Prekid

Dva su sata iza ponoći. Krupne kapi jesenje kiše ritmično udaraju o limenu nastrešicu i slijevajući se
niz napukla stakla nestaju među hiljadama njima sličnih. Noć kao i svaka druga. Crna, hladna, teška.
Djevojka duge, pepeljasto plave kose, nemarno vezane u rep, leži na podu svoje sobe i očima,
tmurnim poput noći, gleda kako joj bijelu svilu spavaćice guste kaplje boje u crveno. Sobom odjekuju
teški uzdasi praćenih glasnim jaucima i plačem. Na njenoj ruci, naslonjenoj na jastuk natopljen krvlju,
razaznaje se urezano pisano slovo a. Tijela izmorenog od hladnoće i boli, ona opusti grčevito
skupljenu šaku desne ruke i na pod padoše dva dijela pocijepane crno-bijele forografije, jedan ispisan
list papira, i mali, oštri žilet. Kiša zapljušta još jače, a ona obori pogled na pod na kojem bijaše ono
pismo, zagleda se i duboko zamisli. Suze su tekle u slapovima. U mislima joj navire jedna neispričana
priča. Sjećala se njihovog prvog susreta, njegove poderane košulje i lica znojnog, prljavog. Sjećala se
kako se zgrozila kada je prvi put kročila u njegovo naselje: Bila je preplašena. Osjećala je strah zbog
tih ljudi, i stid zbog straha. Nijedan svijet nije joj bio toliko stran i dalek kao što je bio taj. Tog dana se
on smijao i gledao u nju, a ona nepomično zurila u pod. I zemlja pod njom činila joj se prljavom.
Sramila se što je tako nepristojna dok se iza njegovog tijela skrivala od pogleda ljudi. Kada je zapazila
jednu stariju ženu kako joj ide u susret, krišom je trgnula zlatnu narukvicu sa ruke i stavila je u prednji
džep. Okrenula je glavu ustranu i drhteći gutala onaj bol što joj je zastajao u grlu. Osjećala je blagu
mučninu. Stajala je okamenjena i jedina želja joj je bila da pobjegne i nikad više se ne vrati na to
mjesto. I sada se sjeća da ju je tada nešto prenulo iz tih teških misli i da su joj se pred očima prikazale
slike. U njima je vidjela svu njihovu ljubav: prve šetnje, poljupce, i prva pisma, rođendanski poklon-
onaj cvijetni vijenac umotan u bijeli papir, sve one besane noći provedene na obali rijeke, ogrebotine
na njegovom licu, njegove krupne mrke oči, vječito ispunjene nekom sjetom, blagi osmijeh, tamni
pramen kose, njegove ruke ispucale od studeni i boli, i nabrekle vene na njima; osjećala je miris
njegove kože, miris starog željeza, na koji je već bila navikla, odzvanjale su riječi svih onih pjesama
koje je pisao za nju. Sjećala se tuge prije njega, i sreće sa njim. Kada nestaše sve te slike pred njenim
očima, ona potra lice rukama, a onda, brzim korakom pođe ka ženi. Znala je da svaka sreća ima svoju
cijenu. Zagrli je najjače što je mogla, onako kako se samo majka grli. Te noći sanjala je strašne snove:
Žene u suknjama, sa maramama na glavi i djecom u naručju kako trče za njom i govore joj njenu
sudbinu.

Znala je da će jedan dan donijeti kraj i prekinuti ono njihovo zauvijek. Jedna noć morala je biti
posljednja. Takve ljubavi još uvijek nisu pobjeđivale. Jedina njena nesreća, izgleda, je u tome što ona
nije bila Romkinja.