj je udovoljavala kao i Aldarionu dok je bio mali. Svi su se u Armenelosu
prema njoj ponašali udvorno, a Aldarion više od mnogih; iako se isprva nije
mogla opustiti, jer joj je nedostajalo široko nebo njezina doma, s vremenom je
prestala biti stidljiva i razabrala da muškarci u čudu gledaju njezinu ljepotu, sada
rascvalu u potpunosti. S godinama je bivala sve svojeglavija, te joj je postalo
dosadno družiti se s Erendis, koja se držala kao udovica i nije htjela biti Kraljica;
ali i dalje je navraćala u Emerie, da se skloni iz Armenelosa, a i zato što je
željela time rasrditi Aldariona. Bila je bistra, a i pakosna, i uviđala je priliku za
razonodu, pa bi se ponašala kao nagrada oko koje joj se majka i otac trebaju
nadmetati.


Ancalime je 892. godine, s devetnaest godina, proglašena Kraljevom
nasljednicom (u mnogo mlađoj dobi nego što je prethodno bio slučaj); a u to je
vrijeme Tar-Aldarion ukazom promijenio zakon o sljedbi u Numenoru. Izrijekom
se navodi da je Tar-Aldarion tako postupio "iz razloga osobne prirode, a ne iz
državničkih", te iz "svoje dugotrajne odlučnosti da porazi Erendis". Ta promjena
zakona spominje se u Gospodaru prstenova, Dodatak A (I, i):

Šesti je kralj [Tar-Aldarion] imao samo jedno dijete, kćer. Ona je
postala prva kraljica [tj. Kraljica vladarka]; jer tada je donesen zakon
kraljevske kuće prema kojem žezlo nasljeđuje kraljevo najstarije
dijete, bilo ono muško ili žensko.

Ali na drugim se mjestima taj novi zakon izražava na različit način.
Najiscrpniji i najjasniji prikaz u prvom redu navodi da "stari zakon", kako se
poslije zvao, nije zapravo bio numenorejski "zakon", već naslijeđeni običaj koji
okolnosti dotad još nijednom nisu dovele u pitanje; a prema tom običaju Žezlo je
nasljeđivao Vladarev najstariji sin. Podrazumijevalo se da će, ako sina nema,
najbliži muški rođakpo muškoj liniji potomstva od Elrosa Tar-Minyatura postati
Nasljednik. Tako, da Tar-Meneldur nije imao sina, Nasljednik ne bi bio njegov
nećak Valandil (sin njegove sestre Silmarien), već njegov bratić Malantur (unuk
Tar-Elendilova mlađeg brata Earendura). Ali prema "novom zakonu" (najstarija)
Vladareva kći nasljeđivala je Žezlo ako on ne bi imao sina (što, naravno,
proturječi onome što stoji u Gospodaru prstenova). Na savjet Vijeća dometnuto
je kako ona ima pravo odbiti.{91} U tom slučaju, prema "novom zakonu",
Vladarev nasljednik postaje najbliži muški rođak, bilo po muškoj, bilo po
ženskoj liniji. Tako bi, da je Ancalime odbila Žezlo, Tar-Aldarionov nasljednik
bio Soronto, sin njegove sestre Ailinel; a da se Ancalime odrekla Žezla ili umrla
bez potomaka, Soronto bi također bio njezin nasljednik.
Vijeće je također uredilo da nasljednica mora odstupiti ako se ne uda do
određenog roka; a tim je odredbama Tar-Aldarion dodao da se Kraljev nasljednik
ne smije vjenčati izvan Elrosove loze, te da svaki koji bi to učinio više ne može
doći u obzir za Nasljedništvo. Navodi se da je ta uredba potekla izravno iz
Aldarionova porazna braka s Erendis i njegovih promišljanja o tome; jer ona nije
bila iz Elrosove loze, i bila je kraćega vijeka, a on je čvrsto držao da u tome leži
korijen svih njihovih poteškoća.
Ove odredbe "novog zakona" neupitno su ostale zabilježene tako podrobno
zbog toga što će imati snažan utjecaj na kasniju povijest ovih vladavina; ali,
nažalost, o njoj se sada može kazati vrlo malo toga.
Nekom kasnijom prilikom Tar-Aldarion je ukinuo zakon da se Kraljica
vladarica mora vjenčati, ili odstupiti (a to je zacijelo bilo zato što se Ancalime
nije bila voljna prikloniti ijednoj od tih mogućnosti); ali brak Nasljednika s
drugim pripadnikom Elrosove loze ostao je običaj sve otada.{92}
U svakom slučaju, prosci za Ancaliminu ruku uskoro su počeli stizati u
Emerie, i to ne samo zbog promjene u njezinu položaju, jer cijelom se zemljom
pronio glas o njezinoj ljepoti, njezinoj suzdržanosti i oholosti, i o njezinu
čudnom odgoju. U to su je vrijeme počeli zvati imenom Emerwen Aranel,
Kraljevna Pastirica. Kako bi izbjegla salijetanja, Ancalime se, uz pomoć starice
Zamin, sakrila na jednom imanju uz granicu zemalja Hallatana iz Hyarastornija,
gdje je neko vrijeme ostala živjeti životom pastirice. Prikazi (koji doista nisu
više od žurno zapisanih natuknica) na različite načine iznose reakciju njezinih
roditelja na takvo stanje stvari. Prema jednome, Erendis je osobno znala gdje je
Ancalime i suglasila se s razlogom njezina bijega, dok je Aldarion spriječio
Vijeće da krene u potragu za njom, jer mu je bilo po volji što se njegova kći
ponaša tako samostalno. Prema drugome, međutim, Erendis se uzrujala zbog
Ancalimina bijega, a Kralj se razbjesnio; i tom se prilikom Erendis pokušala
donekle izmiriti s njime, barem što se Ancalime tiče. Ali Aldarion se nije
pokolebao, već je izjavio da Kralj nema ženu, ali da ima kćer i nasljednicu, te da
ne vjeruje kako Erendis ne zna gdje se ona to skriva.
Izvjesno je barem to da se Ancalime zbližila s pastirom koji je čuvao stada
u istome području; a taj čovjek joj je rekao da se zove Mamandil. Ancalime
nikako nije bila naučena na druženje s nekim poput njega, i oduševila se
njegovim pjevanjem, jer bio mu je vičan; a on joj je pjevao pjesme koje su
potjecale iz dalekih dana, kad su Edaini napasali stada u davnašnjem Eriadoru,
još prije susreta s Eldarima. Njih se dvoje tako sve češće sastajalo na
pašnjacima, a on je izmijenio stihove davnih pjesama o zaljubljenima i u njih
unio imena Emerwen i Mamandil; a Ancalime se gradila da ne shvaća na što
smjeraju te riječi. Ali on joj je naposljetku otvoreno izjavio ljubav, a ona je
ustuknula, odbila ga i kazala mu da između njih leži njezina sudbina, budući da
je Kraljeva nasljednica. Ali Mamandil se nije postidio, već se nasmijao i kazao
joj da je pravim imenom Hallacar, sin Hallatana iz Hyarastornija, iz loze Elrosa
Tar-Minyatura. "A kako da te udvarač inače nađe?" rekao joj je.
Ancalime se na to razljutila, jer zavaravao ju je, dok je sam od početka znao
tko je ona; ali odvratio joj je ovako: "To je dijelom točno. Doista, smislio sam
način da upoznam tu Gospu čije su navade tako čudne da sam morao nekako
bolje vidjeti kakva je. Ali onda sam zavolio Emerwen, pa me sada nije briga tko
je ona povrh toga. Ne misli da sam se namjerio na tvoj visoki položaj; jer puno
bi mi draže bilo da si samo Emerwen. Radujem se tek ovome, da sam i sam iz
Elrosove loze, jer držim da se inače ne bismo mogli vjenčati."
"Mogli bismo," rekla je Ancalime, "kad bih bila iole voljna za takvo što.
Mogla bih se odreći kraljevskog položaja i postati slobodna. Ali kad bih tako
postupila, bila bih slobodna udati se za koga hoću; a to bi bio Uner (što će reći,
"Nitko"), koji mi je draži od svih ostalih."


Zbilo se tako, međutim, da se Ancalime na koncu vjenčala s Hallacarom. Iz
jedne se inačice čini da je Hallacarovo uporno snubljenje, usprkos njezinu
odbijanju, a uz nagovaranje Vijeća da se muž odabere zbog mira u kraljevini,
dovela do njihova braka ne mnogo godina nakon njihova upoznavanja među
stadima u kraju Emerie. Ali drugdje se navodi da je ostala neudana tako dugo da
ju je njezin bratić Soronto, na temelju mogućnosti iz novoga zakona, pozvao da
se odrekne Nasljedništva, nakon čega se vjenčala s Hallacarom iz inata Sorontu.
U još jednoj kratkoj natuknici podrazumijeva se da se vjenčala s Hallacarom
nakon što je Aldarion ukinuo tu mogućnost, kako bi dokinuo Sorontove nade da
će postati Kralj umre li Ancalime bez potomaka.
Kako god bilo, jasna je priča da Ancalime nije željela ljubav, a nije željela
ni sina; te je rekla: "Moram li postati poput kraljice Almarian, i maziti ga bez
kraja i konca?" Život s Hallacarom nije joj bio sretan, i zamjerala mu je na sinu
Anarionu, i između njih nakon njega je izbio sukob. Nastojala ga je podčiniti
tvrdnjom da je ona vlasnica njegove zemlje, te mu je zabranila da stanuje na
njoj, jer nije htjela, kako je kazala, da joj muž bude nadzornik gazdinstva. Iz
ovog razdoblja potječe posljednja zabilježena pripovijest o tim nesretnim
zbivanjima. Jer Ancalime nije htjela nijednoj ženi iz svoje pratnje dopustiti da se
vjenča, pa premda se većina sudržala iz straha od nje, one su potjecale iz okolnih
sela i imale momke za koje su se htjele udati. Ali Hallacar im je potajice uredio
vjenčanja i objavio da će zadnji pir prirediti u vlastitoj kući, prije nego što ode iz
nje. Na taj je pir pozvao i Ancalime, kazavši joj da je to kuća njegove rodbine, s
kojom bi se trebalo iz pristojnosti oprostiti.
Ancalime je došla, u pratnji svih svojih žena, jer nije htjela da je služe
muški. Kuću je zatekla punu svjetla i urešenu kao za veliko slavlje, a muškarce
iz domaćinstva s vijencima na glavi, kao za svoju svadbu, i svaki je još u ruci
imao po jedan vijenac za nevjestu.
"Dođi!" rekao je Hallacar. "Vjenčanja su priređena, a bračne ložnice
spremne. Ali kako je neprispodobivo da bismo mogli zatražiti od gospe
Ancalime, Kraljeve nasljednice, da legne s nadzornikom gazdinstva, onda ona,
jao! noćas mora spavati sama." I Ancalime je silom ostala ondje, jer bilo joj je
predaleko da se vraća na konju, a nije ni htjela ići bez pratnje. Ni muškarci ni
žene nisu skrivali osmijehe na licima; a Ancalime nije htjela doći na pir, već je
legla u krevet i slušala udaljeni smijeh, uvjerena da se to njoj smiju. Sutradan je
odjahala u hladnoj srdžbi, a Hallacar je poslao trojicu da je otprate. Tako joj se
osvetio, jer nikad se više nije vratila u kraj Emerie, gdje kao da su joj se i same
ovce rugale. Ali Hallacaru je poslije toga s mržnjom pokušavala stati na kraj.


O kasnijim godinama Tar-Aldariona više se ništa ne može reći, osim da je
po svoj prilici nastavio s putovanjima u Međuzemlje te da je ne jednom ostavio
Ancalime da mu bude regentica. Njegovo se posljednje putovanje zbilo potkraj
prvoga tisućljeća Drugog doba; a 1075. godine Ancalime je postala prva Kraljica
vladarica Numenora. Navodi se da je nakon Tar-Aldarionove smrti 1098. Tar-
Ancalime zanemarila sva načela očeve vladavine i nije pružala daljnju potporu
Gil-galadu u Lindonu. Njezin sin Anarion, koji je poslije postao osmi Vladar
Numenora, prvo je imao dvije kćeri. Njima Kraljica nije bila draga i plašile su je
se, te su odbile Nasljedništvo i ostale nevjenčane, jer Kraljica im iz osvete nije
htjela dopustiti da se udaju.{93} Anarionov sin Surion rođen je zadnji, te je postao
deveti Vladar Numenora.
Za Erendis se kazuje da ju je, kad su je poodmakle godine našle u
ogorčenoj osami, zanemarenu s Ancalimine strane, iznova obuzela čežnja za
Aldarionom; a kada je saznala da je on otišao iz Numenora na putovanje za koje
će se ispostaviti da mu je posljednje, ali da uskoro očekuju njegov povratak,
napokon je napustila Emerie, te neprepoznata i neopažena otputovala do luke u
Romenni. Ondje se, kako se čini, njezin život skončao; ali tek riječi "Erendis je
stradala u vodi 985. godine" preostaju kao naznaka onoga što se zbilo.

 NAPOMENA

VREMENSKI REDOSLIJED

Anardil (Aldarion) rođen je 700. godine Drugog doba, a njegovo prvo
putovanje u Međuzemlje zbilo se 725.-727. Njegov otac Meneldur postao je
kralj Numenora 740. Ceh moreplovaca osnovan je 750., a Aldarion je proglašen
Kraljevim nasljednikom 800. godine. Erendis je rođena 771. Aldarionovo
sedmogodišnje putovanje zbilo se između 806. i 813., prvo putovanje Palarrana
816.-820., putovanje sedam brodova usprkos Tar-Menelduru 824.-829., a
četrnaestogodišnje putovanje koje je uslijedilo odmah za prethodnim 829.-843.
godine.
Aldarion i Erendis zaručili su se 858. godine; putovanje na koje je Aldarion
otišao nakon zaruka trajalo je od 863. do 869. godine, a vjenčanje je bilo 870.
Ancalime je rođena u proljeće 873. Brod Hirilonde zaplovio je u proljeće 877., a
Aldarionov povratak, nakon kojeg je uslijedio prekid odnosa s Erendis, zbio se
882. godine; Žezlo Numenora primio je 883. godine.

 III

Elrosova loza: kraljevi Numenora

od utemeljenja grada Armenelosa do Propasti

Drži se da kraljevina Numenor započinje trideset druge godine Drugog
doba, kad je Elros, Earendilov sin, sjeo na prijestolje u gradu Armenelosu, u
dobi od devedeset godina. U Svitku Kraljeva on se nakon toga naziva imenom
Tar-Minyatur; jer Kraljevi su stekli običaj uzimati nazive u oblicima Quenye,
Plemenitog vilenjačkog jezika, budući da je to bio najuzvišeniji jezik na svijetu, i
taj se običaj održao sve do vremena Ar-Adunakhora (Tar-Herunumena). Elros
Tar-Minyatur vladao je Numenorejcima četiri stotine i deset godina. Jer
Numenorejcima je bio podaren dug život, te su ostajali u naponu snage tri puta
dulje od životnog vijeka smrtnih ljudi u Međuzemlju; ali Earendilovu je sinu bio
dan najdulji životni vijek među svim ljudima, a njegovim nasljednicima nešto
kraći, pa ipak dulji od ostalih, čak i među Numenorejcima; a tako je ostalo sve
do dolaska Sjenke, kada su godine Numenorejaca počele kopniti.{94}


I Elros Tar-Minyatur
Rođen je pedeset osam godina prije početka Drugoga doba; ostao je u
naponu snage sve do svoje petstote godine, te položio život 442. godine, nakon
vladavine duge 410 godina.


II Vardamir Nolimon
Rođen je 61. godine Drugoga doba, a umro 471. Bio je prozvan Nolimon,
jer su mu najmilija bila drevna predanja, koja je prikupljao od vilenjaka i ljudi.
Nakon Elrosova odlaska, kad mu je bila 381 godina, nije sjeo na prijestolje, već
je predao žezlo sinu. Svejedno se vodi kao drugi Kralj i računa se kao da je
vladao jednu godinu. Nakon toga sve do dana Tar-Atanamira ostao je običaj da
Kralj sljedniku preda žezlo prije nego što umre; a Kraljevi su umirali od svoje
slobodne volje, dok im je um još bio krepak.


III Tar-Amandil
Bio je sin Vardamira Nolimona, a rođen je 192. godine. Vladao je 148
godina,{95} a žezlo predao 590.; umro je 603. godine.


IV Tar-Elendil
Bio je sin Tar-Amandila, a rođen je 350. godine. Vladao je 150 godina, a
žezlo predao 740.; umro je 751. godine. Zvan je još i Parmaite, jer je vlastoručno
sastavio mnoge knjige i legende o predanjima što ih je prikupio njegov djed.
Oženio se u poodmakloj dobi, a prvo dijete bila mu je kći, Silmarien, rođena
521. godine;{96} njezin je sin bio Valandil. Od Valandila su potekli prinčevi
Andunie, od kojih je posljednji bio Amandil, otac Elendila Visokog, onoga koji
je došao u Međuzemlje nakon Propasti. Za vladavine Tar-Elendila lađe
Numenorejaca prvi put su prispjele natrag u Međuzemlje.


V Tar-Meneldur
Bio je jedini sin i treće dijete Tar-Elendila, a rođen je 543. godine. Vladao
je 143 godine, a žezlo predao 883.; umro je 942. godine. "Pravo" mu je ime bilo
Irimon; uzeo je naziv Meneldur zbog ljubavi prema zvjezdoznanstvu. Vjenčao se
s Almarian, kćeri Veantura, Kapetana brodovlja pod vlašću Tar-Elendila. Bio je
mudar, ali blag i strpljiv. Predao je prijestolje sinu, nenadano i mnogo prije
potrebnog vremena, naglom vladarskom odlukom, za vrijeme nevolja nastalih
uslijed nespokoja Gil-galada u Lindonu, nakon što je on doznao da se neki zao
duh, neprijateljski nastrojen prema Eldarima i Dunedainima, budi u
Međuzemlju.


VI Tar-Aldarion
Bio je najstarije dijete i jedini sin Tar-Meneldura, a rođen je 700. godine.
Vladao je 192 godine, a žezlo predao kćeri 1075.; umro je 1098. godine. "Pravo"
mu je ime bilo Anardil; ali zarana je postao poznat pod imenom Aldarion, zato
što se veoma zanimao za drveće, te je zasadio velebne šume koje će građom
opskrbljivati brodogradilišta. Bio je velik pomorac i brodograditelj; sam je često
plovio u Međuzemlje, gdje je postao Gil-galadov prijatelj i savjetnik. Dugim je
boravcima u inozemstvu razljutio svoju ženu Erendis, te su se rastali 882.
godine. Jedino mu je dijete bila kći Ancalime, prava ljepotica. Zbog nje je
Aldarion izmijenio zakon o sljedbi, tako da Kralja može naslijediti (najstarija)
kći ako on nema sinova. Ta promjena nije bila po volji Elrosovim potomcima, a
ponajprije nasljedniku prema starome zakonu, Sorontu, Aldarionovu nećaku,
sinu njegove starije sestre Ailinel.{97}


VII Tar-Ancalime
Bila je jedino dijete Tar-Aldariona, te prva Kraljica vladarica Numenora.
Rođena je 873. godine, a kraljevala 205 godina, dulje od bilo kojeg vladara
nakon Elrosa; žezlo je predala 1280., a umrla 1285. godine. Dugo nije stupala u
brak; ali kad ju je Soronto izložio pritisku da odstupi, njemu za inat udala se
1000. godine za Hallacara, sina Hallatana, Vardamirova potomka. Nakon rođenja
njezina sina Anariona nastao je raskol između Ancalime i Hallacara. Bila je
uznosita i svojeglava. Nakon Aldarionove smrti zanemarila je sva načela
njegove vladavine i nije pružala daljnju pomoć Gil-galadu.


VIII Tar-Andrion
Bio je sin Tar-Ancalime, a rođen je 1003. godine. Vladao je 114 godina, a
žezlo predao 1394.; umro je 1404. godine.


IX Tar-Surion
Bio je treće dijete Tar-Anariona; njegove su sestre odbile žezlo. Rođen je
1174. godine, a vladao 162 godine; žezlo je predao 1556., a umro 1574. godine.


X Tar-Telperien
Bila je druga Kraljica vladarica Numenora. Bila je dugovječna (jer žene su
među Numenorejcima živjele dulje, odnosno teže su polagale živote), a nije se
htjela udati ni za jednog muškarca. Stoga je nakon njezina vremena žezlo pripalo
Minastiru; on je bio sin Isilma, drugoga potomka Tar-Suriona.{98} Tar-Telperien
rođena je 1320. godine; vladala je 175 godina, sve do 1731., godine u kojoj je i
umrla.{99}


XI Tar-Minastir
Nosio je to ime zato što je sagradio visoku kulu na brdu Oromet, u blizini
Andunie i zapadnih obala, te provodio velik dio svojih dana gledajući odatle
prema Zapadu. Jer čežnja je tad već nabujala u srcima Numenorejaca. Volio je
Eldare, ali im je i zavidio. Upravo je on odaslao veliku flotu u pomoć Gil-galadu
u prvom ratu protiv Saurona. Rođen je 1474. godine, a vladao 138 godina; žezlo
je predao 1869., a umro 1873. godine.


XII Tar-Ciryatan
Rođen je 1634. godine, a vladao 160 godina; žezlo je predao 2029., a umro
2035. godine. Bio je moćan Kralj, ali pohlepan za bogatstvom; izgradio je veliku
flotu kraljevskog brodovlja, te su mu sluge donosili veliku zalihu kovina i
dragulja, ugnjetavajući pritom ljude u Međuzemlju. Prezirao je očeve čežnje, te
tažio nespokoj svojega srca putovanjima na istok, sjever i jug, sve dok nije
primio žezlo. Kazuje se da je primorao oca da mu ga preda prije nego što bi on
to od svoje volje učinio. U tome je (smatra se) moguće vidjeti padanje prvoga
tračka Sjenke na blaženstvo Numenora.


XIII Tar-Atanamir Veliki
Rođen je 1800. godine, a vladao 192 godine, sve do 2221., godine svoje
smrti. Ljetopisi spašeni iz Propasti štošta govore o ovome Kralju. Jer bio je
poput oca uznosit i pohlepan za bogatstvom, a Numenorejci u njegovoj službi
nametali su teške daće ljudima s obala Međuzemlja. U njegovo je vrijeme
Sjenka pala na Numenor; a Kralj se, s onima koji su slijedili njegov nauk,
otvoreno usprotivio zabrani Valara, te su se njihova srca okrenula protiv Valara i
Eldara; ali mudrost su još zadržali, pa su se i dalje bojali Gospodara Zapada, te
im se nisu suprotstavili. Atanamir se naziva i Nevoljni, jer je bio prvi Kralj koji
je odbio položiti svoj život, odnosno odreći se žezla; živio je tako sve dok ga
smrt nije ishlapjelog silom uzela.{100}


 XIV Tar-Ancalimon
Rođen je 1986. godine, a vladao 165 godina, sve do smrti 2386. godine. U
njegovo se vrijeme proširio jaz između Kraljevih ljudi (koji su bili u većini) i
onih koji su zadržavali drevno prijateljstvo s Eldarima. Mnogi su se Kraljevi
ljudi prestajali služiti vilenjačkim jezicima, te ih više nisu predavali djeci. Ali
kraljevski su se nazivi još uvijek davali na Quenyi, prije iz drevnog običaja nego
iz ljubavi, u strahu da kršenje stare navade ne donese nesreću.


XV Tar-Telemmaite
Rođen je 2136. godine, a vladao 140 godina, sve do smrti 2526. godine.
Otada su Kraljevi službeno vladali od očeve do vlastite smrti, iako je zbiljska
vlast često prelazila na njihove sinove ili savjetnike; dani Elrosovih potomaka
kopnili su pod Sjenkom. Ovaj je kralj tako bio nazvan zbog svoje ljubavi prema
srebru, a od slugu je tražio da navijek tragaju za mithrilom.


XVI Tar-Vanimelde
Bila je treća Kraljica vladarica; rođena je 2277. godine, a vladala 111
godina, do smrti 2637. godine. Nije marila za vladanje, jer više su joj se milili
glazba i ples; vlast je pak obnašao njezin muž Herucalmo, mlađi od nje, ali Tar-
Atanamirov potomak u istom koljenu. Herucalmo je primio žezlo nakon smrti
svoje žene, prozvao se Tar-Anducal i uskratio vlast sinu Alcarinu; ipak, neki ga
ne računaju kao sedamnaestog u Lozi kraljeva, već prelaze na Alcarina. Tar-
Anducal rođen je 2286., a umro 2657 godine.


XVII Tar-Alcarin
Rođen je 2406. godine, a vladao 80 godina do smrti 2737. godine, dok je
pravo na naziv Kralja polagao stotinu godina.


XVIII Tar-Calmacil
Rođen je 2516. godine, a vladao 88 godina do smrti 2825. godine. To je ime
uzeo stoga što je u mladosti bio veliki kapetan, te osvojio široka područja uz
obale Međuzemlja. Zbog toga ga je zamrzio Sauron, koji se ipak povukao i stao
uzdizati svoju silu na Istoku, daleko od obala, čekajući da dođe njegova prilika.
U danima Tar-Calmacila Kraljevo se ime prvi put izgovorilo na adunaičkom;
Kralja su njegovi ljudi zvali Ar-Belzagar.


XIX Tar-Ardamin
Rođen je 2618. godine, a vladao 74 godine do smrti 2899. godine. Njegovo
je ime na adunaičkom jeziku bilo Ar-Abattarik.{101}


XX Ar-Adunakhor (Tar-Herunumen)
Rođen je 2709. godine, a vladao 63 godine do smrti 2962. godine. Bio je
prvi Kralj koji je uzeo žezlo s nazivom na adunaičkom jeziku; iz straha je, ipak
(kako je već rečeno), u Svitke upisano ime na kvenijskom. Ali te su nazive
Vjerni smatrali svetogrdnima, jer značenje im je bilo "Gospodar Zapada", a tim
su nazivom bili voljni nazvati tek jednog od velikih Valara, u prvom redu
Manwea. Za ovoga kraljevanja vilenjačkim se jezicima više nije služilo, a nisu
se smjeli ni učiti, već su ih Vjerni održavali u tajnosti; a otada su lađe iz Eressee
dolazile rijetko i potajice na zapadne obale Numenora.


XXI Ar-Zimrathon (Tar-Hostamir)
Rođen je 2798. godine, a vladao 71 godinu do smrti 3033. godine.


XXII Ar-Sakalthor (Tar-Falassion)
Rođen je 2976. godine, a vladao 69 godina do smrti 3102. godine.


XXIII Ar-Gimilzdr (Tar-Telemnar)
Rođen je 2960. godine, a vladao 75 godina do smrti 3177. godine. Bio je
najveći neprijatelj Vjernih koji se dotada pojavio; sasvim je zabranio služenje
eldarskim jezicima i nije dopuštao nijednome Eldi da dođe u tu zemlju, te je
kažnjavao one koji su im pružali dobrodošlicu. Ništa mu nije bilo sveto i
nijednom nije otišao na Eruovo svetište. Vjenčao se s Inzilbeth, gospom koja je
potjecala od Tar-Calmacila;{102} ali ona je potajice pripadala Vjernima, jer majka
joj je bila Lindorie iz Kuće prinčeva Andunie, tako da se nisu baš voljeli, a
između njihovih sinova nastao je razdor. Jer majka je veoma voljela starijeg sina
Inziladuna{103}, koji je dijelio njezine nazore; ali mlađi Gimilkhad bio je sin
svojega oca, te bi ga Ar-Gimilzor rado bio imenovao nasljednikom, da su to
dopuštali zakoni. Gimilkhad je rođen 3044. godine, a umro 3243.{104}


XXIV Tar-Palantir (Ar-Inziladun)
Rođen je 3035. godine, a vladao 78 godina do smrti 3255 godine. Tar-
Palantir pokajao se zbog navada Kraljeva koji su mu prethodili, te bi rado bio
povratio prijateljstvo Eldara i Gospodara Zapada. To je ime Inziladun uzeo jer je
bio dalekovidan okom kao i umom, pa su se čak i oni koji su ga mrzili plašili
njegovih riječi, kao iskaza istinskog vidioca. Također je htio dane provoditi u
luci Andunie, jer je Lindorie, majka njegove majke, bila iz roda Prinčeva, pače
sestra Earendura, petnaestoga Princa i djeda Numendila, princa Andunie u
danima bratića mu Tar-Palantira; a Tar-Palantir često bi se popeo na drevnu kulu
kralja Minastira i čeznutljivo gledao prema zapadu, u nadi da će, možda, vidjeti
gdje neko jedro stiže iz Eressee. Ali nijedna lađa nikad više nije došla sa Zapada,
zbog drskosti Kraljeva, a i stoga što su srca najvećeg dijela Numenorejaca još
bila okorjela. Jer Gimilkhad je slijedio navade Ar-Gimilzora i postao vođa
Kraljeve stranke, te se opirao volji Tar-Palantira najotvorenije što se usuđivao, a
još i više u tajnosti. Ali Vjerni su izvjesno vrijeme živjeli u miru; Kralj je uvijek
u predviđeno vrijeme odlazio na Svetište ponad Meneltarme, a Bijelo se drvo
iznova održavalo i ukazivale su mu se počasti. Jer Tar-Palantir u proročanstvu je
kazao da će, kada to Drvo umre, loza Kraljeva također propasti.
Tar-Palantir oženio se kasno i nije imao sina, a kćeri je dao ime Miriel na
vilenjačkom jeziku. Ali kad je Kralj umro, nju je za ženu uzeo Pharazon, sin
Gimilkhada (također već mrtvog), protiv njezine volje, kao i protiv zakona
Numenora, budući da je bila dijete njegova strica. Zatim je prigrabio žezlo,
uzevši naziv Ar-Pharazon (Tar-Calion); a Miriel je prozvana Ar-Zimraphel.{105}


XXV Ar-Pharazon (Tar-Calion)
Najmoćniji i posljednji kralj Numenora. Rođen je 3118. godine, vladao 64
godine, a poginuo u Propasti 3319. godine, preotevši žezlo od:


Tar-Mfriel (Ar-Zimraphel)
Rođena je 3117. godine, a poginula je u Propasti.
O djelima Ar-Pharazona, o njegovoj slavi i njegovoj ludosti, kazuje se više
u pripovijesti o Propasti Numenora, koju je zapisao Elendil, a koja se čuvala u
Gondoru.{106}


 IV

Povijest Galadriel i Celeborna

te Amrotha, kralja Loriena

Nijedan dio povijesti Međuzemlja nije prožetiji poteškoćama od priče o
Galadriel i Celebornu, te valja priznati kako su ozbiljne nedosljednosti "usađene
u sama predanja"; odnosno, pogledamo li građu s drugog motrišta, da su
Galadrielina uloga i važnost vrlo sporo izlazile na vidjelo, a priča o njoj
neprestano je preinačivana.
Tako je već na početku jasno kako je ranija predodžba bila da je Galadriel
otišla preko gorja na istok iz Belerianda sama, prije kraja Prvog doba, te da je
upoznala Celeborna u Lorienu, zemlji koja je pripadala njemu; to se izrijekom
navodi u neobjavljenim zapisima, a na istoj se zamisli temelje Galadrieline riječi
upućene Frodu u Prstenovoj družini II 7, gdje ona za Celeborna kaže: "On je
boravio na zapadu od pradavnih dana, a ja živim s njim bezbroj godina; jer ja
sam prešla preko gorja prije pada Nargothronda i Gondolina, i zajedno smo se
stoljećima ovoga svijeta borili protiv dugotrajnog poraza." Posve je vjerojatno
kako je u toj predodžbi Celeborn bio nandorski vilenjak (to jest, jedan od Telera
koji su odbili prijeći Magleno gorje pri Velikome putovanju iz Cuivienena).
S druge strane, u Dodatku B Gospodara prstenova javlja se kasnija inačica
te priče; jer ondje stoji: "početkom Drugoga doba u Lindonu, južno od Lunea,
stolovao je neko vrijeme Celeborn, rođak Thingolov; žena mu bijaše Galadriel,
najslavnija od svih vilin-žena".
A u bilješkama za knjigu The Road Goes Ever On (1968., str. 60) piše kako
je Galadriel "prešla gorje Eredluin sa svojim mužem Celebornom (jednim od
Sindara) i otišla u Eregion".


U Silmarillionu se spominje upoznavanje Galadriel i Celeborna u Doriathu,
te njegovo srodstvo s Thingolom; kao i da su oni bili među Eldarima koji su
ostali u Međuzemlju nakon kraja Prvoga doba.


Izlažu se različiti razlozi i povodi Galadrielina ostanka u Međuzemlju.
Upravo navedeni odlomak iz knjige The Road Goes Ever On jasno navodi:
"Nakon svrgavanja Morgotha potkraj Prvoga doba njoj je povratak zabranjen, a
na to je uznosito odvratila da se vratiti i ne želi." Tako izričite izjave u
Gospodaru prstenova nema; ali u jednom pismu iz 1967. godine moj otac je
napisao:

Izgnanicima je bio dopušten povratak - izuzev nekolicini
kolovođa pobune, od kojih je u vrijeme Gospodara prstenova
preostala jedino Galadriel. U vrijeme Tužbalice u Lorienu vjerovala je
kako će to trajati dovijeka, dokle i sama Zemlja bude postojala. Stoga
ona svoju tužbalicu zaključuje željom, odnosno molitvom, da Frodu
kao naročita milost bude podaren čistilišni (ali ne kazneni) boravak na
Eressei, samotnome otoku u vidokrugu Amana, iako je njoj samoj taj
put zapriječen. Njezinoj molitvi bilo je udovoljeno - ali bila je ukinuta
i vlastita joj zabrana, u znak priznanja za njezine zasluge protiv
Saurona, te iznad svega zato što se othrvala iskušenju da uzme Prsten
kad joj je bio ponuđen. Tako je na kraju vidimo kako se ukrcava na
lađu.

Ta izjava, sama po sebi veoma nedvosmislena, ipak ne dokazuje da je
predodžba zabrane Galadrielina povratka na Zapad postojala pri stvaranju
poglavlja "Oproštaj s Lorienom", mnogo godina prije; a ja sam sklon zaključku
da nije.
U jednom vrlo kasnom i prvenstveno filološkom eseju, svakako napisanom
nakon objavljivanja knjige The Road Goes Ever On, priča glasi izrazito
drugačije:

Galadriel i njezin brat Finrod bili su djeca Finarfina, drugoga
Indisina sina. Finarfin je umom i tijelom sličio majci, te je poput
Vanyara bio zlatokos, plemenit i blag, i ljubio je Valare. Stajao je po
strani od razdora između svoje braće, te njihova udaljavanja od Valara,
i često je tražio spokoj medu Telerima, čiji je jezik naučio. Vjenčao se
s Earwen, kćeri kralja Olwea iz Alqualonde, te su njegova djeca bila u
rodu s kraljem Eluom Thingolom iz Doriatha u Beleriandu, Olweovim
bratom; to ih je srodstvo dijelom ponukalo da priđu Izgonu, a to se
pokazalo vrlo bitnim kasnije u Beleriandu. Finrod je sličio ocu
naočitim licem i zlaćanom kosom, te plemenitim i velikodušnim
srcem, iako se odlikovao iznimnom noldorskom hrabrošću, a u
mladosti i njihovim žustrim i nespokojnim duhom; od telerske je
majke ponio i ljubav prema moru i snovima o dalekim, nikad viđenim
zemljama. Galadriel je bila najveća medu Noldorima, izuzev možda
Feanora, iako je bila mudrija od njega, a mudrost joj je s dugim
godinama rasla.
Majčinsko joj je ime bilo Nerwen ("muška djeva"),{107} a rastom
je nadvisila čak i noldorske žene; bila je snažna tijelom, umom i
voljom, ravna i najučenijim znalcima i najčilijim prvacima Eldara u
danima njihove mladosti. Čak se i među Eldarima smatrala
krasoticom, a kosu joj se držalo čudom kakvom nema ravna. Bila je
zlaćana poput kose njezina oca i pramajke joj Indis, ali bogatija i
blistavija, jer zlato u njoj prožimao je neki spomen na zvjezdano
srebro njezine majke; a Eldari su kazivali da je to u njezine uvojke
upredena svjetlost Dva drveta, Laurelina i Telperiona. Mnogi su držali
kako je ta izreka prva u Feanoru pobudila pomisao da zarobi i
pomiješa svjetlost Drveća, koja se kasnije pod njegovim rukama
uobličila u Silmarile, Jer Feanor je s divljenjem i oduševljenjem
promatrao Galadrielinu kosu. Triput je od nje zatražio uvojak, ali
Galadriel mu nije htjela dati ni jednu jedinu vlas. To dvoje rođaka,
najvećih među Eldarima iz Valinora, bili su vječni neprijatelji.
Galadriel je rođena u blaženstvu Valinora, no nije prošlo dugo,
prema računanju Blaženoga kraljevstva, prije nego što je ono minulo;
a nakon toga u sebi više nije mogla naći mira. Jer u to je vrijeme
kušnje sred noldorskoga razdora bila rastrgana između jednih i drugih.
Bila je uznosita, snažna i samovoljna kao i svi Finweovi potomci,
izuzev Finarfina; a poput brata Finroda, srcu joj dražeg od svih iz
njezina roda, snivala je o dalekim krajevima i područjima koje bi
mogla urediti kako je volja, bez nadzora. No još je dublje u njoj gorio
plemenit i velikodušan duh Vanyara, uz štovanje Valara koje nije
mogla zanemariti. Od najranijih je dana imala čudesan dar uvida u
tuđe umove, ali sudila ih je milosrdno i s razumijevanjem, te je prema
 svima gajila dobru volju, izuzev prema Feanoru. U njemu je opazila
tamu koja joj je bila odbojna i koje se plašila, iako nije opazila da je
sjenka istoga zla pala na umove svih Noldora, pa i na njezin.
I tako se, kad su Noldori pomislili da je svjetlost Valinora
zanavijek minula, pridružila pobuni protiv Valara, koji su im
zapovjedili da ne odlaze; a nakon što je zakoračila na taj put
izgnanstva, nije se htjela predomisliti, već je odbacila zadnju poruku
Valara i tako potpala pod Mandosovo prokletstvo. Čak i nakon
nemilosrdnog napada na Telere i otmice njihovih lađa, iako se gorljivo
borila protiv Feanora u obrani roda svoje majke, nije se pokolebala.
Ponos joj nije davao da se poražena vrati i zamoli za oprost; ali sad je
izgarala od želje da u bijesu pođe za Feanorom ma kamo on otišao, i
pritom ga sujeti kako god bude mogla. Ponos ju je i dalje gonio kad je,
na izmaku Drevnih dana, nakon konačnoga svrgavanja Morgotha,
odbila oprost Valara za sve koji su se borili protiv njega i ostala u
Međuzemlju. Tek nakon što su prošla još dva duga doba, kad joj je
napokon u ruke došlo sve što je u mladosti željela, Prsten moći i dugo
žuđena vlast nad Međuzemljem, mudrost je u njoj posve sazrela i ona
ga je odbila, prošla time posljednji ispit i zauvijek napustila
Međuzemlje.

Ova posljednja rečenica blisko je vezana uz prizor u Lothlorienu, kad je
Frodo pružio Galadriel Prsten Jedan (Prstenova družina II 7): "I sad je, eto,
napokon tu. Dajete mi ga od svoje volje! Na mjesto Gospodara tame želite
ustoličiti kraljicu."
U Silmarillionu se navodi (na str. 88) kako je u vrijeme pobune Noldora u
Valinoru Galadriel

bila željna otići. Ničim se nije zaklinjala, ali su Feanorove riječi o
Međuzemlju zapalile njezino srce, jer je žudjela vidjeti široke
nečuvane zemlje i vladati ondje nekim kraljevstvom po svojoj volji.

Međutim, u ovom prikazu ima nekoliko navoda od kojih u Silmarillionu
nema ni traga: srodstvo Finarfinove djece s Thingolom kao jedan od čimbenika
koji su ih ponukali da se pridruže Feanorovoj pobuni; osebujna nesklonost i
nepovjerenje koje je Galadriel od samoga početka gajila prema Feanoru, i učinak
koji je imala na njega; te borba u Alqualondeu među samim Noldorima - Angrod
je pred Thingolom u Menegrothu kazao tek da Finarfinov rod nije kriv za
umorstvo Telera (Silmarillion, str. 129). Iznad svega, ipak u upravo navedenom
odlomku valja zamijetiti izričitu izjavu da je Galadriel odbila oprost Valara na
kraju Prvoga doba.
Na kasnijem mjestu u ovome eseju navodi se da iako ju je majka prozvala
Nerwen, a otac Artanis ("plemenita žena"), sindarinsko ime koje je odabrala za
sebe bilo je Galadriel, "jer to je bilo najljepše od njezinih imena, a dao joj ga je
onaj kojeg je voljela, Teleporno Telerski, s kojim se kasnije vjenčala u
Beleriandu". Teleporno je Celeborn, kojemu je ovdje dana drugačija povijest, a
koja se razmatra u daljnjem tijeku teksta; za samo ime vidi Dodatak E.
Posve drugačija priča o tome kako se Galadriel ponijela u vrijeme pobune
Noldora, naznačena ali nikad ispripovijedana, javlja se u jednoj vrlo kasnoj i
djelomično nečitkoj bilješci: to je posljednji zapis mojega oca posvećen
Galadriel i Celebornu, a vjerojatno i posljednji o Međuzemlju i Valinoru,
zabilježen u posljednjem mjesecu njegova života. U njemu je naglasio
dominantan status koji je Galadriel imala već u Valinoru, ravna Feanoru, iako
darom drugačija od njega; a ondje piše i da ne samo da se nije pridružila Feanoru
u buni, već mu se u svakom pogledu suprotstavljala. Željela je, doista, napustiti
Valinor i otići u široki svijet Međuzemlja kako bi dala maha svojem daru; jer
"onako pronicava umom i hitra djelom, već je zarana upila sve što je mogla od
učenja koja su Valari smatrali za shodno dati Eldarima", te se osjećala sputanom
pod skrbništvom Amana. Ova Galadrielina želja bila je, čini se, znana Manweu,
koji joj je nije zabranio; ali nije ni dobila službeno dopuštenje za odlazak. Dok je
razmišljala što da učini, Galadriel se sjetila telerskih lađa, te otišla živjeti na
neko vrijeme s rodbinom svoje majke u Alqualondeu. Ondje je upoznala
Celeborna, koji je ovdje ponovno telerski knez. unuk Olwea iz Alqualonde i time
njezin blizak srodnik. Zajedno su nakanili sagraditi lađu i otploviti u
Međuzemlje; i upravo su se spremali zatražiti dopuštenje od Valara za plovidbu
kad je Melkor utekao iz Valmara, vratio se onamo s Ungoliant i uništio svjetlost
Drveća. U Feanorovoj buni koja je uslijedila nakon Sumraka Valinora Galadriel
nije sudjelovala: dapače, zajedno s Celebornom junački se borila da obrani
Alqualonde od napada Noldora, te su sačuvali Celebornovu lađu. Galadriel je
zatim izgubila nadu u Valinor, užasnula se Feanorovim nasiljem i okrutnošću, te
zaplovila u mrak ne čekajući Manweovo dopuštenje, koje bi joj bez sumnje u
tom času bilo uskraćeno, ma koliko joj želja sama po sebi bila valjana. Tako je
potpala pod proglašenu zabranu svih odlazaka, što joj je zapriječilo povratak u
Valinor. Ali zajedno s Celebornom stigla je u Međuzemlje nešto prije Feanora,
uplovivši u luku kojom je vladao Clrdan. Ondje su ih radosno dočekali kao
rođake Elwea (Thingola). U godinama nakon toga nisu se pridružili ratu protiv
Angbanda, koji su prosudili beznadnim pod zabranom Valara i bez njihove
pomoći; držali su da bi se valjalo povući iz Belerianda i okupiti vojnu silu dalje
na istoku (odakle bi inače Morgoth mogao dovući pojačanja, kako su strahovali),
te se sprijateljiti s Mrkim vilenjacima i ljudima iz tih područja, i podučiti ih. Ali
kako nije bilo nade da bi vilenjaci u Beleriandu mogli prihvatiti takav pristup,
Galadriel i Celeborn otišli su preko Ered Lindona prije kraja Prvog doba; a kad
su dobili dopuštenje Valara da se vrate na Zapad, odbili su ga.
Ova priča, koja dokida svaku Galadrielinu vezu s Feanorovom pobunom,
čak dotle da joj daje zaseban odlazak (s Celebornom) iz Amana, iz temelja je
oprečna svemu što se drugdje navodi. Ponikla je iz "filozofskih" (a ne iz
"historijskih") razloga, vezanih uz točnu prirodu Galadrielina neposluha u
Valinoru s jedne strane, te uz njezin status i moć u Međuzemlju s druge.
Bjelodano je da bi iz nje proistekle opsežne preinake u radnji Silmarilliona; ali
moj otac ih je bez sumnje imao namjeru provesti. Ovdje bi se moglo zamijetiti
da se Galadriel ne javlja u prvotnoj priči o pobuni i bijegu Noldora, koja je
postojala mnogo prije nje; kao i da su se, naravno, nakon njezina ulaska u priče o
Prvome dobu njezina djela i dalje mogla iz temelja mijenjati, budući da
Silmarillion nije bio objavljen. Ta knjiga je u svome objavljenom obliku,
međutim, bila sastavljena od dovršenih pripovijesti, tako da nisam mogao
uzimati u obzir tek zacrtane preinake.
S druge strane, pretvaranje Celeborna u telerskog vilenjaka iz Amana ne
samo da je u suprotnosti s navodima u Silmarillionu, već i s onima prije
navedenim (str. 294) iz knjige The Road Goes Ever On i Dodatka B
Gospodaraprstenova, u kojima je Celeborn sindarski vilenjak iz Belerianda. Na
pitanje o razlozima iz kojih se ta temeljna preinaka njegove povijesti trebala
provesti, moglo bi se odgovoriti da su oni proistekli iz novog elementa radnje,
gdje Galadriel odlazi iz Amana odvojeno od povorki pobunjenih Noldora; ali
Celeborn je već bio preobražen u telerskog vilenjaka u tekstu u kojem je
Galadriel još sudjelovala u Feanorovoj buni i pohodu iz Valinora, i gdje nema ni
naznake načina na koji je Celeborn stigao u Međuzemlje.
Ranija priča (po strani od pitanja zabrane i oprosta), na kojoj se temelje
navodi u Silmarillionu, knjizi The Road Goes Ever On i Dodatku B Gospodara
prstenova, dosta je jasna: Galadriel je došla u Međuzemlje kao jedna od vođa
druge povorke Noldora, upoznala Celeborna u Doriathu, te se kasnije vjenčala s
njim; on je bio unuk Thingolova brata Elma - nejasna lika o kojem nema zapisa,
izuzev navoda da je bio mlađi brat Elwea (Thingola) i Olwea, te da ga je "ljubio
Elwe, s kojim je ostao". (Elmov sin zvao se Galadhon, a njegovi sinovi bili su
Celeborn i Galathil; Galathil je bio otac Nimloth, koja se udala za Diora,
Thingolova nasljednika, i bila majka Elwing. Prema tom rodoslovlju, Celeborn
je bio u rodu s Galadriel, unukom Olwea iz Alqualonde, ali ne u tako bliskom
rodu kao prema onom koje ga pretvara u Olweova unuka.) Prirodno je
pretpostaviti kako su Celeborn i Galadriel nazočili propasti Doriatha (na jednom
se mjestu navodi kako je Celeborn "uspio pobjeći iz haranja Doriatha"), te da su
možda pomogli Elwing da pobjegne u Sirionske luke sa Silmarilom - ali to
nigdje nije zapisano. U Dodatku B Gospodara prstenova spominje se da je
Celeborn stolovao neko vrijeme u Lindonu, južno od Lunea;{108} ali početkom
Drugoga doba prešli su Gorje i ušli u Eriador. Njihovu potonju povijest, iz iste
faze (da je tako nazovem) zapisa moga oca, donosi kratka radnja što slijedi.
 GLEDE GALADRIEL I
CELEBORNA

Ovaj naslov nosi kratka i na brzinu sročena skica, stilski vrlo gruba, koja
je ipak gotovo jedini pripovjedni izvor podataka o zbivanjima na zapadu
Međuzemlja prije poraza i izgona Saurona iz Eriadora 1701. godine Drugog
doba. Povrh nje postoji tek malo toga: kratke i rijetke natuknice u Izvješću o
godinama, te mnogo općenitiji i probraniji prikaz u tekstu O Prstenovima moći i
Trećem dobu (objavljenom u Silmarillionu). Neprijeporno je da je tekst o kojemu
je ovdje riječ nastao nakon objavljivanja Gospodara prstenova, stoga što se
knjiga tu spominje, a i stoga što se tu za Galadriel kaže da je kći Finarfina i
sestra Finroda Felagunda (jer to su kasnija imena tih kneževa koja se javljaju tek
u prerađenome izdanju). Tekst nosi mnoge dopune, te nije na svakome mjestu
moguće odrediti što pripada vremenu sastavljanja rukopisa, a što je neodredivo
kasnije. To vrijedi za slučajeve u kojima se za Amrotha navodi da je sin
Galadriel i Celeborna; ali svuda gdje su uvršteni takvi navodi, mislim da je
praktički izvjesno kako je to bila nova konstrukcija, kasnija od pisanja
Gospodara prstenova. Da se on već u vrijeme pisanja smatrao njihovim sinom,
ta bi činjenica svakako bila spomenuta.
Itekako valja uočiti kako ovdje ne samo da se ne spominje da je povratak na
Zapad bio zabranjen za Galadriel, već i da se iz jednog odlomka na početku
zapisa čini kako takva zamisao tad još nije postojala; dok se kasnije u radnji
Galadrielin ostanak u Međuzemlju nakon Sauronova poraza u Eriadoru pripisuje
tome što je smatrala kako joj je dužnost ne otići dok on još nije konačno
poražen. Ovo je glavni prilog (nevoljko) iznesenoj tvrdnji da je priča o zabrani
kasnija od pisanja Gospodara prstenova.
Sada slijedi prepričani tekst ove skice, prožet određenim brojem opaski,
označenih uglatim zagradama.


Galadriel je bila kći Finarfina i sestra Finroda Felagunda. Bila je dobrodošla
u Doriathu, jer joj je majka Earwen, Olweova kći, bila Telerica i Thingolova
nećakinja, te zato što Finarfinov narod nije imao udjela u Rodoubojstvu u
Alqualondeu; ondje se sprijateljila s Melian. U Doriathu je upoznala Celeborna,
unuka Elma, Thingolova brata. Iz ljubavi prema Celebornu, koji nije htio
napustiti Međuzemlje (a vjerojatno i zbog ponositosti, jer pripadala je onima koji
su jedva čekali poći onamo u pustolovinu), nije otišla na Zapad pri Propasti
Melkorovoj, već je prešla Ered Lindon s Celebornom i došla u Eriador. Kad su
zašli u to područje, uz njih je stiglo mnoštvo Noldora, zajedno sa Sivim
vilenjacima i Zelenim vilenjacima; neko su vrijeme proboravili u kraju oko
jezera Nenuiala (Evendima, sjeverno od Shirea). Celeborna i Galadriel počelo se
smatrati Gospodarom i Gospodaricom Eldara u Eriadoru, te lutajućih družbi
nandorskoga podrijetla koje nikada nisu prešle na zapad preko Ered Lindona i
sišle u Ossiriand [vidi Silmarillion, str. 100-101]. Za boravka u blizini Nenuiala
rodio im se, negdje između 350. i 400. godine, sin Amroth. [Vrijeme i mjesto
Celebrianina rođenja, bilo ovdje, bilo kasnije u Eregionu, bilo još kasnije u
Lorienu, nije konačno određeno.]
Ali napokon je Galadriel shvatila da je Sauron, kao i u pradavnim danima
Melkorova zatočeništva [vidi Silmarillion, str. 54], opet izmaknuo. Ili, točnije,
kako Sauron tad još nije imao tek jedno ime, a nije se zapazilo da njegova
djelovanja potječu od jednog jedinog zlog duha, glavnog Melkorova sluge, ona
je opazila kako svijetom seže neka zla, nadmoćna nakana, koja kao da potječe iz
nekog izvora dalje na Istoku, s druge strane Eriadora i Maglenoga gorja.
Celeborn i Galadriel zbog toga su oko 700. godine Drugog doba otišli na
istok, te osnovali (prvenstveno, ali nikako ne isključivo) noldorsku kraljevinu
Eregion. Može biti da je Galadriel odabrala to mjesto jer je znala za patuljke iz
Khazad-duma (Morije). Na istočnoj strani Ered Lindona bilo je i uvijek ostalo
patuljaka,{109} ondje gdje su nekoć stajala vrlo drevna zdanja Nogrod i Belegost -
ne tako daleko od Nenuiala; ali oni su većinu snaga preselili u Khazad-dum.
Celebornu nisu bili dragi patuljci ni iz jednog soja (kao što je pokazao Gimliju u
Lothlorienu) i nikad im nije oprostio ulogu u uništenju Doriatha; ali u tom
napadu sudjelovala je samo vojska iz Nogroda, koja je stradala u bici na Sarn
Athradu [Silmarillion, str. 256-258]. Patuljci iz Belegosta zaprepastili su se
saznavši za tu strahotu i prepali zbog njezinih posljedica, što im je ubrzalo
odlazak na istok u Khazad-dum.{110} Stoga se može pretpostaviti da su patuljci iz
Morije bili nedužni u propasti Doriatha i da nisu bili neprijateljski nastrojeni
prema vilenjacima. U svakom slučaju, Galadriel je tu bila dalekovidnija od
Celeborna; od početka je zapažala kako će se Međuzemlje moći spasiti od
"zaostatka zla" koje je Morgoth ostavio za sobom jedino sjedinjenjem svih
naroda koji mu se na svoj način i u svojoj mjeri suprotstavljaju. Na patuljke je
također gledala očima zapovjednika, vidjevši u njima najbolje ratnike za sukob s
orcima. Nadalje, Galadriel je bila Noldo, te je prirodno shvaćala njihove umove i
strasnu ljubav za umijeća ruku, razumijevanje mnogo veće od onoga kakvo se
zatjecalo među mnogim Eldarima: patuljci su bili "Aulćova djeca", a Galadriel
je, poput ostalih Noldora, u Valinoru naukovala kod Aulća i Yavanne.
Uz Galadriel i Celeborna bio je noldorski majstor po imenu Celebrimbor.
[Ovdje se opisuje jedan od preživjelih iz Gondolina, koji se ubrajao u Turgonove
najvještije obrtnike; ali tekst je prerađen u kasniju priču, u kojoj je on Fćanorov
potomak, kao što spominje Dodatak B Gospodara prstenova (samo u
prepravljenom izdanju), te iscrpnije opisuje Silmarillion (str. 191, 312), koji za
njega kaže da je bio sin Curufina, petoga Fćanorova sina, te da se odrekao
očevih djela i ostao u Nargothrondu kad su Celegorm i Curufin bili protjerani.]
Celebrimbor je bio "gotovo 'patuljački' opsjednut umijećima"; uskoro je postao
glavni obrtnik u Eregionu i zasnovao blisku suradnju s patuljcima iz Khazad-
ddma, među kojima mu je najveći prijatelj bio Narvi. [S natpisa na Zapadnim
dverima Morije Gandalf je pročitao riječi: Im Narvi hain echant: Celebrimbor o
Eregion teithant i thiw hin: "Ja sam ih, Narvi, načinio. Celebrimbor od Zelenike
upisa ove znake." Prstenova družina II 4.] I vilenjaci i patuljci imali su velike
koristi od ovog zajedništva: tako je Eregion postao mnogo jači, a Khazad-dum
mnogo ljepši, nego što bi ijedan bio samostalno.
[Ovaj opis nastanka Eregiona slaže se s onim što navodi tekst O
Prstenovima moći (Silmarillion, str. 312), ali ni ondje ni u kratkim natuknicama
u Dodatku B Gospodara prstenova ne spominje se prisutnost Galadriel i
Celeborna; dapače, u potonjem se (opet, samo u prepravljenom izdanju)
Celebrimbor naziva gospodarom Eregiona.]
Gradnja glavnoga grada Eregiona, Ost-in-Edhila, otpočela je 750. godine
Drugog doba [uz taj datum u Izvješću o godinama stoji noldorsko utemeljenje
Eregiona]. Vijest o tome doprla je do Sauronovih ušiju, raspirivši u njemu strah
potaknut dolaskom Numenorejaca u Lindon i na obale dalje prema jugu, te
njihovim prijateljstvom s Gil-galadom; a čuo je i da je Aldarion, sin Tar-
Meneldura, kralja Numenora, izrastao u velikog brodograditelja koji plovi čak
do haradskih luka. Sauron je zato na neko vrijeme ostavio Eriador na miru, te
izabrao zemlju koja se poslije zvala Mordor za uporište iz kojeg će se oduprijeti
prijetnji dolazaka Numenorejaca [Izvješće o godinama to datira oko 1000.
godine]. Kad se tu osjetio sigurnim, poslao je izaslanike u Eriador, te napokon,
oko 1200. godine Drugoga doba, onamo došao i sam, odjeven u najljepše obličje
koje je uspio postići.
Ali u međuvremenu je moć Galadriel i Celeborna narasla, a Galadriel je,
zahvaljujući svojem prijateljstvu s patuljcima iz Morije, stupila u doticaj s
Lorinandom, nandorskom kraljevinom sa suprotne strane Maglenoga gorja.{111}
Ondje su živjeli oni vilenjaci koji su odustali od Velikoga putovanja Eldara iz
Cuivienena i nastanili se u šumama u dolini Anduina [Silmarillion, str. 100-101];
sezalo je u šume s obje strane Velike rijeke, uključujući i područje gdje je poslije
stajao Dol Guldur. Ti vilenjaci nisu imali ni kneževa ni vladara, te su živjeli
bezbrižno sve dok je središte Morgothove sile bilo na sjeverozapadu
Međuzemlja;{112} "ali mnogi Sindari i Noldori došli su među njih i tu ostali, čime
je započelo njihovo 'sindariziranje' pod utjecajem beleriandske kulture". [Nije
pojašnjeno kada je došlo do tog prijelaza u Lorinand; moguće je da su došli iz
Eregiona kroz Khazad-dum i pod Galadrielinim okriljem.] Galadriel je imala
uspjeha u Lorinandu u nastojanjima da potre Sauronove spletke; u Lindonu je
pritom Gil-galad odbacio Sauronove poslanike, pa čak i samog Saurona [kao što
iscrpnije prenosi tekst O Prstenovima moći (Silmarillion, str. 313)]. Ali Sauron
je bio bolje sreće s Noldorima iz Eregiona, a napose s Celebrimborom, koji je u
srcu žudio vještinom i slavom postati ravan Feanoru. [Sauronovo ulagivanje
kovačima iz Eregiona, te njegovo uzimanje imena Annatar, Gospodar darova,
opisano je u tekstu O Prstenovima moći; ali ondje se Galadriel ne spominje.]
U Eregionu se Sauron izdavao za izaslanika Valara, kojeg su poslali u
Međuzemlje ("pretkazavši tako Istare") ili kojem su naredili da ondje ostane
kako bi pomagao vilenjacima. Smjesta je opazio da će mu Galadriel biti glavni
suparnik i prepreka, te ju je nastojao udobrovoljiti, podnosivši njezin prezir s
izvanjskim strpljenjem i uljudnošću. [Ova na brzinu sročena skica ne objašnjava
zašto je Galadriel prezirala Saurona, osim ako nije prozrela njegovu krinku, a
niti zašto mu je, ako je već uspjela opaziti njegovu istinsku prirodu, dopustila da
ostane u Eregionu.]{113} Sauron se poslužio svim svojim umijećima na
Celebrimboru i njegovim sudruzima kovačima koji su se bili udružili u bratstvo,
odnosno društvo, vrlo utjecajno u Eregionu, zvano Gwaith-i-Mirdain; ali
djelovao je u tajnosti, tako da Galadriel i Celeborn nisu znali za nj. Sauron je
uskoro podveo Gwaith-i-Mirdain pod svoj utjecaj, jer isprva su imali velike
koristi od njegovih uputa u tajna znanja o tim vještinama.{114} Toliku je moć nad
Mirdainima stekao da ih je na koncu nagovorio da se pobune protiv Galadriel i
Celeborna i preuzmu vlast u Eregionu; to se zbilo negdje između 1350. i 1400.
godine Drugog doba. Galadriel je tada napustila Eregion i kroz Khazad-dum
otišla u Lorinand, povevši Amrotha i Celebrian; ali Celeborn nije htio ući u
patuljačka zdanja, te se zadržao u Eregionu, gdje Celebrimbor nije mario za
njega. U Lorinandu je Galadriel preuzela vlast, kao i skrb oko obrane od
Saurona.
Samje Sauron otišao iz Eregiona oko 1500. godine, nakon što su Mirdaini
počeli stvarati Prstenove moći. Sad, Celebrimbor nije bio iskvaren u srcu ili
vjeri, već je prihvatio Saurona onakvoga kakvim se predstavljao; a kad je
napokon otkrio postojanje Prstena Jednog, pobunio se protiv Saurona i otišao u
Lorinand da se još jedanput posavjetuje s Galadriel. Trebali su tom prilikom
uništiti sve Prstenove moći, "ali nisu uspjeli smoći snage". Galadrielin savjet bio
je da Tri vilenjačka Prstena valja sakriti, nikad se njima ne služiti, te ih raštrkati
daleko od Eregiona, gdje Sauron smatra da se nalaze. Tom prilikom od
Celebrimbora je primila Nenyu, Bijeli prsten, čija je moć donijela snagu i ljepotu
kraljevini Lorinand; ali također je nad njom imao veliku i nepredviđenu moć, jer
osnažio je skrovitu čežnju za Morem i povratkom na Zapad u njoj, tako da joj se
radost boravka u Međuzemlju smanjila.{115} Celebrimbor je poslušao njezin
savjet da Prsten zraka i Prsten vatre treba ukloniti iz Eregiona; povjerio ih je tako
Gil-galadu u Lindonu. (Ovdje se navodi da je tom prilikom Gil-galad dao Naryu,
Crveni prsten, Clrdanu, gospodaru Luka, ali u kasnijoj bilješci na margini teksta
stoji da ga je zadržao sve do polaska u rat Posljednjeg saveza.)
Kad je Sauron saznao za Celebrimborovo pokajanje i pobunu, krinka je
spala s njega, otkrivši njegov gnjev; okupio je veliku ratnu silu i preko
Calenardhona (Rohana) pošao u pohod na Eriador 1695. godine. Kad je vijest o
tome doprla do Gil-galada, on je odaslao ratnu silu pod zapovjedništvom
Elronda Poluvilenjaka; ali pred Elrondom je bio dalek put, a Sauron je svrnuo na
sjever i smjesta pošao na Eregion. Izviđači i prethodnica Sauronove vojske već
su se približavali kad je Celeborn izveo nenadan udar i odbacio ih; ali premda je
uspio spojiti svoje snage s Elrondovima, nisu se mogli vratiti u Eregion, jer
Sauronova je vojska bila puno veća od njihove, dostatna i da ih zadrži na
razmaku i da čvrsto opkoli Eregion. Napokon, napadači su se probili u Eregion,
razorili ga i opustošili, te zarobili glavni cilj Sauronova napada, Dom Mlrdaina,
gdje su im bile kovačnice i riznice. Celebrimbor se, u očaju, sam odupro
Sauronu na stubištu pred velikim dverima Mlrdaina; ali sapeli su ga kukama i
zarobili, a Dom su opljačkali. Ondje je Sauron uzeo Devet prstenova i druga
manja djela Mirdaina; ali Sedam i Tri nije mogao naći. Zatim su Celebrimbora
stavili na muke, te je Sauron od njega saznao kome je bilo podareno onih Sedam.
To je Celebrimbor otkrio zbog toga što mu ni do Sedam ni do Devet nije bilo
stalo tako kao do ona Tri; Sedam i Devet bili su sazdani uz Sauronovu pomoć,
dok je Tri sazdao Celebrimbor sam, s drugačijom snagom i svrhom. [Ovdje se ne
kaže izrijekom da je Sauron pritom prisvojio Sedam prstenova, iako se to
vjerojatno podrazumijeva. U Dodatku A (III) Gospodara prstenova stoji da su
patuljci Durinova naroda vjerovali da su Durinu III., kralju Khazad-duma, Prsten
dali sami vilin-kovači, a ne Sauron; ali ovaj tekst ne spominje kako je Sedam
prstenova došlo u posjed patuljaka.] O ona Tri prstena Sauron ništa nije mogao
saznati od Celebrimbora; stoga ga je dao pogubiti. Ali točno je pogodio da su Tri
bila povjerena vilenjačkim čuvarima: to je zacijelo značilo da su u pitanju
Galadriel i Gil-galad.
U crnom se bijesu vratio ratovanju; za barjak je uzeo Celebrimborovo tijelo
obješeno o motku, probodeno orkovskim strijelama, i okomio se na Elrondove
snage. Elrond je dotad okupio ono malo vilenjaka iz Eregiona koji su pobjegli,
ali nije imao snage da se odupre toj navali. Doživio bi pače i poraz da Sauronova
vojska nije bila napadnuta s leđa; jer Durin je poslao patuljačku postrojbu iz
Khazad-duma, a uz njih su došli vilenjaci iz Lorinanda pod Amrothovim
vodstvom. Elrond se uspio izvući, ali bio je prisiljen uzmaknuti na sjever te je
tada [1697. godine, prema Izvješću o godinama] utemeljio pribježište i uporište
u Imladrisu (Rivendellu). Sauron se povukao iz potjere za Elrondom, okomio na
patuljke i vilenjake iz Lorinanda, i odbacio ih; ali iza njih su se zatvorile Dveri
Morije, pa nije mogao ući. Otada je Sauron gajio mržnju prema Moriji, a svim
orcima bilo je zapovjeđeno da salijeću patuljke kad god mogu.
Sad je Sauron pokušao podjarmiti Eriador: na Lorinand je mogao pričekati.
Ali dok je harao tim zemljama, ubijajući ili tjerajući sve male skupine ljudi i
loveći preostale vilenjake, mnogi su izbjeglice prišli Elrondovoj vojsci na
sjeveru i pojačali je. Sad, Sauronova neposredna nakana bila je zauzeti Lindon,
jer je vjerovao kako će ondje imati najviše izgleda da se dočepa jednog od Triju
prstenova, ili više njih; stoga je okupio raštrkane snage i krenuo u pohod na
zapad prema Gil-galadovoj zemlji, paleći i pljačkajući po putu. Ali vojnu silu
oslabila mu je nužnost ostavljanja snažne postrojbe koje će zadržati Elronda i
spriječiti ga da nasrne na njega s leđa.
Sad, brodovi Numenorejaca godinama su već uplovljavali u Sive luke, gdje
su bili dobrodošli. Čim je Gil-galad počeo strahovati da bi Sauron mogao doći u
Eriador i otvoreno zaratiti, poslao je poruke u Numenor; a Numenorejci su na
obalama Lindona počeli okupljati ratne snage i potrepštine. Kad je Sauron napao
Eriador 1695. godine, Gil-galad je pozvao Numenor u pomoć. Na toje kralj Tar-
Minastir odaslao veliku mornaričku silu; ali bila je zadržana putem, te nije stigla
do obala Međuzemlja sve do 1700. godine. Dotad je Sauron već podjarmio cijeli
Eriador, izuzev tek opkoljenog Imladrisa, te stigao do toka rijeke Lhun. Bio je
pozvao nove snage, koje su mu stizale s jugoistoka; dapače, nalazile su se već u
Enedwaithu, na Tharbadskom prijelazu, koji je bio vrlo slabo branjen. Gil-galad
i Numenorejci držali su Lhun u očajničkom pokušaju obrane Sivih luka, kad je u
sam zadnji čas stigla velebna Tar-Minastirova ratna sila; Sauronova je vojska
doživjela težak poraz i bila odbačena. Numenorejski admiral Ciryatur poslao je
dio svojega brodovlja da pristane uz obale dalje prema jugu.
Sauron je bio otjeran na jugoistok nakon velikog pokolja na gazu Sarn
(prijelazu preko Baranduina); a iako ga je osnažila njegova postrojba iz
Tharbada, iznenada je opet zatekao numenorejsku vojsku u svom zaleđu, jer
Ciryatur je bio iskrcao snažnu postrojbu na ušće rijeke Gwathlo (Sivotok) "gdje
je stajalo malo numenorejsko pristanište". [To je bio Tar-Aldarionov Vinyalonde,
kasnije znan kao Lond Daer; vidi Dodatak D.] U Bici na Gwathlu Sauron je bio
hametice nadvladan, do te mjere da je i sam jedva pobjegao. Njegova mala
preostala sila bila je napadnuta na istočnoj strani Calenardhona, dok je on tek s
tjelesnom stražom utekao u područje kasnije zvano Dagorlad (Bojno polje),
odakle se slomljen i ponižen vratio u Mordor, gdje se zakleo osvetiti Numenoru.
Vojska koja je držala Imladris pod opsadom zatekla se između Elronda i Gil-
galada, koji su je posve satrli. Eriador je bio očišćen od neprijatelja, ali ležao je
mahom u ruševinama.
U to je vrijeme održano prvo Vijeće,{116} na kojem je bilo određeno da bi se
vilenjačko uporište na istočnoj strani Eriadora trebalo držati u Imladrisu, umjesto
u Eregionu. Tom prilikom je Gil-galad Elrondu dao Vilyu, Plavi prsten, te ga
imenovao svojim potkraljem u Eriadoru; ali Crveni je prsten zadržao, sve dok ga
nije dao Clrdanu na odlasku iz Lindona u danima Posljednjeg saveza,{117}
Godinama su Zapadne zemlje uživale mir, uz dovoljno vremena da im rane
zacijele; ali Numenorejci su okusili moć u Međuzemlju, te su od tog doba počeli
stvarati trajne naseobine na zapadnim obalama [što je datirano "cca. 1800." u
Izvješću o godinama], postavši tako moćni da se Sauron nije još dugo usuđivao
krenuti na zapad iz Mordora.
U zaključnom se odlomku radnja vraća na Galadriel, navodeći da je morska
čežnja u njoj postala tako snažna da je (premda je smatrala svojom dužnošću
ostati u Međuzemlju sve dok Sauron ne bude svladan) odlučila napustiti
Lorinand i nastaniti se uz more. Predala je Lorinand Amrothu, opet prošla kroz
Moriju s Celebrian i stigla u Imladris, u potrazi za Celebornom. Ondje ga je (čini
se) pronašla, te su ondje još dugo bili zajedno; tom je prilikom Elrond prvi put
vidio Celebrian, te ju zavolio, iako ništa o tome nije rekao. Upravo dok je
Galadriel bila u Imladrisu, održano je spomenuto Vijeće. Ali u neko kasnije
vrijeme [nema naznake datuma] Galadriel i Celeborn zajedno su s Celebrian
otišli iz Imladrisa i pristigli u slabo nastanjene krajeve između ušća rijeke
Gwathlo i Ethir Anduina. Ondje su se nastanili u Belfalasu, na mjestu koje se
poslije zvalo Dol Amroth; tamo ih je povremeno posjećivao njihov sin Amroth,
dok su se brojni nandorski vilenjaci iz Lorinanda pridružili njihovoj pratnji.
Galadriel se tek daleko u Trećem dobu, kad je Amroth bio izgubljen, a Lorinand
je dospio u pogibelj, vratila onamo, 1981. godine. Ovime završava tekst "Glede
Galadriel i Celeborna".

 * * *

Ovdje bi se moglo zamijetiti kako je odsutnost suprotnih naznaka u
Gospodaruprstenova navela komentatore na prirodnu pretpostavku da su
Galadriel i Celeborn proveli drugu polovicu Drugog doba i cijelo Treće u
Lothlorienu; ali nije bilo tako, iako je priča koju o njima ocrtava tekst "Glede
Galadriel i Celeborna" poslije bila uvelike izmijenjena, kako će biti pokazano.
 AMROTHINIMRODEL

Već sam spomenuo da bi, u slučaju da se Amroth doista smatrao sinom
Galadriel i Celeborna u vrijeme pisanja Gospodara prstenova, tako bitna veza
teško mogla ostati prešućena. Ali bilo tome tako ili ne, takvo je gledanje na
njegovo podrijetlo kasnije odbačeno. Ovdje dajem kratku pripovijest (koja
potječe najranije iz 1969.) s naslovom "Kratak prikaz dijela predanja o Amrothu
i Nimrodel".

Amroth je bio kralj Loriena nakon što je njegov otac Amdir
poginuo u Bici na Dagorladu [3434. godine Drugoga doba]. Njegova
je zemlja nakon Sauronova poraza godinama živjela u miru. Iako je
podrijetlom bio Sinda, živio je na način Šumskih vilenjaka i nastanio
se u visokim stablima svrh jednog velikog zelenog humka, koji se
kasnije navijek zvao Cerin Amroth. To je učinio iz ljubavi prema
Nimrodel. Godinama ju je volio, te se nije ženio, jer se ona nije htjela
vjenčati s njime. Ona ga je također voljela, dapače, jer bio je lijep čak i
za jednog Eldu, te odvažan i mudar; ali pripadala je narodu Šumskih
vilenjaka i žalila zbog dolaska vilenjaka sa Zapada, koji su (kako je
govorila) donijeli ratove i razorili davnašnji mir. Htjela je govoriti
samo jezikom Šumskih, čak i nakon što su se žitelji Loriena mahom
prestali služiti njime;{118} i živjela je sama pokraj slapova rijeke
Nimrodela kojoj je dala svoje ime. Ali kad je strava izašla iz Morije i
istjerala patuljke, na čije su se mjesto došuljali orci, užasnuto je sama
pobjegla u prazne krajeve na jugu [1981. godine Trećega doba].
Amroth je otišao za njom i naposljetku je pronašao na rubu Fangorna,
koji je u to vrijeme prilazio mnogo bliže Lorienu.{119} Nije se usudila
ući u tu šumu, jer joj je drveće prijetilo, kako je rekla, a neka stabla su
joj prepriječila put.
Ondje su Amroth i Nimrodel zapodjenuli dugu raspravu; i na
koncu su se obećali jedno drugome. "Bit ću tome vjerna," rekla je, "a
vjenčat ćemo se kad me dovedeš u neki kraj gdje vlada mir." Amroth
se zavjetovao da će njoj za ljubav napustiti svoj narod, iako ga je sad
snašla nevolja, te s njom potražiti takav kraj. "Ali u Međuzemlju više
takva nema," rekao je, "a neće ga ni biti za vilin-puk. Valja nam
poiskati put preko Velikoga mora na pradavni Zapad." I kazao joj je da
na jugu postoji luka u koju su davno otišli mnogi iz njegova naroda.
"Sada su malobrojni, jer većina je otplovila na Zapad; ali preostali još
grade lađe i prevest će svakoga iz svoga roda koji im dođe umoran od
Međuzemlja. Kazuje se kako se milost prelaska Mora što nam je
Valari dadoše sada ukazuje i svakome od onih koji su pošli na Veliko
putovanje, čak i ako u prošlim dobima ne stigoše do obala i još
nijedanput ne vidješe Blaženu zemlju."
Nije ovdje mjesto za kazivanje o njihovu putovanju u zemlju
Gondor. Bilo je to u doba Earnila Drugog, pretposljednjeg kralja Južne
kraljevine, čije su zemlje proživljavale teške dane. [Earnil II. vladao je
Gondorom od 1945. do 2043.] Drugdje se kazuje [ali ne u bilo kojem
postojećem zapisu] kako su se razdvojili i kako je Amroth, nakon što
ju je uzalud iskao, otišao u tu vilin-luku i otkrio da ih je ondje još vrlo
malo. Manje nego što bi stalo u jednu lađu; a samo im je jedna mogla
zaploviti. U njoj su se sada spremali otisnuti na pučinu i napustiti
Međuzemlje. Amrothu su pružili dobrodošlicu, jer bilo im je drago što
je njegov dolazak ojačao njihovu malu družbu; ali nisu bili voljni
pričekati Nimrodel, u čiji dolazak više nisu gajili nade. "Pođe li kroz
naseljene krajeve Gondora," kazali su, "nitko je neće ometati, a možda
će primiti i pomoć; jer gondorski su ljudi dobri, a njima vladaju
potomci Prijatelja vilenjaka iz davnine, koji još, na svoj način, govore
našim jezikom; ali u gorju ima mnogo neprijateljski nastrojenih ljudi i
zlih stvorova."
Godina je istjecala prema jeseni, i uskoro su se očekivali snažni
vjetrovi, neprijateljski i opasni čak i za vilin-lađe, dok se još nalaze u
blizini Međuzemlja. Ali tako je teško Amroth tugovao da su ipak
odgađali polazak još tjednima; a živjeli su na svojoj lađi, jer su im
kuće na obali bile ispražnjene i puste. Zatim se jedne jesenje noći digla
silna oluja, jedna od najstrašnijih u ljetopisima Gondora. Stigla je iz
studene Sjeverne pustoši i prohujala Eriadorom do gondorskih
zemalja, harajući sve pred sobom; Bijelo joj gorje nije zapriječilo put i
mnoge je ljudske brodove otpuhala na pučinu Belfalaskog zaljeva,
gdje ih je progutalo more. Laku vilin-lađu otrgnula je s veza i stjerala
u divlje vode, u smjeru obala Umbara. Ni glasa se o njoj u
Međuzemlju nikad više nije čulo; ali vilin-lađe građene za to
putovanje nisu tonule, pa nema sumnje da je napustila Krugove Svijeta
 i naposljetku stigla u Eresseu. Ali nije onamo dovela Amrotha. Oluja
je na gondorske obale udarila baš kad je zora zarudjela kroz hitre
oblake; ali kad se Amroth probudio, lađa je već bila daleko od kopna.
Kriknuo je glasno u očaju: Nimrodel!, skočio u more i zaplivao prema
obali što se gubila u daljini. Pomorci su ga vilenjačkim vidom još
dugo promatrali gdje se bori s valovima, sve dok jutarnje sunce nije
zasjalo kroz oblake i u daljini mu obasjalo svijetlu kosu, sličnu zlatnoj
iskri. Ni vilenjačke ni ljudske oči više ga nisu vidjele u Međuzemlju.
Ovdje se ništa ne kazuje o tome što je zadesilo Nimrodel, iako su o
njezinoj sudbini kružila mnoga predanja.

Prethodni zapis zapravo je bio sročen kao ogranak jedne etimološke
rasprave o imenima izvjesnih rijeka u Međuzemlju, u dotičnom slučaju Gilraina,
rijeke iz Lebennina u Gondoru što je utjecala u Belfalaski zaljev zapadno od
Ethir Anduina; još jedan vid predanja o Nimrodel javlja se u raspravi o
sastavnici rain. Vjerojatno se radilo o izvedenici iz korijena ran- "odlutati,
zabludjeti, otići u neizvjesnu smjeru" (kao u imenu Mithrandir, te u Mjesečevu
nazivu Rana).

Ne čini se prikladnim ni za jednu gondorsku rijeku; ali imena
rijeka često se odnose samo na dio njihova toka, na izvor, na niže
poteze ili na druge osobine što su se dojmile istraživača koji su im
nadjenuli ime. U ovom slučaju, međutim, objašnjenje pružaju ostaci
predanja o Amrothu i Nimrodel. Gilrain je hitro tekla s gorja, kao i
druge rijeke u tom području; ali pri dolasku do kraja onog ogranka
Ered Nimraisa koji ju je razdvajao od Celosa [vidi zemljovid pridodan
trećem dijelu Gospodara prstenova] utjecala je u široko, plitko
uleknuće. Tuda je neko vrijeme vijugala, stvorivši jezerce na južnom
kraju prije nego što će se probiti kroz jedan greben i opet hitro
nastaviti prema utoku u Serni. Kazuje se da je Nimrodel, nakon bijega
iz Loriena, u potrazi za morem zalutala u Bijelom gorju, sve dok nije
napokon stigla (ne spominje se kojim putem ili prijevojem) do rijeke,
koja ju je podsjetila na vlastitu rječicu u Lorienu. Srce joj se
razvedrilo, pa je sjela uz jezerce i počela promatrati odraze zvijezda u
njegovim mrkim vodama, i slušati slapove preko kojih je rijeka
nastavljala putovanje prema moru. Ondje je zapala u dubok san od
umora i tako je dugo spavala da je stigla u Belfalas tek nakon što je
Amrothova lađa bila otpuhana na pučinu, a on je stradao u nastojanju
 da otpliva natrag u Belfalas. Ovo je predanje bilo dobro znano u Dor-
en-Ernilu (Kneževoj zemlji),{120} pa nema sumnje da je ime bilo
nadjeveno njemu u spomen.

Esej se nastavlja kratkim objašnjenjem odnosa koji je Amroth, kao kralj
Loriena, imao s tamošnjom vladavinom Celeborna i Galadriel:

Žitelji Loriena čak su i tada [tj. u vrijeme kad je Amroth
nastradao] bili uglavnom onakvi kakvi su bili na kraju Trećega doba:
rodom Šumski vilenjaci, ali pod vlašću kneževa sindarskog podrijetla
(kao i u Thranduilovoj kraljevini u sjevernim dijelovima Mrkodola;
iako se više ne zna jesu li Thranduil i Amroth bili u rodu.){121}
Međutim, bili su uvelike pomiješani s Noldorima (sindarinskog
govora), koji su stigli kroz Moriju nakon što je Sauron uništio Eregion
1697. godine Drugoga doba. U to vrijeme Elrond je otišao na zapad
[sic; vjerojatno se time želi reći samo da nije prešao Magleno gorje] i
utemeljio pribježište Imladris; ali Celeborn je prvo otišao u Lorien i
utvrdio ga za svaki budući Sauronov pokušaj prelaska Anduina. Kad
se, međutim, Sauron povukao u Mordor, te se (prema dojavama)
sasvim posvetio osvajanjima na Istoku, Celeborn se ponovno pridružio
Galadriel u Lindonu.
Lorien je zatim uživao u dugogodišnjem miru i zaboravu pod
vlašću vlastitoga kralja Amdira, sve do Propasti Numenora i
iznenadnoga Sauronova povratka u Međuzemlje. Amdir se odazvao na
Gil-galadov poziv i sa sobom u Posljednji savez doveo najveće
moguće snage, ali poginuo je u Bici na Dagorladu, zajedno s najvećim
dijelom svoje postrojbe. Amroth, njegov sin, tada je postao kralj.

Ovaj prikaz, naravno, uvelike odudara od onoga koji donosi tekst "Glede
Galadriel i Celeborna". Amroth više nije sin Galadriel i Celeborna, već je sin
Amdira, kneza sindarskog podrijetla. Čini se da je starija priča o odnosima
Galadriel i Celeborna s Eregionom i Lorienom doživjela preinake u mnogim
bitnim vidovima, ali nije moguće odrediti koliki bi se njezin dio zadržao u nekoj
cjelovito sročenoj pripovijesti. Celebornova povezanost s Lorienom sada se
smješta mnogo dalje u prošlost (jer u tekstu "Glede Galadriel i Celeborna" on za
cijelog trajanja Drugog doba uopće nije odlazio u Lorien); ovdje saznajemo da
su mnogi noldorski vilenjaci otišli kroz Moriju u Lorien nakon uništenja
Eregiona. Raniji prikaz to i ne spominje, a "beleriandski" vilenjaci ondje su otišli
u Lorien godinama prije, u mirnodopskim uvjetima. Navedeni izvadak implicira
kako je nakon pada Eregiona tu seobu u Lorien poveo Celeborn, dok se
Galadriel pridružila Gil-galadu u Lindonu; ali na drugome mjestu, u zapisu koji
potječe iz istog vremena kao i ovaj, izrijekom se navodi da su oboje tom
prilikom "prošli kroz Moriju sa znatnom pratnjom noldorskih izgnanika i
godinama se zadržali u Lorienu". Ti kasni zapisi niti tvrde niti niječu da je
Galadriel bila u odnosima s Lorienom prije 1697. (što vrijedi i za Celeborna),
dok izvan teksta "Glede Galadriel i Celeborna" nema nikakvog spomena
Celebrimborove pobune (negdje između 1350. i 1400. godine) protiv njihove
vlasti u Eregionu, kao ni Galadrielina odlaska tom prilikom u Lorien, gdje je
preuzela vlast, dok se Celeborn zadržao u Eregionu. U kasnim prikazima nije
objašnjeno gdje su to Galadriel i Celeborn proveli duge godine Drugoga doba
nakon Sauronova poraza u Eriadoru; u svakom slučaju, ondje se više ne
spominje njihov dugogodišnji boravak u Belfalasu.

Rasprava o Amrothu nastavlja se ovako:

Ali tijekom Trećeg doba Galadriel su prožele crne slutnje, pa je s
Celebornom otputovala u Lorien i ondje dugo ostala uz Amrotha, jer
su je posebno zanimale sve vijesti i glasine o rastućoj sjenci u
Mrkodolu i mračnome uporištu u Dol Gulduru. Ali Amrothov je narod
njime bio zadovoljan; bio je odvažan i mudar, a njegovo je malo
kraljevstvo još uživalo blagostanje u svojoj ljepoti. Stoga su nakon
dugih putovanja i raspitivanja u Rhovanionu, od Gondora i granica
Mordora do Thranduila na sjeveru, Celeborn i Galadriel preko gorja
prešli u Imladris, gdje su se zadržali godinama; jer sad su bili u rodu s
Elrondom, koji se početkom Trećeg doba [109. godine, prema Izvješću
o godinama] vjenčao s njihovom kćeri Celebrian.
Nakon stradavanja u Moriji [1980. godine] i tuge što je snašla
Lorien, koji je sad ostao bez vladara (jer Amroth se utopio u moru
Belfalaskog zaljeva, ne ostavivši nasljednika), Celeborn i Galadriel
vratili su se u Lorien, gdje ih je narod dočekao s dobrodošlicom.
Ondje su ostali do kraja Trećega doba, ali nisu uzeli naziv Kralja ili
Kraljice; jer kazali su da su oni tek čuvari te malene ali krasne
kraljevine, posljednje istočne predstraže vilenjaka.

Drugdje postoji još jedan spomen njihovih kretanja tih godina:

U Lorien su se Celeborn i Galadriel vratili dvaput prije
Posljednjeg saveza i kraja Drugoga doba; a u Trećem dobu, kad se
 nadigla sjenka Sauronova oporavka, ondje su opet često boravili. U
svojoj je mudrosti Galadriel uvidjela da će Lorien biti uporište i
središte moći, te spriječiti da Sjenka prijeđe Anduin u ratu koji će
neizbježno povesti prije svog ponovnog poraza (bude li moguć); ali i
da mu treba snažnija i mudrija vladavina od one koju joj može dati
šumski puk. Pa ipak, tek nakon stradanja u Moriji, kad je na načine
nedostupne Galadrielinoj vidovitosti Sauronova sila uspjela prijeći
Anduin i silno ugroziti Lorien, koji je izgubio kralja i čiji se narod dao
u bijeg, te ga zamalo posve napustio i predao orkovskim
zavojevačima, Galadriel i Celeborn trajno su se nastanili u Lorienu i
preuzeli upravu nad njime. Ali nisu uzeli naziv Kralja ili Kraljice, već
su mu bili čuvari koji su ga, kako se ispostavilo, proveli
neoskvrnjenog kroz Rat za Prsten.

U još jednoj etimološkoj raspravi iz istog razdoblja objašnjava se da je ime
Amroth bilo nadimak potekao od njegova stanovanja u visokom talanu ili fletu.
jednoj od drvenih platformi sazdanih visoko u krošnjama lothlorienskih stabala u
kojima su živjeli Galadhrimi (vidi Prstenovu družinu II 6): značilo je
"visokosezac, penjač".{122} U tom tekstu stoji kako navada stanovanja u
krošnjama nije bila opće uvriježena među svim vilenjacima, već se razvila u
Lorienu zbog prirode i položaja te zemlje: ravne, bez dobra kamena, izuzev onog
koji se iz kamenoloma u gorju sa zapadne strane mogao uz mnogo truda
dopremiti niz Srebrotok. Glavno mu je bogatstvo bilo u drveću, preostatku
velikih šuma iz Drevnih dana. Ali nisu svi nastavali krošnje čak ni u Lorienu, a
telain ili fletovi bili su podrijetlom ili skloništa za slučaj napada, ili najčešće
(pogotovo oni visoko na golemim stablima) promatračnice s kojih su tu zemlju i
njezine granice mogle promatrati vilenjačke oči: jer Lorien je s krajem prvog
tisućljeća Trećega doba postao zemlja nelagodne budnosti, a Amroth je zacijelo
živio u sve većem nemiru nakon uspostave Dol Guldura u Mrkodolu.

Jedna takva promatračnica, kojom su se služili čuvari sjevernih
međa, bio je onaj flet u kojem je prenoćio Frodo. I Celebornovo
boravište u Caras Galadhonu bilo je takvog podrijetla; najviši tamošnji
flet, koji Prstenova družina nije vidjela, bio je najuzdignutija točka te
zemlje. Prije je najviši bio Amrothov flet svrh velikog humka,
odnosno brijega, zvanog Cerin Amroth, uzdignutog radom mnogih
ruku i prvenstveno predviđenog za nadziranje Dol Guldura s druge
strane Anduina. Do preinake tih telain u stalne nastambe došlo je tek
 kasnije, a takva su staništa jedino u Caras Galadhonu bila brojna. Ali
Caras Galadhon je sam po sebi bio tvrđava, unutar čijih je zidina
stanovao tek mali broj Galadhrima. Život u tako uzvišenim kućama
isprva se bez sumnje smatrao posebnim, a Amroth ga je vjerojatno
prvi prihvatio. Stoga je to njegovo ime - jedino koje se kasnije pamtilo
u predanjima - najvjerojatnije poteklo iz njegova življenja u jednom
visokom talanu.

Bilješka uz riječi "Amroth ga je vjerojatno prvi prihvatio" glasi:

Osim ako to nije bila Nimrodel. Njezini su porivi bili druge
prirode. Voljela je vode i slapove Nimrodela, od kojih se nije htjela
rastajati na dulje vrijeme; ali kako su se vremena mračila, ta se rječica
našla odviše blizu sjevernih granica, i to u dijelu gdje su Galadhrimi
sad bili rijetki. Možda je od nje Amroth preuzeo zamisao življenja u
visokom fletu.{123}

Vratimo se navedenom predanju o Amrothu i Nimrodel: u kojoj je to "luci
na jugu" Amroth čekao Nimrodel, kamo su (kao što joj je rekao) "davno otišli
mnogi iz njegova naroda"? Dva odlomka iz Gospodara prstenova odnose se na
to pitanje. Jedan je iz Prstenove družine II 6, u kojemu Legolas. nakon što je
otpjevao pjesmu o Amrothu i Nimrodel, spominje "Belfalaski zaljev odakle su
otplovili vilenjaci iz Loriena". Drugi je u Povratku kralja V 9, u kojemu
Legolas, pri pogledu na kneza Imrahila iz Dol Amrotha, zapaža "da ovaj doista
ima vilenjačke krvi" i kaže mu: "Premda je odavno Nimrodelin narod otišao iz
lorienskih šuma, još se vidi da nisu svi otplovili iz luke Amrotha preko vode na
zapad." Na što knez Imrahil odgovara: "Tako govore i predaje moje zemlje."
Kasne i rascjepkane bilješke donekle objašnjavaju te izjave. Tako u jednoj
raspravi o lingvističkim i političkim međuodnosima u Međuzemlju (što potječe
najranije iz 1969. godine) postoji usputan spomen činjenice da su u danima
ranijih naseobina Numenorejaca obale Belfalaskog zaljeva još bile uglavnom
puste, "s izuzetkom jedne luke i male vilenjačke naseobine na jugu zajedničkog
ušća rijeka Morthond i Ringlo" (tj. na samoj sjevernoj strani Dol Amrotha).

Nju su, prema predaji iz Dol Amrotha, utemeljili sindarski
pomorci iz zapadnih luka Belerianda, koji su pobjegli u trima malim
lađama kad je Morgothova sila porazila Eldare i Atane; ali kasnije se
povećala dolaskom pustolovnih Šumskih vilenjaka, koji su u potrazi
 za morem doplovili niz Anduin.

Šumski vilenjaci (ističe se ovdje) "nikad nisu bili posve lišeni nespokoja i
čežnje za Morem, koja je povremeno neke od njih navodila da odlutaju od svojih
domova." Kako bismo doveli ovu priču o "trima malim lađama" u vezu s
predajama koje bilježi Silmarillion, vjerojatno bismo morali pretpostaviti da su
one pobjegle iz Brithombara ili Eglaresta (falaskih luka na zapadnoj obali
Belerianda) kad su oni bili uništeni godinu dana nakon Nirnaeth Arnoediada
(Silmarillion, str. 214), ali dok su Cirdan i Gil-galad izbjegli na otok Balar,
posade tih triju lađa otplovile su mnogo dalje na jug niz obale, sve do Belfalasa.
Ali posve drugačija radnja, u kojoj se te vilenjačke luke utemeljuju kasnije,
iznosi se u jednom nedovršenom odlomku posvećenom podrijetlu imena
Belfalas. Tu se navodi da sastavnica Bel-, premda je nesumnjivo izvedena iz
nekog prednumenorejskog imena, zapravo potječe iz sindarinskog jezika.
Bilješka biva privedena kraju prije davanja daljnjih obavijesti o sastavnici Bel-,
ali kao objašnjenje njezina sindarinskog podrijetla navodi se da je "Gondor
sadržavao jednu malu ali bitnu sastavnicu podosta iznimne prirode: eldarsku
naseobinu . Nakon sloma Thangorodrima, vilenjaci iz Belerianda, ako nisu
otplovili preko Velikog mora ili ostali u Lindonu, odlutali su na istok preko
Modrog gorja u Eriador; ali čini se da je svejedno postojala jedna skupina
Sindara koji su početkom Drugog doba otišli na jug. To su bili preživjeli žitelji
Doriatha, još kivni na Noldore; nakon što su neko vrijeme proveli u Sivim
lukama, gdje su stekli vještinu brodogradnje, "otišli su tijekom godina u potragu
za mjestom gdje će moći živjeti samostalno i naposljetku se nastanili na ušću
Morthonda. Ondje se već nalazila primitivna lučica ribarskog življa, ali ti ljudi
su u strahu od Eldara utekli u gorje."{124}
U bilješci napisanoj u prosincu 1972. ili poslije, koja pripada posljednjim
zapisima mojega oca o Međuzemlju, iznosi se rasprava o vilenjačkoj crti u
ljudima, koja se dade zapaziti u golobradosti onih koji vuku takvo podrijetlo
(golobradost je bila osobina svih vilenjaka); tu se u vezi s kneževskom kućom
Dol Amrotha zapaža da je "ta loza imala naročitu vilenjačku crtu, prema
vlastitim predanjima" (u odnosu na već navedeni razgovor između Legolasa i
Imrahila u Povratku kralja V 9).

Kao što se vidi iz Legolasova spominjanja Nimrodel, u blizini
Dol Amrotha nalazila se pradavna vilenjačka luka, uz koju je stajalo
malo naselje šumskih vilenjaka iz Loriena. Predaja o kneževoj lozi
kazivala je kako se jedan od njihovih predaka vjenčao s vilin-djevom:
 dapače, neke su inačice (očito ne baš vjerojatne) navodile da je to bila
sama Nimrodel. U drugim, vjerojatnijim pripovijestima, to je bila
jedna Nimrodelina družica, koja se izgubila u visokim gorskim
gudurama.

Ova potonja inačica predanja javlja se u podrobnijem obliku u bilješci
pridodanoj neobjavljenom rodoslovlju loze Dol Amrotha počev od Angelimara,
dvadesetoga kneza, oca Adrahila, oca Imrahila, kneza Dol Amrotha u vrijeme
Rata za Prsten:

Prema predaji svoje kuće, Angelimar je bio dvadeseti u
neprekinutom nizu potomaka od Galadora, prvoga vladara Dol
Amrotha (cca. 2004.-2129. Trećega doba). Prema istim tim predajama,
Galador je bio sin Numenorejca Imrazora, žitelja Belfalasa, i vilin-
gospe Mithrellas. Ona je bila među Nimrodelinim družicama, jedna od
mnogih vilenjaka koji su izbjegli na obalu oko 1980. godine Trećega
doba, kada se u Moriji probudilo zlo; tada su Nimrodel i njezine djeve
zalutale u šumovitim brdima i izgubile se. Ali u ovoj pripovijesti
kazuje se da je Imrazor pružio Mithrellas utočište i oženio se njome.
Ali nakon što mu je dala sina Galadora i kćer Gilmith, jedne se noći
iskrala i više je nikad nije vidio. Ali iako je Mithrellas bila iz nižeg
šumskog roda (a ne jedna od Plemenitih ili pak Sivih vilenjaka),
navijek se držalo kako su kuća i rod vladara Dol Amrotha plemeniti
krvlju kao što su lijepi licem i umom.
www.Balkandownload.org
 ELESSAR

U neobjavljenim zapisima tek se malo toga još može naći glede povijesti
Celeborna i Galadriel, izuzev jednog vrlo grubog rukopisa na četiri stranice koji
nosi naslov "Elessar". U prvom je stadiju sročenosti, ali nekoliko je dopuna
uneseno olovkom; ne postoje druge inačice. Uz nekoliko vrlo sitnih uredničkih
dopuna, glasi ovako:

U Gondolinu je živio tvorac dragulja po imenu Enerdhil, najveći
majstor te vještine među Noldorima nakon smrti Feanorove. Enerdhil
je ljubio sve zelene stvorove što rastu, a najviše ga je radovalo vidjeti
sjaj sunca kroz lišće u krošnjama. I srce mu ushtjede sazdati dragulj u
kojem bi se zarobila bistra svjetlost sunca, ali tako da dragulj bude
zelen poput lišća. I sazdao ga je, takva da su mu se čak i Noldori
divili. Jer kazuje se da bi oni koji bi pogledali kroz taj kamen vidjeli
sparušene ili spaljene stvorove iznova cijelima ili onakvima kakvi su
bili u jeku mladosti, dok su ruke koje bi ga primile donosile iscjeljenje
od boli svima koje bi dotakle. Taj je dragulj Enerdhil dao Kraljevoj
kćeri Idril, koja ga je nosila na prsima; tako se spasio iz gondolinskog
požara. A prije nego što će otploviti, Idril reče svome sinu Earendilu:
"Elessar ostavljam tebi, jer u Međuzemlju teških rana ima što ćeš ih ti,
može biti, iscijeliti. Ali nikome drugom predati ga nećeš." Uistinu, u
Sirionskoj luci valjalo je iscijeliti mnoge rane, i ljudske i vilenjačke, a
i medu grlima što su onamo utekla od užasa na Sjeveru; i dok je
Earendil ondje boravio, uživali su zdravlje i blagostanje, a svi su živi
stvorovi na neko vrijeme bili zeleni i krasni. Ali kad je Earendil pošao
na velika putovanja Morem, ponio je Elessar na grudima, jer sred svih
je potraga jedna misao navijek bila pred njim: da će možda opet naći
Idril; a prva uspomena na Međuzemlje bila mu je zeleni kamen nad
njezinim grudima, kad mu je pjevala uz kolijevku dok je Gondolin bio
još u cvatu. Kad se Earendil više nije vratio u Međuzemlje, Elessaru se
tako zameo trag.
U kasnijim je dobima postojao opet jedan Elessar, a o njemu se
kazuje dvojako, iako bi tek oni Mudri kojih više nema mogli reći koje
je točno. Jer neki kažu da je taj drugi uistinu bio samo onaj prvi, koji
se milošću Valara vratio; da ga je sa Zapada sa sobom donio Olorin (u
Međuzemlju znan kao Mithrandir). I jednom tako Olorin posjeti
Galadriel, koja je tad stanovala pod krošnjama Velike Zelenšume; i
dugo razgovarahu. Jer godine izgnanstva počinjale su teško tištati
Noldorsku gospu, koja žudješe za vijestima o rodu i za blaženim
rodnim krajem, a ipak se ne htjede odreći Međuzemlja [prepravljeno
u: ali još se nije smjela odreći Međuzemlja]. A kad joj Olorin prenese
mnoge novosti, ona uzdahnu i reče: "Žalujem u Međuzemlju, jer lišće
pada i cvijeće blijedi; a srce mi žudi dok se spominje drveća i trave što
ne mriju. Htjela bih takove imati u svome domu." Na tojoj Olorin reče:
"Bi li, onda, htjela Elessar?"
A Galadriel reče: "Gdje je sada Earendilov kamen? A Enerdhila
više nema, onog koji ga sazda." "Tko to može znati?" reče Olorin.
"Zacijelo", reče Galadriel, "otiđoše preko Mora, kao i gotovo sve
krasote uz njih. I mora li Međuzemlje onda dovijeka blijedjeti i
propadati?" "To mu je sudbina", reče Olorin. "No to se na neko
vrijeme može ispraviti, vrati li se Elessar. Tek nakratko, dok ne svanu
ljudski dani." "Ako - pa ipak, kako bi to moglo biti", reče Galadriel.
"Jer, zacijelo, Valari su sada premješteni i Međuzemlje im je daleko od
misli, a pod sjenkom su svi oni koji ga se još drže."
"Nije tako", reče Olorin. "Pogled im je još bistar i srca im još
ćute. U ime toga, pogledaj ovo!" I on joj pokaza Elessar, a ona ga
pogleda u čudu. A Olorin reče: "Ovo ti donosim od Yavanne.
Upotrijebi ga kako znaš i na neko će se vrijeme tvoja postojbina
pretvoriti u najkrasotnije mjesto u Međuzemlju. Ali nije ti dano da ga
posjeduješ. Predat ćeš ga kada dođe vrijeme. Jer prije nego što te shrva
umor i napokon se odrekneš Međuzemlja, doći će jedan koji ga ima
primiti, a nosit će ime ovoga kamena: Elessar će se zvati."{125}
Druga pripovijest glasi ovako: jednom je davno, prije nego što je
Sauron zaveo kovače u Eregionu, onamo došla Galadriel i kazala
Celebrimboru, glavnome vilin-kovaču: "Žalosna sam u Međuzemlju,
jer lišće pada i cvijeće što ga voljeh blijedi, a kraj u kome boravim
prepun je sjete koju nijedno proljeće otkloniti ne može."
"Kako bi za Eldare moglo biti drugačije, drže li se Međuzemlja?"
reče Celebrimbor. "Hoćeš li onda prijeći preko Mora?"
"Neću", reče ona. "Angroda više nema, ni Aegnora više nema, ni
Felagunda više nema. Od Finarfinove djece posljednja sam.{126} Ali
srce mi je još ponosito. Što li je to skrivila zlaćana kuća Finarfinova da
 mi valja tražiti oprost od Valara, ili se zadovoljiti morskim otokom,
meni, čija je rodna zemlja Blaženi Aman? Ovdje sam moćnija."
"Što bi onda htjela?" reče Celebrimbor.
"Htjela bih drveće i travu oko sebe što ne mrije - tu, u vlastitoj
zemlji", odgovori mu ona. "Što se zbilo s eldarskom vještinom?" A
Celebrimbor reče: "Gdje je sada Earendilov kamen? A Enerdhila koji
ga sazda više nema."
"Otiđoše preko Mora," reče Galadriel, "kao i gotovo sve što
krasno je. Ali mora li onda Međuzemlje dovijeka blijedjeti i
propadati?"
"To mu je sudbina, držim", reče Celebrimbor. "Ali ti znaš da te
ljubim (iako si se odlučila za Celeborna od Stabala) i za tu ću ljubav
učiniti sve što mogu ne bih li nekako umijećem ublažio tvoju žalost."
Ali nije kazao Galadriel da i sam u davnine bijaše iz Gondolina, gdje
je prijateljevao s Enerdhilom, iako ga je prijatelj uglavnom
nadmašivao. No, da Enerdhila nije bilo, Celebrimbor bi bio glasovitiji.
Stoga je razmislio, te prionuo na dug i osjetljiv rad, i za Galadriel
izradio svoje najveće djelo (izuzev tek Triju Prstenova). I kazuje se da
je istančaniji i bistriji od Enerdhilova bio zeleni dragulj što ga je
sazdao, no svjetlost mu ipak nije bila tako snažna. Jer dok je
Enerdhilov dragulj obasjala svjetlost Sunca u mladosti, već je mnogo
ljeta bilo prošlo prije nego što je Celebrimbor prionuo na posao, a
nigdje u Međuzemlju svjetlost nije bila onako bistra kao prije, jer iako
je Morgoth bio izbačen u Prazninu i više se nije mogao vratiti, sjenka
mu je izdaleka padala amo. Svejedno, blistav je bio Celebrimborov
Elessar; i umetnuo ga je u velebnu srebrnu kopču u liku orla što
polijeće raširenih krila.{127} Dok je imala Elessar, svi su stvorovi oko
Galadriel rasli u krasoti, sve do dolaska Sjene u Šumu. Ali poslije, kad
joj je Celebrimbor poslao Nenyu, glavnoga od Triju,{128} dragulj joj
(kako je smatrala) više nije trebao, pa ga je dala svojoj kćeri
Celebrian, te je tako došao do Arwen i do Aragorna, zvanoga Elessar.

A na kraju piše:

Elessara je u Gondolinu sazdao Celebrimbor, te je tako dopao
Idril i time Earendila. Ali tome se izgubio trag. Ali drugog je Elessara
sazdao također Celebrimbor u Eregionu na zahtjev Gospodarice
Galadriel (koju je ljubio) te nije potpadao pod Jedan, budući da je bio
sazdan prije nego što se Sauron iznova uzdigao.

Sadržaj se u izvjesnim osobinama slaže s tekstom "Glede Galadriel i
Celeborna", a po svoj prilici je i nastao otprilike u isto vrijeme, ili nešto ranije.
Celebrimbor je tu ponovno tvorac dragulja iz Gondolina, a ne jedan od
Feanoraca; a za Galadriel se kaže da nije bila voljna odreći se Međuzemlja - iako
je tekst naknadno bio preinačen ne bi li se uveo pojam zabrane, dok na kasnijem
mjestu u radnji ona spominje oprost Valara.
Enerdhil se ne javlja ni u jednom drugom zapisu; a zaključne riječi teksta
pokazuju da ga je Celebrimbor trebao zamijeniti u ulozi tvorca Elessara iz
Gondolina. Nigdje više nema traga od Celebrimborove ljubavi prema Galadriel.
Tekst "Glede Galadriel i Celeborna" navodi na zaključak da je on s njima došao
u Eregion; ali ondje, kao i u Silmarillionu, Galadriel upoznaje Celeborna u
Doriathu, te je teško objasniti Celebrimborove riječi "iako si se odlučila za
Celeborna od Stabala". Također je nejasno spominjanje Galadrielina boravka
"pod krošnjama Velike Zelenšume". To bi se moglo protumačiti kao široka
uporaba (nigdje drugdje zatečena) tog izraza, koja bi uključivala i lorienske
šume s druge strane Anduina; ali riječi "dolazak Sjene u Šumu" nedvojbeno se
odnose na uzdizanje Saurona u Dol Gulduru, koje se u Dodatku A (III)
Gospodara prstenova naziva "Sjena u šumi". To bi moglo značiti da je
Galadrielina moć u jednom razdoblju obuhvaćala i južne dijelove Zelenšume
Velike; a potvrda tome može se naći u tekstu "Glede Galadriel i Celeborna", gdje
se za kraljevinu Lorinand (Lorien) kaže da je sezala "u šume s obje strane Velike
rijeke, uključujući i područje gdje je poslije stajao Dol Guldur". Moguće je,
također, da se na istome poimanju zasniva izjava u Dodatku B Gospodara
prstenova, u uvodnoj bilješci za Izvješće o godinama Drugoga doba, kako je
glasila u prvome izdanju: "mnogi su se od Sindara preselili na istok i uspostavili
kraljevstva vrlo daleko. Među njima su glavni bili Thranduil na sjeveru
Zelenšume Velike, te Celeborn na jugu šume'. U prerađenome izdanju ta je
opaska o Celebornu izostavljena, a umjesto nje javlja se spomen njegova
stolovanja u Lindonu.
Za kraj, može se spomenuti da se iscjeliteljska moć u Sirionskim lukama,
koja se ovdje pripisuje Elessaru, u Silmarillionu (str. 270) objašnjava utjecajem
Silmarila.
 DODACI

Dodatak A

ŠUMSKI VILENJACI I NJIHOV GOVOR

Kako spominje Silmarillion (str. 100-101), neki su Nandori, telerski
vilenjaci koji su odustali od pohoda Eldara na istočnoj strani Maglenog gorja,
"cijeli vijek boravili u šumama u Dolini Velike rijeke" (dok su drugi, kako se
navodi, otišli niz Anduin do njegovih ušća, a bilo je i onih koji su zašli u
Eriador: od potonjih su potekli Zeleni vilenjaci iz Ossirianda).
U jednoj kasnoj etimološkoj raspravi o imenima Galadriel, Celeborn i
Lorien izrijekom stoji da su Šumski vilenjaci iz Mrkodola i Loriena bili potomci
telerskih vilenjaka koji su se zadržali u Dolini Anduina:

Šumski vilenjaci (Tawarwaith) bili su podrijetlom Teleri, pa tako
i daljnji rod Sindara, premda su od njih bili udaljeniji nego Teleri iz
Valinora. Bili su to potomci onih Telera koji se na Velikome putovanju
nisu usudili prijeći Magleno gorje, već su se zadržali u Dolini Anduina
i tako nikad nisu doprli do Belerianda ili Mora. Sto ga su bili u bližem
srodstvu s Nandorima (inače zvanima Zeleni vilenjaci) iz Ossirianda,
koji su s vremenom ipak prešli gorje i naposljetku stigli u Beleriand.

Šumski vilenjaci sakrili su se u šumskim uporištima s one strane Maglenog
gorja te postali malen i raštrkan narod, jedva razlučiv od Avara;

ali još su pamtili da su prvotno bili Eldari, pripadnici Trećega
 klana, te su pružali gostoprimstvo onim Noldorima i napose Sindarima
koji nisu otišli preko Mora, već su pošli u seobu na istok [tj. početkom
Drugoga doba]. Pod njihovim su vodstvom opet postali uređeno
društvo i stekli veću mudrost. Thranduil, otac Legolasa iz Devetorice
pješaka, bio je Sinda, te se tim jezikom govorilo u njegovoj kući,
premda ne i u cijelom njegovu narodu.
U Lorienu, gdje su mnogi bili podrijetlom Sindari, ili preživjeli
Noldori iz Eregiona, sindarinski je postao jezik svih. Više se, naravno,
ne zna u čemu se točno njihov sindarinski razlikovao od oblika iz
Belerianda - vidi Prstenovu družinu II 6, gdje Frodo navodi da se jezik
kojim je šumski narod međusobno govorio razlikovao od onoga na
zapadu. Vjerojatno je bio drugačiji mahom u onome što bi se danas
popularno nazvalo "naglaskom": uglavnom različit u intonacijama i
izgovorima samoglasnika, dovoljnim da smetu nekoga ne posve
vičnog čistijem sindarinskom, poput Froda. Možda je, naravno, bilo i
izvjesnih lokalizama i drugih osobina u osnovi proisteklih iz utjecaja
bivšeg šumskog jezika. Lorien je dugo bio prilično izdvojen od
izvanjskoga svijeta. Svakako, neka imena sačuvana iz njegove
prošlosti, kao što su Amroth i Nimrodel, ne mogu se posve izvesti iz
sindarinskoga, iako mu pristaju oblikom. Čini se da je caras bila stara
riječ za utvrdu s opkopom, koja se ne zatječe u sindarinskom. Lorien
je vjerojatno preinaka starijeg, danas izgubljenog imena [iako se na
ranijem mjestu navodi da je prvotno šumsko, odnosno nandorsko ime
bilo Lorinand].

S ovim opaskama o šumskim imenima usporediva je bilješka iz Dodatka F
(I) Gospodara prstenova, odjeljak "O vilenjacima" (postoji samo u prerađenom
izdanju).
Druga općenita izjava vezana uz šumski vilenjački zatječe se u jednoj
lingvističko-povijesnoj raspravi napisanoj u istom kasnom razdoblju kad i
upravo navedena:

Iako su se narječja šumskih vilenjaka do njihova ponovnog
susreta s davno razdvojenim srodnicima toliko udaljila od
sindarinskoga da su im bila jedva razumljiva, već je nakon kratkog
izučavanja postalo bjelodano da su srodni kao eldarski jezici. Iako je
usporedba šumskih narječja s vlastitim govorom itekako zanimala
učenjake, pogotovo one noldorskog podrijetla, danas se tek malo zna o
šumskom vilenjačkom. Šumski vilenjaci nisu izumjeli nikakav oblik
pisanja, a oni koji su naučili tu vještinu od Sindara pisali su najbolje
što su umjeli na sindarinskom. Potkraj Trećega doba šumski se jezici
vjerojatno više nisu govorili u dva predjela važna u vrijeme Rata za
Prsten: u Lorienu i u Thranduilovoj kraljevini na sjeveru Mrkodola.
Od njih se u zapisima sačuvala samo poneka riječ, uz nekoliko imena
osoba i mjesta.
 Dodatak B

SINDARSKI KNEŽEVI ŠUMSKIH VILENJAKA

U Dodatku B Gospodara prstenova, u uvodnoj bilješci Izvješća o
godinama Drugoga doba, stoji: "prije podizanja Barad-dura mnogi su se od
Sindara preselili na istok, a neki su od njih uspostavili kraljevstva [u šumama]
vrlo daleko, gdje su im žitelji bili mahom [Šjumski vilenjaci. Jedan je od njih bio
i Thranduil, kralj na sjeveru Velike Zelenšume".
Nešto više o povijesti ovih sindarskih kneževa Šumskih vilenjaka može se
pronaći u kasnim filološkim zapisima mojega oca. Tako u jednom eseju stoji da
se Thranduilova kraljevina:

prostirala na šume koje su okruživale Pustogoru i obrastale
zapadne obale Dugog jezera prije dolaska patuljaka izgnanih iz Morije
i Zmajeva prodora. Vilenjački žitelji te kraljevine doselili su se s juga,
te su bili srodnici i susjedi lorienskih vilenjaka; ali ondje su stanovali u
Zelenšumi Velikoj istočno od Anduina. U Drugom se dobu njihov
kralj Oropher [otac Thranduila, Legolasova oca] povukao na sjever
poviše Gladdenskih polja. Tako je postupio ne bi li se oslobodio
utjecaja i zadiranja patuljaka iz Morije, koja je izrasla u najveće
patuljačko zdanje zabilježeno u povijesti; a nisu mu bila po volji ni
uplitanja Celeborna i Galadriel u Lorien. Ali tad je još bilo malo
razloga za strah između Zelenšume i Gorja, a njegov je narod bio u
stalnom doticaju sa svojim rodom preko Rijeke, sve do Rata
Posljednjeg saveza.
Usprkos tome što su Šumski vilenjaci željeli imati što manje veze
s poslovima Noldora i Sindara, kao i bilo kojeg drugog naroda,
patuljaka, ljudi ili orkova, Oropher je bio dovoljno mudar da predvidi
kako se mir neće vratiti sve dok Sauron ne bude savladan. Stoga je
okupio veliku vojsku svojega sad već brojnog naroda, pripojio joj
 manju vojsku Malgalada iz Loriena, te poveo snage Šumskih vilenjaka
u boj. Šumski su vilenjaci bili prekaljeni i odvažni, ali slabo
opremljeni oklopima ili oružjem u usporedbi s Eldarima sa Zapada;
bili su uz to i neovisni, te nisu htjeli stati pod vrhovno zapovjedništvo
Gil-galada. Gubici su im stoga bili teži nego što je to bilo nužno, čak i
u onom užasnom ratu. Malgalad je s više od pola sljedbe stradao u
velikoj bici na Dagorladu, nakon što je bio odsječen od glavnine snaga
i stjeran u Mrtve baruštine. Oropher je poginuo u prvom nasrtaju na
Mordor, kad je pohitao na čelu svojih najsrčanijih ratnika prije nego
što je Gil-galad dao znak za napad. Njegov sin Thranduil ostao je na
životu, ali nakon što je rat završio, a Sauron stradao (kako se činilo),
kući je poveo jedva trećinu vojske koja je otišla u rat.

Malgalad iz Loriena ne javlja se nigdje drugdje, a ovdje ne stoji da je bio
Amrothov otac. S druge strane, za Amdira, Amrothova oca, dvaput se kaže da je
stradao u Bici na Dagorladu, tako da se Malgalad vjerojatno može jednostavno
izjednačiti s Amdirom. Ali ne mogu reći koje je ime zamijenilo ono drugo.
Daljnji tekst eseja glasi:

Uslijedio je dugotrajan mir, kad su Šumski vilenjaci opet postali
brojni; ali živjeli su nespokojno i u strepnji, jer su osjećali promjenu
svijeta koju nosi Treće doba. Ljudi su također postajali sve brojniji i
moćniji. Vladavina numenorejskih kraljeva Gondora sezala je sve
dalje na sjever, prema granicama Loriena i Zelenšume. Slobodni ljudi
sa Sjevera (koje su vilenjaci tako zvali jer nisu bili pod vlašću
Dunedaina, a najvećim ih dijelom nisu podčinili Sauron ili njegovi
sluge) širili su se na jug: uglavnom istočno od Zelenšume, iako su se
neki nastanjivali na rubovima šume i travnatim predjelima Dolina
Anduina. Zlokobniji su glasi stizali s daljeg Istoka: Divlji su se ljudi
komešali. Ti negdašnji sluge i štovatelji Sauronovi sad su bili slobodni
od jarma njegove tiranije, ali ne i od zla i mraka koje im je usadio u
srca. Okrutni su ratovi buktali među njima, iz kojih su se neki
povlačili na zapad, umova prepunih mržnje, smatrajući sve one koji
žive na Zapadu neprijateljima koje valja pobiti i poharati. Ali na
Thranduilovu je srcu ležala još veća sjena. Bio je vidio stravu Mordora
i nije ju mogao zaboraviti. Kad bi god pogledao prema jugu, spomen
na njega zatamnio bi mu sunčanu svjetlost, a iako je znao da je sada
razoren i napušten, pod paskom Kraljeva ljudi, strah mu je zborio u
srcu da nije zanavijek poražen: uzdići će se opet.

U drugom odlomku napisanom istodobno s navedenim stoji da su se
Šumski vilenjaci, kad je prošlo tisuću godina Trećega doba, te je Sjenka pala na
Veliku Zelenšumu, pod Thranduilovom vlašću

povukli pred njom dok se širila sve dalje na sjever, sve dok
Thranduil nije naposljetku osnovao kraljevinu na sjeveroistoku šume,
gdje je pod zemljom izdubio tvrđavu i velike dvornice. Kako je
Oropher bio sindarskog roda, nema sumnje da je njegov sin Thranduil
slijedio mnogo stariji primjer kralja Thingola iz Doriatha; njegove se
dvornice, svejedno, nisu dale usporediti s Menegrothom. Nije u njega
bilo ni te vještine, ni tog bogatstva, a ni pomoći patuljaka; a u
usporedbi s vilenjacima iz Doriatha, njegov je šumski narod bio sirov i
priprost. Oropher je među njih došao samo sa šačicom Sindara, koji su
se pak brzo stopili sa Šumskim vilenjacima, prisvojili njihov jezik i
uzeli imena šumskog oblika i stila. To su učinili namjerno; jer oni su
(kao i drugi slični pustolovi, zaboravljeni ili tek usput spomenuti u
predajama) stigli iz Doriatha nakon njegove propasti i nikako nisu
željeli napustiti Međuzemlje, a ni stopiti se s ostalim Sindarima u
Beleriandu, jer njima su vladali noldorski Izgnanici, koji žiteljima
Doriatha nisu bili naročito mili. Dapače, željeli su postati šumski
živalj i vratiti se, kako su znali reći, jednostavnome životu, kakav je
vilenjacima bio prirođen prije nego što ga je poziv Valara poremetio.

Nigdje se (vjerujem) ne objašnjava kako se to što su šumski govor prihvatili
sindarski vladari Šumskih vilenjaka u Mrkodolu, kao što je ovdje opisano, može
dovesti u vezu s izjavom koja kaže da se potkraj Trećega doba šumski vilenjački
jezik više nije govorio u Thranduilovoj kraljevini.
 Dodatak C

GRANICE LORIENA

U Dodatku A (I, iv) Gospodara prstenova stoji da se kraljevstvo Gondor
na vrhuncu svoje moći u doba kralja Hyarmendacila I. (1015.-1149. Trećega
doba) protezalo na sjever "sve do Celebranta i južnih okrajaka Mrkodola". Moj
otac je nekoliko puta izjavio kako je to pogreška: točan tekst trebao bi glasiti "do
Celebrantskoga polja". Prema njegovim kasnim zapisima o međuodnosima
jezika Međuzemlja,

rijeka Celebrant (Srebrotok) bila je unutar granica kraljevine
Lorien, dok je praktička međa kraljevstva Gondor na sjeveru (zapadno
od Anduina) bila rijeka Limlight. Cijeli travnati predio između
Srebrotoka i Limlighta, gdje su se nekada lorienske šume sterale dalje
na jug, u Lorienu se nazivao Parth Celebrant (tj. polje, odnosno
omeđeni travnjak, Srebrotoka) i smatralo ga se dijelom te kraljevine,
iako njezini vilenjački žitelji nisu stanovali izvan rubova tamošnjih
šuma. U kasnijim je danima Gondor sazdao most iznad gornjeg toka
Limlighta te često zauzimao uski predio između donjeg toka Limlighta
i Anduina u okviru svojih istočnih crta obrane, budući da je u velikim
krivinama Anduina (gdje se rijeka hitro obrušavala pokraj Loriena i
ulazila u niske ravnice, prije nego što će se ponovno stuštiti u grotlo
Emyn Muila) bilo mnogo pličina i širokih sprudova preko kojih bi
odlučan i dobro opremljen neprijatelj mogao prevesti bojnu silu
splavovima ili pontonskim mostovima, napose na dva zapadna zavoja,
poznata pod imenom Sjeverna i Južna krivaja. Ovome je kraju u
Gondoru nadjenuto ime Parth Celebrant; i stoga se koristilo pri
određivanju pradavne sjeverne granice. U vrijeme Rata za Prsten, kada
su svi krajevi sjeverno od Bijeloga gorja (izuzev Anoriena) sve do
Limlighta pripadali kraljevstvu Rohan, ime Parth (Polje) Celebrant
rabilo se samo pri spominjanju one velike bitke u kojoj je Eorl Mladi
 hametice potukao napadače Gondora.

U drugom je eseju moj otac zabilježio da dok je na istoku i zapadu prostor
Loriena bio omeđen Anduinom i gorjem (pri čemu se ni riječju ne spominje bilo
kakvo proširenje lorienske kraljevine preko Anduina), sa sjeverne i južne strane
nije imao jasno određenih granica.

U davnini su Galadhrimi tvrdili da upravljaju šumama sve do
onih slapova Srebrotoka na kojima se okupao Frodo; prema jugu vlast
im se protezala mnogo dalje od Srebrotoka, na rijetke lugove manjih
stabala što su se stapali sa šumom Fangorn, premda je srce kraljevine
uvijek bilo u kutu između Srebrotoka i Anduina, gdje je stajao Caras
Galadhon. Nije bilo vidljivih granica između Loriena i Fangorna, ali ni
enti ni Galadhrimi nikad ih nisu prelazili. Jer predaja je kazivala da se
sam Fangorn u pradavnim vremenima susreo s kraljem Galadhrima, te
da je Fangorn rekao: "Ja znam svoje, a ti znaš svoje; neka ni jedna
strana ne remeti što je tuđe. Ali poželi li se neki vilenjak prošetati
mojom zemljom sebi za milinu, bit će rado viđen; a opazite li u svojoj
zemlji nekog enta, nemajte straha." Duga su ljeta prošla, međutim,
otkako je ent ili vilenjak stupio nogom u zemlju onoga drugog.
 Dodatak D

LUKA LOND DAER

U tekstu "Glede Galadriel i Celeborna" spominje se kako je u ratu protiv
Saurona u Eriadoru potkraj sedamnaestog stoljeća Drugoga doba numenorejski
admiral Ciryatur iskrcao snažnu postrojbu na ušće rijeke Gwathlo (Sivotok) gdje
je stajalo "malo numenorejsko pristanište". Čini se da je to prvi spomen te luke,
o kojoj se u kasnijim tekstovima iznosi mnogo toga.
Najpotpuniji prikaz nalazi se u onom filološkom eseju posvećenom
imenima rijeka koji je već bio navođen u vezi s predajom o Amrothu i Nimrodel.
U tome se eseju ime Gwathlo razmatra kako slijedi:

Ime rijeke Gwathlo prevodi se kao "Sivotok". Ali gwath je
sindarinska riječ za "sjenu", u smislu svjetla prigušenog oblacima ili
maglom, ili u dubokim dolinama. Čini se da to ne odgovara
zemljopisnom položaju. Široki krajevi što ih je Gwathlo dijelio na
područja koja su Numenorejci zvali Minhiriath ("Međurječje", između
Baranduina i Gwathla) i Enedwaith ("Središnji puk") bili su uglavnom
ravničarski i otvoreni, bez i jednog jedinog pobrđa. Na stjecištu
Glanduina i Mitheithela [Hoarwella] zemlja je bila gotovo pljosnata, i
ondje se vodotok usporavao i težio razlijevanju u močvarišta.{129} Ali
stotinjak milja ispod Tharbada nagib se povećavao. Rijeka Gwathlo,
međutim, nikad nije postajala brza, pa su brodovi manje istisnine
mogli njome bez poteškoća jedriti ili ploviti na vesla sve do Tharbada.
Podrijetlo imena Gwathlo mora se potražiti u povijesti. U vrijeme
Rata za Prsten ti su krajevi mjestimice još bili vrlo šumoviti, napose u
Minhiriathu i na jugoistoku Enedwaitha; ali ravnice su uglavnom bile
travnate. Nakon Velike kuge iz 1636. godine Trećeg doba, Minhiriath
je bio gotovo posve pust, iako je u šumama živjelo nešto skrovitog
lovačkog življa. Istočni dio Enedwaitha, uz podnožje Maglenog gorja,
nastavali su ostaci Dunlandana; a dosta brojan, ali barbarski narod
ribara živio je između ušća Gwathla i Angrena (Isena).
Ali u ranijim danima, u vrijeme prvih istraživanja Numenorejaca,
okolnosti su bile prilično drugačije. Minhiriath i Enedwaith prekrivale
su goleme i gotovo neprekidne šume, izuzev u središnjem području
Velikih močvara. Za potonje promjene velikim su dijelom bili
odgovorni postupci Tar-Aldariona, Kralja-pomorca, koji je sklopio
prijateljstvo i savez s Gil-galadom. Aldarion je imao silnu glad za
drvnom građom, u želji da od Numenora stvori veliku mornaričku silu;
njegova sječa stabala u Numenoru već je izazvala velike razdore. U
putovanjima duž obala s divljenjem je gledao velebne šume te odlučio
na širokome ušću Gwathla osnovati novo pristanište, pod isključivo
numenorejskom upravom (Gondor tad još, naravno, nije postojao).
Ondje je počeo velike radove, koji su se nakon njegova vremena
nastavili širiti. Ta ispostava u Eriadoru pokazala se vrlo bitnom
kasnije, za rata protiv Saurona (1693.-1701. Drugoga doba); ali to je
isprva bila tovarišna luka za utovar građe i brodograđevno pristanište.
Domaće je stanovništvo bilo dosta brojno i ratoborno, ali to je bio
šumski živalj iz rašrtkanih naselja, bez središnjeg vodstva. Na
Numenorejce su gledali sa strahopoštovanjem i nisu im se usprotivili
sve dok sječa stabala nije prerasla u pustošenje. Tada su počeli
napadati Numenorejce i postavljati im zasjede u svakoj prilici, dok su
Numenorejci njih počeli smatrati neprijateljima, te su nemilosrdno
prionuli na sječu, ne mareći ni za šumarstvo ni za sadnju novih
mladica. Isprva se sjeklo s obje strane Gwathla, a građa se rijekom
spuštala u pristanište (Lond Daer); ali sad su Numenorejci prosjekli
široke staze i ceste kroz šume sjeverno i istočno od Gwathla, a
preživjeli je domaći živalj utekao iz Minhiriatha u tamne šume velikog
rta Eryn Vorn, južno od ušća Baranduina, koje se ne bi usudili prijeći,
ni da su mogli, iz straha od vilin-puka. Oni iz Enedwaitha izbjegli su u
gorje na istoku, gdje je poslije bio Dunland; nisu prešli Isen, niti su
pobjegli na veliki rt između Isena i Lefnuija. koji je tvorio sjevernu
stranu Belfalaskog zaljeva [Ras Morthil, odnosno Andrast], zbog
"pukel-ljudi"…
Pustošenje koje su nanijeli Numenorejci bilo je nesagledivo.
Dugo su godina ti krajevi bili njihov glavni izvor građe, ne samo za
brodogradilišta u Lond Daeru i drugdje, već i u samome Numenoru.
Nebrojeni su brodovi prepuni drveta otišli preko mora na zapad. Ti su
krajevi bili i dodatno ogoljeni za rata u Eriadoru; jer izgnani su
 domoroci rado dočekah Saurona, u nadi da će odnijeti pobjedu nad
Ljudima s Mora. Sauron je znao koliko je njegovim neprijateljima
važna Velika Luka sa svojim brodogradilištima, te su mu ti mrzitelji
Numenora poslužili kao uhode i vodiči za pljačkaške upade. Nije imao
dovoljno snaga koje bi odvojio za bilo kakav napad na tvrđave u
Pristaništu ili duž obala Gwathla, ali njegovi su pljačkaši vrlo temeljito
poharali rubne dijelove šuma, podmećući požare u drveću i spaljujući
dobar dio velikih zaliha drvne grade Numenorejaca.
Kad je Sauron naposljetku bio poražen i otjeran istočno od
Eriadora, većina starih šuma bila je uništena. Gwathlo je tekao krajem
koji je nadaleko i naširoko s obje strane bio pustoš, lišena stabala, ali
neobrađena. Drugačije je bilo kad su mu ime nadjenuli oni prekaljeni
istraživači s Tar-Aldarionova broda koji su se u malim barkama
odvažili zaploviti uzvodno. Čim su prošli primorsko područje slana
zraka i snažnih vjetrova, šuma se natisnula na riječne obale, a iako su
vode bile široke, golema su stabla na rijeku bacala velebne sjene, kroz
koje su se barke pustolova nijemo šuljale k neznanoj zemlji. I tako je
prvo ime što su joj ga dali bilo "Sjenovita rijeka", Gwathhir, Gwathir.
Ali kasnije su prodrli na sjever sve do početka velikih močvarišta; iako
je još dugo prošlo prije nego što su imali potrebe ili dovoljno ljudstva
da priđu velikim poslovima isušivanja i gradnje brana, koji su stvorili
veliko pristanište na mjestu gdje će u danima Dvaju kraljevstava
stajati Tharbad. To su močvarište nazvali sindarinskom rječju lo,
prethodno loga [iz korijena log- sa značenjem "vlažan, smočen,
močvaran"]; a isprva su mislili da je ono izvor šumske rijeke, jer još
nisu znali za Mitheithel što je tekao s gorja na sjeveru, prikupljao vode
Bruinena [Glasnovode] i Glanduina, te se plavno izlijevao u ravnicu.
Ime Gwathir bilo je stoga promijenjeno u Gwathld, sjenovita rijeka iz
močvara.
Gwathlo je bilo jedno od rijetkih zemljopisnih imena što su
postala općenito znana i drugima, a ne samo pomorcima iz Numenora,
pa su stoga dobila prijevod na adunaički. On je glasio Agathurush.

Povijest Lond Daera i Tharbada također se spominje u istome
ovom eseju u sklopu razmatranja imena Glanduin:

Glanduin znači "granična rijeka". To joj je ime izvorno (u
Drugome dobu) nadjeveno zbog toga što je ta rijeka bila južna međa
 Eregiona, s čije su suprotne strane živjeli prednumenorejski i mahom
neprijateljski narodi, poput predaka Dunlanđana. Kasnije je zajedno s
Gwathlom, stvorenim njezinim utokom u Mitheithel, tvorila južnu
među Sjevernoga kraljevstva. Zemlja sa suprotne strane, između
Gwathla i Isena (Sir Angrena) zvala se Enedwaith ("Središnji puk");
nije pripadala nijednome kraljevstvu i na njoj nisu zasnivane trajne
naseobine ljudi numenorejskoga podrijetla. Ali velika Sjeverno-južna
cesta, glavna protočnica između Dvaju kraljevstava izuzev mora, tekla
je tuda od Tharbada do Isenskih gazova (Ethraid Engrina). Prije
raspada Sjevernoga kraljevstva i stradanja što su snašla Gondor, pače
sve do Velike kuge 1636. godine Trećeg doba, oba kraljevstva
zajednički su se skrbila za to područje, te su zajednički sazdala i
održavala Tharbadski most i duge nasipne ceste kojima je cesta s obiju
strana Gwathla i Mitheithela, preko močvara u ravnicama Minhiriatha
i Enedwaitha, stizala do njega.{130} Ondje se držala znatna posada
vojnika, pomoraca i građevinara sve do sedamnaestog stoljeća Trećeg
doba. Ali nakon tog vremena ovo područje je brzo počelo propadati; a
dugo prije vremena Gospodara prstenova njime su ponovno zavladala
divlja močvarišta. Kad je Boromir prešao veliki put od Gondora do
Rivendella - hrabrost i prekaljenost potrebne za to nisu u radnji posve
prepoznate - Sjeverno-južna cesta nije više postojala, s izuzetkom
ruševnih ostataka nasipnih cesta, kojima se samo uz veliku odvažnost
moglo prići Tharbadu, gdje bi se zatekle tek ruševine na sve manjem
humlju, uz opasan gaz stvoren ruševinama mosta, koji bi bio
nepremostiv da rijeka na tome mjestu nije bila spora i plitka - ali
široka.
Ako se ime Glanduin uopće i pamtilo, to je bilo tek u Rivendellu;
a ondje bi se odnosilo samo na gornji tok rijeke, gdje je još hitro tekla,
prije nego što će se uskoro izgubiti u ravnicama i nestati u
močvarama: u mreži baruština, jezeraca i otočića, čiji su jedini
stanovnici bila jata labudova i mnogih drugih ptica vodarica. Ako je ta
rijeka uopće imala ime, ono je bilo na jeziku Dunlanđana. U Povratku
kralja VI 6 naziva se rijekom (iako ne i Rijekom) Labudovac,
jednostavno kao rijeka koja se spušta u Nin-in-Eilph, "Vodene predjele
labudova".{131}

Moj otac namjeravao je na prerađeni zemljovid u Gospodaru prstenova
uvrstiti ime Glanduin za gornji tok rijeke te obilježiti močvare kao takve, uz ime
Nin-in-Eilph (ili Labudovac). Njegova namjera očito nije bila dobro shvaćena,
jer je na zemljovidu Pauline Baynes donji dio toka obilježen kao "R.
Labudovac", dok su na zemljovidu u knjizi, kako je već spomenuto, imena
stavljena uz pogrešnu rijeku.
Vrijedi zamijetiti i da se Tharbad spominje kao "porušeni grad" u
Prstenovoj družini II 3, te da je Boromir u Lothlorienu kazao kako je ostao bez
konja u Tharbadu, pri prelaženju Sivotoka (isto, II 8). U Izvješću o godinama
navodi se da se razaranje i napuštanje Tharbada dogodilo 2912. godine Trećeg
doba, kada su velike poplave opustošile Enedwaith i Minhiriath.


Iz ovih je razmatranja vidljivo da se predodžba o numenorejskome
pristaništu na ušću Gwathla proširila od vremena kad je napisan tekst "Glede
Galadriel i Celeborna", od "malog numenorejskog pristaništa" do Lond Daera,
Velike Luke. To je, naravno, Vinyalonde, odnosno Nova Luka iz teksta "
Aldarion i Erendis", iako se to ime ne javlja u upravo navedenoj raspravi. U
tekstu "Aldarion i Erendis" navodi se kako gradnje koje je Aldarion otpočeo u
Vinyalondeu nakon što je postao Kralj "nikad nisu bile privedene kraju". To
vjerojatno znači tek to da ih sam nikad nije priveo kraju; jer kasnija povijest
Lond Daera pretpostavlja da je pristanište bilo s vremenom obnovljeno i
zaštićeno od morskih napada, a čak i u nastavku istoga odlomka iz teksta
"Aldarion i Erendis" stoji kako je Aldarion postavio "temelj za postignuće Tar-
Minastira mnogo godina poslije toga, u prvome ratu sa Sauronom, jer da nije
bilo njegovih radova, numenorejske flote ne bi mogle na vrijeme dopremiti svoju
bojnu silu na pravo mjesto - kao što je i predvidio".
Izjava u gornjoj raspravi o imenu Glanduin, da se luka zvala Lond Daer
Enedh, "Velika Srednja Luka", budući da je bila između pristaništa u Lindonu na
sjeveru i Pelargira na Anduinu, zacijelo se odnosi na vrijeme dugo poslije
numenorejskog ulaska u rat protiv Saurona u Eriadoru; jer, prema navodu iz
Izvješća o godinama, Pelargir je sagrađen tek 2350. godine Drugoga doba, te je
postao glavno pristanište Vjernih Numenorejaca.
 Dodatak E

IMENA CELEBORNA I GALADRIEL

U jednom eseju posvećenom običajima davanja imena među Eldarima u
Valinoru navodi se da su imali dva "osobna imena" (essi), od kojih im je prvo
nadijevao otac pri rođenju; ono je obično podsjećalo na ime samoga oca,
bivajući sličnog značenja ili oblika, ili je čak moglo biti isto ime kao i očevo,
kojemu se poslije, nakon što dijete odraste, mogao dodati neki obilježavajući
prefiks. Drugo je ime zatim, ponekad mnogo kasnije, ali katkad i odmah nakon
rođenja, nadijevala majka; a ta majčinska imena bila su vrlo značajna, budući da
su eldarske majke imale uvid u karakter i sposobnosti svoje djece, a mnoge su
imale i dar proročanskog predviđanja. Uz to, svaki je Elda mogao steći i epesse
("priimak"), koji im nije nužno morao dati njihov rod - svojevrstan nadimak, koji
se uglavnom davao kao naziv iz poštovanja ili počasti; a epesse je moglo postati
ime u općoj uporabi, kojim su se poslije služile pjesma i povijest (kao što je,
primjerice, bio slučaj s Ereinionom, uvijek znanim pod svojim epesseom Gil-
galad).
Tako je ime Alatdriel, koje je, u kasnoj inačici priče o njihovu odnosu,
Galadriel dobila od Celeborna u Amanu, bilo epesse (za etimologiju vidi
Dodatak Silmarilliona, stavka kal-); njime se odlučila služiti u Međuzemlju,
prevedenim na sindarinski kao Galadriel, radije nego svojim "očinskim
imenom" Artanis, ili svojim "majčinskim imenom" Nerwen.
Naravno, tek se u toj kasnoj inačici javlja Celebornovo plemenito-
vilenjačko, a ne sindarinsko ime: Teleporno. Navodi se da je zapravo bilo
telerskog oblika; prastari korijen vilenjačke riječi za "srebro" bio je kyelep-, koji
je na sindarinskom postao celeb, na telerskom telep-, telpe, a na kvenijskom
tyelep-, tyelpe. Ali na kvenijskom se oblik telpe uvriježio zbog utjecaja telerskog
jezika; jer Teleri su cijenili srebro više od zlata, a njihovoj su se vještini kovanja
srebra divili čak i Noldori. Tako se za Bijelo drvo Valinora češće rabilo ime
Telperion nego Tyelperion. (Ime Alatdriel bilo je također na telerskom jeziku:
njegov je kvenijski oblik glasio Altdriel.)
Ime Celeborn prvotno je bilo sročeno s nakanom da znači "Srebrno Drvo":
tako se zvalo i Drvo iz Tol Eressee (Silmarillion, str. 63). Celebornovi bliski
rođaci nosili su "imena drveća": njegov otac Galadhon, brat Galathil i nećakinja
Nimloth, koja je nosila isto ime kao i Bijelo drvo Numenora. U svojim
najkasnijim filološkim zapisima moj otac odbacuje, međutim, značenje "Srebrno
Drvo": tu se druga sastavnica riječi Celeborn (kao imena osobe) izvodi iz
starinskog pridjevnog oblika orna, "uzdignut, visok", umjesto iz srodne imenice
orne, "drvo". (Orne je prvotno označavalo uspravnije i vitkije vrste stabala,
poput breze, dok su se zbijenija, razgranatija stabla, poput hrasta i bukve, na
starinskome jeziku zvala galada, "velerast"; ali ta se razlika nije uvijek provodila
u kvenijskom, dok se izgubila u sindarinskom, gdje su se sve vrste stabala počele
zvati galadh, a orn je ispao iz svakodnevne uporabe, zadržavši se još samo u
stihovima i pjesmama, te u mnogim imenima ljudi i stabala.) Činjenica da je
Celeborn bio visok spominje se u bilješci iz rasprave o numenorejskim mjerama
za dužinu.
O povremenom brkanju Galadrielina imena s riječju galadh moj otac je
napisao:

Kad su Celeborn i Galadriel postali vladari vilenjaka u Lorienu
(podrijetlom mahom Šumskih vilenjaka, koji su sebe zvali
Galadhrimima), Galadrielino ime počelo se vezivati uz drveće, a tome
je dodatni obol dalo ime njezina muža, koje je naizgled također
sadržavalo pojam vezan uz stabla; stoga se izvan Loriena, medu onima
čije su se uspomene na davninu i Galadrielinu povijest zamutile,
njezino ime često mijenjalo u Galadhriel. Ne i u samome Lorienu.

Ovdje se može spomenuti i da se ime vilenjaka iz Loriena točno piše
Galadhrim, a isto vrijedi i za Caras Galadhon. Moj otac prvotno je mijenjao
zvučni oblik glasa th (kao u suvremenoj engleskoj riječi then) u vilenjačkim
imenima u d, budući da se (kako je zapisao) dh ne rabi u engleskome i djeluje
neukusno. Poslije se predomislio, ali Galadrim i Caras Galadon nisu bili
preinačeni sve do pojave prerađenog izdanja Gospodara prstenova (promjena je
unesena u skorije pretiske). Ta su imena netočno napisana u stavci alda u
Dodatku Silmarilliona.



Treći dio

TREĆE DOBA
 I

Stradanje na Gladdenskim poljima

Nakon Sauronova se pada Isildur, sin i nasljednik Elendilov, vratio u
Gondor. Ondje je preuzeo Elendilmir{132} kao kralj Arnora i proglasio se
suverenim vladarom svih Dunedaina sjevera i juga; jer bio je veoma ponosit i
odlučan čovjek. U Gondoru se zadržao godinu dana, da obnovi red i odredi mu
međe;{133} ali veći se dio vojske Arnora vratio u Eriador numenorskom cestom
od Isenskih gazova do Fornosta.
Kad je napokon zaključio da se može vratiti u vlastitu kraljevinu, obuzela
ga je žurba, pa je poželio najprije otići u Imladris; jer ondje je bio ostavio ženu i
najmlađega sina,{134} a uz to se neodložno trebao posavjetovati s Elrondom.
Stoga je odlučio poći na sjever iz Osgiliatha uz doline Anduina k Cirithu Forn en
Andrathu, visokome sjevernom planinskom prijevoju što se spuštao u Imladris.
{135}
Dobro je poznavao taj kraj, jer je onuda često putovao prije Rata saveza, a
tim je putem i odmarširao u boj s ljudstvom iz istočnog Arnora, zajedno s
Elrondom.{136}
Putovanje je bilo dugo, ali mogao je poći još samo jednom trasom, na zapad
i onda na sjever do križanja cesta u Arnoru, pa zatim prema Imladrisu, a taj je
put bio mnogo duži.{137} Jednako hitar, možda, za konjanike, ali on nije
raspolagao grlima pogodnim za jahanje;{138} sigurniji, možda, u negdašnjim
vremenima, ali Sauron je sad bio poražen, dok su žitelji tih dolina bili Isildurovi
saveznici u pobjedi. Nije strahovao, izuzev zbog vremenskih nepogoda i
iscrpljenosti, ali njih valja izdržati onima koje nužda pošalje na dalek put u
Međuzemlju.{139}
Tako se zbilo, kao što kazuju predanja iz kasnijih vremena, da je druga
godina Trećega doba bila na izmaku kad se Isildur otputio iz Osgiliatha
početkom ivannetha,{140} očekujući da će stići do Imladrisa za četrdeset dana, do
sredine narbeletha, prije nego što na sjeveru naiđe zima. Na Istočnim dverima
Mosta toga vedrog jutra ispratio ga je Meneldil.{141} "Pođi sada, neka te sreća
prati i neka ti Sunce tvojega polaska ne prestane obasjavati put!"
S Isildurom su pošla njegova tri sina, Elendur, Aratan i Ciryon,{142} kao i
Garda od dvjesto vitezova i vojnika, strogih arnorskih muževa očvrslih u
ratovanju. O njihovu se putovanju ne kazuje ništa sve dok nisu prešli preko
Dagorlada i produžili na sjever širokim i pustim krajevima južno od Velike
Zelenšume. Dvadesetoga dana, kad su izdaleka ugledali gdje visoravni pred
njima nose šumovitu krunu što sja treperavim rumenilom i zlatom ivannetha,
nebo se natmurilo, a s Rhunskoga je mora zapuhao mračan vjetar bremenit
kišom. Četiri je dana kišilo; stoga se Isildur, kad su dospjeli do prilaza dolinama
između L6riena i Amon Lanca,{143} zadržao podalje od Anduina, nabujala od
hitre vode, te pošao uz strme obronke s istočne strane rijeke ne bi li izbio na
drevne staze Šumskih vilenjaka što su ležale u blizini rubova Šume.
Tako se zbilo da su kasno poslijepodne tridesetoga dana putovanja prolazili
sjevernim rubovima Gladdenskih polja{144} na putu prema Thranduilovoj
kraljevini,{145} kakva je tada bila. Bio je smiraj krasna dana; nad udaljenim su se
gorama gomilali oblaci, rumeni od sjaja sunca što je kroz izmaglicu zapadalo za
njih; sive su sjene već obavijale gudure u dolini. Dunedaini su pjevali, jer se
dnevni marš bližio kraju, a tri četvrtine duga puta do Imladrisa bile su za njima.
Šuma se zdesna nadvijala nad njih s vrha strmih obronaka što su im se spuštali
do staze, pod kojom se nagib prema dnu doline ublažavao.
Odjednom, kako je sunce zaronilo u oblak, začuli su odurne krike orka i
ugledali ih gdje naviru iz Šume i spuštaju se obroncima, uzvikujući svoje ratne
pokliče.{146} Pri utrnulom svjetlu broj im se samo mogao nagađati, ali bilo je
razvidno da su mnogostruko, možda čak i deseterostruko, premoćni nad
Dunedainima. Isildur je zapovjedio da se oblikuje thangail, zaštitni zid od dviju
zbijenih vrsta koji se može svinuti unatrag prodre li mu neprijatelj u poleđinu,
sve dok prema potrebi ne postane zatvoren obruč. Da je tlo bilo ravno ili da je
nagib išao njemu u prilog, postavio bi postrojbu u dirnaith{147} i navalio na orke,
u nadi da će velikom snagom Dunedaina i njihova oružja raskoliti prolaz kroz
njih, obeshrabriti ih i raštrkati; ali to se sad nije više dalo izvesti. Zloguka mu je
sjenka obavila srce.
"Osveta Sauronova i dalje živi, premda je on mrtav", kazao je Elenduru,
koji je stajao do njega. "Lukavština i zle namjere tu su na djelu! Nade u pomoć
nemamo: Moria i Lorien već su daleko za nama, a Thranduil je na četiri dana
marša ispred nas." "A nosimo terete kojima se vrijednost ničim procijeniti ne
može", kazao mu je Elendur; jer on je uživao povjerenje svoga oca.
 Orci su već bili blizu. Isildur se obratio svome štitonoši: "Ohtare,"{148}
kazao je, "predajem ti ovo sada na čuvanje"; te mu je uručio veliku toku s
krhotinama Narsila, Elendilova mača. "Sačuvaj ga da ne padne neprijatelju u
ruke, kako znadeš i umiješ, po svaku cijenu; čak i po cijenu toga da te drže
kukavicom koja me ostavila na cjedilu. Povedi sa sobom pratioca i bježi! Idi!
Naređujem ti!" Na toje Ohtar kleknuo i poljubio mu ruku, pa su ta dva mladića
utekla nizbrdo u mračnu dolinu.{149}
Ako su ih oštrooki orci i zamijetili gdje bježe, nisu za njih marili. Načas su
zastali, pripremajući se za napad. Najprije su odapeli kišu strelica, a zatim
odjednom sa silnim povikom učinili ono što bi Isildur izveo na njihovu mjestu,
poslavši gomilu najjačih ratnika u nasrtaj na Dunedaine niz zadnji obronak, ne bi
li im probili zaštitni zid. Ali on se nije dao. Strelice nisu mogle probiti
numenorski oklop. Veliki su ljudi nadvisivali i najviše orke, a njihovi su mačevi i
koplja imali mnogo veći doseg od neprijateljskog oružja. Nasrtaj je posustao,
razbio se i povukao, ne nanijevši znatniju štetu braniteljima i ne pokolebavši ih,
iza naslaga nastradalih orka.
Isilduru se učinilo da se neprijatelj povlači prema Šumi. Obazro se. Crveni
rub sunca ljesnuo je iza oblaka dok je ponirao za planine; uskoro će pasti noć.
Izdao je naredbe da se marš smjesta nastavi, ali da se smjer svrne prema nižem i
ravnijem tlu, gdje će orci imati manju prednost.{150} Možda je vjerovao da će
ustuknuti pred njima nakon što su skupo platili prvi neuspjeh, premda će ih
možda noću njihovi izvidnici pratiti i držati im logor na oku. Takva je bila
navada orka, koji su najčešće gubili hrabrost kad se njihov plijen mogao okrenuti
i ugristi ih.
Ali prevario se. Napad nije bio samo lukav, već i pun divljačke,
nepopustljive mržnje. Orke s Gorja osnažile su i predvodile mrke sluge Barad-
dura, odaslane davno prije da bdiju nad prijevojima,{151} a iako nitko od njih nije
znao za njega, Prsten je, odsječen sa Sauronove crne šake prije dvije godine, još
bio prepun njegove zle volje i dozivao orcima u pomoć sve koji mu služe.
Dunedaini jedva da su bili prešli milju kad su orci opet udarili. Ovaj put nisu
jurišali, već su pošli u punoj bojnoj snazi. Spustili su se u širokoj vrsti, koja se
izvila u polumjesec i uskoro zatvorila neprekinut obruč oko Dunedaina. Sada su
šutjeli i držali se na odmaku, izvan dometa strašnih čeličnih lukova Numenora,
{152}
premda je mrak brzo padao, a Isildur je imao mnogo manje strijelaca nego
što mu je bilo potrebno.{153} Zaustavio se.
Nastupila je stanka, premda su najoštrookiji Dunedaini kazali da se orci
pomiču prema sredini, krišom, korak po korak. Elendur je prišao ocu, koji je
stajao smrknut i sam, kao da su ga zanijele misli. "Atarinya," kazao je, "a ona
moć što bi mogla zastrašiti ta gnusna stvorenja i narediti im da te slušaju? Zar
nikakve vajde od nje neće biti?"
"Avaj, neće, senya. Ne mogu se poslužiti njime. Strepim od boli njegova
dodira.{154} A još nisam smogao snage da ga podčinim svojoj volji. To bi tražilo
nekoga većeg od mene, što mi je sada razvidno. Ponosa više nemam. Valjalo bi
ga predati Čuvarima Triju."
Uto je odjednom odjeknuo tulež rogova, a orci su se primakli sa svih strana
i bacili se na Dunedaine puni bezglave jare. Nadvila se noć, a nada je jenjala.
Ljudi su padali; jer poneki su veći orci po dvojica odjednom skakali na
pojedinog Dunadana, te ga živi ili mrtvi svojom težinom obarali na tlo, ne bi li
ga druge snažne pandže odvukle i dokrajčile. Orci će možda u toj razmjeni dati
pet glava za jednu, ali i ta im je cijena bila preniska. Ciryon je na taj način
stradao, a Aratan je zadobio smrtnu ranu u pokušaju da ga izbavi.
Elendur je, još neozlijeđen, potražio Isildura. Ovaj je bodrio vojsku na
istočnoj strani, gdje je napad bio najteži, jer su orci još bili u strahu od
Elendilmira na njegovu čelu i izbjegavali ga. Elendur mu je dotaknuo rame, a on
se razjareno okrenuo, misleći da mu se to neki ork primaknuo iza leđa.
"Kralju," kazao mu je Elendur, "Ciryon je mrtav, a Aratan umire. Vaš vas
posljednji savjetnik mora savjetovati, pače, narediti vam, kao što i vi Ohtaru
narediste. Idite! Ponesite svoj teret i po svaku ga cijenu dopremite Čuvarima:
čak i po cijenu toga da ostavite svoje ljudstvo i mene!"
"Kraljev sine," kazao mu je Isildur, "znadoh da mi to valja učiniti; ali bijah
u strahu od boli. A nisam mogao ni otići bez tvojega dopuštenja. Oprosti meni i
ponosu mome, što ti ovakvu kob doniješe."{155} Elendur ga je poljubio. "Idite!
Idite smjesta!" rekao mu je.
Isildur se okrenuo k zapadu, izvukao Prsten iz škrinjice na tankome lancu
koju je nosio oko vrata i stavio ga na prst uz bolan krik, i nijedno ga oko nikad
više u Međuzemlju nije vidjelo. Ali Elendilmir sa Zapada nije tako mogao
utrnuti, pa se odjednom rasplamsao, crven i gnjevan poput bukteće zvijezde.
Ljudi i orci u strahu su ustuknuli; a Isildur je navukao kapuljaču preko glave i
iščezao u noći.{156}
O sudbini što je zadesila Dunedaine kasnije se saznalo tek ovo: uskoro su
svi ležali mrtvi, izuzev jednoga, mladoga štitonoše kojega su, onako ošamućena,
zatrpala tijela palih. Tako je stradao Elendur, koji je trebao biti idući Kralj, kako
su predviđali svi koji su ga znali, i koji je snagom, mudrošću i ponosa lišenom
veličanstvenošću bio jedan od najvećih i najkrasnijih izdanaka Elendilova
sjemena, najsličniji djedu svome.{157}
Za Isildura se pak kazuje da je oćutio veliku bol i patnju u srcu, ali isprva je
trčao poput jelena pred lovačkim psima, sve dok nije stigao do dna doline. Ondje
je zastao, ne bi li se uvjerio da ga ne gone; jer orci su mogli u mraku slijediti
bjegunca već i njuhom, ne služeći se očima. Odande je nastavio opreznije, jer
pred njim su se u tmini pružale široke zaravni, teško prohodne, pune zamki za
lutajuća stopala.
Tako je konačno u gluhi noćni sat dospio do obale Anduina, sav premoren;
jer prevalio je put što ga Dunedaini na takvu tlu ništa brže ne bi prešli danju, i to
usiljenim maršem.{158} Rijeka je pred njim tamno i hitro klokotala. Neko je
vrijeme samo stajao, sam i zdvojan. Zatim je sa sebe žurno zbacio sav oklop i
oružje, izuzev kratkog mača o pojasu,{159} te skočio u vodu. Jedva da mu je neki
Dunadan toga doba snagom i izdržljivošću bio ravan, ali nije se nadao da će se
domoći suprotne obale. Nije daleko dospio prije nego što se morao okrenuti
protiv struje gotovo prema sjeveru; a koliko god da se upinjao, uvijek ga je vukla
niže, prema isprepletenim zamkama Gladdenskih polja. Bila su bliža nego što je
mislio,{160} a baš kad je osjetio gdje riječna matica slabi i da se počeo primicati
suprotnoj strani, zakoprcao se u velike rogožine i zapleo u travuljinu. Tu je
odjednom shvatio da mu Prstena više nema. Nekim slučajem, ili zato što je
ugrabio dobru priliku, spuznuo mu je s ruke i utekao onamo gdje nije bilo nade
da će ga ikada više pronaći. Isprva ga je prožeo takav osjećaj gubitka da se više
nije ni borio da ispliva, pa je gotovo potonuo i utopio se. Ali raspoloženje ga je
prošlo jednako hitro kao što ga je obuzelo. Bol mu je minula. Velik mu je teret
spao. Stopala su mu pronašla riječno korito, pa se izvukao iz blata i stao gacati
kroz šaš do močvarna otočića blizu zapadne obale. Ondje je izašao iz vode:
običan smrtnik, malo stvorenje izgubljeno i napušteno u divljinama Međuzemlja.
Ali noćnookim orcima koji su tu vrebali na straži pričinio se kao gorostasna,
čudovišna sjenka straha, s prodornim okom nalik na zvijezdu. Odapeli su prema
njemu otrovne strelice i utekli. Nije bilo potrebe, jer neoklopljenog su Isildura
proboli kroz srce i grlo, pa je bez glasa pao natrag u vodu. Njegovu tijelu nijedan
vilenjak ili čovjek ni traga više nije našao. Tako je skončala prva žrtva zlobe
Prstena lišenog vladara: Isildur, drugi Kralj svih Dunedaina, vladar Arnora i
Gondora, u tome dobu Svijeta i posljednji.
 IZVORI PREDAJE O
ISILDUROVOJ POGIBIJI

Bilo je svjedoka toga događaja. Ohtar i njegov sudrug uspjeli su pobjeći,
ponijevši krhotine Narsila sa sobom. Pripovijest spominje i mladića koji je
preživio pokolj: bio je Elendurov štitonoša, po imenu Estelmo, a pao je među
posljednjima, ali toljaga ga je samo ošamutila, ne usmrtivši ga, pa je nađen živ
pod Elendurovim tijelom. Čuo je kako su se rastali Isildur i Elendur. Bilo je
spasitelja koji su na poprište stigli prekasno, ali na vrijeme da ometu orke i
spriječe ih da unakaze trupla: jer određeni su Šumljaci trkačima prenijeli vijest
Thranduilu, te sami okupili ratnike da orcima postave zasjedu - za koju su oni
dočuli i zatim se raštrkali, jer premda su odnijeli pobjedu, gubici su im bili
golemi, a još su i gotovo svi jači orci ondje stradali: dugo još godina nisu
pokušali poći u iole sličan napad.
Priča o Isildurovim posljednjim satima i njegovoj pogibiji počiva na
pretpostavkama: ali dobro utemeljenim. Predanje se u punome obliku nije
sročilo sve do vladavine Elessara u Četvrtom dobu, kada su otkriveni i drugi
dokazi. Sve dotad se znalo da je, prvo, Isildur imao Prsten, te da je utekao u
smjeru rijeke; drugo, da su mu verižnjaču, kacigu, štit i veliki mač (ali ništa osim
toga) našli na obali u blizini, poviše Gladdenskih polja; treće, da su orci na
zapadnoj obali na straži ostavili streličare da presretnu svakoga tko uspije
pobjeći iz bitke i uteći do Rijeke (jer pronađeni su tragovi njihovih tabora, pa
tako i jedan blizu ruba Gladdenskih polja); i četvrto, da su se Isildur i Prsten,
odvojeno ili zajedno, zacijelo izgubili u Rijeci, jer da se Isildur s Prstenom
domogao zapadne obale, bio bi zacijelo u stanju izmaknuti stražarima, a jedan
tako prekaljen i iznimno izdržljiv čovjek tada bi svakako uspio stići do Loriena
ili Morije prije nego što klone. Iako je to bio dug put, svaki je Dunadan u
nepropusnu telećaku na pojasu nosio bočicu krepka pića i oblatne kruha za
popudbinu koji bi ga mogao danima održati na životu - dakako, ne eldarski
miruvor{161} ili lembas, ali sličan njima, jer su vidarstvo i druga umijeća
Numenora bili snažni, a u to vrijeme ih se još pamtilo. Ni pojasa ni telećaka nije
bilo među stvarima što ih je Isildur odbacio.
 Dugo potom, dok je Treće doba Vilenjačkoga svijeta istjecalo, a Rat za
Prsten se bližio, Elrondovo je vijeće saznalo da je Prsten svojedobno nađen na
dnu rijeke, uz rub Gladdenskih polja i blizu zapadne obale; ipak, nikad se nije
našlo ni traga Isildurovu tijelu. Tom se prilikom spoznalo i da je Saruman u
tajnosti tragao u istom tom području; ali iako nije pronašao Prsten (koji je bio
odnesen davno prije), ipak se nije znalo je li ondje možda otkrio još štogod.
Ali kralj Elessar je, nakon krunidbe u Gondoru, počeo iznova uređivati
svoju kraljevinu, a jedna od prvih zadaća bila mu je obnova Orthanca, gdje je
nakanio ponovno postaviti palantfr oduzet Sarumanu. Zatim su pretražili sve
tajne te kule. Pronašli su mnoge vrijednosti, dragulje i predmete iz Eorlove
baštine, ukradene iz Edorasa posredovanjem Gujoslova u vrijeme nemoći kralja
Theodena, uz druge slične stvari, još drevnije i krasnije, iz humaka i grobnica
nadaleko i naširoko. Onako izopačen, Saruman se nije izrodio u zmaja, nego u
čavku. Napokon se iza jednih skrivenih vrata, što ih ne bi ni otkrili ni otvorili da
Elessar nije imao pomoć patuljka Gimlija, ukazao čelični ormar. Možda je trebao
služiti kao mjesto za pohranu Prstena; ali bio je gotovo prazan. U kutiji na
visokoj polici počivale su dvije stvari. Jedna je bila zlatna škrinjica pričvršćena
na tanak lanac; bila je prazna, nije nosila ni slova ni obilježja, ali nije bilo
sumnje da je nekoć Prsten u njoj visio oko Isildurova vrata. Do nje je ležalo
neprocjenjivo blago, dugo oplakivano u vjerovanju da je zauvijek izgubljeno:
sam Elendilmir, bijela zvijezda od vilenjačkog kristala na obruču od mithrila{162}
što ju je Elendil naslijedio od Silmarien, ponijevši je sa sobom kao kraljevsko
znamenje u Sjevernome kraljevstvu.{163} Svi kraljevi, kao i svi glavari koji su u
Arnoru došli za njima, nosili su Elendilmir, sve do samoga Elessara; ali premda
je to bio iznimno lijep dragulj što su ga vilin-kovači u Imladrisu izradili za
Valandila, sina Isildurova, taj nije bio ni drevan ni moćan kao onaj što se izgubio
kad je Isildur utekao u mrak, ne vrativši se više.
Elessar ga je uzeo sa štovanjem, a kad se vratio na sjever i ponovno preuzeo
pune kraljevske ovlasti nad Arnorom, Arwen mu ga je postavila na čelo, a ljudi
su zanijemjeli, zadivljeni njegovom blistavošću. Ali Elessar ga više nije izložio
pogibelji, već ga je nosio samo na blagdane u Sjevernome kraljevstvu. Inače je u
kraljevskoj odori nosio onaj Elendilmir što ga je naslijedio. "A i to je predmet
vrijedan štovanja", kazao je, "što nadmašuje moju vrijednost; četrdeset ga je
glava nosilo prije moje."{164}
Kad su ljudi pomnije razmislili o tom tajnom blagu, klonuli su duhom. Jer
učinilo im se da te stvari, a svakako Elendilmir, nisu mogle biti pronađene
ukoliko nisu bile na Isildurovu tijelu kad je ono potonulo; ali da je bilo u
dubokoj vodi ili snažnoj struji, s vremenom bi ih rijeka odnijela vrlo daleko.
Stoga je Isildur zacijelo pao ne u dubok tok, već u plićak ne dublji od ramena.
Zašto, onda, premda je cijelo Doba prošlo, od njegovih kostiju nije ostalo ni
traga? Da ih nije Saruman pronašao, pa ih se s prezirom riješio - spalivši ih
sramotno u nekoj od svojih visokih peći? Ako je tako bilo, to je bio sramotan
čin; ali ne i njegov najgori.


 DODATAK

NUMENORSKE MJERE ZA DUŽINU

Jedna bilješka vezana uz odlomak u "Stradanju na Gladdenskim poljima"
posvećen različitim trasama od Osgiliatha do Imladrisa glasi ovako:

Mjere za dužinu prenesene su što je točnije moguće u suvremene
oblike. Izraz "liga" rabi se zato što je to bila najdulja mjerna jedinica
dužine: prema numenorskom računanju (koje je bilo decimalno) pet
tisuća rangara (punih koraka) činilo je lar, iznos gotovo jednak trima
našim miljama. Lar je značio "stanka", jer se izuzev pri usiljenim
marševima obično uzimala kratka stanka nakon prelaženja tolike
razdaljine. Numenorska ranga bila je tek nešto duža od našega jarda,
približno trideset osam palaca, zahvaljujući njihovu krupnijem rastu.
Stoga bi pet tisuća rangara dalo gotovo jednaku dužinu kao i 5280
jardi, koliko je duga "liga": 5277 jardi, dvije stope i četiri palca, pod
uvjetom da je podudarnost precizna. To nije moguće ustanoviti, budući
da se zasniva na dužinama navedenim u povijesnim zapisima o
različitim stvarima i razdaljinama što se mogu usporediti s onima iz
našeg vremena. Valja uzeti u obzir i krupan stas Numenorejaca (jer će
od šaka, stopala, prstiju i koraka vjerojatno potjecati imena mjernih
jedinica dužine), kao i odstupanja od tih prosjeka ili zadanosti u
postupku utvrđivanja i uspostave mjernog sustava, kako za
svakodnevnu uporabu, tako i za precizno računanje. Tako se dva
rangara često nazivalo "čovječjom visinom", što pri iznosu od trideset
osam palaca daje prosječnu visinu od šest stopa i četiri palca; ali to je
bilo u kasnije vrijeme, kad se stas Dunedaina po svoj prilici smanjio, a
pritom nije ni imalo namjeru dati točan iskaz o opaženome prosjeku
muškoga stasa medu njima, već približnu dužinu izraženu dobro
 poznatom jedinicom ranga. (Za rangu se često kaže da je bila duljina
koraka, od kraja pete do vrha palca, posve odrasla muškarca u hitru ali
opuštenu maršu; pun bi korak "lako mogao biti blizu range i pol".)
Međutim, za velike ljude iz prošlosti kazuje se da su bili viši od
čovječje visine. Za Elendila je kazano da je bio "za gotovo pola range
viši od čovječje visine"; ali on se nazivao najvišim među svim
Numenorejcima koji su pobjegli od Propasti [i, dapače, bio općepoznat
kao Elendil Visoki]. Eldari iz Drevnih dana također su bili vrlo visoki.
Za Galadriel, "najvišu među svim eldarskim ženama o kojima
pripovijedaju priče", kazuje se da je bila čovječje visine, ali uz opasku
"u odnosu na mjere Dunedaina i ljudi iz davnine", što daje visinu od
oko šest stopa i četiri palca.
Rohirrimi su općenito bili niži, jer su se njihovi vrlo daleki preci
izmiješali s ljudima šire i zdepastije građe. Za Eomera se kaže da je
bio visok, slične visine kao i Aragorn; ali on je s drugim potomcima
kralja Thengela bio viši od prosjeka u Rohanu, a ta je njegova osobina
(zajedno s tamnijom kosom, u pojedinim slučajevima) potjecala od
Morwen, Thengelove žene, gondorske gospe visoka numenorskog
podrijetla.

Bilješka uz prethodni tekst pridodaje neke podatke vezane uz Morwen
onome što se navodi u Gospodaru prstenova (Dodatak A (II), "Kraljevi Marke"):

Bila je poznata kao Morwen iz Lossarnacha, jer je ondje živjela;
ali nije pripadala narodu toga kraja. Otac joj se iz Belfalasa odselio
onamo, zbog ljubavi prema tamošnjim cvjetnim dolinama; bio je
potomak negdašnjeg kneza toga lena, pa time i rođak kneza Imrahila.
Imrahil je prepoznao svoje srodstvo, premda daleko, s Eomerom iz
Rohana, tako da je između njih izniklo veliko prijateljstvo. Eomer se
oženio Imrahilovom kćeri [Lothiriel], a njihov sin, Elfwine Krasni, bio
je zapanjujuće sličan ocu svoje majke.

U drugoj se bilješci zapaža da je Celeborn bio "Linda iz Valinora"
(odnosno, pripadnik Telera, koji su sebe nazivali imenom Lindari, Pjevači);
također,

smatrali su ga visokim, na što je ukazivalo i njegovo ime
("srebrn-visok"); ali Teleri su općenito bili nešto niže građe i stasa od
 Noldora.

Ovo je kasna inačica priče o Celebornovu podrijetlu i značenju njegova
imena.
Na drugom je mjestu moj otac ostavio zapis o odnosu hobitskoga stasa i
stasa Numenorejaca, kao i o podrijetlu imena "polutani":

Opaske [o stasu hobita] iz Prologa Gospodara prstenova
nepotrebno su neodređene i usložnjene zbog uvrštavanja spomena na
opstanak njihove rase u kasnijim vremenima; ali što se Gospodara
prstenova tiče, one se svode na sljedeće: hobiti iz Shirea bili su visoki
između tri i četiri stope, nikada niži, a rijetko kad viši. Sami sebe,
naravno, nikad nisu nazivali polutanima; to je bilo numenorsko ime za
njih. Očito se odnosilo na njihovu visinu u usporedbi s numenorskim
muškarcima, a u vrijeme nadijevanja bilo je približno točno. Najprije
su tim imenom prozvani Dlakonogi, za koje su vladari Arnora saznali
u jedanaestome stoljeću [usporedi sa stavkom za 1050. u Izvješću o
godinama], a nakon njih i Bljedoliki i Šturovi. Kraljevstva sjevera i
juga u to su vrijeme, a i još zadugo, bila blisko povezana, pa je svako
od njih bilo dobro obaviješteno o svim zbivanjima u onoj drugoj
zemlji, a naročito o seobama naroda svih vrsta. Stoga, iako se nijedan
"polutan", koliko je poznato, nije pojavio u Gondoru prije Peregrina
Tooka, u Gondoru se znalo za postojanje toga naroda unutar
kraljevstva Arthedain, pa im je nadjenuto ime "polutan",
odnosnoperian na sindarinskom. Čim je Boromir ugledao Froda [na
Elrondovu vijeću], prepoznao je u njemu pripadnika te rase. Dotad ih
je vjerojatno smatrao stvorenjima iz onoga što bismo mi nazvali
bajkama ili narodnim predanjima. Iz Pippinova se prijema u Gondoru
čini jasnim da se ondje, zapravo, "polutane" još pamtilo.

U drugoj inačici ove bilješke kazuje se još ponešto o sve nižem stasu kako
hobita tako i Numenorejaca:

Smanjivanje Dunedaina nije bilo normalna sklonost, zajednička
svim narodima kojima je Međuzemlje pravi dom; potjecala je od
gubitka njihove pradomovine daleko na Zapadu, bliže Neumirućoj
kraljevini od svih smrtnih zemalja. Mnogo kasnije smanjivanje hobita
zacijelo potječe od promjene njihova stanja i načina života; postali su
narod koji bježi i skriva se, izgnan u šume ili divljine (dok su ljudi,
Veliki puk, bivali sve brojniji i prisvajali plodnije i nastanjivije
krajeve): narod lutalica i siromaha, koji sve više zaboravljaju svoje
vještine i vode nesiguran život obuzet potragom za hranom, u stalnom
strahu da ne budu viđeni.
 II

CIRION I EORL

i prijateljstvo Gondora i Rohana

(I)

SJEVERNJACI I VOZARI


Ljetopis Ciriona i Eorla {165}
počinje tek s prvim susretom Ciriona,
namjesnika Gondora, s Eorlom, glavarom Eotheoda, nakon Bitke na
Celebrantskom polju, kada su potučeni zavojevači Gondora. Ali i u Rohanu i u
Gondoru postojali su spjevovi i legende o tom velikom konjičkom pohodu
Rohirrima, pa iz njih potječu kazivanja iz kasnijih Ljetopisa{166}, kao i brojna
druga građa vezana uz Eotheode. Ona je ovdje ukratko prikupljena u obliku
ljetopisa.
Eotheodi se pod tim imenom prvi put susreću u danima gondorskoga kralja
Calimehtara (koji je umro 1936. godine Trećega doba), kao malobrojan narod
koji je nastavao dolinu Anduina između Stanca-kamena i Gladdenskih polja,
najvećim dijelom sa zapadne strane rijeke. Bili su preostatak Sjevernjaka, koji su
prethodno tvorili brojan i moćan savez naroda sa širokih ravnica između
Mrkodola i Hitre rijeke, velikih konjušara i jahača glasovitih po vještini i
izdržljivosti, premda su im se naseobine nalazile uz rubove Šume, a napose u
Istočnoj krčevini, koja je najvećim dijelom nastala uslijed sječe stabala.{167}
Ovi Sjevernjaci bili su istoga soja kao i oni ljudi koji su u Prvome dobu
stigli na zapad Međuzemlja i sklopili savez s Eldarima u ratovanju protiv
Morgotha.{168} Bili su stoga daleki srodnici Dunedaina, odnosno Numenorejaca,
zbog čega je između njih i gondorskoga naroda postojalo veliko prijateljstvo.
Predstavljali su zapravo predziđe Gondora, jer su njegove sjeverne i istočne
granice čuvali od zavojevača; samo što to Kraljevima nije postalo sasvim jasno
sve dok to predziđe nije oslabilo i naposljetku propalo. Slabljenje Sjevernjaka iz
Rhovaniona počelo je s Velikom kugom koja se ondje pojavila zimi 1635.
godine i ubrzo potom zahvatila i Gondor. U Gondoru je broj žrtava bio strahovit,
napose među žiteljima gradova. Još je strahovitiji bio u Rhovanionu, jer, premda
je ondje narod živio na otvorenome i nije imao velikih gradova, Kuga je došla s
hladnom zimom što je otjerala konje i ljude u zaklon, dupke ispunivši njihove
prizemne brvnare i staje; nadalje, oni nisu bili naročito vični vještinama
vidarstva i liječenja, tad još dobrim dijelom poznatima u Gondoru, gdje ih se
sačuvalo iz mudrosti Numenora. Kazuje se da je prolaskom Kuge stradalo više
od polovice žitelja Rhovaniona, kao i njihovih konja.
Dugo im je trebalo da se oporave; ali njihova slabost dugo još potom nije
bila stavljena na kušnju. Nema sumnje da su istočnije smješteni narodi bili
pogođeni u jednakoj mjeri, tako da su neprijatelji Gondora pristizali mahom s
juga ili s mora. Ali kad su počele provale Vozara, donoseći Gondoru ratove koji
će potrajati gotovo stotinu godina, Sjevernjaci su podnijeli glavninu prvih
napada. Kralj Narmacil II. poveo je veliku vojsku na sjever, u ravnice južno od
Mrkodola, okupivši ondje sve raštrkane ostatke Sjevernjaka koje je mogao; ali
doživio je poraz, te i sam stradao u bici. Preostatak njegove vojske povukao se
preko Dagorlada u Ithilien, a Gondor se odrekao svih krajeva istočno od
Anduina, izuzev Ithiliena.{169}
Što se Sjevernjaka tiče, kaže se da je nekolicina pobjegla preko Celduina
(Hitre rijeke) i stopila se s pukom iz Dolja pod Ereborom (s kojim je bila u
srodstvu); neki su pak našli utočište u Gondoru, dok je druge okupio Marhwini,
sin Marharijev (koji je pak stradao pri držanju odstupnice nakon Bitke na
ravnicama).{170} Pošli su na sjever između Mrkodola i Anduina te se nastanili u
dolinama Anduina, gdje im se pridružilo mnoštvo bjegunaca koji su onamo
pristigli kroz Šumu. Tako su nastali Eotheodi,{171} premda se u Gondoru još
godinama nije znalo za njih. Većinu Sjevernjaka podjarmili su Vozari, koji su
zauzeli sve njihove negdašnje krajeve.{172}

 * * *

Ali, kako mu nisu prijetile druge opasnosti,{173} kralj Calimehtar, sin
Narmacila II., naposljetku se odlučio osvetiti za poraz u Bici na ravnicama.
Primio je Marhwinijeve glasnike s porukama da Vozari kuju planove za upad u
Calenardhon preko Krivaja;{174} ali donijeli su i glas da se priprema ustanak
podjarmljenih Sjevernjaka, koji će planuti zapodjenu li Vozari rat. Calimehtar je
stoga iz Ithiliena poveo vojsku što je prije mogao, pobrinuvši se da neprijatelj
dobro zna za njezin dolazak. Vozari su se stuštili sa svom ratnom silom koju su
uzmogli okupiti, a Calimehtar je odstupio pred njima, odvukavši ih tako od
njihovih domova. Bitka se naposljetku zapodjenula na Dagorladu, a ishod joj je
dugo bio neizvjestan. Ali, baš u najvećem jeku boja, konjanici koje je
Calimehtar poslao preko Krivaja (jer neprijatelj ondje nije postavio obranu)
pridružili su se velikom eoredu pod Marhwinijevim vodstvom, te napali Vozare s
boka i sa začelja. Gondorska je pobjeda bila premoćna - premda, kako se
ispostavilo, ne i odlučna. Nakon što su se neprijatelji slomili i ubrzo glavom bez
obzira nadali u bijeg na sjever prema domovima, Calimehtar je donio odluku,
mudru sa svoje strane, da ne krene u potjeru. Ostavili su dobru trećinu vojske da
trune po Dagorladu, među kostima iz drugih i plemenitijih davnašnjih bitaka. Ali
Marhwinijevi konjanici stuštili su se za bjeguncima i nanijeli im velike gubitke u
dugoj potjeri preko ravnica, sve dok izdaleka nisu ugledali Mrkodol. Tada su ih
ostavili, narugavši im se: "Bježi na istok, a ne na sjever, narode Sauronov!
Gledajte, domovi što ih oteste sad plamte!" Jer strašan je dim kuljao uvis.
Ustanak koji je Marhwini kovao i pripomagao doista je bio izbio; beznadni
odmetnici pohrlili su iz Šume, digli bunu medu sužnjima i zajedničkim snagama
uspjeli zapaliti mnoge naseobine Vozara, kao i žitnice i utvrđena taborišta ratnih
kočija. Ali većina ih je pritom stradala; jer bili su slabo naoružani, a neprijatelj
nije domove ostavio nebranjenima: mladićima i starcima pomogle su mlade
žene, u tome narodu također vične oružju, koje su pružile žestok otpor u obrani
svojih domova i djece. Tako je na koncu Marhwini morao opet uzmaknuti u svoj
kraj uz Anduin, i Sjevernjaci njegova soja nikad se više nisu vratili u
pradomovinu. Calimehtar se povukao u Gondor, koji je neko vrijeme (od 1899.
do 1944. godine) uživao predah od rata, prije velikoga napada u kojem je loza
njegovih kraljeva gotovo došla na izmak.
Pa ipak, savez Calimehtara i Marhwinija nije bio uzaludan. Da bojna sila
Vozara iz Rhovaniona nije bila slomljena, taj bi napad stigao ranije i silovitije, pa
bi gondorska kraljevina možda bila posve razorena. Ali najhitnija posljedica toga
saveza ležala je u dalekoj budućnosti, koju nitko tada nije mogao predvidjeti: u
dva velika konjička pohoda Rohirrima za spas Gondora, u dolasku Eorlovu na
Celebrantsko polje, te u jeci rogova kralja Theodena na Pelennoru, bez koje bi
povratak Kralja bio uzaludan.{175}
U međuvremenu su Vozari lizali rane i kovali osvetu. Daleko od dosega
ruke Gondora, u zemljama istočno od Rhunskoga mora, odakle nikakav glas nije
dopirao do njegovih Kraljeva, srodnici su im se širili i množili, željni osvajanja i
plijena, prepuni mržnje prema Gondoru koji im priječi put. Dugo se još,
međutim, nisu pomakli odande. S jedne strane, strahovali su od moći Gondora, a
kako nisu znali što se zbiva zapadno od Anduina, vjerovali su da je ta kraljevina
veća i napučenija nego što je tad zapravo bila. S druge strane, istočni Vozari
proširili su se na jug, u zemlje iza Mordora, došavši tako u sukob sa žiteljima
Khanda i njihovim južnijim susjedima. Naposljetku su ti neprijatelji Gondora
sklopili međusobni mir i savezništvo, pa je pripremljen napad koji se imao
izvesti istodobno i sa sjevera i s juga.
Za te nakane i pokrete slabo se ili, naravno, uopće nije znalo u Gondoru.
Ovdje iznesen prikaz mnogo su kasnije iz tih događaja izveli povjesničari,
kojima je također bilo jasno da su mržnja prema Gondoru i savezništvo njegovih
neprijatelja u usklađenim bojnim djelovanjima (za koja sami nisu imali niti volje
niti mudrosti) proistjecali iz Sauronovih spletki. Forthwini, sin Marhwinijev,
upozorio je dapače kralja Ondohera (koji je 1936. godine naslijedio oca
Calimehtara) da se Vozari iz Rhovaniona oporavljaju od slabosti i straha, te da se
njemu čini kako im stižu pojačanja s Istoka, jer ga veoma brinu upadi na jug
njegove zemlje što stižu i uz rijeku i kroz Suženja Šume{176}. Ali Gondor je u to
doba mogao tek okupiti i obučiti najveću vojsku koju se dalo sazvati, ili pak
platiti. Stoga, kad je napad naposljetku došao, Gondor nije bio nepripravan, ali
snaga mu je bila manja od potrebne.
Ondoher je shvaćao da mu se južni neprijatelji spremaju za rat, pa je bio
dovoljno mudar da razdvoji snage na sjevernu i južnu vojsku. Potonja je bila
manja, jer se držalo kako je s te strane opasnost slabije izražena.{177} Njome je
zapovijedao Earnil, koji je, kao potomak kralja Telumehtara, oca Narmacila II.,
pripadao kraljevskoj kući. Sjedište mu je bilo u Pelargiru. Sjevernom je vojskom
zapovijedao kralj Ondoher glavom. Takav je oduvijek bio običaj u Gondoru, da
Kralj, ako ga je volja, smije zapovijedati vojskom u velikim bitkama, pod
uvjetom da za sobom ostavi nasljednika koji polaže neosporno pravo na
prijestolje. Ondoher je potjecao iz ratničke loze, pa ga je vojska voljela i
poštovala, a imao je dva sina, oba već u ratničkoj dobi: starijeg Artamira, te
Faramira, otprilike tri godine mlađeg.
 Vijest o nadolasku neprijatelja stigla je u Pelargir devetoga dana mjeseca
cermie 1944. godine. Earnil je prethodno već rasporedio snage: pola njegove
vojske prešlo je Anduin, namjerno ostavilo prijelaze Porosa nebranjenima, te se
utaborilo četrdesetak milja sjevernije, u južnome Ithilienu. Kralj Ondoher kanio
je povesti vojsku na sjever kroz Ithilien i razmjestiti je na Dagorladu, zlogukome
polju za dušmane Gondora. (Tad su se još držale tvrđave uz tok Anduina
sjeverno od Sarn Gebira, koje je sagradio Narmacil I., s posadom vojnika iz
Calenardhona, dovoljno brojnih da spriječe svaki neprijateljev pokušaj prelaska
rijeke na Krivajama.) Ali vijest o napadu sa sjevera stigla je do Ondohera tek
ujutro dvanaestoga dana mjeseca cermie, kad je neprijatelj već bio blizu;
gondorska se pak vojska kretala sporije nego što bi bio slučaj da je Ondoher
ranije bio upozoren, te njezina prethodnica još nije bila stigla do Dveri Mordora.
Glavna je ratna sila s Kraljem i njegovom gardom bila na čelu, a za njom su išli
vojnici Desnoga krila i Lijevoga krila koji su trebali zauzeti bojni raspored kad
izađu iz Ithiliena i priđu Dagorladu. Očekivali su da će ondje biti napadnuti sa
sjevera ili sjeveroistoka, kao i ranije u Bici na ravnicama, kad je Calimehtar
odnio pobjedu na Dagorladu.
Ali nije se tako zbilo. Vozari su okupili veliku vojsku u blizini južnih obala
unutarnjega Rhunskog mora, osnaženu ljudstvom srodnika iz Rhovaniona i
novih saveznika iz Khanda. Kad je sve bilo spremno, pošli su na Gondor s
istoka, krećući se punom brzinom uz podnožje Ered Lithuija, gdje je njihov
nailazak prekasno zamijećen. I tako, pročelje gondorske vojske tek što je bilo
stiglo u ravninu Dveri Mordora (Morannona) kad je vjetar s istoka donio golem
oblak prašine, objavivši nailazak neprijateljske prethodnice.{178} U njoj nisu bile
samo bojne zaprege Vozara, već i konjica, mnogo snažnija nego što se očekivalo.
Ondoher se samo stigao okrenuti i dočekati napad, stiješnjen desnim bokom uz
Morannon, te javiti Minohtaru, zapovjedniku Desnoga krila u pozadini, da zaštiti
svoj lijevi bok što hitrije može, kad su se kočije i konjanici zarili u njegovu
nesređenu vrstu. Iz meteža u stradanju što je uslijedilo malo je jasnih izvješća
ikada doprlo do Gondora.
Ondoher uopće nije bio pripravan suočiti se s tako teškim jurišem konjanika
i kočija. S gardom je i barjakom žurno zauzeo položaj na jednom niskom
humku, ali od tog nije bilo vajde.{179} Glavnina je juriša nasrnula na njegov
barjak, koji je zarobila, potukla gardu gotovo do nogu, te sasjekla i njega i sina
mu Artamira pokraj njega. Tijela im nikada nisu pronađena. Neprijateljski napad
prešao je preko njih i zaobišao humak s obje strane, duboko se zario u nesređene
vrste Gondora i odbacio ih u metežu na pozadinske redove, te raštrkao i rastjerao
mnoge druge na zapad u Mrtve baruštine.
Minohtar je preuzeo zapovjedništvo. On je bio odvažan i ujedno ratu vičan
čovjek. Prva silina nasrtaja istrošila se s mnogo manjim gubicima i većim
uspjehom nego što se neprijatelj nadao. Konjanici i kočije tad su se povukli, jer
je stizala glavnina vozarske vojske. Minohtar je u ono malo vremena što ga je
imao podigao vlastiti barjak i okupio preostalo ljudstvo iz Središnjice, uz
članove svoga zapovjedništva koji su se ondje zatekli. Smjesta je Adrahilu iz
Dol Amrotha, zapovjedniku Lijevoga krila, odaslao glasnike s naredbom da što
hitnije povuče sve snage pod svojim zapovjedništvom, kao i one sa začelja
Desnoga krila koje još nisu stupile u borbu. S njima mu valja zauzeti obrambene
položaje između Cair Androsa (gdje je stajala posada) i planina Ephel Duatha,
gdje je zemlja zahvaljujući velikoj istočnoj krivulji Anduina najuža, te braniti
prilaze Minas Tirithu što dulje može. Sam će Minohtar, da pruži vremena za to
povlačenje, organizirati odstupnicu i pokušati suzbiti napad glavne vozarske
vojske. Adrahilu valja smjesta odaslati glasnike da pronađu Earnila kako znaju i
umiju i obavijeste ga o katastrofi kod Morannona i o položaju sjeverne vojske u
povlačenju.
Kad je glavna vozarska vojska krenula u napad, bila su dva sata poslije
podneva, a Minohtar je već bio povukao vrstu do početka velike Sjeverne
ithihenske ceste, pola milje iza točke gdje je skretala na istok prema Kulama
stražarama na Morannonu. Početna pobjeda Vozara prerasla je u začetak njihove
propasti. Ne znajući za brojnost i uređenje braniteljske vojske, prerano su
pokrenuli prvi udar, prije nego što je najveći dio te vojske izašao iz uskoga
ithilienskog kraja, pa je nalet njihovih kočija i konjanika doživio puno hitriji i
premoćniji uspjeh nego što su očekivali. S glavnim su udarom zatim predugo
čekali, te više nisu mogli potpuno iskoristiti svoju brojčanu premoć kako su
isprva kanili, onako navikli ratovati na otvorenim prostranstvima. Sasvim je
vjerojatno da su, u ushitu zbog Kraljeva pada i poraza najvećega dijela
suprotstavljene im Središnjice, povjerovali da su već porazili vojnu silu
branitelja, te im sad glavnina vojske još samo treba krenuti u osvajanje i
zauzimanje Gondora. Ako je tomu bilo tako, grdno su se prevarili.
Vozari su naišli u lošem poretku, i dalje ushićeni, s pobjedničkim pjesmama
na usnama, još ne videći nikakva traga od branitelja koji bi im se mogli
suprotstaviti, sve dok nisu otkrili da put za Gondor skreće prema jugu u uzak,
šumovit kraj u sjenci tamnog Ephel Duatha, kuda vojska može u dobrom poretku
kročiti ili jahati samo jednom glavnom cestom. Pred njima je ona prolazila kroz
dubok usjek...

Tekst se tu naglo prekida, a bilješke i skice za njegov nastavak
najvećim su dijelom nečitke. Moguće je, ipak, razabrati da se ljudstvo
Eotheoda borilo uz Ondohera; također, da je drugome Ondoherovu
 sinu Faramiru bilo naređeno da ostane u Minas Tirithu kao regent, jer
zakon nije dopuštao da oba njegova sina istodobno odu u bitku. Ali
Faramir to nije učinio; prerušen je otišao u rat i u njemu stradao.
Rukopis je na ovome mjestu gotovo nemoguće razlučiti, ali čini se da
se Faramir pridružio Eotheodima i s jednom njihovom postrojbom bio
zarobljen pri povlačenju u Mrtve baruštine. Voda Eotheoda (čije je ime
nerazaznatljivo nakon prve sastavnice Marh-) prišao im je u pomoć,
ali Faramir mu je umro na rukama, tako da je ovaj tek nakon što mu je
pretražio tijelo otkrio znamenja koja su mu pokazala da je riječ o
Princu. Vođa Eotheoda nakon toga se na početku Sjeverne ithilienske
ceste pridružio Minohtaru, koji je upravo izdavao zapovijed da se
ponese poruka Princu u Minas Tirith, koji je sad postao Kralj. Tada mu
je voda Eotheoda donio vijest da je Princ prerušen otišao u boj i u
njemu stradao.
Prisutnost Eotheoda i uloga njihova vode daje izvjestan razlog
zašto je u ovu pripovijest, koja bi trebala opisivati početke
prijateljevanja Gondora s Rohirrimima, uvršten tako složen prikaz
bitke gondorske vojske i Vozara.
Završni odlomak cjelovitoga teksta pruža dojam da vozarskoj
vojsci samo što nije bio okončan ushit i polet u prolazu cestom kroz
duboki usjek; ali bilješke na završetku pokazuju da ih Minohtarova
obrana odstupnice nije dugo zadržala. "Vozari su nezadrživo nahrlili u
Ithilien", te "u smiraj trinaestoga dana mjeseca cermie svladali
Minohtara", koji je poginuo od strelice. Tu piše da je on bio sin sestre
kralja Ondohera. "Njegovi su ga vojnici iznijeli iz boja, a sve što je od
odstupnice preostalo uteklo je na jug u potrazi za Adrahilom." Glavni
je zapovjednik Vozara zatim odredio stanku u napredovanju i upriličio
gozbu. Ništa se više ne da razabrati; ali kratki opis u Dodatku A
Gospodara prstenova kazuje kako je Earnil stigao onamo s juga i
porazio ih:

Godine 1944. kralj Ondoher i oba njegova sina, Artamir i Faramir, poginuli
su u boju sjeverno od Morannona i neprijatelj je prodro u Ithilien. Ali
zapovjednik južne vojske Earnil izvojevao je veliku pobjedu u južnome Ithilienu
i uništio vojsku Harada koja je bila prešla preko rijeke Porosa. Hitajući na sjever,
okupio je oko sebe sve što je mogao od Sjeverne vojske u povlačenju, pa je
udario na glavni vozarski tabor usred slavlja i veselja Vozara, uvjerenih da je
Gondor poražen i da treba još samo prigrabiti plijen. Earnil je krenuo u juriš na
tabor, zapalio mnogobrojna kola i nagnao neprijatelja na paničan bijeg iz
Ithiliena. Mnogi od onih koji su bježali pred njim zaglavili su u Mrtvim
baruštinama.

U Izvješću o godinama Earnilova pobjeda nosi naziv Bitka za
tabor. Nakon pogibije Ondohera i oba njegova sina kod Morannona,
Arvedui, posljednji kralj sjeverne kraljevine, položio je pravo na krunu
Gondora; ali njegov je zahtjev odbijen, pa je u godini nakon Bitke za
tabor Earnil proglašen Kraljem. Njegov je sin bio Earnur, koji je
stradao u Minas Morgulu nakon što je prihvatio izazov gospodara
Nazgula, kao posljednji Kralj južne kraljevine.
 (II)

EORLOV KONJIČKI POHOD

Još dok su živjeli u svojoj prapostojbini, {180}
Eotheodi su u Gondoru bili
znani kao narod od povjerenja, od kojeg stižu vijesti o svemu što se u njihovu
kraju zbiva. Bili su preostatak Sjevernjaka, za koje se smatralo da su u davno
doba bili srodni Dunedainima, a u danima velikih Kraljeva bili su im saveznici i
mnogo krvi prolili za narod Gondora. Stoga se Gondor veoma zabrinuo kad su se
Eotheodi preselili na daleki sjever, u danima Earnila II., pretposljednjega Kralja
južne kraljevine.{181}
Nova zemlja Eotheoda ležala je sjeverno od Mrkodola, između Maglenog
gorja na zapadu i Šumske rijeke na istoku. Na jug se protezala sve do stapanja
dviju kratkih rijeka, kojima su nadjenuli imena Suroloka i Dugovir. Suroloka je
tekla s Ered Mithrina, Sura gorja, ali Dugovir se spuštao s Maglenog gorja, a to
je ime nosio zato što je bio izvorni tok rijeke Anduin, koju su nakon ušća sa
Surolokom nazivali Dugotok.{182}
Glasnici su još prenosili vijesti između Gondora i Eotheoda nakon ove
seobe; ali nekih četiristo pedeset naših milja ležalo je između stapanja Suroloke i
Dugovira (gdje se nalazio jedini njihov utvrđeni burg) i ušća rijeke Limlight u
Anduin, mjereno pravocrtnim letom ptice, a još i mnogo više za one koji putuju
tlom; tako gledano, do Minas Tiritha ležalo je oko osamsto milja.
Ljetopis Ciriona i Eorla ne spominje nijedan događaj prije Bitke na
Celebrantskom polju; ali iz drugih se izvora može razabrati da su oni tekli kako
slijedi.
Prostranstva južno od Mrkodola, od Sumornih zemalja do Rhunskog mora,
koja nisu pružala nikakvu zapreku zavojevačima s Istoka sve dok ne bi došli do
Anduina, bila su glavni izvor briga i nelagoda za vladare Gondora. Ali tijekom
Budnoga mira{183} tvrđave duž Anduina, napose na zapadnoj obali Krivaja, ostale
su bez posada i bile zanemarene. Nakon tog razdoblja Gondor su napali i orci iz
Mordora (nad kojim se već dugo nije čuvala straža) i gusari iz Umbara, pa stoga
nije bilo ni ljudstva ni prilike za postavljanje graničara duž toka Anduina
sjeverno od Emyn Muila.
Cirion je postao namjesnik Gondora 2489. godine. Ugroženost sa sjevera
navijek mu je bila na umu, pa je pomno promislio kako bi se sve mogao
pripremiti za prijetnju iz toga smjera u vrijeme kad snaga Gondora kopni.
Postavio je nešto vojske u stare tvrđave da motri na Krivaje, te poslao izvidnike i
uhode u krajeve između Mrkodola i Dagorlada. Tako je ubrzo saznao za nove i
opasne neprijatelje, podrijetlom s Istoka, koji postojano nadolaze iz krajeva iza
Rhunskoga mora. Pred sobom su gazili ili na sjever uz Hitru rijeku i u Sumu
tjerali preostatak Sjevernjaka, prijatelje Gondora koji su još živjeli istočno od
Mrkodola.{184} Ali nikako im nije mogao priteći u pomoć, a prikupljanje vijesti
postajalo je sve opasnije; prevelik mu se broj izvidnika nikad nije vratio.
Tako je tek na izmaku zime 2509. godine Cirion saznao da se priprema
velik pokret na Gondor: vojske ljudi postrojavale su se na svim južnim rubovima
Mrkodola. Imale su samo grubo oružje i nevelik broj jahaćih grla, jer konjima su
se služili uglavnom za vuču, budući da su posjedovali brojne velike ratne
zaprege, poput onih u Vozara (s kojima su bez sumnje bili u rodu) koji su udarili
na Gondor u posljednjim danima Kraljeva. Ali manjkavosti svoje ratne opreme
nadoknađivali su brojnošću, koliko se moglo pretpostaviti.
U toj se pogibelji Cirion napokon očajnički sjetio Eotheoda, pa im je
odlučio poslati glasnike. Ali ovi će morati proći kroz Calenardhon i preko
Krivaja, pa krajevima koje već nadgledaju i ophode Balchothi,{185} prije nego što
stignu do doline Anduina. To je značilo da im valja prejahati nekih četiristo
pedeset milja do Krivaja, te još više od petsto odande do Eotheoda, a od Krivaja
će biti primorani kretati se pozorno i uglavnom noću sve dok se ne udalje od
sjenke Dol Guldura. Cirion nije polagao velike nade u to da će ijedan proći.
Pozvao je dragovoljce, izabrao šest vrlo odvažnih i izdržljivih jahača, te ih u
jednodnevnim razmacima slao u parovima. Svaki je nosio naizust naučenu
poruku, kao i malen kamen s urezanim pečatom Namjesnika,{186} koji mu valja
osobno predati glavaru Eotheoda, uspije li stići do te zemlje. Poruka je bila
naslovljena na Eorla, sina Leodova, jer Cirion je znao da je prije nekoliko godina
on sa samo šesnaest ljeta naslijedio oca, a iako mu sad nije bilo više od dvadeset
pet godina, već su ga sve dojave što su uspjele stići do Gondora hvalile kao vrlo
odvažna čovjeka, mudrijeg od svoje dobi. No Cirion se nije uzdao u to da će
poruka polučiti odgovor čak i bude li primljena. Povrh njihova davnašnjeg
prijateljstva s Gondorom nije polagao pravo kojim bi Eotheode pozvao na tolik
put s ratnom silom od koje bi moglo biti pomoći. Vijesti da im Balchothi satiru
posljednje srodnike na jugu, ako ih dotad nisu primili, mogli bi dati težinu
prizivu, ukoliko samim Eotheodima ne prijeti nikakav napad. Cirion ništa više
nije rekao,{187} već se s olujom suočio svim raspoloživim snagama. Okupio je
najveću ratnu silu koju je mogao, sam joj stao na čelo i pripravio se da je što
prije povede na sjever u Calenardhon. Sina Hallasa ostavio je kao zapovjednika
u Minas Tirithu.
Prvi par glasnika krenuo je desetoga dana mjeseca sulime; a zbilo se tako
da se baš jedan od njih, jedini od sve šestorice, uspio probiti do Eotheoda. To je
bio Borondir, čuveni jahač iz obitelji koja je podrijetlo navodno vukla od
sjevernjačkog zapovjednika koji je u stara vremena služio Kraljevima.{188} Više
se ništa nije saznalo o drugima, izuzev o Borondirovu sudrugu. Stradao je
pogođen strijelama iz zasjede dok su prolazili blizu Dol Guldura, odakle je
Borondir uspio pobjeći zahvaljujući sreći i brzini svoga konja. Gonili su ga na
sjever sve do Gladdenskih polja, a put su mu često priječili ljudi koji su izlazili
iz Šume i tjerali ga da skreće daleko od izravnoga puta. Napokon je stigao do
Eotheoda nakon petnaest dana, od kojih je zadnja dva gladovao; bio je tako
iscrpljen da je jedva mogao izgovoriti poruku koju je donio Eorlu.
Tada je bio dvadeset peti dan mjeseca sulime. Eorl je šutke porazmislio; ali
ne dugo. Ubrzo je ustao i kazao: "Stižem. Padne li Mundburg, kamo li ćemo mi
tek uteći od Tmine?" Zatim je pružio Borondiru ruku u znak obećanja.
Eorl je smjesta sazvao Vijeće starješina i otpočeo pripreme za veliki
konjički pohod. Ali to je potrajalo danima, jer se vojska morala okupiti i
postrojiti, a valjalo je misliti i na uređenje naroda, te na obranu zemlje. U to su
vrijeme Eotheodi živjeli u miru i nimalo nisu strahovali od rata: no moglo se
pretpostaviti da će drugačije biti kad se dozna da je njihov glavar odjahao u bitku
daleko na jugu. Svejedno je Eorl dobro shvatio da ništa manje od pune bojne sile
neće dostajati, tako da mora na kocku staviti sve, ili se povući i prekršiti dano
obećanje.
Napokon se okupila sva vojska; samo je nekoliko stotina ostalo za njima
kao potpora ljudima koji zbog mladosti ili vremešnosti nisu bili podobni za tako
beznadan pothvat. Tada je bio šesti dan mjeseca vfresse. Toga je dana šutke
krenuo veliki eohere, za sobom ostavivši strahovanja, a sa sobom ponijevši malo
nade; jer nisu znali što pred njima leži, bilo na putu, bilo na njegovu koncu. Kaže
se da je Eorl poveo oko sedam tisuća konjanika pod punom bojnom spremom i
nekoliko stotina streličara-jahača. Zdesna mu je jahao Borondir, da mu posluži
kao vodič koliko može, budući da je onuda skoro bio prošao. Ali ta velika vojska
nije doživjela ni prijetnje ni napada tijekom duga putovanja niz doline Anduina.
Sav živalj koji ju je ugledao kako stiže, bio dobra ili zla soja, utekao je s puta u
strahu od njezine moći i sjaja. Dok se primicala jugu i prolazila pokraj južnoga
dijela Mrkodola (ispod velike Istočne krčevine), gdje su se sad nakotili
Balchothi, još nije bilo ni traga ljudima, bilo postrojenim, bilo u izvidnicama,
koji bi joj zapriječili put ili uhodili dolazak. Dijelom su za to bili zaslužni njima
neznani događaji koji su se zbili nakon što je Borondir odjahao; ali na djelu su
bile i druge snage. Jer, kad se vojska napokon približila Dol Gulduru, Eorl se, iz
straha od tamne sjenke i oblaka koji su odatle kuljali, okrenuo prema zapadu, pa
je dalje jahao držeći Anduin u vidokrugu. Mnogi su konjanici onamo svrtali
poglede, napola u strahu, napola u nadi da će izdaleka ugledati gdje svjetluca
Dwimordene, onaj pogibeljni kraj za koji se u predanjima njihova naroda
kazivalo da u proljeće sja poput zlata. Ali sada kao da ga je zastrla blistava
maglica; a kad su vidjeli da ta maglica prelazi rijeku i obavija zemlju pred njima,
klonuli su duhom.
Eorl nije zastao. "Jašite dalje!" zapovjedio je. "Nema nam drugog puta. Zar
će nas nakon tolika putovanja od bitke odvratiti nekakva riječna maglica?"
Kad su se primakli, uvidjeli su da bijela maglica odagnava mrakove iz Dol
Guldura, pa su uskoro zašli u nju, jašući isprva polako i oprezno; ali pod
njezinim svodom sve je bilo obasjano jasnom svjetlošću bez ijedne sjene, dok su
ih slijeva i zdesna čuvali, moglo bi se kazati, bijeli zidovi tajnosti.
"Gospa iz Zlatne šume na našoj je strani, čini se", rekao je Borondir.
"Možda jest", kazao mu je Eorl. "Ali uzdat ću se ponajprije u mudrost
Felarofovu.{189} On ne ćuti nikakova zla. Srce mu je vedro, a zamor iscijeljen:
upinje se da mu pustim na volju. Neka tako i bude! Jer nikada još nemah veće
potrebe za tajnoću i hitrošću."
Na toje Felarof pohitao, a sva je vojska za njim nahrupila poput velika
vihora, ali u neobičnoj tišini, kao da im kopita ne udaraju o tlo. Tako su jahali
dalje, svježi i harni baš kao i onoga jutra kad su pošli, cijeloga tog dana i
sljedećega; ali kad su u zoru trećega dana ustali s počinka, maglice odjednom
više nije bilo, te su vidjeli da su zašli daleko u prostrane krajeve. U blizini im je
s desne strane ležao Anduin, ali već su gotovo prošli njegovu veliku istočnu
krivinu,{190} pa su Krivaje sada bile na vidiku. Bilo je jutro petnaestoga dana
mjeseca viresse, a onamo su pristigli brže od svake nade.{191}

Na ovome mjestu tekst završava, uz bilješku da sad slijedi opis
Bitke na Celebrantskom polju. U Dodatku A (II) Gospodara prstenova
navodi se sažet opis toga rata:

Silno mnoštvo divljaka sa sjeveroistoka preplavilo je Rhovanion i, nadirući
iz Sumornih zemalja, prešlo na splavima Anduin. Istodobno, slučajno ili
promišljeno, spustili su se s Gorja orci (koji su u to vrijeme, prije rata s
patuljcima, bili vrlo brojni). Osvajači su pregazili Calenardhon pa je namjesnik
Gondora Cirion zatražio pomoć sa sjevera...
Kad su Eorl i njegovi Jahači stigli do Celebrantskog polja:
Tu je gondorska sjevernjačka vojska bila u velikoj opasnosti. Poražena na
Pustari i odsječena s južne strane, bila je prisiljena prijeći preko Limlighta, a
onda ju je iznenada napala vojska orka i potisnula je prema Anduinu. Sve su
nade već bile propale kad su neočekivano sa sjevera nahrupili Jahači i okomili se
na začelje neprijateljske vojske. Tad se okrenula ratna sreća i neprijatelj je
desetkovan i odbačen preko Limlighta. Eorl je poveo svoje ljude u potjeru, a
strah koji je išao ispred konjanika sa sjevera bijaše tolik da je napadače s Pustare
također uhvatila panika te su ih Jahači gonili preko ravnica Calenardhona.

Sličan ali kraći prikaz iznosi se na još jednom mjestu u Dodatku
A (I, iv). Ni u jednome od njih tijek bitke možda nije savršeno jasan,
ali čini se izvjesnim da su Jahači, prešavši Krivaje, zatim prešli
Limlight i obrušili se na začelje neprijatelja na Celebrantskom polju;
riječi "neprijatelj je desetkovan i odbačen preko Limlighta" pritom
vjerojatno znače da su Balchothi bili odbačeni na jug u Pustaru.
 (III)

CIRION I EORL

Ovoj priči prethodi bilješka o Halifrienu, najzapadnijem svjetioniku
Gondora duž hrpta Ered Nimraisa.


Halifirien {192}
je bio najviši svjetionik, a djelovao je kao da se, poput
Eilenacha, drugog po visini, samotno izdiže iz velike šume; jer iza njega se
nalazio velik procjep, tamni Firien-dol, u dugome sjevernom izdanku Ered
Nimraisa, na kojemu je on bio najviša točka. Iz toga se procjepa uzdizao poput
strme zidine, ali vanjski su mu obronci, napose sjeverni, bili dugi i posvuda
blagi, a stabla su ih obrastala gotovo do vrha. Pri silasku je drveće bivalo sve
gušće, napose duž potoka Mering (koji je istjecao iz procjepa) i na sjever prema
ravnici kojom je potok tekao prema Entwashu. Velika je Zapadna cesta prolazila
širokim usjekom u šumi da izbjegne trusna tla iznad njezinih sjevernih rubova;
ali cesta je bila sazdana u drevnim vremenima,{193} a nakon Isildurova odlaska u
šumi Firien nikad nije posječeno nijedno stablo, izuzimajući samo ona koja su
uklanjali Svjetioničari, čiji je zadatak bio zadržati prohodnost te velike ceste i
staze prema vrhu brda. Ta je staza odmicala od Ceste blizu njezina ulaska u
Šumu i vijugavo se uspinjala sve do izmaka šumovita kraja, iza kojeg se drevno
kameno stubište uzdizalo sve do svjetioničkog mjesta, široka kruga koji su
zaravnali isti oni koji su izgradili stube. Svjetioničari su bili jedini žitelji Šume,
izuzev divlje zvjeradi; stanovali su u kolibama smještenim u krošnjama blizu
vrha, ali nisu se ondje dulje zadržavali, osim ako ih na to ne bi primoralo loše
vrijeme, a dolazili su i odlazili u službenim smjenama. Najčešće su se drage
volje vraćali kućama. Ne zbog pogibelji od divljih zvijeri, a ni zato što bi neka
zla sjenka iz tamnih dana nalijegala na tu Šumu; već zato što je pod zvucima
vjetra, kricima ptica i zvijeri, ili povremenim topotom konjanika u žurnom putu
Cestom, ležala tišina, pa bi čovjek shvatio da se sudruzima obraća šaptom, kao
da očekuje da će čuti odjek velebna glasa što ga zaziva iz daljina i davnina.
Ime Halifirien na jeziku je Rohirrima značilo "sveta planina".{194} Prije
njihova dolaska na sindarinskom su ga zvali Amon Anwar, "Brdo udivljenja";
nitko u Gondoru nije znao zbog čega, izuzev samo (kako se kasnije ispostavilo)
vladajućega Kralja ili Namjesnika. Onoj nekolicini koja se uopće usudila
skrenuti s Ceste i prolutati pod krošnjama, sama se Šuma činila dovoljnim
razlogom: na zajedničkom se jeziku nazivala "Šapatnom šumom". U danima
gondorske slave svjetionika nije bilo na Brdu dokle god su palantiri održavali
dojave između Osgiliatha i triju kula u kraljevini,{195} pri čemu im nisu trebale ni
poruke ni krijesovi. U kasnijim se vremenima teško mogla očekivati pomoć sa
sjevera, budući da se narod Calenardhona prorijedio, a ni oružane se snage više
nisu onamo slale, jer je Minas Tirithu sve teže padalo držanje granice na
Anduinu i čuvanje južne obale. U Anorienu je još živio brojan narod koji je imao
zadaću čuvati sjeverne prilaze, bilo iz Calenardhona, bilo preko Anduina kod
Cair Androsa. Za dojavljivanje s njime izgrađena su i održavana tri najstarija
svjetionika (Amon Dim, Eilenach i Min-Rimmon),{196} ali premda su duž toka
potoka Mering tada postavljene utvrde (između neprohodnih baruština pri
njegovu utoku u Entwash i mosta kojim je Cesta izlazila na zapad iz šume
Firien), nije bilo dozvoljeno da se bilo kakva tvrđava ili svjetionik postave na
Amon Anwaru.
U danima Ciriona Namjesnika došlo je do velikog prodora Balchotha, koji
su u sprezi s orcima prešli Anduin, zašli u Pustaru i počeli zauzimati
Calenardhon. Sred te smrtne pogibelji, koja je Gondor mogla stjerati u propast,
dolazak Eorla Mladog i Rohirrima donio je kraljevini spas.
Kad je rat završio, ljudi su se stali pitati na koji će način Namjesnik odati
počast Eorlu i nagraditi ga, pa se očekivalo da će se u Minas Tirithu uprizoriti
veliko slavlje na kojem će se doznati odgovori. Ali Cirion se pri odlučivanju nije
savjetovao s drugima. Kada je oslabljena gondorska vojska pošla na jug, pratio
ju je Eorl s eoredom{197} Jahača sa sjevera. Kad su došli do potoka Mering,
Cirion se, na čudo prisutnih, obratio Eorlu riječima:
"Zasad zbogom, Eorle, sine Leodov. Vraćam se svome domu, gdje mnogo
toga sad valja dovesti u red. Calenardhon u međuvremenu prepuštam tebi, ako
nisi u žurbi za povratkom u vlastitu kraljevinu. Kad prođu tri mjeseca, ovdje ću
se ponovno susresti s tobom, a tada ćemo se zajednički svjetovati."
"Doći ću", odgovorio mu je Eorl; te su se tako rastali.
Čim je Cirion stigao u Minas Tirith, okupio je one podanike u koje je imao
najviše povjerenja. "Pođite sada u Šapatnu šumu", rekao im je. "Ondje vam valja
iznova prokrčiti drevnu stazu za Amon Anwar. Odavna je već zarasla; ali
početak joj i dalje obilježava stećak pokraj Ceste, na onome mjestu gdje je
obavija sjeverno područje Šume. Staza vijuga amo-tamo, ali na svakom se
zavoju nalazi stećak. Slijedite ih, pa ćete naposljetku stići do izmaka šumovita
kraja i zateći kamenito stubište kojim se uspon nastavlja. Nalažem vam da ne
idete dalje odatle. Obavite ovaj posao što hitrije možete i zatim se vratite meni.
Ne posijecite niti jedno stablo; samo raščistite put kojim će se lako moći uspeti
nekolicina pješaka. Neka ulaz s ceste ostane zarastao, kako nitko u prolazu
Cestom ne bi došao u napast da pođe putem prije nego što sam onamo ne
stignem. Nikome ne recite ni kamo idete ni što ste učinili. Upita li vas tko, kažite
samo da Vladajući namjesnik želi da se pripremi mjesto za njegov susret s
glavarom Jahača."
Kad je došlo vrijeme, Cirion je poveo sina Hallasa i vladara Dol Amrotha,
uz još dvojicu članova Vijeća, te se susreo s Eorlom na prijelazu preko potoka
Mering. Uz Eorla su bila trojica njegovih glavnih zapovjednika. "Pođimo sad na
mjesto što sam ga pripremio", rekao im je Cirion. Zatim su ostavili stražu Jahača
na mostu, vratili se krošnjama zastrtom Cestom i stigli do stećka. Ondje su
ostavili konje i još jednu jaku stražu gondorskih vojnika; a Cirion je stao uz
kamen, okrenuo se sudruzima i kazao: "Polazim sada na Brdo udivljenja. Pođite
sa mnom, ako želite. Sa mnom i s Eorlom ići će štitonoše, kako bi nam ponijeli
oružje; svi će ostali poći nenaoružani, kao svjedoci naših riječi i djela na tom
uzvišenju. Staza je pripremljena, premda nitko njome nije prošao otkako sam
sam ovamo došao sa svojim ocem."
Zatim je Cirion poveo Eorla među drveće, a ostali su pošli u poretku za
njima; nakon što su prošli pokraj prvog poputnog stećka, glasovi su im uminuli,
te su kročili oprezno, kao da ne žele stvoriti ni šuma. Tako su naposljetku stigli
do gornjih obronaka Brda, prošli kroz pojas bijelih breza i ugledali kamenito
stubište gdje se uzdiže do vrha. Nakon sjenovite Šume sunce im se učinilo
vrelim i blistavim, jer tad je bio mjesec urime; no kruna Brda bila je zelena, kao
da je godina još u mjesecu lotesse.
U podnožju stubišta nalazila se mala litica, zapravo svod udubljen u
obronku, s niskim zemljanim stranama. Ondje je družba posjedila neko vrijeme,
sve dok Cirion nije ustao i od štitonoše uzeo bijelo žezlo svoje službe i bijeli
plašt namjesnika Gondora. Zatim je stao na prvu stubu i prekinuo tišinu,
izgovorivši dubokim ali jasnim glasom:
"Sada dajem na znanje što sam odlučio, s ovlašću Kraljevskih namjesnika,
ponuditi Eorlu, sinu Leodovu, glavaru Eotheoda, u znak priznanja srčanosti
njegova naroda i pomoći koju je donio Gondoru u presudnu času, kada nade više
nije bilo. Eorlu darujem svu veliku zemlju Calenardhon od Anduina do Isena.
Ondje će, ako tako želi, kraljevati on, i nasljednici mu nakon njega, a narod će
njegov živjeti u slobodi sve dok vlast Namjesnika bude trajala, dok se Veliki
kralj ne vrati.{198} Drugih im se obveza neće nametati do zakona i odluka koje
sami donesu, izuzev tek ove: da žive u trajnome prijateljstvu s Gondorom i da
njegovi neprijatelji budu i njihovi neprijatelji, dokle god obje kraljevine istraju.
Ali ista će obveza vrijediti i za narod Gondora."
Na toje Eorl ustao, ali neko vrijeme ništa nije rekao. Jer zaprepastio se zbog
velike izdašnosti dara i plemenitih uvjeta uz koje mu je ponuđen; a uvidio je i
koliko Cirion mudro postupa, kako u vlastitu korist, kao vladar Gondora koji teži
zaštititi ono što je preostalo od njegove kraljevine, tako i kao prijatelj Eotheoda,
čijih je potreba svjestan. Jer sad su oni već bili izrasli u narod odviše brojan za
svoju zemlju na sjeveru, koji je žudio za povratkom na jug u negdašnju
domovinu, ali u tome ga je priječio strah od Dol Guldura. Ali u Calenardhonu bi
imali prostranstava kakvima se nisu ni usuđivali ponadati, a svejedno bili
smješteni daleko od sjenki Mrkodola.
No povrh mudrosti i državništva, Ciriona je koliko i Eorla tada potaklo
veliko prijateljstvo što je vezivalo njihova dva naroda, kao i ljubav između njih
dvojice kao časnih ljudi. S Cirionove je strane postojala ljubav mudra oca,
ostarjela od svjetovnih briga, prema sinu koji stoji u jeku snage i nade mladosti;
dok je u Cirionu Eorl gledao najuzvišenijeg i najplemenitijeg čovjeka znana mu
svijeta, kao i najmudrijeg, u kojem je stolovala veličajnost Ljudskih kraljeva iz
davnih vremena.
Konačno, Kad mu je sve to hitro prošlo mislima, Eorl je ovako prozborio:
"Vladajući namjesniče Velikoga kralja, dar koji pružaš prihvaćam za se i za svoj
narod. On uvelike nadmašuje svaku nagradu koju su naša djela mogla zaslužiti,
čak i da sama nisu bila dar prijateljstva koje ništa zauzvrat ne traži. Ali sada ću
zapečatiti to prijateljstvo zavjetom koji se neće zaboraviti."
"Pođimo tada do uzvišenja", kazao im je Cirion, "i pred ovim svjedocima
zavjetujmo se riječima kakve dolikuju."


Tada se Cirion popeo stubama s Eorlom, a ostali su pošli za njima; stigavši
na vrhunac, ugledali su ondje široku zemljanu zaravan ovalna oblika, ničim
ograđenu, osim što joj je na istočnome kraju ležao nizak humak gdje su rasli
bijeli cvjetovi alfirina{199} koje je zapadajuće sunce dotaknulo zlatom. Zatim je
vladar Dol Amrotha, najviši položajem među Cirionovom pratnjom, otišao do
humka i ugledao kako pred njim, polegnut na travu, pa ipak neokaljan ni
korovom ni vremenom, leži crni kamen; a na kamenu su bila uklesana tri slova.
Na toje rekao Cirionu:
"Zar je ovo, dakle, grobnica? Ali koji to velikan iz davnine ovdje leži?"
"Nisi li pročitao slova?" kazao mu je Cirion.
 "Jesam," rekao mu je Knez,{200} "a stoga se i čudim; jer slova su lambe,
ando, lambe, ali Elendilu nema grobnice, a niti jedan se čovjek nakon njegovih
dana nije usudio prozvati tim imenom."{201}
"Pa ipak, ovo je njegova grobnica", kazao mu je Cirion; "i od nje potječe
udivljenje što prožima ovo brdo i šume pod njim. Od Isildura koji je podiže do
Meneldila koji ga naslijedi, pa tako niz cijelu lozu Kraljeva, te niz lozu
Namjesnika sve do mene, ova se grobnica čuvaše u tajnosti na Isildurovu
zapovijed. Jer on kaza: 'Ovdje je središnja točka Južnoga kraljevstva,{202} i ovdje
će spomenik Elendilu Vjernom istrajati pod paskom Valara, dokle god
Kraljevstvo bude trajalo. Ovo će brdo svetištem biti, i neka nitko ne poremeti
njegov mir i tišinu, ukoliko nasljednik Elendilov nije.' Dovedoh vas amo kako bi
zavjeti na koje ovdje prisegnemo zvučali najsvečanije i nama i nasljednicima
našim s obiju strana."
Zatim su svi prisutni postajali neko vrijeme pognutih glava, sve dok Cirion
nije rekao Eorlu: "Ako si spreman, zavjetuj se sad riječima kakve ti se
prikladnim čine, prema običajima svoga naroda."
Eorl je tad iskoračio, uzeo svoje koplje od štitonoše i osovio ga o tlo. Zatim
je isukao mač i bacio ga tako da je zablistao na suncu, ponovno ga dohvatio,
prišao humku i na njega položio oštricu, ali ne odmaknuvši ruku s balčaka. Tada
je gromkim glasom izgovorio Zavjet Eorlov. Izrekao ga je na jeziku Eotheoda, a
na zajednički se jezik prevodi ovako:{203}

Počujte sad, svi narodi koji se ne klanjate Sjenci s istoka, darom
vladara Mundburga doći ćemo nastavati zemlju što ju on naziva
Calenardhonom, pa se stoga zavjetujem u vlastito ime i u ime Eoreda
sa sjevera da će se između nas i Velikoga naroda sa Zapada navijek
gajiti prijateljstvo: njihovi će neprijatelji naši neprijatelji biti, njihova
će potreba naša potreba biti, a kakvo god zlo ili prijetnja ili napad da
ih snađe, mi ćemo im pružiti pomoć do krajnjeg izmaka vlastitih
snaga. Ovaj će se zavjet prenijeti na moje nasljednike, sve one koji još
u našoj novoj zemlji za mnom dođu, pa nek održe riječ nepogaženom,
da Sjenka ne padne na njih, da ih prokletstvo ne snađe.

Zatim je Eorl vratio mač u tok, poklonio se i vratio svojim zapovjednicima.
Cirion mu je tad odgovorio. Uspravio se do pune visine, položio ruku na
grobnicu i desnicom dohvatio bijelo žezlo Namjesnika, te izgovorio riječi što su
udivljenjem ispunile one koji su ih čuli. Jer kako je ustao, sunce je stalo zalaziti
na zapadu i učinilo se da njegova bijela odora plamti; a nakon što se zavjetovao
da će se Gondor držati sukladne obveze na prijateljstvo i pomoć u svakoj
potrebi, zvonkijim je glasom izgovorio na kvenijskome jeziku:

Vanda sina terumaruva Elennanoreo alcar enyalien ar Elendil
Vorondo voronwe. Nai tiruvantes i harar mahalmassen mi Numen ar i
Em i or ilye mahalmar ea tennoio.{204}

Te ih je ponovio na zajedničkom jeziku:

Zavjet ovaj stajat će kroz spomen na slavu Zvjezdane zemlje i
vjeru Elendila Vjernog. Neka ga čuvaju oni koji će sjediti na
prijestoljima Zapada i onaj Jedan koji jest nad svim prijestoljima
zanavijek.

Takav se zavjet nije čuo u Međuzemlju otkako je sam Elendil prisegnuo na
savezništvo s Gil-galadom, kraljem Eldara.{205}
Kad je sve bilo učinjeno, a večernje su se sjene stale nadvijati, Cirion i Eorl
sa svojim su družbenicima šutke sišli natrag kroz Šumu što se mračila, te se
vratili u tabor pokraj potoka Mering, gdje su za njih bili postavljeni šatori.
Nakon objeda, Cirion i Eorl su zajedno s knezom Dol Amrotha i Eomundom,
glavnim zapovjednikom vojske Eotheoda, sjeli zajedno i odredili granice ovlasti
kralja Eotheoda i namjesnika Gondora.
Međe Eorlove kraljevine postavljene su ovako: na zapadu, rijeka Angren od
stapanja s rijekom Adorn i zatim prema sjeveru do vanjskih gradina Angrenosta,
a potom zapadno i sjeverno duž rubova šume Fangorn do rijeke Limlight; ta
rijeka bila joj je sjeverna međa, jer zemlju iza nje Gondor nikad nije prisvajao.
{206}
Na istoku su je omeđivali Anduin i zapadna litica Emyn Muila sve do
baruština Onodlovih ušća, a ispod te rijeke potok Glanhir što je protjecao šumom
Anwar na putu do utoka u Onodlo; na jugu joj je pak među tvorio Ered Nimrais
sve do kraja svojega sjevernog kraka, ali sve one doline i usjeci što su gledali na
sjever imali su pripasti Eotheodima, kao i kraj južno od Hithaeglira što je ležao
između rijeka Angren i Adorn.{207}
U svim je tim područjima Gondor pod svojim zapovjedništvom zadržao još
samo utvrdu Angrenost, u kojoj se nalazio treći Gondorski toranj, neosvojivi
Orthanc u kojemu se držao četvrti palantfr južne kraljevine. U Cirionovo se
doba u Angrenostu još nalazila posada Gondoraca, ali oni su se preobrazili u
malen, nastanjen narod pod vlašću nasljednog Zapovjednika, dok je ključeve
Orthanca čuvao namjesnik Gondora. "Vanjske gradine", spomenute u opisu
međa Eorlove kraljevine, tvorile su zidine i jarak, smještene oko dvije milje
južno od dveri Angrenosta i protegnute između brda kojima je završavalo
Magleno gorje; iza njih su ležale obrađene zemlje naroda iz utvrde.
Također je dogovoreno da će Velika cesta, koja je nekad išla kroz Anorien i
Calenardhon prema Athradu Angrenu (Isenskim gazovima),{208} a odatle na
sjever za Arnor, u mirnodopsko vrijeme biti otvorena za sve putnike iz obaju
naroda bez ograničenja, a za njezino će se održavanje od potoka Mering do
Isenskih gazova skrbiti Eotheodi.
Ovim je sporazumom tek mali dio šume Anwar, zapadno od potoka Mering,
uključen u Eorlovu kraljevinu; ali Cirion je brdo Anwar sad proglasio
posvećenim mjestom obaju naroda, pa je Eorlinzima i Namjesnicima otad
valjalo dijeliti stražu i skrb nad njime. U kasnijim je danima, međutim, kad su
Rohirrimi bivali sve snažniji i brojniji, dokje Gondor kopnio i bio pod stalnom
prijetnjom s istoka i s mora, čuvare Anwara u potpunosti davao narod Istočnoga
prigorja, a Šuma je postala običajni dio nadležnosti kraljeva Marke. Brdo su
nazvali Halifirien, a Šumi dali ime Firienholt.{209}
U kasnijim se vremenima dan Zavjetovanja računao kao prvi dan novoga
kraljevstva, kad je Eorl uzeo naziv kralja Marke Jahača. Ali još je trebalo proći
neko vrijeme prije no što Rohirrimi ne preuzmu vlast nad zemljom, pa je za
života Eorl bio zvan glavarom Eotheoda i kraljem Calenardhona. Izraz Marka
označavao je granično područje, napose ono koje služi kao obrana unutrašnjosti
određene kraljevine. Sindarinske nazive Rohan, za Marku, te Rohirrim, za
njezine žitelje, sročio je Hallas, Cirionov sin i nasljednik, ali oni su se često
koristili ne samo u Gondoru, već i među samim Eotheodima.{210}
Dan nakon Zavjetovanja Cirion i Eorl zagrlili su se i nevoljko rastali. Jer
Eorl je kazao: "Vladajući Namjesnice, mnogo toga mi valja hitro obaviti. Ova je
zemlja sad očišćena od neprijatelja; ali oni nisu sasječeni u korijenu, a ne znamo
ni kakva pogibao vreba s onu stranu Anduina i pod krošnjama Mrkođola. Jučer
sam navečer trojicu glasnika poslao na sjever, odvažne i vješte konjanike, u nadi
da će barem jedan od njih prije mene stići do mojega doma. Jer sada se i sam
moram vratiti, i to ne bez znatnih snaga; u mojoj su zemlji ostali tek malobrojni,
oni premladi i oni prestari; a valja li im poći na tako veliko putovanje, naše će
žene i djeca, uz ona dobra bez kojih ne možemo, morati biti pod zaštitom, a i
poći će isključivo za samim glavarom Eotheoda. Ostavit ću za sobom svu silu
bez koje mogu, gotovo polovicu vojske koja je sada u Calenardhonu. Ondje će
biti određen broj postrojbi jahača-strijelaca, da pođu kamo ih nužda pozove,
ukoliko još pokoja četa dušmana vreba ovim krajem; ali glavna će sila ostati na
sjeveroistoku, prije svega da čuva mjesto na kojem su Balchothi prešli Anduin iz
Sumornih zemalja; jer ondje još vreba najveća opasnost, a ondje leži i moja
glavna nada da ću, vratim li se, povesti svoj narod u novu zemlju uz što manje
tuge i gubitaka. Kažem, vratim li se: ali budi siguran da se vratiti hoću, poradi
održanja vlastita Zavjeta, osim ako nas ne snađe silna nesreća, pa s narodom
stradam na dugome putovanju. Jer morat će se poći putem istočno od Anduina
kroza stalnu prijetnju iz Mrkodola, te na kraju proći dolinom jezovite sjenke
onoga brda koje vi nazivate Dol Guldur. Na zapadnoj strani nema puta za
konjanike, kao ni za veliku povorku ljudi i zaprega, čak i kad Gorje ne bi vrvjelo
orcima; a nitko, ni malobrojan ni u mnoštvu, ne može proći kroz Dwimordene,
gdje živi Bijela gospa i tka mreže kroza koje nijedan smrtnik prodrijeti ne može.
{211}
Tim ću istočnim putem proći, onako kako sam stigao do Celebranta; pa neka
nad nama skrbe oni koje smo pozvali da posvjedoče našim zavjetima. Rastanimo
se sad s nadom! Imam li tvoje dopuštenje?"
"Dakako da imaš moje dopuštenje," kazao mu je Cirion, "jer sada uviđam
da drugačije ne može biti. Shvaćam da sam u našoj pogibli premalo razmišljao o
opasnostima s kojima ste se suočili i o čudu vašeg dolaska, kad nade više nije
bilo, preko dugih liga sa Sjevera. Nagrada, što je radostan i puna srca ponudih
zbog našeg izbavljenja, sad se malenom čini. Ali vjerujem da riječi mojega
zavjeta, kojima se nisam domišljao prije no što ih izgovorih, ne bijahu nizašto
stavljene u moja usta. Stoga se rastajmo s nadom."
Kako to već u Ljetopisima biva, mnogo toga što je ovdje stavljeno u usta
Ciriona i Eorla na njihovu rastanku izreklo se i i razmotrilo u raspravi prethodne
noći; ali izvjesno je da je Cirion na rastanku kazao te riječi o nadahnuću svoga
zavjeta, jer on je bio čovjek bez mnogo taštine, ali vrlo hrabar i velikodušna srca,
najplemenitiji namjesnik Gondora.
www.Balkandownload.org
 (IV)

ISILDUROVO NASLIJEÐE

Kaže se da se Isildur po povratku iz Rata posljednjeg saveza neko vrijeme
zadržao u Gondoru, uređivao kraljevinu i poučavao svog nećaka Meneldila, prije
nego što je sam pošao kraljevati u Arnoru. S Meneldilom i družbom prijatelja od
povjerenja otputio se u obilazak granica svih krajeva na koje je Gondor polagao
pravo; tako su na povratku sa sjeverne međe u Anorien došli do visoka brda koje
se tada zvalo Eilenaer, ali je kasnije dobilo ime Amon Anwar, "Brdo udivljenja".
{212}
Nalazilo se blizu središta gondorskih zemalja.
Probili su put kroz guste šume na njegovim sjevernim obroncima i tako
došli do zelena vrha, gdje nije raslo nijedno stablo. Ondje su stvorili zaravan i na
istočnome mu kraju podigli humak; u taj je humak Isildur položio lijes što ga je
donio sa sobom. Zatim je kazao: "Ovo je grobnica i spomenik Elendila Vjernog.
Ovdje će stajati na središnjoj točki Južnoga kraljevstva pod paskom Valara,
dokle god Kraljevstvo bude trajalo; ovo će mjesto svetištem biti, što ga nitko ne
smije oskvrnuti. Neka nitko ne poremeti njegovu tišinu i mir, ukoliko nasljednik
Elendilov nije."
Izradili su kamenito stubište što se pelo od kraja šume do kruništa brda; a
Isildur je kazao: "Neka se ovim stubama nitko ne popne, izuzev Kralja i onih
koje on dovede, ako ih zamoli da s njime pođu." Zatim su svi prisutni prisegli da
će čuvati tajnu; ali Isildur je Meneldila posavjetovao ovako, da Kralju valja
povremeno posjećivati ovo svetište, napose kad osjeti potrebu za mudrošću u
danima opasnosti ili nevolje; a onamo mu također valja dovesti svoga
nasljednika, kad taj stasa u punu zrelost, te mu ispripovjediti kako je svetište
sazdano, otkriti mu tajne kraljevine i ostalo što mu valja znati.
Meneldil je poslušao Isildurov savjet, kao i svi Kraljevi nakon njega, sve do
Romendacila I. (petoga nakon Meneldila). U njegovo su vrijeme Gondor prvi
put napali Istočnjaci;{213} on je, da se predaja ne bi prekinula uslijed rata ili
iznenadne smrti ili neke druge nesreće, dao da se "Isildurovo naslijeđe" zapiše u
zapečaćen svitak, zajedno s ostalim što novome Kralju valja znati; taj je svitak
Namjesnik prije krunidbe predavao Kralju.{214} Ta se primopredaja otada uvijek
obavljala, iako su običaj posjećivanja svetišta na Amon Anwaru sa svojim
nasljednikom održali gotovo svi gondorski Kraljevi.
Kad su dani Kraljeva istekli, a Gondorom zavladali Namjesnici potekli od
Hurina, namjesnika kralja Minardila, smatralo se da su sva prava i dužnosti
Kraljeva njihove, "sve dok se Veliki kralj ne vrati". Ali o pitanju "Isildurova
naslijeđa" tek su oni mogli suditi, jer tek su oni za njega znali. Presudili su da je
izrazom "nasljednik Elendilov" Isildur mislio na nasljednika prijestolja iz
kraljevske loze podrijetlom od Elendila: ali da nije predvidio vladavinu
Namjesnika. Stoga, ako je Mardil u odsutnosti Kralja raspolagao njegovom
ovlašću,{215} Mardilovi nasljednici na koje namjesništvo prijeđe imat će isto
pravo i dužnost, sve dok se Kralj ne vrati; svaki Namjesnik stoga ima pravo
posjetiti svetište kad poželi i dovesti one koji su s njime došli, kako bude
smatrao shodnim. Što se tiče izraza "dokle god Kraljevstvo bude trajalo", rekli
su da je Gondor ostao "kraljevstvo" pod vlašću podregenta, tako da valja
smatrati kako te riječi znače "sve dok gondorska država bude trajala".
Pa ipak, Namjesnici su vrlo rijetko, dijelom zbog udivljenja, a dijelom zbog
drugih briga kraljevine, odlazili na svetište na brdu Anwar, osim kad su odvodili
svojega nasljednika na njegov vrh, prema običaju Kraljeva. Ponekad ga
godinama nitko ne bi posjetio, a zbog Isildurove molitve bio je pod paskom
Valara; jer premda su šume mogle zarasti i zbog tišine ljudima postati nemile sve
dok se staza prema vrhu ne bi zagubila, ipak bi se nakon ponovnog probijanja
staze svetište zateklo neoskvrnjeno i netaknuto zubom vremena, navijek zeleno i
u miru pod nebom, sve do vremena kad se gondorsko kraljevstvo izmijenilo.
Jer zbilo se tako da se Cirion, dvanaesti Vladajući namjesnik, suočio s
novom i velikom opasnošću: zavojevači su zaprijetili pokoriti sve gondorske
zemlje sjeverno od Bijeloga gorja, a kad bi do toga došlo, propast i uništenje
cjelokupnoga kraljevstva ne bi bili daleko. Kako je poznato iz povijesnih spisa,
ta je pogibelj izbjegnuta samo zahvaljujući pomoći Rohirrima; njima je Cirion
vrlo mudro podario sve sjeverne zemlje, izuzev Anoriena, predavši ih njihovoj
vlasti i kralju, premda u trajnom savezništvu s Gondorom. Više nije postojalo
dovoljno ljudi u kraljevini kojima bi se napučilo to sjeverno područje, pa čak ni
da bi se zadržale dovoljne snage na potezu tvrđava duž Anduina što su čuvale
njegovu istočnu među. Cirion je dugo promišljao o toj stvari prije nego što je
podario Calenardhon Jahačima sa sjevera; a presudio je da njegovo ustupanje
mora u cijelosti izmijeniti 'Tsildurovo naslijeđe" glede svetišta na Amon
Anwaru. Onamo je doveo glavara Rohirrima, koji je ondje pokraj Elendilova
humka najsvečanije izrekao Zavjet Eorlov i dobio odgovor Zavjetom
Cirionovim, kojim je savez kraljevstava Rohirrima i Gondora potvrđen
zanavijek. Ali nakon što je to učinjeno i nakon što se Eorl vratio na sjever da sav
svoj narod dovede u novo stanište, Cirion je premjestio Elendilovu grobnicu. Jer,
prosudio je da je 'Tsildurovo naslijede" time poništeno. Svetište se više nije
nalazilo "na središnjoj točki Južnoga kraljevstva", već na granici s drugom
kraljevinom; nadalje, riječi "dokle god Kraljevstvo bude trajalo" odnosile su se
na Kraljevstvo kakvo je bilo kad ih je Isildur izrekao, nakon što je pregledao
njegove međe i odredio ih. Bilo je točno da su i drugi krajevi bili izgubljeni
nakon toga dana: Minas Ithil bio je u rukama Nazgula, a Ithilien je opustio; ali
Gondor nije prestao polagati prava na njih. Calenardhona se pak zanavijek pod
prisegom odrekao. Cirion je stoga odnio lijes, što ga je Isildur postavio u humak,
na Sveto mjesto u Minas Tirithu; ali zeleni je humak ostao kao spomen na
spomenik. Pa ipak, čak i nakon što je na njega postavljen velik svjetionik, brdo
Anwar i dalje je bilo mjesto koje su štovali i Gondor i Rohirrimi, koji su ga na
svojem jeziku nazvali Halifirien, Sveta Gora.
 Pohod na Erebor

Za cjelovito razumijevanje ove priče valja poznavati pripovijest
koju navodi Dodatak A (III, Durinov narod) Gospodara prstenova.
Ona ukratko glasi ovako:
Kad se zmaj Smaug stuštio na Pustogoru (Erebor), patuljci Thror
i njegov sin Thrain (zajedno s Thrainovim sinom Thorinom, naknadno
prozvanim Hrastoštit) na tajna su vrata pobjegli iz nje. Nakon što je
Thrainu dao posljednji od Sedam patuljačkih Prstenova, Thror se
vratio u Moriju. Ondje ga je ubio ork Azog, koji je Throru urezao
svoje ime na čelo. To je dovelo do Rata patuljaka i orka, koji je
završio 2799. godine velikom Bitkom kod Azanulbizara
(Nanduhiriona) pred Istočnim dverima Morije. Thrain i Thorin
Hrastoštit zatim su živjeli u Ered Luinu, ali 2841. godine Thrain je
odande krenuo u povratak na Pustogoru. Dok je lutao krajevima
istočno od Anduina, zarobljen je i bačen u tamnicu u Dol Gulduru,
gdje mu je oduzet prsten. Gandalf je 2850. ušao u Dol Guldur i otkrio
da njime doista vlada Sauron; ondje je naišao i na Thraina prije nego
što je ovaj izdahnuo.

Postoji više od jedne inačice "Pohoda na Erebor", kako
objašnjava Dodatak ovome tekstu. Ondje se ujedno nalaze i opsežni
izvaci iz jedne ranije inačice.

Nisam pronašao nikakav zapis koji bi prethodio uvodnim
riječima teksta koji slijedi ("Toga dana ništa više nije htio reći"). "On"
iz te rečenice jest Gandalf, "mi" se odnosi na Froda, Peregrina,
Meriadoca i Gimlija, a "ja" na Froda, koji je zapisao taj razgovor;
prizor je smješten u jednu kuću u Minas Tirithu, nakon krunidbe kralja
Elessara.

Toga dana ništa više nije htio reći. Ali kad smo kasnije opet spomenuli tu
temu, ispripovjedio nam je cijelu tu čudnu priču; kako se zbilo da je upriličio
putovanje do Erebora, zašto se sjetio Bilba, te kako je nagovorio ponositoga
Thorina Hrastoštita da ga primi u svoju družinu. Više se ne mogu sjetiti čitave
pripovijesti, ali shvatili smo da je Gandalf u početku imao na umu jedino obranu
Zapada od Sjenke.
"Teške su me brige u to vrijeme morile", rekao je, "jer Saruman je kočio sve
moje nakane. Znao sam da se Sauron opet uzdigao i da će se uskoro objaviti, a
znao sam i da se priprema za veliki rat. Kako li ga kani otpočeti? Hoće li prije
svega pokušati iznova zauzeti Mordor, ili će prvo napasti glavna uporišta svojih
neprijatelja? U to sam vrijeme smatrao, a danas sam siguran, da je izvorno kanio
napasti Lorien i Rivendell, čim dovoljno ojača. Njemu bi takav plan mnogo više
odgovarao, a nama mnogo manje.
Možda mislite da mu je Rivendell bio izvan dosega, ali ja u to nisam bio
uvjeren. Stvari su na sjeveru vrlo loše stajale. Ni Kraljevstva podno Gore ni
snažnih ljudi iz Dolja više nije bilo. Otpor svakoj sili koju bi Sauron mogao
poslati da preotme sjeverne prijevoje u planinama i stare krajeve Angmara mogli
su pružiti samo patuljci iz Željeznih brda, a iza njih su ležali pustoš i Zmaj. Tog
je Zmaja Sauron mogao strahovito djelotvorno zlouporabiti. Često sam govorio
sebi: 'Moram na neki način stati na kraj Smaugu. Ali izravan je udarac na Dol
Guldur još potrebniji. Moramo poremetiti Sauronove nakane. Moram nagnati
Vijeće da to uvidi.'
S takvim sam mračnim mislima brzao putem. Bio sam umoran, pa sam
smjerao svratiti u Shire na kratak odmor, nakon što sam više od dvadeset godina
izbivao odande. Smatrao sam da bih možda mogao naći načina da izađem na kraj
s tim nevoljama kad bih ih bar nakratko smetnuo s uma. A tako je doista i bilo,
premda mi nije bilo dano da ih s uma i smetnem.
Jer upravo kad sam se bližio Breeju, pretekao me Thorin Hrastoštit{216}, koji
je tada živio u izgnanstvu iza sjeverozapadnih granica Shirea. Na moje
iznenađenje, obratio mi se; upravo je taj trenutak bio prekretnica.
I njega su morile muke, tolike muke da me doslovce zamolio za savjet.
Tako sam s njim otišao do njegovih dvora u Modrome gorju, te saslušao njegovu
dugu pripovijest. Uskoro sam shvatio da mu je srce jaro od mračnih misli o
nepravdama koje je pretrpio, kao i zbog gubitka blaga svojih praotaca, a i
opterećeno naslijeđenom dužnošću osvete nad Smaugom. Takve dužnosti
patuljci vrlo ozbiljno shvaćaju.
Obećao sam mu pomoći budem li mogao. Bilo mi je stalo koliko i njemu da
doživim Smaugov kraj, ali Thorin je bio sav pun nakana da zapodjene bitke i
ratove, kao da je uistinu kralj Thorin Drugi, a ja u tome nikako nisam mogao
vidjeti nade. Stoga sam ga napustio i vratio se u Shire, te prikupio okrajke
novosti. Čudno je to ispalo. Samo sam slijedio nit 'slučaja', ništa drugo, a usput
sam često griješio.
Bilbo me još davno prije nekako privukao, kao dijete, te kao mladi hobit;
nije još bio posve stasao kad sam ga posljednji put vidio. Zadržao mi se u
mislima sve otad, zbog svoje gorljivosti i blistavih očiju, ljubavi prema
pripovijetkama i propitkivanja o širokome svijetu izvan Shirea. Čim sam ušao u
Shire, čuo sam novosti o njemu. Stekao sam dojam da se o njemu sve više
govori. Oba roditelja umrla su mu rano za puk Shirea, otprilike u osamdesetoj; a
on se nikad nije ženio. Već je postajao pomalo čudnovat, govorili su, a znao je
danima samotnjački izbivati. Dalo ga se vidjeti kako razgovara sa strancima, čak
i s patuljcima.
'Čak i s patuljcima!' Odjednom su mi se te tri stvari spojile u umu: veliki
Zmaj, onako pohotan, oštra sluha i njuha, zatim otporni patuljci u teškim
čizmama, puni stare razbuktale kivnje, te brzi, mekonogi hobit, kojem srce puca
(pretpostavljao sam) za pogledom na bijeli svijet. Nasmijao sam se samome sebi;
ali smjesta sam otišao pogledati Bilba, da vidim što je tih dvadeset godina
stvorilo od njega, obećava li onoliko koliko bi se prema govorkanjima dalo
naslutiti. Ali nije ga bilo kod kuće. Odmahivali su glavama u Hobbitonu kad sam
se uzeo raspitivati o njemu. 'Opet ga nema', rekao je jedan hobit. Bio je to
Holman, vrtlar, čini mi se{217}. 'Opet ga nema. Samo čekam da se jednog dana
sasma izgubi, ako ne bude pazio. Eto, upitam ja njega kamo će, a i kad se misli
vratit, a on će meni Ne znam; i onda me pogleda ispod oka. Ovisi hoću li
ijednoga sresti, Holmane, veli on meni. Sutra ti je vilenjaćka Nova godina!{218}
Živa šteta, a baš je drago čeljade. Nećete nać boljega od Humlja do Rijeke.'
'Sve bolje i bolje!' pomislio sam. 'Mislim da ću s njim okušati sreću.'
Vremena je bilo sve manje. Morao sam biti s Bijelim vijećem najkasnije u
kolovozu, ili će sve ispasti kako Saruman bude htio, pa se ništa neće učiniti. A
posve po strani od većih pitanja, to bi se moglo pokazati pogubnim po pohod:
moćnik u Dol Gulduru neće dopustiti da bilo kakav nasrtaj na Erebor neometano
prođe, ako ne bude imao drugačijih problema.
Stoga sam žurno odjahao natrag do Thorina i posvetio se teškom zadatku da
ga nagovorim da se okani uznositih nakana i pođe u tajnosti - te sa sobom
povede Bilba. A prethodno Bilba nisam posjetio. Tu sam pogriješio, što se
pokazalo gotovo pogubnim. Jer Bilbo se, jasno, u međuvremenu promijenio. U
najmanju ruku, postao je već poprilično gramziv i debeo, a stare su mu se želje
sparušile u svojevrstan samotni san. Ništa ga nije moglo potresli više negoli da
sazna kako postoji stvarna opasnost da se obistine! Posve se smeo, pa je od sebe
napravio pravu budalu. Thorin bi gnjevno bio i otišao, da se nije zbila još jedna
čudna slučajnost, koju ću domalo spomenuti.
 Ali znate kako su se već stvari zbile, ako ništa drugo, barem onako kako ih
je Bilbo vidio. Priča bi zvučala poprilično drugačije da sam je ja zapisao.
Primjerice, on uopće nije shvatio do koje je mjere ispao blesav u očima
patuljaka, a ni koliko se oni ljute na mene. U Thorinu je bilo mnogo više
ozlojeđenosti i prezira nego što je on zamijetio. Dapače, od samog je početka bio
pun prezira, te je smatrao kako sam ja upriličio cijelu stvar samo kako bih se
njemu narugao. Tek su zemljovid i ključ spasili stvar.
Ali oni mi godinama nisu pali na pamet. Tek nakon što sam stigao u Shire i
našao vremena da razmislim o Thorinovoj pripovijesti odjednom sam se sjetio
čudne slučajnosti kojom su mi dopali šaka - sad mi je sve manje djelovala kao
slučajnost. Prisjetio sam se jednog svog opasnog putovanja, devedeset jednu
godinu prije toga, kad sam prerušen ušao u Dol Guldur i ondje otkrio jednog
nesretnog patuljka kako umire u jamama. Nisam pojma imao tko je on. Imao je
zemljovid koji je pripadao Durinovu puku u Moriji, kao i ključ koji je nekako
pripadao uz njega, premda je bio odviše onemoćao da mi objasni kako. I rekao je
da je jednom posjedovao velik Prsten.
Buncao je gotovo isključivo o njemu. Posljednji od onih Sedam, ponavljao
je uzastopno. Ali sve je te stvari mogao steći na različite načine. Mogao je biti
glasnik, uhvaćen pri bijegu, ili čak lopov kojega je zarobio veći lopov. Ali
zemljovid i ključ predao je meni. 'Za mog sina', rekao je; zatim je umro, a ja sam
ubrzo potom pobjegao. Sačuvao sam te stvari i zbog nekog upozorenja u srcu
uvijek ih držao uza se, na sigurnom, ali uskoro sam ih gotovo zaboravio. Imao
sam u Dol Gulduru drugog posla, važnijeg i pogibeljnijeg od svih blaga Erebora.
Tada sam se svega toga ponovno prisjetio, pa mi se učinilo jasnim da sam
čuo posljednje riječi Thraina Drugog{219}, premda mi nije kazao ni svoje, ni ime
svoga sina; a Thorin, naravno, nije znao što se zbilo s njegovim ocem, niti je
ikad spomenuo 'posljednji od onih Sedam Prstenova'. Imao sam nacrt i ključ
tajnoga ulaza u Erebor, kojim su Thror i Thrain pobjegli, prema Thorinovoj
priči. A ja sam ih čuvao, premda bez ikakve jasne namjere, sve do trenutka kada
će se pokazati najkorisnijima.
Nasreću, nisam ih nijednom pogrešno upotrijebio. Držao sam ih u rukavu,
kako vi to kažete u Shireu, sve dok se stvar nije učinila posve bezizlaznom. Čim
ih je Thorin ugledao, zaista je odlučio postupiti prema mojem prijedlogu, barem
što se tajnog pohoda tiče. Ma što da je mislio o Bilbu, otputio bi se bio i sam.
Postojanje tajnih vrata, koja samo patuljci mogu otkriti, učinilo je u najmanju
ruku mogućim da se otkrije ponešto o Zmajevim rabotama, možda čak i da se
povrati dio zlata ili neki predmet iz baštine koji bi mu olakšao žudnju u srcu.
Ali meni to nije bilo dovoljno. U srcu sam znao da Bilbo mora poći s njim,
jer će inače čitav pohod propasti - ili se, kako bih sada trebao kazati, mnogo
važniji usputni događaji neće zbiti. Tako mi je još valjalo nagovoriti Thorina da
ga povede. Poslije, na putu, bilo je mnogo poteškoća, ali za mene je ovo bio
najteži dio čitave te stvari. Premda sam raspravljao s njim dugo u noć nakon što
se Bilbo povukao na počinak, nismo se konačno dogovorili sve do ranog jutra
sutradan.
Thorin je bio pun prezira i sumnje. 'Mek je', frknuo je. 'Mek poput blata
svoga Shirea, a i šašav. Majka mu je prerano umrla. Igrate vi nekakvu svoju
prijetvornu igru, majstore Gandalfe. Siguran sam da vam nije jedini cilj da meni
pomognete.'
'Posve si u pravu', rekao sam mu. 'Kad ne bih imao drugih ciljeva, uopće ti
ne bih pomagao. Koliko god se tvoji poslovi tebi mogli činiti velikima, oni su
tek mala nit u velikoj mreži. Mene se mnoge niti tiču. Ali zbog toga bi moji
savjeti trebali imati veću težinu, a ne manju.' Na koncu sam progovorio u velikoj
jari. 'Slušaj me, Thorine Hrastoštitu!' rekao sam mu. 'Pođe li ovaj hobit s tobom,
uspjet ćeš. Ne pođe li, propast ćeš. Vodi me pretkazanje, pa te upozoravam.'
'Znam po čemu ste znameniti', odvratio mi je Thorin. 'Nadam se da to i
zaslužujete. Ali ova blesava posla s tim vašim hobitom tjeraju me da se upitam
vodi li vas to zaista pretkazanje, ili ste prije pomahnitali nego što pretkazujete.
Tolike brige mogle su vam lako pomutiti pamet.'
'Svakako ih je bilo dovoljno da mi to učine', rekao sam. 'A držim da me
među svima njima najviše iznuruje jedan uznositi patuljak koji od mene zatraži
savjet (a da na to nema nikakvo pravo za koje bih znao), a zatim me nagradi
drskošću. Idi vlastitim putovima, Thorine Hrastoštitu, ako ti je volja. Ali odbaciš
li moj savjet, zakoračit ćeš u pogibiju. A od mene više nećeš dobiti ni savjeta ni
pomoći sve dok Sjenka na tebe ne padne. Stoga obuzdaj ponos i pohlepu u sebi,
ili ćeš propasti na koncu svakog puta kojim pođeš, pa makar ti ruke bile pune
zlata.'
Na to je pomalo problijedio; ali oči su mu stale tinjati. 'Ne prijetite mi!'
rekao je. 'Sam ću donijeti prosudbu u ovoj stvari, kao i u svakoj koja me se tiče.'
'Postupi onda tako!' rekao sam. 'Ništa ti više ne mogu reći - osim ovoga: ja
svoju ljubav i povjerenje ne pružam olako, Thorine; ali ovaj mi je hobit drag, i
želim mu dobro. Budi dobar prema njemu pa ću ti biti prijatelj do isteka tvojih
dana.'
To sam kazao ne nadajući se da ću ga uvjeriti; ali ništa mu bolje nisam
mogao reći. Patuljci razumiju odanost prijateljima i zahvalnost onima koji im
pomažu. 'U redu', rekao je Thorin nakon podulje šutnje. 'Poći će s mojom
družinom, ako se usudi (u što sumnjam). Ali ako me baš želite opteretiti njime,
morate poći i vi, da pazite na svoga miljenika.'
'Dobro!' odgovorio sam mu. 'Poći ću i ostati s vama što dulje budem
mogao: barem dok ne otkrijete koliko vrijedi.' Na koncu se to pokazalo
umjesnim, ali u to sam vrijeme bio prepun briga, jer mi je neodgodiv posao
Bijeloga vijeća sjedio za vratom.
Tako je, dakle, otpočeo Pohod na Erebor. Ne bih rekao da je pri polasku
Thorin imao ikakve stvarne nade da će uništiti Smauga. Nije bilo nade. Pa ipak
se to zbilo. Ali avaj! Thorin nije doživio da uživa ni u pobjedi ni u blagu. Ponos i
pohlepa nadvladali su ga, usprkos mome upozorenju.'
'Ali, zar nije', rekao sam, 'mogao pasti u bici kako god da je bilo? Napad
orkova bi se zbio, ma kako da je Thorin bio izdašan sa svojim blagom.'
'To je točno', rekao je Gandalf. 'Siroti Thorin! Bio je velik patuljak iz velike
Kuće, ma kakve da je mane imao; iako je pao na kraju putovanja, uvelike je bio
zaslužan za obnovu Kraljevstva podno Gore, što sam i priželjkivao. Ali Dain
Gvozdenstopa bio mu je dostojan nasljednik. A sad čujemo da je pao u još jednoj
borbi pred Ereborom, upravo dok smo se mi ovdje borili. Nazvao bih to teškim
gubitkom, kad već ne bi bilo čudo što je u poznim godinama{220} još mogao
vitlati svojom sjekirom onoliko moćno kao što govore, stojeći nad tijelom kralja
Branda pred Dverima Erebora prije nego što je pao mrak.
Sve je doista moglo proći posve drugačije. Glavni je napad bio odvraćen
prema jugu, to je točno; no čak je i tada svojom daleko ispruženom desnom
rukom Sauron mogao nanijeti strahovito zlo sjeveru, dok smo mi branili Gondor,
samo da mu kralj Brand i kralj Dain nisu stali na put. Kada budete razmišljali o
velikoj Bici na Pelennoru, ne zaboravite na Bitku u Dolju. Pomislite što se
moglo zbiti. Zmajski plamen i okrutni mačevi u Eriadoru! Moglo se zbiti da
kraljice Gondora uopće ne bude. Sad bismo se mogli samo nadati povratku iz
ovdašnje pobjede u propast i pepeo. Ali ta je mogućnost otklonjena - zbog toga
što sam ja jedne večeri na samom početku proljeća susreo Thorina Hrastoštita
nedaleko od Breeja. Zbog jednog slučajnog susreta, kako mi to kažemo u
Međuzemlju.'
 DODATAK

BILJEŠKA O TEKSTOVIMA "POHODA NA EREBOR"

Tekstualna situacija u ovome dijelu složena je i teško razmrsiva. Najranija
inačica jest potpun rukopis, ali grub i pun dopuna, koji ću ovdje zvati A; nosi
naslov "Povijest Gandalfovih ophođenja s Thrainom i Thorinom Hrastoštitom".
Na temelju njega izrađen je strojopis, B, u kojem se nalaze mnoge daljnje
preinake, premda mahom vrlo minorne. Naslovljen je "Pohod na Erebor", s
podnaslovom "Gandalfova priča o tome kako je upriličio putovanje na Erebor i
odaslao Bilba s patuljcima". U nastavku donosim opsežne izvatke iz teksta tog
strojopisa.
Uz A i B ("raniju inačicu") postoji još jedan rukopis, C, nenaslovljen, u
kojem se priča iznosi u štedljivijem i čvršće sročenom obliku, tako da se
izostavlja štošta iz prve inačice i dodaju neki novi sastojci, ali svejedno se
(naročito u drugom dijelu) zadržava dobar dio izvornika. Čini mi se posve
izvjesnim da je C nastao kasnije nego B, tako da je gore navedena inačica C,
premda joj po svoj prilici nedostaje dio teksta s početka, u kojem bi se postavio
prizor Gandalfova prisjećanja u Minas Tirithu.
Uvodni odlomci teksta B (navedeni u nastavku) gotovo su istovjetni s
odlomkom u Dodatku A (III, Durinov narod) Gospodara prstenova, te očito
ovise o sadržaju vezanom uz Throra i Thraina koji im prethodi u Dodatku A; dok
se završetak "Pohoda na Erebor" također nalazi u gotovo navlas istim riječima u
Dodatku A (III), ovdje opet iz Gandalfovih usta, dok govori Frodu i Gimliju u
Minas Tirithu. Imajući u vidu pismo navedeno u Uvodu, jasno je da je moj otac
napisao "Pohod na Erebor" kao dio sadržaja Durinova naroda u Dodatku A.
 IZVACI IZ RANIJE INAČICE TEKSTA

Strojem napisani tekst B, koji donosi raniju inačicu, počinje ovako:

Tako je Thorin Hrastoštit postao Durinov nasljednik, ali
nasljednik bez nade. Kad je Erebor poharan, bio je još premlad da nosi
oružje, ali kod Azanulbizara se borio u prethodnici napada; a kad je
Thrain nestao, bilo mu je devedeset pet godina i bio je krupan patuljak
ponosita držanja. Nije imao nikakav Prsten, pa se (možda baš zato)
činilo da je zadovoljan što je ostao u Eriadoru. Ondje je dugo i
mukotrpno radio i stekao bogatstvo kakvo je mogao steći, a njegovu
su se narodu pridružili mnogi lutajući pripadnici Durinova plemena
koji su čuli za njegovo prebivalište i došli k njemu. Sad su već imali
lijepe dvornice u gorju, i zalihe robe, i nije im se više činilo da tako
teško žive, iako su u svojim pjesmama vječito pjevali o dalekoj
Pustogori, te o blagu i blaženstvu Velike dvornice obasjane
Najdraguljem.
Godine su se odužile. Žeravice u Thorinovu srcu iznova su se
užarile dok je premišljao o nepravdama nanesenim njegovoj kući i o
osveti zmaju, koju je bio baštinio. Razmišljao je o oružju, vojskama i
savezima dok mu je veliki čekić odzvanjao u kovačnici; ali vojske su
bile raspršene, savezi razvrgnuti, a sjekire njegova naroda malobrojne;
silan, očajnički gnjev gorio je u njemu dok je udarao po užarenu
željezu na nakovnju.

Gandalf dotad još nije odigrao nikakvu ulogu u sudbini Durinove
kuće. Nije se često bavio patuljcima; ipak, bio je prijatelj onih dobre
volje, a veoma naklon izgnanicima iz Durinova naroda koji su živjeli
na zapadu. Ali jednom se slučilo da je prolazio Eriadorom (na putu u
Shire, koji već godinama nije vidio) kad je naišao na Thorina
Hrastoštita, pa su porazgovarali na cesti i prenoćili u Breeju.

Ujutro Thorin reče Gandalfu: "Štošta mi je na umu, a kažu da ste
 mudri i da znate više od većine o onome što se u svijetu zbiva. Biste li
pošli kući sa mnom, saslušali me i posavjetovali?"

Gandalf je na to pristao, a kad su došli u Thorinovu dvornicu,
dugo je posjedio s njim i saslušao cijelu pripovijest o nepravdama koje
je doživio.

Iz tog su susreta proizašla mnoga djela i zbivanja s velikim posljedicama:
dapače, pronalazak Prstena Jednog, i njegov dolazak u Shire, i odabir nositelja
Prstena. Mnogi su stoga pretpostavljali da je Gandalf predvidio sve te stvari i
sam odabrao vrijeme kad će se susresti s Thorinom. No mi vjerujemo da tomu
nije bilo tako. Jer u svojoj je pripovijesti o Ratu za Prsten Frodo, nositelj Prstena,
ostavio zapis o Gandalfovim riječima koje se baš toga tiču. Napisao je ovo:

Na mjestu riječi "Napisao je ovo" u najranijem rukopisu A stoji:
"Taj je odlomak bio izostavljen iz pripovijesti, budući da se učinio
predugim; ali njegov najveći dio sad iznosimo na ovome mjestu."
Nakon krunidbe stanovali smo u jednoj krasnoj kući u Minas
Tirithu s Gandalfom, koji je bio vrlo dobre volje, pa se činilo da mu je
strpljenje beskonačno koliko i znanje, premda smo mu postavljali
pitanja o svemu što nam je padalo na pamet. Ne mogu se sad prisjetiti
većine onoga što nam je kazao; često nismo mogli razumjeti što nam
želi reći. Ali ovoga se razgovora veoma jasno sjećam. Gimli je bio
ondje s nama, te je rekao Peregrinu:
"Ovih mi dana valja obaviti jedno: moram posjetiti taj vaš Shire.
{221}
Ne zato da vidim još hobita! Sumnjam da bih mogao o njima
naučiti išta više od onoga što već znam. Ali ne znam kako bi ijedan
patuljak iz Durinove kuće mogao bez divljenja pogledati taj kraj. Nisu
li ondje započeli povrat kraljevanja pod Gorom i Smaugov pad? Smak
Barad-dura da i ne spominjem, premda su oba bila isprepletena na
neki čudan način. Čudan, veoma čudan", kazao je i ušutio.
Zatim je pogledao Gandalfa i nastavio: "Ali tko li je ispleo
mrežu? Ne bih rekao da sam o tome ikada prije razmišljao. Jesi li ti
onda sve to tako udesio, Gandalfe? Ako nisi, zašto si odveo Thorina
Hrastoštita do vrata što su pružala tako malo nade? Naći Prsten i
odnijeti ga daleko na Zapad gdje će biti skriven, a zatim izabrati
Nositelja prstena - pri čemu će ponovna uspostava Gorskoga
kraljevstva biti tek usputno djelo: nisi li smjerao da baš tako bude?"
Gandalf nije odmah odgovorio. Ustao je i pogledao kroz prozor,
 na zapad, prema moru; a sunce je upravo zalazilo, pa mu je lice sjalo.
Dugo je tako šutke prostajao. Ali naposljetku se okrenuo prema
Gimliju i kazao mu: ''Ne znam ti odgovor. Jer nisam više isti kao u ono
vrijeme, a ni teret Međuzemlja više me ne sputava kao onda. U to bih
ti vrijeme odgovorio riječima kakve sam kazao Frodu još prošle
godine u proljeće. Još prošle godine! Ali takvo mjerenje nema smisla.
Tih vrlo davnih dana kazao sam jednom malom i ustrašenom hobitu:
Bilbu je bilo suđeno da nade taj Prsten, a da to nije bila volja njegova
tvorca, pa je time i tebi bilo suđeno da ga nosiš. Mogao sam također
dodati: a meni je bilo suđeno da vas obojicu dotle dovedem.
S tim ciljem svjesno sam se služio tek onim sredstvima koja su
mi bila dopuštena i sukladno svojoj moći prosuđivanja obavljao
zadatke kako bi nailazili. A što se tiče onoga što sam u srcu znao, ili
znao prije nego što sam stao na ove sive obale: to je već druga stvar.
Olorin bijah na zaboravljenome zapadu, a samo ću onima koji su
ondje govoriti otvorenije."

U tekstu A na ovome mjestu stoji: "a samo ću onima koji su ondje (ili koji
će se, možda, onamo sa mnom vratiti) govoriti otvorenije".

Zatim sam rekao: "Sad te shvaćam nešto bolje nego prije,
Gandalfe. Premda mi se čini da je Bilbo, bilo njemu suđeno ili ne,
mogao odbiti da ode od kuće, a to sam mogao i ja. Nisi nas mogao
primorati. Nisi čak smio ni pokušati. Ali i dalje bih vrlo rado saznao
zašto si postupio baš onako, onakav kakav si tada bio, s izgledom
stara, sijeda starca."

Gandalf im zatim opisuje svoje nedoumice iz tog vremena vezane uz
Sauronov prvi potez, kao i strahovanja za Lorien i Rivendell. U ovoj inačici,
nakon što kaže da je izravan udarac na Saurona još neodložniji od pitanja
Smauga, on nastavlja:

"Zbog toga sam, da sad skočim na kasnije događaje, otišao
svojim putem čim se pohod protiv Smauga zaputio kako valja, te
nagovorio Vijeće da se najprije napadne Dol Guldur, prije nego što
odande dođe napad na Lorien. Tako je i bilo, pa je Sauron utekao. Ali
uvijek je bio ispred nas u svojim domišljanjima. Moram priznati da
sam smatrao kako se zaista ponovno povukao i da je pred nama još
jedno razdoblje budnog mira. Ali ono nije potrajalo. Sauron je odlučio
poduzeti sljedeći korak. Smjesta se vratio u Mordor, odakle se nakon
deset godina objavio.
Zatim se sve smračilo. Pa ipak, ovo mu nije bila izvorna nakana;
a na koncu se ispostavilo da je tu pogriješio. Otpor se još imao gdje
posavjetovati u slobodi od Sjenke. Kako bi nositelj Prstena mogao
pobjeći da nije bilo Loriena ili Rivendella? A smatram da su ta mjesta
mogla pasti da je Sauron najprije na njih bacio svu svoju silu, umjesto
da je više od polovice potrošio za navalu na Gondor.
Eto, tako vam stoje stvari. To mi je bio glavni razlog. Ali jedna je
stvar uvidjeti što valja učiniti, a sasvim druga pronaći način. Stanje na
sjeveru već me počinjalo ozbiljno zabrinjavati kad sam jednoga dana
susreo Thorina Hrastoštita: sredinom ožujka 2941., čini mi se.
Saslušao sam sve što mi je ispripovjedio, te pomislio: 'Pa, u svakom
slučaju, evo jednog Smaugova neprijatelja! I to vrijednog da mu se
pomogne. Moram učiniti koliko mogu. Trebao sam se prije sjetiti
patuljaka.'
A tu je bio i puk Shirea. Počeo mi je prirastati srcu tijekom Duge
zime, koje se nijedan od vas ne može sjećati.{222} Snašla ih je teška
nevolja: jedan od najgorih škripaca u kojima su se našli, kad su umirali
od hladnoće i gladovali u strašnoj oskudici nakon nje. Ali tada se dalo
uočiti koliko su hrabri i samilosni jedni prema drugima. Opstali su
zbog svoje samilosti koliko i zbog svoje čvrste hrabrosti, nesklone
jadikovkama. Htio sam da i dalje opstanu. Ali uvidio sam da se
Zapadnim zemljama opet spremaju vrlo teški dani, prije ili kasnije,
iako prilično drugačije naravi: nemilosrdan rat. Smatrao sam da će im
trebati nešto više od onoga što su tada imali ne bi li ga preživjeli. Nije
bilo lako reći što. Pa, bit će im potrebno da saznaju malo više, da malo
jasnije shvate o čemu se tu radi i gdje je tu njihovo mjesto.
Počeli su zaboravljati: zaboravljati vlastite početke i predanja,
zaboravljati ono malo što su znali o veličini svijeta. Nije još bio pao u
zaborav, ali ležao je sve dublje, taj spomen na uzvišene i pogibeljne
stvari. Ali takvim stvarima ne možete na brzinu podučiti cijeli jedan
narod. Vremena nije bilo. A, uostalom, mora se početi odnekuda, s
nekom dotičnom osobom. Usudio bih se kazati da je on bio 'izabran', a
da sam ja bio izabran samo da ga izaberem; ali odabrao sam Bilba."
"E, baš me to zanima", reče Peregrin. "Zašto si to učinio?"
"Kako bi ti odabrao bilo kojeg hobita u tu svrhu?" otpovrnu mu
Gandalf. "Nije bilo vremena da proberem kroza sve njih; ali tada sam
 već vrlo dobro poznavao Shire, premda me u vrijeme mog susreta s
Thorinom ondje nije bilo već više od dvadeset godina, zbog manje
ugodnih poslova. Pa je prirodno da sam, kad sam stao razmišljati o
hobitima koje poznajem, kazao sebi: 'Treba mi tračak Tooka' (ali ne
previše, majstore Peregrine) 'i treba mi dobar temelj tromijeg soja,
možda neki Baggins.' To je odmah ukazalo na Bilba. A njega sam
nekada vrlo dobro znao, skoro sve dok nije postao punoljetan, bolje
nego što je on znao mene. Tada mi je bio drag. A sad sam otkrio da je
'nevezan' - pri čemu opet skačem na ono što je bilo poslije, jer,
naravno, sve to sam saznao tek kad sam se vratio u Shire. Otkrio sam
da se nikad nije ženio. To mi je bilo čudno, makar sam pogodio zašto;
a razlog koji sam pogodio nije bio onaj koji mi je navela većina
hobita: da je vrlo rano ostao vrlo dobrostojeći i sam svoj gazda. Ne,
pogodio sam da je htio ostati 'nevezan' iz nekog duboko skrivenog
razloga koji mu ni samome nije bio jasan - ili koji nije htio priznati, jer
ga se plašio. Svejedno, želio je biti slobodan poći kad se ukaže prilika,
ili kad se uspije odvažiti. Sjećam se kako me, dok je bio mladac, znao
salijetati pitanjima o hobitima koji bi povremeno 'otišli na put', kako to
kažu u Shireu. To su mu učinila barem dvojica ujaka s tookovske
strane."

Ti su ujaci bili Hildifons Took, koji je "otišao na put i nikad se nije vratio",
te Isengar Took (najmlađi od dvanaestero djece Staroga Tooka), koji je "navodno
u mladosti otišao u mornare" (Gospodar prstenova, Dodatak C, Rodoslovno
stablo Tookova iz Velikih Smiala).
Nakon što je Gandalf prihvatio Thorinov poziv da pođe s njime do njegova
doma u Modrome gorju,

"prošli smo upravo kroz Shire, premda se Thorin nije htio
zaustavljati dovoljno dugo da bi to bilo od koristi. Dapače, mislim da
mi je baš zato što me srdio njegov nabusiti prezir prema hobitima na
pamet pala pomisao da ga spetljam s njima. Što se njega ticalo, oni su
bili samo ratari koji su slučajno obrađivali polja s obje strane ceste
patuljačkih predaka prema Gorju."

U toj ranijoj inačici Gandalf daje dug prikaz toga kako se, nakon posjeta
Shireu, vratio do Thorina i nagovorio ga da se "okani uznositih nakana i pođe u
tajnosti - te sa sobom povede Bilba" - što je jedina rečenica koja je od toga
preostala u kasnijoj inačici.

"Naposljetku sam donio odluku i vratio se do Thorina. Zatekao
sam ga gdje u tajnosti vijeća s nekim rođacima. Bili su tu Balin i Gloin
s još nekolicinom.
'Pa, što mi imaš kazati?' upitao me Thorin čim sam ušao.
'Najprije ovo', odvratio sam mu. 'Imaš kraljevske zamisli, Thorine
Hrastoštitu; ali kraljevstva ti više nema. Ako ga i uspiješ obnoviti, u
što sumnjam, valja ti početi s malim. Dok si ovdje daleko, pitam se
shvaćaš li u potpunosti kolika je snaga jednog velikog Zmaja. Ali nije
tu samo on: u svijetu sve brže jača jedna mnogo groznija Sjenka. Oni
će se ispomoći.' A to bi se svakako i zbilo, da nisam istodobno napao
Dol Guldur. 'Otvoreni rat bio bi uvelike beskoristan; a ti ga ionako
nikako ne možeš pokrenuti. Tvoj će pokušaj morati biti jednostavniji,
no ujedno i odvažniji; dapače, morat će biti očajnički.'
'U isti mah si nejasan i nelagodan', rekao mi je Thorin. 'Govori
razumljivije!'
'Pa, između ostaloga,' kazao sam, 'sam ćeš morati poći na ovaj
pohod, i to u tajnosti. Nema teklića, glasnika i službenih izazova za
tebe, Thorine Hrastoštite. Sa sobom najviše možeš povesti nekolicinu
rođaka ili vjernih sljedbenika. Ali bit će ti potrebno i nešto više, nešto
neočekivano.'
'Reci što!' rekao je Thorin.
'Samo malo!' rekao sam mu. 'Smjeraš izaći na kraj sa zmajem; a
on ne samo da je veoma velik, već je sada i star i vrlo lukav. Na
samome početku pustolovine valja ti na umu imati ovo: njegovo
pamćenje i njegovo osjetilo njuha.'
'Razumije se', rekao je Thorin. 'Patuljci su se češće bavili
zmajevima od većine, pa znaj da sad tu ne upućuješ neznaliče.'
'Tako valja,' odgovorio sam mu; 'ali nisam stekao dojam da si u
svoje planove uključio to pitanje. Moj plan se valja izvesti kradomice.
Kradomice{223} Smaug ne leži na skupoj postelji besano, Thorine
Hrastoštitu. On sniva o patuljcima! Budi uvjeren da istražuje svoju
dvornicu dan za danom, noć za noći, sve dok nije siguran da ni
najslabijeg daška patuljka nema u blizini, prije nego što će leći na
spavanje: u svoj polusan, ušiju naćuljenih na zvuk - patuljačkih stopa.'
'Ta tvoja kradomica zvuči teška i beznadna koliko i bilo koji
otvoreni napad', kazao je Balin. 'Nemoguće teška!'
'Da, teška je', odgovorio sam mu. 'Ali nije nemoguće teška, jer u
tom slučaju ne bih ovdje tratio vrijeme. Zato ću vam predložiti posve
sumanuto rješenje za taj problem. Povedite sa sobom hobita! Smaug
vjerojatno nikad nije ni čuo za hobite, a u svakom slučaju nikad ih nije
onjušio.'
'Što!' ciknu Gloin. 'Nekog od onih priprostih seljaka dolje iz
Shirea? Kakve bi od njega moglo biti koristi na licu zemaljskom ili
pod njime? Vonjao on kako mu drago, taj se nikad neće usuditi doći na
domet njuha ni najmekšeg zmajića koji se tek ispilio iz ljuske!'
'Daj, daj!' rekoh, 'to baš nije na mjestu. Ne poznaješ naročito puk
Shirea, Gloine. Čini mi se da ih smatraš prostim, zato što su
velikodušni i ne cjenkaju se; a smatraš ih i plahim, zato što nikad ne
kupuju oružje od tebe. Griješiš. U svakom slučaju, ima jedan koji mi
je zapeo za oko kao tvoj sudrug, Thorine. Pedantan je i bistar, no
ujedno i promućuran, a nimalo nije nagao. A mislim da je i hrabar.
Veoma hrabar, pretpostavljam, prema mjeri svoga naroda. Oni su,
kako se to kaže, "hrabri u škripcu". Te ti hobite valja dovesti u težak
položaj prije nego što saznaš čega sve u njima ima.'
'Taj se pokus ne može izvesti', odgovorio je Thorin. 'Koliko sam
ja uočio, oni čine sve što mogu ne bi li izbjegli teške položaje.'
'Posve točno', rekoh. 'To je vrlo razborit narod. Ali ovaj hobit
prilično odskače. Mislim da bi ga se moglo nagovoriti da ode u neki
težak položaj. Vjerujem da u dubini srca za tim zaista i žudi - za
pustolovinom, kako bi on to kazao.'
'Ne na moj račun!' rekao je Thorin, ustao i ljutito se ushodao. 'To
nije savjet, to je budalaština! Nikako ne vidim kakvim bi mi to djelom
bilo koji hobit, dobar ili loš, mogao otplatiti i dan uzdržavanja, čak i
kad bi ga se moglo nagovoriti da pođe.'
'Nikako ne vidiš! Vjerojatnije je da nikako nećeš čuti', odvratio
sam mu. 'Hobiti se bez napora kreću tiše nego što bi ijednom patuljku
na svijetu moglo uspjeti, sve da mu i život ovisi o tome. Oni,
vjerujem, imaju najmekše tabane medu svim smrtnim sojevima.
Nemam dojam da si to uspio uočiti, ako ništa drugo, Thorine
Hrastoštitu, dok si klipsao kroz Shire i stvarao buku (oprostit ćeš) koju
su stanovnici mogli čuti na milju daleko. Kad sam rekao da ti valja ići
kradomice, mislio sam na to: na stručnu kradomicu.'
'Na stručnu kradomicu?' ciknu Balin, shvativši moje riječi
prilično drugačije od moje nakane. 'Misliš na izučenog tragača za
blagom? Može li ih se još naći?'
Oklijevao sam. Ovo je bio nov obrat, pa nisam bio siguran kako
da ga shvatim. 'Rekao bih da se može', napokon sam rekao. 'Za
nagradu, oni će otići onamo kamo se ti ne usuđuješ, ili barem ne
možeš poći, i donijeti ti što želiš.'
Thorinove oči zakrijesile su se kad mu se spomen na izgubljena
blaga vratio u misli; ali 'Plaćeni lopov, hoćeš reći', kazao je prezrivo.
'To bi se moglo uzeti u obzir, ako nagrada nije prevelika. Ali kakve
veze sve to ima s jednim takvim seljakom? Oni piju iz glinenih čaša i
ne znaju razliku između dragulja i pikule.'
'Da bar ne zboriš uvijek tako bahato o stvarima koje ne znaš',
odbrusio sam mu. 'Ti seljaci žive u Shireu već nekih tisuću četiristo
godina, a za to su vrijeme štošta naučili. Imali su posla i s vilenjacima
i s patuljcima tisuću godina prije nego što je Smaug došao u Erebor.
Nijedan od njih nije imućan prema mjerama tvojih praotaca, ali otkrit
ćeš da se u njihovim nastambama znade zateći i ljepših stvari od onih
kojima se ovdje dičiš, Thorine. Taj hobit koji mi je na umu ima zlatne
ukrase, jede srebrnim priborom i pije vino iz skladna kristala.'
'A! Napokon sam te prokljuvio', rekao je Balin. 'Znači, on je
lopov? Zbog toga nam ga preporučuješ?'
Bojim se da sam na toizgubio strpljenje i oprez. Taj tašti
patuljački stav da nitko izuzev njih ne može ni posjedovati ni izraditi
išta 'vrijedno', pa su stoga sve lijepe stvari u tuđim rukama sigurno
svojedobno bile stečene, a možda i ukradene od patuljaka, prevršio je
mjeru moje snošljivosti u tom trenutku. 'Lopov?' rekao sam mu i
nasmijao se. 'Ma da, stručan lopov, jasna stvar! Kako bi inače jedan
hobit došao do srebrne žlice? Stavit ću mu oznaku lopova na vrata, pa
ćete ih tako pronaći.' Zatim sam onako ljutit ustao, te rekao s toplinom
u glasu koja me iznenadila: 'Moraš potražiti ta vrata, Thorine
Hrastoštitu! Ozbiljno ti kažem.' I odjednom sam osjetio da doista
govorim bez ikakve dvojbe. Ta moja čudnovata zamisao nije bila šala,
bila je ispravna. Bilo je prijeko potrebno da se provede u djelo.
Patuljci će morati svinuti svoje kočoperne vratove.
'Poslušaj me, narode Durinov!' uzviknuo sam. 'Nagovorite li tog
hobita da vam se pridruži, uspjet ćete. U suprotnom, propast ćete.
Odbijete li uopće pokušati, više ne želim imati ništa s vama. Od mene
nećete više dobiti ni savjeta ni pomoći sve dok Sjenka na vas ne
padne!'
Thorin se okrenuo i zaprepašteno me pogledao, sasvim
razumljivo. 'Teške riječi!' kazao je. 'U redu, doći ću. Nekakvo te
pretkazanje vodi, ukoliko nisi naprosto sluđen.'
 'Dobro!' rekoh. 'Ali morate doći dobre volje, a ne iz puke nade da
ćete dokazati da sam budala. Morate biti strpljivi i ne dati se lako
odvratiti, ako ni hrabrost ni žudnja za pustolovinom u njemu ne budu
smjesta bjelodani. Zanijekat će ih. Pokušat će se izvući; ali ne smijete
mu to dopustiti.'
'Cjenkanje mu neće pomoći, ako na to misliš', rekao je Thorin.
'Ponudit ću mu poštenu nagradu za sve što nam povrati, i ništa više.'
Nisam na to mislio, ali činilo mi se beskorisnim da to kažem.
Trna još jedna stvar', nastavio sam; 'sve svoje planove i pripreme
morate obaviti unaprijed. Neka sve bude spremno! Nakon što ga
nagovorite, ne smijete mu dati vremena da se predomisli. Morate poći
ravno iz Shirea na istok u svoj pohod.'
'Taj tvoj lopov zvuči kao vrlo neobično stvorenje', rekao je mlad
patuljak po imenu Fili (Thorinov nećak, kako sam poslije saznao).
'Kako mu je ime, barem ono kojim se služi?'
'Hobiti se služe svojim pravim imenima', rekao sam mu. 'Jedino
koje ima glasi Bilbo Baggins.'
'Kakvo ime!' rekao je Fili i nasmijao se.
'On ga smatra vrlo uglednim', rekoh. 'A pristaje mu sasvim dobro;
jer on je sredovječan neženja, pa je već pomalo dežmekast i odeblji.
Trenutačno mu je hrana možda glavni predmet zanimanja. Drži vrlo
izdašnu smočnicu, kažu mi, a možda i više od jedne. Barem će vas
dobro ugostiti.'
'To je dovoljno', reče Thorin. 'Da ti nisam dao riječ, sad više ne
bih otišao. Nimalo nisam raspoložen da prave budalu od mene. Jer i ja
sam ozbiljan. Smrtno ozbiljan, a srce mi je jaro u grudima.'
Nisam se na ovo uopće obazro. 'Slušaj me, Thorine', rekao sam
mu. 'Travanj je na izmaku i proljeće je stiglo. Sve pripremi što prije
možeš. Imam nekog posla, ali vratit ću se za tjedan dana. Kad se
vratim, ako sve bude kako treba, odjahat ću prije tebe da pripremim
tlo. Zatim ćemo ga sutradan svi zajedno posjetiti.'
I s tim sam se riječima oprostio, jer nisam Thorinu htio dati veću
priliku da se predomisli nego što će je imati Bilbo. Ostatak priče vrlo
vam je dobro poznat - s Bilbova motrišta. Da sam ja pisao taj prikaz,
zvučao bi poprilično drugačije. On nije znao sve što se zbivalo: na
primjer, kako sam se pobrinuo da dolazak velike skupine patuljaka u
Uzvođe, podalje od glavne ceste i njihove uobičajene trase, ne dospije
prerano do njegovih ušiju.
Tako sam u utorak ujutro, 25. travnja 2941., došao u posjet Bilbu;
 a iako sam više-manje znao što da očekujem, moram reći da mi se
pouzdanje poljuljalo. Shvatio sam da će stvari ići mnogo teže nego što
sam mislio. Ali ustrajao sam. Sutradan, u srijedu 26. travnja, doveo
sam Thorina i njegove sudrugove u Vrećasti vijenac; s velikim
poteškoćama što se Thorina tiče - pri kraju je posve zaostao. A Bilbo
je, naravno, bio posve smeten i ponašao se sasvim smiješno. Sve mi je,
zapravo, od samog početka pošlo iznimno loše: a ta nesretna priča o
'stručnom lopovu', koju su si patuljci čvrsto utuvili u glave, samo je
još pogoršala stvari. Na svu sreću bio sam kazao Thorinu da bismo
trebali ostati u Vrećastom vijencu cijelu noć, budući da će nam trebati
vremena da raspravimo što i kako. To mi je barem dalo priliku. Da je
Thorin otišao iz Vrećastog vijenca prije nego što sam mogao s njim
nasamo porazgovarati, moj bi plan doživio propast."

Uočljivo je da su neke sastavnice ovog razgovora u kasnijoj inačici
premještene u raspravu između Gandalfa i Thorina u Vrećastom vijencu.
Od ove točke sadržaj kasnije inačice vrlo blisko slijedi raniju, pa ga stoga
ovdje dalje ne navodim, izuzev jednog odlomka pri kraju. U ranijoj inačici,
nakon što je Gandalf prestao govoriti, Frodo bilježi da se Gimli nasmijao.

"To i dalje zvuči smiješno," rekao je, "čak i sada kad je sve ispalo
i više nego dobro. Poznavao sam Thorina, naravno; i baš bih htio da
sam bio ondje, ali bio sam na putu u vrijeme kad si nas prvi put
posjetio. A na pohod mi nisu dali da pođem: rekli su mi da sam
premlad, premda sam se u šezdeset drugoj smatrao spremnim za bilo
što. Pa, drago mi je što sam čuo cjelokupnu pripovijest. Ako je baš
cjelokupna. Ne bih zapravo rekao da nam čak i sada govoriš sve što
znaš."
"Naravno da ne govorim", rekao je Gandalf.

A nakon toga je Meriadoc pobliže propitkivao Gandalfa o Thrainovu
zemljovidu i ključu; a tijekom svog odgovora (najvećim dijelom zadržanog u
kasnijoj inačici, na drugome mjestu u radnji) Gandalf je rekao:

"Pronašao sam Thraina devet godina nakon što je napustio svoj
narod, a tad se nalazio u jamama Dol Guldura već barem pet godina.
Ne znam kako je uspio tako dugo istrajati, niti kako je uspio skrivati te
stvari tijekom svih svojih muka. Mislim da je Mračni moćnik od njega
tražio isključivo Prsten, pa se nije više baktao s njime nakon što mu ga
je oduzeo, već je samo bacio slomljenog sužnja u jame da ondje bunca
dok ne umre. Malen previd; ali pokazao se kobnim. Tako to s malim
previdima često biva."
 IV

Lov na Prsten

(I)

O PUTOVANJU CRNIH JAHAČA PREMA PRIKAZU

ŠTO GA JE GANDALF DAO FRODU

Golum je zarobljen u Mordoru 3017. godine i odveden u Barad-dur, gdje
su ga ispitivali i mučili. Kad je od njega saznao sve što je mogao, Sauron ga je
oslobodio i poslao dalje. Nije imao povjerenja u Goluma, jer je dokučio nešto
neukrotivo u njemu, što se ne bi moglo nadvladati čak ni Sjenkom strave, već
samo smaknućem. Ali Sauron je opazio koliko je duboko Golum kivan na one
koji su ga "opljačkali" i pretpostavio da će ih poći potražiti iz osvete, pa se
ponadao da će pritom njegove uhode odvesti do Prstena.
Goluma je, međutim, nedugo potom zarobio Aragorn i odveo ga na sjever
Mrkodola; a premda su ga slijedili, nisu ga uspjeli izbaviti prije nego što je
dospio u sigurne ruke. Sauron pak nikada nije mario za "polutane", sve i ako je
za njih uopće čuo, pa još nije znao ni gdje leži njihova zemlja. Od Goluma, čak i
na mukama, nije mogao dobiti nikakav jasan opis, zbog toga što ni sam Golum
doista nije ništa izvjesno znao, a i zato što je izvrtao sve što je znao. Na kraju se
pokazalo da ga se ukrotiti može samo smrću, kako je Sauron pretpostavio, zbog
njegove polutanske prirode, a i iz jednog razloga koji Sauron nije u potpunosti
shvatio, jer ga je i samog proždirala žudnja za Prstenom. Tada ga je ispunila
mržnja prema Sauronu još i veća od strave, jer je ugledao u njemu svog istinski
najvećeg neprijatelja i suparnika. Upravo se zbog toga usudio pretvarati da
vjeruje kako polutanska zemlja leži u blizini krajeva koje je nekad obitavao,
pokraj obala Gladdena.
Kad je Sauron pak saznao da su Goluma zarobili vođe njegovih neprijatelja,
obuzele su ga velika hitnja i strahovanje. No sve njegove ustaljene uhode i
poslanici nisu mu mogli donijeti nikakve novosti. A za to su umnogome bili
zaslužni i budnost Dunedaina i izdajstvo Sarumana, čije su sluge postavljale
zasjede Sauronovim slugama ili ih navodile na krivi trag. Sauron je doznao za to,
ali ruka mu još nije bila dovoljno duga da dosegne Sarumana u Isengardu. Stoga
je prikrio da zna za Sarumanovu dvoličnost i nije odao svoj gnjev, čekajući
pravo vrijeme i pripremajući se za veliki rat u kojem je kanio stjerati sve svoje
neprijatelje u zapadno more. Na koncu je odlučio da mu u ovome slučaju ne
može poslužiti nitko drugi do njegovih najmoćnijih slugu, Prstenovih sablasti,
koji nisu imali druge volje do njegove, bijući posvema podložni pojedinome
prstenu koji ih je zarobio, a koji je držao Sauron.
Tek su malobrojni pak mogli podnijeti čak i jedno od tih groznih stvorenja,
a (čvrsto je vjerovao Sauron) nitko im se nije mogao oduprijeti kad su na okupu
pod svojim užasnim zapovjednikom, gospodarom Morgula. No za Sauronove
tadašnje potrebe imali su jednu slabost: tako ih je silna strava pratila (makar i
nevidljive i neodjevene) da bi Mudri mogli uskoro opaziti njihov izlazak i
pogoditi koja mu je svrha.
Tako se zbilo da je Sauron pripremio dva udarca - u kojima su mnogi
poslije vidjeli početke Rata za Prsten. Izvedeni su u isti mah. Thranduilovu su
kraljevinu napali orci, s naredbom da ponovno zarobe Goluma; a gospodar
Morgula otvoreno je odaslan u bitku protiv Gondora. Ti su potezi izvedeni
potkraj lipnja 3018. Tako je Sauron ispitao Denethorovu snagu i pripravnost,
otkrivši da su veće nego što se nadao. Ali to ga nije naročito zabrinulo, jer je u
napad stavio male snage, a prvenstveno je htio da izgleda kako je izlazak
Nazgula tek dio njegova pristupa ratovanju protiv Gondora.
Stoga je Sauron obustavio napad nakon što je Osgiliath bio zauzet, a most
srušen, dok je Nazgulima naredio da otpočnu potragu za Prstenom. Ali Sauron
nije podcijenio snagu i budnost Mudrih, te je Nazgulima naložio da djeluju u što
većoj tajnosti. U to je pak vrijeme poglavar Prstenovih sablasti boravio u Minas
Morgulu sa šestoricom sudrugova, dok je doglavnik Vođe, Khamul, Sjenka s
Istoka, stanovao u Dol Gulduru kao Sauronov pobočnik, s još jednim koji mu je
bio glasnik.{224}
Gospodar Morgula odatle je poveo svoje sudrugove preko Anduina, bez
odjeće i bez konja, tako da ih oči nisu mogle vidjeti, a ipak su stravom prožimali
sve žive stvorove pokraj kojih su prolazili. Krenuli su, možda, prvoga dana
srpnja. Išli su polako i krišom, kroz Anorien, preko Entwadea, pa odatle u
Pustaru, a prethodili su im glasi o mraku i stravi od tko zna čega. Dosegli su
zapadnu obalu Anduina malo sjevernije od Sarn Gebira, kako je bilo uročeno;
ondje su dobili konje i odore što su im u tajnosti skelom prebačene preko rijeke.
To je bilo (smatra se) oko sedamnaestoga srpnja. Zatim su krenuli na sjever u
potrazi za Shireom, polutanskom zemljom.
Oko dvadeset drugog srpnja sastali su se sa svojim sudruzima, Nazgulima
iz Dol Guldura, na Celebrantskom polju. Ondje su saznali da je Golum uspio
izmaći i orcima koji su ga opet zarobili i vilenjacima koji su se dali u potjeru za
njima, te je nestao.{225} Khamul im je također kazao da se nikakvo boravište
polutana nije uspjelo otkriti u dolinama Anduina, dok šturovska sela pokraj
Gladdena već odavno leže napuštena. Ali kako gospodar Morgula nije dobio
bolji prijedlog, odlučio je svejedno krenuti u potragu na sjever, u nadi da će tako
možda naići na Goluma, a i otkriti Shire. Nije mu se činilo nevjerojatnim da će
se ispostaviti kako on leži nedaleko od mrske zemlje Lorien, ako čak nije i
unutar Galadrielinih ograda. Ali nije se želio suprotstaviti moći Bijeloga prstena,
a zasad ni ulaziti u Lorien. Stoga su Devetorica prošla između Loriena i Gorja,
jašući sve dalje na sjever; a strava im je prethodila i za njima se zadržavala; ali
nisu pronašli što su iskali, niti su saznali bilo kakvu vijest koja bi im koristila.
Naposljetku su se vratili; ali ljeto je sad već bilo na samome izmaku, dok su
gnjev i strah Sauronov bivali sve žešći. U Pustaru su stigli početkom rujna; ondje
su susreli glasnike iz Barad-dura koji su im prenijeli prijetnje njihova Vladara,
od kojih je čak i Morgulskoga gospodara prožeo očaj. Jer Sauron je sad već znao
i za proročanske riječi što su ih čuli u Gondoru i za Boromirov odlazak, za
Sarumanova djela i za Gandalfovo zatočeništvo. Iz svega toga zaključio je da ni
Saruman ni bilo tko od Mudrih još nije u posjedu Prstena, ali da bi barem
Saruman mogao znati gdje bi se on mogao skrivati. Sad će biti potrebna jedino
brzina, dok tajnost valja zanemariti.
Prstenove sablasti stoga su dobile naredbu da pođu ravno u Isengard. Na
tosu žurno projezdile Rohanom, a strava od njihova prolaska bila je tolika da su
mnogi utekli iz toga kraja i bezglavo otišli na sjever i zapad, uvjereni da im s
Istoka dolazi rat za petama crnih konja.
Dva dana nakon što je Gandalf napustio Orthanc, gospodar Morgula stao je
pred dveri Isengarda. Tada je Saruman, ionako prepun gnjeva i straha zbog
Gandalfova bijega, uvidio u kolikoj se pogibelji nalazi kad stoji između dviju
neprijateljskih strana, a obje znaju da je izdajnik. Obuzela ga je strahovita
strepnja, jer je posve izgubio nadu da će obmanuti Saurona, ili barem steći
njegovu naklonost pri pobjedi. Sad mu valja ili samome doći do Prstena, ili
doživjeti propast i muke. Ali i dalje je bio oprezan i domišljat, a Isengard je
pripravio baš za takvu nevolju. Krug Isengarda bio je tako jak da ga čak ni
gospodar Morgula i njegovi sudruzi nisu mogli napasti bez velike vojne sile.
Tako su na postavljeni izazov i zahtjev dobili tek odgovor Sarumanova glasa,
koji se nekom vještinom začuo kao da dolazi iz samih dveri.
"Ne tražite vi nikakvu zemlju", rekao im je glas. "Znam što je to što ištete,
premda mu nećete reći ime. Ja ga nemam, što je njegovim slugama svakako
jasno i bez mojih riječi; jer kad bih ga imao, onda biste mi se poklonili i mene
nazvali Gospodarom. A kad bih znao gdje se taj predmet skriva, ne bih bio
ovdje, već bih odavno otišao prije vas da ga uzmem. Sudim da samo jedan jedini
raspolaže tim saznanjem: Mithrandir, neprijatelj Sauronov. A kako su prošla tek
dva dana od njegova odlaska iz Isengarda, poišćite ga u blizini."
U Sarumanovu je glasu još počivala tolika moć da čak ni gospodar Nazgula
nije posumnjao u to što su čuli, makar bilo netočno ili ne sasvim točno; već je
smjesta odjahao od dveri i nadao se u lov na Gandalfa po Rohanu. Tako se zbilo
da su sutradan uvečer Crni jahači naišli na Grimu Gujoslova dok se žurio da
Sarumanu donese glas o tome kako je Gandalf pristigao u Edoras i upozorio
kralja Theodena na izdajničke nakane Isengarda. Toga je sata Gujoslov gotovo
umro od strave; ali kako je već bio oguglao na izdajništvo, bio je spreman kazati
im sve što zna i pod manjom prijetnjom.
"Uistinu, uistinu, nedvojbeno, mogu vam kazati, Gospodaru", rekao je.
"Načuo sam što su razgovarali u Isengardu. Polutanska zemlja: odande je
Gandalf došao, a onamo se i želi vratiti. Sada ište samo konja.
Poštedite me! Govorim što brže mogu. Na zapad, sve onamo do Rohanskih
vrata, a zatim na sjever i malo na zapad, sve dok vam sljedeća velika rijeka ne
prepriječi put; Sivotok joj je ime. Odande će vas s prijelaza u Tharbadu stara
cesta odvesti do njezinih granica. 'Shire', tako je oni zovu.
Uistinu, nedvojbeno, Saruman zna za nju. Stizala su mu dobra iz te zemlje
na kraju puta. Poštedite me, Gospodaru! Doista, ništa neću bilo kome živom
kazati o našem susretu."
Gospodar Nazgula poštedio je život Gujoslovu, ne zato što se sažalio, već
zato što je procijenio da ga je snašla tolika strava da se nikad neće usuditi ni da
pisne o njihovu susretu (što se pokazalo točnim), a uvidio je i da je to stvorenje
zlo i da će po svoj prilici još veoma naškoditi Sarumanu, poživi li. Tako ga je
ostavio da nauznak leži na zemlji i odjahao, ne potrudivši se opet svratiti u
Isengard. Sauronova osveta mogla je pričekati.
Zatim je razdijelio svoju družinu u četiri para, koja su jahala odvojeno, dok
je sam odjezdio na čelu s najbržim parom. Tako su iz Rohana otišli na zapad,
pretražili pustoš Enedwaitha i stigli napokon u Tharbad. Odanle su projahali
Minhiriathom, a iako još nisu bili na okupu, pred njima se proširio šapat pun
strave, te su se divlja stvorenja posakrivala, a osamljeni su im ljudi utekli s puta.
Ali na cesti su zarobili neke bjegunce, a Zapovjednik se oduševio kad se
pokazalo da su dvojica Sarumanovi uhode i sluge. Jedan od njih mnogo je služio
pri trgovanju između Isengarda i Shirea, a premda osobno nikad nije bio dalje od
Južne četvrti, imao je zemljovide što mu ih je priredio Saruman, u kojima se
jasno prikazivao i opisivao Shire. Njih su Nazguli uzeli, a njega zatim odaslali u
Bree da nastavi uhoditi; ali upozorili su ga da je sad u službi Mordora, pa će
stradati na mukama ako se ikad pokuša vratiti u Isengard.
Noć je blijedila dvadeset trećega dana rujna kad su se opet sastali i došli do
gaza Sarn i najjužnijih granica Shirea. Zatekli su ga pod stražom, jer su im put
prepriječili graničari. Ali ovaj je zadatak nadmašivao moć Dunedaina; a možda
bi se takvim pokazao čak i za njihova zapovjednika Aragorna, da je bio s njima.
Ali on se nalazio daleko na sjeveru, na Istočnoj cesti, pri Breeju; a čak su i
Dunedaine izdala srca. Neki su utekli na sjever, u nadi da će ponijeti vijest
Aragornu, ali Jahači su se dali u potjeru za njima i sasijekli ih, odnosno otjerali u
divljinu. Neki su se još usuđivali braniti gaz, pa su ga zadržali za dana, ali noću
ih je gospodar Morgula pomeo, pa su Crni jahači ušli u Shire; a prije no što su
pijevci zakukurikali u sitnim satima dvadeset trećega dana rujna, neki su već
jahali na sjever kroz tu zemlju, upravo dok je Gandalf na Shadowfaxu jezdio
Rohanom daleko iza njih.
 (II)

DRUGE INAČICE OVE PRIČE

Odlučio sam dati navedenu inačicu kao najdoradeniju
pripovijest; ali postoji još mnogo zapisa vezanih uz ta zbivanja, koji
dopunjuju ili mijenjaju priču u bitnim pojedinostima. Ovi su rukopisi
zbrkani i nisu u jasnom međuodnosu, premda nema sumnje da svi
potječu iz istoga razdoblja, tako da je dovoljno navesti postojanje
dviju drugih primarnih pripovijesti osim ove objavljene (iz praktičnih
razloga ovdje je zovem "A"). Druga se inačica ("B") uvelike poklapa
s A u pripovjednoj strukturi, ali treća ("C"), u obliku skice sadržaja
što počinje na kasnijem mjestu u radnji, unosi neke bitne razlike, a
sklon sam vjerovati da je ona najkasnije napisana. Pritom postoji i
nešto grade ("D") koja se konkretnije bavi Golumovim udjelom u tim
zbivanjima, uz još brojne zabilješke vezane uz ovaj dio povijesti.
Tekst D navodi da je ono što je Golum otkrio Sauronu o Prstenu i
mjestu na kojem je on bio pronađen dostajalo da Saurona upozori
kako se doista radi o Jednom, ali i da je o njegovu sadašnjem položaju
on mogao otkriti samo to da ga je u Maglenom gorju ukralo stvorenje
po imenu Baggins, te da je taj Baggins došao iz zemlje po imenu
Shire. Sauronova su se strahovanja znatno ublažila kad je iz
Golumovih riječi razabrao da je Baggins zacijelo bilo stvorenje istog
soja.

Golum nije mogao poznavati pojam "hobit", mjesnu riječ koja se nije
općenito rabila u vestronu. Vjerojatno se nije služio ni riječju "polutan", s
obzirom na to da je bio jedan od njih, a hobitima to ime nije bilo drago. Čini se
da su zbog toga Crni jahači djelovali na temelju samo dva podatka: Shire i
Baggins.

 Iz svih je prikaza jasno da je Golum barem znao u kojem smjeru
Shire leži; ali premda se iz njega bez sumnje mučenjem moglo izvući
više, Sauron očito nije ni slutio da Baggins potječe iz područja vrlo
udaljenog od Maglenog gorja, a niti da Golum znade gdje bi ono
moglo biti, pa je pretpostavio da će ga pronaći u dolinama Anduina, u
istom kraju u kojem je nekada i sam Golum živio.

Ovo je bio vrlo malen i prirodan previd - ali možda i najodsudnija pogreška
koju je Sauron učinio u cijeloj stvari. Da nje nije bilo, Crni jahači doprli bi do
Shirea tjednima prije.

Tekst B kazuje više o Aragornovu putovanju sa zarobljenim
Golumom na sjever prema Thranduilovoj kraljevini, te pobliže
razmatra Sauronove dvojbe oko slanja Prstenovih sablasti u potragu za
Prstenom.

[Nakon što je pušten iz Mordora] Golum se brzo izgubio u Mrtvim
baruštinama, gdje ga Sauronovi poslanici nisu mogli ili nisu htjeli pratiti. Ostali
uhode nisu Sauronu mogli donijeti nikakvu vijest. (Vjerojatno je on u Eriadoru
tada raspolagao tek malom moći i neznatnim brojem uhoda; a i one koje je slao,
Sarumanovi su sluge često kočili ili navodili na krivi trag.) Naposljetku je stoga
odlučio odaslati Prstenove sablasti. Nije bio sklon tome sve dok točno ne sazna
gdje se Prsten nalazi, iz nekoliko razloga. Oni su mu bili svakako najmoćniji
sluge, a i najprikladniji za takav zadatak, s obzirom na to da su u potpunosti bili
robovi svojih Devet prstenova, koje je sada on sam držao; nisu imali baš nikakvu
moć postupanja protiv njegove volje, tako da bi bilo tko od njih, čak i
zapovjednik Kralj-vještac, donio Prsten Jedan svome Vladaru kad bi ga se
dokopao. Ali imali su i loših strana, sve dok ne otpočne otvoreni rat (za što
Sauron nije još bio spreman). Svi su izuzev Kralja-vješca po danu znali zalutati
kad bi bili sami; i svi su se, opet izuzev Kralja-vješca, plašili vode, te bi se tek u
najvećoj nuždi odvažili ući u nju ili prijeći riječne tokove, osim po suhom, preko
mosta.{226} Nadalje, glavno im je oružje bila strava. Bila je zapravo jača dok su
bili bez odore i nevidljivi; a jačala je i kad su bili na okupu. Zbog toga su bilo
koji povjeren zadatak teško mogli izvesti u tajnosti, dok im je prijelaz Anduina i
inih rijeka predstavljao prepreku. Iz tih je razloga Sauron dugo oklijevao, jer nije
htio da mu glavni neprijatelji doznaju kako je odaslao sluge na neki zadatak.
Valja pretpostaviti da Sauron isprva nije znao da bilo tko izuzev Goluma i
"lopova Bagginsa" uopće zna za Prsten. Sve dok Gandalf nije došao i ispitao ga,
{227}
Golum nije znao da Gandalf ima ikakve veze s Bilbom; nije čak znao ni da
Gandalf postoji.
Ali situacija se stubokom promijenila kad je Sauron saznao da su njegovi
neprijatelji zarobili Goluma. Naravno, nije moguće s izvjesnošću znati kada je i
kako vijest stigla do njega. Vjerojatno dugo poslije tog događaja. Aragorn je
kazao da je Goluma uhvatio u sumrak 1. veljače. U nadi da ga neće opaziti
nijedan Sauronov uhoda, sproveo je Goluma sjevernim krajem Emyn Muila i
prešao Anduin tik iznad Sarn Gebira. Ondje je na sprudovima istočne obale
često znalo biti naplavljena drva, pa je privezao Goluma za trupac, preplivao s
njime rijeku i nastavio putovanje na sjever najzapadnijim stazama što ih je
mogao naći, kroz rubove Fangorna, odatle preko Limlighta, pa preko Nimrodela
i Srebrotoka duž rubova Loriena,{228} i produžio, zaobišao Moriju i Dimrill-dolac,
te prešao Gladden, sve dok se nije približio Stancu-kamenu. Ondje je, uz pomoć
Beorninga, još jedanput prešao Anduin i zašao u Šumu. Cijeli taj put nije bio
mnogo kraći od devetsto milja, a Aragorn ga je napornim hodom prešao za
pedeset dana, dospjevši do Thranduila dvadeset prvog ožujka.{229}
Stoga je najvjerojatnije da su sluge Dol Guldura prvu vijest o Golumu
dobile tek nakon što je Aragorn ušao u Šumu; jer iako je moć Dol Guldura
navodno sezala samo do Staroga šumskog puta, pod krošnjama je imao brojne
uhode. Vijest očito još neko vrijeme nije stigla do zapovjednika Nazgula u Dol
Gulduru, a on je vjerojatno obavijestio Barad-dur tek nakon što je pokušao
saznati više o tome gdje se Golum nalazi. Stoga je bez sumnje travanj već bio na
izmaku kad je Sauron dočuo da je Golum opet viđen, po svemu sudeći kao
zarobljenik u rukama nekog čovjeka. To nije moralo biti značajno. Ni Sauron ni
bilo koji njegov sluga još nisu znali tko je i što je Aragorn. Ali bjelodano je kako
je nakon nekog vremena (jer je Thranduilovu zemlju zbog ovoga stavio pod
pomnu prismotru), možda mjesec dana iza toga, Sauron čuo nelagodnu vijest da
su Mudri doznali za Goluma, te da je Gandalf došao u Thranduilovu kraljevinu.
Saurona su tad zacijelo proželi bijes i zebnja. Odlučio je odaslati Prstenove
sablasti što prije može, jer je sad brzina postala važnija od tajnosti. U nadi da će
uzbuniti neprijatelje i poremetiti im rasuđivanje strahom od rata (koji još neko
vrijeme nije kanio pokrenuti), napao je Thranduila i Gondor otprilike u isto
vrijeme.{230} Imao je i dva dodatna cilja: zarobiti ili ubiti Goluma, ili ga bar oteti
neprijateljima iz ruku, te zauzeti most u Osgiliathu, kako bi ga Nazguli mogli
prijeći, a da se u isti mah iskuša snaga Gondora.
Zbilo se tako da je Golum pobjegao. Ali most je uspješno prijeđen. Za to su
im trebale vjerojatno mnogo manje snage nego što se u Gondoru mislilo. U
uzbuni na početku napada, kad je Kralju-vješcu bilo dano da se nakratko ukaže u
punoj stravi,{231} Nazguli su pod okriljem noći prešli most i raštrkali se prema
sjeveru. Ne treba omalovažavati srčanost Gondoraca, jer je Sauron doista otkrio
da je puno veća nego što se nadao, ali jasno je da su Boromir i Faramir uspjeli
odbiti neprijatelja i srušiti most samo zato što je glavna svrha napada tada već
bila ispunjena.

Moj otac nigdje nije objasnio strah Prstenovih sablasti od vode. U
upravo navedenom prikazu baš u tome leži glavni Sauronov poriv za
napad na Osgiliath, a iznova se javlja i u podrobnim bilješkama o
kretanjima Crnih jahača u Shireu: tako se za onog Jahača (točnije
Khamula iz Dol Guldura, vidi bilješku 1) koji je viđen na suprotnoj
strani skele u Buckleburyju netom nakon što su hobiti njome prešli
rijeku (Prstenova družina I-5), kaže da je "dobro znao da je Prsten
prešao rijeku; ali rijeka je predstavljala prepreku njegovu osjetu za
kretanje Prstena", te da taj Nazgul nije htio dotaknuti "vilenjačke"
vode Baranduina. Ali nije objašnjeno kako su prešli druge rijeke na
svom putu, poput Sivotoka, gdje je postojao samo "opasan gaz stvoren
ruševinama mosta". Moj otac je, dapače, pribilježio kako je ovakva
zamisao teško održiva.
Prikaz uzaludnog putovanja Nazgula uzduž dolina Anduina
uvelike je isti u inačici B kao i u cjelovito navedenome tekstu A, samo
s tom razlikom da u prikazu B šturovske naseobine nisu tad još bile
posve napuštene: a Nazguli su sasjekli ili rastjerali preostale Šturove
koji su ondje živjeli.{232} U svim se tekstovima precizni datumi blago
razlikuju, kako međusobno, tako i od onih navedenih u Izvješću o
godinama; te su razlike ovdje zanemarene.
U prikazu D nalazi se prikaz Golumovih doživljaja nakon što je
pobjegao orcima iz Dol Guldura, a prije ulaska Družine na Zapadne
dveri Morije. Stanje teksta je loše, pa su bile nužne manje uredničke
dorade.

Čini se očitim da je Golum pred potjerom i vilenjaka i orka prešao Anduin,
vjerojatno plivanjem, te tako izmaknuo Sauronovu progonu; ali vilenjaci su ga
još lovili, a kako se još nije usuđivao proći blizu Loriena (tek ga je mamac
samoga Prstena nagnao da se na to kasnije odvaži), sakrio se u Moriji.{233} To se
vjerojatno zbilo ujesen te godine; nakon toga gubi mu se svaki trag.
Jasno, ne može se sa sigurnošću znati što se zatim s Golumom zbilo. Bio je
naročito dobro prilagođen preživljavanju u takvoj neprilici, premda po cijeni
teškoga jada; ali prijetila mu je velika pogibelj da ga ne otkriju Sauronovi sluge
koji su vrebali po Moriji,{234} naročito zato što je i do najnužnije hrane mogao
doći tek pribjegavanjem opasnim krađama. Nema sumnje da se kanio poslužiti
Morijom tek kao tajnim prolazom na zapadnu stranu, jer mu je cilj bio da sam
pronađe "Shire" što brže može; ali izgubio se, pa mu je vrlo dugo trebalo da se
opet snađe. Stoga se čini vjerojatnim da su Devetorica pješaka naišla netom
nakon što je pronašao put do Zapadnih dveri. Ništa nije znao, naravno, o načinu
na koji se vrata ponašaju. Njemu su zacijelo djelovala golemo i nepomično; a
iako nisu imala ni brave ni zasuna, te su se otvarala guranjem prema van, to nije
otkrio. U svakom slučaju, sad je bio vrlo daleko od svakog izvora hrane, jer su se
orci uglavnom nalazili na istočnome kraju Morije, pa je onemoćao i izgubio
nadu; čak i da je znao sve o vratima, svejedno više nije bio u stanju rastvoriti ih.
{235}
Stoga je za Goluma bila iznimno velika sreća što su se Devetorica pješaka
pojavila baš tada.

Priča o tome kako su Crni jahači došli u Isengard u rujnu 3018. i
nakon toga zarobili Grimu Gujoslova, koju prenose A i B, veoma je
izmijenjena u inačici C, gdje radnja započinje tek s njihovim
povratkom na jug preko Limlighta. U tekstovima A i B Nazguli su
došli u Isengard dva dana nakon Gandalfova bijega iz Orthanca;
Saruman im je kazao da Gandalfa više nema i porekao da o Shireu išta
zna,{236} ali ga je izdao Grima kad su ga sutradan zarobili dok je hitao
u Isengard s viješću o Gandalfovu dolasku u Edoras. U tekstu C, s
druge strane, Crni jahači došli su na dveri Isengarda dok je Gandalf još
bio zatočen na kuli. U ovome je prikazu Saruman, u strahu i očaju,
shvatio sav užas služenja Mordoru, pa se odjednom odlučio pokoriti
Gandalfu i usrdno ga zamoliti za oprost i pomoć. Otežući na dverima,
priznao je da unutra drži Gandalfa i rekao da ide pokušati da nekako
otkrije što ovaj zna; ako od toga ne bude ploda, predat će im Gandalfa.
Zatim je Saruman pohitao na vrh Orthanca - i otkrio da Gandalfa više
nema. Daleko na jugu, naspram zalazećeg mjeseca, vidio je velikog
Orla kako leti prema Edorasu.
Sad se Sarumanov slučaj pogoršao. Ako je Gandalf pobjegao, još
postoji stvarna mogućnost da Sauron ne dobije Prsten i da bude
poražen. Saruman je u srcu uvidio veliku moć i čudnu "sreću" što
prate Gandalfa. Ali sad je ostao sam suočen s Devetoricom.
Raspoloženje mu se promijenilo, a oholost mu opet nabujala od bijesa
zbog Gandalfova bijega iz neosvojivog Isengarda i od zavidne srdžbe.
Vratio se do dveri i slagao im, rekavši da je natjerao Gandalfa da kaže
sve što zna. Nije priznao da se radi o onome što sam znade, jer nije
znao do koje mjere mu Sauron poznaje um i srce.{237}
"Osobno ću izvijestiti gospodara Barad-dura o tome", uznosito je
rekao, "s kojim razgovaram na daljinu o velikim pitanjima koja nas se
tiču. Ali za obavljanje povjerenog vam zadatka jedino vam valja znati
gdje leži 'Shire'. Mithrandir kaže da je to nekih šest stotina milja
sjeverozapadno odavde, na granicama primorske vilenjačke zemlje."
Saruman je sa zadovoljstvom vidio da to čak ni Kralju-vješcu nije po
volji. "Morate prijeći Isen na gazovima, zaobići rub Gorja i doći do
Tharbada na Sivotoku. Požurite, a ja ću vašem Vladaru dojaviti da ste
tako postupili."
Ovaj je domišljat govor načas uvjerio čak i Kralja-vješca da je
Saruman vjeran saveznik koji uživa veliko Sauronovo povjerenje.
Jahači su smjesta otišli od dveri i odjezdili k Isenskim gazovima. Iza
njih, Saruman je odaslao vukove i orke u jalovu potjeru za Gandalfom;
ali pritom je imao i druge ciljeve, da ostavi dojam svoje moći na
Nazgule, a možda i da ih spriječi da se zadrže u blizini, dok je onako
bijesan htio nekako naškoditi Rohanu i povećati strah od sebe što ga je
njegov jatak Gujoslov potpirivao u Theodenovu srcu. Nije bilo tome
dugo da je Gujoslov posjetio Isengard, pa je sad bio na povratku u
Edoras; medu goničima bilo je i onih koji su mu nosili poruke.
Riješivši se Jahača, Saruman se povukao u Orthanc, gdje je
zasjeo u duboke i strahotne misli. Čini se da je odlučio i dalje otezati,
još u nadi da će sam doći do Prstena. Smatrao je da je Jahačima
naudio, a ne pomogao, kad ih je usmjerio prema Shireu, jer je znao za
graničarsku stražu, a uz to je vjerovao (saznavši za proročanske riječi
iz sna i Boromirovo poslanje) da je Prsten otišao odande i sad već
putuje u Rivendell. Smjesta je okupio i u Eriador odaslao sve uhode,
ptice izvidnice i jatake do kojih je mogao doći.
U ovoj inačici stoga ne postoji dio u kojem Grimu uhvate
Prstenove sablasti, a on izda Sarumana; jer, naravno, u ovakvoj radnji
nema dovoljno vremena da Gandalf stigne do Edorasa i pokuša
upozoriti kralja Theodena, te da Grima krene u Isengard javiti to
Sarumanu, prije nego što Crni jahači već odu iz Rohana.{238} Otkriće
da im je Saruman lagao ovdje dolazi od onog čovjeka kojeg zarobe i
otkriju da nosi zemljovide Shirea: a o tom se čovjeku i o
Sarumanovim poslovima sa Shireom ovdje navodi više.
Kad su Crni jahači prešli glavninu Enedwaitha i napokon se
približili Tharbadu, snašla ih je za njihov pojam iznimna sreća,
premda je po Sarumana bila porazna,{239} a za Froda smrtno
pogibeljna.
Saruman se već odavno zanimao za Shire - jer je to činio i
Gandalf, prema kojem je bio sumnjičav; a i zato što se (opet potajice
oponašajući Gandalfa) navikao na "polutanski list", pa mu je trebala
opskrba, ali je iz oholosti (jer se jednom izrugao Gandalfovu uživanju
lista) to držao u što većoj tajnosti. U posljednje je vrijeme pritom imao
i drugih poriva. Volio je širiti svoju moć, naročito na Gandalfovo
područje, a otkrio je da mu novac koji daje za kupnju "lista" pruža
utjecaj i kvari poneke hobite, naročito Bracegirdleove, vlasnike
mnogobrojnih usjeva, a time i Sackville-Bagginsove.{240} Ali također
je s vremenom stekao uvjerenje da je Shire na neki način za Gandalfa
povezan s Prstenom. Čemu ta snažna straža pred njime? Zbog toga je
počeo prikupljati podrobne podatke o Shireu, glavnim osobama i
porodicama u njemu, o tamošnjim cestama i drugim stvarima. Pritom
su mu poslužili hobiti iz samoga Shirea, zaposleni kod
Bracegirdleovih i Sackville-Bagginsovih, ali njegovi su jataci bili ljudi
podrijetlom iz Dunlanda. Kad je Gandalf odbio s njime sklopiti
pogodbu, Saruman je udvostručio napore. Graničari su bili sumnjičavi,
ali ne toliko da bi spriječili Sarumanove sluge da uđu - jer Gandalf ih
nikako nije mogao upozoriti, a u vrijeme njegova odlaska u Isengard
Saruman se i dalje smatrao saveznikom.
Prije nekog vremena jedan od Sarumanovih slugu od najvećeg
povjerenja (pa ipak vucibatina od čovjeka, odmetnik istjeran iz
Dunlanda, gdje su mnogi govorili da ima orkovske krvi) vratio se s
granica Shirea, gdje je ugovarao kupnju "lista" i drugih potrepština.
Saruman je polako spremao ratne zalihe u Isengardu. Taj se čovjek sad
vraćao da nastavi poslovanje i da dogovori prijevoz mnogih dobara
prije isteka jeseni.{241} Imao je i naredbe da uđe u Shire ako je ikako
moguće i sazna jesu li odatle u posljednje vrijeme otišle neke poznate
osobe. Bio je dobro opskrbljen zemljovidima, popisima imena i
bilješkama vezanim uz Shire.
Nekolicina Crnih jahača pretekla je ovog Dunlanđanina netom
prije nego što su dospjeli do prijelaza u Tharbadu. Obuzet krajnjom
stravom, izveden je pred Kralja-vješca, koji ga je ispitao. Spasio je
život izdavši Sarumana. Kralj-vještac tako je saznao da Saruman cijelo
vrijeme dobro zna gdje se Shire nalazi, kao i da o njemu znade štošta
što je mogao i trebao kazati Sauronovim slugama, da je bio iskren
saveznik. Kralj-vještac dobio je i mnoge podatke, uključujući i poneke
o jedinome imenu koje ga je zanimalo: Baggins. Iz tog je razloga
Hobbiton izdvojen kao jedno od mjesta za neodgodiv posjet i
raspitivanje.
 Kralj-vještac sada je jasnije razumijevao stvar. Znao je ponešto o
toj zemlji iz onih davnih dana kad je ratovao s Dunedainima, naročito
o Tyrn Gorthadu u Cardolanu, današnjem Grobnom humlju, kamo je
osobno poslao zle duhove.{242} Imajući u vidu da njegov Vladar
sumnja na nekakvo kretanje između Shirea i Rivendella, uvidio je i da
će Bree (za koji je znao gdje se nalazi) biti važna točka, barem pri
stjecanju obavijesti.{243} Bacio je stoga Sjenku straha na tog
Dunlandanina i poslao ga u Bree kao jataka. On je bio onaj škiljavi
južnjak u gostionici.{244}

Inačica B zamjećuje da Crni zapovjednik nije znao je li Prsten još
u Shireu; to je tek trebao saznati. Shire je bio prevelik za nasilan napad
kakav je izveo nad Šturovima; valjalo mu je djelovati što više krišom a
što manje strahom, no ujedno i stražariti nad istočnim granicama te
zemlje. Stoga je neke Jahače odaslao u Shire s naredbom da se
raštrkaju i prijeđu ga; a među njima je Khamul imao zadatak da
pronađe Hobbiton (vidi bilješku 1), gdje je prema Sarumanovim
spisima živio "Baggins". Ali Crni je zapovjednik svoje sjedište
uspostavio u Andrathu, gdje je Zelenput prolazio tjesnacem između
Grobnog humlja i Južnog humlja;{245} odande je poslao još neke da
paze na istočne granice i ophode ih, dok je sam posjetio Grobno
humlje. U zapisima o kretanju Crnih jahača iz tog vremena kazuje se
da je Crni zapovjednik ostao ondje nekoliko dana, što je razbudilo
grobišne duhove, a svi stvorovi zlih duša, neprijatelji vilenjaka i ljudi,
budno su i zloćudno motrili po Staroj šumi i Grobnome humlju.
 (III)

GLEDE GANDALFA, SARUMANA I SHIREA

Drugi skup spisa iz istoga razdoblja sastoji se od velikog broja
nedovršenih prikaza Sarumanovih ranijih doticaja sa Shireom, napose
u pogledu "polutanskoga lista", spomenutog u vezi sa "škiljavim
južnjakom". Tekst koji slijedi najdorađenija je od mnogih inačica,
premda je kraća od nekih.

Saruman je uskoro počeo zavidjeti Gandalfu, a to se suparništvo napokon
izrodilo u mržnju, to dublju zato što ju je prikrivao i to ogorčeniju zato što je
Saruman u srcu znao da Sivi putnik posjeduje veću snagu i veći utjecaj na žitelje
Međuzemlja, premda je skrivao svoju moć i nije mu bilo stalo ni do
strahopoštovanja ni do obožavanja. Saruman ga nije poštovao, već ga se
postupno počeo plašiti, jer nikad nije bio siguran u kojoj mjeri mu Gandalf čita
najdublje misli, a njegove su ga šutnje mučile više od njegovih riječi. Zbog toga
se pred drugima odnosio prema Gandalfu s manje poštovanja od ostalih među
Mudrima, uvijek spreman da mu proturječi ili omalovaži njegove savjete;
istodobno je potajice pamtio i dugo razmišljao o svemu što bi on kazao, budno
motreći, koliko je već mogao, sva njegova kretanja.
Na taj je način Saruman počeo razmišljati o polutanima i Shireu, pitanjima
koja bi inače smatrao nedostojnima svoje pozornosti. Isprva nije ni pomišljao da
zanimanje njegova suparnika za taj narod ima ikakve veze s velikim brigama
Vijeća, a ponajmanje s Prstenovima moći. Jer ispočetka doista nije ni imalo, već
je potjecalo samo iz Gandalfove ljubavi prema Malom narodu, osim ako duboko
u srcu nije slutio nešto nedostupno svjesnim mislima. Mnogo je godina otvoreno
posjećivao Shire i svima koji su ga htjeli slušati pričao o njegovim stanovnicima;
a Saruman se samo smješkao, kao da sluša besciljna naklapanja nekog potucala,
ali svejedno ih je pamtio.
Uvidjevši da Gandalf smatra Shire vrijednim posjeta, Saruman ga je i sam
posjetio, ali prerušen i u potpunoj tajnosti, sve dok nije istražio i upamtio sve
tamošnje putove i krajeve, i stekao uvjerenje da je naučio sve što se o tom kraju
može saznati. A čak i kad je smatrao da mu više nije ni mudro ni isplativo
odlaziti onamo, njegovi su uhode i sluge još išli u Shire ili mu držali granice na
oku. Jer i dalje je bio sumnjičav. Sam je već bio dotle potonuo da je vjerovao
kako i svi ostali u Vijeću imaju duboke i dalekosežne nakane da uvećaju vlastitu
moć, pa se sve što čine mora na neki način na to odnositi. Stoga je, kad je mnogo
kasnije doznao nešto o tome da je polutan pronašao Golumov prsten, jedino
mogao vjerovati da je Gandalf cijelo vrijeme za to znao; to ga je najviše
ozlojedilo, budući da je sve što se tiče Prstenova smatrao područjem vlastite
stručnosti. Bijes mu nije bio nimalo manji zbog toga što je Gandalfovo
nepovjerenje prema njemu bilo zasluženo i pravično.
No, zapravo, Sarumanovo uhođenje i velika tajnost isprva nisu imali
nikakvu zlu nakanu, već su bili tek osobenjački čin proistekao iz oholosti.
Sitnice naizgled nevrijedne izvještavanja još su se na koncu mogle pokazati
itekako presudnima. Eto, istini za volju, kad je vidio da Gandalf voli biljku što je
naziva "travom za lulu" (izjavivši da bi zbog nje, ako ni zbog čega drugog,
valjalo odati počast Malome narodu), Saruman se gradio kao da joj se ruga, ali
nasamo ju je iskušao i uskoro se na nju naviknuo; baš iz tog razloga Shire mu je
ostao važan. No strepio je da se to ne otkrije i da mu se vlastita poruga ne obije o
glavu, da ga ne ismijavaju jer oponaša Gandalfa, i još k tome preziru zato što to
čini krišom. U tome je, dakle, bio razlog iz kojega je sve svoje poslove sa
Shireom obavljao u velikoj tajnosti, još od samog početka, prije nego što se nad
taj kraj nadvila bilo kakva sjenka sumnje, pa je bio slabo čuvan i u nj su mogli
ući svi koji su htjeli. Iz istog je razloga Saruman prestao osobno odlaziti onamo;
jer saznao je da nije posve uspio izmaknuti pogledima oštrookih polutana, dok
su ga neki, opazivši lik koji izgleda kao starac odjeven u sivo ili riđe, te se krade
šumom ili prolazi kroz sumrak, zamijenili za Gandalfa.
Nakon toga Saruman više nije odlazio u Shire, u strahu da se takve priče ne
prošire i možda čak dopru do Gandalfovih ušiju. Ali Gandalf je saznao za te
posjete, i pogodio koji im je cilj, i nasmijao se, smatrajući to najmanje opasnom
od svih Sarumanovih tajni; ali drugima ništa nije rekao, jer nikada nije imao
želju bilo koga osramotiti. Svejedno, nije mu bilo krivo kad su Sarumanovi
posjeti prestali, jer je već sumnjao u njega, premda sam još nije mogao
predvidjeti da će doći vrijeme kad će se Sarumanovo poznavanje Shirea pokazati
pogibeljnim i iznimno korisnim za Neprijatelja, zbog čega mu je pobjeda došla
upravo na dohvat ruke.

U drugoj se inačici opisuje prilika u kojoj se Saruman otvoreno
izrugao Gandalfu zbog korištenja "trave za lulu":

Sad, Saruman je u kasnijim vremenima izbjegavao Gandalfa jer mu ovaj
nije bio drag, a i plašio ga se, tako da su se rijetko susretali, izuzev na sastancima
Bijeloga vijeća. O "polutanskom listu" prvj se put prozborilo na velikome Vijeću
održanom 2851. godine, kada se cijela stvar učinila pomalo smiješnom, iako su
je poslije pamtili u drugačijem svjetlu. Vijeće se sastalo u Rivendellu, a
Gandalfje sjedio po strani i šutio, ali i neumorno pušio (što nikad prije nije činio
u takvoj prigodi), dok je Saruman govorio protiv njega i uvjeravao ostale da
suprotno Gandalfovu savjetu još nije vrijeme da se uznemiruje Dol Guldur. Čini
se da su i šutnja i pušenje Sarumanu izrazito išli na živce, pa je prije razilaska
Vijeća kazao Gandalfu: "Kad se raspravlja o teškim pitanjima, Mithrandire, malo
me čudi da ti je do zabave s tim tvojim igračkama od vatre i dima, dok drugi
drže usrdne govore."
Ali Gandalf se nasmijao i odvratio mu: "Ne bi te čudilo, da se i sam služiš
ovom biljkom. Možda bi otkrio da ti ispuhani dim čisti misli od unutarnjih sjena.
U svakom slučaju, daje ti strpljenje da bez ljutnje slušaš gdje se griješi. Ali to
nije nikakva moja igračka. Radi se o vještini Maloga naroda koji živi daleko na
zapadu: veselog i vrijednog puka, premda za njega možda i nema naročita mjesta
u tvojim visokim vladarskim brigama."
Sarumana taj odgovor nije baš odobrovoljio (jer mrzio je ismijavanje, ma
koliko prijateljsko), pa mu je ledenim glasom kazao: "Sprdaš se, gospodaru
Mithrandire, kako ti je i navada. Znam ja sasvim dobro da si postao znatiželjan
istraživač malenoga: trava, zvjeradi i djetinjastih plemena. Svoje vrijeme
provodi kako ti je volja, ako nemaš nikakva vrednija posla; prijatelje nalazi gdje
ti je već drago. Ali meni su ovi dani pretamni za lutalačke priče, a nemam ni
vremena za seljačke prostote."
Gandalf se nije ponovno nasmijao; nije dao odgovora Sarumanu, već ga je
prodorno pogledao, potegao dim iz lule i ispuhnuo velik kolut, za kojim je
uslijedilo mnogo manjih kolutova. Zatim je podigao ruku, kao da ih hoće
dohvatiti, a oni su iščezli. Nakon toga je ustao i otišao od Sarumana bez i jedne
riječi više; ali Saruman je neko vrijeme ostao šutke stajati, a lice mu je bilo
mračno od dvojbe i nezadovoljstva.

Ova se priča pojavljuje u pet-šest različitih rukopisa, a u jednom se
kazuje da je Saruman bio sumnjičav,

i dvojio je li pravilno protumačio nakanu Gandalfove geste s dimnim
kolutovima (prije svega, je li ona otkrivala ikakvu sponu između polutana i
velikog pitanja Prstenova moći, ma koliko oni mogli djelovati nespojivi); a i
dvojio je bi li se netko tako velik mogao baviti narodom poput polutanskoga
isključivo zbog njih samih.

U drugom se (prekriženom) izričito navodi Gandalfova namjera:

Čudno se tako slučilo da je Gandalf, razljućen Sarumanovom drskošću, na
taj način odlučio pokazati mu da sumnja kako u njegove vladarske odluke i u
izučavanje povijesti Prstenova počmje prodirati želja da ih se domogne; a i
upozoriti ga da će mu izmaknuti. Jer ne može se sumnjati da Gandalf tada još
nije ni pomišljao da polutani (a kamoli njihovo pušenje) imaju ikakve veze s
Prstenovima.{246} Da je imao ikakvu sličnu pomisao, onda svakako ne bi tada
učinio takvo što. No kasnije, kad su se polutani doista uključili u to najveće
pitanje, Saruman je mogao vjerovati jedino da je Gandalf to tad već znao ili
predviđao, te da je to saznanje prešutio njemu i Vijeću - iz upravo onakve
namjere kakvu bi Saruman imao: da ih stekne i da njega pretekne.

U Izvješću o godinama stavka za 2851. odnosi se na sastanak
Bijeloga vijeća te godine, kad je Gandalf zahtijevao da napadnu Dol
Guldur, ali je Saruman odbio njegov zahtjev; a u bilješci uz tu stavku
piše: "Tek se poslije razjasnilo da je Saruman upravo tada zaželio da
se sam domogne Jedinog Prstena, nadajući se da će se Prsten sam
otkriti težeći za svojim gospodarom, ako se Sauron ostavi neko
vrijeme na miru." Upravo navedena priča pokazuje da je Gandalf
osobno sumnjao u Sarumana u vrijeme Vijeća 2851. godine; iako je
moj otac kasnije primijetio da se iz Gandalfove priče na Elrondovu
vijeću o njegovu susretu s Radagastom čini da nije ozbiljno sumnjao
da je Saruman izdajnik (a ni da želi Prsten za sebe) sve dok nije bio
zarobljen u Orthancu.


 V

Bitke na Isenskim gazovima

Glavnu prepreku lakome Sarumanovu osvajanju Rohana predstavljali su
Theodred i Eomer. snažni muškarci, odani Kralju, koji im je bio veoma privržen,
kao jedinome sinu i sinu po sestri; oni su pak davali sve od sebe da umanje
utjecaj što ga je nad njim stekao Grima kad je Kralja počelo izdavati zdravlje. To
se zbilo početkom 3014. godine, kad je Theodenu bilo šezdeset šest godina;
njegova je boljetica stoga mogla imati prirodan uzrok, premda su Rohirrimi
obično živjeli skoro osamdeset godina, pa i više. Ali posve je moguće da su
njezin nastanak ili napredovanje pospješili podmukli otrovi koje mu je davao
Grima. U svakom slučaju, Theodenov osjećaj slabosti i ovisnosti o Grimi
najvećim je dijelom proistjecao iz lukavštine i dovitljivosti skrivenih u riječima
tog zlog savjetnika. On je postupao u nakani da glavne suparnike ocrni pred
Theodenom, te da ih se, ako je ikako moguće, riješi. Pokazalo se nemogućim
međusobno ih zavaditi: Theodena je prije njegove "bolesti" sav njegov rod i
narod veoma volio, dok se odanost Theodreda i Eomera prema njemu nije
pokolebala čak ni kad je naizgled ishlapio. Eomer uz to nije bio častohlepan
čovjek, dok su mu ljubav i poštovanje prema Theodredu (trinaest godina
starijem) bili manji jedino od ljubavi prema poočimu.{247} Grima ih je stoga
pokušao u Theodenovim očima dovesti u sukob, prikazujući Eomera kao
čovjeka koji navijek želi povećavati svoje ovlasti i djelovati bez dogovora s
Kraljem ili njegovim Nasljednikom. U tome je imao određenog uspjeha, što je
urodilo plodom kada je Sarumanu napokon uspjelo prouzročiti Theodredovu
smrt.
U Rohanu je, nakon što se saznalo kako su doista tekle bitke na Gazovima,
postalo bjelodano da je Saruman izdao posebne naredbe da se Theodred po
svaku cijenu sasiječe. U prvoj su se bici svi njegovi najokrutniji ratnici bacili u
bezglave nasrtaje na Theodreda i njegovu gardu, zanemarivši ostala zbivanja u
boju, koji je inače mogao završiti daleko pogubnijim porazom po Rohirrime.
Kad je Theodred naposljetku pao, Sarumanov je zapovjednik (bez sumnje na
temelju dobivene naredbe) očito zasad bio zadovoljan, dok je Saruman počinio
grešku, i to presudnu, kako se ispostavilo, kad nije u boj uveo nove snage i
smjesta krenuo u sveobuhvatno zauzimanje Zapadnog prigorja;{248} ipak,
srčanost Grimbolda i Elfhelma dala je obol ovoj odgodi. Da je prodor u Zapadno
prigorje započeo pet dana ranije, nema mnogo sumnje da pojačanja iz Edorasa
nikad ne bi stigla ni blizu Heimovoj klisuri, već bi bila opkoljena i nadvladana u
otvorenoj ravnici; a možda bi već i sam Edoras bio napadnut i zauzet prije
Gandalfova dolaska.{249}
Kazano je da je srčanost Grimbolda i Elfhelma dala obol Sarumanovoj
odgodi, koja se pokazala pogubnom po njega. Navedeni prikaz možda ne ističe
njihovu važnost u dovoljnoj mjeri.
Rijeka Isen hitro se obrušavala s izvora ponad Isengarda, ali u ravnici Vrata
usporavala je sve dok ne bi zavinula prema zapadu; zatim je tekla krajem što se
vrlo blago spuštao do nizinskih obala najdaljega Gondora i Enedwaitha, gdje je
postajala duboka i brza. Tik iznad te zapadne okuke ležali su Isenski gazovi.
Ondje je rijeka bila široka i plitka i u dva rukavca zaobilazila velik otok, tekući
preko stjenovita pruda prekrivena kamenjem i šljunkom naplavljenim sa sjevera.
Samo je na ovome mjestu bilo moguće da velike snage, napose teško naoružane
ili jahačke, prijeđu rijeku južno od Isengarda. Saruman je tako bio u prednosti:
mogao je poslati svoju vojsku niz obje obale Isena i napasti Gazove s dviju
strana, budu li branjeni. Sva njegova vojska zapadno od Isena mogla se, prema
potrebi, povući u Isengard. S druge strane, Theodred je mogao poslati vojsku
preko Gazova, bilo u dovoljnom broju da se suprotstavi Sarumanovim snagama,
bilo da održi zapadni mostobran; ali bude li nadvladana, neće se imati kuda
povući osim preko Gazova, dok joj je neprijatelj za petama i možda je još čeka
na istočnoj obali. Južnije i zapadnije duž Isena nije se imala kuda vratiti kući,{250}
ako ne bi bila opskrbljena za dugo putovanje zapadnim Gondorom.
Sarumanov napad nije bio nepredviđen, ali došao je prije nego što se
očekivalo. Izvidnici su upozorili Theodreda na postrojavanje vojske pred
Dverima Isengarda, uglavnom (naizgled) na zapadnoj obali Isena. On je stoga na
prilaze Gazovima, i istočne i zapadne, postavio snažne pješake podignute iz
Zapadnog prigorja. Ostavio je tri postrojbe Jahača, zajedno s konjušarima i
pričuvnim grlima, na istočnoj obali, te osobno prešao na suprotnu obalu s
glavninom svoje konjice: s osam postrojbi i odredom streličara, smjerajući
poraziti Sarumanovu vojsku prije nego što bude posve spremna.
Ali Saruman tad još nije otkrio ni svoje nakane ni punu snagu svoje vojske.
Već je bila u pokretu kad je Theodred pošao. Dvadesetak milja sjeverno od
Gazova naišao je na njezinu prethodnicu i raspršio je, nanijevši joj gubitke. Ali
kad je odjahao dalje, u napad na glavninu snaga, otpor je postao žilaviji.
Neprijatelj se zapravo nalazio na položaju pripremljenom baš za taj slučaj, iza
rovova punih kopljanika, tako da je Theodred u vodećem eoredu bio primoran
stati i bio gotovo opkoljen, jer su nove snage žurno pristizale iz Isengarda i sada
ga bočno obilazile sa zapadne strane.
Izvukao se s nadolaskom postrojbi koje su pristigle za njime; ali
obeshrabrio ga je pogled na istok. To je jutro bilo tmurno i maglovito, ali
izmaglicu je sad blagi zapadnjak otpuhivao kroz Vrata, tako da je u daljini
istočno od rijeke sad razabrao da još vojske hita prema Gazovima, premda se
nije dalo ocijeniti u kolikom broju. Smjesta je naredio povlačenje. Dobro
izvježbani za takav manevar, Jahači su ga izveli u dobrom poretku i uz malo
daljnjih gubitaka; ali neprijatelj nije bio otjeran, a ni odbačen na veću daljinu, jer
se povlačenje često moralo odgađati kad je začelje pod Grimboldovim
zapovjedništvom bilo dužno okrenuti se u obrani i odagnati najupornije
progonitelje.
Kad je Theodred dospio do Gazova, dan je bio na izmaku. Postavio je
Grimbolda za zapovjednika obrambene posade na zapadnoj obali, osnažene s
pedeset Jahača koji su sjahali s hatova. Ostatak Jahača i sve konje smjesta je
poslao preko rijeke, izuzev svoje postrojbe: s njome je pješački zaposjeo otok, ne
bi li pokrivao Grimboldovo povlačenje ukoliko ovaj bude odbačen. Tek što su to
izveli, snašla ih je propast. Sarumanova istočna vojska stuštila se neočekivano
brzo; bila je mnogo manja od zapadne vojske, ali opasnija. U prethodnici joj se
nalazilo nešto dunlanđanskih konjanika, uz velik čopor orkovskih jahača
vukova, zastrašujućih za konje.{251} Za njima su naišla dva bataljuna groznih
Uruka, teško naoružanih ali izvježbanih za veoma brzo prelaženje znatnih
razdaljina. Konjanici i jahači vukova obrušili su se na konjušare i konje u oboru,
te ih pobili ili rastjerali. Posada na istočnoj obali, iznenađena neočekivanim
napadom mase Uruka, bila je pometena, dok su Jahači koji su upravo prešli sa
zapada upali u samo središte meteža; premda su pružili očajnički otpor, bili su
odbačeni od Gazova duž toka Isena, s Urucima za petama.
Čim je neprijatelj zauzeo istočni kraj Gazova, ondje se pojavila postrojba
ljudi, odnosno orkovskih ljudi (očito odaslanih u tu svrhu), okrutnih, oklopljenih
verižnjačama i oboružanih sjekirama. Pohitali su prema otoku i nasrnuli na njega
s obje strane. Istodobno su na zapadnoj obali Grimbolda napale Sarumanove
snage s tog boka Isena. Kad je pogledao na istok, obeshrabren bukom borbe i
odurnim pobjedničkim pokličima orka, vidio je gdje sjekiraši tjeraju
Theodredovo ljudstvo od obala otoka prema niskoj uzvisini na njegovu središtu i
čuo Theodredov gromki glas kako viče: Kmeni, Eorlinzi! Grimbold je smjesta
okupio nekolicinu najbližih vojnika i potrčao natrag prema otoku. Tako su
silovito nasrnuli na začelje napadača da se Grimbold, čovjek velike snage i
krupna rasta, uspio probiti kroz njih i s još dvojicom doprijeti do Theodreda,
opkoljenog na uzvisini. Prekasno. Baš kad je stao uz njega, Theodred je poginuo
od sjekire velikog čovjeka-orka. Grimbold ga je sasjekao i stao nad Theodredovo
tijelo, uvjeren da je ovaj mrtav; a ondje bi i sam uskoro poginuo, da nije stigao
Elfhelm.
Elfhelm je prije toga žurno jahao konjičkom cestom iz Edorasa, vodeći
četiri postrojbe u odgovor na Theodredov poziv; očekivao je bitku, ali tek za koji
dan. Ali pokraj križanja konjičke ceste s putem što je silazio iz Prodolja{252}
konjanici s isturenog desnog boka izvijestili su ga da su u daljini na poljima
vidjeli dva jahača vukova. Osjetivši da nešto nije u redu, nije skrenuo s puta
prema Helmovoj klisuri da ondje prenoći, kako je namjeravao, već je odjahao što
je brže mogao na Gazove. Konjička je cesta nakon križanja s Prodolskom
zavijala na sjeverozapad, ali opet je oštro skretala na zapad kad je došla u
ravninu Gazova, kojima je prilazila ravnim potezom dugim otprilike dvije milje.
Elfhelm tako nije ni čuo ni vidio ništa od borbe između posade u povlačenju i
Uruka južno od Gazova. Sunce je bilo već zašlo i mračilo se kad se primaknuo
zadnjem zavoju ceste, gdje je naišao na konje bez jahača u divljem bijegu i
nekolicinu bjegunaca koji su mu ispričali kakvo ih je stradavanje snašlo. Premda
su mu ljudi i konji sad već bili umorni, pojahao je što je brže mogao ravnim
potezom, a kad mu je istočna obala došla na vidik, naredio je svojim
postrojbama da krenu u napad.
Sad je na Isengarđanima bio red da se iznenade. Začuli su tutanj kopita i
ugledali gdje poput crnih sjena sa sve mračnijeg istoka nailazi (naizgled) velika
vojska s Elfhelmom na čelu, uz kojeg vijori bijeli stijeg kao putokaz onima koji
ga slijede. Malo tko nije ustuknuo. Većina ih je utekla na sjever, a za njima su se
u potjeru nadale dvije Elfhelmove postrojbe. Ostalima je naložio da sjašu kako
bi čuvali istočnu obalu, dok je s vojnicima iz vlastite postrojbe smjesta pohitao
na otok. Sjekiraši su se sad našli između preostalih branitelja i Elfhelmove
navale, dok su Rohirrimi i dalje držali obje obale. Nastavili su se boriti, ali na
koncu su do posljednjega izginuli. Sam je Elfhelm, međutim, skočio prema
uzvisini; ondje je zatekao Grimbolda u borbi protiv dva krupna sjekiraša za
Theodredovo tijelo. Jednoga je Elfhelm smjesta sasjekao, a drugi je pao pred
Grimboldom.
Kad su se zatim prignuli da podignu tijelo, otkrili su da Theodred još diše;
ali poživio je tek toliko da izgovori posljednje riječi: Dajte mi da ležim ovdje -
da čuvam Gazove dok ne stigne Eomer! Pala je noć. Oglasio se rezak rog, a
zatim je sve utihnulo. Napad je na zapadnoj obali prestao, a neprijatelj je ondje
iščezao u mraku. Rohirrimi su zadržali Isenske gazove; ali doživjeli su teške
gubitke, dobrim dijelom i u konjima; Kraljev sin bio je mrtav, nisu imali vođe i
nisu znali što ih sve još može snaći.
Kad je siva zora svanula nakon hladne i neprospavane noći, Isengarđanima
nije bilo ni traga, izuzev mnogih leševa koje su ostavili na bojištu. U daljini su
zavijali vuci, čekajući da se živi ljudi udalje. Mnogi vojnici koje je raštrkao
iznenadni nasrtaj Isengarđana počeli su se vraćati, neki još na konjima, a neki s
grlima koja su uspjeli opet uloviti. Kasnije tog jutra vratila se većina
Theodredovih Jahača koje je na jug duž rijeke otjerao bataljun crnih Uruka,
iscrpljenih od borbe ali u dobrom poretku. Priča im je zvučala slično. Postavili
su odstupnicu na jednom niskom brijegu i pripremili se za obranu. Premda su za
sobom odvukli dio osvajačke sile Isengarda, povlačenje na jug bez namirnica na
koncu bi se pokazalo beznadnim. Uruci su se oduprli svim pokušajima prodora
na istok, te su ih sad tjerali prema danas neprijateljskim krajevima dunlanđanske
"zapadne krajine". Ali, iako je noć bila već posve pala, dok su se Jahači
pripremali za otpor njihovu napadu oglasio se rog; uskoro potom otkrili su da je
neprijatelj otišao. Nisu imali dovoljno konja za bilo kakvu potjeru, pa čak ni za
izviđanje, koliko bi se ono uopće moglo izvesti noću. Nakon nekog vremena
počeli su oprezno opet napredovati na sjever, ali nisu naišli na bilo kakav otpor.
Smatrali su da su se Uruci vratili kako bi pojačali snage kojima su zauzeli
Gazove, očekujući stoga da će ondje opet zapodjenuti bitku, tako da ih je veoma
začudilo kad su otkrili da ih još drže Rohirrimi. Tek su kasnije otkrili kamo su to
Uruci otišli.


Tako se okončala Prva bitka za Isenske gazove. O Drugoj bici nikad nije
sročen tako jasan prikaz, budući da su neposredno za njom uslijedili mnogo veći
događaji. Erkenbrand iz Zapadnog prigorja preuzeo je zapovjedništvo nad
Zapadnom Markom kad je sutradan u Rogradu primio vijest o Theodredovu
padu. Poslao je jahače-tekliče u Edoras da to objave i prenesu Theodenu
posljednje riječi njegova sina, pridodavši im osobnu molbu da se Eomer smjesta
pošalje sa svom pomoći koja se može odvojiti.{253} "Neka se Edoras obrani ovdje
na zapadu", kazao je, "da se ne čeka sve dok i sam ne bude opkoljen." Ali
odsječne riječi ovoga savjeta išle su na ruku Griminim nastojanjima da
odugovlači. Tek nakon što ga je porazio Gandalf, poduzet je prvi korak.
Pojačanja s Eomerom i samim kraljem pošla su poslijepodne 2. ožujka, ali te je
noći vođena i izgubljena Druga bitka za Gazove, nakon koje je započelo
osvajanje Rohana.
Sam Erkenbrand nije smjesta otišao na bojno polje. Svuda je vladala zbrka.
Nije znao koliku vojsku može u žurbi okupiti; a nije još mogao ni procijeniti
kolike su gubitke zapravo podnijele Theodredove postrojbe. Ispravno je prosudio
da osvajanje tek što nije počelo, ali i da se Saruman neće usuditi otići dalje na
istok u napad na Edoras dokle god tvrđava Rograd i dalje stoji, pod uvjetom da u
njoj ima vojske i dovoljno zaliha. Tri su mu dana otišla na takve poslove i
okupljanje svih dostupnih ljudi iz Zapadnog prigorja. Bojno je zapovjedništvo
predao Grimboldu, dok onamo ne stigne sam; ali nije preuzeo ovlast nad
Elfhelmom i njegovim Jahačima, koji su pripadali Edoraskom zboru. Ta dva
zapovjednika, međutim, bili su prijatelji, obojica odani i mudri ljudi, te među
njima nije bilo nesloge; snage su postavljali sporazumno u slučajevima kad su
im se mišljenja razlikovala. Elfhelm je držao da Gazovi više nisu bitni, već da
prije predstavljaju stupicu gdje će se zarobiti vojnici koji bi drugdje bili od veće
koristi, s obzirom na to da Saruman očito može poslati snage niz obje strane
Isena, već prema potrebi; a trenutačno mu je bez sumnje najpotrebnije zauzeti
Zapadnu pokrajinu i opkoliti Rograd, prije nego što prva korisna pomoć stigne iz
Edorasa. Zbog toga će se njegova vojska, ili barem njezin najveći dio, spustiti
niz istočnu obalu Isena; jer premda će se tim smjerom, preko težega tla gdje
nema staza, sporije kretati, neće morati osvojiti prijelaz preko Gazova. Elfhelm
je stoga savjetovao da Gazove valja napustiti; svi raspoloživi pješaci trebali bi se
okupiti na istočnoj obali i postaviti na položaj gdje će biti u stanju zadržati
približavanje neprijatelja, na dugi niz uzvisina polegnut u smjeru zapad-istok
nekoliko milja sjeverno od Gazova; ali konjicu treba povući na istok do točke
odakle bi se, kad neprijatelji u nailasku zapodjenu boj s braniteljima, mogao s
najvećim uspjehom izvesti juriš na njihov bok, da ih se stjera u rijeku. "Neka
Isen bude stupica za njih, a ne za nas!"
Grimbold, s druge strane, nije bio spreman napustiti Gazove. Ovo je
dijelom potjecalo iz navada Zapadnog prigorja, gdje su odgojeni i on i
Erkenbrand; ali nije bilo posve bezrazložno. "Ne znamo", rekao je, "kakvom
silom i dalje raspolaže Saruman. Ali ako doista kani poharati Zapadno prigorje,
stjerati njegove branitelje u Helmovu klisuru i ondje ih zarobiti, onda je zacijelo
vrlo velika. Malo je vjerojatno da će je cijelu odjednom staviti u boj. Čim pogodi
ili dozna kako smo rasporedili svoju obranu, zacijelo će najvećom brzinom
odaslati veliku ratnu silu cestom iz Isengarda, prijeći nebranjene Gazove i prići
nam s leda, budemo li svi okupljeni na sjeveru."
Na kraju je Grimbold postavio najveći dio svojih pješaka na zapadnu stranu
Gazova; ondje su bili dobro zaštićeni u zemljanim utvrdama za obranu prilaza. S
drugim dijelom svoje vojske i preostatkom Theodredove konjice ostao je na
istočnoj obali. Otok je ostavio prazan.{254} Elfhelm je, s druge strane, povukao
svoje Jahače i zauzeo položaj na onoj crti gdje je htio da stoji glavnina obrane;
nakana mu je bila opaziti što prije može svaki napad koji bi stigao istočno od
rijeke i raspršiti ga prije no što se uspije domoći Gazova.
Sve je pošlo po zlu, kao što bi se najvjerojatnije u svakom slučaju zbilo:
Sarumanova je snaga bila prevelika. Napad je započeo danju; prije podneva 2.
ožujka jake su se snage njegovih najboljih boraca iz Isengarda spustile Cestom i
napale utvrde zapadno od Gazova. Ta je sila zapravo bila tek malen dio njegove
ukupne vojske, ne veća nego što je smatrao da će dostajati za uklanjanje
oslabljene obrane. Ali posada na Gazovima, premda brojčano itekako slabija,
tvrdoglavo se odupirala. Naposljetku, međutim, kad su obje utvrde bile u jeku
borbe, jedan se odred Uruka uspio probiti između njih i krenuti u prelazak
Gazova. Uzdajući se da će Elfhelm suzbiti napad s istočne strane, Grimbold je sa
svim preostalim vojnicima prešao rijeku i odbacio ih - nakratko. Ali
neprijateljski je zapovjednik tada u bitku uveo bataljun koji je dotad stajao po
strani, čime je razbio crte obrane. Grimbold se bio primoran povući preko Isena.
Tad je sunce već bilo gotovo na zalasku. Pretrpio je znatne gubitke, ali mnogo je
veće nanio neprijateljima (uglavnom orcima), a i dalje je snažno držao istočnu
stranu. Neprijatelj nije pokušao prijeći Gazove i poći u borbu uz strme obale ne
bi li ga odbacio: ne još.
Elfhelm se nije bio u stanju uključiti u ovu borbu. U sumrak je povukao
svoje postrojbe i vratio se do Grimboldova tabora, postavivši vojnike u
skupinama na određenoj udaljenosti od njega kako bi tvorili prepreku napadu sa
sjevera i istoka. S juga nisu očekivali nikakvo zlo, već su se nadali pojačanju.
Nakon povlačenja preko Gazova, smjesta su poslani jahači-tekliči Erkenbrandu i
u Edoras. da kažu što ih je zadesilo. Plašeći se, dapače znajući, da će ih uskoro
snaći i veće zlo, ako hitro do njih ne dopre pomoć kakvoj se ni nadati ne mogu,
branitelji su se pripremili da učine koliko mogu ne bi li zadržali Sarumanovo
napredovanje prije nego što budu nadjačani.{255}
Veći dio stajao je pod oružjem, dok je samo nekolicina pokušala na smjenu
uloviti ono malo odmora i sna koliko se dade. Grimbold i Elfhem nisu ni oka
sklopili, iščekujući zoru i strepeći od onoga što bi im mogla donijeti.

Nisu morali toliko dugo čekati. Nije još bila ponoć kad su ugledali gdje sa
sjevera dolaze točke crvene svjetlosti i već im se približavaju na zapadnoj obali
rijeke. To je bila prethodnica svih preostalih Sarumanovih snaga koje je on sada
stavljao u bitku za osvajanje Zapadnog prigorja.{256} Naišla je velikom brzinom i
odjednom se učinilo da je cijela vojska{257} buknula. Pripalili su stotine baklji na
one što su ih nosili predvodnici odreda, u svoju maticu povukli snage koje su
otprije držale zapadnu obalu i pokuljali preko Gazova poput plamene rijeke, uz
zaglušne povike mržnje. Velika postrojba naoružana bojnim lukovima mogla ih
je nagnati da zažale zbog svjetlosti svojih baklji, ali Grimbold je imao tek šačicu
streličara. Nije mogao zadržati istočnu obalu, pa se povukao od nje i uobličio
velik zid štitova oko svoga tabora. Uskoro su ih napadači okružili i stali bacati
baklje među njih; neke su prebacili visoko iznad glava zida štitova, ne bi li
potpalile požare među zalihama i prestravile ono malo konja koji su Grimboldu
preostali. Ali zid štitova se održao. Tada su, budući da su orci bili od manje
koristi u takvoj borbi zbog svojeg rasta, na njega bačene bjesomučne postrojbe
dunlanđanskih brđana. Ali, ma koliko ih mrzili, Dunlanđani su se i dalje plašili
Rohirrima kad bi ih sreli licem u lice, a k tome su bili manje vični ratovanju i
slabije naoružani." Zid štitova i dalje se držao.
Uzalud je Grimbold čekao da mu dođe pomoć od Elfhelma. Nije je bilo.
Tako je na koncu odlučio da, ako ikako može, provede u djelo svoj otprije sročen
plan za upravo takvu, beznadnu situaciju. Naposljetku je uvidio da je Elfhelm
mudro zborio, te shvatio da čak i kad bi mu se vojska nastavila boriti sve dok do
zadnjega ne izgine, što bi i učinila da joj se naredi, takva odvažnost ne bi bila od
pomoći Erkenbrandu: svaki onaj koji se uspije probiti i pobjeći na jug više će
koristiti, sve i ako se doima neslavno.
Noć je dotad bila tmurna i mračna, ali sad je mladi mjesec zasvjetlucao kroz
raspuhane oblake. S istoka se nadigao vjetar: prethodnica one velike oluje koja
će sutradan prijeći preko Rohana i kad padne noć, provaliti nad Helmovom
klisurom. Grimbold je odjednom shvatio da se većina baklji ugasila i da sila
nasrtaja jenjava.{258} Stoga je naredio da svi jahači za koje još ima konja smjesta
uzjašu, ne mnogo više njih od pola eoreda, te ih stavio pod zapovjedništvo
Dunherea.{259} Zid štitova otvoren je na istočnoj strani i Jahači su prošli kroz
njega, potisnuvši tamošnje napadače; zatim su se razdvojili, izveli okret i napali
neprijatelje s južne i sjeverne strane tabora. Ovaj iznenadni manevar polučio je
na neko vrijeme uspjeh. Neprijatelj se smeo i obeshrabrio; mnogi su isprva
pomislili da su s istoka došle velike snage Jahača. Sam je Grimbold kao pješak
ostao držati odstupnicu s unaprijed odabranim vojnicima, pa su se ostali, budući
da su ih i oni i Jahači pod vodstvom Dunherea nakratko pokrivali, povukli koliko
su brzo mogli. Ali Sarumanov je zapovjednik brzo uočio da je zid štitova
probijen i da branitelji bježe. Na svu sreću, oblaci su zastrli mjesec i sve se opet
smračilo, a njemu se žurilo. Nije dozvolio svojim vojnicima da nastave progoniti
bjegunce duboko u mrak, sad kad su zarobili Gazove. Okupio je svoje snage što
je bolje mogao i krenuo prema cesti za jug. Tako je najveći dio Grimboldova
ljudstva uspio preživjeti. Raštrkali su se u noći, ali su, kako im je i naredio,
pronašli put podalje od Ceste, istočno od velikog zavoja gdje je skretala na zapad
prema Isenu. Laknulo im je, no istodobno ih i zaprepastilo što nisu susreli
nijednog neprijatelja, ne znajući da je velika vojska već prije nekoliko sati prošla
tuda prema jugu i da sad Isengard ne štiti mnogo više od same snage njegovih
zidina i dveri.{260}
Zbog toga razloga nikakva pomoć od Elfhelma nije došla. Više od polovice
Sarumanove ratne sile bilo je zapravo poslano niz istočnu stranu Isena. Spuštali
su se sporije od zapadnoga dijela, jer tlo je bilo teže i bez staza, a nisu nosili
nikakva svjetla. Ali pred njima je, hitro i šutke, pošlo nekoliko odreda groznih
jahača vukova. Prije nego što je Elfhelm dobio bilo kakvo upozorenje o nailasku
neprijatelja s njegove strane rijeke, jahači vukova već su bili između njega i
Grimboldova tabora; također su pokušavali opkoliti svaku od njegovih manjih
skupina Jahača. Bio je mrak i sva mu je vojska bila u pomutnji. Okupio ih je
koliko je mogao u gusto zbijen poredak, ali bio je primoran povući se prema
istoku. Nije mogao doprijeti do Grimbolda, iako je znao da je ovaj u nevolji i
spremao mu se priteći u pomoć kad su ga napali jahači vukova. Ali ispravno je
pogodio i da su ti jahači vukova tek prethodnica sile kojoj se nikako neće moći
oduprijeti, a koja će pokušati stići do ceste prema jugu. Noć je bila na izmaku;
mogao je samo čekati zoru.
Ono što je uslijedilo manje je jasno, budući da je samo Gandalf znao sve što
se zbilo. Vijest o tom stradavanju dobio je tek 3. ožujka predvečer.{261} Kralj se
tada nalazio malo istočnije od križanja Ceste s ogrankom za Rograd. Odande je
pravocrtno do Isengarda ležalo devedesetak milja; a Gandalf je zacijelo onamo
odjahao najvećom brzinom što ju je Shadowfax mogao postići. Stigao je u
Isengard netom nakon što se smračilo{262} i opet otišao za ne više od dvadeset
minuta. I na putu onamo, kad bi ga izravan smjer doveo u blizinu Gazova, a i na
povratku na jug u potrazi za Erkenbrandom, zacijelo se susreo s Grimboldom i
Elfhelmom. Bili su uvjereni da on nastupa u Kraljevo ime, ne samo zbog
njegove pojave na Shadowfaxu, već i zato što je znao ime jahača-teklića, Ceorla,
kao i poruku koju je ovaj ponio; stoga su savjete koje im je dao shvatili kao
naredbe.{263} Grimboldove vojnike poslao je na jug da se pridruže Erkenbrandu...
 DODATAK

(I)


U zapisima vezanim uz ovaj tekst iznose se neke daljnje podrobnosti
vezane uz zapovjednike Marke tijekom 3019. godine i nakon okončanja Rata za
Prsten:

Zapovjednik Marke (odnosno Jahačke marke) bio je najviši vojni
čin i naziv Kraljevih pobočnika (prvotno trojice) pod čijim su se
zapovjedništvom nalazile kraljevske postrojbe potpuno opremljenih i
obučenih Jahača. Prvi je zapovjednik imao dužnost štititi glavni grad
Edoras i okolne Kraljeve zemlje (uključujući i Harrowdale).
Zapovijedao je Jahačima iz Edoraskoga zbora, podrijetlom iz tog
područja i nekih dijelova Zapadne i Istočne Marke{264} za koje je
Edoras bio najpogodnije zborno mjesto. Drugome i Trećemu
zapovjedniku dodjeljivala su se zapovjedništva u skladu s potrebama
dotičnog vremena. Početkom 3019. godine Sarumanova je prijetnja
postala najpreča, pa je Drugi zapovjednik, Kraljev sin Theodred,
zapovijedao u Zapadnoj Marki sa sjedištem u Helmovoj klisuri;
područje Trećega je zapovjednika, Kraljeva nećaka Eomera, bila
Istočna Marka sa sjedištem u njegovu domu, Aldburgu u Foldeu.{265}
Nitko nije bio postavljen na položaj Prvoga zapovjednika u
Theodenovo vrijeme. On je na prijestolje došao kao mladić (s trideset
dvije godine) krepka tijela i ratnička duha, a uz to i vrstan konjanik.
Da je došlo do rata, osobno bi zapovijedao Edoraskim zborom; ali
kraljevstvo mu je godinama još bilo u miru, pa je jahao sa svojim
vitezovima i Zborom samo na vježbama i smotrama; iako se sjenka
iznova probuđena Mordora nadvijala sve mrklije od njegova
djetinjstva do starosti. U tome je miru Jahačima i drugim naoružanim
ljudstvom iz posade u Edorasu zapovijedao časnik s činom
zapovjednika (od 3012. do 3019. godine to je bio Elfhelm). Kad je
Theodena snašla, kako se činilo, preuranjena starost, to se stanje
nastavilo, tako da praktički nije bilo stožernog zapovjedništva: takvo
je stanje stvari poticao njegov savjetnik Grima. Kako je Kralj oronuo i
rijetko kad izlazio iz kuće, stekao je naviku izdavanja naredbi Harni,
zapovjedniku svoga kućanstva, Elfhelmu, pa čak i zapovjednicima
Marke, kroz usta Grime Gujoslova. To im nije bilo po volji, ali
naredbe su se slušale, bar unutar Edorasa. Što se ratovanja tiče, kad je
otpočeo rat sa Sarumanom, Theodred je bez naredbi preuzeo vrhovno
zapovjedništvo. Sazvao je zbor Edorasa i povukao velik dio njegovih
Jahača, pod Elfhelmovim zapovjedništvom, da ojačaju Zbor Zapadnog
prigorja i pomognu mu pri odbijanju prodora.
U vremenima rata ili nespokoja svaki je zapovjednik Marke pod
vlastitim neposrednim zapovjedništvom, kao dio svoga "kućanstva"
(to jest, smješten pod oružjem u svome boravištu), imao jedan eored
spreman za borbu, kojim se u hitnim slučajevima mogao poslužiti
prema osobnoj prosudbi. Eomer je, zapravo, učinio upravo to;{266} ali
optužba koja je na Grimin nagovor podignuta protiv njega glasila je da
mu je Kralj u ovom slučaju bio zabranio da odvede bilo koji dio još
neraspoređenih snaga Istočne Marke iz Edorasa, koji nije bio dostatno
zaštićen; zatim, da je prije nego što se dao u potjeru za orcima u
udaljenoj Pustari znao za stradanje na Isenskim gazovima i
Theodredovu smrt; te da je, opet suprotno općoj naredbi, dozvolio
strancima da se slobodno kreću, čak im posudivši i konje.
Nakon Theodredove pogibije zapovjedništvo u Zapadnoj Marki
(opet bez naredbe iz Edorasa) preuzeo je Erkenbrand, glavar Prodolja i
mnogih drugih dijelova Zapadnoga prigorja. U mladosti je, poput
većine glavara, bio časnik Kraljevih Jahača, ali ne i više. Svejedno, bio
je vrhovni glavar u Zapadnoj Marki, a kako su njezini stanovnici bili u
pogibelji, imao je pravo i dužnost okupiti sve među njima koji mogu
nositi oružje ne bi li se odbio prodor neprijatelja. Tako je preuzeo
zapovjedništvo i nad Jahačima iz Zapadnoga zbora; ali Elfhelm je
zadržao neovisnu zapovjednu vlast nad Jahačima iz Edoraskoga zbora
koje je Theodred prizvao sebi u pomoć.
Nakon što je Gandalf iscijelio Theodena, stanje se promijenilo.
Kralj je opet osobno prihvatio zapovjedništvo. Eomeru je vraćen
položaj, pa je praktički postao Prvi zapovjednik, spreman preuzeti
zapovjedni položaj ako Kralj strada ili ga snaga izda; ali taj se naziv
nije koristio, pa je u prisutnosti Kralja pod oružjem mogao samo
davati savjete, ali ne i naredbe. Uloga koju je praktički igrao bila je
tako uvelike slična Aragornovoj: nepokolebljivi prvak unutar Kraljeve
pratnje.{267}
Kad je u Harrowdaleu okupljen Puni zbor, te se razmotrilo i
koliko je bilo moguće utvrdilo "trasu putovanja"{268} Eomer je ostao na
tom položaju, jahao s Kraljem (kao zapovjednik vodećega eoreda,
Kraljeve postrojbe) i djelovao kao njegov glavni savjetnik. Elfhelm je
postao zapovjednik Marke i vodio prvi eored Zbora Istočne Marke.
Grimbold (koji se u radnji prethodno nije spominjao) nosio je dužnost,
ali ne i naziv, Trećeg zapovjednika i predvodio Zbor Zapadne Marke.
{269}
Grimbold je stradao u Bici na Pelennorskim poljima, a Elfhelm je
postao pobočnik Eomera kao kralja; bilo mu je prepušteno
zapovjedništvo nad svim Rohirrimima u Gondoru kad je Eomer otišao
pred Crne dveri, te je razbio neprijateljsku vojsku koja je prodrla u
Anorien (Povratak kralja V, kraj 9. i početak 10. poglavlja). Naveden
je kao jedan od glavnih svjedoka na Aragornovoj krunidbi (isto, VI 5).
Zabilježeno je da je nakon Thćodenova pogreba, kad je Eomer
preuredio svoju kraljevinu, Erkenbrand proglašen zapovjednikom
Zapadne Marke, a Elfhelm zapovjednikom Istočne Marke, te da su se
ti naslovi zadržali, namjesto Prvog i Drugog zapovjednika, tako da
jedan nije imao prvenstvo nad drugim. U vrijeme rata imenovala se
posebna dužnost Potkralja; njezin je nositelj ili vladao kraljevinom u
odsutnosti Kralja s vojskom, ili preuzimao bojno zapovjedništvo ako
bi Kralj iz bilo kojeg razloga ostao kod kuće. U miru je ta dužnost
imala nositelja samo kad bi Kralj zbog bolesti ili starosti predao svoju
ovlast; ta je osoba tada prirodno bila Prijestolonasljednik, ako se radilo
o dovoljno odraslome muškarcu. Ali u ratu Vijeće nije bilo sklono
tome da stari Kralj šalje svoga Nasljednika u ratovanje izvan granica,
osim ako nema barem još jednog sina.
 (II)

Slijedi duga bilješka pridodana ovome tekstu (s mjesta na kojem se
raspravlja o različitim nazorima zapovjednika oko važnosti Isenskih gazova).
Njezin prvi dio umnogome ponavlja povijest već navedenu u ovoj knjizi, ali
smatrao sam najprikladnijim navesti je u cijelosti.

U drevnim je vremenima južne i istočne mede Sjevernoga
kraljevstva tvorio Sivotok; zapadna meda Južnoga kraljevstva nalazila
se na Isenu. U zemlju između njih (Enedwaith, odnosno ''središnje
područje") zalazio je malo koji Numenorejac, a nijedan se ondje nije
nastanio. U vrijeme Kraljeva to je bio dio kraljevine Gondor,{270} ali
njoj nije bio naročito bitan, izuzev za ophođenje i održavanje velike
Kraljevske ceste. Ona se protezala skroz od Osgiliatha i Minas Tiritha
do Fornosta na dalekom sjeveru, prelazila Isenske gazove i prolazila
Enedwaithom, držeći se uzvišenijeg tla u sredini i na sjeveroistoku sve
dok se nije morala spustiti u močvarne krajeve pri donjem toku
Sivotoka, koje je prelazila povišenim nasipom što je vodio do velikog
mosta u Tharbadu. U ono je doba to područje bilo slabo nastanjeno. U
baruštinama oko ušća Sivotoka i Isena živjelo je nekoliko plemena
"Divljih ljudi", ribara i lovaca na ptice, ali sojem i govorom srodnih
Druedainima iz anorienskih šuma.{271} Po bregovima u podnožju
zapadnih obronaka Maglena gorja živjeli su ostaci naroda kojeg će
Rohirrimi kasnije zvati Dunlandanima: zlovoljan živalj, srodan
drevnim stanovnicima dolina u Bijelome gorju koje je Isildur prokleo.
{272}
Gondor im nikako nije bio mio, ali premda su bili dovoljno čvrsti
i odvažni, nije ih bilo dovoljno, a moć Kraljeva ispunjavala ih je
prevelikim udivljenjem da bi im zadavali brige, ili da bi im odvratili
pogled s Istoka, odakle su nailazile sve njihove ključne pogibelji.
Dunlanđani su, poput svih naroda Arnora i Gondora, nastradali u
Velikoj kugi iz 1636-7. godine Trećega doba, ali manje od većine, jer
su stanovali po strani od drugih ljudi i imali malo doticaja s njima. S
istekom vremena Kraljeva (1975.-2050.) i početkom opadanja
Gondora, prestali su zapravo biti gondorski podanici; Kraljevska se
cesta u Enedwaithu nije održavala, a kad je Tharbadski most postao
ruševan, zamijenio ga je samo pogibeljan gaz. Međe Gondora bile su
na Isenu i Calenardhonskim vratima (kako su se tada zvala). Nad
Vratima su bdjele tvrđave pri Aglarondu (Rograd) i Angrenostu
(Isengard), dok su Isenski gazovi, jedini laki ulaz u Gondor, bili
neprestano čuvani od svakog upada iz "Divljih zemalja".
Ali tijekom Budnoga mira (od 2063. do 2460.) stanovništvo
Calenardhona se prorijedilo: oni srčaniji su godinu za godinom
odlazili na istok da stražare duž toka Anduina; oni koji su preostali
prometnuli su se u seljake kojima je Minas Tirith bio zadnja briga. U
tvrđavama posade se nisu obnavljale, već su one bile prepuštene skrbi
obližnjih nasljednih poglavica, čiji su podanici bili sve mješanije krvi.
Jer Dunlanđani su postojano i nesputano nadolazili preko Isena. Tako
je bilo kad je Gondor iznova napadnut s istoka, a orci i Istočnjaci
pregazili su Calenardhon i opsjeli tvrđave, koje nisu mogle dugo
izdržati. Uto su pristigli Rohirrimi, pa nakon što je Eorl izvojevao
pobjedu na Celebrantskom polju 2510. godine, njegov je brojan
ratnički narod, veoma bogat konjima, pomeo Calenardhon, istjeravši
ili potukavši zavojevače s istoka. Namjesnik Cirion predao im je u
posjed Calenardhon, koji se otada nazivao Jahačka marka, odnosno, u
Gondoru, Rochand (kasnije Rohan). Rohirrimi su smjesta započeli
naseljavati to područje, premda su tijekom Eorlove vladavine njihove
istočne međe duž Emyn Muila i Anduina još trpjele napade. Ah
Dunladani su bili ponovno iskorijenjeni i otjerani na drugu stranu
Isena za vladavine Brega i Aldora, a Isenski gazovi stavljeni su pod
stražu. Tako su Rohirrimi zaslužili mržnju Dunlanđana, koja nije
uminula sve do povratka Kralja, tad još u dalekoj budućnosti. Kad god
su Rohirrimi bili slabi ili trpjeli nedaće, Dunlandani su ih iznova
napadali.
Nijedan savez naroda nikad se nije s obje strane vjernije održavao
od saveza Gondora i Rohana pod Zavjetom Ciriona i Eorla; a nije bilo
ni čuvara primjerenijih širokim travnatim ravnicama Rohana od
Jahača iz Marke. Pa ipak. njihov je položaj u sebi krio ozbiljnu
slabost, koja se najbjelodanije iskazala u vrijeme Rata za Prsten, kada
su zbog nje gotovo propali i Rohan i Gondor. Proistjecala je iz niza
okolnosti. Prije svega, pogledi Gondora navijek su bili uprti na istok,
odakle su nailazile sve njegove pogibelji; Namjesnicima se
neprijateljstvo "divljih" Dunlanđana nije činilo naročito bitnim. Uz to,
Namjesnici su pod vlastitom vlašću zadržali kulu Orthanc i obruč
Isengarda (Angrenosta); ključeve Orthanca odnijeli su u Minas Tirith,
Kulu su zakračunali, a unutar obruča Isengarda preostali su samo
nasljedni gondorski poglavica i njegov mali narod, kojima su se
pridružili stari nasljedni čuvari Aglaronda. Tamošnja je tvrđava
obnovljena uz pomoć klesara iz Gondora i zatim uručena
Rohirrimima.* Odande su se slale straže na Gazove. Njihove stalne
naseobine najvećim su se dijelom nalazile pri podnožju Bijeloga gorja
i u gudurama i dolinama na jugu. Na sjeverne su međe Zapadnoga
prigorja rijetko odlazili, i to samo u nuždi, budući da su strepili od
rubova Fangorna (Entwooda) i natmurenih zidina Isengarda. Nisu se
puno pačali u poslove "gospodara Isengarda" i njegova tajnovita puka,
smatrajući da barataju crnom magijom. A u Isengard su poslanici iz
Minas Tiritha sve rjeđe dolazili, sve dok nisu posve prestali; činilo se
da su sred svojih briga Namjesnici zaboravili na Kulu, iako su joj
držali ključeve.
Oni su ga zvali Glaemscrafii, ali tvrđavi su dali ime Suthburg, a
nakon vremena kralja Helma, Rograd. [Piščeva bilješka.] -
Glaemscrafu (gdje se sc izgovara kao š) anglosaska je riječ, 'blistave
špilje", s istim značenjem kao i Aglarond.
No, Isengard je prirodno zapovijedao zapadnom granicom i
potezom Isena, a kraljevi Gondora očito su to dobro shvaćali. Isen je
od svojih izvora tekao duž istočnih zidina Obruča, a kad se udaljavao
prema jugu, bio je i dalje mlada rijeka što osvajačima nije
predstavljala nikakvu naročitu prepreku, premda joj je voda i dalje bila
veoma brza i neobično studena. Ali Velike su se dveri Angrenosta
otvarale zapadno od Isena, tako da su neprijatelji iz zapadnih zemalja
morali biti veoma brojni ako bi kanili prodrijeti u Zapadno prigorje,
dokle god tvrđava bude imala dovoljnu posadu. Pritom je Angrenost
bio više nego dvostruko bliže Gazovima nego Aglarond; prema njima
se od Dveri sterala široka konjička cesta, najvećim dijelom preko
ravna tla. Utvarna strava što je okruživala veliku Kulu, zajedno sa
strahom od mrakova Fangorna iza nje, možda je mogla na neko
vrijeme zaštititi Angrenost, ali ako bi on ostao bez ljudstva i zapustio
se, kako se dogodilo u kasnijim danima Namjesnika, takva zaštita ne
bi mu dugo dostajala.
Tako je i bilo. Za vladavine kralja Deora (2699. do 2718.)
Rohirrimi su otkrili da nije dovoljno držati stražu na Gazovima.
Budući da ni Rohan ni Gondor nisu marili za ovaj udaljeni kutak
kraljevine, tek se kasnije doznalo što se ondje zbilo. Loza gondorskih
poglavica iz Angrenosta propala je, tako da je zapovjedništvo nad
tvrđavom prešlo u ruke jedne porodice iz tog naroda. Njima se, kao što
je već rečeno, već odavno bila izmiješala krv, pa su sad bili
naklonjeniji Dunlanđanima nego "divljim Sjevernjacima" koji su im
preoteli zemlju; nisu više uopće marili za daleki Minas Tirith. Nakon
smrti kralja Aldora, koji je istjerao posljednje Dunlandane i čak
poharao njihove zemlje u Enedwaithu u ime odmazde, Dunlanđani su
opet počeli kapati u sjeverne dijelove Zapadnog prigorja. Izmakli su
pozornosti Rohana, ali primili naklonost Isengarda, te stvorili
naseobine u planinskim gudurama zapadno i istočno od Isengarda, pa
čak i na južnim rubovima Fangorna. Za Deorove vladavine počeli su
iskazivati otvoreno neprijateljstvo, pljačkajući krda rohirrimskih konja
i goveda u Zapadnome prigorju. Rohirrimima je uskoro postalo jasno
da ti pljačkaši nisu prešli Isen ni preko Gazova ni bilo gdje dalje na
jugu od Isengarda, jer su Gazovi bili pod stražom.{273} Deor je stoga
poveo ratni pohod na sjever, gdje ga je dočekala vojska Dunlanđana.
Porazio ju je; ali s mukom je otkrio da mu je Isengard također
neprijatelj. Smatrajući da je oslobodio Isengard od opsade
Dunlanđana, poslao je glasnike do njegovih Dveri s porukama dobre
volje, ali Dveri su se za njima zatvorile, a jedini odgovor koji su dobili
odapet je iz luka. Kako se kasnije doznalo, Dunlandani su, nakon što
su onamo bili pripušteni kao prijatelji, preoteli obruč Isengarda i pobili
ono malo preostalih nasljednika njegove pradavne straže koji se nisu
(za razliku od većine) bili voljni stopiti s dunlanđanskim pukom. Deor
je smjesta odaslao glas Namjesniku u Minas Tirith (u to vrijeme, 2710.
godine, to je bio Egalmoth), ali ovaj nije bio u mogućnosti poslati mu
pomoć, tako da su Dunlandani zadržali Isengard pod svojom vlašću
sve dok, prorijeđeni velikom glađu nakon Duge zime (2758.-9.), nisu
bili istjerani gladovanjem i priznali poraz Frealafu (koji je poslije
postao prvi kralj Druge loze). Ali Deor nije bio u mogućnosti navaliti
na Isengard, niti ga staviti pod opsadu, pa su mnogo godina Rohirrimi
bili primorani držati jake snage Jahača u sjevernome dijelu Zapadnog
prigorja; održavale su se sve do velikih prodora iz 2758. godine.{274}
Stoga se lako može shvatiti da su Sarumanovu ponudu da
preuzme upravu nad Isengardom, te da ga popravi i preinači u sastavni
dio obrane Zapada, pozdravili i kralj Frealaf i namjesnik Beren. A kad
se Saruman nastanio u Isengardu, primivši ključeve Orthanca od
Berena, Rohirrimi su se vratili starome načelu čuvanja Isenskih
 gazova kao najranjivijega dijela svoje zapadne granice.
Ne može biti naročite sumnje da je Saruman tu ponudu iznio
iskreno, ili bar s poštenom nakanom da pojača obranu Zapada, dokle
god sam bude bio glavna osoba koja će tu obranu voditi, kao poglavar
njegova vijeća. Bio je mudar i jasno je uvidio da Isengard zbog svoga
položaja i velike snage, prirodne i umjetne, ima presudnu važnost. Tok
rijeke Isen, između kliješta Isengarda i Rograda, predstavljao je bedem
protiv osvajanja s Istoka (koje bi pokrenuo i predvodio Sauron, ili
netko drugi), bez obzira na to je li mu nakana okružiti Gondor ili
prodrijeti u Eriador. Ali na koncu je stao na stranu zla i postao
neprijatelj; a Rohirrimi su. iako su bili upozoreni da je prema njima
sve zloćudnije nastrojen, svejedno nastavili svoje glavne snage
stavljati na zapadnu stranu, oko Gazova, sve dok im Saruman
otvorenim ratom nije pokazao da Gazovi ne pružaju naročitu zaštitu
bez Isengarda, a još i manju protiv njega.




Četvrti dio
 I

Druedaini

Halethin je narod drugim Atanima bio stran i govorio za njih tuđinskim
jezikom; iako je bio uz njih u savezu s Eldarima, njegovi su pripadnici ostali
izdvojeni. Međusobno su se nastavili služiti vlastitim jezikom, a iako su iz nužde
naučili sindarinski za sporazumijevanje s Eldarima i ostalim Atanima, mnogi su
ga govorili s oklijevanjem, a među onima koji su rijetko odlazili izvan granica
svojih šuma bilo ih je koji ga uopće nisu znali. Nerado su prihvaćali nove stvari
ili običaje, a zadržali su mnoge navade što su čudile Eldare i druge Atane, s
kojima su imali malo doticaja, izuzev u ratu. Ipak, bili su cijenjeni kao odani
saveznici i prekaljeni ratnici, makar su u bitke izvan svojih granica slali tek
malobrojne postrojbe. Jer to je bio i do kraja ostao malen narod, poglavito
zaokupljen zaštitom svojih šumovitih krajeva, iznimno vičan ratovanju u šumi.
Dapače, dugo se čak ni posebno izvježbani orci nisu usuđivali kročiti blizu
njihovih granica. Kaže se da je jedan od njihovih čudnih običaja bilo davanje
ratničkog zvanja mnogim ženama, iako je malo koja učestvovala u velikim
bitkama izvan svoje zemlje. Ovaj je običaj bjelodano bio drevan;{275} jer njihova
je poglavarica Haleth bila proslavljena amazonka s biranom tjelesnom stražom
sastavljenom od žena.{276}
Najčudnije je predanje Halethina naroda govorilo da među njima postoji
narod posve drugačije vrste{277}, kakva ni Eldari u Beleriandu ni drugi Atani
nikad još nisu vidjeli. Nije bio brojan, imao je možda tek nekoliko stotina
pripadnika, koji su stanovali zasebno u porodicama ili malim plemenima, ali
prijateljski, kao članovi iste zajednice.{278} Halethin ih je narod zvao riječju iz
svoga jezika, drug. Vilenjacima i drugim ljudima bili su nenavidni: zdepasti
(visoki oko četiri stope) ali vrlo široki, teških stražnjica i kratkih, debelih nogu;
široka su im lica imala duboko usađene oči pod teškim čelima i plosnate noseve,
a ispod obrva bili su posve ćosavi, izuzev repica od crne dlake posred brade u
ponekih muškaraca (ponosnih na tu odliku). Izrazi lica obično su im bili
bezvoljni, a najgibljivija su im bila usta; micanje njihovih opreznih očiju moglo
se opaziti jedino iz neposredne blizine, jer su bile tako crne da im se zjenice nisu
dale razabrati, iako su se u bijesu crveno krijesile. Glasovi su im bili duboki i
grleni, ali njihov je smijeh iznenađivao: bio je pun i rezak, pa je svojim čistim
veseljem, neokaljanim prezirom ili zlobom, tjerao sve koji bi ga čuli, i vilenjake
i ljude, da se i sami nasmiju.{279} U miru su se često smijali pri radu ili igri, u
prilikama kad bi drugi ljudi možda radije pjevali. Ali znali su biti nepokolebljivi
neprijatelji, a kad bi se jednom razjarili, jarki im se gnjev sporo hladio, premda
ga je jedino odavao sjaj u njihovim očima; jer borili su se šutke i nisu se
naslađivali pobjedom, čak ni nad orcima, jedinim stvorenjima prema kojima su
gajili nesmiljenu mržnju.
Eldari su ih nazvali Druedainima i uvrstili ih u redove Atana,{280} jer za
svoga su vijeka bili omiljeni. Jao! nisu bili dugovječni, a broj im je uvijek bio
malen, dok im je teške gubitke nanosila zavada s orcima, koji su im uzvraćali
mržnju i s oduševljenjem ih porobljavali i mučili. Nakon što su Morgothove
pobjede razorile sve kraljevine i utvrde vilenjaka i ljudi u Beleriandu, kaže se da
su spali na nekoliko porodica, mahom sastavljenih od žena i djece, od kojih su
neke dospjele u posljednja pribježišta na ušćima Siriona.{281}
U ranijim su danima bili od velike koristi onima uz koje su obitavali, pa su
stoga bili i vrlo traženi; ipak, malo je koji htio napustiti zemlju Halethina naroda.
{282}
Imali su čudesnu vještinu praćenja svih živih stvorenja, a prijatelje su
podučavali svojim umijećima koliko su mogli; ali njihovi im učenici nisu bili
ravni, jer su se Druedaini služili njuhom poput lovačkih pasa, samo što su pritom
bili i oštrooki. Hvalili su se da mogu nanjušiti orke uz vjetar na većoj udaljenosti
nego što bi ih drugi ljudi mogli opaziti, te da im vonj mogu slijediti još tjednima,
osim kroz vodu tekućicu. Njihovo je poznavanje svih stvorova što rastu bilo
gotovo ravno vilenjačkome (iako ih ovi nisu tome poučili); a kaže se da bi pri
preseljenju u neki nov kraj vrlo brzo upoznali sve što ondje raste, golemo ili
sićušno, te nadjenuli imena raslinju koje bi im bilo novo, razlučivši koje je
otrovno, a koje jestivo.{283}
Druedaini, kao i drugi Atani, nisu poznavali nijedan oblik pisanja sve dok
nisu upoznali Eldare; ali nikad nisu naučili eldarske rune i pismena. Među
njihovim se izumima pisanju najbliže primakla uporaba mnogih znakova,
najvećim dijelom jednostavnih, za obilježavanje staza ili izdavanje obavijesti i
upozorenja. Čini se da su već u vrlo dalekoj prošlosti imali mala oruđa od
kremena za guljenje i rezanje, kakvima su se i dalje služili, premda su Atani prije
dolaska u Beleriand poznavali kovine i donekle kovačku vještinu,{284} jer do
kovina je bilo teško doći, a iskovano oružje i alati bili su vrlo skupi. Ali kad su u
Beleriandu takvi predmeti postali uobičajeniji zbog bliskosti s Eldarima i
trgovanja s patuljcima iz Ered Lindona, pokazalo se da Druedaini posjeduju
velik dar za rezbarenje drveta ili kamena. Otprije su poznavali pigmente,
dobivene uglavnom iz biljaka, kojima su iscrtavali slike i uzorke na drvetu ili
plošnim kamenim površinama; ponekad su čvorove drveta znali struganjem
uobličiti u lica koja su se dala obojiti. Ali kad su se domogli oštrijeg i čvršćeg
alata, s oduševljenjem su rezbarili figure ljudi i životinja, igračke ili ukrase, a i
veće kipove, kojima su najvještiji među njima mogli podariti izgled pravih živih
bića. Katkad su ta obličja bila neobična i bajkovita, pa i zastrašujuća: tu su
vještinu rabili i za opore šale, kao kad bi izradili kipove orka i postavili ih na
granice svoje zemlje, oblikovane kao da bježe odatle, vrišteći u užasu. Izrađivali
su i obličja samih sebe i postavljali ih na početke staza ili zavoje šumskih
puteva. Njih su pak zvali "kamenovima stražarima"; najznamenitiji su stajali
pokraj Teiglinskih prijelaza, a svaki je predstavljao po jednog Druadana, većeg
nego u stvarnosti, gdje sjedi i tišti mrtvog orka. Ti kipovi nisu služili tek kao
puke uvrede neprijateljima; jer orci su ih se plašili i vjerovali da su ispunjeni
zlobom Oghor-haija (kako su zvali Druedaine), te da se ovi mogu s njima
sporazumijevati. Stoga su se rijetko kad usuđivali dotaknuti ih ili pokušati da ih
unište, pa su se okretali natrag pri nailasku na neki "kamen stražar", ne idući ni
koraka dalje ukoliko ne bi bili vrlo brojni.
Ali među moćima pripadnika toga čudnog naroda vjerojatno najviše valja
istaknuti njihovu sposobnost da budu krajnje mirni i nepomični; ponekad su bili
u stanju danima ostajati tako, sjedeći prekriženih nogu, ruku na koljenima ili u
krilu, a očiju sklopljenih ili uperenih u tlo. O tome se u Halethinu narodu
pripovijedala sljedeća priča:

Izradio jednom jedan od najvještijih drugovskih klesara obličje
svoga netom preminula oca, te ga postavio pokraj staze nedaleko od
njihove nastambe. Zatim je sjeo kraj njega i zapao u duboku šutnju,
prožetu uspomenama. Slučilo se tako da nedugo potom onuda naiđe
šumar na putu u neko udaljeno selo, pa kad ugleda dvojicu drugova,
nakloni im se i poželi dobar dan. Ali ne dobi odgovora, pa neko
vrijeme ostane iznenađeno stajati, pomno ih promatrajući. Zatim se
otputi svojim poslom, promrmljavši:
"Veoma oni vješto obraduju kamen, ali još nijedan ne vidjeli da
toliko izgleda kao živ." Nakon tri dana naiđe on u povratku, pa kako
bijaše veoma umoran, sjede i nasloni se na jednog od tih dvaju likova.
Svoj mu ogrtač objesi oko ramena da se osuši, jer vrijeme je dotad bilo
 kišno, ali baš je zasjalo vruće sunce. I tako zaspa; ali nakon nekog
vremena probudi ga glas obličja iza leđa. "Nadam se da ste se
odmorili," kazao mu je, "ali ako biste još spavali, premjestite se na
drugoga, molim vas. On više nikad neće imati potrebu da protegne
noge; a meni je pod vašim ogrtačem prevruće na suncu."

Kazuje se da su Druedaini često znali tako sjediti kad bi ih snašli tuga ili
gubitak, ali ponekad i zbog užitka u razmišljanju, ili pri smišljanju nauma. Ali
tom su se nepomičnošću znali služiti i pri stražarenju; tada bi sjedili ili stajali
skriveni u sjenci, a premda se moglo činiti da su im oči sklopljene ili da samo
tupo zure, ništa ne bi tuda prošlo ili se primaklo što ne bi opazili ili zapamtili.
Njihova je neopaziva pozornost sve obuhvaćala u tolikoj mjeri da su je uljezi
znali osjetiti kao prijeteću prisutnost, pa su se u strahu povlačili i prije no što bi
primili neko upozorenje; ali kad bi naišao ma kakav zao stvor, oglasili bi se
reskim zviždukom, teško podnosivim izbliza i nadaleko čujnim. Stražarska
služba Druedaina u opasnim se vremenima itekako cijenila među pripadnicima
Halethina naroda; a ako se do takvih stražara nije moglo doći, davali bi da im
izrade figure vlastita oblika, pa ih postavljali pokraj svojih kuća, vjerujući da će
one (budući da su ih u tu svrhu stvorili sami Druedaini) zadržati dio prijetnje njih
živih.
Dapače, premda su prema Druedainima gajili ljubav i povjerenje, mnogi su
u Halethinu narodu vjerovali da oni posjeduju nedokučive i čarobne moći; a
nekoliko njihovih pripovijesti o čudesnim događajima govorilo je baš o takvom
čemu. Slijedi jedna od njih.
 VJERNI KAMEN

Bio jednom jedan drug po imenu Aghan, nadaleko poznat kao vidar. Gajio
je srdačno prijateljstvo s Barachom, šumarom onog naroda, koji je živio u kući
smještenoj u šumi, na dvije milje ili više od najbližega sela. Nastambe Aghanove
porodice stajale su bliže, pa je on najčešće provodio vrijeme s Barachom i
njegovom ženom, a njihova su ga djeca veoma voljela. Naišli su tada teški dani,
jer je nekoliko odvažnih orka krišom zašlo u obližnje šume, raštrkalo se u parove
i trojke, te stalo postavljati zasjede svima koji su sami odlazili na put, a noću
napadati kuće udaljene od susjeda. Barachovi se ukućani nisu naročito plašili,
budući da je Aghan ostajao noću s njima i stražario vani. Ali jednoga jutra on
priđe Barachu i reče mu: "Prijatelju, primili loše vijesti od svoga roda, zbog
kojih te, nažalost, moram na neko vrijeme napustiti. Brat mi je ranjen, pa sad
bolan leži i doziva me, jer sam vješt u viđanju orkovskih rana. Vratit ću se što
prije budem mogao." Baracha to veoma ojadi, a žena i djeca mu se rasplakaše,
ali Aghan im reče: "Učinit ću koliko mogu. Zamolio sam da se ovamo dopremi
kamen stražar i postavi pokraj vaše kuće." Barach izađe s Aghanom i pogleda
kamen stražar. Bijaše krupan i težak i posjednut pod neko grmlje nedaleko od
njihovih ulaznih vrata. Aghan položi na njega ruku, pošuti, pa kaza: "Vidi,
ostavih mu dio svojih moći. Neka te čuva od nedaća!"
Ništa se nemilo sljedećih dviju noći nije zbilo, ali treće Barach začu rezak
drugovski zvižduk upozorenja - ili je barem sanjao da ga čuje, jer nije probudio
nikoga drugog. On ustane iz postelje, skine luk sa zida i priđe uskom prozoru;
ugleda dva orka gdje mu uz kuću stavljaju luči i spremaju ih se potpaliti. Na
toBarach protrnu od straha, jer su orci pri pljačkaškim pohodima sa sobom nosili
sumporaču ili nekakvu drugu đavolsku tvar što bi se brzo razgorjela, a voda ju
nije gasila. Sabra se, te nape luk, ali u taj čas, baš kad prvi plamenovi
zapalucaše, ugleda gdje orcima iza leđa dotrčava drug. Jednoga obori udarcem
šake, a drugi mu uteče; zatim pak bosonog zagazi u vatru, razbaca zapaljene luči
i tabanima zatre orkovske plamenove razmiljene tlom. Barach pohita k vratima,
ali kad napokon s njih skinu zasun i iskoči van, onoga druga više nije bilo. Od
smlavljena orka nije bilo ni traga. Požar je bio ugašen, tako da su preostali samo
dim i bazdan vonj.
 Barach se vratio u kuću da smiri svoju obitelj, koju su probudile buka i
smrad požara; ali kad je svanulo, opet je izašao i dao se u razgledanje. Otkrio je
da je kamen stražar nestao, ali to je zadržao za sebe. "Noćas ja moram biti na
straži", pomisli; ali kasnije toga dana vratio se Aghan, kojega su radosno
dočekali. Nosio je visoke čizme kakve su druzi katkada obuvali za teške
predjele, trnovite ili kamenite, i bio je umoran. Ali na licu mu je titrao osmijeh i
doimao se spokojnim; reče im: "Dobre vijesti nosim. Brat mi više ne trpi bolove
i neće umrijeti, jer sam stigao na vrijeme da suzbijem otrov. A sad čujem da su
pljačkaši pobijeni ili da su utekli. Kako ste vi prošli?"
"Još smo živi", odgovori mu Barach. "Ali pođi sa mnom, da ti pokažem i
kažem više." Zatim odvede Aghana na mjesto požara i ispriča mu kakav su
napad sinoć doživjeli. "Kamena stražara više nema - orkovska opačina, po svoj
prilici. Što mi možeš o tome reći?"
"Čut ćeš kad bolje promotrim i razmislim", reče Aghan; zatim pođe amo-
tamo, pregledavajući tlo, a Barach za njim. Napokon ga Aghan dovede do
gustiša uz rub čistine na kojoj je stajala kuća. Tu su zatekli kamen stražar gdje
sjedi na mrtvom orku; ali noge su mu bile ispucale i crne od čađi, a jedno mu je
stopalo otpalo, pa je sad ležalo sa strane. Aghanu se na licu vidio jad; ali reče
tek: "A što sad! Učinio je koliko je mogao. A bolje da njegove noge izgaze
orkovsku vatru nego moje."
Zatim je sjeo i razvezao čizme, a Barach uoči da su mu ispod njih noge u
zavojima. Aghan ih razmota. "Već zarastaju", reče mu. "Dvije noći probdjeh uz
brata, a sinoćnju prespavah. Pred zoru me probudi silna bol, pa otkrih da su mi
noge u plikovima. Uto pogodih što se zbilo. Avaj! Prijeđe li neka moć sa tebe na
nešto što si stvorio, onda ti valja sudjelovati i u patnjama kroz koje ono prolazi."
{285}
 DALJNJE BILJEŠKE O
DRUEDAINIMA

Moj se otac svojski trudio da istakne radikalne razlike između Druedaina i
hobita. Imali su veoma različit tjelesni oblik i izgled. Druedaini su bili viši,
krupniji i snažniji stasom. Crte lica nisu im bile ugodne oku (kad bi se sudilo
općenitim ljudskim standardima); dok je hobitima kosa na glavi rasla u izobilju
(ali gusto i kovrčavo), Druedaini su na glavi imali samo rijetke i obješene vlasi,
dok im na nogama i stopalima nije rasla nijedna dlaka. Povremeno su znali biti
veseli i prpošni, poput hobita, ali narav im je imala i oporiju stranu, pa su mogli
biti zajedljivi i nemilosrdni; imali su i čudne, čarobne moći, ili su im se one
barem pripisivale. Nadalje, bili su skroman narod, koji se oskudno hranio čak i u
vrijeme izobilja, a pio je isključivo vodu. U nekim su pogledima bili prilično
slični patuljcima: građom, rastom i izdržljivošću. vještinom klesanja kamena,
oporom stranom naravi, kao i zbog svojih čudnovatih moći. Ali "čarobna"
umijeća pripisivana patuljcima bila su dobrano drugačije vrste; patuljci su pritom
bili znatno oporiji, a usto i dugovječni, dok su Druedaini bili kratka životna
vijeka u usporedbi s drugim sojevima ljudi.
Samo se na jednome mjestu, u izdvojenoj bilješci, izričito navodi nešto što
se odnosi na vezu beleriandskih Druedaina iz Prvoga doba, koji su stražarili nad
kućama Halethina naroda u šumi Brethil, s dalekim precima Ghan-buri-Ghana,
koji je Rohirrimima bio vodič kroz Dolinu kamenih kola na putu za Minas Tirith
(Povratak kralja V 5), odnosno s tvorcima kipova na putu za Dunharrow (isto. V
3).{286} U toj bilješci stoji:

Jedan se iseljenički ogranak Druedaina pridružio Halethinu
narodu potkraj Prvog doba, nastanivši se u šumi [Brethil] s njima. Ali
većina ih se zadržala u Bijelome gorju, premda su ondje bili izloženi
progonima kasnije pristiglih ljudi, koji su iznova zapali u služenje
Mraku.

Ovdje se navodi i da je istovjetnost kipova iz Dunharrowa s preostacima
Druatha (što je zamijetio Meriadoc Brandybuck čim je ugledao Ghan-buri-
Ghana) ispočetka bila opažena u Gondoru, premda su u vrijeme Isildurove
uspostave numenorejskog kraljevstva oni opstajali još samo u šumi Druadan i u
Druwaith Iauru (vidi niže).
Stoga možemo, ako želimo, drevno predanje o dolasku Edaina iz
Silmarilliona (str. 154-161) dopuniti prisutnošću Druedaina, koji su s Ered
Lindona sišli u Ossiriand s Haladinima (Halethinim narodom). U drugoj se
bilješci navodi kako su povjesničari u Gondoru vjerovali da su prvi ljudi koji su
prešli Anduin bili upravo Druedaini. Potjecali su (vjerovalo se) iz krajeva južno
od Mordora, ali prije nego što su stigli do obala Haradwaitha, skrenuli su na
sjever u Ithilien, s vremenom pronašli put preko Anduina (vjerojatno u blizini
Cair Androsa) te se nastanili u dolovima Bijeloga gorja i šumovitim krajevima
oko njihova sjevernog podnožja. "Bili su tajnovit živalj, nepovjerljiv prema
drugačijim sojevima ljudi, koji su ih od pamtivijeka salijetali i progonili, pa su
odlutali na zapad u potrazi za krajem gdje će se moći sakriti i biti na miru." Ali
ništa se više ne navodi, niti tu niti drugdje, o povijesti njihove bliskosti s
Halethinim narodom.
Već spomenut esej o imenima rijeka u Međuzemlju pruža letimičan pogled
na Druedaine u Drugome dobu. Tu se navodi da domoroci Enedwaitha, u bijegu
od satiranja Numenorejaca duž toka rijeke Gwathlo,

nisu prešli Isen, niti su pobjegli na veliki rt između Isena i
Lefnuija koji je tvorio sjevernu stranu Belfalaskog zaljeva, i to zbog
"pukel-ljudi", tajnovita i grozna naroda neumornih i mučaljivih lovaca
oboružanih otrovnim strelicama. Kazali su da ondje žive oduvijek, a
da su ranije nastavali i Bijelo gorje. U davnini uopće nisu marili za
Velikog Tamnog (Morgotha), a nisu stali ni na Sauronovu stranu; jer
mrzili su sve zavojevače s Istoka. Kazali su da su s Istoka došli visoki
ljudi zlobnih srdaca, koji su ih istjerali s Bijeloga gorja. Možda se čak
i u danima Rata za Prsten poneki pripadnik drugovskoga naroda još
mogao zateći u planinama Andrasta, zapadnoga ogranka Bijeloga
gorja, ali tek je njihov preostatak u šumama Anoriena bio znan
žiteljima Gondora.

Ovo područje između Isena i Lefnuija bio je Druwaith Iaur, a u još jednoj
kratkoj zabilješci o ovoj temi navodi se da riječ Iaur, "star", u tome imenu ne
znači "prvotni", već "bivši":

"Pukel-ljudi" nastavali su Bijelo gorje (s obje strane) u Prvome
dobu. Kad su Numenorejci u Drugome dobu počeli zauzimati obalna
područja, ovi su preživjeli u gorju na poluotoku [Andrast], koji
Numenorejci nikad nisu osvojili. Drugi je njihov ostatak preživio na
istočnome kraju toga planinskog lanca [u Anorienu]. Potkraj Trećega
doba ti su se potonji, sad već znatno malobrojniji, smatrali jedinim
preživjelima; zbog toga je ono drugo područje nosilo naziv "Stara
pukel-divljina" (Druwaith Iaur). To je i ostala "divljina" gdje se nisu
nastanili ni ljudi iz Gondora ni ljudi iz Rohana, koji su onamo rijetko i
zalazili; ali ljudi iz Anfalasa vjerovali su da poneki stari "Divlji
čovjek" ondje još potajice živi.{287}
Ali u Rohanu se nije opažala istovjetnost kipova iz Dunharrowa,
zvanih "pukel-ljudi", s "Divljim ljudima" iz šume Druadan, kao ni
njihova "ljudskost": zato Ghan-buri-Ghan spominje da su Rohirrimi u
prošlosti progonili "Divlje ljude" ["ostavite Divlje ljude na miru u
šumama i nemojte ih više lovit ko zvjerad"]. Budući da se Ghan-buri-
Ghan pokušavao služiti zajedničkim govorom, svoj je narod nazivao
"Divljim ljudima" (i to ne bez ironije); ali to, naravno, nije bilo ime
kojim su sami sebe nazivali.{288}
 II

Istari

Najpotpuniji prikaz Istara napisan je, kako se čini, 1954. godine (vidi
Uvod, gdje je objašnjeno njegovo podrijetlo). Ovdje ga dajem u
cijelosti, a u daljnjem ga tekstu zovem "esej o Istarima".

Riječ čarobnjak prevodi kvenijsku riječ istar (sindarinske ithron):
označava pripadnika "reda" (kako su ga zvali) koji je tvrdio da posjeduje, a
pritom i iskazivao, najcjelovitije poznavanje povijesti i prirode Svijeta. Taj
prijevod (premda je prikladan, zbog povezanosti s riječju "čaranje" i drugim
drevnim izrazima za znanja, sličnima kvenijskoj riječi istar) možda nije
najsretniji, jer se Heren Istarion, odnosno "Čarobnjački red", u dobroj mjeri
razlikovao od "čarobnjaka" i "magova" iz kasnijih predanja; pripadali su
isključivo Trećem dobu i nakon njega otišli, a da nitko, osim možda Elronda,
Clrdana i Galadriel, nije otkrio ni kakva su oni soja, ni odakle su došli.
Što se ljudi tiče, oni koji su s njima dolazili u doticaj smatrali su (isprva) da
se radi o ljudima koji su svoja saznanja i umijeća stekli nakon dugog i potajnog
izučavanja. Prvi put su se pojavili u Međuzemlju oko 1000. godine Trećega
doba, ali dugo su se još kretali u jednostavnom obličju, s izgledom ljudi u već
poodmaklim godinama ali krepkih tijela, namjernika i lutalica koji stječu znanja
o Međuzemlju i svemu što ondje obitava, ali nikome ne otkrivaju svoje moći i
nakane. U to su ih vrijeme ljudi rijetko viđali i za njih nisu naročito marili. Ali
prionuli su djelu kad je Sauronova sjenka iznova stala rasti i oblikovati se,
navijek se nastojeći suprotstaviti rastu Sjenke, a vilenjake i ljude buditi na oprez
od te pogibelji. Na tose nadaleko i naširoko među ljudima pročuo glas o
njihovim dolascima i odlascima, te uplitanju u štošta; i ljudi su opazili da oni ne
umiru, već da ostaju isti (možda tek izgledom nešto stariji), dok ljudskim
očevima i sinovima dani istječu. Ljudi su ih se, stoga, počeli plašiti, čak i oni
koji su ih voljeli, pa se smatralo da pripadaju rasi vilenjaka (s kojima su, dapače,
često provodili vrijeme).
No nisu bili takvi. Jer došli su preko Mora, s Najdaljeg zapada; premda je
još dugo to znao jedino Cirdan, Čuvar Trećeg prstena, gospodar Sivih luka, koji
ih je vidio gdje pristaju na zapadnim obalama. Bili su izaslanici Gospodara
Zapada, Valara, koji su još vodili brigu oko upravljanja Međuzemljem, pa su
pribjegli takvom načinu otpora Sauronu kad se njegova sjenka iznova stala
buditi. Jer uz Eruov su pristanak odaslali pripadnike vlastita visoka reda, ali
odjevene u tijela ljudi, ne prividna, već prava, podložna strahovima i bolima i
umoru zemlje, sposobna da gladuju i žeđaju i stradavaju; premda zbog svojih
plemenitih duhova nisu umirali, a starjeli su samo nakon dugih godina punih
briga i napora. A tako su Valari postupili u želji da isprave pogreške iz davnine,
prije svega svoj pokušaj da očuvaju i izdvoje Eldare tako što će im potpuno
otkriti vlastitu moć i veličajnost; stoga se njihovi izaslanici sad nisu smjeli
iskazivati u veličanstvenu obličju, ni nastojati ovladati voljom ljudi ili vilenjaka
otvorenim iskazima moći, već im je bilo naloženo da takvi kakvi su došli, slaba i
ponizna lika, savjetuju i nagovaraju ljude i vilenjake na dobro, te da nastoje u
ljubavi i razumijevanju ujediniti sve one koje će Sauron, pojavi li se opet,
uznastojati pokoriti i iskvariti.
Ne zna se broj pripadnika ovoga Reda; ali među onima koji su došli na
sjever Međuzemlja, gdje je bilo najviše nade (zbog preostalih Dunedaina i
Eldara koji su ga nastavali), petorica su bila glavna. Prvi koji je došao bio je
plemenita izraza i držanja, vrane kose i ugodna glasa, a nosio je bijelo; veoma je
bio vičan djelima ruku, a gotovo svi su ga, čak i Eldari, smatrali glavarem Reda.
{289}
I drugih je bilo: dvojica odjevena u modro, te jedan koji je nosio zemljano
smeđe; a posljednji je pristigao onaj koji se doimao najmanje važnim, ne toliko
visok kao ostali, izgledom vremešniji, sijede kose i sive odjeće, oslonjen o štap.
Ali Clrdan je već pri njihovu prvom susretu u Sivim lukama u njemu razabrao
najveći i najmudriji duh; dočekao ga je sa štovanjem i na čuvanje mu dao Treći
prsten, Crvenog Naryu.
"Jer", kazao mu je, "veliki trudovi i pogibelji pred tobom leže. pa da ti se
zadaća ne pokaže prevelikom i preteškom, uzmi ovaj Prsten da ti pruži pomoć i
okrepu. Povjeren mi je samo da ga držim u tajnosti, a ovdje je, na zapadnim
obalama, dokon; ali smatram da će u danima što se bliže dospjeti u plemenitije
ruke od mojih, koje će njime moći u svim srcima zapaliti iskru hrabrosti."{290} A
Sivi je glasnik primio Prsten i navijek ga čuvao u tajnosti; no Bijeli je glasnik
(vješt u otkrivanju svih tajni) nakon nekog vremena doznao za taj dar, te mu ga
zamjerio, odakle je potekla njegova skrivena zlovolja prema Sivome, što se
poslije otvoreno iskazala.
Dakle, kasnije je Bijeli glasnik među vilenjacima postao poznat kao
Curunlr, Vješt čovjek, a na jeziku ljudi sa Sjevera Saruman; ali to je bilo nakon
što je po povratku s mnogih putovanja došao u kraljevinu Gondor i ondje se
nastanio. O Modrima se na Zapadu malo što znalo, tako da nisu imali drugih
imena doli Ithryn Luin, "Modri čarobnjaci"; jer otišli su na Istok s Curunlrom, ali
nikad se nisu vratili, pa se više ne zna jesu li na Istoku i ostali, boreći se ondje za
ciljeve poradi kojih su bili poslani, ili su stradali, ili su, kako neki drže, pali u
Sauronovu stupicu i postali njegovi sluge.{291} Ali ni jedna od tih mogućnosti nije
bila neostvariva; jer, ma koliko se to doista moglo činiti čudnim, Istari su se,
onako odjeveni u tijela iz Međuzemlja, mogli odroditi od svojih ciljeva baš kao i
ljudi i vilenjaci, te se okrenuti zlu, zaboravljajući na dobro u potrazi za moći
kojom bi ga provodili u djelo.

Odvojen odlomak napisan na margini bez sumnje pripada ovamo:

Jer, doista, kazuje se da su kao utjelovljena bića Istari štošta trebali iznova
naučiti putem polagana iskustva, a iako su znali odakle potječu, uspomena na
Blaženo kraljevstvo bila im je udaljena vizija za kojom su (sve dok su ostajali
vjerni svome poslanstvu) izrazito žudjeli. Stoga su dragovoljnim podnošenjem
izgnaničkih tegoba i Sauronovih varki bili u stanju ispravljati zla iz onoga
vremena.


Dapače, među svim Istarima samo je jedan ostao vjeran, i to onaj koji je
došao posljednji. Jer četvrti se, Radagast, zaljubio u raznorodnu zvjerad i ptice
što su nastavale Međuzemlje, pa je zanemario vilenjake i ljude, te dane provodio
među divljim stvorenjima. Odatle je i dobio ime (koje je na starom
numenorejskom jeziku, a znači, kazano je, "skrbnik životinja").{292} A Curunir
'Lan, Saruman Bijeli, odrodio se od svoje visoke dužnosti, postao ohol i
nestrpljiv i zaljubljen u moć, te pokušao silom ostvariti svoju volju i istisnuti
Saurona; ali taj mračni duh, snažniji od njega, ulovio ga je u stupicu.
Ali posljednji je pridošlica među vilenjacima dobio ime Mithrandir, Sivi
hodočasnik, jer nigdje nije imao stana, a oko sebe nije okupljao ni bogatstvo ni
sljedbu, već je navijek išao amo-tamo po Zapadnim zemljama od Gondora do
Angmara i od Lindona do Loriena, kao prijatelj svih naroda u teškim
vremenima. Duh mu je bio topao i žestok (što je prsten Narya još pojačavao), jer
bio je Neprijatelj Sauronov, te se plamenu što guta i satire suprotstavljao vatrom
što grije i snaži kada nada blijedi, kad se jadi skupe; ali i njegova radost i njegov
nagli gnjev bili su zastrti odjećom sivom poput pepela, tako da su samo oni koji
su ga dobro znali mogli uočiti baklju u njemu. Znao je biti veseo i drag prema
mladima i prostodušnima, a katkad opet brz na oštrim riječima i korenju
gluposti; ali nije bio ohol i nije žudio ni za moći ni za hvalom, pa su ga zato
nadaleko i naširoko voljeli svi oni koji ni sami nisu bili oholi. Uglavnom je, ne
zamarajući se, putovao pješice, podupirući se štapom; pa je stoga među ljudima
sa sjevera bio zvan Gandalf, "Vilenjak s čarobnim štapom". Jer oni su (premda
pogrešno, kako je već kazano) smatrali da pripada vilenjačkome rodu, jer je
povremeno medu njima činio čuda, ljubeći naročito ljepotu vatre; pa ipak je
takva čudesa stvarao mahom zbog smijeha i oduševljenja, te mu nije bila želja da
ga bilo tko gleda sa strahopoštovanjem ili da iz straha prihvaća njegove savjete.
Drugdje je ispripovijedano kako je on, kad se Sauron iznova uzdigao,
također ustao i djelomice otkrio svoju moć, postao glavni pokretač otpora
Sauronu i naposljetku izvojevao pobjedu, budnošću i trudom privevši sve do
onoga kraja što su ga nakanili Valari pod onim Jednim koji jest nad njima. No
kaže se da je pri okončavanju zadaće zbog koje je bio poslan podnio velike
patnje, i stradao, i bio nakratko vraćen iz smrti odjeven u bijelo, i postao blistav
plamen (no i dalje zakriven, izuzev u velikoj potrebi). A kad je sve bilo svršeno i
Sauronova je Sjenka bila uklonjena, otišao je zanavijek preko Mora. Curunir je
pak bio zbačen i hametice ponižen, stradavši na koncu od ruke potlačena roba; a
duh mu je otišao kamo god ga je usud već otpravio, te se u Međuzemlje, bilo nag
bilo utjelovljen, više nikad nije vratio.

U Gospodaru prstenova jedina opća izjava o Istarima nalazi se u
uvodnoj riječi Izvješća o godinama Trećega doba iz Dodatka B:

Kad je prošlo možda i tisuću godina i prva sjena pala na Veliku Zelenšumu,
u Međuzemlju su se pojavili Istari ili Mudri. Poslije se pričalo da su došli s
Krajnjeg zapada i bili glasnici poslani da se suprotstave moći Sauronovoj i da
ujedine sve one koji imaju volju da mu se odupru; ali bilo im je zabranjeno silom
uzvratili na njegovu silu, ili nastojati silom i strahom zagospodariti vilenjacima
ili ljudima.
Stoga su se pojavili u ljudskom liku, iako nikad nisu bili mladi i vrlo su
sporo starjeli i posjedovali su veliku moć u umu i rukama. Tek su malobrojnima
otkrili svoja prava imena. Uglavnom su se služili imenima koja su im drugi
nadjenuli. Dvojicu najviših u ovom redu (a kažu da su svega bila petorica) Eldari
su prozvali Curunir, "Umješan čovjek", i Mithrandir, "Sivi hodočasnik", a ljudi
na sjeveru Saruman i Gandalf. Curunir je često putovao na istok, ali se na kraju
skrasio u Isengardu. Mithrandir je najviše prijateljevao s Eldarima i potucao se
uglavnom po zapadu, i nikad se nije zasvagda skrasio.

Zatim slijedi prikaz čuvanja Triju vilenjačkih prstenova, gdje se
kaže da je Cirdan dao Crveni prsten Gandalfu kada je ovaj preko Mora
došao u Sive luke ("jer Cirdan je vidio dalje i dublje nego itko drugi u
Međuzemlju").

Navedeni esej o Istarima govori mnogo toga o njima i njihovu
podrijetlu što se ne zatječe u Gospodaru prstenova (a sadrži i nekoliko
vrlo zanimljivih usputnih opaski o Valarima, nastavku njihove brige za
Međuzemlje i priznanju vlastite drevne pogreške, o čemu nije moguće
ovdje raspravljati). Pozornost najviše zaslužuju opis Istara kao
"pripadnika vlastita visokog reda" (reda Valara) i izjave o njihovu
utjelovljavanju u ljudska obličja.{293} Ali valja uočiti i dolazak Istara u
Međuzemlje u različita vremena, Sarumanovo saznanje da Gandalf
posjeduje Crveni prsten i odatle proisteklu zavist, stav prema
Radagastu, da nije ostao vjeran svome poslanju, još dvojicu "Modrih
čarobnjaka", neimenovanih, koji su otišli na istok sa Sarumanom, ali
se za razliku od njega nikada nisu vratili u Zapadne zemlje, broj
pripadnika reda Istara (ovdje se kaže da nije poznat, ali da su među
onima koji su došli na sjever Međuzemlja "glavna" bila petorica),
objašnjenje imena Gandalf i Radagast, te sindarinsku riječ ithron,
množina ithryn.
Odlomak o Istarima iz teksta O Prstenovima moći (Silmarillion,
str. 326-327) iznimno je blizak navedenoj izjavi iz Dodatka B
Gospodara prstenova, čak i u izrazima; ali ondje postoji i sljedeća
rečenica, sukladna eseju o Istarima:

Od ovih je Curunir bio najstariji i stigao prvi, a nakon njega dođoše
Mithrandir i Radagast, te drugi Istari koji su otišli na istok Međuzemlja i ne
stupaju u ove priče.

Preostali napisi o Istarima (kao skupini) većinom nažalost nisu
više od vrlo brzih pribilježaka, često nečitkih. Iznimno je zanimljiva,
međutim, kratka i vrlo žurno zapisana skica za pripovijest o vijeću
Valara što ga je, čini se, sazvao Manwe ("a možda je pozvao Erua za
savjet?"), na kojem su odlučili odaslati tri poslanika u Međuzemlje.
"Tko će ići? Jer moraju biti moćni, ravni Sauronu, ali valja im se
odreći sile i odjenuti se krvlju i mesom ne bi li se ravnopravno
odnosili prema vilenjacima i ljudima, te pridobili njihovo povjerenje.
Ali to će ih dovesti u pogibelj, zamutiti im mudrost i znanje, te ih
zbuniti strahovima, brigama i zamorima poteklim od mesa." Ali samo
dvojica istupiše: Curumo, kojeg je izabrao Aule, te Alatar, kojeg je
poslao Orome. Zatim Manwe upita: gdje je Olorin? A Olorin, odjeven
u sivo, tek što se bio vratio s puta, pa je sjedio na rubu vijeća; on upita
Manwea što od njega želi. Manwe mu odvrati da mu je želja da Olorin
pode kao treći glasnik u Međuzemlje (u zagradi se spominje da je
"Olorin volio Eldare koji su ondje ostali", vjerojatno kako bi se
objasnio Manweov izbor). Ali Olorin izjavi da je preslab za takvu
zadaću, te da se plaši Saurona. Zatim Manwe reče da je to razlog više
zašto bi trebao poći, te da naređuje Olorinu (slijede nečitke riječi u
kojima se vjerojatno nalazi riječ "treći"). Ali na toih Varda pogleda i
reče: "Ne kao treći"; a Curumo to upamti.
Bilješka završava izjavom da je Curumo [Saruman]{294} poveo
Aiwendila [Radagasta] na molbu Yavanne, dok je Alatar poveo
Pallanda kao prijatelja."
Na drugom listu s pribilješkama što očito pripadaju istome
razdoblju piše da je "Curumo bio dužan povesti Aiwendila kako bi
ugodio Yavanni, ženi Auleovoj". Tu se također nalaze grube tablice
gdje se imena Istara dovode u odnos s imenima Valara: Olorin s
Manweom i Vardom, Curumo s Auleom, Aiwendil s Yavannom,
Alatar s Oromeom, a Pallando također s Oromeom (ali zatim je
Pallando prebačen uz Mandosa i Niennu).
Značenje ovih odnosa između Istara i Valara, u svjetlu upravo
navedene kratke pripovijesti, očito leži u tome da je pojedinoga Istara
izabrao pojedini Vala zbog prirođenih mu osobina - možda čak i u
tome da je svaki od njih bio pripadnik "naroda" toga Vale. u istom
smislu kao što se za Saurona kaže u Valaguenti (Silmarillion, str. 32)
da je na svom početku "bio jedan od Auleovih Maiara i posjedovao
silno znanje toga naroda". Stoga itekako valja uočiti da je Curuma
(Sarumana) izabrao Aule. Nema ni traga objašnjenju zbog čega se
Yavannina bjelodana želja da među Istarima bude prisutan i jedan koji
će naročito voljeti stvorove koji su njezino djelo mogla ispuniti samo
nametanjem Radagastova društva Sarumanu; dok izjava u eseju o
Istarima, da je Radagast zanemario svrhu zbog koje je poslan kad se
zaljubio u divlja stvorenja Međuzemlja, možda nije posve suglasna sa
zamisli da ga je posebno izabrala Yavanna. Štoviše, i u eseju o
 Istarima i u tekstu O Prstenovima moći Saruman je došao prvi i došao
je sam. S druge strane, moguće je zamijetiti trag priče o Radagastovu
neželjenom društvu u Sarumanovu iznimnom preziru prema njemu,
kako ga opisuje Gandalf na Elrondovu vijeću:

"'Radagast Mrki!' nasmije se Saruman ne krijući više svoj prezir prema
meni. 'Radagast, Pripitomljivač ptica! Radagast Prostodušni! Radagast Ludi!
Imao je taman toliko pameti da odigra ulogu koju sam mu namijenio.'"

Dok se u eseju o Istarima kaže da ona dvojica koja su otišla na
istok nisu imala drugih imena osim Ithryn Luin, "Modri čarobnjaci"
(što, jasno, znači da nisu imali imena na zapadu Međuzemlja), ovdje
se imenuju kao Alatar i Pallando, te dovode u vezu s Oromeom, iako
se ne daje nikakva naznaka odakle bi taj odnos mogao potjecali.
Moglo bi biti (premda je ovo tek pretpostavka) da je između svih
Valara Orome najbolje poznavao udaljenije krajeve Međuzemlja, te da
je Modrim čarobnjacima bilo suđeno otputovati u ta područja i ondje
ostati.
Povrh činjenice da su ove bilješke o izboru Istara svakako nastale
nakon dovršetka Gospodara prstenova, nisam u stanju pronaći ništa
što bi razjasnilo njihov odnos, prema vremenu sastavljanja, s esejem o
Istarima.{295}
Ne znam za bilo koje druge napise o Istarima, izuzev nekoliko
vrlo grubih i djelomice nerazaberivih bilježaka što su svakako nastale
mnogo kasnije od bilo čega dosad navedenog, a vjerojatno potječu iz
1972. godine:

Valja nam pretpostaviti da su oni [Istari] svi bili Maiari, odnosno osobe iz
''anđeoskoga" reda, premda ne nužno i istog reda veličine. Maiari su bili
"duhovi", ali sposobni sami se utjeloviti, pa su mogli uzeti "čovjekolika" (napose
vilenjačka) obličja. Za Sarumana se kaže (npr. u riječima samoga Gandalfa) da je
bio glavar Istara - odnosno, viši u valinorejskome statusu od ostalih. Radagast je
prikazan kao osoba mnogo manje moći i mudrosti. O drugoj se dvojici u
objavljenim djelima ne navodi ništa, izuzev spomena Petorice čarobnjaka u
prepirci između Gandalfa i Sarumana [Dvije kule III 10]. Sad, te su Maiare u
presudnom trenutku za povijest Međuzemlja poslali Valari ne bi li pojačali otpor
vilenjaka sa Zapada, čija je snaga jenjavala, te neiskvarenih ljudi sa Zapada,
kojima su oni s Istoka i Juga brojčano bili izuzetno premoćni. Može se uočiti da
je svaki od njih imao slobodu učiniti koliko može u tom poslanstvu; da im nije
bilo zapovjeđeno niti je bilo predviđeno da djeluju zajednički kao malo središnje
tijelo snage i mudrosti; te da je svaki od njih imao drugačije moći i sklonosti, a
Valari su ih izabrali imajući to na umu.

Predmet ostalih zapisa isključivo je Gandalf (Olorin, Mithrandir).
Na poleđini izdvojenog lista na kojemu se nalazi pripovijest o
valarskome izboru Istara javlja se sljedeća bilješka, vrijedna velike
pozornosti:

Elendil i Gil-galad djelovali su zajednički; ali to je bio "Posljednji savez"
vilenjaka i ljudi. Pri Sauronovu konačnom svrgavanju vilenjaci na samome
poprištu nisu djelatno sudjelovali. Legolas je među Devetoricom pješaka
vjerojatno postigao najmanje. Galadriel, največa među preostalim Eldarima
Međuzemlja, bila je silna ponajviše u mudrosti i dobroti, kao predvodnica ili
savjetnica u borbi, nepokoriva u otporu (napose umom i duhom), ali nije mogla
poduzeti kazneno djelovanje. Što se sveukupnog djelovanja tiče, poprimila je
razmjere slične Manweovima. Manwe, međutim, čak ni nakon Propasti
Nimenora i razlamanja staroga svijeta, čak ni u Trećem dobu kad se Blaženo
kraljevstvo već nalazilo izvan "Krugova Svijeta", još nije bio puki promatrač.
Bjelodano je da su iz Valinora došli poslanici zvani Istari (ili Čarobnjaci), a
među njima Gandalf, koji se pokazao kao predvodnik i upravitelj i u napadu i u
obrani.
Tko je bio "Gandalf"? Kaže se da su u kasnijim vremenima (kad se iznova
u Kraljevstvu uzdigla sjenka zla) mnogi "Vjerni" bili uvjereni da je "Gandalf" iz
onih dana bio posljednja objava samoga Manwea, prije nego što se on zanavijek
povukao u svoju kulu stražaru na Taniquetilu. (Gandalfova izjava da mu je ime
"na Zapadu" bilo Olorin smatrala se, prema tom vjerovanju, prihvaćanjem tajnog
imena, pukog nadimka.) Ne znam (naravno) kako glasi cijela istina u ovome
slučaju, ali kad bih je i znao, bilo bi pogrešno biti određeniji nego što je Gandalf
bio. Manwe se neće spustiti s Planine sve do Dagora Dagoratha i nailaska Kraja,
kad se Melkor vrati.{296} Na svrgavanje Morgotha poslao je svoga glasnika
Eonwea. Ne bi li, onda, na poraz Saurona poslao nekog manjeg duha iz
anđeoskog naroda, nekoga istorodnog i, bez sumnje, ravnog Sauronu u svome
početku, ali ne više? Zvao se Olorin. Ali o Olorinu nikada nećemo znati više
nego što je otkrio kroz Gandalfa.

Nakon toga slijedi šesnaest stihova u aliterativnom metru:

 Zar počut nećeš pripovijest od pamtivijeka skritu
o Petorici što tragom su iz tajne one zemlje?
Jedan tek jest opet ondje. Još ostali čekaju,
pod mnogih vlašću muževa Međuzemlje ne traže
do Dagora Dagoratha, dana kad Usud stiže.
Skrovita tog svjetovanja spominješ li se još
Zapadnih gospodara u zemlji Amanu?
Skrivene su staze duge i samotne već leže,
a muževima smrtnim Manwe se ne obraća.
S negdanjeg Zapada neki neznani lahor pahnu;
muklim mrakom noćnim more ga prenese:
šumne vijesti šapnu šutljivim spavačima
iz visina izopćenih, izgubljenih stoljeća,
umovima umornim od uporne potrage.
Najstariji kralj nije još na sve zaboravio.
Saurona je shvaćao kao sporu prijetnju...

Mnogo toga ovdje odnosi se na šire pitanje brige Manwea i
Valara za sudbinu Međuzemlja nakon Propasti Numenora, a što
svakako ne pripada u raspon ove knjige.
Nakon riječi "Ali o Olorinu nikada nećemo znati više nego što je
otkrio kroz Gandalfa", moj otac je naknadno dodao:

izuzev toga što je Olorin ime na jeziku Plemenitih vilenjaka, pa su mu ga
stoga zacijelo nadjenuli Eldari u Valinoru, ili je "prijevod" koji bi za njih trebao
imati značenja. Kako god bilo, što je značilo to ime, bilo ono nadjenuto ili
prispodobljeno? Olor je riječ koja se često prevodi kao "san", ali to se ne odnosi
na (većinu) ljudskih "snova", svakako ne na spavačke snove. Za Eldare je ona
podrazumijevala žive sadržaje njihovih spomena, što će reći njihove mašte:
odnosila se, zapravo, na jasno viđenje, umno, stvari koje nisu protežno prisutne u
prostoru što ga zauzima tijelo. Ali ne samo na pojam, već na njegovu punu
uobličenost u konkretno obličje i pojedinosti.

Jedna izdvojena etimološka nota objašnjava značenje na sličan
način:

olo-s: vizija, "sanja": ime na zajedničkom vilenjačkom za "umni konstrukt"
što ga Ea zapravo ne sadrži (prethodno) po strani od konstrukta, ali ga Eldari
mogu učiniti vidljivim i spoznatljivim putem Umjetnosti (Karme). Olos se
obično rabi za lijepe konstrukte sazdane isključivo s umjetničkim ciljem (tj.
nakana im nije ni obmana, ni stjecanje moći).

Navode se i riječi izvedene iz tog korijena: kvenijska olos, "san,
sanja", množina olozi/olori; dla- (nepovratni glagol), "sanjati"; olosta,
"snovit". Zatim se spominje Olofantur, kako je glasilo ranije "pravo"
ime Loriena, Vale koji je bio "vladar vizija i snova", prije nego što je u
Silmarillionu promijenjeno u Irmo (kao što je i ime
Nurufanturpromijenjeno u Ndmo (Mandos): iako je množina Feanturi
za tu dvojicu "braće" zadržana u Valaquenti).
Ove rasprave o riječi olos, olor bjelodano se odnose na odlomak
u Valaquenti (Silmarillion, str. 31), koji navodi da je Olorin u Valinoru
obitavao u Lorienu, te također

premda je iskreno volio vilenjake, ipak je među njima hodao nevidljiv ili u
obličju jednog od njih, te oni nisu znali odakle su dolazile krasne sanje ili mudri
odgovori koje je on umetao u njihova srca.

U ranijoj se inačici ovog odlomka kazuje da je Olorin bio "Irmov
savjetnik", te da je u srcima onih koji su ga htjeli počuti budio pomisli
na "lijepe stvari što još ne postoje, ali tek bi mogle biti stvorene kako
bi se Arda obogatila".
Jedna duga bilješka objašnjava odlomak iz Dvije kule IV 5 u
kojem Faramir u Henneth Annunu kaže da je Gandalf rekao:

Ja imam razna imena u raznim zemljama. Mithrandir među vilenjacima;
Tharkun za patuljke. Olorin bijah u mladosti na zaboravljenom zapadu,{297} na
jugu Incanus, na sjeveru Gandalf; ka istoku ja ne hodim.

Bilješka potječe iz vremena prije objavljivanja drugog izdanja
Gospodara prstenova 1966. godine, a glasi ovako:

Datum Gandalfova dolaska neizvjestan je. Došao je s onu stranu Mora, čini
se baš u vrijeme kad su zamijećeni prvi znaci ponovnog uzdizanja "Sjenke":
nova javljanja i širenja zlih stvorova. Ali malo ga koji godišnjak ili zapis
spominje u drugome tisućljeću Trećega doba. Vjerojatno je dugo lutao (u
različitim pojavama), zauzet ne djelima i zbivanjima, već istraživanjem srdaca
vilenjaka i ljudi koji su nekoć bili, a možda su i dalje suprotstavljeni Sauronu.
Sačuvana je njegova izjava (ili jedna njezina inačica, koja u svakom slučaju nije
bila posve shvaćena) da mu je u mladosti na zapadu ime bilo Olorin, ali da je
među vilenjacima bio zvan Mithrandir (Sivi putnik), medu patuljcima Tharkun
(što navodno znači "Čovjek sa štapom"), na jugu Incanus, a na sjeveru Gandalf,
dok "ka istoku ja ne hodim".
"Zapad" tu bjelodano označava Daleki zapad s onu stranu Mora, a ne neki
dio Međuzemlja; ime Olorin ima plemenito-vilenjački oblik. "Sjever" se zacijelo
odnosi na sjeverozapadna područja Međuzemlja, gdje je većina žitelja ili
govorom obdarenih naroda bila i ostala neiskvarena rabotama Morgotha ili
Saurona. Ti će krajevi pružati najsnažniji otpor zlima koja je za sobom ostavio
Neprijatelj, ili njegovu sluzi Sauronu, pojavi li se ponovno. Međe toga područja
bile su prirodno nejasne; istočna mu je granica otprilike išla niz rijeku Carnen do
ušća s Celduinom (Hitrom rijekom), dalje sve do Nurnena, a zatim prema jugu
do drevnih rubova Južnoga Gondora. (Isprva nije bio isključen Mordor, koji je
Sauron zauzeo, iako se nalazio izvan njegovih prvotnih kraljevina "na istoku", u
znak namjerne prijetnje Zapadu i Numenorejcima.) "Sjever" stoga uključuje svu
tu golemu površinu: sa zapada na istok otprilike od Lhunskoga zatona do
Nurnena, a od sjevera na jug od Carn Duma do južnih krajeva drevnoga
Gondora, između njega i Bliskoga Harada. Dalje od Nurnena Gandalf nikada
nije bio.
Ovaj odlomak jedini je sačuvani dokaz o tome da su njegova putovanja
sezala dalje na jug. Aragorn tvrdi da je prodro do "dalekih zemalja Rhuna i
Harada gdje sjaju nepoznate zvijezde" (Prstenova družina II 2).{298} Nije nužno
pretpostaviti isto i za Gandalfa. Ova su predanja usredotočena na sjever - jer je
kao povijesna činjenica prikazano da se borba protiv Morgotha i njegovih slugu
zbivala uglavnom na sjeveru, a napose na sjeverozapadu Međuzemlja, i to zbog
toga što je kretanje vilenjaka, kao i ljudi koji su kasnije bježali od Morgotha,
neizbježno teklo na zapad, prema Blaženome kraljevstvu, te na sjeverozapad,
zato što su ondje obale Međuzemlja bile najbliže Amanu. Harad, "Jug", stoga
predstavlja neodređen izraz, a premda su ljudi iz Numenora prije njegove
propasti istražili obale Međuzemlja daleko prema jugu, njihove su naseobine iza
Umbara izgubile samosvojnost, ili su, u slučajevima kad su ih nastavali ljudi
koje je Sauron izopačio već u Numenoru, postale neprijateljske, pod
Sauronovom vlašću. Ali južna su se područja u doticaju s Gondorom (koja su
ljudi iz Gondora zvali jednostavno Harad, "Jug", Bliski ili Daleki) vjerojatno
lakše mogla preobratiti na "otpor", a ondje je i Sauron bio najzauzetiji u Trećem
dobu, budući da je tu nalazio izvor ljudstva koje se najlakše moglo iskoristiti
protiv Gondora. Lako je moguće da je Gandalf putovao u te krajeve u ranijim
danima svoga djelovanja.
Ali uglavnom je djelovao na "sjeveru", a i tu prije svega na sjeverozapadu,
u Lindonu, Eriadoru i dolinama Anduina. Prvenstveno je bio odan Elrondu i
sjevernim Dunedainima (Graničarima). Osebujnost mu je bila ljubav prema
"polutanima", koje je dobro upoznao, jer je onako mudar slutio koliko će u
konačnici biti važni, istodobno prepoznavši urođenu im vrijednost. Gondor mu
je bio manje zanimljiv, iz istog razloga zbog kojeg je više zaokupljao Sarumana:
bio je središte znanja i moći. Njegovi su vladari naslijeđem i svim svojim
običajima bili neopozivo suprotstavljeni Sauronu, u svakom slučaju načelno:
kraljevina im se uzdigla kao prijetnja njemu, te nastavila postojati samo utoliko i
dotle dok njegovu prijetnju bude mogla suzbijati oružanom silom. Gandalf nije
mogao naročitije utjecati na njezine ponosite vladare, niti ih poučavati, pa se
počeo duboko zanimati za njih tek kad im se moć počela urušavati, kad su ih
oplemenile hrabrost i ustrajnost u naizgled unaprijed izgubljenoj borbi.
Ime Incdnus doima se "tuđinskim"; drugim riječima, nije ni na vestronu, ni
na vilenjačkom (sindarinskom ili kvenijskom), a ne mogu ga objasniti ni
sačuvani jezici ljudi sa Sjevera. Jedna bilješka u Thainovoj knjizi navodi da se
radi o riječi iz haradrimskog jezika, prilagođenoj kvenijskom obliku, koja znači
jednostavno "sjeverna uhoda" (Inka + nus).{299}
Gandalf služi kao zamjena pri pripovijedanju na engleskom, jednako onako
kao što se postupa s hobitskim i patuljačkim imenima. Radi se o postojećem
nordijskom imenu (tako se zove jedan patuljak iz poeme Voluspd),{300} a ja ga
rabim zbog toga što mi se čini da sadrži riječ gandr, štap, napose onaj koji služi
za "čaranje", pa se može pretpostaviti da znači "vilenjačka prikaza sa (čarobnim)
štapom". Gandalf nije bio vilenjak, ali ljudi su ga po svoj prilici povezivali s
njima, jer su im njegova odanost i prijateljevanje s vilenjacima bili dobro
poznati. Budući da se ovo ime pripisuje "sjeveru" općenito, valja pretpostaviti da
je Gandalf vestronsko ime, ali sazdano od sastavnica koje nisu izvedene iz
vilenjačkih jezika.

Posve drugačiji pogled na značenje Gandalfovih riječi "na jugu
Incanus", kao i na etimologiju toga imena, dobiva se iz bilješke
napisane 1967. godine:

Veoma je nejasno na što se misli pod riječima "na jugu". Gandalf je porekao
da je ikada posjetio "istok", ali zapravo se čini da je ograničio svoja putovanja i
zaštitu na zapadne zemlje, napučene vilenjacima i narodima koji su mahom bili
neprijateljski nastrojeni prema Sauronu. U svakom slučaju, čini se malo
vjerojatnim da je ikada putovao u Harad (ili Daleki Harad!), odnosno da se ondje
zadržao dovoljno dugo da bi stekao posebno ime na bilo kojem tuđinskom jeziku
iz tih slabo poznatih krajeva. Jug bi se tako trebao odnositi na Gondor (u
najširem smislu, na zemlje pod upravom Gondora na vrhuncu moći). U doba ove
Pripovijesti, međutim, otkrivamo da Gandalf u Gondoru uvijek nosi ime
Mithrandir (za časnike ili ljude numenorskog podrijetla, poput Denethora,
Faramira itd.). Ono je sindarinsko, a predstavlja se kao ime koje rabe vilenjaci;
ali gondorski su časnici poznavali taj jezik i služili se njime. "Uobičajeno" je ime
na vestronu ili zajedničkom govoru očito bilo ono sa značenjem "Sivoplašt", ali
kako je bilo smišljeno u davnim vremenima, sad je imalo arhaičan oblik. Njega
možda predstavlja izraz Sivoskuti, što ga rabi Eomer u Rohanu.
Moj je otac ovdje zaključio da se "na jugu" ipak odnosilo na Gondor, te da
je Incanus (kao i Olorin) bilo ime na kvenijskom, ali smišljeno u Gondoru u
ranijim vremenima, kad su se učeni ljudi još često služili kvenijskim, koji je
stoga bio jezik mnogih povijesnih zapisa, baš kao i u Numenoru.
Gandalf se, kako navodi Izvješće o godinama, pojavio na zapadu početkom
jedanaestoga stoljeća Trećega doba. Pretpostavimo li da je najprije posjećivao
Gondor, dovoljno često i dovoljno dugo da ondje stekne jedno ili više imena -
recimo, za vladavine Atanatara Alcarina, oko 1800 godina prije Rata za Prsten -
moglo bi se prihvatiti da je "Incanus" bilo za njega smišljeno kvenijsko ime koje
je kasnije zastarjelo, te su ga pamtili samo učeni.
Uz tu se pretpostavku iznosi prijedlog etimologije iz kvenijskih sastavnica
in (id)-, "um", te kan-, "vladar", naročito iz riječi cdno, canu, "vladar, upravitelj,
poglavica" (potonja tvori drugu sastavnicu imena Turgon i Fingon). U toj bilješci
moj otac spominje latinsku riječ incdnus, "sijed", i to na takav način da ukazuje
na to kako je odatle zapravo poteklo ovo Gandalfovo ime prilikom pisanja
Gospodara prstenova, što je vrlo iznenađujuće ako je istinito; a na kraju
rasprave upozorava da se istovjetnost oblika kvenijskoga imena i latinske riječi
mora smatrati "slučajnošću", jednako kao što se sindarinsko ime Orthanc,
"račvast vis", slučajno podudara s anglosaskom rječju orpanc, "domišljata
naprava", kako glasi prijevod pravog imena iz jezika Rohirrima.


 III

Palantiri

Palantiri jamačno nikad nisu bili u općoj uporabi, a ni općepoznati, čak ni
u Numenoru. U Međuzemlju ih se držalo u prostorijama pod stražom visoko u
utvrđenim kulama, gdje su do njih mogli doći samo kraljevi i vladari, uz
imenovane čuvare, te ih nikad nisu pokazivali, niti im se obraćali u javnosti. Ali
do isteka vladavine Kraljeva nisu bili mračna tajna. Nije bilo pogibelji u njihovoj
uporabi, pa nijedan kralj, ili netko ovlašten da pogleda u njih, nije oklijevao
otkriti odakle mu potječu saznanja o djelima ili stavovima dalekih vladara,
ukoliko ih je stekao putem Kamenova.{301}
Nema daljnjeg spomena njihove javne i službene uporabe nakon što je s
padom Minas Ithila prošlo vrijeme Kraljeva. Nije više bilo Kamena koji bi im
mogao odgovarati sa sjevera nakon brodoloma Posljednjega kralja, Arveduija,
1975. godine.{302} Ithil-kamen izgubljen je 2002. godine. Tako su preostali samo
Anor-kamen u Minas Tirithu i Orthanc-kamen.{303}
Dvije su stvari tada pridonijele da se Kamenovi zanemare i padnu u zaborav
među najvećim dijelom naroda. Prva je bila neizvjesnost oko toga što se zbilo s
Ithil-kamenom: razumno se pretpostavljalo da su ga branitelji uništili prije nego
što je Minas Ithil bio zarobljen i opustošen;{304} ali bilo je posve moguće da im je
bio otet i tako dospio u Sauronov posjed, što su mudriji i dalekovidniji možda
uzeli u obzir. Čini se da i jesu, shvativši da će mu Kamen biti od male koristi da
naudi Gondoru ako ne uspostavi vezu s nekim Kamenom koji mu je prilagođen.
{305}
Zbog toga je, može se pretpostaviti, Anor-kamen, o kojem svi zapisi
Namjesnika šute sve do Rata za Prsten, bio pomno čuvana tajna, dostupna
isključivo Vladarima namjesnicima, koji (čini se) nijednom nisu posegnuli za
njime, sve do Denethora II.
Drugi je razlog bio propadanje Gondora, uz sve slabije poznavanje drevne
povijesti i sve manje zanimanje za nju među svima izuzev nekolicine, čak i
među odličnicima u kraljevini, osim u pitanjima vezanim uz rodoslovlja: uz
njihovo podrijetlo i srodstvo. Gondor je nakon Kraljeva zapao u "srednji vijek"
sve bljeđeg znanja i sve priprostijih vještina. Dojave su ovisile o glasnicima i
teklićima, ili u slučaju uzbune o svjetionicima, a sve i ako su se Kamenovi iz
Anora i Orthanca još čuvali kao blaga iz prošlosti za čije su postojanje znali tek
malobrojni, narod je najvećma zaboravio na Sedam kamenova iz davnine, a
stihovi iz predanja posvećeni njima nisu se više razumjeli, sve i ako ih se
pamtilo; njihova su djelovanja u pričama prerasla u vilenjačke moći drevnih
kraljeva prodornih očiju, te u hitre, pticama slične duhove koji su ih služili,
donoseći im vijesti ili odnoseći njihove poruke.
Čini se da su u ovo vrijeme Namjesnici već odavno bili zanemarili Orthanc-
kamen: više im nije bio ni od kakve koristi, a u svojoj je neosvojivoj kuli bio na
sigurnom. Čak da i ga nisu zasjenile dvojbe vezane uz Ithil-kamen, bio je
smješten u području koje je sve manje zanimalo Gondor. Calenardhon, nikad
gusto napučen, teško je nastradao u Tamnoj kugi iz 1636. godine, a nakon nje se
broj njegovih stanovnika numenorskog podrijetla postojano smanjivao uslijed
seoba u Ithilien i krajeve bliže Anduinu. Isengard je ostao osobni posjed
Namjesnika, ali sam je Orthanc opustio, tako da je na kraju bio zatvoren, a
ključevi su mu bili odneseni u Minas Tirith. Ako je namjesnik Beren uopće i
pomislio na Kamen kad ih je predavao Sarumanu, vjerojatno je smatrao da on ne
bi mogao dospjeti u sigurnije ruke od onih koje pripadaju glavaru Vijeća
suprotstavljenog Sauronu.


Saruman je jamačno u svojim istragama{306} naročito dobro upoznao
Kamenove, koji su mu lako privukli pozornost, pa je zaključio da Orthanc-
kamen i dalje leži netaknut u svojoj kuli. Do ključeva Orthanca došao je 2759.
godine, službeno kao čuvar kule i pobočnik gondorskoga Namjesnika. U to
vrijeme pitanje Orthanc-kamena jedva da je zanimalo Bijelo vijeće. Tek je
Saruman, stekavši naklonost Namjesnika, dotad dovoljno dobro bio izučio
zapise u Gondoru da bi mogao uvidjeti zanimljivostpalantira i moguću korist od
onih što su preostali; ali svojim sudruzima ništa nije kazao o tome. Saruman je
zbog zavisti i mržnje prema Gandalfu zatim prestao surađivati s Vijećem, koje se
posljednji put sastalo 2953. godine. Bez ikakve službene objave Saruman je tada
zauzeo Isengard kao vlastiti posjed, ne mareći više za Gondor. Nema sumnje da
Vijeće to nije odobravalo: ali Saruman je imao slobodu činiti kako ga je volja i
pravo da, ako želi, postupa samostalno i prema vlastitim nazorima u cilju
pružanja otpora Sauronu.{307}
 Većina članova Vijeća zacijelo je neovisno o njemu znala za Kamenove i
njihov drevni smještaj, ali nije držala da trenutačno imaju naročitu važnost: ti su
predmeti, čudesni i hvalevrijedni, bili dio povijesti Kraljevstava Dunedaina, ali
sad su uglavnom bili izgubljeni ili ne naročito korisni. Valja imati na umu da su
Kamenovi isprva bili "nevini" i nisu imali zle svrhe. Tek ih je Sauron pretvorio u
zlokobna sredstva ovladavanja i obmane.
Premda je Vijeće (na Gandalfovo upozorenje) moglo polako posumnjati u
Sarumanove nakane što se Prstenova tiče, čak ni Gandalf nije znao da je on
postao saveznik, odnosno sluga, Sauronov. To je Gandalf otkrio tek u srpnju
3018. godine. Ali, iako je Gandalf prethodnih godina proširio vlastito i znanje
Vijeća o povijesti Gondora izučavanjem tamošnjih spisa, i njega i njih ipak je
najviše zanimao Prsten: neiskazane mogućnosti Kamenova nisu uviđali.
Bjelodano je da je tek u vrijeme Rata za Prsten Vijeće saznalo za sumnje vezane
uz sudbinu Ithil-kamena, te da nije uspjelo (što je razumljivo čak i za osobe
poput Elronda, Galadriel i Gandalfa, opterećene vlastitim brigama) spoznati
koliko je on važan i razmisliti do čega bi moglo doći kad bi Sauron došao u
posjed jednog Kamena, a bilo tko zatim upotrijebio neki drugi. Bilo je potrebno
da se na Dol Baranu pokaže učinak Orthanc-kamena na Peregrina kako bi se
odjednom otkrilo da je "spona" između Isengarda i Barad-dura (uočena kad je
otkriveno da su se prilikom napada na Družinu na Parth Galenu snagama
Isengarda pridružile i one pod Sauronovim zapovjedništvom) zapravo bio
Orthanc-kamen - uz još jedan palantir.
U razgovoru s Peregrinom dok su jahali na Shadowfaxu iz Dol Barana
(Dvije kule III 11), Gandalfu je glavni cilj bio prenijeti tom hobitu određen
pojam o povijesti palantira, ne bi li on počeo shvaćati drevnost, čast i moć
predmeta u koje se drznuo pačati. Nije mu kanio prikazivati na koji način dolazi
do otkrića i zaključaka, osim u posljednjoj stvari: ne bi li mu objasnio da je
njima ovladao Sauron, tako da je njihova uporaba pogibelj za svakoga, ma kako
uzvišen bio. Ali Gandalfov se um u isti mah predano posvetio Kamenovima,
razmatrajući značenje otkrića s Dol Barana za mnogo toga što je opazio i što mu
se kovitlalo mislima: poput Denethorove široke upućenosti u daleka zbivanja, te
njegova izgleda prerano ostarjela čovjeka, prvi put vidljivoga netom nakon što je
prešao šezdesetu godinu života, iako je pripadao soju i rodu koji je još živio
dulje od ostalih ljudi. Nema sumnje da je Gandalfova žurba da stigne u Minas
Tirith, povrh neodgodivosti drugih zbivanja i neposredne bliskosti rata, dobila
poticaj zbog njegova naglog straha da Denethor također nije posegnuo za
palantirom, Anor-kamenom, te želje da procijeni kakav je to učinak moglo na
njega imati: neće li se u odsudnom ispitu beznadna rata ispostaviti da mu se (kao
i Sarumanu) više ne može vjerovati, te da će se možda predati Morđoru.
Gandalfov odnos prema Denethoru po dolasku u Minas Tirith, te idućih dana,
kao i sve za što se navodi da su kazali jedan drugome, valja promatrati u svjetlu
ove dvojbe u Gandalfovu umu.{308}
Stoga je palantir iz Minas Tiritha u njegovim mislima postao važan tek
nakon Peregrinova doživljaja na Dol Baranu. Ali, naravno, već je odavno znao
ili pretpostavljao da on postoji. O Gandalfovoj se povijesti malo zna sve do kraja
Budnoga mira (2460.) i uspostave Bijeloga vijeća (2463.), dok se njegovo
naročito zanimanje za Gondor počelo iskazivati, čini se, tek nakon što je Bilbo
pronašao Prsten (2941.), a Sauron se otvoreno vratio u Mordor (2951).{309} Tada
je on (kao i Saruman) svu pozornost svrnuo na Isildurov Prsten; ali može se
pretpostaviti da je pri iščitavanjima u pismohranama Minas Tiritha saznao štošta
o palantirima iz Gondora, iako im moguće značenje nije uvidio tako brzo kao
Saruman, čiji je um, za razliku od Gandalfova, uvijek bio skloniji predmetima i
sredstvima za stjecanje moći nego osobama. Svejedno, Gandalf je već u to
vrijeme vjerojatno znao više od Sarumana o prirodi i krajnjem podrijetlu
palantira, budući da je naročito poznavao sve vezano uz drevnu kraljevinu
Arnor i kasniju povijest tih područja, a bio je i u bliskome savezništvu s
Elrondom.
Ali Anor-kamen je već tad bio tajan: nikakav spomen njegove sudbine
nakon pada Minas Ithila ne navodi se ni u jednom namjesničkom godišnjaku ili
zapisu. Povijest će, dakako, potvrditi da neprijatelji nikad nisu zarobili ni
poharali ni Orthanc ni Bijelu kulu u Minas Tirithu, pa bi se odatle moglo
zaključiti da su Kamenovi po svoj prilici ostali netaknuti na svojim drevnim
položajima; ali ne bi moglo biti izvjesno da ih Namjesnici nisu otamo odnijeli i
"duboko zakopali"{310} u nekoj tajnoj rizničkoj komori, možda čak u nekom
skrivenom utočištu za odsudni čas u planinama, poput Dunharrowa.
Valjalo je prenijeti da je Gandalf kazao kako ne vjeruje da ga je Denethor
kanio upotrijebiti, sve dok ga razbor nije izdao.{311} Nije to mogao izjaviti kao
znanu činjenicu, jer se i prije i poslije tek posredno moglo zaključiti kada se i
zbog čega Denethor usudio posegnuti za Kamenom. Gandalf je još i mogao
imati takvo mišljenje o tom pitanju, ali kad se ima u vidu Denethora i sve što se
o njemu kazuje, sasvim je izgledno da je on počeo rabiti Anor-kamen mnogo
godina prije 3019., čak i prije nego što se Saruman usudio posegnuti za
Kamenom iz Orthanca, ili je pomislio da bi moglo biti koristi od njega. Denethor
je naslijedio Namjesništvo 2984., u dobi od pedeset četiri godine: čovjek
vladarske ćudi, mudriji i učeniji nego što je u ono vrijeme bilo uvriježeno,
snažne volje, uvjeren u svoje moći i nepokolebljiv. Njegova se "smrknutost"
mogla zapaziti tek nakon smrti njegove žene Finduilas 2988. godine, ali čini se
prilično bjelodanim da se čim je došao na vlast smjesta okrenuo Kamenu, nakon
dugog izučavanja predmeta palantira i predanja o njima i njihovoj uporabi,
čuvanih u posebnoj pismohrani Namjesnika, dostupnoj isključivo Vladaru
namjesniku i njegovu nasljedniku. Pri kraju vladavine njegova oca, Ectheliona
II., zacijelo je imao veliku želju da pogleda u Kamen, budući da je strepnja u
Gondoru bila sve veća, dok mu je položaj bio oslabljen zbog slave "Thorongila"
{312}
i očeve naklonosti prema tome čovjeku. Bar mu je jedan poriv morala biti
ljubomora prema Thorongilu, uz nesklonost Gandalfu, kojemu je tijekom
Thorongilova uzleta njegov otac poklanjao mnogo pažnje; Denethor je želio
nadmašiti te "uzurpatore" znanjem i obaviještenošću, te ih držati na oku dok se
nalaze drugdje, koliko je moguće.
Napor koji je slomio Denethora pri suočenju sa Sauronom valja razlučiti od
općeprisutnog napora pri služenju Kamenom.{313} Denethor je (ne bez razloga)
smatrao da potonji može izdržati; gotovo je izvjesno da još mnogo godina nije
došlo do suočenja sa Sauronom, te da Denethor isprva vjerojatno o tome nije ni
razmišljao. Za svrhe palantira i razliku između njihove pojedinačne uporabe za
"gledanje" i služenja za sporazumijevanje s drugim, sukladno namještenim
Kamenom i njegovim "motriteljem". Denethor je mogao, nakon što je stekao tu
vještinu, saznati mnogo o dalekim zbivanjima služeći se samo Anor-kamenom,
što je mogao čak i nakon što je Sauron saznao za njegove postupke, dokle god je
zadržao snagu da upravlja svojim Kamenom za vlastite ciljeve, usprkos stalnome
Sauronovu upinjanju da "privuče" Anor-kamen sebi. Također valja uzeti u obzir
da su Kamenovi bili tek djelić Sauronovih velikih nakana i postupaka: način da
podčini i obmane dvojicu svojih suparnika, premda nije htio (a ni mogao)
neprekidno držati Ithil-kamen pod prismotrom. Nije mu bilo prihvatljivo takva
sredstva povjeriti na uporabu podčinjenima; nije ni imao nijednog slugu čije bi
umne moći bile nadmoćne Sarumanovim ili čak Denethorovim.
U Denethorovu slučaju, Namjesnik je bio osnažen, čak i pri suočavanju sa
samim Sauronom, time što su Kamenovi bili mnogo podložniji pravičnim
korisnicima: prvenstveno stvarnim "Elendilovim nasljednicima" (poput
Aragorna), ali i onima koji su tu ovlast naslijedili (poput Denethora), za razliku
od Sarumana, ili Saurona. Vrijedi zamijetiti da učinci nisu bili isti. Saruman je
pao pod Sauronovu prevlast i počeo željeti njegovu pobjedu, ili joj se barem nije
više suprotstavljao. Denethor je nastavio nepokolebljivo odbacivati Saurona, ali
ovaj ga je nagnao da povjeruje kako će ga neizbježno poraziti, natjeravši ga tako
u beznađe. Ova je razlika bez sumnje proistjecala iz toga što je Denethor prije
svega bio čovjek velike voljne snage, koji je zadržao cjelovitost ličnosti sve do
konačnog udarca, kad mu je jedini preživjeli sin zadobio (naizgled) smrtnu ranu.
Bio je ponosan, ali to nikako nije bila puka oholost: volio je Gondor i njegov
narod, a sebe je smatrao sudbinski postavljenim da ga vodi u tim beznadnim
vremenima. A tomu valja dodati da mu je Anor-kamen po pravu pripadao, pa se
ništa osim umjesnosti nije protivilo tome da se njime posluži kad su ga prožele
teške strepnje. Zacijelo je pogodio da se Ithil-kamen nalazi u zlim rukama, pa im
se odvažio obratiti, uzdajući se u svoju snagu. Uvjerenje mu nije bilo posve
neopravdano. Sauron nije uspio ovladati njime, pa je na njega mogao utjecati
samo putem obmana. Isprva vjerojatno nije gledao prema Mordoru, već su ga
zadovoljili oni "daleki pogledi" kakve mu je Kamen već pružao; odatle njegovo
iznenađujuće poznavanje vrlo dalekih događaja. Nije kazano je li na taj način
ikada stupio u doticaj s Orthanc-kamenom i Sarumanom; vjerojatno jest, i to na
vlastitu dobit. Sauron se nije mogao uplesti u ta općenja: samo ih je onaj koji bi
motrio putem Vladajućeg kamena iz Osgiliatha mogao "prisluškivati". Kad su
dva druga Kamena međusobno bila u vezi, treći ih je oba vidio kao prazne.{314}
U Gondoru su Kraljevi i Namjesnici zacijelo čuvali znatnu pripovjednu
građu vezanu uz palantfre, prenoseći je s koljena na koljeno čak i nakon što su
oni izašli iz uporabe. Ti su Kamenovi bili neotuđiv poklon Elendilu i njegovim
nasljednicima, kojima su jedino po pravu pripadali; ali to ne znači da ih je
pravično mogao uporabiti samo neki od tih "nasljednika". Njima se zakonito
mogao poslužiti bilo tko s ovlaštenjem "nasljednika Anarionova", odnosno
"nasljednika Isildurova", drugim riječima, zakonita kralja Gondora ili Arnora.
Zapravo, bilo je po svoj prilici uvriježeno da se njima služe takvi ovlaštenici.
Svaki je Kamen imao svog čuvara, koji je između ostaloga morao "motriti kroz
Kamen" u pravilnim razmacima, ili kad bi mu bilo naloženo, ili u teškim
vremenima. I druge su osobe dobivale namještenje da posjećuju Kamenove, a
krunski dužnosnici s "obavještajnim" zadacima obilazili su ih redovito, kao i u
posebnim prilikama, predavajući izvještaje o tako stečenim podacima Kralju i
Vijeću, ili Kralju nasamo, već prema prohtjevima dotične stvari. Pri kraju su u
Gondoru, kada je dužnost Namjesnika dobivala na važnosti, prerastavši u
nasljedni položaj, gotovo u trajnog Kraljeva "zamjenika" i prema potrebi
trenutnog potkralja, ovlasti nad Kamenovima i služenjem njima vjerojatno
počivale prije svega u namjesničkim rukama, a predaja vezana uz njihovu
prirodu i uporabu čuvala se i prenosila u njihovoj Kući. Kad je nakon 1998.
godine Namjesništvo postalo nasljedno,{315} ovlast za uporabu, odnosno zabranu
uporabe Kamenova, zakonito je prenesena na njihovu lozu, te je stoga u cijelosti
pripadala Denethoru.{316}
Međutim, što se prikaza u Gospodaru prstenova tiče, valja primijetiti da je
po strani i povrh takve prenesene ovlasti, makar i nasljedne, svaki "nasljednik
Elendilov" (odnosno, priznati potomak koji sjedi na prijestolju ili temeljem tog
podrijetla ima položaj vladara u numenorskim krajevima) posjedovao pravo na
uporabu bilo kojeg palantira. Aragorn je tako položio pravo na uzimanje
Orthanc-kamena u svoje vlasništvo, budući da tog trenutka više nije imao
vlasnika ili čuvara; a također i zato što je on de jure bio zakoniti Kralj i Gondora
i Arnora, te je mogao, da je htio, sve prethodno podarene ovlasti iz pravičnih
razloga povratiti sebi.


"Predaja o Kamenovima" danas je zaboravljena, te se može tek djelomično
obnoviti na temelju zaključivanja i zapisa posvećenih njima. Imali su
besprijekorno kuglast oblik, a u mirovanju su izgledali kao da su izrađeni od
punog stakla ili kristala duboke crne nijanse. Najmanji su bili široki oko jedne
stope, ali neki su, u svakom slučaju Kamenovi iz Osgiliatha i Amon Sula, bili
mnogo veći, toliki da ih nijedan čovjek nije mogao dići. Prvotno su bili stavljani
na mjesta prikladna njihovoj veličini i predmnijevanoj uporabi, gdje su stajali na
niskim okruglim stolovima od crnog mramora sa zdjelom ili udubljenjem u
središtu, gdje ih se moglo prema potrebi okretati rukom. Bili su teški, ali posve
glatki, pa ne bi pretrpjeli oštećenje ako bi ih se slučajno ili zlonamjerno izvuklo s
položaja i otkotrljalo sa stola. Dapače, nikakva ih ljudima raspoloživa sila nije
mogla razbiti, premda su neki vjerovali da bi ih velika jara, poput one u
Orodruinu, mogla skršiti, pa se nagađalo da je takvu sudbinu doživio Ithil-kamen
pri padu Barad-dura.
Premda nisu imali nikakve izvanjske oznake bilo kakve vrste, imali su
trajne polove, te su prvotno bili postavljani tako da stoje "uspravno": njihove su
osi od pola do pola pokazivale prema središtu zemlje, ali trajni je donji pol tada
morao biti na dnu. Strane duž oboda u tom položaju bile su strane za gledanje,
koje su primale viđenja izvana, ali ih i prenosile oku "motritelja" sa suprotne
strane. Stoga bi se motritelj koji je želio pogledati prema zapadu postavio na
istočnu stranu Kamena, a ako bi zatim poželio pomaknuti pogled na sjever,
valjalo mu se pomaknuti ulijevo, k jugu. Ali manji su Kamenovi, oni iz
Orthanca, Ithila i Anora, te vjerojatno Annuminasa, imali i utvrđenu orijentaciju
u prvotnome položaju, tako da je (primjerice) njihova zapadna strana mogla
gledati samo na zapad, dok bi bila prazna kad bi se okrenula u drugim
smjerovima. Ako bi se neki Kamen izmjestio ili poremetio, moglo ga se
ponovno namjestiti promatranjem, pa je u takvoj prilici bilo korisno okretati ga.
Ali kad bi se uklonili i bacili, kao što se to zbilo s Orthanc-kamenom, nije ih bilo
baš lako namjestiti kako valja. Stoga je Peregrin tek "pukim slučajem", kako to
ljudi kažu (a što bi Gandalf rekao), po svoj prilici postavio Kamen više-manje
"okomito" dok je šeprtljao s njime, a kako je sjedio zapadno od njega, utvrđeno
mu je lice za pogled na istok bilo u pravom položaju. Veliki Kamenovi nisu bili
utvrđeni na takav način: obod im se mogao okretati i još su mogli "vidjeti" u
svakom smjeru.{317}
Sami su palantiri mogli jedino "vidjeti": nisu prenosili zvuk. Bez vlasti
nečijeg upravljačkog uma nisu bili pouzdani, a "viđenja" su im (bar naizgled)
bila nasumična. S nekog bi uzvišenja njihova strana okrenuta prema zapadu,
primjerice, imala pogled u golemu daljinu, videći mutno i izvitopereno iznad,
ispod i na rubovima, dok bi joj prednji plan bio zastrt onime što leži iza i gubi se
u sve slabijoj razlučivosti. Također, "vid" im je bio izložen utjecaju i
poremećajima slučajnosti, mraka ili "zakrivanja" (vidi dolje). Tvarni predmeti
nisu mogli "zaslijepiti", odnosno "zakriti" viđenje palantira, već je to mogla
samo tama; stoga su mogli gledati kroz planinu jednako kao što su mogli gledati
kroz prostor pod mrakom ili sjenkom, ali ne bi mogli vidjeti ništa u njemu što
nije barem donekle obasjano. Mogli su gledati kroz zidove, ali ne bi vidjeli ništa
u prostorijama, špiljama ili odajama ako onamo ne bi padalo bar malo svjetlosti;
a sami nisu mogli stvarati ili odašiljati svjetlost. Bilo je moguće zaštititi se od
njihova pogleda postupkom zvanim "zakrivanje", kad bi se izvjesne stvari ili
područja u Kamenu vidjele samo kao sjena ili duboka izmaglica. Na koji se
način to izvodilo (postupcima onih koji su bili svjesni Kamenova i mogućnosti
da ih se putem njih promatra) jedna je od izgubljenih tajni palantira.{318}
Gledatelj je mogao svojom voljom nagnati viđenje Kamena da se
usredotoči na neku točku, smještenu barem približno u pravoj crti pred njime.
{319}
Viđenja bez upravljanja bila su sitna, naročito u manjim Kamenovima, iako
su bila mnogo veća u oku promatrača koji bi se postavio na određenu udaljenost
od površine palantira (najbolje na oko tri stope). Ali kad bi njime upravljala
volja vještog i snažnog motritelja, udaljene su se stvari mogle uvećavati,
prividno privlačiti i bistriti, dok bi im pozadina bivala gotovo izbrisana. Tako se
znatno udaljen čovjek mogao vidjeti kao sićušan lik, visok pola palca i teško
razaznatljiv unutar krajolika ili vreve mnoštva; ali usredotočavanje je moglo
povećati i razbistriti viđenje, sve dok ga se ne bi ugledalo s jasnim, premda
manje brojnim pojedinostima, kao prikaz visok naizgled cijelu stopu ili još viši,
tako da ga je motritelj mogao prepoznati, ako ga je poznavao. Snažnom se
usredotočenošću mogla čak povećati neka motritelju zanimljiva pojedinost, pa se
moglo (primjerice) vidjeti nosi li taj čovjek prsten na ruci.
Ali takva je "usredotočenost" bila vrlo zamorna i mogla je iscrpiti
motritelja. Stoga joj se pribjegavalo samo kad se do obavijesti željelo neodložno
doći, a slučaj bi (uz moguću pomoć dodatnih podataka) motritelju omogućio
odabir pojedinosti (važnih za njega i njegovu trenutačnu potrebu) iz preobilja
viđenja u Kamenu. Primjerice, kad je Denethor sjeo pred Anor-kamen u strepnji
za Rohan, premišljajući bi li smjesta naredio paljenje svjetionika i slanje
"strijele", mogao se postaviti tako da mu pogled pravocrtno seže na zapad-
sjeverozapad kroz Rohan, prolazi blizu Edorasa i nastavlja prema Isenskim
gazovima. U tom su trenu na tome potezu možda bili vidljivi pokreti ljudi. Ako
jesu, on se mogao (recimo) usredotočiti na neku skupinu, vidjeti da se radi o
Jahačima, te napokon otkriti neki njemu poznat lik: primjerice Gandalfa gdje
jaše s pojačanjem prema Helmovoj klisuri, te se odjednom odvaja od njega i juri
prema sjeveru.{320}
Sami palantiri nisu mogli promatrati ljudske umove kad oni toga ne bi bili
svjesni, ili bez njihove privole; jer prijenos misli ovisio je o voljama korisnika s
obje strane, a misao je (primljena u vidu govora){321} bila prenosiva samo između
međusobno usklađenih Kamenova.

KRAJ

OBRADA: DISCO NINJA

 {1}
Naslov joj je, u izvornom izdanju ove knjige, Narn i Hin Hurin. Kako
objašnjava Christopher Tolkien u petome svesku ciklusa The History of Middle-
earth (The Lost Road, str. 322): "... [naslov] Narn i chin Hurin uvijek se tako
piše, ali u Nedovršenim pripovijestima neprimjereno sam ga prepravio u Narn i
Hin Hurin (jer nisam htio da se Chin izgovara kao suvremena engleska riječ
chin)." Vraćanje izvornoga oblika ovoj sindarinskoj riječi, te imenu Dirhaval i
pojmu Minlamad thent/ estent, jedine su jezične preinake u ovome prijevodu.
Vidi i jedanaesti svezak zbirke, The War of the Jewels, za podrobniji i donekle
drugačiji prikaz tekstualne povijesti ovoga djela. [Prev.]

{2}
Danas više i ne sumnjam da je vodena površina obilježena na mome
izvornom zemljovidu kao "Ledeni zaljev Forochel" bila, zapravo, tek malen dio
Zaljeva (opisanog kao "veliki" u Dodatku A (I, III) Gospodara prstenova), koji
je sezao mnogo dalje na sjeveroistok: sjeverne i zapadne obale tvorio mu je
veliki Rt Forochel, čiji se vrh javlja na mome izvornom zemljovidu, iako nema
imena. Jedna skica zemljovida mojega oca prikazuje kako se sjeverna obala
Međuzemlja u velikom luku širi od toga Rta na sever-severoistok, pri čemu joj je
najsjevernija točka na oko 700 milja od Carn Duma.

{3}
Hrvatsko izdanje Nedovršenih pripovijesti popraćeno je trima
zemljovidima koje je izradio sam Christopher Tolkien: prikazom Belerianda
izvorno priređenim za Silmarillion, pretisnutim uz manje ispravke, te prikazima
Numenora i Međuzemlja u Trećem dobu izvorno priređenim upravo za ovu
knjigu. Netom spomenuli zemljovid priređen za izvorno izdanje Gospodara
prstenova u nas nikad nije objavljen. [Prev.]

{4}
Fomdwaith se zatječe samo jedanput u Gospodaru prstenova (Dodatak A
(I, iii)), a ondje označava davnašnje žitelje Sjevernih krajeva, čiji su potomci bili
snježni ljudi Forochela; ali sindarinska riječ (g)waith rabila se i za područja i za
narode koji ih nastavaju (usporedi Enedwaith). Na jednoj svojoj skici zemljovida
moj otac je, kako se čini, izrijekom izjednačio Fomdwaith sa "Sjevernom
pustoši"; na drugoj je preveo taj pojam kao "Sjeverkraj".

{5}
U Silmarillionu na str. 214 navodi se da su u godini nakon Nirnaeth
Arnoediada oni vilenjaci iz Falasa koji su uspjeli izbjeći razaranje luka
Brithombar i Eglarest otišli s Cirdanom na otok Balar, gdje su sagradili "utočište
za sve koji bi ondje prispjeli; jer su držali i uporište na ušću Siriona gdje su
mnogi lagani i brzi brodovi ležali skriveni u dragama i vodama u kojima je
trstika rasla gusta poput šume".

{6}
Svjetiljke noldorskih vilenjaka što bacaju plavu svjetlost spominju se i
drugdje, premda se ne javljaju u objavljenome tekstu Silmarilliona. U prijašnjim
inačicama pripovijesti o Turinu, Gwindor, vilenjak iz Nargothronda koji je
pobjegao iz Angbanda te ga je Beleg pronašao u šumi Taur-nu-fuin, posjedovao
je jednu od tih svjetiljki (može se vidjeti na prikazu toga susreta što ga je
naslikao moj otac, vidi Pictures by J. R. R. Tolkien, 1979., br. 37); upravo je
prevrtanje i otkrivanje Gwindorove svjetiljke, pri čemu se razlila njezina
svjetlost, prikazalo Turinu lice Belega, kojega je ubio. U jednoj bilješci uz priču
o Gwindoru nazivaju se "Feanorske svjetiljke", čiju tajnu ni sami Noldori nisu
znali; a pritom se opisuju kao "kristali obješeni u mrežu tankih lanaca, kristali
što navijek zrače unutarnjim plavim sjajem".

{7}
"Sunce će ti obasjavati put." - U mnogo sažetijoj priči koju donosi
Silmarillion ne kazuje se kako je Tuor pronašao Dveri Noldora, dok se vilenjaci
Gelmir i Arminas uopće ne spominju. Oni se, međutim, javljaju u pripovijesti o
Turinu (Silmarillion, str. 232) kao glasnici koji su donijeli Ulmovo upozorenje u
Nargothrond; a ondje se navodi da su pripadali narodu Finarfinova sina
Angroda, koji je nakon Dagor Bragollacha boravio na jugu s Cirdanom
Brodograditeljem. U duljoj inačici priče o njihovu dolasku u Nargothrond,
Arminas iznosi poraznu usporedbu Turina s njegovim rođakom, kazavši da je
susreo Tuora "u divljinama Dor-lomina".

{8}
U Silmarillionu na str. 85 stoji da kad su se Morgoth i Ungoliant u tome
kraju borili oko toga kome će pripasti Silmarili, "Morgoth tad ispusti užasan krik
koji odjekivaše planinama. Zato su onaj kraj prozvali Lammoth, jer odjeci su
njegova glasa zauvijek ostali ondje, te bi ih probudili svi koji bi u toj zemlji
zavikali, a cijela je ona pustošija od brda do mora bila ispunjena urlicima poput
glasova u patnji." Ovdje se pak polazi od pretpostavke da je svaki ondje ispušten
zvuk prirodno bivao pojačan; a takav je pojam također bjelodano prisutan na
početku XIII. poglavlja Silmarilliona, gdje (u odlomku vrlo sličnom ovome) "tek
što su Noldori bili stupili na žal, njihovi se povici uzdigoše k brdima i umnožiše,
tako daje buka nebrojenih silovitih glasova preplavila čitavu sjevernu obalu".
Čini se da su prema jednome "predanju" Lammoth i Ered Lornin (Gorje jeke) ta
imena dobili zato što su se u njima zadržali odjeci Morgothova stravičnog krika
iz mučne borbe s Ungoliant, dok prema drugome imena jednostavno opisuju
zvukove u tome području.

{9}
Usporedi sa Silmarillionom, str. 235: "Turin je za to vrijeme hitao
sjevernim putevima kroz sad opustošene krajeve između Naroga i Teiglina, a
Oštra zima silazila mu je u susret; jer je te godine snijeg pao prije nego što je
jesen prošla, a proljeće je došlo kasno i hladno.”

{10}
U Silmarillionu na str. 135 stoji da je Ulmo, kad se ukazao Turgonu u
Vinyamaru i naputio ga da ode u Gondolin, rekao: "Tako će se dogoditi da će
prokletstvo Noldora pronaći i tebe prije kraja, a izdaja se probuditi među tvojim
zidovima. Tad će im zaprijetiti opasnost od vatre. No ako se opasnost doista
približi, tad će čak iz Nevrasta pristići jedan da te opomene i od njega će kroz
propast i oganj poteći nada za vilenjake i ljude. Ostavi zato u ovoj kući bojnu
opremu i mač, da ih on kroz buduća ljeta uzmogne naći i po ovome ćeš ga
prepoznati i nećeš biti zavaran." I Ulmo pojasni Turgonu koje bi vrste i oblika
morala biti kaciga i oklop i mač koje će ostaviti za sobom.

{11}
Tuor je bio otac Earendila, koji je bio otac Elrosa Tar-Minyatura, prvoga
kralja Numenora.

{12}
Ovo se zacijelo odnosi na Ulmovo upozorenje što su ga u Nargothrond
donijeli Gelmir i Arminas.

{13}
Sjenoviti otoci vrlo vjerojatno su Začarani otoci, opisani na kraju XI.
poglavlja Silmarilliona, koji su se "nizali poput mreže nad Sjenovitirn morima sa
sjevera na jug" nakon Skrivanja Valinora.

{14}
Usporedi Silmarillion, str. 214: "Na Turgonovu molbu, Cirdan sagradi
sedam hitrih brodova, a oni se otisnuše na Zapad; no nikakve se vijesti o njima
više nisu vratile u Balar, osim o jednom i posljednjem. Mornari toga broda dugo
su se borili s morem, a kad su već izgubili svaku nadu, na povratku ih prevrnu
velika oluja na domak obali Međuzemlja; ali jednoga od njih Ulmo spasi od
Osseova gnjeva, te ga valovi uzdigoše i izbaciše na obalu Nevrasta; on je bio
medu glasnicima koje je Turgon poslao iz Gondolina." Usporedi također
Silmarillion, str. 262.

{15}
Ulmove riječi upućene Turgonu javljaju se u XV. poglavlju
Silmarilliona u ovome obliku: "Sjeti se da jedina nada Noldora leži na Zapadu i
dolazi s Mora" te "No ako se opasnost doista približi, tad će čak iz Nevrasta
pristići jedan da te opomene.”

{16}
U Silmarillionu ne piše ništa o daljnjoj sudbini Voronwea nakon
njegova povratka u Gondolin s Tuorom; ali u izvornoj priči ("O Tuoru i
Izgnanicima iz Gondolina") bio je jedan od onih koji su uzmogli pobjeći od
razaranja toga grada - na što se odnose ove Tuorove riječi.

{17}
Usporedi Silmarillion, str. 172-3: "[Turgon je vjerovao] kako je kraj
Opsade značio početak propasti Noldora, ako im ne pristigne pomoć; stoga je
kradomice poslao čete Gondolindrima na ušće Siriona i Balarski otok. Oni ondje
izgradiše brodove i otisnuše se na krajnji Zapad prema Turgonovu nalogu, istući
Valinor kako bi izmolili oprost i pomoć od Valara; a preklinjali su morske ptice
da ih vode. Ali mora bijahu divlja i široka, a sjenke i čarolije ležahu nad njima,
te je Valinor bio skriven. Tako nijedan Turgonov poslanik nije stigao na Zapad,
mnogi su se izgubili, a premalo ih se vratilo." U jednom od "sastavnih tekstova"
Silmarilliona stoji da iako Noldori "nisu poznavali umijeće brodogradnje, a sva
plovila koja bi sazdali tonula su ili su ih vjetrovi vraćali", ipak je nakon Dagor
Bragollacha "Turgon stalno držao tajno pribježište na otoku Balaru", a kad su
nakon Nirnaeth Arnoediada Cirdan i ostatak njegova naroda pobjegli iz
Brithombara i Eglaresta u Balar, "pomiješali su se s tamošnjom Turgonovom
naseobinom". Ali ovaj element priče zatim je izbačen, tako da se u objavljenome
tekstu Silmarilliona ne spominje uspostava staništa vilenjaka iz Gondolina na
Balaru.

{18}
Šume Nuatha ne spominju se u Silmarillionu i nisu obilježene na
pripadajućemu zemljovidu. Pružale su se na zapad od gornjeg dijela toka Naroga
prema izvoru rijeke Nenning.

{19}
Usporedi Silmarillion, str. 229: "[Gwindora prepozna] Finduilas, kći
kralja Orodretha, i srdačno ga dočeka, budući da ga je ljubila prije Nirnaetha, a
Gwindor zauzvrat toliko ljubio njezinu ljepotu da ju je nazvao Faelivrin, što
znači sunčev sjaj u jezerima Ivrina.”

{20}
Rijeka Glithui ne spominje se u Silmarillionu i ime joj nije navedeno na
zemljovidu, iako je ondje prikazana: to je pritok Teiglina što se spaja s tom
rijekom nešto sjevernije od utoka Malduina.

{21}
Ova se cesta spominje u Silmarillionu na str. 224: "[Drevna cesta] što je
vodila niz dugi tjesnac Siriona, pokraj otoka na kojem je stajao Finrodov Minas
Tirith i dalje, preko zemlje između Malduina i Siriona i uz rub Brethila sve do
Teiglinskog prijelaza.”

{22}
"Smrt Glamhothu!" To je ime, premda se ne javlja ni u Silmarillionu ni
u Gospodaru prstenova, bilo uvriježen izraz za orke na sindarinskom jeziku.
Značenje je "rulja koja galami", "čopor koji graji"; usporedi Gandalfov mač
Glamdring te Tol-in-Gaurhoth, Otok (čopora) vukodlaka.

{23}
Echoriath: Kružno gorje oko ravnice Gondolina; ered embar nin: gorje
mojega doma.

{24}
U Silmarillionu, na str. 219. Beleg iz Doriatha kazao je Turinu (neko
vrijeme prije sadašnje radnje) da su orci načinili cestu kroz prolaz Anach, "pa
Dimbar kojim je nekoć vladao mir, propada pod Crnom rukom".

{25}
Ovom su cestom Maeglin i Aredhel utekli u Gondolin dok ih je gonio
Eol (Silmarillion, XVI. poglavlje); a kasnije su Celegorm i Curufin pošli njome
nakon što su bili izgnani iz Nargothronda (isto, str. 191-2). Jedino se u ovome
tekstu spominje njezin produžetak na zapad prema Turgonovu drevnome domu u
Vinyamaru podno gore Taras: a njezina trasa nije obilježena na zemljovidu
nakon križanja sa starom južnom cestom za Nargothrond na sjeverozapadnome
rubu Brethila.

{26}
Ime Brithiach sadrži sastavnicu brith, "šljunak", koja se također zatječe
u imenima rijeke Brithon i luke Brithombar.

{27}
U usporednoj inačici teksta na ovome mjestu, koja je gotovo sigurno
bila odbačena u korist ovdje navedene, putnici nisu prešli Sirion preko gaza
Brithiach, već su stigli do rijeke nekoliko liga sjeverno odatle. "Mučnim su
koracima doprtili do obale rijeke, a ondje Voronwe viknu: 'Gle čuda! I dobra i
zla slutnja leže u njemu. Sirion se zaledio, premda nijedna pripovijest ne
spominje takvo što sve od dolaska Eldara s Istoka. Tako možemo prijeći i
uštedjeti si mnoge naporne milje, preduge za našu snagu. Ipak, tako su i drugi
mogli prijeći, ili nas mogu slijediti.'" Prešli su rijeku preko leda bez poteškoća, te
"tako Ulmovi savjeti svrću Neprijateljevu pakost u korist, jer je njihov put time
bio skraćen, te su na izmaku svoje nade i snage Tuor i Voronwe naposljetku
stigli do Suhe rijeke na mjestu gdje je istjecala iz vanjskih litica gorja.”

{28}
Usporedi Silmarillion, str. 134: "Ali postojao je podzemni prolaz pod
planinama koji su u tami svijeta prorovale vode što istjecahu kako bi se
pridružile pritocima Siriona; a ovaj je put pronašao Turgon i njime dospio do
zelene doline među planinama i ugledao otok-brijeg od čvrsta glatka kamena
koji je ondje stajao; jer je dolina bila veliko jezero u drevnim danima.”

{29}
U Silmarillionu se ne navodi da su veliki orlovi ikada živjeli na
Thangorodrimu. U XIII. poglavlju (str. 118) Manwe je "poslao jato orlova,
zapovjedivši im da se nastane na sjevernim liticama i stražare nad Morgothom";
dok u XVIII. poglavlju "Thorondor doletje žurno iz svojega visokog gnijezda
među vrhuncima Crissaegrima" da spasi Fingolfinovo tijelo pred dverima
Angbanda. Usporedi također Povratak kralja VI 4: stari Thorondor "koji je svoja
gnijezda savio na nepristupačnim vrhuncima Kružnoga gorja dok je Međuzemlje
bilo još mlado". Najvjerojatnije je zamisao o Thorondorovu prvotnom boravku
na Thangorodrimu, koja se zatječe i u jednom ranom tekstu Silmarilliona, poslije
bila odbačena.

{30}
U Silmarillionu ne piše ništa konkretno o govoru vilenjaka iz
Gondolina: ali ovaj odlomak navodi na zaključak da je nekima od njih bilo
uobičajeno služiti se Uzvišenim govorom (Quenyom). U jednom kasnom
lingvističkom eseju navodi se da je u Turgonovoj kući kvenijski jezik bio u
svakodnevnoj uporabi, te da je to bio Earendilov materinji jezik; ali "za većinu
žitelja Gondolina to je postao jezik iz knjiga, te su se kao i drugi Noldori u
svakodnevnom govoru služili sindarinskim". Usporedi Silmarillion, str. 139:
nakon Thingolove zapovijedi "Izgnanici preniješe sindarinski jezik u svoju
svakodnevnu upotrebu, te su Uzvišenim govorom Zapada razgovarali jedino
noldorski kneževi između sebe. No taj je govor zauvijek živio kao jezik znanosti,
gdje god da je itko od toga naroda živio.”

{31}
Radilo se o cvjetovima koji su izdašno cvali po grobnim humcima
rohanskih kraljeva podno Edorasa, a koje je Gandalf imenovao na jeziku
Rohirrima (kako ga se prevodi na staroengleski) simbelmyne, odnosno
"spomenak", "jer cvjetaju u svako godišnje doba i rastu tamo gdje počivaju mrtvi
ljudi". (Dvije kule III 6.) Vilenjačko ime uilos zatječe se jedino u ovome
odlomku, ali riječ se nalazi i u pojmu Amon Uilos, sindarinskom prijevodu
kvenijskoga imena Oiolosse ("Vječno snježnobijela", Manweova gora). U tekstu
"Cirion i Eorl" cvijet dobiva još jedno vilenjačko ime, alfirin.

{32}
U Silmarillionu se na str. 98 navodi da je Thingol nagradio patuljke iz
Belegosta mnogim biserjem: "Ove mu je dao Cirdan, jer ih se velik broj nalazio
u plićacima oko Balarskog otoka.”

{33}
Ecthelion od Vrela spominje se u Silmarillionu kao jedan od Turgonovih
kapetana koji su čuvali krila gondolinske vojske pri povlačenju niz Sirion iz
Nirnaeth Arnoediada, te kao onaj koji je umorio Gothmoga, kneza Balroga, koji
je pritom umorio i njega, u napadu na grad.

{34}
Na ovome mjestu prestaje pažljivo ispisan, premda umnogome
ispravljan rukopis, dok je ostatak teksta na brzinu zapisan rukom na komad
papira.

{35}
Pripovijedanje na ovome mjestu napokon prestaje, pa preostaje samo
nekoliko na brzinu zapisanih naputaka za daljnji tijek priče:
Tuor je upitao kako se Grad zove i saznao njegovih sedam imena. (Vrijedno
je pozornosti, i bez sumnje namjerno, da se ime Gondolin ni jedan jedini put ne
spominje u tekstu sve do samoga kraja: uvijek se naziva Skrivenim kraljevstvom
ili Skrivenim gradom.) Ecthelion je izdao zapovijedi za davanje znaka te su se
oglasile trublje s kula Velikih dveri, odjeknuvši u brdima. Nakon stanke, začuli
su daleki odgovor glasova trublji s gradskih zidina. Dovedeni su konji (za Tuora
zelenko); te su odjahali u Gondolin.
Trebao je uslijediti opis Gondolina, stubišta što vodi do njegova visokog
podija i velebnih dveri, humaka (ova riječ nije sasvim čitljiva) s mallornima,
brezama i zimzelenim stablima, te Trga Vrela, Kraljeve kule nad arkadom
stupova i Fingolfinova barjaka. Zatim bi se pojavio sam Turgon, "najveći među
svom Djecom Svijeta, izuzev Thingola", s bijelim i zlatnim mačem u toku od
bjelokosti (slonovače) i izrazio dobrodošlicu Tuoru. Vidjelo bi se Maeglina gdje
stoji desno od prijestolja, te Idril, Kraljevu kćer, gdje sjedi desno; a Tuor bi
izgovorio Ulmovu poruku ili "tako da svi čuju" ili "u vijećnici".
Druge nevezane bilješke nagovješćuju da se tu trebao naći opis Gondolina
kako ga je izdaleka vidio Tuor, da će Ulmov plašt iščeznuti kada Tuor izgovori
poruku za Turgona, da će biti objašnjeno zašto ne postoji kraljica Gondolina, te
da će se istaknuti, ili kad Tuor prvi put ugleda Idril ili u nekom ranijem trenutku,
daje on u životu upoznao, ili čak vidio, vrlo malo žena. Većina žena i sva djeca
iz Annaelove družbe u Mithrimu bila su poslana daleko na jug; kao sužanj, Tuor
je vidio samo ohole i barbarske žene Istočnjaka, koje su se prema njemu
ponašale kao prema zvijeri, ili nesretne ropkinje, primorane na težak rad od
djetinjstva, prema kojima je osjećao tek samilost.
Može se zamijetiti da kasnija spominjanja mallorna u Numenoru, Lindonu i
Lothlorienu ne navode na zaključak, iako ga i ne poriču, da su ta stabla rasla u
Gondolinu u Starim danima; a također daje žena Turgonova, Elenwe, davno prije
stradala pri prijelazu Fingolfinove vojske preko Helcaraxea (Silmarillion, str.
96).

{36}
Na ovome mjestu u tekstu Narna slijedi odlomak koji opisuje kratak
boravak Hurina i Huora u Gondolinu. Vrlo se blisko temelji na priči koju prenosi
jedan od "sastavnih tekstova" Silmarilliona - do te mjere blisko da mu je tek
inačica, te ga ovdje ne ponavljam. Priča se može pročitati u Silmarillionu na str.
170-172.

{37}
Ovdje u tekstu Nama stoji odlomak s prikazom Nirnaeth Arnoediada,
koji sam izostavio iz razloga navedenih u bilješci 1; vidi Silmarillion, str. 205-
213.

{38}
Postoji inačica teksta u kojoj se izričito navodi da je Morwen doista bila
u dosluhu s Eldarima, koji su imali tajna boravišta u gorju nedaleko od njezine
kuće. "Ali nikakvih novosti za nju nisu imali. Nitko nije vidio Hurinov pad.
"Nije bio uz Fingona,' kazali su: "bio je potisnut na jug s Turgonom, ali ako je
itko od njegova naroda uspio pobjeći, to je bilo na začelju gondolinske vojske.
Ali tko to može znati? Jer orci su sve poginule naslagali na zajedničku gomilu,
tako da je potraga uzaludna, sve kad bi se netko i usudio otići do Haudh-en-
Nirnaetha.'"

{39}
S ovim opisom Hadorova šljema usporedi "velebne maske užasnog
oblika" koje su nosili patuljci iz Belegosta u Nirnaeth Arnoediadu, te su im
"dobro služile u borbi protiv zmajeva" (Silmarillion, str. 211). Turin je kasnije
nosio patuljačku masku polazeći u boj iz Nargothronda, "a njegovi bi se
neprijatelji razbježali pred njegovim licem" (isto, str. 230).

{40}
Orkovski napad u Istočnome Beleriandu pri kojem je Maedhros spasio
Azaghala ne spominje se nigdje drugdje.

{41}
Moj otac drugdje je napomenuo da je govor Doriatha, bilo Kraljev, bilo
tuđi, čak i u Turinovim danima bio starinski u usporedbi s onime kojim se
drugdje govorilo; a i da je Mim zamijetio (iako postojeći napisi vezani uz Mima
to ne spominju) da je taj govor koji je stekao tijekom štićeništva bio jedina
osobina koje se Turin nikad nije riješio, ma koliko da je inače bio kivan na
Doriath.

{42}
U bilješci na margini jednoga sastavnog teksta na ovome mjestu piše:
"Uvijek je u licima svih žena tražio lice Lalaith."

{43}
U jednoj inačici teksta u ovom se dijelu radnje za Saerosa kaže da je bio
u rodu s Daeronom, a u drugoj da je bio Daeronrv brat: objavljeni tekst
vjerojstno je najkasniji.

{44}
Šumski divljak: "woodwose".

{45}
U jednoj inačici teksta ovog dijela priče Turin ovom prilikom objavi
odmetnicima svoje pravo ime; i kaže da je, bivajući po pravu vladar i sudac
Hadorova naroda, s pravom sasjekao Forwega, jer je ovaj bio čovjek iz Dor-
lomina. Zatim Algund, stari odmetnik koji je bio pobjegao niz Sirion iz Nirnaeth
Arnoediada, kaže da ga Turinove oči već dugo podsjećaju na nečije tuđe kojih se
nikako nije mogao sjetiti, ali sad ga prepoznaje kao Hurinova sina. "'Ali on je
bio niži rastom, nizak za svoj rod, makar prožet plamenom; a kosa mu bijaše
zlaćano crvena. Ti si taman i visok. U tebi vidim tvoju majku, sad kad te bolje
pogledam; ona je potjecala iz Beorova naroda. Pitam se kakva li je sudbina nju
snašla.' "Nije mi znano', reče Turin. 'Nikakvi glasi sa Sjevera ne stižu.'" U toj
inačici upravo to saznanje, da je Neithan zapravo Turin, sin Hurinov, tjera one
odmetnike koji su bili podrijetlom iz Dor-lomina da ga prihvate za vođu svoje
čete.

{46}
Najkasnije napisane inačice ovoga dijela priče potvrđuju da je Turin,
nakon što je postao njihov kapetan, odveo odmetnike iz šume južno od Teiglina,
u kojoj su živjeli Šumljaci, te da je Beleg dospio onamo uskoro nakon njihova
odlaska; ali zemljopisni su odnosi nejasni, a prikazi kretanja odmetnika
proturječni. Čini se nužnim pretpostaviti, u svetlu daljnjeg tijeka radnje, da su se
zadržali u dolini Siriona, te da, dapače, nisu odmaknuli daleko od svojih
prethodnih staništa iz vremena orkovskog pohoda na Šumljake. U jednoj
predloženoj inačici otišli su prema jugu i stigli u kraj "iznad Aelin-uiala i
močvara Siriona"; ali nakon što su ljudi postali nezadovoljni u toj "zemlji bez
utočišta", Turina su nagovorili da ih odvede natrag u one šumovite krajeve južno
od Teiglina gdje ih je prvi put susreo. To bi odgovaralo prohtjevima radnje.

 {47}
U Silmarillionu se radnja nastavlja (str. 219-221) Belegovim oproštajem
od Turina. Turinovim neobičnim predznanjem da će ga sudbina odvesti na Amon
Rudh, Belegovim dolaskom u Menegroth (gdje dobiva mač Anglachel od
Thingola i lembas od Melian), te njegovim povratkom u ratovanje protiv orka u
Dimbaru. Nema drugog teksta koji bi nadomjestio ondje navedeni, pa je stoga taj
odlomak ovdje izostavljen.

{48}
Turin je utekao iz Doriatha ljeti; proveo je jesen i zimu medu
odmetnicima, te sasjekao Forwega i postao njihov kapetan dogodine u proljeće.
Ovdje opisani događaji zbili su se idućega ljeta.

{49}
Za aeglos, "snježni trn", kaže se da je bio poput štipavca (borovice), ali
veći, a cvetovi su mu bili bijeli. Aeglos je također bilo ime Gil-galadova koplja.
Seregon, "krv stijene", bio je biljka penjačica kakva se na hrvatskom zove
"žednjak"; cvjetovi su joj bili dubokocrvene boje.

{50}
Jednako tako su Frodo, Sam i Golum u Ithilienu naišli na mnogo grmlja
borovice žutih cvetova, "mršavog i tankonogog pri dnu a gustog na vrhu", tako
da su mogli uspravno hodati pod njime, "prolazeći kroz duge suhe prolaze", a
cvijeće s njihova granja je "svjetlomrcalo u mraku i širilo oko sebe slabašan i
slatkast miris" (Dvije kule IV 7).

{51}
Drugdje se sindarinsko ime Sitnih patuljaka navodi kao Noegyth Nibin
(tako stoji u Silmarillionu, str. 223) i kao Nibin-Nogrim. "Pustopoljine što su se
uzdizale između dolina Siriona i Naroga" sjeveroistočno od Nargothronda ne
jednom se nazivaju imenom Vrištine Nibin-noega (ili inačicama toga imena).

{52}
Visoka litica kroz koju ih je Mim proveo usjekom koji je nazvao
"dverima predvorja" bila je (čini se) sjeverni rub izbočine; litice na istočnoj i
zapadnoj strani bile su puno strmije.

{53}
Androgova kletva bilježi se i ovako: "Nek mu pri ruci ne bude luka u
smrtnoj pogibelji." Kako se ispostavilo, Mim je stradao od Hurinova mača pred
dverima Nargothronda (Silmarillion, str. 253).

{54}
Zagonetka ostalih predmeta u Mimovoj vreći nije objašnjena. Jedina
druga izjava o toj temi nalazi se u jednoj na brzinu zapisanoj bilješci, koja
nagovešćuje da je tu možda bilo zlatnih grumenova prerušenih u korijenje, te
spominje da je Mim tragao "za starim blagom jedne patuljačke kuće u blizini
"pljosnatih stijena'." Riječ je bez sumnje o onima koje tekst spominje kao
"krupne stijene, nagnute ili navaljane u gomile" na mjestu gdje je Mim bio
zarobljen. Ali nigdje nema ni naznake o tome kakvu je ulogu to blago trebalo
igrati u priči o Bar-en-Danwedhu.

{55}
Prijevoj preko obronka Amon Darthira bio je jedini prolaz "između
Serecha i dalekoga zapadnog predjela gdje je Dor-lomin graničio s Nevrastom".

{56}
Kako priču prenosi Silmarillion (str. 237), Brandiru je zla slutnja došla
nakon što je čuo "vijesti koje mu je donio Dorlas", pa time (čini se) i tek nakon
što je saznao da je taj čovjek na nosiljci Crni mač iz Nargothronda, za kojeg se
pričalo da je sin Hurina iz Dor-lomina.

{57}
Orodreth je "tajnim putevima" razmjenjivao poruke s Thingolom.

{58}
U Silmarillionu se (na str. 130-131) Visoki Faroth, odnosno Taur-en-
Faroth, opisuje kao "velebna šumovita brda". Ovdje se u opisu "smeđeg i golog"
možda misli na gole krošnje s početka proljeća.

{59}
Moglo bi se pretpostaviti da je tek nakon što je svemu došao kraj, a
Turin i Nienor su stradali, taj njezin napad drhtavice bio prizvan u sjećanje, te se
njegovo značenje shvatilo i Dimrost je bio preimenovan u Nen Girith; ali u
predaji se ime Nen Girith koristi od početka.

{60}
Ako se Glaurung doista namjeravao vratiti u Angband, moglo bi se
pomisliti da bi pošao starom cestom do Teiglinskih prijelaza, smjerom koji ne bi
bio znatno drugačiji od onoga koji ga je doveo do Cabed-en-Arasa. Možda se
pretpostavljalo da se htio vratiti u Angband putem kojim je otišao na jug u
Nargothrond, uz Narog do Ivrina. Usporedi i Mablungove riječi: "Vidjeli
nailazak Glaurungov, te pomislih da... se vraća svojemu Gospodaru. Ali on svrnu
prema Brethilu... "
Kad je Turambar kazao kako se nada da će Glaurung ići ravno i ne skretati,
mislio je time reći da će, ako Zmaj pođe duž Teiglina do Prijelaza, moći
prodrijeti u Brethil bez potrebe da prelazi klanac, na kojem bi bio ranjiv.

{61}
Nisam pronašao nijedan zemljovid koji hi podrobnije ilustrirao
predodžbu mog oca o topografiji toga kraja, ali čini se da ova skica barem
okvirno odgovara navodima iz radnje:


{62}
Izrazi "mahnito uteče odatle" i "otrča od njega" daju do znanja da je
između mjesta gdje je Turin ležao kraj Glaurungova trupla i ruba klisure
postojao određen razmak. Moguće je da je Zmaja smrtni skok prenio na izvesnu
udaljenost od suprotnog ruba.

{63}
Na daljem mjestu u radnji sam Turin prije smrti naziva to mjesto Cabed
Naeramarth, pa se može pretpostaviti kako je to kasnije ime proizašlo iz predaje
o njegovim posljednjim riječima.
Moguća nedosljednost u izjavi da je Brandir (i ovdje i u Silmarillionu) bio
zadnji čovjek koji je pogledao u Cabed-en-Aras, iako je onamo uskoro nakon
njega došao i Turin, a dapače i vilenjaci i svi oni koji su nad njime podigli
humak, možda se može objasniti usko doslovnim tumačenjem riječi iz Nama
posvećenih Brandiru: on je bio posljednji čovjek koji je pogledao baš "u njegov
mrak". Doista, moj otac je imao namjeru promijeniti radnju tako da Turin ne
ubije sebe na Cabed-en-Arasu, već na Finduilasinu humku pri Teiglinskim
prijelazima; ali to nikad nije dobilo pisani oblik.

{64}
Iz ovoga se čini kako je "Srnin skok" bilo prvotno ime toga mjesta, a
štoviše i značenje imena Cabed-en-Aras.

{65}
Ovaj opis mallorna uvelike sliči onome koji je Legolas dao svojim
sudruzima dok su se približavali Lothlorienu (Prstenova družina II 6).

{66}
Kraljev mač bijaše upravo Aranruth, mač Elua Thingola iz Doriatha u
Beleriandu, koji je Elros naslijedio od majke Elwing. Bili su tu i drugi važni
predmeti iz baštine: Barahirov prsten, velika sjekira Tuora, Earendilova oca, te
luk Bregora iz Beorove kuće. Samo je prsten Barahira, oca Berena Jednorukog,
preživio Propast; jer njega je Tar-Elendil dao svojoj kćeri Silmarien, te ga se
čuvalo u Kući prinčeva Andunie, među kojima je posljednji bio Elendil Vjerni,
koji je utekao iz razaranja Numenora u Međuzemlje. [Piščeva bilješka.] - Priču o
Barahirovu prstenu donosi 19. poglavlje Silmarilliona, a njegovu kasniju
povijest Dodatak A (I, III i V) Gospodara prstenova. U Silmarillionu nema ni
spomena "velike sjekire Tuora", ali ona je imenovana i opisana u izvornome
"Padu Gondolina" (1916.-1917., vidi str. 15), gdje se navodi da je Tuor u
Gondolinu umjesto mača nosio sjekiru, koju je nazvao Dramborleg na jeziku
naroda Gondolina. U popisu imena pridodanom toj pripovijesti Dramborleg se
prevodi kao "Oštar bat": "Tuorova sjekira koja je udarcem ostavljala i težak utor
kao močuga i raskol kao mač."

{67}
U "Opisu Numenora" on se naziva Tar-Meneldur Elentirmo (Motritelj
zvijezda). Vidi i stavku o njemu u "Elrosovoj lozi".

{68}
Sorontova uloga u ovoj priči sada se može tek nazreti.

{69}
Kako navodi "Opis Numenora" upravo je Veantur prvi uspio doploviti
do Međuzemlja 600. godine Drugoga doba (rođen je 451.). U Izvešću o
godinama u Dodatku B Gospodara prstenova stavka za 600. godinu glasi: "Pred
obalama se pojavljuju prve lađe Numenorejaca."
U jednom kasnom filološkom eseju nalazi se opis prvog susreta
Numenorejaca s ljudima iz Eriadora u to vrijeme: "Šest stotina godina nakon
odlaska preživelih Atana [Edaina] preko mora u Numenor, jedna se lađa prvi put
vratila sa Zapada u Međuzemlje i preplovila Lhunski zaton. Njezina je kapetana
i pomorce s dobrodošlicom dočekao Gil-galad, počevši tako prijateljstvo i savez
Numenora s lindonskim Eldarima. Vijest se brzo proširila, ispunivši ljude iz
Eriadora čuđenjem. Iako su u Prvome dobu živjeli na Istoku, do njih su doprli
glasi o groznome ratu 'iza Zapadnoga gorja' [tj. Ered Luina]; ali njihova predaja
nije sačuvala jasan prikaz toga rata, te su vjerovali da su svi ljudi koji su
nastavali krajeve s one strane stradali ili se utopili u velikim plamenim
previranjima i morskim prodorima. Ali budući da se i dalje među njima kazivalo
da su ti ljudi u nepamtivo davnim godinama bili upravo s njima u rodu, poslali
su poruke Gil-galadu, tražeći dopuštenje da upoznaju te lađare "koji se vratiše iz
smrti u dubinama Mora". Tako se zbilo da je između njih došlo do susreta na
Kulskim brdima; a na taj susret s Numenorejcima došlo je samo dvanaest ljudi iz
Eriadora, veoma srčanih i odvažnih, jer njihov je narod mahom strahovao da su
ti novopridošlice zapravo pogibeljni dusi Mrtvih. Ali kad su ugledali lađare,
strah im je minuo, iako su neko vrijeme samo stajali nijemo od udivljenja; jer ma
koliko da ih se moćnima smatralo u njihovu rodu, ovi su lađari držanjem i
odorama bili sličniji vilenjačkim glavarima nego smrtnim ljudima. Ipak, nisu
uopće dvojili da su s njima u pradavnom rodu; a lađari su jednako tako s
radosnim iznenađenjem motrili ljude iz Međuzemlja, jer u Numenoru se
vjerovalo da su ti Ljudi koji su ostali za njima bili potomci onih zlih ljudi koje je
Morgoth u posljednjim danima ratova protiv njega prizvao s Istoka. Ali sada su
gledali lica slobodna od Sjenke i ljude koji bi mogli prošetati Numenorom a da
ih se ne smatra strancima, izuzev po odjeći i oružju. Zatim su odjednom, nakon
što su pošutjeli, i Numenorejci i ljudi iz Eriadora progovorili riječima
dobrodošlice i pozdrava na svojim jezicima, kao da se obraćaju prijateljima i
rođacima koje dugo nisu vidjeli. Isprva su se razočarali, jer nijedna strana nije
mogla razumjeti onu drugu; ali kad su malo prijateljski drugovali, otkrili su da su
im i dalje zajedničke vrlo mnoge još uvijek jasno prepoznatljive riječi, a da se
druge pozornim slušanjem mogu razumjeti, pa su mogli s prekidima razgovarati
o jednostavnim temama." Drugdje u tom eseju objašnjava se da su ti ljudi
obitavali oko jezera Evendim, Sjevernoga humlja i Vjetrenih brda, kao i u
krajevima između njih, sve do Brandywinea, zapadno od kojega su često znali
odlutati, iako se ondje nisu nastanili. Bili su naklonjeni vilenjacima, iako su na
njih gledali s udivljenjem; a Mora su se plašili i nisu ga htjeli ni pogledati. Čini
se da su podrijetlom bili ljudi istoga soja kao i Beorov i Hadorov narod, samo što
oni nisu prešli u Beleriand preko Modroga gorja tijekom Prvoga doba.

{70}
Sin Kraljeva nasljednika: Aldarion, Meneldurov sin. Tar-Elendil predao
je žezlo Menelduru tek nakon daljnjih petnaest godina.

{71}
Eruhantale: "Zahvalnost Eruu", jesenji blagdan u Numenoru: vidi "Opis
Numenora .

{72}
(Sir) Angren je bilo vilenjačko ime rijeke Isen. Ime Ras Morthil. koje se
ne zatječe drugdje, zacijelo pripada velikom rtu na kraju sjevernog poluotoka
Belfalaskog zaljeva, zvanom i Andrast (Dugi rat).
Spomen "Amrothove zemlje, gdje još borave nandorski vilenjaci" može se
protumačiti u smislu da je pripovijest o Aldarionu i Erendis bila zapisana u
Gondoru prije odlaska posljednje lađe iz luke Šumskih vilenjaka pokraj Dol
Amrotha 1981. godine Trećeg doba.

{73}
O Uinen, supruzi Ossea (Maiarima Mora) vidi više u Silmarillionu, str.
30. Ondje se kazuje da ''Numenorejci dugo življahu pod njezinom zaštitom i
držahu je ravnom Valarima".

{74}
Postoji navod da su Cehovsku kuću Moreplovaca "zaplijenili Kraljevi,
te je prenijeli u zapadnu luku Andunie; svi su zapisi iz nje stradali" (tj. u
Propasti), uključujući sve podrobne zemljovide Numenora. Ali nije navedeno
kada se zbila ta zapljena Eambara.

{75}
Rijeka se kasnije zvala Gwathlo, odnosno Sivotok, a luka Lond Daer.

{76}
Usporedi Silmarillion, str. 160: "Ljudi iz te kuće [tj. Beorove] bijahu
tamnih ili smeđih vlasi sa sivim očima". Prema jednom rodoslovlju Beorove
kuće, Erendis je potjecala od Bereth, koja je bila sestra Baragunda i Belegunda,
te strina Morwen, majke Turina Turambara, i Rian, majke Tuorove.

{77}
O razlici životnog vijeka među Numenorejcima vidi Bilješku 31 u
tekstu "Elrosova loza".

{78}
O drvetu oiolaire vidi "Opis Numenora".

{79}
Ovo valja shvatiti kao znamenje.

{80}
Usporedi Akallabeth (Silmarillion, str. 302), gdje se kazuje da u vrijeme
Ar-Pharazona "svako bi se malo jedan od velikih brodova Numenorejaca potopio
i više se ne bi vratio u luku, premda ih takva nesreća nije pogodila još od izlaska
Zvijezde".

{81}
Valandil je bio Aldarionov bratić, kao sin Silmarien, kćeri Tar-Elendila i
sestre Tar-Meneldura. Valandil, prvi u lozi prinčeva Andunie, bio je predak
Elendila Visokog, oca Isildura i Anariona.

{82}
Erukyerme: "Molitva Eruu", Blagdan proljeća u Numenoru: vidi "Opis
Numenora".

{83}
U Akallabethu (Silmarillion, str. 302) piše: "s vremena na vrijeme, kad
je zrak bio čist, a sunce na istoku, promatrali su pučinu i u daljini nazirali na
zapadu blistavobijeli grad na dalekoj obali, veliku luku i kulu. U ono su vrijeme,
naime, Numenorejci bili dalekovidni: ali ipak su samo oni oštrih očiju uspijevali
vidjeti ovu viziju, možda s vrha Meneltarme ili s kakvog broda koji bi odmakao
od zapadne obale... Ali mudri među njima ipak su znali da ta daleka zemlja nije
bila Blaženo kraljevstvo Valinora, već Avallone, luka Eldara na Eressei,
najistočnijoj od Neumirućih zemalja."

{84}
Odatle je potekla, kazuje se, kasnija navada Kraljeva i Kraljica da poput
zvijezde nose bijeli dragulj na čelu, dok krune nisu imali. [Piščeva bilješka.]

{85}
U Zapadini i u mjestu Andunie vilin-jezikom [sindarinskim] govorili su
i plemeniti i pučani. Na tom je jeziku odgojena Erendis; ali Aldarion je govorio
numenorejskim jezikom, iako je kao i svi plemeniti ljudi Numenora znao i jezik
Belerianda. [Piščeva bilješka]. - Drugdje, u jednoj bilješci o jezicima u
Numenoru, stoji da je opća uporaba sindarinskog na sjeverozapadu Otoka
potjecala odatle što su te dijelove uglavnom naselili ljudi "beorovskog"
podrijetla; a Beorov narod u Beleriandu je rano napustio svoj govor i prihvatio
sindarinski. (U Silmarillionu se to ne spominje, iako ondje stoji (str. 160) da u
Dor-lominu u Fingolftnovo doba Hadorov narod nije zaboravio svoj govor, "te se
iz njega razvio zajednički jezik Numenora".) U drugim područjima Numenora
materinji jezik naroda bio je adunaički, iako su u izvesnoj mjeri gotovo svi znali
sindarinski; u kraljevskoj kući, kao i u većini plemenitih ili učenih kuća,
sindarinski je obično bio materinji jezik, sve do nakon vremena Tar-Atanamira.
(Na kasnijem mjestu u ovoj pripovijesti stoji da je Aldarionu zapravo bio draži
numenorejski govor; može biti da je u tome predstavljao iznimku.) Ova bilješka
dalje navodi da iako je sindarinski obično u dugoj uporabi među smrtnim
ljudima postajao raznorodan i dijelio se na narječja, u Numenoru je taj proces
najvećim dijelom bio obuzdan, barem među plemenitima i učenima, zbog
doticaja s Eldarima s Eressee i iz Lindona. Kvenijski se u Numenoru nije
govorio. Znali su ga samo učeni, uz obitelji uzvišena podrijetla, gdje se
naučavao u ranoj mladosti. Rabio se u službenim poveljama predviđenim za
pohranu, poput Zakona, te u Popisu i Godišnjacima Kraljeva (usporedi
Akallabeth: "U Popisu kraljeva bilo je ipak zapisano ime Herunumen na jeziku
Plemenitih vilenjaka"), a često i u zakučastijim djelima iz predaje. Također se
uvelike rabio za nazivlje: službena imena svih mjesta, područja i toponima na
Otoku bila su u kvenijskom obliku (iako su obično imala i mjesne nazive,
uglavnom istoznačne, na sindarinskom ili na adunaičkom). Osobna, a napose
službena i javna imena svih članova kraljevske kuće, te cijele Elrosove loze,
davala su se u kvenijskom obliku.
Iz spominjanja ove problematike u Gospodaru prstenova. Dodatak F, I
(odjeljak "O ljudima"), stječe se donekle drugačiji dojam o mjestu sindarinskoga
među jezicima Numenora: "Dunedaini su jedini od svih ljudskih rasa znali i
govorili i jedan vilenjački jezik, jer su im praoci bili naučili sindarinski i
prenijeli to znanje na svoju djecu kao pučku predaju, koja se s godinama nije
mnogo mijenjala."

{86}
Elanor je bio zlaćan cvetić zvezdasta oblika; također je rastao na humku
Cerin Amrothu u Lothlorienu (Prstenova družina II 6). Sam Gamgee njegovo je
ime, na Frodov prijedlog, nadjenuo svojoj kćeri (Povratak kralja VI 9).

{87}
Vidi bilješku 76, prije, za navod Erendisina podrijetla od Bereth, sestre
Morwenina oca Baragunda.

{88}
Navodi se da su Numenorejci, poput Eldara, izbjegavali rađati djecu kad
bi predvidjeli mogućnost da dođe do bilo kakvog razdvajanja muža i žene
između djetetova začeća i u najmanju ruku njegova rana djetinjstva. Aldarion je
ostao kod kuće vrlo kratko vrijeme nakon rođenja svoje kćeri, ako se mjeri
numenorejskim pojmom doličnosti.

{89}
U jednoj bilješci o "Vijeću Žezla" u ovom razdoblju povijesti Numenora
navodi se kako to Vijeće nije imalo ovlasti da upravlja Kraljem, izuzev
savjetima; a takve ovlasti još se nisu ni poželjele, niti se sanjalo kako bi mogle
biti potrebne. Vijeće je bilo sastavljeno od članova iz svakog predjela Numenora;
ali Kraljev nasljednik je nakon proglašenja također bio njegov član, da može
naučiti o vladanju zemljom, a bilo je i članova koje je kralj mogao pozvati, ili
zatražiti da se izaberu, ako imaju posebna znanja o pitanjima o kojima se u
pojedinom trenutku raspravlja. U to su vrijeme samo dva člana Vijeća (uz
Aldariona) bila iz Elrosove loze: Valandil iz Andunie za Andustar, te Hallatan iz
Hyarastornija za Mittalmar; ali svoje mjesto nisu dugovali ni podrijetlu ni
bogatstvu, već općem ugledu i ljubavi koje su stekli u svojim zemljama. (U
Akallabethu se kaže da je princ Andunie bio "uvijek među vrhovnim
savjetodavcima Žezla".)

{90}
Bilježi se da je Ereinion dobio ime Gil-galad, "Sjajna zvijezda", "zbog
toga što su mu kaciga i verižnjača, kao i štit prekriven srebrom i urešen grbom
bijelih zvijezda, izdaleka sjali poput zvijezde na suncu ili mjesečini, te su ih
vilenjačke oči mogle vidjeti s velike daljine ako bi stao na uzvisinu".

{91}
Zakonit muški nasljednik, s druge strane, nije smio odbiti; ali kako se
Kralj uvijek mogao odreći Žezla, muški je nasljednik zapravo smjesta mogao
odstupiti u korist svojega legitimnog nasljednika. Tada se za njega također
smatralo da je vladao barem jednu godinu; a to je bio slučaj (jedini) s
Vardamirom, Elrosovim sinom, koji nije stupio na prijestolje, već je predao
Žezlo sinu Amandilu.

{92}
Drugdje se navodi da ovo pravilo "'kraljevskog braka" nikad nije bilo
uređeno zakonom, već je iz ponosa postalo običaj; "bilo je vidljiv znak rasta
Sjenke, budući da je postalo neporecivo tek kada se razlika između Elrosove
loze i drugih porodica, u odnosu na životni vijek, krepkost ili sposobnost,
umanjila ili potpuno izgubila".

{93}
Ovo je čudno, budući da je Anarion postao Nasljednik za Ancaliniina
života. U tekstu "Elrosova loza" stoji samo to da su Anarionove kćeri "odbile
žezlo".

{94}
Na više se mjesta navodi da su Elrosovi potomci imali dulji životni
vijek od ostalih Numenorejaca, povrh navoda u pripovijesti o Aldarionu i
Erendis. Tako u Akallabethu (Silmarillion, str. 285-286) stoji da su svi pripadnici
Elrosove loze "imali dug život, čak i prema računanju Numenorejaca"; a u
izdvojenoj bilješci ova razlika u dugovječnosti dobiva točno određen raspon:
"konac napona snage" za Elrosove potomke nastupao je (prije nego što im je
životni vijek počeo kopniti) oko četiristote godine života, ili nešto ranije, dok je
onima koji nisu bili iz te loze bio oko dvjesto pedesete, ili nešto kasnije. Može se
zapaziti da su gotovo svi Kraljevi od Vardamira do Tar-Ancalimona živjeli do
svoje četiristote godine, ili malo dulje, a ona trojica koja nisu, umrla su tek
godinu-dvije prije nje.
Ali u najkasnijem zapisu o toj temi (koji, međutim, potječe iz otprilike istog
razdoblja kao i najkasniji rad na pripovijesti o Aldarionu i Erendis) ta je razlika u
dugovječnosti uvelike smanjena. Cijelome se numenorejskom narodu pripisuje
životni vijek otprilike pet puta dulji nego u ostalih ljudi (iako to proturječi izjavi
u Dodatku A (I, i) Gospodara prstenova da je Numenorejcima bio podaren vijek
"u početku tri puta dulji od vijeka običnih ljudi", a ta se izjava ponavlja u
predgovoru ovome tekstu); a razlika između Elrosove loze i ostalih u tome
pogledu nije njihovo obilježje i osobina, koliko puka sklonost dugovječnijem
životu. Iako se tu navode slučajevi Erendis, te nešto kraćih životnih vjekova
"Beorijanaca" sa zapada, ovdje se i ne spominje, za razliku od pripovijesti o
Aldarionu i Erendis, da je razlika u njihovu mogućem životnom vijeku bila vrlo
velika i ujedno temeljna sastavnica njihovih sudbina, te da je to bila poznata
činjenica.
U tome prikazu samo je Elrosu podarena osebujna dugovječnost, te se tu
navodi da on i njegov brat Elrond nisu bili drugačije obdareni tjelesnim životnim
mogućnostima, ali kako je Elros izabrao ostati u soju ljudi, zadržao je glavnu
osobinu ljudi u odnosu na Quende: "iskanje drugamo", kako su je nazivali
Eldari, "umor", odnosno želju za odlaskom iz svijeta. Dalje se objašnjava kako je
produljenje vijeka Numenorejaca poteklo iz toga što su svoj način življenja
pripojili eldarskome: iako im je upućeno izričito upozorenje da nisu postali
Eldari, već da su i dalje smrtni ljudi, te im je dano tek produljenje razdoblja
napona umne i tjelesne snage. Tako su (kao i Eldari) rasli uvelike jednakim
ritmom kao i drugi ljudi, ali nakon što su došli do "pune odraslosti" starjeli su,
odnosno "trošili se", mnogo sporije. Prvi tračak "umora od svijeta" bio im je,
dapače, znak da im se razdoblje napona snage bliži kraju. Ako bi oni ustrajali u
življenju na izmaku tog razdoblja, propadanje bi nailazilo, baš kao i rast prije
njega, jednako brzo kao kod drugih ljudi. Tako bi jedan Numenorejac prešao
brzo, za možda deset godina, iz zdravlja i umna napona u oronulost i
ishlapjelost. U prijašnjim se naraštajima nisu "grčevito držali života", već su ga
dragovoljno napuštali. "Grčevito držanje života", nakon kojeg se umire prinudno
i bez svoje volje, bilo je jedna od promjena koju su donijele Sjenka i pobuna
Numenorejaca; pratilo ga je također smanjenje njihova prirodnog životnog
vijeka.

{95}
Brojka od 148 (umjesto 147) zacijelo predstavlja godine stvarnoga
vladanja Tar-Amandija, te ne uzima u obzir pojmovnu godinu Vardamirova
kraljevanja.

{96}
Uopće nije sporno da je Silmarien bila najstarije dijete Tar-Elendila;
nekoliko se puta, pak, navodi da je ona rođena 521. godine Drugog doba, dok je
rođenje njezina brata Tar-Meneldura točno određeno na 543. godinu. Međutim, u
Izvešću o godinama (Dodatak B Gospodara prstenova) rođenje Silmarien
upisano je pod stavkom za 548. godinu; taj datum potječe iz najranijih inačica
toga teksta. Mislim da je vrlo vjerojatno kako se to trebalo preinačiti, ali je došlo
do previda.

 {97}
Ovo se ne slaže s prikazom ranijih i kasnijih zakona o sljedbi, prema
kojima je Soronto mogao postao nasljednik Ancalime (u slučaju da ona umre bez
djece) tek na temelju novog zakona, kao potomak po ženskoj liniji. "Njegova
starija sestra" nedvojbeno znači "starija od njegovih dviju sestara".

{98}
Čudno je da je žezlo pripalo Tar-Telperien kad je Tar-Surion imao sina,
Isilma. Lako je moguće da u ovom slučaju sljedba ovisi o odredbama iz novoga
zakona navedenog u Gospodaru prstenova, odnosno o jednostavnome pravu
prvorođenog djeteta neovisno o spolu, prije negoli o prijelazu sljedbe na kćer
samo ako Vladar nema sina.

{99}
Godina 1731., koja se ovdje navodi kao kraj vladavine Tar-Telperien i
početak kraljevanja Tar-Minastira, u neobičnom je nesuglasju s godinom prvoga
rata protiv Saurona, koja se navodi na mnogo mjesta; jer velika numenorejska
flota koju je poslao Tar-Minastir stigla je u Međuzemlje 1700. godine. Ne mogu
dati nikakvo objašnjenje za tu nepodudarnost.

{100}
U Izvešću o godinama (Dodatak B Gospodaraprstenova) nalazi se ova
stavka: "2251. Tar-Atanamir preuzima žezlo. Počinje pobuna i razdor među
Numenorejcima". To je u potpunom nesuglasju s ovim tekstom, prema kojemu je
Tar-Atanamir umro 2221. godine. Ta godina 2221., međutim, ispravak je prvotno
upisane 2251.; a i drugdje se navodi da je njegova smrt nastupila 2251. godine.
Tako se ista godina javlja u različitim tekstovima i kao godina početka njegova
kraljevanja i godina njegove smrti: cijela struktura ove kronologije stoga jasno
pokazuje da prva mogućnost mora biti kriva. Štoviše, u Akallabethu
(Silmarillion, str. 290) piše da se u vrijeme Atanamirova sina Ancalimona narod
Numenora počeo razdvajati. Stoga sam poprilično mjeren da je ta stavka u
Izvješću o godinama pogrešna, te bi ondje zapravo trebalo stajati: "2251. Umire
Tar-Atanamir. Tar-Ancalimon preuzima žezlo. Počinje pobuna i razdor među
Numenorejcima". Ali ako je tako, ostaje neobično što je godina Atanamirove
smrti bila promijenjena u "Elrosovoj lozi", kad je već bila jednoznačno utvrđena
stavkom u Izvješću o godinama.

{101}
U popisu kraljeva i kraljica Numenora u Dodatku A (I, i) Gospodara
prstenova, vladar nakon Tar-Calmacila (osamnaestoga) bio je Ar-Adunakhor
(devetnaesti). U Izvješću o godinama u Dodatku B piše da je Ar-Adunakhor
preuzeo žezlo 2899. godine; na temelju toga, pak, gospodin Robert Forster u
knjizi The Complete Guide to Middle-earth navodi da je godina smrti Tar-
Calmacila bila 2899. S druge strane, na jednom kasnijem mjestu u prikazu
vladara Numenora u Dodatku A za Ar-Adunakhora se kaže da je bio dvadeseti
kralj; a moj otac je 1964. godine u odgovor na pismo s upitom o tome napisao
sljedeće; "Kako rodoslovlje sada stoji, on bi se trebao nazivati šesnaestim
kraljem i devetnaestim vladarom. Moguće je da bi umjesto dvadeset trebalo
stajati devetnaest; ali također je moguće da je jedno ime ispušteno." Objasnio je
da ne može biti siguran zbog toga što mu u vrijeme kad je pisao odgovor nisu
bili dostupni vlastiti spisi o toj temi.
Pri uređivanju Akallabetha izmijenio sam izvorni tekst "Dvadeseti je kralj
preuzeo žezlo svojih očeva i naslijedio prijestolje pod imenom Adunakhor" u
"Devetnaesti je kralj..." (Silmarillion, str. 292). te u istom smislu "dvadeset
četiri" u "dvadeset tri (Silmarillion, str. 294). Tada nisam bio zapazio da u
"Elrosovoj lozi" vladar nakon Tar-Calmacila nije bio Ar-Adunakhor, već Tar-
Ardamin; ali sad mi se čini posve jasnim, već na temelju same činjenice da se
ovdje navodi da Tar-Ardaminova smrt pada u 2899. godinu, kako je on bio
greškom izostavljen iz popisa u Gospodaru prstenova.
S druge strane, utvrđeni dio predanja (koji se navodi u Dodatku A, u
Akallabethu i u "Elrosovoj lozi") kaže da je Ar-Adunakhor bio prvi Kralj koji je
preuzeo žezlo s imenom na adunaičkom jeziku. Ako se pretpostavi da je Tar-
Ardamin pukim previdom ispao s popisa u Dodatku A, iznenađuje što se ondje
promjena vrste kraljevskih imena pripisuje prvome vladaru nakon Tar-
Calmacila. Moguće je da iza tog odlomka leži složenija tekstualna situacija od
pukog izostavljanja greškom.

{102}
Dva rodoslovna stabla prikazuju da joj je otac bio Gimilzagar, drugi sin
Tar-Calmacila (rođen 2630. godine), ali to je bjelodano nemoguće: Inzilbeth je
morala biti za više koljena udaljen potomak Tar-Calmacila.

{103}
Postoji jedan vrlo formalan cvjetni grb koji je izradio moj otac, stilski
sličan onome prikazanom u knjizi Pictures by J. R. R. Tolkien, 1979., br. 45,
dolje desno, a koji nosi naslov Inziladun, dok ispod njega i na feanorskom pismu
i transliterirano piše Numellote ["Zapadni cvijet"].

{104}
Prema Akallabethu (Silmarillion, str. 294) Gimilkhad je umro "dvije
godine prije svojeg dvjestotog rođendana (što smatrahu ranom smrću za nekoga
od Elrosova roda, čak i u propadanju)".

{105}
Kako bilježi Dodatak A Gospodara prstenova, Miriel je trebala biti
četvrta Kraljica vladarica.
Konačna nepodudarnost između "Elrosove loze" i Izvješča o godinama
potječe iz godišta vezanih uz Tar-Palantira. U Akallabethu stoji da, kad je
"Inziladun prihvatio žezlo, uzeo je ponovno titulu na vilenjačkom jeziku kao u
davnini, nazvavši se Tar-Palantir"; a u Izvešću o godinama javlja se ova stavka:
"3175. Pokajanje Tar-Palantira. Građanski rat u Numenoru." Na temelju tih
navoda čini se gotovo izvesnim da je njegovo kraljevanje počelo 3175. godine; a
to podupire i činjenica da je u "Elrosovoj lozi" prvotno bilo navedeno da je
godina smrti njegova oca Ar-Gimilzora bila 3l75., koja je tek kasnije izmijenjena
u 3177. Kao i u slučaju godine smrti Tar-Atanarnira (prije, bilješka 10) teško je
shvatiti zašto je učinjena ta mala preinaka, proturječna Izvješću o godinama.

{106}
Izjava da je Elendil bio pisac Akallabetha iznosi se samo ovdje.
Drugdje se također navodi da je priča o Aldarionu i Erendis, "jedna od rijetkih
podrobnih povijesti spašenih iz Numenora" sačuvana zahvaljujući tome što se
Elendil zanimao za nju.

{107}
Vidi Dodatak E.

{108}
U jednoj bilješci iz neobjavljene građe stoji da su vilenjaci iz
Harlindona, odnosno Lindona južno od rijeke Lunea, bili mahom sindarskog
podrijetla, te da je to područje bilo leno pod vladavinom Celeborna. Prirodno je
dovesti to u vezu s navodom u Dodatku B; ali bilješka bi se možda mogla
odnositi na neko kasnije razdoblje, jer su kretanja i boravišta Celeborna i
Galadriel nakon pada Eregiona 1697. godine iznimno nejasna.

{109}
Usporedi Prstenova družina I 2: "Prastara Cesta istok-zapad prolazila
je kroz Shire sve do svoga kraja u Sivim lukama, a patuljci su uvijek putovali
njome do svojih rudnika u Modrom gorju."

{110}
U Dodatku A (III) Gospodara prstenova stoji da su drevni gradovi
Nogrod i Belegost razoreni pri slomu Thangorodrima; ali u Izvešću o godinama
u Dodatku B piše: "cca. 40. Mnogi patuljci napuštaju svoje stare gradove u Ered
Luinu i odlaze u Moriju povećavajući broj njenih stanovnika".

{111}
U jednoj bilješci u ovome tekstu objašnjava se kako je Lorinand bilo
nandorsko ime ovoga područja (kasnije zvanog Lonen i Lothlorien), te da je
sadržavalo vilenjačku riječ sa značenjem "zlaćana svjetlost": "dolina zlata".
Kvenijski oblik bio bi Laurenande. sindarinski Gloman ili Nan Law. I ovdje i
drugdje objašnjava se da se značenje tog imena odnosi na zlaćana stabla
mallorna u Lothlorienu; ali njih je onamo donijela Galadriel, dok se u jednoj
kasnijoj raspravi kaže da je samo ime Lorinand bila preinaka, nastala nakon
donošenja mallorna, još starijeg imena Lindorinand, "Dolina Zemlje pjevača".
Kako su vilenjaci iz ove zemlje podrijetlom bili Teleri, ovdje se bez sumnje
javlja ime kojim su Teleri sami sebe zvali, Lindar, "Pjevači". Iz mnogih drugih
rasprava o imenima Lothloriena, donekle međusobno neskladnih, može se
zaključiti kako su sva kasnija imena vjerojatno potekla od same Galadriel.
spregom različitih sastavnica: laure, "zlato", nan(d), "dolina", lin-, "pjevati"; a
ime Laurelindorenan, "Dolina raspjevanog zlata" (koje je bilo ranije, kao što je
Drvobradaš kazao hobitima), namjerno sadrži odjek imena Zlatnog drveta koje
je raslo u Valinoru. "za kojim je, kao što je bjelodano, Galadriel čeznula sve više
iz godine u godinu, sve dok ju nije proželo neizdrživo žaljenje".
Samo ime Lorien prvotno je bilo kvenijski naziv za jedan predio u Valinoru,
što se često rabio kao ime onog Vale (Irma) kojem je ono pripadalo: "mjesto
odmora sred sjenovitih stabala i vrela, za povlačenje od briga i tugovanja".
Daljnja promjena iz imena Lorinand, "Dolina zlata", u Lorien "lako bi mogla
potjecati od same Galadriel", jer "ta podudarnost ne može biti slučajna. Ona se
trudila od Loriena stvoriti pribježište i otok mira i ljepote, spomen na prastare
dane, ali sad su je prožimali žalovanja i bojazni, jer je znala da taj zlaćani san
hita k sivom buđenju. Može se zamijetiti i da je Drvobradaš preveo Lothlorien
kao 'Cvijet sna'."
U cijelome tekstu "Glede Galadriel i Celeborna" zadržao sam ime
Lorinand, iako je u vrijeme pisanja Lorinand bio smatran prvotnim i pradavnim
nandorskim imenom tog područja, a priča o tome da je Galadriel donijela
mallorne još nije bila stvorena.

{112}
To je kasnija dopuna: tekst je izvorno navodio da su Lorinandom
vladali tamošnji kneževi.

{113}
U izdvojenoj bilješci, neodrediva vremena nastanka, stoji da premda se
ime Sauron navodi i ranije od ovog mjesta u Izvješću o godinama, što ukazuje na
njegovu istovjetnost s velikim Morgothovim doglavnikom iz Silmarilliona, ono
zapravo nije bilo poznato sve do oko 1600. godine Drugoga doba, vremena kad
je skovan Prsten Jedan. Tu zagonetnu silu, neprijateljski nastrojenu prema
vilenjacima i Edainima, oni su opazili ubrzo nakon 500. godine, a medu
Numenorejcima najprije Aldarion, pri kraju osmoga stoljeća (otprilike u vrijeme
kad je osnovao luku Vinyalonde). Ali nije se znalo gdje bi moglo biti središte te
sile. Sauron se trudio zadržati razliku između svojih dviju strana: neprijatelja i
napasnika. Došavši među Noldore, sebi je dao prividno lijep oblik (u
svojevrsnom hinjenom predviđanju kasnijih Istara), kao i lijepo ime: Artano,
"velekovač", ili Aulendil, što znači onaj koji je odan služenju Vale Aulea. (U
tekstu O Prstenovima moći, ime koje si je Sauron u to vrijeme dao bilo je
Annatar, Gospodar darova; ali to se ime ovdje ne spominje.) Bilješka zatim
navodi kako to nije zavaralo Galadriel, koja je kazala da ovaj Aulendil nije bio u
Auleovoj sljedbi u Valinoru: "ali to nije bio konačan sud, jer je Aule postojao
prije 'Sazdavanja Arde', a izgledno je da je Sauron zapravo bio jedan od
auleovskih Maiara, koje je 'prije početka Arde' izopačio Melkor." S tim se mogu
usporediti uvodne rečenice teksta O Prstenovima moći: "Od davnine postojao je
Sauron Maia... U ranim danima Arde Melkor ga je zaveo na svoju stranu."

{114}
U jednom pismu iz rujna 1954. moj otac je naveo: "Na početku
Drugoga doba on [Sauron] još je bio oku lijep, ili je još mogao uzeti na se lijepi
vidljivi oblik - i, dapače, nije bio posve zao, barem ne ako svi 'reformisti' koji
žele ubrzati 'rekonstrukciju' i 'reorganizaciju' nisu posve zli, čak i prije nego što
ih proždere oholost i žudnja za nametanjem vlastite volje. Konkretna grana
Plemenitih vilenjaka o kojoj se ovdje radi, Noldori. odnosno Znalci, uvijek su
bili ranjivi na strani 'znanosti i tehnologije', kako bismo mi to nazvali: htjeli su
doći do znanja koje je Sauron uistinu imao, te su oni iz Eregiona odbacili
upozorenja Gil-galada i Elronda. Konkretna 'žudnja' eregionskih vilenjaka -
'alegorija', ako hoćete, ljubavi prema strojevima i tehničkim napravama - također
je simbolizirana u njihovu posebnom prijateljstvu s patuljcima iz Morije."

{115}
Galadriel se nije mogla okoristiti moćima Nenye sve do mnogo
kasnijeg vremena, nakon gubitka Prstena Vladara; ali valja priznati da u tekstu to
nipošto ne stoji (iako se odmah prije ovoga navodi da je ona savjetovala
Celebrimboru da se vilenjačkim Prstenovima nikad ne bi trebalo služiti).

{116}
Dopunom je tekst preinačen u "prvo Bijelo vijeće". U Izvješću o
godinama utemeljenje Bijeloga vijeća uvedeno je pod 2463. godinu Trećega
doba; ali moguće je kako je ime toga Vijeća iz Trećega doba namjerno
podsjećalo na ime ovoga davno prije održanog Vijeća, pogotovo imajući u vidu
da je nekolicina glavnih članova jednoga sudjelovala i u drugome.

{117}
Na ranijem mjestu u tekstu stoji da je Gil-galad Cirdanu dao Naryu,
Crveni prsten, čim ga je primio od Celebrimbora, a to se slaže s navodima u
Dodatku B. Gospodara prstenova i tekstu O Prstenovima moći, gdje stoji da ga
je Clrdan posjedovao od početka. Ovaj navod ovdje, nesuglasan s ostalima, bio
je dodan na marginu teksta.

{118}
Za Šumske vilenjake i njihov govor vidi Dodatak A.

{119}
Vidi Dodatak C, o granicama Loriena.

{120}
Podrijetlo imena Dor-en-Ernil nigdje se ne navodi; ime se zatječe još
jedino na velikom zemljovidu Rohana, Gondora i Mordora u Gospodaru
prstenova. Na tom zemljovidu smješteno je na suprotnoj strani gorja od Dol
Amrotha, ali njegovo pojavljivanje u ovom kontekstu navodi na zaključak da je
Ernil bio knez Dol Amrotha (što bi se ionako moglo pretpostaviti).

{121}
Vidi Dodatak B, o sindarskim kneževima Šumskih vilenjaka.

{122}
Ovo objašnjenje pretpostavlja da je prva sastavnica imena Amroth ista
ona vilenjačka riječ kao i kvenijska amba "uvis", koja se zatječe i u sindarinskoj
amon, brdo ili gora strmih obronaka; dok je druga sastavnica izvedena iz
korijena rath-, sa značenjem "penjati" (odakle potječe i imenica rath, kojom su se
u numenorejskom sindarinskom, koji je u Gondoru služio za davanje imena
mjestima i osobama, označavale sve dulje cesti i ulice u Minas Tirithu, od kojih
su gotovo sve bile nakošene: odatle Rath Dfnen, Tiha ulica, što se spuštala iz
Citadele prema Grobnicama Kraljeva).

{123}
U "Kratkom prepričavanju" predanja o Amrothu i Nimrodel stoji da se
Amroth nastanio u visokim stablima Cerin Amrotha "iz ljubavi prema
Nimrodel".

{124}
Mjesto vilenjačke luke u Belfalasu označeno je imenom Edhellond
("Vilenjačka luka", vidi Dodatak Silmarilliona, stavke edheli londe) na
urešenome zemljovidu Međuzemlja koji je izradila Pauline Baynes; ali to ime
nisam uspio naći nigdje drugdje. Vidi Dodatak D. Usporedi Pustolovine Toma
Bombadila (1962.), str. 74-75: "U Langstrandu i Dol Amrothu postojala su
mnoga predanja o pradavnim vilenjačkim naseobinama, kao i o luci na ušću
Morthonda iz koje su brodovi isplovljavali 'ka zapadu' još tamo u vrijeme pada
Eregiona u Drugome dobu."

{125}
Ovo se poklapa s odlomkom iz Prstenove družine II 8, gdje Galadriel,
dajući Aragornu zeleni kamen, kaže: "I sad je trenutak da uzmete ime koje vam
je bilo predskazano. ime Elessar, Vilin-kamen od kuće Elendilove!"

{126}
U tekstu na ovome mjestu i odmah ispod njega stoji Finrod, koje sam
promijenio u Finarfin kako bi se izbjegla zabuna. Prije objavljivanja prerađenog
izdanja Gospodara prstenova 1966. godine moj otac je preimenovao Finroda u
Finarfina, dok je njegov sin Felagund, prethodno zvan Inglor Felagund. postao
Finrod Felagund. Dva odlomka u Dodacima B i F bila su shodno tome
preinačena u ovom prerađenom izdanju. Vrijedi zamijetiti da Galadriel ovdje
među svojom braćom ne spominje Orodretha, kralja Nargothronda nakon
Finroda Felagunda. Iz meni nepoznatog razloga, moj otac je premjestio drugoga
kralja Nargothronda na mjesto pripadnika iste obitelji u sljedećem naraštaju: ali
ta i njoj srodne rodoslovne preinake nikad nisu bile unesene u sastavne tekstove
Silmarilliona.

{127}
Usporedi s opisom Vilin-kamena u Prstenovoj družini II 8: "Tad
[Galadriel] uzme iz svoga krila krupan dragulj bistre zelene boje umetnut u
srebrnu kopču izrađenu u obliku orla raširenih krila, a kad ga podigne uvis,
dragulj blijesne poput sunca što je zasjalo kroz krošnju u proljeće."

{128}
Ali u Povratku kralja VI 9, gdje se Modri prsten vidi na Elrondovu
prstu, on se naziva "Vilya, najmoćniji od Tri prstena".

{129}
Rijeka Glanduin ("granična rijeka") istjecala je s Maglenog gorja južno
od Morije i ulijevala se u Mitheithel iznad Tharbada. Na prvotnome zemljovidu
u Gospodaru prstenova ime joj nije bilo zapisano (u knjizi se javlja samo
jedanput, u Dodatku A (I, iii)). Čini se da je 1969. godine moj otac priopćio
gospođici Pauline Baynes određena dodatna imena za uvrštavanje na njezin
urešeni zemljovid Međuzemlja: "Edhellond", " Andrast", "Druwaith Iaur (Stara
pukel-zemlja)", "Lond Daer (ruševine)", "Eryn Vorn", "R. Adorn", "Labudovac"
i "R. Glanduin". Posljednja tri imena zatim su bila unesena i na prvotni
zemljopis koji se objavljuje u knjizi, ali nisam uspio otkriti zbog čega je to
učinjeno; a dok je naziv "R. Adorn" točno postavljen, "Labudovac" i "Rijeka
Glandin" [sic] bili su šeprtljavo postavljeni uz gornji tok Isena. Za točno
tumačenje odnosa imena Glanduin i Labudovac.

 {130}
U ranim danima kraljevstava pokazalo se da se put od jednoga do
drugoga (izuzev za velike bojne sile) najbrže može prijeći morem do prastare
luke na ulazu u ušće Gwathla i zatim do riječne luke u Tharbadu, te odande
Cestom. Prastara morska luka i njezini veliki molovi bili su tek ruševine, ali uz
velik je trud u Tharbadu izgrađena luka sposobna za prihvat morskih brodova, a
ondje je podignuta i tvrđava na velikim nasipima s obje strane rijeke, da štiti
nekoć čuveni Tharbadski most. Prastara je luka bila jedna od najranijih luka
Numenorejaca; utemeljio ju je slavni Kralj-pomorac Tar-Aldarion, a kasnije je
proširena i utvrđena. Zvala se Lond Daer Enedh, Velika Srednja Luka (budući da
je bila između Lindona na sjeveru i Pelargira na Anduinu). [Piščeva bilješka.]

{131}
Sindarinski alph, labud, množina eilph; kvenijski a/qua, kao u imenu
Algualonde. Telerski ogranak eldarskoga jezika mijenjao je izvorni kw u p (ali
izvorni p ostajao je neizmijenjen). Umnogome promijenjeni sindarinski jezik iz
Međuzemlja pretvarao je zatvorne suglasnike u spirante nakon l i r. Tako je
izvorni alkwa postao alpa na telerskom, te alf (piše se alph) na sindarinskom.

{132}
Elendilmir se navodi u jednoj bilješci Dodatku A (I, iii) Gospodara
prstenovu: kraljevi Arnora nisu nosili krunu, "nego samo jedan jedini bijeli
dragulj, Elendilmir, zvijezdu Elendilovu, pričvršćenu na čelu srebrnim
obručem". Bilješka navodi gdje se još zvijezda Elendilova spominje u
pripovjednome tekstu. Postojala su. zapravo, dva dragulja tog imena, a ne samo
jedan.

{133}
Tako kazuje Pripovijest o Cirionu i Eorlu, čiji se prikaz događaja što su
doveli do Zaveta Eorlova i saveza Gondora s Rohirrimima zasniva na starijoj
povijesnoj gradi, danas mahom izgubljenoj. [Piščeva bilješka.]

{134}
Isildurov najmlađi sin bio je Valandil, treći kralj Arnora: vidi O
Prstenovima moći u Silmarillionu, str. 322. U Dodatku A (I, ii) Gospodara
prstenova navodi se da je bio rođen u Imladrisu.

{135}
Prijevoj se ovdje naziva samo vilenjačkim imenom. Dugo nakon toga u
Rivendellu je patuljak Gimli o njemu govorio kao o Visokome prijevoju: "Da
nema Beorninga, odavno se već ne bi moglo doći od Dolja do Rivendella. To su
vam odvažni ljudi koji drže prohodnim Visoki prijevoj i gaz kod Stanac-
kamena." (Prstenova družina II 1.) Na tome su prijevoju Thorina Hrastoštita i
njegovu družinu zarobili orci (Hobit, 4. poglavlje). Andrath bez sumnje znači
"dugi uspon".

{136}
Usporedi O Prstenovima moći u Silmarillionu, str. 295: "[Isildur]
odmaršira geverno od Gondora putem kojim je stigao Elendil."

{137}
Tristo liga i više [tj. putem kojim je Isildur kanio poći], a najvećim
dijelom bez utvrđenih cesta; u tim su vremenima jedine numenorske ceste bila
ona velika što je povezivala Gondor i Arnor, išla kroz Calenardhon, pa zatim na
gever preko rijeke Gwathlo u Tharbadu, sve do isteka u Fornostu, te Istočno-
zapadna cesta od Sivih luka do Imladrisa. Te su se ceste križale na točki [pri
Breeju] što je ležala zapadno od Amon Sula [Vjetrovrha], mjereno numenorskim
cestovnim mjerama na tristo i devedeset dvije lige od Osgiliatha, a zatim na istok
do Imladrisa na stotinu i šesnaest; sveukupno, petsto osam liga. [Piščeva
bilješka.] - Vidi Dodatak o numenorskim mjerama za dužinu.

{138}
Numenorejci su u vlastitoj zemlji posjedovali konje, koje su poštovali
[vidi "Opis Numenora"]. Ali nisu se njima služili za ratovanje, jer sve su ratove
vodili u prekomorskim zemljama. Također, bili su iznimna stasa i snage, a
njihovi su potpuno opremljeni vojnici bili naviknuti da nose težak oklop i oružje.
U svojim su naseobinama na obalama Međuzemlja došli do konja i počeli ih
uzgajati, no rijetko su se njima služili kao jahaćim grlima, izuzev za igru i
veselje. U ratu su ih rabili samo teklići i postrojbe lako naoružanih streličara
(često ne numenorskoga soja). U Ratu saveza grla kakva su oni jahali pretrpjela
su teške gubitke, tako da ih je malo bilo raspoloživo u Osgiliathu. [Piščeva
bilješka.]

{139}
Trebalo im je prtljage i namirnica za nenastanjene krajeve; jer nisu
očekivali zateći ni vilenjačkih ni ljudskih obitavališta sve dok ne stignu do
Thranduilove kraljevine, gotovo na izmaku putovanja. U maršu je svaki čovjek
sa sobom nosio namirnica za dva dana (povrh "telećaka za nuždu" spomenuta u
tekstu); ostatak su, zajedno s drugom prtljagom, nosili mali, izdržljivi konji,
pripadnici vrste, kako se pričalo, koju se pronašli divlju i slobodnu na
nepreglednim ravnicama južno i istočno od Zelenšume. Bili su pripitomljeni; ali
premda su nosili teške terete (brzinom hoda), nisu nijednom čovjeku dopuštali
da ih zajaše. Takvih je imao samo deset. [Piščeva bilješka.]

{140}
Dana 5. mjeseca yavannie, prema numenorskom "kraljevom računu",
koji se i dalje jedva izmijenjen čuvao u Kalendaru Shirea. Yavannie (ivanneth)
tako je odgovarao halimathu, našem rujnu; a narbeleth našem listopadu.
Četrdeset je dana (do 15. narbeletha) bilo dovoljno, prođe li sve u redu. Put je
vjerojatno iznosio barem tristo osam liga marša; ali vojnici Dunedaina, visoki
ljudi velike snage i izdržljivosti, bili su naviknuti pod punom spremom prelaziti
osam liga dnevno "s lakoćom": pritom su prelazili osam poteza od po jedne lige,
s kratkim odmorima na kraju svake lige (ldr, sindarinski daur, s prvotnim
značenjem stanka ili prekid), te s jednosatnim oko podneva. To je tvorilo "marš"
od otprilike deset i pol sati, tijekom kojega su hodali osam sati. Takav su tempo
mogli zadržati dugo vremena uz prikladne namirnice. U žurbi su se mogli kretati
mnogo brže, po dvanaest liga dnevno (ili više, u prijekoj potrebi), ali to bi trajalo
kraće. Na dan stradanja na zemljopisnoj širini Imladrisa (kojemu su se bližili)
bilo je barem jedanaest sati dnevnoga svjetla na otvorenom; ali sredinom zime
manje od osam. Na sjeveru se, međutim, na duga putovanja nije kretalo između
početka hithuija (hisimea, studenoga) i kraja ninuija (nenimea, veljače) u
mirnodopsko vrijeme. [Piščeva bilješka.] - Podroban prikaz kalendara rabljenih
u Međuzemlju daje Dodatak D Gospodara prstenova.

{141}
Meneldil je bio Isildurov nećak, sin Isildurova mlađega brata Anariona,
stradalog u opsadi Barad-dura. Isildur je Meneldila postavio za kralja Gondora.
Bio je to uljudan čovjek, no dalekovidan, a svoje misli nikome nije povjeravao.
Zapravo mu je bilo drago što Isildur i njegovi sinovi odlaze, te se nadao da će još
zadugo ostati zaokupljeni zbivanjima na sjeveru. [Piščeva bilješka.] - U
neobjavljenim se godišnjacima vezanim uz Elendilove nasljednike navodi da je
Meneldil bio Anarionovo četvrto dijete, da je rođen 3318. godine Drugoga doba,
te da je bio posljednji čovek rođen u Numenoru. Upravo navedena bilješka jedini
je opis njegove ličnosti.

{142}
Sva trojica borila su se u Ratu saveza, ali Aratan i Ciryon nisu
sudjelovali u zauzimanju Mordora i opsadi Barad-dura, jer ih je Isildur poslao da
drže njegovu tvrđavu Minas Ithil, za slučaj da Sauron izmakne Gil-galadu i
Elendilu te se pokuša probiti kroz Cirith Duath (kasnije zvan Cirith Ungol) i
krene se svetiti Dunedainima prije no što ga uspiju svladati. Elendur, Isildurov
omiljeni nasljednik, pratio je oca tijekom cijeloga rata (izuzev u zadnjem
izazovu na Orodruinu) i uživao njegovo puno povjerenje. [Piščeva bilješka.] - U
godišnjacima spomenutim u prethodnoj bilješci navodi se da je Isildurov
najstariji sin bio rođen u Numenoru 3299. godine Drugoga doba (sam je Isildur
bio rođen 3209. godine).

 {143}
Amon Lanc, "Nago brdo", bio je najviša točka visoravni u
jugozapadnom kutu Zelenšume, a tako se zvao zbog toga što na njegovu vrhu
nije raslo nijedno stablo. U kasnijim je vremenima to bio Dol Guldur, prva
Sauronova utvrda nakon njegova buđenja. [Piščeva bilješka.]

{144}
Gladdenska polja (Loeg Ningloron). U Drevnim danima, kad su se
Šumski vilenjaci ondje tek nastanili, tu je ležalo jezero stvoreno u dubokome
uleknuću u koje se Anduin slijevao sa sjevera nakon najhitrijega dijela svoga
toka, dugog spusta od sedamdesetak milja, i ondje se miješao s bujicom rijeke
Gladden (Sir Ninglor) što je brzala s Gorja. Jezero je zapadno od Anduina bilo
šire, jer je istočna strana doline bila strmija; ali na istoku je vjerojatno sezalo sve
do podnožja dugih obronaka što su se spuštali od Šume (tad još obraslih
drvećem), a obale obrasle šašem odlikovao je blaži nagib, tik ispod staze kojom
se kretao Isildur. Jezero je postupno postalo velika baruština, kojom je rijeka
lutala kroz divljinu punu otočića i širokih zasada trske i rogoza, kao i silnih
kopalja žutih perunika što su nadrastale čovječju visinu i davale ime cijelome
tom području, kao i rijeci s Gorja oko čijeg su donjeg toka najgušće rasle. Ali
baruština se povukla s istočne strane, pa su se od podnožja nižih obronaka sad
sterale široke prudi, obrasle travom i sitnom rogožinom, kojima se moglo hodati.
[Piščeva bilješka.]

{145}
Dugo prije Rata saveza, Oropher, kralj Šumskih vilenjaka istočno od
Anduina, uznemiren glasima o sve većoj moći Sauronovoj, napustio je njihova
pradavna boravišta oko Amon Lanca, na suprotnoj strani rijeke od njihovih
srodnika u L6rienu. Triput se premještao na sjever; na kraju Drugoga doba
obitavao je na zapadnim proplancima Emyn Duira, dok je njegov brojni narod
živio i lutao šumama i dolovima na zapad sve do Anduina, sjeverno od drevne
Patuljačke ceste (Men-i-Naugrim). Pridružio se Savezu, ali stradao je u napadu
na Dveri Mordora. Njegov se sin Thranduil vratio s preostatkom vojske Šumskih
vilenjaka u godini prije Isildurova marša.
Emyn Duir (Tamne planine) bilo je pobrđe na sjeveroistoku Šume, zvano
tako zato što su mu obronci bili obrasli gustom crnogoricom; ali još nije bilo na
zlu glasu. U kasnijim vremenima, kad se Sauronova sjenka proširila
Zelenšumom Velikom i promijenila joj ime iz Eryn Galen u Taur-nu-Fuin (što se
prevodi kao Mrkodol), mnoga su njegova najizopačenija stvorenja zaposjela
Emyn Duir, koje su prozvane Emyn-nu-Fuin, Planine Mrkodola. [Piščeva
bilješka.] - Za Orophera vidi Dodatak B teksta "Povijest Galadriel i Celeborna";
u jednom od ondje navedenih odlomaka Oropherovo se povlačenje na sjever
unutar Zelenšume pripisuje njegovoj želji za premještanjem izvan dosega
patuljaka iz Khazad-duma, te Celeborna i Galadriel iz Loriena. Vilenjačka imena
Planina Mrkodola ne zatječu se nigdje drugdje. U Dodatku F (II) Gospodara
prstenova vilenjačko ime Mrkodola glasi Taur-e-Ndaedelos, "šuma velikog
straha"; ime koje se ovdje navodi, Taur-nu-Fuin, "šuma pod sjenkom noći", bilo
je kasnije ime Dorthoniona, šumovite visoravni na sjevernim granicama
Belerianda u Drevnim danima. Primjena istog imena, Taur-nu-Fuin, i na
Mrkodol i na Dorthonion vrijedna je pozornosti u svjetlu bliske srodnosti
ilustracija njih dviju što ih je izradio moj otac: vidi Pictures by J. R. R. Tolkien,
1979., bilješka uz br. 37. - Po završetku Rata za Prsten, Thranduil i Celeborn
ponovno su preimenovali Mrkodol, nazvavši ga Eryn Lasgalen, Šuma zelenih
krošnji (Dodatak B Gospodara prstenova).
Men-i-Naugrim, Patuljačka cesta, jest Stari šumski put opisan u Hobitu, 1.
poglavlje. U ranijoj inačici ovoga dijela sadašnje pripovijesti nalazi se bilješka
vezana uz "drevni Šumski put što se spuštao od prijevoja pri Imladrisu, prelazio
Anduin mostom (proširenim i ojačanim za prolazak vojski Saveza) i nastavljao
istočnom dolinom u Zelenšumu. Anduin se nije mogao premostiti ni na jednoj
nižoj točki; jer nekoliko milja ispod Šumskoga puta zemlja se strmo počinjala
spuštati, a rijeka je postajala vrlo hitra, sve dok ne bi stigla do velikog bazena
Gladdenskih polja. Iza Polja se opet ubrzavala; tad je već to bila plavna rijeka,
hranjena mnogim pritocima zaboravljenih imena, izuzev onih najvećih: Gladden
(Sir Ninglor), Srebrotok (Celebrant) i Limlight (Limlaith)." U Hobitu Šumski put
prelazi veliku rijeku Starim gazom, a pritom se ne spominje da je nekoć na
prijelazu stajao veliki most.

{146}
Drugačije predanje o tom događaju prenosi kratak prikaz što ga navodi
tekst O Prstenovima moći (Silmarillion. str. 295): "Isildura napadne orkovska
vojska koja je čekala u zasjedi pod Magičnim gorjem; sruči se neočekivano na
njegov logor između Zelenšume i Velike rijeke, u blizini Loeg Ninglorona,
Gladdenskih polja, jer on bijaše nepažljiv i nije postavio nikakvu stražu, držeći
da su svi njegovi protivnici poraženi."

{147}
Thangail, "štitna ograda", bilo je ime ove formacije na sindarinskom,
jeziku kojim je uobičajeno govorio Elendilov narod; "službeno" joj je ime na
kvenijskome glasilo sandastan, "Štitna zapreka", izvedeno iz primitivne riječi
thandd, "Štit", uz stama-, "zapriječiti, izdvojiti". Sindarinska je riječ rabila
drugačiju drugu sastavnicu: cail, ograda, odnosno palisada od šiljaka i naoštrenih
kolaca. Ona je, u primitivnom obliku kegle, bila izvedena od korijena keg-
"zapriječiti, nabosti", koji zatječemo i u primitivnoj riječi kegyd, "živica'. odakle
dolazi sindarinska cai (usporedi Morgai u Mordoru).
Dirnaith, kvenijski nernehta, "ljudski šiljak", bila je klinasta formacija što
se na kratkim razdaljinama odašiljala protiv neprijatelja koji se okupljao ali još
nije bio bojno postrojen, odnosno protiv obrambene formacije na otvorenome.
Kvenijski nehte, sindarinski naith bili su izrazi za svaku formaciju ili izbočinu
što se sužava do jedne točke: vrh koplja, ušitak, klin, uzak rt (korijen nek,
"uzak"); usporedi Naith u Lorienu, zemljište u kutu između Celebranta i
Anduina, koje je na samome utoku dviju rijeka bilo uže i šiljatije nego što je
predočivo na zemljovidu malih razmjera. [Piščeva bilješka.]

{148}
Ohtar je jedino ime koje spominju predanja; ali radi se vjerojatno samo
o nazivu službe. kojim mu se Isildur u tom tragičnom trenutku obratio, prikrivši
osjećaje formalnošću. Ohtar, "ratnik, vojnik", bio je naziv svih koji, premda
posve izućeni i iskusni, nisu još bili primljeni na položaj roquena, "viteza". Ali
Ohtar je Isilduru bio drag i pripadao je njegovu rodu. [Piščeva bilješka.]

{149}
U ranijoj je inačici Isildur naložio Ohtaru da povede dva pratioca. U
tekstu O Prstenovima moći (Silmarillion str. 322) i u Prstenovoj družini II 2 piše
da su se "samo trojica ljudi vratila preko planina". U ovdje danome tekstu
podrazumijeva se da je treći bio Estelmo, Elendurov štitonoša, koji je preživio
bitku.

{150}
Bili su prošli duboko uleknuće Gladdenskih polja, iza kojega je tlo na
istočnoj strani Anduina (što je tekao u duboku koritu) bilo čvršće i suše, budući
da se položaj terena izmijenio. Počinjao se uspinjati prema severu, sve dok blizu
Šumskoga puta i Thranduilove zemlje nije ležao gotovo u ravnini s rubovima
Zelenšume. To je Isilduru bilo dobro znano. [Piščeva bilješka.]

{151}
Ne može biti sumnje da je Sauron, dobro obaviješten o Savezu, odaslao
koliko je već postrojbi orka od Crvena oka uzmogao odvojiti da što više salijeću
svaku vojsku koja bi si pokušala skratiti put prelaskom preko Gorja. Slučilo se
tako da je glavna bojna sila Gil-galada, zajedno s Isildurom i dijelom ljudi iz
Arnora, prešla prijevojima pri Imladrisu i Caradhrasu, pa su se orci poplašili i
posakrivali. Ali ostali su pozorni i na oprezu, spremni napasti svaku postrojbu
vilenjaka ili ljudi od koje budu brojno premoćni. Thranduila su pustili da prođe,
jer čak je i njegova prorijeđena vojska bila itekako presnažna za njih; ali čekali
su svoj trenutak, najvećim dijelom skriveni u Šumi, dok su drugi vrebali duž
obala rijeke. Malo je vjerojatno da je do njih doprla ikakva vijest o Sauronovu
padu, budući da je bio pod čvrstom opsadom u Mordoru, a snage su mu bile
hametice potučene. Poneki koji su možda i utekli, pobjegli su daleko na istok s
Prstenovim sablastima. Na tu malu posadu na sjeveru, ni zbog čega bitnu,
zaboravilo se. Ti su orci vjerojatno smatrali da je Sauron odnio pobjedu, pa se
ratom izmoždena Thranduilova vojska sad povlači u skrovita utvrđenja Šume. To
im je moglo dati odvažnost i želju da zasluže pohvale svoga vladara, premda
nisu bili u glavnim bitkama. Ali zasluge im ne bi od njega donijele pohvale, sve i
daje ijedan doživio njegovo vraćanje u život. Nema tog mučenja koje bi utažilo
njegov bijes na trapave budale koje su dopustile da im promakne najveći plijen
Međuzemlja; premda ništa nisu mogli znati o Prstenu Jednom, koji je izuzev
samome Sauronu bio znan tek još devetorici Prstenovih sablasti, njegovim
robovima. No mnogi su smatrali da je za okrutnost i odlučnost njihova napada na
Isildura dijelom bio zaslužan Prsten. Bilo je prošlo tek nešto više od dvije godine
nakon što mu je pao s ruke, a premda se hitro hladio, još je bio težak od njegove
zle volje i tražio da se na bilo koji način vrati svome gospodaru (kao što je
ponovno učinio kad se on oporavio i stekao novo boravište). Tako je, smatra se,
predvodnike orka ispunjavala gorljiva želja, premda je nisu shvaćali, da satru
Dunedaine i zarobe njihova vođu. Svejedno, zbilo se tako da je Rat za Prsten bio
izgubljen u Stradanju na Gladdenskim poljima. [Piščeva bilješka.]

{152}
O lukovima Numenorejaca vidi više u "Opisu Numenora".

{153}
Ne više od dvadeset, kazuje se; jer nije se očekivalo da će biti bilo
kakve potrebe za njima. [Piščeva bilješka.]

{154}
Usporedi s riječima svitka u koji je Isildur unio zapis o Prstenu prije
nego što se otputio iz Gondora na svoje posljednje putovanje, a koje je Gandalf
prenio Elrondovu vijeću u Rivendellu: "Bio je vruć kad sam ga prvi put uzeo u
ruku, vruć kao žeravica, tako da sam se opekao i ne vjerujem da ću se ikad
osloboditi te boli. Ipak, dok ovo pišem, ohladio se i reklo bi se da se skuplja..."
(Prstenova družina II 2).

{155}
Radi se o ponosu zbog kojeg je zadržao Prsten, premda su mu Elrond i
Cirdan savetovali da ga uništi u ognju Orodruina (Prstenova družina II 2, te O
Prstenovima moći, u Silmarillionu, str. 321).

{156}
Čini se da ovaj odlomak, vrijedan prilične pozornosti, kazuje da je
svetlost Elendilmira bila otporna na nevidljivost što je pri nošenju daje Prsten
Jedan, ako je njegovo svjetlo bilo vidljivo dok se Prsten nije nosio; ali kad je
Isildur prekrio glavu kapuljačom, njegovo je svjetlo utrnulo.

{157}
Kazano je da su u kasnijim vremenima oni (poput Elronda) koji su ga
mogli prizvati u sjećanje bili zapanjeni do koje mu je mjere, i tijelom i duhom,
sličan kralj Elessar, pobjednik Rata za Prsten, u kojem su i Prsten i Sauron
zanavijek dokrajčeni. Elessar je prema zapisima Dunedaina bio potomak
Elendurova brata Valandila u trideset osmome koljenu. Toliko je dugo prošlo
prije nego što je njegova pogibija osvećena. [Piščeva bilješka.]

{158}
Sedam liga ili više od poprišta bitke. Kad je utekao, noć je tek bila pala;
do Anduina je stigao u ponoć ili otprilike u to vrijeme. [Piščeva bilješka.]

{159}
Pripadao je vrsti zvanoj eket: kratak mač za probadanje, široke oštrice,
šiljast i dvoruban. dug od jedne stope do stope i pol. [Piščeva bilješka.]

{160}
Mjesto posljednjeg sukoba nalazilo se na milju ili više uzvodno od
njihova sjevernog ruba, ali možda mu je u mraku nagib terena skrenuo smjer
donekle prema jugu. [Piščeva bilješka.]

{161}
Čuturicu miruvora, "ljekovita napitka iz Imladrisa", dao je Elrond
Gandalfu kad je družba krenula na put iz Rivendella (Prstenova družina II 3);
vidi također The Road Goes Ever On, str. 61.

{162}
Jer ta je kovina bila pronađena u Numenoru. [Piščeva bilješka.] - U
tekstu "Elrosova loza" piše da je Tar-Telemmaite. petnaesti vladar Numenora,
bio nazivan tim imenom (tj. "srebroruki") zbog svoje ljubavi prema srebru, "a od
slugu je tražio da navijek tragaju za mithrilom". Ali Gandalfje kazao da se
mithril "jedino na svijetu" može naći u Moriji (Prstenova družina II 4).

{163}
U tekstu " Aldarion i Erendis" navodi se da je Erendis dala da se
dijamant što ga joj je Aldarion donio iz Međuzemlja "umetne poput zvijezde u
srebrn obruč, koji joj je postavio oko čela nakon što ga je zamolila". Zbog toga
je bila poznata kao Tar-Elestirne, Gospa Čela zvjezdana; "i odatle je potekla,
kazuje se, kasnija navada Kraljeva i Kraljica da poput zvijezde nose bijeli
dragulj na čelu, dok krune nisu imali". To predanje ne može biti nevezano s onim
o Elendilmiru, zvjezdoliku dragulju nošenom na čelu kao znamenje kraljevskog
položaja u Arnoru; ali prvotni je Elendilmir, s obzirom na to da je pripadao
Silmarien, postojao još u Numenoru (bez obzira kakvog podrijetla bio) prije
nego što je Aldarion donio dragulj za Erendis iz Međuzemlja, tako da se ne
može raditi o istim predmetima.

{164}
Točan je broj bio trideset osam, budući da je drugi Elendilmir bio
izrađen za Valandila. U Izvješću o godinama iz Dodatka B Gospodara prstenova
stavka uz 16. godinu Četvrtoga doba (navedenu i kao 1436. godina prema
Računanju Shirea) navodi da je kralj Elessar, kad je došao pozdraviti prijatelje
na mostu na Brandywineu, dao zvijezdu Dunedaina majstoru Samwiseu, dok je
njegova kći Elanor imenovana dvorskom družbenicom kraljice Arwen. Na
temelju tog zapisa gospodin Robert Foster navodi u knjizi The Complete Guide
to Middle-earth da se "Zvijezda [Elendilova] nosila na čelu kraljeva Sjevernog
kraljevstva sve dok je Elessar nije predao Samu Gamgeeju 16. godine Četvrtoga
doba". Jasno značenje sadašnjega odlomka jest da je kralj Elessar na
neograničeno vrijeme zadržao onaj Elendilmir što je bio izrađen za Valandila; a
meni se u svakom slučaju čini kako ne dolazi u obzir da bi ga on poklonio
gradonačelniku Shirea, ma koliko ga cijenio. Elendilmir nosi veći broj imena:
zvijezda Elendilova. Sjeverna zvijezda, zvijezda Sjevernoga kraljevstva; a
podrazumijeva se da je zvijezda Dunedaina (naziv što se zatječe jedino u ovome
stavku Izvješća o godinama) još jedno od njih, kako u spomenutoj knjizi Roberta
Forstera, tako i u knjizi The Tolkien Companion i. E. A. Tylera. Nisam pronašao
nikakav drugi spomen toga imena; ali čini mi se gotovo izvjesnim da to nije
slučaj, te da je majstor Samwise primio neku drugu (i prikladniju) počast.

{165}
Ne postoji ni jedan zapis s ovim nazivom, ali nema sumnje da je prikaz
u trećemu odjeljku njegov sastavni dio.

{166}
Poput Knjige Kraljeva. [Piščeva bilješka.] - Ovo je djelo bilo
spomenuto u uvodnome odlomku Dodatka A Gospodara prstenova, gdje je bilo
kazano da je ta knjiga (zajedno s Namjesnikovom, te Akallabethom) bila među
gondorskim spisima koje je kralj Elessar dao na uvid Frodu i Peregrinu; ali u
prerađenome je izdanju taj navod uklonjen.

{167}
Istočna krčevina, kojoj se drugdje ne navodi ime, ona je velika udubina
u istočnoj granici Mrkodola, prikazana na zemljovidu u Gospodaru prstenova.

{168}
Čini se da su Sjevernjaci u najbližem srodstvu bili s trećim i najvećim
narodom Prijatelja vilenjaka, kojim je vladala Hadorova kuća. [Piščeva bilješka.]

{169}
Za spas gondorske vojske od posvemašnjeg uništenja dijelom su bili
zaslužni hrabri i odani sjevernjački konjanici pod vodstvom Marharija (potomka
Vidugavije, '"Kralja Rhovaniona"), koji joj je držao odstupnicu. Ali snage
Gondora prethodno su Vozarima nanijele tolike gubitke da oni nisu imali
dovoljno snage za nastavak prodora sve dok im ne stignu pojačanja s Istoka, tako
da su se privremeno zadovoljili dovršetkom osvajanja Rhovaniona. [Piščeva
bilješka.] - U Dodatku A (I, iv) Gospodara prstenova kazano je da je Vidugavia,
koji se proglasio kraljem Rhovaniona, bio najmoćniji od svih severnjačkih
vladara; posebnu mu je milost iskazao Romendacil II., kralj Gondora (umro
1366.), kojemu je Vidugavia pomogao u ratu protiv istočnjaka, a brak
Romendacilova sina Valacara s Vidugavijinom kćerkom Vidumavi doveo je do
razornoga Rodbinskog razdora u Gondoru u petnaestom stoljeću.

{170}
Zanimljiva je činjenica, koja se, vjerujem, ne spominje ni u jednome
tekstu moga oca, da imena prvih kraljeva i glavara Sjevernjaka i Eothćoda imaju
gotski, a ne staroengleski (anglosaski) oblik, kao što je slučaj kod Lćoda, Eorla i
kasnije kod Rohirrima. Vidugavia je latinizirani oblik što predstavlja iz
povijesnih zapisa poznato gotsko ime Widugauja ("šumski stanar"), a slično
vrijedi i za ime Vidumavi, na gotskom Widumawi ("šumska djeva"). U imenima
Marhwini i Marhari nalazi se gotska riječ marh, "konj", koja odgovara
staroengleskoj riječi mearh, množina mearas, kojom se u Gospodaru prstenova
opisuju rohanski konji; riječ wini, "prijatelj", odgovara staroengleskoj wine, što
ju zatječemo u imenima nekolicine kraljeva Marke. Kako je objašnjeno u
Dodatku F (II), jezik Rohana učinjen je "takvim da podsjeća na staroengleski",
pa su stoga imena predaka Rohirrima sazdana u oblicima najstarijega danas
poznatog germanskog jezika.

{171}
Ovako im je glasilo ime u kasnijim danima. [Piščeva bilješka.] - Riječ
je staroengleska i znači "konjički narod".

{172}
Prethodni prikaz ne proturječi opisu koji navodi Dodatak A (I, iv i II)
Gospodara prstenova, premda je puno kraći. Ovdje se ne spominje ni rat protiv
Istočnjaka koji je u trinaestome stoljeću vodio Minalcar (koji si je dao ime
Romendacil II.), niti to daje taj kralj primio mnoge Sjevernjake u gondorske
vojske, a niti to da se njegov sin Valacar oženio sjevernjačkom kraljevnom, iz
čega je proistekao gondorski Rodbinski razdor: ali pridodaju se određeni
elementi koje Gospodar prstenova ne spominje: naime, da su Sjevernjaci u
Rhovanionu oslabili uslijed Velike kuge; da se bitka u kojoj je 1856. godine
stradao kralj Narmacil II., a za koju u Dodatku A piše daje bila "s onu stranu
Anduina". vodila u prostranim krajevima južno od Mrkodola, te bila poznata pod
imenom Bitka na ravnicama; kao i da njegovu veliku vojsku Vozari nisu uspjeli
satrti samo zahvaljujući odstupnici koju im je pružio Marhari, Vidugavijin
potomak. Iz toga se također jasnije vidi da su nakon Bitke na ravnicama
Eotheodi, preostatak Sjevernjaka, postali zaseban narod, koji je nastavao dolinu
Anduina između Stanca-kamena i Gladdenskih polja.

{173}
Njegov je djed Telumehtar zauzeo Umbar i slomio bojnu moć gusara, a
haradski su narodi u tom razdoblju bili obuzeti vlastitim ratovima i razmiricama.
[Piščeva bilješka.] - Telumehtar Umbardacil zauzeo je Umbar 1810. godine.

{174}
Ovo su veliki zapadni zavoji Anduina što se nalaze istočno od šume
Fangorn; vidi prvi navod u Dodatku C teksta "Povijest Galadriel i Celeborna".

{175}
Ovaj je prikaz uvelike iscrpniji od sažetog opisa iz Dodatka A (I, iv)
Gospodara prstenova: "Calimehtar, sin Narmacila II., potpomognut pobunom u
Rhovanionu, osvetio je oca gajnom pobjedom nad Istočnjacima na Dagorladu
1899. godine, čime je opasnost otklonjena na neko vrijeme."

{176}
Suženja Šume zacijelo označavaju uski "struk" Mrkodola na jugu,
stvoren usjekom Istočne krčevine.

{177}
S pravom. Jer prodoru koji bi došao iz Bliskog Harada - ukoliko ne bi
imao potporu iz Umbara, koja u to vrijeme nije bila raspoloživa - moglo se lakše
suprotstaviti i oduprijeti. On ne bi mogao prijeći Anduin, a pri kretanju na gever
zašao bi u sve uži kraj između rijeke i planina. [Piščeva bilješka.]

{178}
Jedna izdvojena bilješka vezana uz ovaj tekst donosi opasku da je u to
vrijeme Morannon još bio pod zapovjedništvom Gondora, te da su dvije Kule
stražare istočno i zapadno od njega (Kule zubi) još imale posadu. Ithilienska se
cesta i dalje u potpunosti održavala sve do Morannona; ondje se susretala s
jednom cestom koja je išla na sjever prema Dagorladu, te drugom koja je išla na
istok duž podnožja Ered Lithuija. [Ni jedna od tih cesta nije obilježena na
zemljovidima u Gospodaru prstenova.] Istočna se cesta protezala do točke
smještene geverno od položaja Barad-dura; nikada dalje nije bila dovršena, a i
ono što je bilo sazdano, davno se već zapustilo. Svejedno, njezinih prvih pedeset
milja, koje su nekoč bile potpuno izgrađene, uvelike je ubrzalo nailazak Vozara.

{179}
Povjesničari su iznijeli pretpostavku da se radilo o istome onom brijegu
na kojem je kralj Elessar zauzeo položaj u posljednjoj hici protiv Saurona,
kojom se okončalo Treće doba. Ali sve i da je bilo tako, svejedno se radilo tek o
prirodnoj uzvišici što je konjanicima predstavljala slabu prepreku i na kojoj još
nisu stajali nanosi iz radova orka. [Piščeva bilješka.] - Odlomci iz Povratka
kralja (V 10) na koje se bilješka odnosi kazuju: "Stoga Aragorn rasporedi snage
kako je najbolje znao i umio. Razmjestio ih je na dva velika brijega od razbijena
kamenja i zemlje koje su orci bili nagomilali godinama mukotrpnog rada", a
dodaje se i da je Aragorn s Gandalfom stajao na jednome, dok su barjaci Rohana
i Dol Amrotha bili uzdignuti na drugome.

{180}
Njihova prijašnja domovina nalazila se u dolini Anduina, između
Stanca-kamena i Gladdenskih polja.

{181}
Uzrok seobe Eotheoda na sjever naveden je u Dodatku A (II)
Gospodara prstenova: "[Preci Eorlovi] najviše su voljeli ravnice i uživali u
konjima i konjičkim vještinama, ali u to doba bilo je mnogo ljudi u središnjim
dolinama Anduina, štoviše, sjena Dol Guldura bivala je sve duža. Stoga su. kad
su čuli da je srušen Kralj-vještac [ 1975. godine], potražili više slobodnog
prostora na sjeveru i otjerali ostatke angmarskog naroda s istočne strane Gorja.
U doba Eorlova oca Leoda prerasli su u mnogoljudan narod pa su opet bili
pomalo stiješnjeni u svom zavičaju." Predvodnik seobe Eotheoda zvao se
Frumgar: a Izvješće o godinama navodi da se ona zbila 1977.

{182}
Ove su rijeke, bez imena, označene na zemljovidu u Gospodara
prstenova. Na tom prikazu Suroloka ima dva pritoka.

{183}
Budni je mir trajao od 2063. do 2460. godine, dok je Sauron izbivao iz
Dol Guldura.

{184}
Iz jednog ranijeg odjeljka u ovome tekstu stječe se dojam da ni jedan
Sjevernjak nije preostao u krajevima istočno od Mrkodola nakon pobjede
Calimehtara nad Vozarima na Dagorladu 1899. godine.

{185}
Tako se ovaj narod nazivao u Gondoru: riječju iz pučke uporabe,
miješanog podrijetla, od vestronske riječi balc, "užasan" i sindarinske hoth,
"horda", kojom su se nazivali narodi poput orka. [Piščeva bilješka.] - Vidi stavku
hoth u Dodatku Silmarilliona.

{186}
Slova R-ND-R, a ponad njih tri zvijezde, sa značenjem arandur
(kraljev sluga), namjesnik. [Piščeva bilješka.]

{187}
Nije izgovorio pomisao koja mu je također bila na umu: da je Eotheod,
kako je doznao, nemiran, buduči da su se ti sjeverni krajevi pokazali odviše
tijesnima i neplodnima da udome njihovu brojnost, koja se umnogome povećala.
[Piščeva bilješka.]

{188}
On se još dugo u pjesmi Rochon Methestel (Jahač posljednje nade)
pamtio pod imenom Borondir Udalraph (Borondir Bestremenski), jer je u
povratku jahao uz eohere s desne strane Eorlu, te bio prvi koji je prešao Limlight
i probio put za pomoć Cirionu. Naposljetku je pao na Celebrantskome polju
braneći svoga vladara, na veliku žalost Gondora i Eotheoda, te je poslije položen
u grobnicu na Svetome mjestu u Minas Tirithu. [Piščeva bilješka.]

{189}
Eorlov konj. U Dodatku A (II) Gospodara prstenova kazano je da je
Felarof zbacio Eorlova oca Leoda. koji je bio krotitelj divljih konja, kad ga se
ovaj odvažio zajahati, što ga je stajalo glave. Poslije je Eorl naložio konju da mu
preda svoju slobodu do kraja života kao krvarinu za oca; a Felarof mu se
pokorio, premda nikome osim Eorla nije dopuštao da ga zajaše. Razumio je sve
što ljudi govore, te je živio dugo koliko i oni. baš kao i njegovi potomci,
mearasi, "koji nisu htjeli nositi nikog drugog do kralja Marke i njegovih sinova,
sve tamo do Shadowfaxa". Felarof je riječ koja potječe iz anglosaskoga
pjesničkog blaga, premda zapravo nije zabilježena u postojećoj poeziji: "vrlo
pouzdan, vrlo jak".

{190}
Između ušća Limlighta i Krivaja. [Piščeva bilješka.] - Čini se da ovo
proturječi prvome navodu iz Dodatka C teksta "Povijest Galadriel i Celeborna",
gdje su "Južna i Sjeverna krivaja" "dvije zapadne krivine" Anduina, dok
Limlight utječe u njihov najsjeverniji dio.

{191}
U devet su dana prešli više od pet stotina milja u pravoj crti, vjerojatno
više od šest stotina jahačkim putem. Premda nije bilo velikih prirodnih prepreka
na istočnoj strani Anduina, velik dio toga kraja tada je bio pust, a ceste ili
konjske staze u smjeru juga bile su izgubljene ili zapuštene; tek su na kratkim
odsječcima uspijevali jahati brzo, a također im je bilo nužno skrbiti se za vlastitu
i snagu svojih konja, budući da su očekivali bitku čim stignu do Krivaja.
[Piščeva bilješka.]

{192}
Halifirien se dvaput spominje u Gospodaru prstenova. U Povratku
kralja (V 1.), nakon što je Pippin, jašući s Gandalfom na Shadowfaxu prema
Minas Tirithu, uzviknuo da vidi vatre, Gandalf mu je odvratio: "Svjetionici su u
Gondoru upaljeni, zovu u pomoć. Buknuo je rat. Gledaj, eno vatre na Amon
Dinu, i plamena na Eilenachu; eno ih gdje jure na zapad: Nardol, Erelas, Min-
Rimmon, Calenhad i Halifirien na granicama Rohana." U poglavlju V 3.
rohanski su jahači na putu u Minas Tirith prošli kroz Fenmarch. "gdje su se,
desno od njih, velebne hrastove šume uspinjale do rubova brda u sjeni tamnog
Halifiriena na granicama Gondora." Vidi krupniji zemljovid Gondora i Rohana u
Gospodanru prstenova.

{193}
Radilo se o velikoj numenorskoj cesti što je povezivala Dva
kraljevstva, prelazila rijeku Isen na Isenskim gazovima i rijeku Sivotok kod
Tharbada, te se protezala dalje na sjever sve do Fornosta; drugdje zvana
Sjeverno-južnom cestom.

{194}
Ovo je osuvremenjen način pisanja anglosaskog naziva halig-firgen;
slično tome Firien-dol dolazi od firgen-dael, a šuma Firien od firgen-wudu.
[Piščeva bilješka.] - Slovo g u anglosaskoj riječi firgen "planina" poprima
izgovor hrvatskoga glasa j.

{195}
Minas Ithil, Minas Anor i Orthanc.

{196}
Drugdje, u jednoj bilješci o imenima svetionika, piše da "cjeloviti
svetionički sustav, koji je još bio djelatan u Ratu za Prsten, nije mogao biti stariji
od naseljavanja Rohirrima u Calenardhon petstotinjak godina prije; jer njegova
je osnovna zadaća bila upozoriti Rohirrime da je Gondor u opasnosti, ili (rjeđe)
obratno".

{197}
Prema jednoj bilješci o uređenju Rohirrima, eored "nije imao precizno
određena broja, ali u Rohanu se tim imenom nazivalo samo Jahače posve
obučene za ratovanje: ljudstvo koje na određeno vrijeme, ili u nekim slučajevima
trajno, služi u Kraljevoj vojsci. Svaka brojnija skupina takvih ljudi, koja jaše kao
postrojba poradi vježbe ili službe, nazivala se eored. Ali nakon oporavka
Rohirrima i preustroja njihovih snaga u danima kralja Folcwinea, stotinu godina
prije Rata za Prsten, smatralo se da 'puni eored' u bojnom stroju sadrži ne manje
od 120 ljudi (uključujući Zapovjednika), što predstavlja stoti dio Punog zbora
Jahača Marke, ne uključujući one iz Kraljeva domaćinstva. [Eored s kojim je
Eomer progonio orke, Dvije kule III 2., imao je 120 Jahača: Legolas ih je
izdaleka nabrojio 105, a Eomer je kazao da su petnaestoricu izgubili u bici s
orcima.] Nikad tolika vojska, naravno, nije zajednički odjahala u rat izvan
Marke; ali Theodenova tvrdnja da može, u toj velikoj pogibelji, povesti u pohod
deset tisuća Jahača (Povratak kralja V 3.) bila je bez sumnje opravdana.
Rohirrimi su postali brojniji od Folcwineovih dana, a prije Sarumanovih napada
Puni je zbor vjerojatno mogao okupiti mnogo više od dvanaest tisuća Jahača,
tako da Rohan ne bi bio posve lišen obučenih branitelja. Tom je prigodom, zbog
gubitaka u ratu na zapadu, žurnog sazivanja Zbora i prijetnje sa sjevera i istoka,
Theoden poveo vojsku od tek približno šest tisuća kopljanika, premda je to i
dalje bio najveći zabilježeni konjički pohod Rohirrima još od Eorlova dolaska.
Puni zbor konjice nazivao se eohere. Te riječi, kao i Eotheod, imaju
naravno anglosaski oblik, budući da je zbiljski jezik Rohana svuda tako
preveden: njihova je prva sastavnica eoh, "konj". Eored, eorod je zabilježena
anglosaska riječ, u kojoj je druga sastavnica izvedena iz riječi rad, "jahanje"; u
riječi eohere druga je sastavnica here, "vojska, armija". Eotheod sadrži riječ
theod, "narod" ili "zemlja", a odnosi se kako na same Jahače, tako i na njihovu
zemlju. (Anglosaski naziv eorl iz imena Eorla Mladog posve je neovisna riječ.)

{198}
Ovo se uvijek izgovaralo u danima Namjesnika, u svakoj svečanoj
izjavi, premda se u vrijeme Ciriona (dvanaestoga Vladajućeg namjesnika) već
radilo o izričaju za koji je malo tko verovao da će se ikada ostvariti. [Piščeva
bilješka.]

{199}
Alfirin: cvijet simhelmyne s humaka Kraljeva podno Edorasa, ujedno i
uilos koji je Tuor vidio u velikom usjeku što je vodio u Gondolin u Drevnim
danima. Alfirin se spominje, ali vjerojatno kao ime nekog drugog cvijeta, u
stihovima koje je Legolas pjevao u Minas Tirithu (Povratak kralja V 9.): "I
zvone zlatni zvončići mallosa i alfirina / Po zelenim poljanama Lebennina".

{200}
Vladar Dol Amrotha nosio je taj naslov. Njegovim ga je precima
podario Elendil, s kojim su bili u srodstvu. Bili su obitelj Vjernih koja je
isplovila iz Numenora prije Propasti i nastanila se u belfalaskome kraju, između
ušća rijeka Ringlo i Gilrain, s utvrdom na visokome rtu Dol Amroth (nazvanom
prema posljednjemu Kralju Loriena). [Piščeva bilješka.] - Drugdje se kaže da je
prema predanjima njihove kuće prvi vladar Dol Amrotha bio Galador (oko
2004.-2129. godine Trećega doba), sin Numenorejca Imrazora, koji je živio u
Belfalasu, i vilin-gospe Mithrellas, jedne od Nimrodelinih družica. Čini se da
ovdje navedena bilješka kazuje da se ta obitelj Vjernih nastanila u Belfalasu s
utvrdom na Dol Amrothu prije Propasti Numenora; a ako je tomu tako, ove se
dvije izjave mogu izmiriti samo uz pretpostavku da su i loza Kneževa i, dapače,
njihovo obitavalište postojali više od dvije tisuće godina prije Galadorovih dana,
te da je Galador bio prozvan prvim Vladarom Dol Amrotha zato što je tek u
njegovo vrijeme (nakon što se Amroth 1981. godine utopio) Dol Amroth dobio
to ime. Daljnju poteškoću predstavlja prisutnost Adrahila iz Dol Amrotha
(bjelodano pretka Adrahila, oca Imrahila, Vladara Dol Amrotha u vrijeme Rata
za Prsten) kao zapovjednika gondorskih snaga u bici protiv Vozara 1944. godine;
ali može se pretpostaviti da se za tog ranijeg Adrahila nije tad još govorilo da je
"iz Dol Amrotha".
Premda nisu nemoguća, ova objašnjenja kojima se spašava dosljednost čine
mi se manje vjerojatnima od tumačenja da postoje dva različita i neovisna
"predanja" o podrijetlu vladara Dol Amrotha.

{201}
Slova su bila L • ND • L: Elendilovo ime bez oznaka za samoglasnike,
kojim se služio kao znamenjem i kao grbom na svojim pečatima.

{202}
Amon Anwar zapravo je bio uzvisina što je ležala najbliže središtu
poteza od ušća Limlighta do južnoga rta Tol Falasa; dok je razdaljina od njega
do Isenskih gazova bila jednaka razdaljini odatle do Minas Tiritha. [Piščeva
bilješka.]

{203}
Premda ne posve savršeno; jer bila je izrečena starinskim izrazima i
sročena u oblicima stihova i uzvišena govora kojima su se služili Rohirrimi, a
kojima je Eorl bio vrlo vičan. [Piščeva bilješka.] - Čini se da ne postoji nijedna
druga inačica Zavjeta Eorlova izuzev ove na zajedničkom jeziku koja se navodi
u tekstu.

{204}
Vanda: prisega, dana riječ, svečano obećanje, ter-maruva: ter "kroz",
mar- "boraviti, biti smješten ili utvrđen"; buduće vrijeme. Elenna-noreo: genitiv,
vezan uz alcar, riječi Elenna-nore "zemlja nazvana Ka zvijezdi", alcar. "slava",
enyalien: en-"opet", val- "dozvati", u infinitivu (ili gerundivu) glasi en-yalie,
ovdje je u dativu "za ponovni doziv", ali upravlja izravnim objektom, alcar:
stoga znači "dozvati ili 'spomenuti se' slave".
 Vorondo: genitiv riječi voronda "nepokolebljivo odan, drži prisegu ili
obećanje, vjeran"; pridjevi koji služe kao 'naslov' ili često rabljen atribut imenu
postavljaju se nakon imena, a kao što je uobičajeno na kvenijskom, u slučaju
dvaju imena u apoziciji koja se mogu deklinirati, deklinira se samo posljednje.
[Druga inačica teksta navodi pridjev vorimo, kao genitiv riječi vorima, s istim
značenjem kao voronda.] voronwe: "nepokolebljivost, odanost, vjernost", objekt
riječi enyalien.
Nai: "neka bude, da se ostvari"; Nai tintvantes: "neka bude tako da će ga
čuvati", tj. "neka ga čuvaju" (-nte, infleksija 3. lica množine u besubjektnoj
rečenici), i harar: "oni koji sjede na", mahalmassen: lokativ množine imenice
mahalma "prijestolje", mi "u, na". Numen: "Zapad", i Eru i: "onaj Jedan koji",
ea: "jest", tennoio: tenna "sve do, dokle god", oio "beskonačno razdoblje";
tennoio "zanavijek". [Piščeve bilješke.]

{205}
A nije se ni otad izgovorio, sve dok se kralj Elessar nije vratio i
obnovio obvezu na tom istom mjestu s Eomerom, kraljem Rohirrima,
osamnaestom među potomcima Eorlovim. Samo se za kralja Numenora smatralo
zakonitim da za svjedoka pozove Erua, a čak i tada samo u najozbiljnijim i
najsvečanijim prigodama. Loza Kraljeva okončala je s Ar-Pharazonom koji je
stradao u Propasti; ali Elendil Voronda potjecao je od Tar-Elendila, četvrtoga
Kralja, te se smatrao zakonitim vladarom Vjernih, koji nisu sudjelovali u pobuni
Kraljeva, pa su stoga bili sačuvani od uništenja. Cirion je bio Namjesnik
Kraljeva koji su potekli od Elendila, te je, što se Gondora tiče, kao regent imao
sve njihove moći - sve dok se Kralj ne vrati. Pa ipak, njegov je zavjet
zaprepastio one koji su ga čuli i ispunio ih udivljenjem, tako da je sam po sebi
(povrh i preko časne grobnice) bio dostatan da posveti mjesto na kojemu je
izgovoren. [Piščeva bilješka.] - Elendilovo ime Voronda, "Vjerni", koje se
također javlja u Zavjetu Cirionovu. u ovoj je bilješci isprva bilo napisano kao
Voronwe, što je u Zavjetu imenica sa značenjem "vjernost, nepokolebljivost".
Ali u Dodatku A (I, ii) Gospodara prstenova Mardil. prvi Vladajući namjesnik
Gondora, naziva se "Mardil Voronwe 'Nepokolebljivi'"; a u Prvome dobu je onaj
vilenjak iz Gondolina koji je vodio Tuora iz Vinyamara nosio ime Voronwe, koje
sam u kazalu Silmarilliona jednako tako preveo kao "Nepokolebljivi".

{206}
Vidi prvi navod u Dodatku C teksta "Povijest Galadriel i Celeborna".

{207}
Ova su imena dana na sindarinskome u skladu s gondorskom
uporabom; ali mnogima su Eotheodi nadjenuli nova imena, preinačivši starije
nazive kako bi pristajali njihovu jeziku, ili ih prevevši, ili ih iznova stvorivši. U
radnji Gospodara prstenova rabe se uglavnom imena na jeziku Rohirrima. Tako
Angren = Isen; Angrenost = Isengard; Fangorn (što se također rabi) = Entwood;
Onodlo = Entwash; Glanhir=potok Mering (obje riječi znače "potok međaš").
[Piščeva bilješka.] - Ime rijeke Limlight stvara pomutnju. Na ovome mjestu
postoje dvije inačice teksta i bilješke, pa se iz jedne od njih čini da je sindarinsko
ime glasilo Limlich, a preuzeto je u jezik Rohana kao Limliht ("osuvremenjeno"
kao Limlight). U drugoj (kasnijoj) inačici, Limlich je izmijenjen, začudo, u
Limliht u tekstu, tako da ovo postaje sindarinski oblik. Drugdje je sindarinsko
ime te rijeke dano kao Limlaith. Imajući tu neizvesnost u vidu, u tekstu dajem
Limlight. Kako god glasilo izvorno sindarinsko ime, barem je jasno da je
rohanski oblik bio njegova preinaka, a ne prijevod, te da njegovo značenje nije
bilo poznato (premda u jednoj bilješci napisanoj mnogo prije sve ove građe piše
da je ime Limlight djelomičan prijevod vilenjačkog naziva Limlint, "bistrohitra").
Sindarinska imena Entwasha i potoka Mering zatječu se samo ovdje; s Onodlo,
usporedi Onodrim, Enyd, enti (Gospodar prstenova, Dodatak F, "O ostalim
rasama").

{208}
Athrad Angren: gdje je sindarinsko ime Isenskih gazova dano kao
Ethraid Engrin. Čini se stoga da su postojali oblici imena Gaza (Gazova) i u
jednini i u množini.

{209}
Drugdje se šuma uvijek naziva šuma Firien (skraćeno od "šuma
Halifirien"). Firienholt - riječ koja je zabilježena u anglosaskom pjesništvu
(firgenholt) - znači isto: "planinska šuma".

{210}
Pravi im je oblik glasio Rochand i Rochirrim, a zapisivalo ih se kao
Rochand, ili Rochan. te Rochirrim u gondorskim spisima. Sadržavali su
sindarinsku riječ roch "konj", kojom se prevodilo eb- iz riječi Eotheod i mnogih
osobnih imena Rohirrima. U riječi Rochand dodan je sindarinski završetak -nd (-
and, -end, -ond); uobičajeno se rabio u imenima područja ili zemalja, ali -d se
obično gubilo u govoru, napose u dugim imenima, poput Calenardhon, Ithilien,
Lamedon itd. Naziv Rochirrim bio je oblikovan prema pojmu eo-here, kojim su
Eotheodi nazivali puni zbor svoje konjice u ratnim vremenima; bio je sročen kao
roch + sindarinski hir "gospodar, vladar" (riječ je posve neovisna od
[anglosaske] here). U imenima naroda sindarinska se riječ rim "mnoštvo, vojska"
(kvenijski rimbe) uobičajeno rabila pri tvorbi zbirne množine, kao u nazivima
Eledhrim (Edhelrim) "svi vilenjaci". Onodrim "narod Enta". Nogothrim "svi
patuljci, patuljaćki narod". Jezik Rohirrima sadržavao je glas koji se ovdje piše
kao eh (grleni spirant poput ch iz velškog), tako da im, premda nije bio čest u
sredini riječi između samoglasnika, njegov izgovor nije predstavljao nikakvu
poteškoću. Ali u zajedničkom govoru on nije postojao, dok su se pri izgovaranju
sindarinskoga (u kojem je bio vrlo čest) žitelji Gondora, izuzev učenih, služili
glasom h u sredini riječi i glasom k na njihovu kraju (gdje se najsnažnije
izgovarao u pravilnom sindarinskom). Tako su nastala imena Rohan i Rohirrim
kakva se rabe u Gospodaru prstenova. [Piščeva bilješka.]

{211}
Čini se da Eorla nije uvjerio iskaz dobre volje Bijele gospe.

{212}
Eilenaer je bilo ime pred mimenorskog podrijetla, bjelodano u srodstvu
s imenom Eilenach. [Piščeva bilješka.] - Prema jednoj bilješci o svjetionicima.
Eilenach je bilo 'Vjerojatno tuđinsko ime: niti sindarinsko, ni nimenorsko, ni iz
zajedničkoga govora.. • I Eiienach i Eilenaer bili su istaknuti dijelovi krajolika.
Eiienach je bio najviša točka šume Driadan. Moglo ga se vidjeti izdaleka sa
Zapada, a u danima svjetionika imao je ulogu prenositi upozorenja s Amon
Dina; ali nije bio prikladan za velik svetionički krijes, budući daje na njegovu
oštrom vrhu bilo malo mjesta. Odatle ime Nardol "Krijesni vrh" za sljedeći
svjetionik prema zapadu; nalazio se na kraju visoka grebena, izvorno dijela šume
Driadan. ali s kojeg su stabla odavna sasjekli klesari i kamenoloma koji su
dolazili onamo kroz Dolinu kamenih kola. Nardol je imao stražarsku posadu,
koja je također štitila kamenolome; imala je dobru zalihu goriva pa se u nuždi
mogla zapaliti velika lomača, za vedre noći vidljiva sve do posljednjega
svjetionika (Halifiriena), što se uzdizao oko stotinu i dvadeset milja zapadno
odande."
U istoj se bilješci navodi: "Amon Din, 'Tiho brdo', bio je vjerojatno
najstariji, s izvornom ulogom utvrđene predstraže Minas Tiritha, koja je mogla
vidjeti svjetionik na njemu, bdijući pritom nad prolazom iz Dagorlada u sjeverni
Ithilien i svakim pokušajem neprijatelja da prijeđe Anduin kod Cair Androsa ili
blizu njega. Nije zapisano zbog čega mu je nadjenuto to ime. Vjerojatno zbog
toga što je bio osebujan, kao kamenito i golo brdo što se isticalo i stajalo po
strani od gusto pošumljenih brda šume Druadan (Tawar-in-Druedain), kamo su
rijetko odlazili čovjek, zvijer ili ptica."

{213}
Kako navodi Dodatak A (I, iv) Gospodara prstenova, Gondor su u
danima Ostohera, četvrtoga kralja nakon Meneldila, prvi put napali divljaci s
istoka. "Međutim, pobijedio ih je njegov sin Tarostar, istjerao ih iz zemlje i uzeo
ime Romendacil, 'Pobjednik na istoku'."

{214}
Također je Romendacil I. bio taj koji je uspostavio službu Namjesnika
(Arandur "kraljev sluga"), ali njega je izabirao Kralj kao osobu od visokog
povjerenja i mudrosti, obično u poznim godinama, budući da mu nije bilo
dopušteno da ide u rat ili napušta kraljevinu. On nikada nije bio pripadnik
kraljevske kuće. [Piščeva bilješka.]

{215}
Mardil je bio prvi gondorski Vladajući namjesnik. Bio je namjesnik
Earnuru, posljednjem kralju, koji je nestao u Minas Morgulu 2050. godine. "U
Gondoru su zaključili da je podmukli neprijatelj ulovio kralja u klopku i da je
ovaj izdahnuo na mukama u Minas Morgulu; ali kako nije bilo svjedoka njegove
smrti, dobri namjesnik Mardil vladao je godine i godine Gondorom u njegovo
ime." (Gospodar prstenova, Dodatak A (I, iv)).

{216}
Susret Gandalfa s Thorinom također je ispripovjedan u Dodatku A (III)
Gospodara prstenova, gdje mu se navodi i datum: 15. ožujka 2941. godine.
Postoji neznatna razlika između ta dva opisa, utoliko što se u Dodatku A susret
zbio u svratištu u Breeju, a ne na cesti. Gandalf je posljednji put posjetio Shire
dvadeset godina prije toga, dakle 2921., kad je Bilbu bila trideset jedna godina:
Gandalf kasnije kaže da nije bio posve stasao [u trideset trećoj] kad ga je
posljednji put vidio.

{217}
Vrtlar Holman: Holman Zelenoruki, kod kojega je šegrtovao Hamfast
Gamgee (Samov otac, Čiča): Prstenova družina I 1, kao i Dodatak C.

{218}
Vilenjačka sunčeva godina (loa) počinjala je danom zvanim yestare, što
je bio dan prije prvog dana tuilea (proljeća); a u Imladriskom je kalendaru
yestare "više-manje odgovarao 6. travnju u Shireu". (Gospodar prstenova,
Dodatak D.)

{219}
Thrain Drugi: Thrain Prvi, Thorinov daleki predak, pobjegao je iz
Morije 1981. godine i postao prvi Kralj podno Gore. (Gospodar prstenova,
Dodatak A (III).)

{220}
Dain II. Gvozdenstopa rođenje 2767. godine; u Bici kod Azanulbizara
(Nanduhiriona) 2799. posjekao je pred Istočnim dverima Morije velikog orka
Azoga, te tako osvetio Throra, Thorinova djeda. Poginuo je u Bici u Dolju 3019.
godine. (Gospodar prstenova. Dodaci A (III) i B.) Frodo je od Gloina u
Rivendellu saznao daje "Dain još Kralj podno Gore i da je vrlo star (prevalio je
već dvjesto pedesetu), poštovan i bajoslovno bogat". (Prslenova družina II 1.)

{221}
Gimli je zacijelo barem bio prošao kroz Shire na putovanjima iz svojeg
prvotnog doma u Modrome gorju.

{222}
U Dodatku A (II) Gospodara prstenova opisuje se kako je Duga zima
iz 2758-9. pogodila Rohan; a stavka u Izve.šću o godinama spominje da
"Gandalf dolazi u pomoć pučanstvu Shirea".

{223}
Na ovome je mjestu jedna rečenica iz rukopisa A možda nenamjerno
izostavljena iz strojopisa, kad se uzme u obzir Gandalfova potonja opaska o
tome da Smaug nikad nije onjušio nekog hobita: "Kao i uz neodrediv miris,
barem za Smauga, neprijatelja patuljaka."

{224}
Prema stavci u Izvešću o godinama za 2951. Sauron je poslao tri, a ne
dva Nazgula da ponovno zauzmu Dol Guldur. Ove se dvije izjave mogu pomiriti
uz pretpostavku da se jedna od Prstenovih sablasti iz Dol Guldura kasnije vratila
u Minas Morgul, ali smatram da je vjerojatnije kako je izjava iz sadašnjega
teksta dokinuta pri izradi Izvešća o godinama; a valja zamijetiti i da se u jednoj
odbačenoj inačici ovog odlomka u Dol Gulduru nalazio samo jedan Nazgul (koji
ne nosi ime Khamul, već se spominje samo kao "Drugi vođa (Crni Istočnjak)"),
dok je jedan ostao pri Sauronu kao njegov glavni glasnik. - Iz bilježaka u kojima
se potanko opisuje kretanje Crnih jahača u Shireu ispostavlja se da je Khamul
bio taj koji je došao u Hobbiton i obratio se Čiči Gamgeeju, koji je slijedio
hobite putem za Stock i koji ih je zamalo ulovio na skeli u Buckleburyju. Jahač
koji je bio s njim, kojeg je dozvao kricima s grebena iznad Woodhalla i s kojim
je posjetio farmera Maggota, bio je "njegov sudrug iz Dol Guldura". Za
Khamula se kaže da je bio najspremniji od svih Nazgula, nakon Crnoga
zapovjednika osobno, da opazi prisutnost Prstena, ali i onaj čija je moć u
najvećoj mjeri bivala smetena i smanjena pri danjemu svetlu.

{225}
Dapače, u strahu od Nazgula čak se usudio sakriti u Moriji. [Piščeva
bilješka.]

{226}
Na Bruinenskom su se gazu samo Kralj-vještac i još dvojica, s
mamcem Prstena ravno pred sobom, usudili ući u rijeku; ostale su u nju stjerali
Glorfindel i Aragorn. [Piščeva bilješka.]

{227}
Gandalf je, prema onome što je ispripovijedao Elrondovu vijeću,
ispitao Goluma dok je ovaj bio u zatočeništvu Thranduilovih vilenjaka.

{228}
Gandalf je kazao Elrondovu vijeću da je, nakon odlaska iz Minas
Tiritha, primio "poruke iz Loriena da je Aragorn prošao već tim putem i da je
pronašao stvorenje zvano Golum".

{229}
Gandalf je stigao dva dana poslije, a otišao u rano jutro 29. ožujka.
Nakon Stanca-kamena imao je konja, ali valjalo mu je prijeći Visoki prijevoj u
Gogu. U Rivendellu je dobio svežeg konja i najvećom brzinom stigao u
Hobbiton u smiraj 12. travnja, nakon putovanja od gotovo osamsto milja.
[Piščeva bilješka.]

{230}
I ovdje i u Izvješću o godinama navodi se da se napad na Osgiliath zbio
20. lipnja.

{231}
Ova je izjava bez sumnje vezana uz Boromirov opis bitke za Osgiliath
izrečen pred Elrondovim vijećem: "Ondje je posrijedi bila sila s kojom prije
nismo imali posla. Neki su rekli da se ona može vidjeti kao velik crni konjanik,
tamna sjena na mjesečini."

{232}
U jednom pismu iz 1959. godine moj otac navodi: "Između 2463. [kad
je Štur Deagol pronašao Prsten Jedan, prema Izvešću o godinama] i početka
Gandalfovih posebnih istraga vezanih uz Prsten (gotovo 500 godina poslije
toga), čini se da su oni [Šturovi] doista potpuno izumrli (jasno, s izuzetkom
Smeagola); ili su pak utekli od sjenke Dol Guldura."

{233}
Prema piščevoj opasci navedenoj gore u bilješci 2. Golum je utekao u
Moriju iz straha od Nazgula; usporedi također navod da je jedan od ciljeva zbog
kojih je gospodar Morgula odjahao na sjever dalje od Gladdena bila nada da će
pronaći Goluma.

{234}
Oni, zapravo, nisu bili veoma brojni, kako se čini; ali bilo ih je
dovoljno da spriječe ulazak svim uljezima, ako ne bi bili bolje naoružani i
pripremljeni od Balinove družbe, niti naročito brojni. [Piščeva bilješka.]

{235}
Patuljci tvrde da je najčešće bilo potrebno da ih gurnu dvojica; samo ih
je veoma snažan patuljak mogao svojeručno rastvoriti. Prije napuštanja Morije s
unutrašnje strane Zapadnih dveri bili su postavljeni vratari, od kojih je uvijek bio
prisutan barem jedan. Na taj način nijedna sama osoba (a time ni bilo koji uljez,
odnosno bjegunac) nije mogla nedozvoljeno izaći. [Piščeva bilješka.]

{236}
U tekstu A Saruman je porekao da zna gdje se Prsten skriva; u tekstu B
je "porekao da išta zna o zemlji koju traže". Ali to vjerojatno nije više od
drugačijeg odabira riječi.

{237}
Na ranijem mjestu u ovoj inačici kazano je da je Sauron u to vrijeme,
putem palantira. napokon počeo zastrašivati Sarumana, a svakako mu je mogao
čitati misli čak i kad ih je ovaj zadržavao za sebe. Tako je Sauron doznao da
Saruman ima određene pretpostavke o mjestu na kojem se nalazi Prsten; a
Saruman mu je čak otkrio i da u zarobljeništvu drži Gandalfa, koji najviše zna.

{238}
Stavka za 18. rujna 3018. u Izvešću o godinama navodi: "Rano izjutra
Gandalf se spašava bijegom iz Orthanca. Crni jahači prelaze preko gazova na
Isenu." Ma koliko šturo stavka bila sročena, bez ijedne naznake da su Jahači
posjetili Isengard, čini se da je zasnovana na priči navedenoj u inačici C.

{239}
Ni u jednom od ovih tekstova uopće se ne spominje što se dogodilo
između Saurona i Sarumana nakon što je potonji razobličen.

{240}
Lobelia Bracegirdle udala se za Otha Sackville-Bagginsa: sin im je bio
Lotho, koji se dočepao vlasti nad Shireom u vrijeme Rata za Prsten, kada su ga
zvali "Poglavar". Seljak Pamuković spomenuo je u razgovoru s Frodom Lothov
vlasnički udio u usjevima lista u Južnoj četvrti (Povratak kralja VI 8).

{241}
Uobičajeni način bio je preko prijelaza u Tharbadu do Dunlanda
(umjesto ravno do Isengarda), odakle su dobra bila u večoj tajnosti slana
Sarumanu. [Piščeva bilješka.]

{242}
Usporedi Gospodar prstenova, Dodatak A (I, iii, Sjeverno Kraljevstvo i
Dunedaini): "U to su vrijeme [tijekom Velike kuge što je pogodila Gondor
1636.] izumrli Dunedaini u Cardolanu, a zlodusi iz Angmara i Rhudaura prodrli
su u napušteno grobno humlje i nastanili se ondje."

{243}
Imajući u vidu da je Crni zapovjednik toliko toga znao, pomalo je
čudno da je imao tako malo pojma o položaju Shirea, polutanske zemlje; prema
Izvešću o godinama, hobitske naseobine u Breeju postojale su već početkom
četrnaestog stoljeća Trećega doba, kad je Kralj-vještac došao na sjever u
Angmar.

{244}
Vidi Prstenovu družinu I 9. Kad je Strider s hobitima otišao iz Breeja
Frodo je nakratko uočio tog Dunlandanina ("lice nezdrave boje i lukavih, kosih
očiju") u kući Billa Papratovine na izlazu iz Breeja, pomislivši: "Reklo bi se da
je više nego upola goblin.'

{245}
Usporedi s Gandalfovim riječima na Elrondovu vijeću: "Njihov je
zapovjednik potajno ostao negdje južno od Breeja."

{246}
Kako pokazuje završna rečenica ovog navoda, značenje je sljedeće:
"Gandalf tad još nije pomišljao da bi polutani u budućnosti mogli imati ikakve
veze s Prstenovima." Sastanak Bijeloga vijeća iz 2851. održan je devedeset
godina prije nego što je Bilbo pronašao Prsten.

{247}
Eomer je bio sin Theodenove sestre Theodwyn i Eomunda iz Istočnoga
prigorja, glavnoga zapovjednika Marke. Eomunda su orci sasjekli 3002. godine,
a Theodwyn je uskoro potom preminula; njihova djeca Eomer i Eowyn zatim su
odvedena da žive u kući kralja Theodena, zajedno s Theodredom, Kraljevim
jedinim potomkom. (Gospodar prsienova, Dodatak A (11).)

{248}
Ente ovaj tekst ne uzima u obzir, kao što ih u obzir nije uzimao ni itko
osim Gandalfa. Ali izuzev u slučaju da je Gandalf mogao prouzročiti ustanak
Enta nekoliko dana ranije (što očito nije bilo moguće, imajući u vidu slijed
zbivanja), to ne bi spasilo Rohan. Enti su mogli razoriti Isengard, čak i zarobiti
Sarumana (ukoliko nakon pobjede ne bi osobno pošao za svojom vojskom). Enti
i Huorni, uz pomoć onih Jahača iz Istočne Marke koji još nisu bili u boju, mogli
su uništiti Sarumanove snage u Rohanu, ali Marka bi bila razorena i lišena vode.
Sve i da je Crvena strijela i uspjela pronaći nekoga ovlaštenog da je primi, poziv
iz Gondora ne bi dobio odgovora - ili bi u najboljem slučaju nekoliko postrojbi
iscrpljenih boraca doprlo do Minas Tiritha, prekasno da učine bilo što, osim da
stradaju s njime. [Piščeva bilješka.] - Za Crvenu strijelu vidi Povratak kralja V
3, gdje ju je Theodenu donio teklić iz Gondora kao znamenje potrebe Minas
Tiritha.

{249}
Prva bitka na Isenskim gazovima, u kojoj je poginuo Theodred, vodila
se 25. veljače: Gandalf je stigao u Edoras sedam dana poslije nje, 2. ožujka.
(Gospodar prstenova, Dodatak B, godina 3019.).

{250}
Zemlja iza Vrata, između Isena i Adorna, formalno je pripadala
kraljevini Rohan: ah premda ju je Folcwine ponovno zauzeo, istjeravši
Dunlandane koji su je bili zauzeli, preostali su stanovnici najvećim dijelom bili
miješane krvi i ne baš odani Edorasu: još se pamtilo da je kralj Helm ubio
njihova gospodara Frecu. Dapače, u to su vrijeme bili skloniji stati na
Sarumanovu stranu, te su se mnogi njihovi ratnici pridružili Sarumanovoj vojsci.
U svakom slučaju, sa zapada nitko osim odvažnih plivača nije mogao ući u
njihovu zemlju. [Piščeva bilješka.] - Područje između Isena i Adorna proglašeno
je dijelom Eorlove kraljevine pri iznošenju Zavjeta Ciriona i Eorla.
Helm Batošak, kralj Marke, 2754. godine vlastitom je šakom ubio svog
drskog podanika Frecu, gospodara krajeva s obje strane Adorna; vidi Gospodar
prstenova. Dodatak A (II).

{251}
Bili su hitri i vešto zaobilazili gusto zbijene postrojbe ljudi, te su
uglavnom služili za uništavanje izdvojenih skupina ili za lov na bjegunce; ali
prema potrebi su mogli bezobzirno i svirepo prodrijeti kroz svaki procjep u
konjaničkim postrojbama, parajući konjima drobine. [Piščeva bilješka.]

{252}
Izvorno "The Deeping": naziv je tako napisan i bjelodano ispravan,
budući da se kasnije ponovno javlja. Moj otac je drugdje zamijetio da "Deeping-
coomb" ( kao i "Deeping-stream") treba pisati ovako, a ne kao "Deeping
Coomb", 'budući da Deeping nije glagolski, već odnosni oblik: coomb, odnosno
dubodolina što pripada klisuri, Deep (Helm s Deep), prema kojoj vodi". (Bilješke
o nazivlju za ispomoć prevoditeljima, objavljene u knjizi A Tolkien Compass,
1975.. urednik Jared Lobdell, stranica 181.)

{253}
Poruke su stigle do Edorasa tek otprilike u podne 27. veljače. Gandalf
je onamo stigao rano izjutra 2. ožujka (veljača je imala trideset dana!): stoga,
kako je Grima rekao, nije još bilo prošlo ni pet punih dana otkako je vijest od
Theodredovoj smrti doprla do Kralja. [Piščeva bilješka.] - Ovo se odnosi na
Dvije kule III 6.

{254}
Kazuje se da je svuda oko otoka pobo kolce s glavama sjekiraša koji su
ondje poginuli, ali nad humak što ga je Theodred u hitnji zauzeo postavio je
njegov stijeg. "Ovo će biti dostatna obrana", kazao je. [Piščeva bilješka.]

 {255}
Tako je, kazuje se, odlučio Grimbold. Elfhelm ga nije htio iznevjeriti,
ali da je sam bio zapovjednik, napustio bi Gazove pod okriljem noći i povukao
se na jug, ne bi li se sastao s Erkenbrandom i uvećao snage još dostupne za
obranu Prodolja i Rograda. [Piščeva bilješka.]

{256}
Radi se o onoj velikoj vojsci koju je Meriadoc vidio gdje napušta
Isengard, kako je poslije ispripovijedao Aragornu, Legolasu i Gimliju (Dvije
kule III 9): "Vidio sam kako neprijatelj odlazi: beskrajni redovi orka u maršu, i
čete na velikim vukovima, a bilo je tu i bataljuna ljudi. Mnogi su od njih nosili
baklje pa sam im pri njihovu svetlu vidio lica... Trebalo im je sat vremena da
prođu kroz vratnice. Jedni su krenuli cestom put gazova a drugi su udarili na
istok. Tamo je dolje podignut most, oko milje odavde, na mjestu gdje je rijeka
vrlo duboka."

{257}
Nisu nosili oklope za tijelo, budući da su između sebe imali tek
nekoliko verižnjača, ukradenih ili popljačkanih. Rohirrimi su bili u prednosti
zbog toga što su ih opskrbljivali gondorski majstori kovači. U Isengardu su orci
tad još izrađivali samo teške i nespretne oklope od veriga, svojeručno i za
vlastitu uporabu. [Piščeva bilješka.]

{258}
Čini se da Grimboldova odvažna obrana nije bila posve jalova. Nije
bila očekivana, a Sarumanov je zapovjednik zbog nje kasnio: zadržao se
nekoliko sati, dok je bilo predviđeno da pregazi Gazove, raštrka slabu obranu i
ne trateći vrijeme na potjeru pohita do ceste i zatim nastavi prema jugu, gdje će
se pridružiti nasrtaju na Prodolje. Sad ga je prožela sumnja. Čekao je, možda,
nekakav znak od druge vojske što je bila poslana niz istočnu stranu Isena.
[Piščeva bilješka.]

{259}
Odvažan vođa, Erkenbrandov nećak. Zbog svoje hrabrosti i ratničke
vještine preživio je stradanje na Gazovima, ali pao je u Bici na Pelennoru. na
veliku žalost Zapadnoga prigorja. [Piščeva bilješka.] - Dunhere je bio vladar
Harrowdalea (Povratak kralja V 3).

{260}
Ova rečenica nije posve jasna, ali imajući u vidu ono što slijedi čini se
da se odnosi na onaj dio velike vojske što je izašla iz Isengarda i spustila se duž
istočne strane Isena.

{261}
Vijest je donio Jahač po imenu Ceorl.koji je na povratku s Gazova
naišao na Gandalf a, Theodena i Eomera dok su jahali na zapad s pojačanjem iz
Edorasa: Dvije kule III 7.

{262}
Kako je i naznačeno u radnji, Gandalf je zacijelo već prethodno stupio
u doticaj s Drvobradašem i znao da je strpljenje tog Enta na izmaku, a također je
iščitao značenje Legolasovih riječi (Dvije kule III 7, na početku poglavlja):
Isengard je bio zastrt neproničnom sjenom, Enti su ga već bili opkolili. [Piščeva
bilješka.]

{263}
Kad je Gandalf nakon Bitke za Rograd došao s Theodenom i Eomerom
na Isenske gazove, objasnio im je: "Jedne sam od njih poslao s Grimboldom iz
Zapadnog prigorja da se pridruže Erkenbrandu. Druge sam uputio da obave ovaj
ukop. Oni su poslije otišli s vašim zapovjednikom Elfhelmom. Njega sam poslao
s mnogim jahačima u Edoras. (Dvije kule III 8). Ovdje navedeni tekst završava
usred rečenice.

{264}
Ovi su se pojmovi rabili samo u odnosu na ustroj vojske. Razmeđa im
je bila rijeka Snowbourn do ušća u Entwash i odande na sjever duž Entwasha.
[Piščeva bilješka.]

{265}
Ovdje je Eorl imao svoju kuću; nakon što se Brego, sin Eorlov, preselio
u Edoras. prešla je u ruke Eofora, trećega Bregova sina, od kojeg je podrijetlo
vodio Eornund, otac Eomerov. Folde je pripadao Kraljevim zemljama, ali
Aldburg je ostao najpogodnije gledište Zbora Istočne Marke. [Piščeva bilješka.]

{266}
Odnosno, kad je Eomer krenuo u potjeru za orcima koji su zarobili
Meriadoca i Peregrina te se spustili u Rohan s Emyn Muila. Riječi koje je Eomer
uputio Aragornu glasile su: "poveo [sam] svoj eored, svoj osobni odred" (Dvije
kule III 2).

{267}
Oni koji nisu znali za zbivanja na dvoru prirodno su pretpostavili da su
pojačanja poslana na zapad bila pod zapovedništvom Eomera, kao jedinog
preostalog zapovjednika Marke. [Piščeva bilješka.] - Ovo se odnosi na riječi
Ceorla, Jahača koji se susreo s pojačanjima što su dolazila iz Edorasa i kazao im
što se zbilo u Drugoj bici na Isenskim gazovima (Dvije kule III 7).

{268}
Theoden je smjesta sazvao vijeće "poglavara i zapovjednika", i to prije
nego što je objedovao; ali ono nije opisano, jer Meriadoc nije bio prisutan ("Da
mi je znati o čemu sad svi oni raspravljaju"). [Piščeva bilješka.] - Ovo se odnosi
na Povratak kralja V 3.

{269}
Grimbold je bio niži zapovjednik Jahača Zapadne Marke pod
Theodredovim zapovedništvom, a taj mu je položaj, kao čoveku koji je iskazao
srčanost u obje bitke na Gazovima, bio dodijeljen jer je Erkenbrand bio stariji
čovjek, a Kralj je smatrao potrebnim iza sebe ostaviti nekog dostojanstvenog i
uglednog kao zapovjednika onih snaga koje je mogao odvojiti za obranu
Rohana. [Piščeva bilješka.] - Grimbold se u radnji Gospodara prstenova
spominje tek pri završnom postrojavanju Rohirrima pred Minas Tirithom
(Povratak kralja V 5).

{270}
Čini se da izjava kako je Enedwaith u vrijeme Kraljeva bio dio
kraljevine Gondor proturječi onoj koja joj neposredno prethodi, "zapadna meda
Južnoga kraljevstva nalazila se na Isenu". Drugdje se navodi da Enedwaith nije
pripadao "nijednome kraljevstvu".

{271}
"Dosta brojan, ali barbarski narod ribara živio je između ušća Gwathla i
Angrena (Isena)". Ondje se ne spominje bilo kakva veza između tog naroda i
Druedaina, premda se za ove potonje kaže da su nastavali (i ondje preživjeli do
Trećega doba) poluotok Andrast, južno od ušća Isena.

{272}
Usporedi Dodatak F Gospodara prstenova ("O ljudima'"): "
[Dunlanđani bijahu] ostaci naroda koji su nekad davno obitavali u udolinama
Bijeloga gorja. Srodni su im bili mrtvi ljudi iz Dunharrowa. Ali u "crnim
godinama' drugi su se narodi doselili u južne udoline Maglenoga gorja, pa su se
neki od njih naselili i u pustim krajevima na sjeveru sve do Grobnoga humlja.
Od njih su potekli ljudi u Breeju, ali još mnogo prije nego što su ovi postali
podanici Sjevernog Kraljevstva Arnora i usvojili vestronski jezik. Ljudi te rase
samo su u Dunlandu očuvali svoj stari govor i navade; bijaše to tajnovit narod,
neprijateljski raspoložen prema Dunedainima i prožet mržnjom prema
Rohancima."

{273}
Često su se izvodili napadi na postaju smještenu na zapadnoj obali, ali
nisu bili ustrajni: zapravo, jedina im je svrha bila odvratiti pozornost Rohirrima
od sjevera. [Piščeva bilješka.]

{274}
Prikaz ovih prodora u Gondor i Rohan nalazi se u Dodatku A
Gospodara prstenova (I. iv i II).

{275}
Ne zbog njihova osebujnog položaja u Beleriandu: možda se prije
radilo o uzroku njihove malobrojnosti negoli o njezinoj posljedici. Množili su se
mnogo sporije od drugih Atana. jedva nešto više nego što je bilo dovoljno da
nadomjeste stradavanja u ratu; no mnoge njihove žene (kojih je bilo manje od
muškaraca) ostajale su neudane. [Piščeva bilješka.]

{276}
U Silmarillionu je Bčor Felagundu opisao Haladine (kasnije zvane
Halethinim narodom, odnosno življem) kao "narod od kojih smo razdvojeni
govorom". Također se navodi da su ostali "nezavisan narod", te da su bili niži
rastom od ljudi iz Beorove kuće; "malo su koristili riječi i nisu im se milila
velika mnoštva ljudi, već su mnogi medu njima pronalazili užitak u samoći,
tumarajući slobodno zelenim lugovima dok su im se čudesa eldarskih zemalja
još činila neznanima". U Silmarillionu se ne spominje amazonska sastavnica
njihova društva, osim što se spominje da je gospa Haleth bila ratnica i
predvodnica naroda, a nije navedeno ni da su u Beleriandu zadržali vlastiti jezik.

{277}
Premda su govorili istim jezikom (na osebujan način). Međutim,
zadržali su niz vlastitih riječi. [Piščeva bilješka.]

{278}
Slično tome kako su u Trećem dobu ljudi i hobiti živjeli zajednički u
Breeju; premda nije bilo nikakve srodnosti između naroda drugova i hobita.
[Piščeva bilješka.]

{279}
Onim neljubaznima koji su, ne poznajući ih dobro, izjavljivali da je
Morgoth zacijelo od takva soja uzgojio orke, Eldari su odgovarali: "Bez sumnje
je Morgoth. budući da ne može sazdati nikakva živa stvora, uzgojio orke od
različitih vrsta ljudi, ali Druedaini su zacijelo izbjegli njegovoj Sjenci; jer njihov
smijeh i smijeh orka razlikuju se poput svjetlosti Amana i mraka Angbanda." Ali
bilo ih je koji su svejedno smatrali da tu ima daleke srodnosti, iz koje potječe
njihovo naročito neprijateljstvo. Orci i druzi jedni su druge smatrali otpadnicima.
[Piščeva bilješka.] - U Silmarillionu se za orke kaže da ih je Melkor uzgojio od
zarobljenih vilenjaka u početku njihova postojanja; ali ovo je bilo tek jedno od
nekoliko različitih nagađanja o podrijetlu orka. Vrijedi zamijetiti da se u
Povratku kralja V 5 spominje smijeh Ghan-buri-Ghana: "Na tostari Ghan ispusti
nekakav čudni grleni glas, reklo bi se da se smije." Opisuje se da mu je
podbradak bio "obrastao tršavom bradom nalik na suhu mahovinu", te da je imao
crne oči koje ništa nisu pokazivale.

{280}
U izdvojenim se bilješkama navodi da su sebe nazivali Drughu (pri
čemu je gh spirantski glas). Ovo je ime pri usvajanju u sindarinski u Beleriandu
postalo Dru (množina Druin i Druath); ali kad su Eldari otkrili da je drugovski
narod nesmiljen neprijatelj Morgotha, a naročito orka, pridodan im je "naziv"
adan, pa su prozvani Dmedain (jednina Druadan), kako bi se naznačila i njihova
ljudskost i prijateljstvo s Eldarima, a i različitost sojem od naroda iz Triju kuća
Edaina. Dru se tada rabilo samo u sastavljenicama poput Drunos, "porodica iz
drugovskoga naroda", i Druwaith, "divljina drugovskoga naroda". Na
kvenijskom je Dmghu postalo Ru i Ruatan, množina Ruatani. Za njihova druga
imena iz kasnijih vremena (Divlji ljudi, Wosi, Pukel-ljudi).

{281}
U godišnjacima Numenora kazuje se da je ovome preostatku bilo
dopušteno da otplovi preko mora s Atanima, pa su u miru svoje nove zemlje
napredovali i ponovno se namnožili, ali više nisu sudjelovali u ratovanju, jer su
strepili od mora. Što se s njima potom zbilo bilježi samo jedno od malobrojnih
predanja što su preživjela Propast, priča o prvim plovidbama Numenorejaca
natrag u Međuzemlje, poznata pod imenom Pomorčeva žena. U primjerku
napisanom i čuvanom u Gondoru pisar je pokraj odlomka koji spominje
Druedaine iz domaćinstva kralja Aldariona Pomorca unio bilješku: ona navodi
da su se Druedaini, oduvijek znani po svojoj čudnovatoj vidovitosti, uznemirili
čuvši za njegova putovanja, sluteći da će iz njih proisteći zlo, pa su ga pošli
zamoliti da više ne ide. Ali nisu imali uspjeha, budući da ga ni otac ni žena nisu
mogli nagovoriti da promijeni odredišta, pa su Druedaini ožalošćeni otišli. Od
tog su vremena Druedaini iz Numenora postali nespokojni, tako da su usprkos
strahu od mora jedan po jedan, ili po dvoje i troje, molili da ih se preveze u
velikim brodovima što su plovili za sjeverozapadne obale Međuzemlja. Kad bi ih
tko upitao: "Zašto biste pošli, i kamo idete?", odvratili bi mu: "Veliki otok ne
pruža nam više sigurnost pod nogama, pa se želimo vratiti u krajeve iz kojih smo
došli." Tako im se tijekom dugih godina broj opet polako smanjio, te nijednog
ondje više nije bilo kad je Elendil pobjegao od Propasti: posljednji je utekao iz te
zemlje kad je onamo doveden Sauron. [Piščeva bilješka.] - Bilo u građi vezanoj
uz priču o Aldarionu i Erendis, bilo drugdje, nema ni traga prisutnosti Druedaina
u Numenoru po strani od ovog navoda, izuzev jedne odvojene bilješke u kojoj
piše: "među Edainima koji su na kraju Rata za Dragulje otplovili preko mora u
Numenor nalazila se nekolicina preostalih pripadnika Halethina naroda, a vrlo
malobrojni Druedaini koji su im se pridružili izumrli su davno prije Propasti."

 {282}
Nekolicina je živjela u domaćinstvu Hurina iz Hadorove kuće, jer je on
u mladosti boravio s Halethinim narodom i bio u srodstvu s njegovim vladarom.
[Piščeva bilješka.]
- O Hurinovu srodstvu s Halethinim narodom govori se u Silmarillionu na
str. 170-171.
- Moj je otac imao namjeru na koncu pretvoriti Sadora, staroga slugu u
Hurinovoj kući u Dor-lominu, u druga.

{283}
Imali su zakon kojim se branila svaka uporaba otrova da bi se naudilo
bilo kojem živom biću, čak i onima koji su naudili njima - s izuzetkom orka,
čijim su se otrovnim strelicama suprotstavljali vlastitima i još smrtonosnijima.
[Piščeva bilješka.] - Elfhelm je kazao Meriadocu Brandybucku da se Divlji ljudi
služe otrovnim strijelama (Povratak kralja V 5), a jednakog su uvjerenja bili i
žitelji Enedwaitha u Drugome dobu. Na kasnijem mjestu u ovome eseju navodi
se ponešto o nastambama Druedaina, što je praktično navesti ovom prilikom.
Kako su boravili s Halethinim narodom, koji je bio šumski živalj, "bilo im je
sasvim dovoljno živjeti u šatorima ili skloništima, lako sazdanim oko debala
velikog drveća, jer bili su otporan soj. U bivšim su se staništima, kako prenose
njihove pripovijesti, služili planinskim špiljama, ali uglavnom kao spremištima,
dok su ih nastavali kao boravišta i prenoćišta samo po vrlo hladnom vremenu.
Imali su slična pribježišta u Beleriandu, kamo su uzmicali svi osim najotpornijih
pri oluji ili cičoj zimi: ali ta su mjesta bila pod stražom i čak ni njihovi najbliži
prijatelji iz Halethina naroda nisu ondje bili dobrodošli".

{284}
Prema vlastitoj predaji, ta su znanja stekli od patuljaka. [Piščeva
bilješka.]

{285}
Moj je otac za ovu pripovijetku rekao sljedeće: "Priče poput Vjernoga
kamena, koje pripovijedaju o tome kako su predavali dio svojih 'moći'
predmetima iz vlastite izrade, minijaturan su podsjetnik na Sauronov prijenos
svoje moći u temelje Barad-dura i u Prsten Vladar."

{286}
"Na svakom zavoju stajali su veliki kameni kipovi isklesani na sliku i
priliku ljudi; golemi, nezgrapnih udova, čučali su prekriženih nogu i trupastih
ruku skrštenih na debelom trbuhu. Neki su s vremenom izgubili sve crte lica,
osim tamnih duplji očiju što su i dalje tužno motrile prolaznike."

{287}
Ime Druwaith Iaur (Stara pukel-zemlja) javlja se na ukrašenome
zemljovidu Međuzemlja iz pera gospođice Pauline Baynes, gdje je smješteno
podalje na sjever od gorja na poluotoku Andrast. Moj je otac, međutim, izjavio
da je osobno unio to ime na pravo mjesto. - Jedna usputna pribilješka navodi da
je nakon Bitaka na Isenskim gazovima otkriveno da su mnogi Druedaini doista
preživjeli u Druwaith Iauru, jer su tom prilikom izašli iz špilja koje su nastavali i
napali ostatke Sarumanovih snaga otjerane prema jugu. - U odlomku se
spominju plemena "Divljih ljudi", ribara i ptičara, s obala Enedwaitha, koji su
sojem i govorom bili srodni Druedainima iz Anoriena.

{288}
U Gospodaru prstenova jednom se rabi izraz "Wosi", kad Elfhelm kaže
Meriadocu Brandybucku: "To što čujete, to su Wosi. divljaci iz šuma." Riječ
Wose predstavlja osuvremenjen oblik (u ovome slučaju, onaj koji bi ta riječ
imala kad bi i danas postojala u engleskom jeziku) anglosaske riječi wdsa. koja
se zatječe samo u složenici wudu-wdsa, "šumski divljak". (Saeros, vilenjak iz
Doriatha, nazvao je Turina [izvorno] "woodwose", prije, na sir. 100. Riječ se
dugo zadržala u engleskom i na koncu se izopačila u "wood-house".) Prava riječ
kojom su se Rohirrimi služili (a "wose" ju prevodi, prema dosljedno
provedenom načelu) spominje se na jednom mjestu: rog, množina rogin.
Čini se da je izraz "pukel-ljudi" (opet prijevod: predstavlja anglosasku riječ
pucel, "goblin, demon", srodnu riječi puca iz koje potječe Puck) u Rohanu bio
rabljen samo za kipove iz Dunharrowa.

{289}
U Dvije kule III 8 piše da su Sarumana "mnogi smatrali poglavarom
Čarobnjaka", a Gandalf to i izričito kaže na Elrondovu vijeću (Prstenova družina
II 2): "Saruman je Bijeli najveći u našem redu."

{290}
Druga inačica Cirdanovih riječi upućenih Gandalfu prilikom
predavanja Prstena vatre u Sivim lukama nalazi se u tekstu O Prstenovima moći
(Silmarillion, str. 332), kao i vrlo slično sročena u Dodatku B Gospodara
prstenova (uvodna riječ Izvešću o godinama Trećega doba).

{291}
U pismu iz 1958. godine moj otac navodi da ne zna ništa određeno o
"ostaloj dvojici . budući da oni nisu bili vezani uz povijest sjeverozapada
Međuzemlja. "Mislim", napisao je, "da su otišli kao poslanici u daleka područja,
na Istok i Jug, daleko od numenorskog dosega: kao izaslanici u krajeve pod
"neprijateljskom okupacijom', reklo bi se. Ne znam kakav su uspjeh mogli imati;
ali bojim se da su doživjeli neuspjeh, kao i Saruman, premda bez sumnje na
različite načine; a sve mi se čini da su bili utemeljitelji ili začetnici tajnih kultova
i 'magijskih' tradicija što su nadživjele Sauronov pad."

{292}
U vrlo kasnoj bilješci o imenima Istara piše da Radagastovo ime
potječe od ljudi iz dolina Anduina i "više ga se ne može jasno protumačiti". Za
Rhosgobel, nazvan "Radagastovom starom kućom" u Prstenovoj družini II 3,
kaže se da se nalazio "na granicama šume između Stanca-kamena i Staroga
šumskog puta".

{293}
Doista, iz Olorinova spomena u Valaquenti (Silmarillion str. 31) čini se
da su Istari bili Maiari; jer Olorin je bio Gandalf.

{294}
Po svemu sudeći, Curumo je Sarumanovo ime na kvenijskome, nigdje
drugdje zabilježeno; sindarinski je oblik bio Curunir. Saruman. njegovo ime
među ljudima sa sjevera, sadrži anglosasku riječ searu, saru, "vještina, umijeće,
domišljata naprava". Aiwendil zacijelo znači "ljubitelj ptica"; usporedi Linaewen,
"ptičje jezero" u Nevrastu (vidi Dodatak Silmarillionu, stavku lin (1).) Ime
Pallando, usprkos tomu kako se piše, možda sadrži riječpalan, "izdaleka", kao u
riječipalantiri u imenu Aldarionova broda, Palarran, "Daleki lutalica".

{295}
U jednom pismu iz 1956. godine moj otac navodi: "U Gospodom
prstenora jedva da se i spominju stvari koje zapravo ne postoje na svojoj ravni
(u sekundarnoj, odnosno podkreacijskoj stvarnosti)", te u bilješci dodaje:
"Mačke kraljice Benithiel i imena druge dvojice čarobnjaka (pet, manje
Saruman, Gandalf, Radagast) jesu sve što mi pada na pamet." (U Moriji je
Aragorn rekao za Gandalfa: "Sigurnije je da će on naći put do kuće u mrkloj noći
nego mačke kraljice BenithieL")
Međutim, postoji čak i priča o kraljici Benithiel, premda samo u vrlo
"primitivnom" nacrtu, tek dijelom čitkom. Ona je bila podmukla, samotna i za
ljubav nesposobna žena Tarannona, dvanaestog gondorskog kralja (830.-913.
godine Trećega doba) i prvog iz loze "brodokraljeva". koji je okrunjen kao
"Gospodar obala", Falastur, i bio prvi kralj bez djece (Gospodar prstenovu,
Dodatak A, ii te iv). Berithiel je živjela u Kraljevoj kući u Osgiliathu i mrzila
zvukove i mirise mora, kao i kuću što ju je Tarannon sagradio nizvodno od
Pelargira "na lukovima što su duboko gazili u široke vode Ethir Anduina":
mrzila je svako stvaranje, sve boje i složene ukrase, nosila samo crno i srebrno,
te živjela u golim odajama, dok su vrtovi kuće u Osgiliathu bili puni izobličenih
skulptura ispod čempresa i tisa. Imala je devet crnih mačaka i jednu bijelu, kao
robove, pa je s njima razgovarala ili im čitala pamćenje, te ih slala da otkrivaju
sve mračne tajne Gondora. tako doznajući sve ono "što ljudi najviše žele zadržati
u tajnosti"; postavila je bijelu mačku da uhodi crne, a sve ih je mučila. Nitko u
Gondoru nije se usuđivao dotaknuti ih; svi su ih se plašili i izgovarali kletve kad
bi ih ugledali gdje prolaze. Ono što slijedi uglavnom je posve nečitko u tom
jednom jedinom rukopisu, izuzev svršetka, gdje se navodi da je njezino ime bilo
izbrisano iz Knjige kraljeva ("ali sjećanja ljudi nisu posve zapretena u knjigama,
pa mačke kraljice Berithiel nikad nisu posve izašle iz govora ljudi") i da je
Tarannon dao da je se samu sa svojim mačkama stavi na brod, te da ga se pusti
da otplovi gonjen sjevernim vjetrom. Brod je posljednji put viđen kako pod
mjesečevim srpom jezdi pokraj Umbara, s jednom mačkom na vrhu jarbola i
drugom kao polenom na kljunu.

{296}
Ovo se odnosi na "Drugo Mandosovo proročanstvo", koje se ne javlja u
Silmarillionu; nije moguće pokušati ga ovdje potanje objasniti, jer bi za to bio
potreban određen prikaz povijesti mitologije u odnosu na objavljenu inačicu.

{297}
Gandalf je opet kazao "Olorin bijah na zaboravljenome zapadu" kad je
pripovijedao hobitima i Gimliju u Minas Tirithu nakon krunidbe kralja Elessara:
vidi "Pohod na Erebor".

{298}
Te se "nepoznate zvijezde" odnose u strogom smislu samo na Harad, a
znače zacijelo to da je Aragorn otputovao ili otplovio na određenu udaljenost u
južnu polutku. [Piščeva bilješka.]

{299}
Oznaka nad posljednjim slovom zapisa Inka-nus odaje da je posljednji
suglasnik bio š.

{300}
Dio zbirke vrlo drevnog nordijskog pjesništva poznate pod imenom
"Pjesnička Edda", odnosno '"Starija Edda".

{301}
Bez sumnje su se rabili u pregovorima Arnora i Gondora oko
baštinjenja Krune 1944. godine. "Poruke" o teškim nevoljama što su zadesile
Sjeverno kraljevstvo, primljene 1973. u Gondoru. možda su bile zadnji slučaj
njihove uporabe sve do vremena uoči Rata za Prsten. [Piščeva bilješka.]

{302}
S Arveduijem su izgubljeni Kamenovi iz Annuminasa i Amon Sula
(Vjetrovrha). Treći palantir sa sjevera bio je u kuli Elostirion na Emvn Beraidu;
imao je posebne osobine.

{303}
Kamen iz Osgiliatha bio je izgubljen u vodama Anduina 1437. godine,
tijekom građanskoga rata zbog Rodbinskog razdora.

{304}
U stavci iz Izvješća o godinama za 2002., kao i u Dodatku A (I, iv),
zarobljavanje palantira prilikom pada Minas Ithila navodi se kao činjenica; ali
moj otac je primijetio da su ti godišnjaci sastavljeni nakon Rata za Prsten te da je
ta izjava, ma koliko izvjesna, samo zaključak. Ithil-kamen nikad nije pronađen,
te je vjerojatno stradao pri rušenju Barad-dura.

{305}
Sami po sebi, Kamenovi su mogli tek vidjeti: prizore i likove na
dalekim mjestima, ili u prošlosti. Viđenja nisu imala nikakva objašnjenja;
ljudima iz kasnijih vremena ionako je bilo naporno utjecati na to što će voljom
ili željom motritelja biti prikazano. Ali kad bi drugi um zauzeo neki prilagođen
Kamen, misli su se mogle "prenijeti" (primiti kao "govor"), a viđenja stvari iz
uma motritelja jednog Kamena mogao je vidjeti drugi motritelj. Te su se moći
prvotno rabile uglavnom pri dogovaranju, razmjeni vijesti nužnih za vladanje, ili
savjeta i prosudbi; rjeđe zbog jednostavnog prijateljstva i zadovoljstva, ili pri
davanju pozdrava i izraza sućuti. Samo se Sauron poslužio jednim Kamenom u
svrhu prijenosa svoje nadmoćne volje, ovladavši slabijim motriteljem i natjeravši
ga da mu otkrije skrivene misli i pokori se zapovijedima. [Piščeva bilješka.]

{306}
Usporedi s Gandalfovim opaskama na Elrondovu vijeću, vezanim uz
Sarumanovo dugogodišnje izučavanje svitaka i knjiga u Minas Tirithu.

{307}
Isengard je bio dobro smješten za svako "svjetovnije" djelovanje putem
moći i ratne sile. budući da je bio ključ Rohanskih vrata. To je bila slaba točka
obrane Zapada, naročito nakon što je Gondor počeo propadati. Tuda su potajice
mogli proći neprijateljski uhode i poslanici, a na koncu i vojna sila, kao u
prethodnome Dobu. Budući da je Isengard dugo godina bio strogo čuvan, čini se
da Vijeće nije bilo svjesno što se zbiva unutar njegova Obruča. Uporaba orka i
mogući uzgoj njihovih posebnih vrsta bili su tajna, a teško da su započeli mnogo
prije 2990., u svakom slučaju. Čini se da se orkovska vojska nikad nije slala
izvan teritorija Isengarda prije napada na Rohan. Da je Vijeće znalo za to,
smjesta bi, naravno, shvatilo da je Saruman postao zao. [Piščeva bilješka.]

{308}
Denethor je očigledno bio svjestan Gandalfovih pretpostavki i sumnji,
što ga je u isti mah i razljutilo i nagnalo na zluradu zajedljivost. Valja uočiti
njegove riječi upućene Gandalfu pri njihovu susretu u Minas Tirithu (Povratak
kralja V i): "Znam već o svim tim događajima koliko mi treba za moje planove
glede opasnosti što mi prijeti s istoka", a naročito podrugljive riječi nakon njih:
"Da; ako su kamenovi i izgubljeni, kažu. ipak su oči gospodara Gondora oštrije
od očiju običnih ljudi i primaju mnoge poruke." Posve po strani od palantira,
Denethor je bio čovjek velikih umnih moći. koji je brzo umio pročitati misli što
leže iza lica i riječi, ali sasvim je moguće da je u Anor-kamenu zaista i vidio
zbivanja iz Rohana i Isengarda. [Piščeva bilješka.]

{309}
Valja uočiti odlomak u Dvije kule IV 5, gdje se Faramir (koji je bio
rođen 2983.) prisjeća da je vidio Gandalfa u Minas Tirithu dok je bio dijete, a
nakon toga još dva ili tri puta; kazao je da je onamo dolazio zato što su ga
zanimali spisi. Bit će da se taj posljednji dolazak zbio 3017. godine, kad je
Gandalf pronašao Isildurov svitak. [Piščeva bilješka.]

{310}
Ovo se odnosi na Gandalfove riječi upućene Peregrinu (Dvije kuk III
11): 'Tko zna gdje sad leže kamenovi iz Arnora i Gondora, negdje duboko
zakopani ili potonuli?"

{311}
Ovo se odnosi na Gandalfove riječi nakon Denethorove smrti u
Povratku kralja V 7, na kraju tog poglavlja. Ispravak moga oca (na temelju
ovdje izložene rasprave) iz "Denethor se nije usuđivao poslužiti njime" u
"Denethor se ne bi usudio poslužiti njime" nije (čini se zbog pukog previda) bio
uvršten u prerađeno izdanje. Vidi Uvod.

{312}
Thorongil ("Zvjezdani Orao") biio je ime koje je Aragorn dobio dok je
prerušen služio Ecthelionu II. Gondorskome: vidi Gospodar prstenova, Dodatak
A (I, iv. Namjesnici).

{313}
Uporaba palantira zahtijevala je duševni napor, pogotovo za ljude iz
kasnijih vremena koji nisu bili izvježbani za taj zadatak, pa je povrh
Denethorovih strepnji taj napor bez sumnje pridonio njegovoj "smrknutosti".
Vjerojatno ga je njegova žena osjetila prije od drugih, što je povećalo njezinu
ojađenost i tako je odvelo u skoriju smrt. [Piščeva bilješka.]

{314}
Jedna neuvrštena bilješka s margine primjećuje da je Sarumanova
cjelovitost 'bila potkopana čistom ohološću i žudnjom za vladavinom vlastite
volje. Uzrok tome ležao je u njegovu proučavanju Prstenova, jer je onako ohol
vjerovao da se može služiti njima, ili Njime, prkoseći bilo kojoj tuđoj volji.
Izgubivši svaku odanost drugim osobama ili ciljevima, otvorio se prevlasti neke
nadmoćne volje, njezinim prijetnjama i iskazima moći". A povrh toga sam nije
imao nikakva pravu na Orthanc-kamen.

{315}
Godine 1998. umro je Pelendur, namjesnik Gondora. "Nakon Pelendura
namjesništvo je postalo nasljedno pravo, kao i kraljevska čast, pa se prenosilo s
oca na sina ili na najbližeg rođaka", Gospodar prstenova, Dodatak A, I, iv,
Namjesnici.

{316}
U Arnoru je bio drugačiji slučaj. Zakonito pravo posjeda nad
Kamenovima pripadalo je Kralju (koji se najčešće služio Kamenom u
Anmiminasu); ali Kraljevstvo se podijelilo, a oko zvanja Velikog kralja došlo je
do spora. Kraljevi Arthedaina, koji su bjelodano polagali opravdano pravo,
držali su posebnoga čuvara na Amon Sulu, čiji se Kamen smatrao glavnim medu
sjevernim palantirima, s obzirom na to da je bio najveći i najmoćniji. te onaj
kojim se obavljao najveći dio općenja s Gondorom. Nakon što je Angmar 1409.
godine uništio Amon Sul, oba su Kamena postavljena u Fornost, gdje je boravio
kralj Arthedaina. Izgubljeni su u Arveduijevu brodolomu, a nije preostao nitko s
bilo kakvim ovlastima, izravnim ili naslijeđenim, za služenje Kamenovima. Na
sjeveru je tad ostao samo još jedan. Elendilov kamen na Emyn Beraidu, ali taj je
imao posebne osobine, te nije bio upotrebljiv za općenje. Nasljedno pravo na
njegovo korištenje bez sumnje je i dalje pripadalo "Isildurovu nasljedniku",
priznatome poglavaru Dunedaina i potomku Arveduija. Ali ne zna se je li ijedan
od njih, uključujući Aragorna, ikada pogledao u njega u želji da vidi izgubljeni
Zapad. Taj kamen i njegovu kulu održavali su i čuvali Cirdan i vilenjaci iz
Lindona. [Piščeva bilješka.] - U Dodatku A (I, iii) Gospodara prstenova
navedeno je da za palantir iz Emyn Beraida kažu "da je bio različit od ostalih i
da se nije slagao s njima; gledao je samo na more. Elendil ga je tamo postavio da
bi mogao 'izravnim pogledom' motriti na Eresseu na iščezlom Zapadu; ali
zakrivljena donja mora zauvijek su bila pokrila Numenor". Elendilovo viđenje
Eressee a palantiru s Emyn Beraida također opisuje tekst O Prstenovima moći
(Silmarillion, str. 318); 'Vjeruje se da je tako mogao katkad vidjeti na veliku
daljinu, sve do Avalloneske kule na Eressei, gdje je stajao Glavni kamen, i još
stoji." Valja zamijetiti da se u ovdje iznesenom prikazu nijednom ne spominje
Glavni kamen.

{317}
Jedan kasniji, odvojen zapis poriče da su palantiri bili polarizirani ili
orijentirani, ali ne daje nikakve daljnje pojedinosti.

{318}
Kasniji zapis spomenut u bilješci prikazuje neke od ovih vidova
palantira na ponešto drugačiji način; napose se pojam "zakrivanja", čini se, rabi
na drugačiji način. U toj vrlo žurno zapisanoj i donekle nečitkoj bilješci između
ostalog stoji: "Zadržavali su primljena viđenja, tako da je svaki u sebi sadržavao
mnoge prikaze i prizore, dijelom i iz daleke prošlosti. U mraku nisu mogli
'vidjeti'; odnosno, nisu bilježili stvari smještene u tami. Njih se pak moglo držati
u mraku, što se uglavnom i činilo, jer je tada bilo mnogo lakše vidjeti prizore
koje su prenosili, a time se i ograničavalo njihovo 'prepunjavanje' tijekom
stoljeća. Način na koji su se 'zakrivali' čuvao se u tajnosti te je stoga sad
nepoznat. Nisu ih 'zasljepljivale' tvarne prepreke, poput zida, brijega ili šume,
sve dok su sami udaljeni predmeti bili obasjani. Kasniji su komentatori
izjavljivali, odnosno pretpostavljali, da su Kamenovi na svojim prvotnim
mjestima stajali u kuglastim spremnicima pod ključem, kako ih ne bi zlorabili
neovlašteni; ali i da ih je to kućište također zakrivalo i činilo ih inertnima.
Spremnici su stoga zacijelo bili izrađeni od neke kovine ili danas nepoznate
tvari." Bilješke s margine vezane uz ovaj zapis dijelom su nečitke, ali može se
razabrati ovoliko: što je prošlost bila dalja, to je pogled bio jasniji, dok je za
udaljeno motrenje postojala "prikladna udaljenost", različita od Kamena do
Kamena, na kojoj su daleki predmeti bili najbistriji. Veći su paiantiri mogli
gledati mnogo veću daljinu od manjih; jer kod manjih je "prikladna udaljenost"
bila reda veličine petsto milja, kao između Orthanc-kamena i onog iz Anora.
"Ithil je bio preblizu, ali uglavnom je služio za [nečitke riječi], a ne za osobno
općenje s Minas Anorom."

{319}
Orijentacija nije. naravno, bila razdijeljena na odvojene "četvrti", već je
bila neprekidna; tako je njegova izravna crta gledanja za motritelja koji bi sjedio
na jugoistoku bila usmjerena prema sjeverozapadu, i tako dalje. [Piščeva
bilješka.]

{320}
Vidi Dvije kule III 7.

{321}
U jednoj odvojenoj bilješci taj se vid izričitije opisuje: "Dvije osobe, od
kojih se svaka služi Kamenom 'ugođenim' onome drugome, mogle su
razgovarati, ali ne zvukom, koji Kamen nije prenosio. Gledajući jedna u drugu
razmjenjivale bi 'misli' - ne svoje cjelovite i stvarne misli, niti svoje nakane, već
'nijemi govor', misli koje su željele prenijeti (već pretvorene u jezični oblik u
njihovim umovima, odnosno zaista naglas izgovorene), koje bi njihovi
suopćitelji primali i, jasno, smjesta pretvarali u 'govor'; jedino ih se tako i moglo
priopćavati."