Eto, na koncu smo došli do bolesti i zdravlja, pa ja ne mogu prešutjeti svoje osobno iskustvo, ako će

to ikome išta značiti – evo vam na kraju ove moje pisanije i svjedočanstvo iz prve ruke, a ne sa
jubitoa.

I ja sam si to gruntao oko te korone, ali došao sam do jednog drugog - budemo rekli pitanja, a ne
zaključka, jer tko sam ja da donosim zaključke. Dakle: da se virus ponašao onako kako se ponaša
ljudski rod, onda bi potamanio toliko ljudi da bi definitivno već prve zime uništio bazen iz kojega crpi
svoj život – upravo onako kako će ljudski rod okončati svoje postojanje: otpilit će granu na kojoj sjedi.

Ovako, virus je pametniji od ljudskog roda: on točno "zna" koliko mu treba da dosegne vrhunac i po
opasnosti i po zaraznosti, tako da mutira i postane nekakva gripa - ali ne nestane. Odakle mi to – pa
nisam valjda toliko pametan da sam to sam smislio; zapravo, to su nam još u ožujku dvadesete
govorili i oni koji su u početku uvodili lockdown (a sada već ti isti govore da lockdown nije imao smisla
- ali tko je to tada mogao znati?), samo je pitanje da li smo slušali.

Moje iskustvo sa koronom govori da se za razliku od gripe radi prvenstveno o jednoj jako, jako
nelinearnoj i nepredvidivoj bolesti i duboko sam uvjeren da bih bez toga cjepiva osobno imao daleko,
daleko više problema, pogotovo prošle zime. Kako smo izbjegli onu zimu prije toga kada još cjepiva
nije bilo - pa imali smo sreće iznad svega. To pričam iz svoje perspektive, u tuđe ne ulazim. Naravno
da ta istraživanja nisu bila onakva kakva su bila za druge bolesti prije toga, ali uvjeren sam da je ovo
bio u dobroj mjeri izvanredan slučaj (manje važno je li izazvan ili slučajan) - i da je zahtijevao i
izvanredne mjere. Uostalom, niti u jednom trenu cjepivo nije bilo obvezno – unatoč svoj frtutmi oko
potvrda koja je zapravo trajala možda niti tri mjeseca i zbog nje je možda deset ljudi u državi ostalo
bez posla (ali na koncu, i ti što su ostali bez posla – našli su ga vrlo brzo, jer kakvi su to medicinski
radnici koji ne vjeruju cjepivima?-pa bolje i za njih same da rade negdje drugdje).

Zapravo, želio bih primijetiti to da se ovdje provlači tvrdnja o Amerikancima i zapadnom svijetu - koji
su zli, okrenuti profitu i bez ikakva obzira prema ičemu drugome. Naravno da su takvi (kao da su Rusi,
Kinezi, Koreanci bolji-no to zapravo nije bitno), naime - ja se uvijek pitam dvije stvari; prvo - da li je
ijedna vodeća sila u povijesti bila bolja - računajući od starog Egipta i Rima pa preko viktorijanske ere
do danas? Možeš li uopće biti najjači ako težiš dobru i plemenitosti – a za vlast ti treba baš to: da si
najjači? To su dvije različite stvari. I jasno, drugo pitanje: koliko je ljudi pobjeglo iz zapadne civilizacije
u obrnutom smjeru od onoga u kojemu dolaze milijuni? Da li su svi ti milijuni, stotine njih - glupi?
Dobro, mogli smo tu svašta čitati na blogu, čak i tvrdnje da je devedsetipet posto populacije glupo, da
obrazovanje ništa ne znači - ali kao prvo, to jednostavno nije točno, statistike to jednsotavno
opovrgavaju, a drugo - ako je tako, onda je glupo i devedsetipet posto Arapa i devedsetipet posto
Francuza, pa čak i devedesetipet posto Hrvata (nad čime bi se čovjek često mogao iskreno zapitati),
daleko bilo, kakva je razlika?

Dakle - zavjera, ali kada si bolestan, ideš doktoru a ne na You Tube, barem većina nas tako čini. Evo,
sad ide moje osobno iskustvo. Sigurno da i ja sa podozrenjem katkada gledam doktore, ma puno puta
do sada, imam recimo slučaj ozbiljne kronične neizlječive bolesti kod kćeri. Jest da je svijet gadan,
grozan, opauči sasvim nevinog čovjeka i zgazi ga kao mrava – često i ove slabe, nevine, nikome ništa
dužne (ja sam svojoj kćeri prenio bolest od pokojne mame genima, a meni – da prostite, jebemti život
– ništa, da je bar mene lupio a ne nju) – to je bolest koja je srećom otkrivena kada je još u njoj
preostalo dosta materijala za borbu, bez dodavanja, i odmah mi je bila jasna taktika: mani kretanje i
dijetu – to liječnici ostavljaju kao posljednju nadu i polje bitke za roditelje koji su dovoljno ludi i imaju
dovoljno vremena i volje da se s time bakću; nego hajmo odmah: tipiziranje dijagnoze, uvođenje
trakica za šećer, inekcije, penkale – pa tko bi bio lud navrat nanos danas publicirati lijek za dijabetes,
ako jedna trakica dođe euro a jedna ampula NovoRapida dvadeset eura? I svi znaju koje su posljedice
za rad srca, za ekstremitete, za vid… Na svoje sam oči vidio i čuo kada je u Latinici ima tome više od
dvadeset godina tadašnji ravnatelj Vrhovca Metelko rekao da lijek za dijabetes dolazi za najdalje
deset godina, a evo prošlo je dvostruko više. Ista priča kod maloga, gušilo ga - odmah dijagnoza
astma; Flixotide svako jutro – a znaš da utječe na rast i nadbubrežne žlijezde, dok on jedva da ima
nekih simptoma bolesti van cvata trava.

Pa naravno da ćeš otići po drugo i treće i šesto mišljenje; konačno smo pronašli jednog starog sada
pokojnog doktora u Kninu, počivao u miru, ljudina, kod njega se liječio i jedan bivši ministar zdravstva
iz dvorišta gdje je odrasla moja Draga – naravno da su dijagnoza i terapija bili triput jači nego je
trebalo, i čovjek je to nakon dva-tri sata promatranja od trepavice do nožnoga palca korigirao i sredio
na mjeru koja je bila dovoljna. Ali, na tebi je da se snađeš, da se raspitaš, da dijete pošalješ na
klarinet, na sport, na plivanje, da ga vodiš, brineš se, gineš oko toga, da malu kada joj je šećer takav
da ga aparatić ne može izmjeriti sam odvučeš na nekakav Oštrc ili Japetić da se to sredi – pa nek mi
daju i otkaz na poslu; mene danas pitaju kako je dospio sa klarinetom do tuda a ja velim – ma kakav
klarinet, pa ja sam ga ganjao da u bilo što puše - da razvije pluća, koga briga za muziku. Plivaš kako
znaš i umiješ – ali zar sam trebao napustiti sustav i prepustiti djecu ludim idejama sa interneta? Pa
danas kronični bolesnici sa takvim bolestima žive normalan život, samo ako im u glavu utuviš
samodisciplinu, ako im izgradiš duh, ako im ukažeš na to da moraju imati volju, raditi, čuvati se. Na
koncu, nije niti brojka u godinama uspjeh sama po sebi, važno je da ti je život ispunjen i da si pomiren
sa sobom i svijetom – a to sigurno nećeš biti ako nikome ne vjeruješ, ako si psihotičan i paranoičan.

Mi ljudi, na koncu, jednu stvar sami sebi jako teško priznajemo: da zapravo tako malo toga
razumijemo. Ja sam generacija koja je odrasla uspavljujući se sa Svijetom oko nas na prsima: još
uvijek želim vjerovati da negdje na bregima iznad grada postoje pametni stričeki i tete u bijelim
kutama koji rade na tome da nam bude bolje; eto, sjedim ovdje u toplome i piskaram uz Tangerine
Dream, sa dvije ili tri tablete u danu i jednom sad već prilično davnom operacijom pod lokalnom
anestezijom (gledao sam pri tome na monitoru vlastito srce iznutra!) odagnao sam na dugo vremena
nešto sa čime vjerojatno ne bih dočekao četrdesetu; da me vidi neki moj pradjed rekao bi da živim u
raju – ma rekli bi to za sve nas ovdje; pa da smo u istinskoj nevolji ne bi tu ni bili. Da nismo vjerovali
znanosti, liječnicima, iglama, kateterima, svo četvero vjerojatno bismo sada već bili pod zemljom.

Puno toga mi ljudi sa svojim životima možemo napraviti sami. Zlo nam se katkada čini nesavladivim,
nezasluženim, svijet nepravednim i strašnim – i u pravu smo; ali činjenica jest da je ono dobro,
svijetlo, lijepo - zapravo u tom svijetu izuzetak, to je ono što je dodano, napravljeno, izumljeno,
dobiveno. To treba cijeniti i čuvati – onako kako su ljudi recimo napravili u Camusovoj Kugi ili na još
puno raznih mjesta u stvarnosti. Ako to nećemo više raditi, nagrabusili smo.