1

Azra Uglješa

2
 Mojoj najboljoj drugarici Arnisi G., hvala ti za sve decenije
prelijepog druženja, nadam se da nas čeka bar još toliko...

3
 „Život se podsmijeva predviđanjima i postavlja riječi
tamo gdje smo očekivali ćutanje i nagle povratke kad smo
već pomišljali da se nećemo ponovo sresti“.

Jose Saramago

4
 I

PRVI BIJEG

Iako ĉesto pokušavam, ili barem sam to i nesvjesno radio

veći dio svog ţivota, i dalje se ne mogu sjetiti taĉnog broja
autobusa koji je u srijedu 16.04.1992. godine napustio Sarajevo.
Nakon pedeset godina nije ni vaţno, nikome osim meni. Više od
pola ţivota svakodnevno sam vrtio taj film u glavi, pokušavajući
se sjetiti svih pojedinosti. Nema nekog posebnog razloga zbog
kojeg se tako muĉim prisjećanjima detalja, jednostavno slike se
same vraćaju. O tom danu, bar kad je rijeĉ o posljednjem valu
izbjeglica koji je s glavne autobuske stanice iz Sarajeva otišao
prema Sloveniji, zatim prema Zapadnoj Evropi, nikad nisam
našao nikave zabilješke.
Sa mnom je bio i moj mlaĊi brat Damir. Taĉnije polubrat.
Nakon što mi je majka Senada umrla kad sam imao tri godine,
otac Edhem je jedno vrijeme bio sam, kasnije je upoznao Dunju,
porijeklom Slovenku, s kojom je dobio mog polubrata. Imao sam
tad šest godina i koliko god da mi je teško palo što ću imati
maćehu, toliko sam se obradovao kad se on rodio. Nisam bio
nimalo ljubomoran, radovao sam se da napokon i ja imam
neraskidivu vezu s nekim. Nakon smrti majke osjećao sam se
usamljeno. Otac je bio odsutan zbog ĉestih putovanja, tako da mi
nije uspio popuniti tu prazninu koju sam osjećao u dubini duše.
Ne kaţem da se djed i baka s oĉeve strane, nisu trudili kao i

5
roĊaci, tetke, ali eto moju usamljenost razbilo je nakratko tek
roĊenje mog brata. On je opet bio priliĉno osjetljive naravi, kao
da je u nekom smislu bio i povuĉeniji od mene, moţda je tu bio i
neki problem kojeg su od mene krili, kasnije sam saznao da je
imao nekih problema sa zdravljem, da je imao neku rijetku
bolest kostiju koja je uticala i na njegovo mentalno zdravlje.
Ukazivala je na to i njegova krhka vanjština, ali bio sam premlad
da bih to shvatio. Mislio sam da me jednostavno nije volio, da
me nije doţivljavao kao nekog bliskog. Bez obzira na sve, volio
sam ga i nedostaje mi. A i ţivot nas je brzo razdvojio, moţda bi
u kasnijim godinama pronašli nešto zajedniĉko.
Plan je bio da otputujemo u Ljubljanu, kod maćehine sestre
Irene. Ako bi me neko pitao, Dunju sam uvaţavao i na neki
naĉin volio, iako nisam siguran da je ona mene ikada prihvatila.
Tokom proteklih pet decenija (umrla je nedavno u
devedesettrećoj godini), uspjeli smo razviti solidan ali prije
svega iskren, prijateljski odnos. Priliku da odem u Ljubljanu
gledao sam tada kao šansu za novi poĉetak. Moţda djeluje ĉudno
zašto ĉetrnaestogodišnjak ţeli poĉeti novi ţivot, kao da je stigao
proţivjeti mladost, ali ja sam ĉini mi se oduvijek traţio izlaz iz
neĉeg što je u samom poĉetku pogrešno postavljeno. Moj ţivot. I
još sam se već tad osjećao starije, kao da sam sve proţivio,
svugdje bio, sve vidio. Ĉesto me, moţda pod uticajem nekih
istoĉnjaĉkih filozofija, koje sam u jednom periodu ţivota
spoznao, obuzimaju misli o prošlim ţivotima, da sam zbog
neĉega kaţnjen što sam roĊen ovdje. Ili je moţda nagrada u
pitanju, sad kad sam u sedmoj deceniji ţivota i konaĉno dobio
odgovore na neka svoja pitanja iz mladosti. Jesam li bio odabran
za nešto, da za razliku od mnogih mojih vršnjaka preţivim rat,
doţivim neke lijepe i ruţne trenutke, spoznam suštinu toga da je
ono što nas u duši odreĊuje izvan vanjskih okvira, nametnutih
nam od roĊenja, kao što je nacionalnost, pripadnost nekoj
vjerskoj zajednici, teritoriji?

6
 Takav osjećaj imao sam otkad znam za sebe, dok sam još
rastao u onome što se moţe nazvati roditeljski dom. Jedino je,
kao što sam već rekao, Damirovo roĊenje uspjelo unijeti malo
ţivosti u moj usamljeniĉki ţivot. Djetinjstvo sam proveo ĉitajući
i pomalo svirajući gitaru. Nju sam dobio na poklon u sedmom
razredu, kada sam jedini put u svom djetinjstvu, slavio roĊendan.
Nauĉio sam svirati s nekim starijim djeĉacima iz našeg naselja.
To mi je mnogo znaĉilo, jer ono što je većinu moje raje
okupljalo, ali mene nikad nije previše zanimalo je sport. Osim
što sam volio ići na plivanje na „Difu“ (Fakultet sporta u
Sarajevu). U svojoj okolini oĉajniĉki sam pokušavao naći nekog
s kim bih mogao razgovarati o smislu svog postojanja i pokušati
naći odgovore na metafiziĉka pitanja, koja su me tada u
pretjeranoj mjeri opsjedala.Mnoge noći sam proveo leţeći
ušuškan u krevetu, s plišanim igraĉkama iz ranog djetinjstva,
gledajući u zvijezde pitajući se ko sam u svojoj suštini, zašto
postojimo na ovom svijetu, u ovom odreĊenom vremenu i mjestu
koje nas je zadesilo. Da li je sluĉajnost ili sudbina da se rodimo i
ţivimo tu gdje jesmo ? U osmom razredu, ipak, poĉeo sam
sklapati neka poznanstva, imao sam dvojicu, trojicu drugova iz
razreda s kojima sam znao izaći i šetati naveĉer ulicama Novog
Grada, a nekad bi i sjeli na tramvaj i otišli na Bašĉaršiju.
Nekoliko puta izašao sam i u tada popularnu diskoteku hotela
„Evropa“. Oni su htjeli izgledati starije i jednom ili dvaput
naruĉili su pivo. Ja sam se, iskreno, bojao da probam ali dobro
pamtim okus prve cigarete koju sam zapalio u društvu sjedeći i
slušajući njihove razgovore. Ipak, nije mi bilo toliko loše.
Adnan, Igor i Mirza, dvojica od njih kolege iz razreda, postali su
mi kao braća iako mi se nikad ĉinilo da me pozivaju na izlaske
više iz saţaljenja, nego što sam zaista dio tog malog tima. Ali,
moţda i nije bilo tako. Vidjeli su da sam povuĉen i nisu nikad
postavljali previše pitanja. Igor bi mi posudio nekad svoje
biciklo, a ja njemu svoju gitaru koju mi je tata kupio za
roĊendan. I tako, ţivot bi moţda i išao svojim tokom, ja bih
moţda i prirodom stvari i samim sazrijevanjem izašao iz svoje
7
ljušture, izgradio sebi svoj svijet, pronašao mjesto u društvu, da
se nije dogodio rat.
Tog dana, koji je oznaĉio kraj jedne faze mog ţivota, ali i
raspad svega u šta su me uĉili da vjerujem, kao što je „bratstvo i
jedinstvo“, vrijednost koja je poticana u školama i u tadašnjem
socijalistiĉkom modelu obrazovanja, a pokazala se nerealnom. U
dubini duše nadao sam se novom poĉetku, koji će mi, moţda,
donijeti i neku mogućnost izbora da budem neko drugi, da
izaĊem iz ljušture u kojoj sam zatvoren. Ljudi koje su nagurani
oko autobusa, njih više, ne znam u kojim pravcima sve su išli, za
koje gradove, njihova lica odavala su strah, izgubljenost. Oĉevi
koji grle djecu kao da ih vide posljednji put. Ţene koje se nisu
mogle rastaviti od svojih muţeva ni ne pokušavajući ĉak ni pred
djecom, sakriti bol, strah. Edhem i Dunja su se dogovorili da nas
samo jedno od njih doprati na stanicu i to je bio moj otac, koji se
drţao pribranije od većine. Ne znam za druge porodice, da li su
nakon rata doĉekali ponovne susrete, no mi nismo više nikad. Do
mene su u naletima stizale rijeĉi koje su govorile o opsadi i
granatiranju i neizvjesnosti... Prisiljavao sam se da ne mislim na
to, već na uzbudljivu budućnost koja me, vjerovao sam u to, ĉeka
na ovom putu bez jasnog odredišta. Znao sam da rodbina moje
maćehe više priţeljkuje Damira i da su mene primili reda radi.
Svjestan sam bio toga da je to putovanje samo prolazna stanica...
moţda do Skandinavije, ko zna? Dunjinu sestru vidio sam samo
jednom kad je dolazila u Sarajevo, bila je prema meni ljubazna
ali ni trunku više nego što treba.
U to vrijeme muškarcima koji su bili vojno sposobni bilo je
zabranjeno napustiti grad ĉija je opsada poĉela jedanaest dana
prije mog odlaska u Sloveniju. Ubijene su dvije ţene, jedna
sluţbenica i jedna studentica porijeklom iz Dubrovnika, na
demonstracijama koje su bile posljednji pokušaj da se saĉuva
mir. Na njih su pucali snajperisti koji su i danima prije,
„vjeţbali“ gaĊanje sa sarajevskih nebodera no taj dan su meci iz
njihovg oruţja prvi put našli ţive mete. Nakon tog dana, kada su

8
pale prve ţrtve, tadašnji MUP i pojedine grupe patriota su uspjeli
razbiti sjedišta snajperista, ali ta oruţja su nastavila kositi smrt s
obliţnjih brda naredne ĉetiri godine.
Rat se osjećao u zraku, u pogledima ljudi, u njihovom
zapuštenom izgledu. I to je ujedno moje najstrašnije sjećanje na
rat, jer ostalo nisam vidio, bar ne uţivo. Da li sam zbog toga
preĉesto bio izloţen onome: „Ti ne znaš kako je bilo“ i kako je
to djelovalo na mene prvih poratnih godina, o tome bih mogao
još nadugo i naširoko priĉati. Ali zašto? Pitanja su prestala,
borba za egzistenciju postala je uskoro vaţnija od toga „Gdje si
bio 1992.?“ Za mene su ti dani kad su po Sarajevu oni koji su
planirali rat poĉeli s postavljanjem barikada, ponegdje su se već
mogli ĉuti pucnjevi (kasnije sam saznao da su to bile pripremne
vjeţbe za rat), pale su prve ţrtve i na koncu moje izbjeglištvo
znaĉile konaĉan raspad bratstva i jedinstva u koje sam vjerovao
svim srcem. Najviše zbog toga što je moj otac bio u miješanom
braku s mojom maćehom i što sam ĉuo njihove razgovore o tome
kako su ih novopeĉeni nacionalisti kojih je bilo na svim stranama
pred sami poĉetak rata poĉeli gledati s prezirom. Nadam se da to
nije puno uticalo na njihov brak, nikad im nisam ţelio zlo. Samo
mi je ţao tate, koji je u to vrijeme, sjećam se, ĉesto bio tuţan i
zamišljen, a ja nisam mogao da ga pitam šta ga muĉi.
Nije propustio priliku tada da nas doĊe ispratiti, pritom nas
je obojicu dugo grlio i dok je vozilo odmicalo, mogla se vidjeti
njegova sve manja i manja prilika kako nam ne prestaje mahati.
U sveopćoj tuzi rastanaka, suza, zagrljaja, trudio se biti
nasmijan, ali su oĉi govorile drugaĉije, pa je na kraju to ispao
tuţan, sjetan osmijeh, koji me ĉesto podsjeti na Roberta Beninija
u filmu „Ţivot je lijep“.
Eto, takav je bio moj otac Edhem. Da, znao je biti i duhovit,
nasmijavati društvo bezazlenim šalama, ali taj je period odavno
bio iza njega. Uĉinio mi se sjenom ĉovjeka kakav je bio prije,
tada kad sam ga vidio posljednji put. U neka doba obratio sam
paţnju na druge putnike. Mnogi su tog dana izgledali kao da su

9
na sebe navukli prvo što su našli. Jedno dijete imalo je na sebi
gornji dio pidţame, dvije starije ţene u kućnim haljinama, neka
djevojka u zimskoj jakni iako je kalendarski tada već nastupilo
proljeće. Nisam to oĉekivao, toliku beznadeţnost, izgubljenost u
pogledima drugih ljudi, toliki oĉaj. Iznenada me pogodila
ozbiljnost situacije u kojoj smo se našli, a odrasli su to krili od
nas. Sjedište ispred mene zauzela je jedna mlaĊa ţena s malim
djetetom u naruĉju. Primjetio sam je još na stanici kad se
rastajala od nekog, pretpostavljao sam da joj je to bio muţ.
Nisam ĉuo njihov razgovor, ali ta mi scena nikad nije izašla iz
glave. Nikad nisam zaboravio njen pogled u prazno dok je
povremeno brisala suze, koje bi krenule svako malo. Sliĉan
pogled vidio sam tri godine poslije, na televizijskim stanicama
koje su emitirale prisilno iseljavanje ţena i djece iz Srebrenice.
Na raznim stanicama koje tada nisam prepoznavao, ušlo je još
svijeta. No, uglavnom su to bili pojedinaĉni putnici. Onoliko
rastanaka na jednom mjestu vidio sam samo tada na glavnoj
autobuskoj stanici i nikad više. Jedna manja grupa muškaraca,
njih dvojica – trojica, su se došaptavali, pokušavao sam opet iz
njihovih razgovora izvući neke informacije. Jedan je govorio o
tome da je već poslao ţenu i djecu vani, a on se još uvijek morao
odazivati radnoj obavezi u nekoj školi. Tek sam tada, gledajući
sve te ljude, upijajući u svoj um njihove strahove, postao
svjestan da ovo nije obiĉno putovanje, da se nešto gadno sprema.
I pored prvih ţrtava koje su pale, barikada, pa i prvog
granatiranja po Starom Gradu, ali da će biti razaranje,
granatiranje u onolikoj mjeri, u kojoj se dogodilo, to nisam
mogao ni da zamislim. No, u jedno sam bio siguran, period
sigurnosti, bratstva i jedinstva o kojem smo uĉili u školi zauvijek
je završeno, kada su se prve dvije republike otcijepile od
nekadašnje Jugoslavije i kada su ratna dešavanja uzela maha u
Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini, posebno u Sarajevu većina se
nadala da do krvoprolića ipak neće doći. Sad mi je lakše na to
sve gledati iz retrospektive koju daje vremenska distanca, ali u

10
ono vrijeme bio sam zbunjen i uplašen. Ono što me donekle
smirivalo bila je Damirova bezbriţnost - pun mu je ruksak knjiga
koje mu je mama dala da mu bude lakše, da ne osjeća
razdvojenost od omiljenih stvari ukljuĉujući i "walkmen" s
nekim kasetama, koje su mi djelovale previše ozbiljno za
osmogodišnjeg djeĉaka, kao što je britanska grupa „U2“, koju su
tada slušali moji vršnjaci. U tom trenutku malo sam mu ipak
zavidio, volio bih da sam i ja ponio svoj i da sad pomoću muzike
negdje odlutam, daleko od ovog zbunjujućeg ambijenta straha,
panike, znoja ljudskih tijela, stiješnjenih u vozilima. U ĉitavoj toj
guţvi pitao sam se da li je to kaseta mog oca ili maćehe i zašto
mi je to tada bilo bitno, ne znam. Moţda jer su njemu dali bar
nešto svoje, bar jedan predmet kao znak njihove prisutnosti. Ja
nisam imao ni to. Meni je nekoliko dana ranije reĉeno da se ne
natrpavam suvišnim stvarima.
U Ljubljanu smo stigli kasno naveĉer. Muţ od Irene,
Dunjine sestre, Slaven došao je po nas i odveo nas u zgradu u
kojoj je još uvijek ţivjela majka od moje maćehe, tete Barbare.
Mene i mog brata kod sebe su prebacili tek idući dan, jer je tu
noć bilo kasno. Da ne budimo njihovu djecu, sina i kćerku
Damirovog uzrasta, pojasnili su. Nakon tog dana autobusi nisu
više mogli ići iz Sarajeva preko Gradaĉca i Tuzle, kuda smo tada
prošli na putu prema Sloveniji. To su mi odrasli pojasnili, ja te
gradove nisam poznavao i bio sam previše zbunjen da bih
obraćao paţnju na pejzaţe pored kojih smo promicali. Šta je
razlog ne znam, samo kad smo brat i ja konaĉno doĉekali taj prvi
jedini poziv od naših iz opkoljenog grada, rekli su nam da se
ĉuvamo te da su neki gradovi „pali“ šta god to znaĉilo. Uskoro je
izgorila centrala gradske pošte, pa su i pozivi bili onemogućeni,
izuzev radio – amatera koji su kroz ĉitav rat prenosili poruke
putem svojih ureĊaja. S obzirom da je bio april, upisali su nas u
školu. Damira u drugi razred obliţnje osnovne u jednom malom
kvartu gdje smo bili smješteni, mene u osmi razred. Iako sam se
već tada vodio kao izbjeglica, nekako su preko veza uspjeli me

11
ubaciti u školu. Da li što im je bilo stalo do mene, ili što nisu
znali šta bi sa mnom ako budem boravio u njihovoj kući, to ne
znam. Moje ime bilo je upisano obiĉnom olovkom u dnevnik,
skoro me niko nije ništa pitao, niti mi se obraćao. Nisam dobio ni
svjedodţbu nakon dva mjeseca, kad se škola regularno završila.
Ipak mi je to vrijeme u školskoj klupi, koliko god besmisleno
djelovalo, pomoglo da brţe savladam slovenski jezik koji mi je
već odranije bio poznat, ponajviše iz kuće, slušajući Dunjine i
Damirove razgovore. Naravno, i da manje mislim šta se dogaĊa
u mom rodnom gradu. Nisam imao gdje drugo izlaziti osim
kretati se na relaciji škola – njihov stan, pa mi je to sve pomoglo
i da se ne osjećam kao zatvorenik. Nisu me mogli puštati da
lutam ni šetam se okolo, jer nisu htjeli biti odgovorni za nekog
„nepoznatog“.
Irena i njen muţ su u kasnim noćnim satima putem satelitske
gledali emisije popularne „Latinice“1, zgraţavali se nad slikama
omršavljelih i napaćenih logoraša iz prijedorskih logora, koje su
tada, nakon posjete stranih novinara, obilazile svijet. I mene je
prestravilo, podsjetilo me na koncentracione logore iz II
svjetskog rata. Posebno jer su tadašnji ljudi na vlasti u Prijedoru
naredili da nesrpsko stanovništvo u ovom gradu mora obiljeţiti
svoje kuće isticanjem bijelih ĉaršafa ili zastava i da pri izlasku iz
kuće oko ruke moraju nositi bijele trake. Ali s druge strane i
nisam toliko razmišljao o tome. Samo dok sam s njima to gledao
na ekranu, pitajući se hoće li se rat ikada završiti. Ostatak
vremena preţivljavao sam svoju dramu. U Ljubljani su mi rekli
da su me primili samo zbog Damira, ĉak ni otac Edhem nije bio

1
Latinica je tv. emisija, koja se emitirala od 1993. do 2011. na državnoj televiziji hrt, uz
prekide. Ime je dobila po svom voditelju Denisu Latinu. Među prvima na Balkanu je
prikazala snimke logoraša iz prijedorskih logora, kao što su Trnopolje, Omarska i
Keraterm, ukazujudi javnosti na razmjere rata u Bosni i Hercegovini. Od kraja maja do
kraja augusta 1992. godine u Prijedoru su ubijena 102 djeteta i 256 žena. Ukupno su
ubijena 3.173 civila, registrirano je oko 31.000 zatvorenika u logorima i oko 53.000 žrtava
progona i deportacija.

12
razlog. Nakon brojnih telefonskih poziva, našli su mi neke
daljnje roĊake u Lovranu i ubrzo me se riješili. To su ustvari bili
neki tatini roĊaci sa strane njegovog oca. Neki je brat njegovog
oca, mog djeda uĉestvovao u oslobaĊanju Istre od Talijana i tako
dobio stan gore. Ĉuo sam za njega ali nisam ga nikad vidio kao
ni njegovog sina Senada kod kojeg bih trebao ostati jedno duţe
vrijeme jer su se dešavanja u Bosni i Hercegovini previše
„zakomplicirala“. Moji i Damirovi putevi su se tu zauvijek
razdvojili. Ni njega, kao ni svog oca nisam više nikad vidio.
Dunja je tek nakon rata otišla u Ljubljanu, ostala je s mojim
ocem ĉitavo vrijeme rata, to jest do njegove pogibije 1994.
godine. Mnogi su se ĉudili tome, pa iako su joj vjerovali kada je
govorila da ga nije htjela ostavljati samog, jer on zbog vojne
obaveze ne bi mogao napustiti drţavu zahvaćenu ratom, ja znam
da je tu bilo i drugih razloga. Vjerujem da ga je ipak voljela, kao
i grad u kojem je provela najljepše godine, nakon što je igrom
sudbine došla studirati u Sarajevo. Dok je mogla odgovarati na
moja pisma (nikad se nije nauĉila na modernu tehnologiju,
mobiteli i nekako, ali društvene mreţe nije ni pokušala shvatiti),
govorila je da nema ţelju vratiti se u grad koji je doţivljavala
svojim dok su u njemu ţivjeli ljudi s kojima je bila bliska. Osim
mog oca, na samom poĉetku rata izgubila je i svoju najbolju
prijateljicu i vjenĉanu kumu, Sandru. Ona je stradala u Centru
vraćajući se kući nakon ĉekanja u redu za vodu. Dunja i moj otac
upoznali su se na jednom seminaru u Beogradu. Oboje su bili
hemiĉari, ona je dobila posao kao nastavnica u jednoj školi, dok
je njegov opis posla bio, ĉak i za mene, obavijen velom tajne.
Mislim da je bilo nešto u vezi kontrole naoruţanja jer je radio za
vojsku. Dva ta gubitka, prvo prijateljica, onda moj otac, bili su
previše za nju. Uz to su se svi ostali prijatelji koje je stekla ţiveći
u Sarajevu razasuli po svijetu. Kasnije mi je priĉala da ju je prvi
gubitak naroĉito pogodio iz temelja, kad je shvatila da meci ne
biraju ljude po nacionalnosti, niko nije privilegovan samo zato
što pripada istom narodu kao i oni koji su se nalazili na brdima

13
iznad Sarajeva. Sandrini su roditelji naime, bili pravoslavne
vjeroispovijesti, a za sebe su govorili da su Jugosloveni i ništa
drugo osim toga. Ni kada su se, uoĉi samog rata u BiH, rodile
nacionalne stranke i odmah poĉele s propagandom etno-
nacionalnih podjela, oni nisu ni pomišljali promijeniti svoje
uvjerenje. I bilo je mnogo porodica poput njih. Moja maćeha je
na kraju ipak preţivjela ĉetiri godine opsade u ovom gradu u
kojem nije imala bliţih roĊaka.
Moram sebi priznati da sam se uvijek divio njenoj predanosti
ovom gradu. Znam da nakon rata više nikad nije bila sretna, a u
jednom navratu priznala mi je da joj je ţao što se nije trudila više
oko mene. Davno sam joj sve oprostio, ko zna kako bi se moj
ţivot odvojio da sam ţivio sam sa ocem. Vjerujem u sudbinu i to
da bi on isto tako poginuo i da sam ja bio tu. A moţda ni ja ne
bih ţiv doĉekao kraj tog rata, niti priĉao ovu svoju priĉu, koja
samo naizgled djeluje tuţno. Sve su to bile neobiĉne okolnosti
koje su dovele do toga da se osjećam kao da sam više puta
umirao i raĊao se kao nova osoba, da budem ĉovjek koji sam
sad. Ono najbitnije, preţivio sam i izbjeglištvo u tuĊini i samoći i
razne krize koje sam imao sam sa sobom i svojim identiteom,
osjećajem nepripadanja ni jednoj sredini koji me ĉitavog ţivota
nije napustio.

14
 II

SARAJEVO 2042.

Prošlo je od tada taĉno pedeset godina. Kalendar pokazuje

2042. U martu sam napunio 64. Donedavno ĉinilo mi se da je
ĉitav ţivot iza mene. Moj polubrat dugo već nije meĊu ţivima,
stradao je u saobraćajnoj nesreći, u nekom udesu. Bio je na
zadnjem sjedištu u autu kojeg je vozio otac nekog druga kojeg je
upoznao tamo. To se dogodilo dvije godine nakon što su nam se
putevi razdvojili, taĉnije 1994. godine. Iako su njena sestra i zet,
posebno iz razloga što sami nisu imali djece, bili više nego voljni
prihvatiti Damira, mislim da se on nikad nije uklopio u jedan
sasvim drugaĉiji svijet i mentalitet koji ga je doĉekao tamo.
Ĉovjek koji je kriv za njegovu smrt, nije nikad bio u zatvoru jer
je policijska istraga dokazala da je sve bio nesretan sluĉaj. Nije
bila njegova greška što je drugi auto skrenuo u drugu traku. Ipak,
sama ĉinjenica da je taj ĉovjek ţivio sam, ţena ga je napustila
nedugo nakon roĊenja Roberta, tog Damirovog druga, te da je
bio sklon pretjerivanju u alkoholu, bar mi je Dunja tako rekla,
baca sumnju u njegovom pravcu. Shvatio sam i da je za moju
maćehu to teška tema, pa nisam htio dalje ispitivati. Rat joj je
oduzeo muţa, a udaljenost sina i to ništa ne moţe promijeniti. I
tako, sudbina je htjela da moj polubrat i ja pobjegnemo od rata,
ali u njegovom sluĉaju ne i da preţivi tuĊe ceste. Dunja je nakon
rata poĉela novi ţivot u Ljubljani, našla neki uredski posao,
kupila stan, ali se nikad nije udala. Još je ţiva, ima devedeset
jednu godinu i u kontaktu smo, najviše preko pisama koja su,
prije nekih desetak, petnaest godina doţivjela procvat kad je
ljudima konaĉno omrzla tehnologija, ĉak i onima mnogo mlaĊeg
uzrasta od mog.

15
 Kada sam uvidio da mi samaĉki ţivot postaje opterećenje, ne
zbog zdravlja jer nekih većih tegoba hvala Bogu nemam, već
zbog obaveza oko kojih nemam više energije sam voditi raĉuna
(odrţavanje stana, pranje veša, i sl.), odluĉio sam naći sebi
smještaj u nekom od domova za starce. Igrom sluĉaja, a i zbog
nekih stvari koje su me kod „naših“ poĉele nervirati, odabrao
sam onaj u drugom entitetu, u dijelu Sarajeva koje se još uvijek
zvaniĉno naziva Istoĉno. Vrijeme ovdje kao da je zaustavljeno.
Malo se toga promijenilo od dvadesetih godina ovog stoljeća.
Svjetlo se gasi oko 23 sata. Marko i ja ne moţemo spavati pa
upalimo lampu koju je njemu donijela sestra iz Lukavice. Prošlo
je pedeset godina od poĉetka rata kojim smo izašli iz zajednice s
drugim jugoslovenskim republikama i dalje imamo iste podjele
na entitete, iako se ljude koji su preostali u BiH, posebno nas
starije to slabo dotiĉe. Većinu nas zahvatilo je ludilo tehnologije,
društvene mreţe, razgovori preko skajpa, iako s godinama to nas
sve manje ispunjava. Ne samo mene koji i nema koga zvati vani,
već i većinu ljudi moje generacije.
Nakon što je Srbija primljena u Evropsku uniju prije petnaest
godina, iseljavanja koja su postojala dosad u većini drţava bivše
Jugoslavije, nastavljena su s još većim intenzitetom. Nakon
decenija radeći kao vlasnik manje knjiţare, koja je obilovala
raznim potrepštinama ali i rijetkim knjigama, podsjećajući malo
na antikvarnicu, prepustio sam posao nekim poznanicima i
preselio se u dom. Iako sam se nje formalno odrekao samo
privremeno i iznajmio je na period od pet godina, znao sam u
dubini sebe da je to zauvijek.
Ĉak sam im i rekao da sav prihod nakon plaćanja raĉuna
zadrţe sebi, a meni prebace tek dio koji bi me sljedovao kao
vlasnika prostora. Tako da mi je ostalo dovoljno novca da
plaćam sebi boravak ovdje iako sam mogao ostati i u svom stanu
na Alipašinom, koji mi je ostao od oca Edhema, a kojeg sam
nakon duţeg razmišljanja ipak prodao. Poĉele su me proganjati
uspomene iz djetinjstva koje sam dugi niz godina potiskivao.

16
Bilo je noći u kojima su mi u san dolazile slike iz djetinjstva.
Budio sam se oĉekujući da se moja majka koje sam se sve do tad
slabo sjećao pojavi i zagrli me. Najednom su sjećanja na njen lik
postala ţiva da sam mogao nacrtati njen profil, boju njene kose,
nijanse odjeće koje je najviše voljela. Ili je to moja mašta
neĉemu što i ne znam kako je izgledalo dala obrise, ne znam ni
sam. Proţivljavam opet period kada je ona uslijed bolesti otišla
u bolnicu. Jednom su me odveli njoj u posjetu i toga se isto kao u
magli sjećam. Te bjeline, guţve, doktora, nakon ĉega su me
odveli kući gdje sam nekoliko dana proveo u samoći. Oca tih
dana jedva da sam i viĊao. Onda opet gosti, rodbina, guţva i otac
i ja sami nakon svega. U jednom trenutku shvatio sam da se neće
vratiti, vjerovatno kad je već prvi put izostao poljubac za laku
noć. Briga djeda i nane s Edhemove strane da se ne osjećam
usamljeno djelovala mi je pretjerano, pomalo usiljeno, ponašali
su se prema meni kao da ja ništa ne znam, dugo izbjegavajući
razgovor. Ali opet su bili neuporedivo bolji od roditelja moje
rahmetli majke. Ovi se opet nisu ni trudili. Malo ĉudno, ali
ponašali su se kao da ne postojim. Navodno su njeni, inaĉe
rodom iz Sandţaka, bili protiv veze moje majke s mojim ocem i
to iz razloga što su on i njegova porodica, taĉnije moj djed bili
„komunisti“. Dok su njeni, s druge strane bili još tada vjernici. A
to je za našu sredinu još prije rata znaĉilo duboku razliku, veću
nego nacionalnost. Drugaĉiji su to obiĉaji, ĉak i kad su i jedni i
drugi slavili Bajrame, a razlike izgledale neznatne. Sjećam se
nekih segmenata tih razgovora po pitanju toga da li će moju
majku sahraniti u odjeći ili umotati u ĉaršaf. Hoće li joj uĉiti
„bule“ ili ne. Treba li pokriti televizor i zabraniti bilo kakvu
buku, meni da slušam muziku ĉetrdeset dana. A baš zato što sam
osjećao tugu, bila mi je potrebna neka melodija da me utješi i
razbije tišinu. Kad se moj otac ponovno oţenio sa Slovenkom
mislim da su tada i prekinuli svaki kontakt i s njim i sa mnom.
Svakako su imali još djece i unuĉadi, ja sam im bio višak. Nije
me to puno doticalo, ne moţe ti nedostajati nešto što nemaš, kao
što ja nisam imao osjećaj da ih imam.
17
 S druge strane, ništa mi nije falilo kod nane i dede s tatine
strane kod kojih sam boravio ĉesto. Jedno vrijeme sam išao u
školu koja je bila u njihovom naselju u Vogošći. Taĉnije, prvi i
drugi razred osnovne škole dok je Damir još bio mali. Dunja me
tada premalo poznavala da bi preuzela brigu o meni, a tata je
morao njoj biti pri ruci u to malo slobodno vremena koje je
imao. Ipak škola u tom dijelu grada bila je dosta udaljena od
dedine i nanine kuće, oni nisu više mogli dolaziti i odlaziti po
mene, niti me pustiti samog. I onda sam otišao u svoju staru
kuću, ocu, polubratu, maćehi koju sam tek trebao upoznati.

18
 III

KREATIVNO UBIJANJE VREMENA

Trenutno za svoje potrebe imam i više nego dovoljno. Mogu

donijeti odluku da odem odavde, otputovati, ali kuda? Nije mi
loše ovdje, a opet ne mogu da se pomirim da je ovo kraj mojih
stremljenja, zadnja stanica na ovom nepredvidivom ţivotnom
putovanju. Još uvijek me, za razliku od mog cimera Marka,
hvata neki nemir. On se u Lukavicu preselio 1995. godine nakon
reintegracije Grbavice. Roditelji iz miješanog braka, majka
Srpkinja, otac Hrvat po nacionalnosti. Kad se zaratilo, odveli su
Marka i sestru na Pale gdje su imali vikendicu. Priĉao mi je da je
njegov otac Vedran ubrzo zapao u krize izazvane odnosom
drugih ljudi prema njemu, neprestanim pritiskom kojeg je
osjećao da ne kaţe šta misli, da prešuti svoje osjećaje dok je
gledao razaranje Sarajeva, ili kada se priĉalo o „oslobaĊanju
Vukovara“, a dobro se znalo da je taj grad sravnjen sa zemljom.
Marko, inaĉe stariji od mene dvije godine, imao je dvadeset i tri
godine kad se on ubio. Na tu se odluku njegov otac odluĉio
1999-te kad se rat već završio, a on shvatio da više ne moţe
glumiti ĉak ni pred vlastitom ţenom Ljiljanom da se u tom
entitetu ne osjeća strancem. Njegova majka se preudala, ovaj put
je izabrala ĉovjeka svoje vjere. Nije tu bilo mjesta ni za kćer ni
za sina, koji ni u razgovoru nije krio ĉinjenicu da je svojoj majci

19
prebacivao krivicu za oĉevu smrt i njegove psihiĉke krize koje su
ga navele na taj oĉajniĉki korak.
- Moja sestra se izborila za sebe, ali meni je majka ţivot
upropastila – jadao mi se jednom prilikom. Znao sam koliko ga
to još uvijek pritišće, ali mu nisam mogao pomoći. Svako nosi
svoje boli. Moţda je trebao i on poĉeti ţivot negdje drugo. Kaţe
da je bio graĊevinski radnik u Njemaĉkoj.
- Znaš šta, trebao si ti naći neki Njemicu, naći tamo neki
posao i ostati – rekao sam u šali, aludirajući na taj period
njegovog ţivota.
- Gdje ono kaţeš da si bio?
- U okolici Kelna, zar ti nisam već rekao?
- Moţda jesi, ali sam zaboravio. I ţališ li što nisi ostao?
- Ponekad. Nije mi se dopadalo druţiti se tamo s našima. Sve
isto brate, iste svaĊe i rasprave, a nije mi se išlo ni na koncerte
naših folk zvijezda, znaš već. Da su bar slušali Modern Talking
ili Scorpionse – nasmijao se.
- Ma hajde, zar baš nisi imao drugog izbora?
- Pa nije baš bilo lako uklopiti se tamo u domaću raju.
Nijemci su na nas uvijek gledali s visoka. Angaţirali nas za
posao, isplatili nam koliko treba i ćao. Ĉak ni oni koji su ţivjeli
sa svojim poslodavcima nisu imali s njima neki veći kontakt.
- Ĉudno je to...
- Nisam se mogao uklopiti tamo, sve ovo naše me nerviralo.
Ali, ko zna da sam ostao sad bih imao kućnu njegu i to
besplatnu. Ne bi se moja sestra morala ţrtvovati zbog mene –
rekao je uz osjetnu tugu u glasu.
- Kaţu nije ni tamo tako sjajno.
- Nije već odavno. Otkad su Sirijci i izbjeglice iz drugih
zemalja, više i ne znam odakle sve, preuzeli sve jeftinije poslove,
naši su nadrljali.
- Jesi li ĉuo da imaju svoju stranku u njihovom Parlamentu?

20
 - Nisam, ali ne ĉudi me. Tebe to zaista zanima pa pratiš?
- Moj Marko, kad bi samo znao, jedno vrijeme bio sam kao
opĉinjen teorijama zavjera. A bilo je dosta toga tu o jeftinoj
radnoj snazi iz Azije.
- Na internetu?
- Aha, dok se konaĉno nisam iskljuĉio s „facebook-a“ i
svega.
- Ne znam šta bih ti rekao, mene to nikad nije ni zanimalo.
I tako, razgovaramo o prošlosti u segmentima, kako nam
nadoĊe. Ljudi uglavnom na ţivot u domu gledaju kao na mjesto
bez slobode, jer potrebno je drţati se utvrĊenih pravila, nema
puno mogućnosti izbora. U razgovoru s ostalima, stiĉem dojam
da je teţe ţenama. One se tokom boravka ovdje odriĉu navike da
same odrţavaju red na mjestu gdje borave i osim sitnih ustupaka,
nemaju prava u odluĉivanju kako će njihovo boravište biti
ureĊeno. Bilo je, kao što rekoh, više razloga zbog kojih sam se
odluĉio da doĊem ovdje, umjesto ustanove tog tipa koja još
uvijek postoji u Sarajevu. Razgovarao sam prije donošenja ove
odluke s ljudima ĉiji su roditelji boravili tamo i nisu zadovoljni.
Pravila stroga, posebno po pitanju unošenja alkohola, koja
naravno postoje i ovdje, ali samo generalno. Zato što su
investitori biznismeni iz Arabije koji nameću svoje standarde.
Uposleni se prave da ne vide neke „sitne prestupe“, bolje reĉeno
mala zadovoljstva, ĉije uskraćivanje nama starima sigurno neće
ni produţiti, ni olakšati ovaj usamljeniĉki ţivot, kojeg smo
odluĉili izdrţati do kraja. Navodno je u domovima u našem
entitetu zabranjena muzika, nema ĉak ni novogodišnjih proslava.
Ma, ustvari mislim da je inat bio u pitanju, ne ţelim da prihvatim
odredbe koje se kose s našim mentalitetom. A i da drugima
pokaţem da se ne mora ţivjeti u strahu i predrasudama koje i
dalje postoje. Na koncu, nije mi prvi put da boravim u ustanovi
gdje sam na neki naĉin u manjini. Ovdje je sve lijepo ureĊeno.
Dom je izgraĊen otprije nepunih deset godina. Nema ništa
zajedniĉko s domovima za stare koji su prije postojali u ovom
21
entitetu i u privatnom je vlasništvu. Jedan ĉovjek koji ţivi u
dijaspori, bar tako priĉaju, finansirao je izgradnju ovog objekta u
kojem se nalazim , jer ga je potreslo kako ţive stariji ljudi
prepušteni sami sebi, posebno nakon velikog odliva mladih u
zadnjih trideset godina. Za sada sam, osim jedne kolegice koja
je rodom iz ovog entiteta ali je ţivjela i radila s muţem u
Sarajevu jedini iz Federacije koji je ovdje. Tako da, ne moţe se
pobjeći od ĉinjenice da je nepovjerenje i dalje prisutno.
„Individua“ je tek nešto skuplji od Doma u Sarajevu koji se
finansira od poreza, ali dosta jeftiniji od privatnih domova u
Federaciji. Nekako kad sam sve izvagao izbor je pao na ovo
mjesto i tu sam već skoro dvije godine. Mnogo je aktivnosti
ovdje kojima se mogu zabaviti, zaboraviti prošlost, vrijeme koje
prolazi, ne brinuti koliko mi je još ostalo.
Posjetioci nas ĉesto pitaju igramo li šaha, ali to je tek zadnja
varijanta kad se ţelimo zabaviti. Ĉesto pomaţemo oko uzgoja
povrća u vrtu, nakon ĉega sjedimo u prostoru ograĊenom za
sjedeljke, a za taj rad dobijemo i nagradu u vidu nekih posebnih
poslastica, kolaĉa spremljenih posebno za nas koji nešto i
doprinosimo. Ja pomaţem u kuhinji. Jedan moj vršnjak završio
je muziĉku školu, svirao u nekom orkestru pa mu je dozvoljeno
da nam drţi ĉasove klavira na jednom starinskom, ali dobro
oĉuvanom „Petrofu“ kojeg je neko donirao domu.
Nisu to ĉasovi u pravom smislu rijeĉi. Poĉnemo s priĉom o
muzici, a razgovori krenu u drugom smjeru. U tim razgovorima
svi proţivljavaju najljepši period svog ţivota, vraćaju se
uspomenama koje su obiljeţile njihove ţivote.
- Moja Ana najviše je voljela kad sviram klasiĉnu muziku.
Ali uţivala je i kad sviram zabavne pjesme – rekao je Stefan, naš
pijanista.
- Za Elizu, pretpostavljam? – upitah.
- Da, i tu, ali i Baha i Mocarta. A i meni je prijao osjećaj da
me ţene vole slušati – namignuo je.

22
 - A, od ostale vrste muzike, šta si volio svirati?
- Zdravka Ćolića, Olivera... Sjećaš li se ove ? – rekao je i
poĉeo svirati „Ti si mi u krvi“, koju sam odmah prepoznao.
- Poznat mi je taj osjećaj. I ja sam svirao gitaru.
- Jesi li gledao „Titanik“, sjećaš li se one scene kad orkestar
svira do zadnjeg?
- Da, rekoh i osmjehnuh se. Bio je to prvi film kojeg sam
poslije rata, po povratku u Sarajevo odgledao u kinu.
- Tako ćemo i mi...
- Uz muziku potonuti, misliš?
- Hahah, pa moţe se i tako reći. Ali mene još nije uhvatila ta
melanholija. Ne, dok i ovdje imam publiku... Tanja, imaš li
kakvih muziĉkih danas?
Rekao je i obratio se ţeni koja je stajala na dovratku sobe za
dnevni boravak i priĉala s nekim. Više je izgledala kao gost,
nego kao stanovnik ove ustanove. Moţda zbog cipela na petu
koje je nosila. Navodno je bila doktorica.
- Pa, naravno, još pitaš. Od onog pjevaĉa koji je mlad
poginuo, sjećaš li se....?
- Misliš na Tošeta – upitao je i krenuo svirati jednu od
njegovih pjesama. Otišao sam, ostavio ih same. Primijetio sam
meĊu njima nešto lijepo da se razvija, nešto djeĉije i nevino, kao
da su se vratili u ranu mladost prvih simpatija. Nisam htio kvariti
tu ĉaroliju.

23
 IV

VIŠEGODIŠNJA TAMA

Za ţene kojima nedostaju poslovi oko ureĊenja kuće

organiziraju se posebne kreativne radionice, od heklanja, šivenja,
pletenja i vezenja. Hobiji koje su naše generacije, što zbog
nedostatka vremena u brzom stilu ţivota, što zbog toga jer se sve
moglo lako kupiti, skoro pa zaboravile. Onima koje su duţe
vrijeme tu dozvoljeno je da same šiju zavjese za svoje sobe, ako
se i njihove cimerke slaţu oko tih detalja, kao što su materijal,
duţina i boje. Kad sam tek došao ovdje ako je i bilo onih koji su
me iz raznih razloga izbjegavali, ţene su me uvijek primale u
svoje društvo. Nije nacionalnost bila uzrok tuĊe podozrivosti
prema meni, više to što im je bilo nejasno ko sam i odakle sam
došao. Djelovao sam im kao stranac samo zato što me nigdje
nisu mogli svrstati, što me ţivot vodio raznim stazama, a ja još
uvijek ni sam ne znam zašto i zbog ĉega sam se rodio baš ovdje,
u ovom dijelu zemaljske kugle. Nisam govorio puno o sebi, niti
o svojoj prošlosti, kao da nisam ni proţivio ĉitav jedan ţivot.
Kao neki putnik bez prošlosti, više sam volio slušati tuĊe ţivotne
priĉe, uţivljavati se u tuĊe boli, razoĉarenja, neostvarene ţelje i
nade, ali i rijetke trenutke sreće koje donosi ţivot. Ţene, kao i
poneki moj vršnjak, u ovom sluĉaju Marko, nebitno što je malo
stariji od mene, znali su prepoznati i cijeniti to što sam ih uvijek

24
slušao s paţnjom. MeĊu njima bio je nemali broj onih koje su ili
rastavljene ili se nikad nisu udavale baš iz tog razloga – nisu
našle nekoga ko će ih slušati s paţnjom, ĉak i kad priĉaju o
šivanju zavjesa i ureĊivanju stana, šta vole kuhati, o djeci svojoj
ili tuĊoj, pa i pohvaliti se ţivotom koji su imale. U principu,
nemam se na što poţaliti.
Izlaz je dozvoljen, ali ne nakon 22 sata, što je sasvim
dovoljno. Tada i voze zadnji autobusi iz Sarajeva, u koje većina
odlazi, ponekad u kupovinu, ponekad na kafu, ili u posjetu
roĊacima. Kriminal nikad nije iskorijenjen, ima ga podjednako
svugdje, govorilo se ĉak i o uvoĊenju policijskoj sata, ne samo u
BiH, već i u Zagrebu, Beogradu te mnogim drugim gradovima
Evropske unije. To se naravno nije dogodilo, ali već iza 21 sat,
osim u ljetnim mjesecima, sve je manje ĉak i mladih ljudi
napolju. Zabave, partiji se organizuju po kućama, manjim
lokalima, a svi gledaju da imaju ugovoren prevoz i da se ne
zadrţavaju puno napolju. Izgleda da su neke teorije zavjera koje
sam i sam jedno vrijeme dok sam bio mlaĊi, što iz radoznalosti,
što iz dokolice istraţivao, bile upravu. Kriminal je postao
nepovjediv, sve više se pribliţavamo anarhiji, a kad jednog dana
neko odluĉi stati u kraj tome, zavladat će teror. U ovo zadnje ne
mogu biti siguran, neću biti tu da tome svjedoĉim.
Zato sam se najbolje razumijem s Markom, i njega zanima
razgovor o svemu što se ne tiĉe njegovog privatnog ţivota, već
dešavanja oko nas, koja posmatra nepristrasno. Kao i ja, i on mi
djeluje zalutao u ovo vrijeme, na ovaj svijet. Ponekad mi se ĉini
da su njegovi zdravstveni problemi samo posljedica svega što je
ĉitav ţivot ĉuvao u sebi, tjeskobe za koju nema lijeka, osim
pobjeći iz svoje koţe, kad bi se moglo. Mislim da je na njega
dosta uticao brak njegovih roditelja, neopredijeljenost da odabere
jednu stranu, još jedan putnik bez prošlosti, bez identiteta na
ovom svijetu. Markova sestra Milica rano se udala, nije bila još
ni punoljetna. Bio je to, koliko sam mogao razumjeti, brak koji je
otpoĉetka bio osuĊen na propast, ipak našla je svoj naĉin da

25
pobjegne iz teške situacije i osjećaja s kojima je bila prisiljena
odrastati.
Udala se za izvjesnog Mirzu, ĉovjeka drugaĉije vjere od
njene, još jednog od onih kojemu je nedostatak
"opredijeljenosti" u tim ratnim godinama takoĊer prouzrokovao
neke probleme. Ipak on je imao sreće, proveo je nekoliko
godina radeći u Njemaĉkoj i tek se nakon rata prvi put vratio da
obiĊe svoje i završi neke poslove, kad su se upoznali.
Ona tvrdi da nisu razliĉite nacionalnosti dovele do razlaza,
kao što se na prvi dojam moţe zakljuĉiti. Naţalost, ljudi se nikad
prestali dijeliti po toj osnovi, ali bar je to u manjoj mjeri prisutno
nego prije dvadeset godina. Nije znaĉi ništa nikakva vrsta
neslaganja tog tipa postojala izmeĊu njih, već sazrijevanje, ţelja
za neovisnošću u bilo kojem pogledu, neslaganje oko nekih
sitnica. Priĉala mi je kako je prvo teškom mukom dovršila
školovanje, a onda je kao arhitekta po zanimanju ĉesto putovala i
ostavljala ga samog s njihovom kćerkom Lanom. U pokušaju da
sebi osigura bolju egzistenciju, ali i da pobjegne iz sredine koja
ga nije mogla shvatiti, Marko je jedno vrijeme bio kod Mirze u
Njemaĉkoj, ĉesto se hvalio da iako njihov brak nije opstao,
njemu su vrata kod sad već bivšeg zeta uvijek bila otvorena.
Nekoliko godina je bio tamo, onda se vratio, radio kao auto-
mehaniĉar, imao svoju radnju, koju je kasnije prodao da bi se
nastanio ovdje. Nakon smrti Jelene, ţene koju je upoznao jednog
ljeta u Crnoj Gori i proveo s njom ĉetiri divne godine u vezi, od
toga samo jednu u braku, prije nego što je ona oboljela od
karcinoma, nije više imao ciljeva kojima bi se posvetio. Ĉesto
razgovaramo o putevima koji su nas doveli tu gdje jesmo. Volio
bih i sad da priĉam s njim, ipak on ima astmu zbog koje teško
diše i ne ţelim ga buditi. Razmišljam o tome koliko smo mi
roĊeni u sedamdesetim, osamdesetim izgubljeni. Nisu se svi
pronašli u vremenu tehnologije. Stresan ţivot kojem smo bili
izloţeni, kako poslovno tako i privatno, kao i stalna previranja u
politici, neizvjesna socio-ekonomska situacija, sve je to

26
mnogima od nas, već u ĉetrdesetim uticalo na zdravlje. Bilo je
onih, saznajem u razgovorima, koji su sa ĉetrdeset preboljeli
moţdani udar, dobili dijabetes, imali neku vrstu tumora. Ja sam
se srećom izvukao bez skoro ikakvih posjeta doktorima. Moţda
je tajna u mom ţivotnom stavu, koji bi se mogao svesti na to da
se niĉim ne treba opterećivati, jer svakako ćemo svi umrijeti, a s
obzirom na mnoge stvari koje sam doţivio, usamljenost s kojom
sam tek u drugoj polovini ţivota nauĉio izlaziti na kraj, ĉesto
sam, priznajem, ţelio da se sve uskoro završi. Tješila me
ĉinjenica da nemam obaveza prema bilo kome, niko neće
osjećati ni teret ni tugu zbog moje smrti, otići ću s ovog svijeta
tiho i dostojanstveno kao što sam i ţivio. Znam, mnogi koji
imaju djecu razmišljaju drugaĉije, no to nije stvar za kojom
ţalim. Ne bih ţelio prenijeti nekom svoje osjećaje usamljenosti,
izgubljenosti na ovom svijetu. Ili se moţda samo tješim da za tim
ne ţalim? Sad je, u svakom sluĉaju, kasno razmišljati o tome.

27
 V

ŽIVA USPOMENA

Ne mogu spavati, pa ustajem i stojim kod prozora. Gledam u

pun Mjesec. Bio je pun i one noći kad sam se poljubio prvi put.
Kada je to bilo, raĉunam. Sjećam se proljeća 1996., kad su se već
navršile dvije godine i nekoliko mjeseci od odlaska iz kuće mog
takozvanog roĊaka, koji me u biti istjerao iz svog doma i našao
smještaj u obliţnjem Uĉeniĉkom domu. Njega se ne volim
sjećati, moţda mi je uĉinio i uslugu. Jer, da li bih u suprotnom
nju upoznao? Da li je Martina ţiva i sjeća li se i ona toga?
Nadam se svim srcem da jest. Našao sam je na društvenim
mreţama prije dvije decenije, kao i još neke ljude koje sam
upoznao tada. Ubrzo me to prestalo zanimati, mogućnosti za
otići i vidjeti se s njima nisam imao. Ili sam moţda i mogao, ne
znam. Kao da je Dubrovnik, taĉnije jedno malo mjesto u
ununtrašnjosti te regije gdje je roĊena, preko svijeta. Sumnjam i
da je provela ţivot tamo. Planovi su joj, kao i većini mladih ljudi
odraslih u tim malim mjestima bili da ode negdje drugo. Ipak,
nisam joj pisao. Moţda je trebalo ali sad je kasno. Mislio sam da
ima nekog, iako nije tako izgledalo, bar ne na onim
fotografijama koje sam mogao vidjeti. Kasnije sam izgubio
interes i za internet, poĉeo me umarati. Draţe su mi bile moje
stvarne uspomene, slike koje nosim u srcu. Kao na primjer noć

28
kad smo se upoznali. Bila je kasna jesen, uĉio sam za ispit u
gimnaziji koju sam pohaĊao u Opatiji, u jednom domu
drugaĉijem od ovog i jednoj sobi drugaĉijoj od ove, kad sam ĉuo
prve taktove Podlugova od Zdravka Ćolića. Bilo je to prvi put u
tada ĉetiri godine mog izbjeglištva da ĉujem pjesmu ĉiji izvoĊaĉ
nije iz Hrvatske. To sad mnogi ne bi mogli shvatiti, znam, ali
takva su bila vremena. Iznad nas su bili studenti Glazbene škole
iz Lovrana. Izašao sam iz sobe, popeo se uz stepenice, pokucao i
ušao u sobu, jednu od onih standardnih ĉetverokrevetnih, u
kojima je uglavnom vladala nešto intimnija atmosfera, za razliku
od onih sa šest, pa i više kreveta. Znam, jer sam ih sam tokom te
dvije godine prošao nekoliko, najĉešće u onom periodu Boţića,
ljetnih i zimskih raspusta kada nas je tamo ostajala samo
nekolicina. Oni koji nisu imali novca za put do kuće ili su iz
nekog svog osobnog razloga, najĉešće kao prognanici2, ovdje
našli utoĉište. I ova je soba bila skromno opremljena, dva
ormara, po jedan ormarić sa svake strane kreveta. U oĉi mi je
zapao neĉiji poster Jim Morrisona na zidu. I naravno ona, jedina
djevojka u prostoriji, Martina. Sjedila je na jednom od kreveta.
Ne znam šta me je prvo privuklo na njoj – oĉi, kosa, osmijeh ili
njen neki opušteni stav s kojim je djelovala kao da jest i nije tu.
Kao priviĊenje. Smješkala se tajanstveno dok su ostali prisutni,
njih troje, djelovali opijeni muzikom. Dva brata, od kojih je
jedan svirao gitaru, drugi sjedio do njega, te još jedan mladić.
Ubrzo sam saznao da je skoro ĉitava druţina porijeklom iz
Dubrovnika, osim ovog mladića koji je s jednog otoka, nisam
zapamtio kojeg jer nisam odlazio dalje od Lovrana i Opatije.
Pag, Rab, pa ĉak i nešto veći Cres, djelovali su mi sliĉno, kao i
ljudi koji su stizali odatle. Ipak bih volio da sam ih posjetio, ali
nisam imao novca, a nisam ni mogao bez dokumenata, iako su
me prijatelji iz rezreda nekoliko puta zvali da odemo do

2
Prognanici – izraz koji je korišten za osobe koje su bile protjerane uslijed rata iz svojih
kuda, ali su porijeklom iz Hrvatske. Za razliku od mene koji sam imao status „izbjeglice“ jer
sam protjeran iz druge države.

29
Slovenije, Italije. Njima je to bila sitnica, izlet za vikend i
zavidio sam im na tome.
Na tome što su roĊeni na boljem mjestu od mene, na slobodi
da putuju. I tako stojeći tamo nasred te sobe, najednom sam
postao svjestan neobiĉnosti situacije. Upao sam kod ljudi koje ne
poznajem, ne razmišljajući s kojim ciljem. Pjesma me privukla
kao magnet. Više se i ne sjećam ko je prvi poĉeo razgovor.
- Oprostite... ova pjesma, nisam je ĉuo godinama –
promrmljao sam tiho, prvo što mi je palo na pamet. Iako svjestan
da bih se moţda trebao okrenuti, izaći, nisam mogao ništa drugo
do samo stajati ukoĉeno u mjestu. U njenom pravcu nisam imao
hrabrosti pogledati. I ĉetvero prisutnih, ukljuĉujući nju, djelovali
su pomalo zbunjeno, bolje reĉeno iznenaĊeno.
- Ja sam Harun – reĉe onaj za gitarom. – Ovo je moj brat
Haris i cimer Tomislav. Nju mi niko nije predstavio. Tek što sam
podigao pogled koji je dotad kruţio okolo, oĉi su mi se susrele s
njenim. SmeĊe bademaste oĉi, plave kose, djelovala mi je
ţenstveno, ali i pronicljivo istovremeno. Ĉesto se prisjetim tog
trenutka, koji mi je uljepšao sumornu svakodnevnicu mog
izbjeglištva, ali i nakon kojeg više ništa nije bilo isto, ja nisam
bio isti. Sjećam se ukoĉenosti koja me obuzela, pitanja koja sam
sebi postavljao da li sam je nekad prije vidio, djelovala mi je
tako poznato, ali i tajanstveno. Kao da je i sama imala razloge za
udaljenost od svijeta. U jednom trenutku, mi je prišla i pruţila
ruku. Njen dodir doţivio sam intenzivno, do same srţi svog bića.
Ali već u idućem trenutku nešto me presjeklo. S jedne strane bol
zbog ţelje da joj priĊem i zagrlim je istovremeno znajući da mi
je nedostupna. Ako je na ovom mjestu ponekad i bilo drugih
djevojaka koje su mi u nekim ĉasovima znale uzburkati misli,
brzo sam se spuštao na zemlju prije nego što budem povrijeĊen.
Znao sam da niko ne bi pogledao izbjeglicu. To sam govorio sebi
i sagradio zid unutar kojeg nisam imao namjeru pustiti nikog.
Nisam htio da se zavaravam laţnim nadama, iako je nešto u

30
njenom pogledu govorilo da mi je taj osjećaj ţelje, meĊusobnog
prepoznavanja obostran.
- Ja sam Martina, a to što me oni nisu predstavili, vidjet će
poslije kad im odredim kaznu. Zaboravili su da sam ja glavna
osoba na ovom katu – rekla je, aludirajući na pravilo da uĉenici,
pa i studenti budu podijeljeni u grupe i da svaka od njih ima
nekog ko je „glavni i odgovoran“. Nasmijao sam se, bar sam
pokušao nekom ljubaznom gestom pokazati joj da mi znaĉi njen
pokušaj da se opustim i, moţda, osjetim prihvaćenim. Uzvratio
sam joj osmijeh, toplina u njenom pogledu otopila je moju
nesigurnost. Nije više bilo vaţno što ne smijem ništa više od toga
oĉekivati, samo ovaj trenutak, susret naših pogleda, strujanje
neĉega što ni tad, ni sad nisam znao kako opisati. Nisam
vjerovao u romantiĉne predstave o ljubavi, niti da tako nešto
moţe mene zadesiti. Osim nekoliko površnih poznanstava u
osnovnoj školi, a što mi je tad, zbog daljine mog rodnog grada i
izbjeglištva, izgledalo kao daleki san, nisam imao nikakvog
ljubavnog iskustva s djevojkama. I kada sam osjećao prirodno
buĊenje hormona u sebi, suzdrţavao sam se, bilo me je strah
pokazati svoju ranjivu stranu bilo kome. Moţda sam i previše
primjećivao saţaljiv pogled mojih vršnjaka u školi, zbog ĉega
sam se i sam prema sebi odnosio kao da sam „niko i ništa“. Sve
to u tom trenutku nije bilo vaţno, ali ipak mi je probijala kroz
podsvijest ĉinjenica da ne smijem ništa oĉekivati, niĉemu se
nadati od ovog susreta.
- Odakle si? – ne sjećam se više ko me je iz te grupe to prvi
upitao.
- Sarajevo – rekao sam tiho.
- Zato te tako pogodila ova pjesma koju smo svirali
maloprije?
- Da. Nisam je ĉuo godinama.
- Znamo to i nama je nedostajala, zato smo je odsvirali
veĉeras – reĉe jedan za kojeg sam zakljuĉio da bi mogao biti

31
stariji brat. Nešto krupniji, izraţenijih crta lica. Ispostavilo se da
sam upravu.
- Ja sam prvi poĉeo studirati ovdje, onda je i on došao.
Uvijek me prati, otkad smo bili djeca.
- Šta ja mogu kad nam je muzika u krvi – reĉe Harun,
smiješeći se.
Ponudili su mi piće, objasnio sam im u kratkim crtama
odakle sam i kako sam se našao ovdje u ovom domu te da idem u
gimnaziju u Opatiji.
- I ja imam roĊake u Bosni. Iz Banja Luke su. To jest, moja
tetka je iz Rijeke, studirala je u Zagrebu kad je upoznala Borisa.
Otišli su ţivjeti tamo, ali su se bojali ostati i evo ih sada kod
mojih na Cresu – priĉa Tomislav.
- Nikome nije lako – rekao sam zamišljeno.
- Moţe li o neĉemu drugom, osim o ratu, dosadni ste –
ukljuĉila se ona.
- Koju muziku slušaš? – ubacio se jedan od dvojice braće.
- Stranu, šta stignem. Prije rata Scorpions, Metallicu,
Michaela Jacksona, od naših grupa Bijelo dugme, Divlje jagode,
ma uglavnom sve. Znao sam na gitari odsvirati Wind of change,
Godine prolaze od Bajage, Nekako s proljeća od Crvene jabuke,
moţda još nešto od naših – rekao sam ponosno.
- Hoćeš li da probaš opet? – ponudio mi je Harun svoju
gitaru.
- Pa ne znam baš, nisam dugo svirao – odgovorio sam.
- Pustite ga, kao da nismo dosta svirali noćas – rekla je
Martina.
Kao da mi je ĉitala misli, pokušavajući me spasiti od moje
vlastite nesigurnosti, koja je, ĉinilo mi se, isijavala iz mene.
Moţda su i drugi to primijetili. U tom ĉasu, otkrih u sebi
neoĉekivani nalet hrabrosti.

32
 - Pa moţda bih mogao pokušati, ali nemojte mi se smijati –
rekoh. Stajao sam tako kad je Tomislav ustao i pokazao mi da
sjednem na slobodan krevet preko puta.
- Slobodno sjedi ovdje. Vedran je ĉitav tjedan doma – rekao
je. Bilo je uobiĉajeno koristiti krevete i kao mjesta za sjedenje.
- Ko je Vedran ? – upitah.
- Deĉko iz Nove Gradiške – odgovorila je ona.
- Brat mu je izašao iz vojske, navodno je bio na bojištu,
negdje na liniji pa su Vedrana pustili u školi da bude malo duţe s
obitelji. Mjesecima je bio zabrinut za brata – pojasnio je Haris.
Nisam htio ulaziti u detalje.
- Ne bih o ratu – rekao sam.
U tom trenutku, neko od njih, ne sjećam se taĉno ko, ustao
je, dodao mi gitaru i upitao me:
„Šta si ono rekao da znaš odsvirati?“
Polako i oprezno uzeo sam u ruke gitaru. Pomalo bojaţljivo,
jer je nisam drţao godinama, misleći već da sam sve zaboravio.
Ipak, ruka je sama krenula svirati prve akorde pjesme. Izabrao
sam „Godine prolaze“ od Bajage, te sam se prve sjetio. Samo
nisam imao snage pjevati, a sumnjao sam i da oni znaju rijeĉi
pjesme koja dolazi iz druge drţave s kojom smo donedavno bili
u istoj zajednici, a sad se pravimo da ne postoji. Ni ta drţava ni
sva njena kultura - knjige, pjesme, uz koje smo odrastali.
Tomislav je prvi zapjevao: „Sjećam se slike ja, pre jedno
mjesec, dva“, a ostali se ukljuĉili. Osim nje. Krišom sam je
pogledavao dok sam svirao.
U jednom trenutku pogledi su nam se susreli. Nasmiješio
sam se, ili sam to bar pokušao, kao odgovor na toplinu koju sam
vidio u sjaju njenih oĉiju. Ali bilo je tu još nešto ĉime me
privukla na prvi pogled, neka dubina , razumijevanje, kao da
moţe osjetiti sve što ţelim sakriti od drugih.

33
 Nakon prve pjesme nastavili smo svirati: “Nekako s
proljeća“ od Crvene jabuke, a onda je Haris podigao atmosferu s
„Bolje biti pijan nego star“, od Plavog orkestra. Znam da je u to
vrijeme to bio hit mnogih gimnazijalaca, pjesma koja je bila
nezaobilazna na zabavama, rastancima... Prikljuĉili su nam se još
neki studenti sa sprata. Svirali smo i priĉali, zezali se kao nikad
dosad. Atmosfera je bila kao na nekom privatnom tulumu. Dva
mladića, koje nisam poznavao, prišli su mi, pitali me odakle sam.
Najednom nisam bio izbjeglica, socijalni sluĉaj, neko kome
drugi daju nošenu garderobu da ne bi hodao gol i bos, već glavna
faca u društvu. Kao Pepeljuga, koristio sam svojih pet minuta
slave, znajući da ta ĉarolija ne moţe potrajati. Svaki put kad bih
za to vrijeme pogledao u njenom pravcu, ona je priĉala s
prijateljicama. Pogledi nam se nisu više susretali, a i meni je tako
odgovaralo, htio sam je neprimjetno promatrati. Nisam se smio
niĉemu više nadati, govorio sam sebi. Ovaj dugi trenutak, ova
noć su mi kao nekom magijom nadoknadili sve usamljene
godine u tuĊoj zemlji. Taĉnije, otkad sam izašao iz autobusa na
Ţabici, rijeĉkom kolodvoru i onda proveo godinu i pol u kući
mog roĊaka Suada, period kojeg se ne volim sjećati, pa sve do
prvih mjeseci u domu kada sam hodao kao izgubljen, pun
strahova da će me neko krivo pogledati, ne znajući da sam
najgore prošao. A ta noć u društvu gdje sam se po prvi put
osjećao prihvaćenim, koja mi je neoĉekivano donijela i ljubav,
bila je kao neka nagrada za svu usamljenost i patnju.
- Nego, kasno je, sreća pa ovdje ne provjeravaju kao kod vas
dole ko je gdje nakon deset sati, inaĉe bi nam Tina dobila kaznu
– reĉe napola u šali, napola ozbiljno Tomislav.
- Tina?! – upitao sam, iako sam znao na koga se jedino taj
nadimak moţe odnositi.
- Tako me zovu. U mom mjestu ponekad i nekim nadimcima
koji zvuĉe više dalmatinski, ali meni se to ne dopada. Tata mi je
Slavonac – rekla je, smiješeći se.

34
 - Slavonka nego šta, ja sam se iznenadio kad je rekla da je i
ona iz Dubrovnika – rekao je Haris.
- Iz okolice. Moje mjesto se zove Brašina, malo prije Cavtata
– dodala je.
- A tvoje cimerke? – upitao sam oprezno.
- Obje su s Paga i otišle su doma za vikend.
- Morao bih i ja poći, kasno je.
- Ne moraš, znaš.
Prišla mi je, bila je tek nešto niţa od mene. Bilo je u njoj
neke tuge, ali nije to remetilo vedrinu njenog pogleda. Htio sam
je zaštiti ni sam ne znam od ĉega...
- U martu sam napunio osamnaest.
- Starija sam od tebe tri godine.
- Onda, pretpostavljam da imaš nekog?
- Misliš, samo zato što sam starija od tebe da moram imati
nekog?
- Većina cura ovdje ima nekog deĉka – rekoh iskreno.
- Znam i ne kriju se kad su zajedno. Misliš da sam od tih
koje se ljube po stepenicama?
- Ne, naravno. Mislio sam...ma nije vaţno.
- Šta, da sam moţda od onih religioznih, ja ih zovem opatica,
koje se boje da ih neko ne pogleda?
- Djeluješ da si se s nekim ozbiljno posvaĊala, ali dopada mi
se tvoj smisao za humor.
- A, ja, dopadam li ti se ja?
- Nemoj me to pitati. Neću ti reći.
Iako sam na poĉetku razgovora glumio sigurnost, ĉak
pokušao biti duhovit, nisam se snašao kada je postavila to
pitanje. Bojao sam se dopustiti joj da mi zaviri u dušu, iako je
već u tome uspjela. Prišla mi je, zagledala mi se u oĉi i prva
spustila svoje usne na moje. Nisam uĉio kako se ljubi, bilo mi je

35
to prvi put, ali odgovorio sam joj poljupcem, ispoĉetka oprezno,
onda gladno, svjestan svoje ţelje.
- Imaš lijepe oĉi, šteta što ti je pogled tako tuţan – rekla je
Martina, više kao konstataciju, nego iz osjećaja. Bar se tako
meni ĉinilo. Tu noć kad se ostalo društvo razišlo prvi put sam s
nekim otišao do kraja. Stid me je pomalo to priznati jer imao
sam već osamnaest godina. Ona je bila tri godine starija od
mene, lagano i njeţno kao da se boji da ona mene ne povrijedi,
uvela me je u svijet odraslih.
Vodili smo ljubav ĉitavu noć, ispoĉetka lagano, kasnije kao
u nekoj ţurbi, kao da će se neko ili nešto pojaviti i oteti mi taj
san. Nisam više bio djeĉak, postao sam muškarac, nesiguran i još
malo preplašen, ali ipak neko ko je u stanju pruţiti zadovoljstvo
ţeni koju voli. I zaista je bilo san, kojeg sam uzalud s godinama i
drugim osobama pokušao oţivjeti, ali nikad mi to nije pošlo za
rukom, sve dok nisam shvatio da mi je uzalud to i pokušavati.

36
 VI

LOŠI PREDOSJEĆAJI

Dugo te noći nisam mogao zaspati, pitao sam se ne samo

gdje je Martina, već mnogi ljudi s kojima sam devedesetih
prošlog stoljeća dijelio školske dane i krov nad glavom. Pokušaji
da studiram, borba za egzistenciju i ţelja da se, nakon pet
godina, malo opustim, naĊem nove ljude, zaboravim prošlost,
oduzeli su mi deceniju i više ţivota. Onda se pojavio facebook.
Uspio sam se povezati s dosta prijatelja i poznanika, kako iz
Hrvatske, tako i iz osnovne. S nekima od njih koje sam nekad
samo iz viĊenja znao, prolazio pored njih u školi, iznenada sam
ostvario blisko prijateljstvo. Virtuelni svijet uvijek je ostavljao
prostora da se s ljudima prvo poveţeš, onda dopisuješ, saznate
nešto jedni o drugima i zbliţite se i u stvarnosti. Od nauke do
hobija, uvijek si u tom imaginarnom svijetu mogao naći nekoga s
kim ćeš razmijeniti mišljenje, neobavezno proćaskati. No, uskoro
sam shvatio da mi sve to oduzima previše vremena, da su
poznanstva površna, stvarnost iskrivljena.
Ali kad je o školskoj raji rijeĉ, nisu mi smetala povremena
druţenja, pristupao sam tome s odreĊenom radoznalošću. Kad
već sam nisam nikad uplovio u braĉne vode, niti sam to ţelio,
bar da vidim kako je bilo onima koji jesu. Neku mi je bolesnu
utjehu pruţala spoznaja da se bar jedna trećina mojih vršnjaka
razvela prije srednjih godina. Mislim na ljude s kojima sam išao

37
u osnovnu, od kojih su neki proveli ĉitav ţivot u Sarajevu, a
nekolicina njih boravila je u inostranstvu pa se vratila kad im je
ţivot tamo, kako neki od njih kaţu, „dozlogrdio“. Što se tiĉe
ovih iz gimnazije, zvali su me na proslave godišnjice mature, na
koje nikad nisam otišao. Uvijek sam nalazio izgovore, a ustvari
samo nisam ţelio da pokvarim uspomenu na Lovran, Opatiju i
Rijeku, kakvi su ostali u mom sjećanju. U jednom periodu
dopisivao sam se s Antoniom, prijateljem iz škole koji je
pohaĊao drugi razred iste gimnazije, Darkom iz Ugostiteljsko –
turistiĉke, koja je takoĊer bila smještena u okolici te Sanjom,
frizerkom s Paga, s kojom sam se zbliţio jer se više puta
ponudila da me ošiša besplatno, što sam ja, kao izbjeglica koji je
preţivljavao od novĉane pomoći, naravno rado prihvatio. Kada
smo se rastali, zvala me je u posjetu i da doĊem kod nje na
ljetovanje, no nikad nisam otišao. Meni ljetovanja nije
nedostajalo, najĉešće sam išao s Arminom, kolegom s
Filozofskog fakulteta kojeg nisam nikad završio. Odustao sam na
drugoj godini i nisam nikad poţalio. Posao sam imao svakako.
Kao vlasniku knjiţare nije mi nedostajalo ni knjiga, a izbjegao
sam svu onu guţvu oko polaganja ispita. Nije mi se dopadalo ni
to društvo s fakulteta. Uglavnom su to, osim nekolicine
izuzetaka, bili mladi ljudi koji ne znaju šta je ţivot ali toliko
ubijeĊeni u svoju inetelktualnu nadmoć u odnosu na druge koji
nemaju diplomu. Naravno, ne ţalim ni što sam pokušao.
Kada sam negdje oko 2010. godine, moţda nešto ranije,
poĉeo koristiti „facebook“ , i pored poĉetne znatiţelje, nije
trebalo proteći dugo vremena da mi i ti kontakti dosade. Sve se
uglavnom svodilo na hvaljenje, taĉnije isticanje privatnih stvari,
u mjeri koja se meni nije dopadala. Ili ja nisam imao ĉime da se
pohvalim, nisam imao stalnu partnerku, djecu, osim nekoliko
gradova koje sam u nekim kraćim turistiĉkim turama posjetio za
praznike – Istanbul, Prag, Beĉ, nisam odlazio na daleka
putovanja. Nisam nikad kroĉio van ovog kontinenta. Nisam htio
putovati ni u Veneciju, bojao sam se da me poput nekog vala ne

38
zapljusne samoća, na koju sam bio navikao, ali bilo je trenutaka
kad se nisam mogao oteti mislima – da li je moglo biti drugaĉije,
jesam li se sam trebao potruditi da nekoga sretnem. Utjehu mi je
u tim trenucima pruţao posao. Rad u knjiţari pokazao se ne tako
zahjevnim, a opet zanimljivim. Bilo mi je malo stresno kad sam
morao mijenjati uposlenike, koji su odlazili iz nekih svojih
razloga, nikome ja nisam nikad dao otkaz. Plaća je bila redovna,
o tome sam vodio raĉuna, ali moţda ne tako velika koliko bi
ljudi oĉekivali, od prometa sam ipak morao podmiriti sve ostale
troškove, nabaviti nove stvari za prodaju.
Nije tu bilo samo knjiga, koje sam otkupljivao od raznih
izdavaĉa s kojima sam imao lijepu saradnju, već i ukrasa za
kuću, kancelarijskog i školskog pribora, koţnih novĉanika i torbi
prikladnih za poklone, a to je nekako i najbolje išlo. Mada su
društvene mreţe popularizirale knjige, na njima se teško moglo
obogatiti, uvijek sam to objašnjavao svojim radnicima. Ali, na
kraju je i posao krenuo u mirnije vode, pa je jedan momak koji je
radio za mene šest godina ostao tu i nakon što sam ja otišao. Bilo
mu je i ţao, brinuo se zbog novih vlasnika. Uvjeravao sam ga da
je to samo privremeno, ali obojica smo znali da nije. Nekoliko
knjiga pokupio sam sa sobom da mi ovdje prave društvo –
„Grofa Monte Kristo“, kojeg sam već tri puta u ţivotu ĉitao,
Istanbul, grad sjećanja od Orhana Pamuka, Samarkand od Amina
Maaloufa, poznatog francuskog pisca libanskog porijekla,
Nepodnošljivu lakoću postojanja od Milane Kundere, pa ĉak i
neke jeftine trilere. Kaţem „jeftine“ jer su mnogi od njih
predvidljivi i površni, ali opet mene je opuštalo ĉitati ih, nekad
na putovanjima, nekad i na poslu kad je bio slab promet. Dok
sam pratio novosti iz svijeta knjiţevnosti, omiljena zabava bila
mi je predviĊanje ko će dobiti Nobelovu nagradu. Bio sam
sretan kad je konaĉno dodijeljena Kunderi, pred sam kraj
njegovog ţivota. Samo mi je nedostajao neko s kim bih podijelio
svoja razmišljanja, bilo da je rijeĉ o knjiţevnosti, bilo o
teorijama zavjere koje su predviĊale kataklizme, nove ratove,

39
invaziju vanzemaljaca i koješta u ĉemu sam nalazio razonodu i
bijeg od sopstvenog ispraznog ţivota.
- Dobro veĉe, nadam se da niste već pozaspali – zaĉuh
ţenski glas u blizini.
Vrata se lagano otvoriše, uĊe mlaĊa ţena, duge plave kose,
skupljene u rep. Mnoge teško zadrţe ljubaznost, ili utiĉe ova
sredina na njih pa postaju depresivne, ali Ana je specifiĉna.
Jedna od rijetkih medicinskih sestara koje uţivaju u svom poslu.
- Pa nismo nigdje otišli.
- Za Marka se ne brinem, ali vi gospodine Elvise izgledate
kao da ste mislima negdje već otputovali. Jesam li u pravu?
- Moţda – odgovorio sam odsutno. Posmatrao sam je dok je
Marku davala injekciju inzulina. Mislim da prima i neke druge
terapije, ali ne ţelim da propitujem. Sumnjam da je nešto puno
ozbiljnije od dijabetisa. Za njih je to rutina, ja uvijek sa
strepnjom to posmatram. Sam ne uzimam nikakve lijekove osim
ponekad nekih multivitaminskih dodataka za starije osobe. A i to
nije iz ţelje da sebi produţim ţivot, prije da ovo malo što mi je
ostalo (polazim od pretpostavke da osjećam umor svojstven
osobama mojih godina), proţivim što bi se reklo, na nogama.
Tu noć sam slabo spavao. Brinuo sam zbog Marka koji je
zapao u fazu nekog polusna, nije priĉljiv kao prije nekoliko
mjeseci kad smo se upoznali. Sišao sam u menzu na doruĉak.
Uvijek sam više volio jesti s ljudima, kad sam već ovdje, ali
osjećao sam krivicu jer nisam ostao s cimerom. Kao da sam
zaboravio svu onu solidarnost kojoj me nauĉio boravak u jednom
drugom domu, prije skoro pola vijeka. Mnogi ljudi koje sam
upoznao ĉude se zašto sam ovdje.
- Da sam na tvom mjestu, išao bih na putovanja i još da me
zdravlje sluţi kao tebe - reĉe mi dok smo sjedili za stolom jedan
vršnjak, porijeklom iz Tuzle, ali je ţivot proveo u Brĉkom, u
gradu koji nikad nije prestao biti „distrikt“.
- Dosadila mi putovanja, brate, više volim da odmaram.

40
 - Ma ja, u pravu si, ni meni se ne da pakirati – kazao je
Goran iz Rogatice, koji svake druge godine posjećuje sestru u
Švedskoj.
Što se mene liĉno tiĉe, Italija i Turska su najdalje destinacije
koje sam posjetio, i to uglavnom sam. Bilo je na tim putovanjima
i prolaznih ljetnih avantura, kao i veza na daljinu s jednom
djevojkom iz Mostara. Kada sam kupio knjiţaru koja je bila
smještena prvo u sklopu jednog trţnog centra, kasnije zbog
velikih izdataka preselio na Pofaliće, naselje u Novom Sarajevu,
sa zgradama u komunistiĉkom stilu koje podsjećaju na pedesete
godine prošlog stoljeća, nisam više imao ni vremena ni volje za
duţe odmore. Reţije su prije dvadeset godina postale
nepodnošljivo skupe što je još jedan od razloga pa sam se
odluĉio preseliti ovdje, iako mi nedostaje topao ambijent i dio
namještaja kojeg sam prenio iz našeg stana na Alipašinom. Dugo
ga nisam ţelio prodati. Dunja je dolazila ponekad, ali kad je
prestala dolaziti i kad mi je rekla da neće traţiti nikakva prava po
pitanju toga, nije bilo razloga da ga zadrţim u svom vlasništvu.
Ponekad mi smeta ovaj bolniĉki ambijent, ugoĊaj kojeg
upotpunjuju bijele zavjese, starinski ormarići, bijela posteljina.
Ali bar nemam uspomena na svoje djetinjstvo kojem, iako nije
bilo kao iz bajke, se uvijek vraćam. Još malo i moj otac i ja bit
ćemo zajedno, osjećam da bi ta veza meĊu nama bila jaĉa sada
kada je ĉitav ţivot iza mene. Na kraju, nadţivio sam ga, on je bio
deset godina mlaĊi nego ja sad kad je poginuo. Koje su bile
njegove posljednje misli, da li se tog jutra probudio s ĉudnim
osjećajem u grudima koji mu je šaputao da će to biti njegovo
posljednje jutro? Granata s brda pogodila ga je dok je išao na
straţu na jedan punkt u Centru u sklopu ratnih duţnosti koje su
svi vojno sposobni muškarci morali obavljati. Moja nana, bila je
još ţiva tada, kada su joj kao u sliĉnim sluĉajevima pozvonili
pripadnici Armije da joj saopšte vijest i donesu pakete pomoći
kakva je već bila procedura u vezi toga.

41
 Do ruĉka, Marko se poĉeo osjećati bolje i predloţio mi je da
izaĊemo i malo prošetamo što sam objeruĉke prihvatio. Najviše
smo voljeli sjediti u natkrivenim kućicama koje smo zvali
„šadrvani“. Oko njih je bio prostrani, lijepo ureĊen travnjak. Kao
na filmovima. Ljepše nego u stambenim naseljima, gdje su
parkinzi odavno pobijedili zelene površine u borbi za prostorom.
- Danas mi u posjetu dolazi Milica. Rekao sam joj da nam
donese kajsijevaĉe, nju najviše volim. Ostale rakije su mi prejake
i nemaju tu aromu – kazao mi je tonom, koji je djelovao kao da
planira neki nestašluk.
- Ne moţeš to, stari, vidjet će te. Šta ako dobiješ aritmiju, a
nećeš im smjeti reći zašto? - upitao sam, imajući u vidu situacije
koje su se već dešavale.
- Ništa ti ne brini, pa uzmem samo gutljaj. Napravim ja
dobar razmak izmeĊu kojeg gutljaja i tableta, vjeruj mi.
Bojim se da nije ono što mislim, znam da osim injekcija za
dijabetes koje ne moţe izbjeći, mora uzimati i neke lijekove za
artritis, ali sumnjao sam da iznalazi naĉine da eskivira ovo
zadnje. Ali nisam ţelio pitati. To je njegova sloboda, nauĉio sam
s godinama da poštujem tuĊe ţelje, pravo na izbor.
Ruku na srce, i ja sam uţivao u tim posjetama, osjećao sam
se kao da neko dolazi meni. Znala je ona donijeti i pekmeza i
rakije u malim flašicama i sezonskog voća kojeg ni u mladosti
nisam imao naviku jesti u većim koliĉinama. I dvije – tri cigarete
zamotane u poseban papir. S tim kao da je bila opreznija nego s
alkoholom.
Ni sam ih nikad nisam konzumirao, za razliku od pića, bez
kojeg mogu izdrţati najviše dva dana. Ali nije to zbog stvari koje
nam ona donese, mnogi su ovdje dareţljivi i vole poĉastiti druge.
Nije da u protivnom ne bi imali priliku kušati nešto od domaće
hrane, pa i otpiti poneki gutljaj „ţestice“. To je zbog naših
sjedeljki u kojima od srca uţivam. Nebitno da li sjedimo ovdje

42
gdje smo sad nas dvojica, ili odemo do grada ili obliţnjeg šoping
centra.
- Da vas malo odvedem meĊu stvarne ljude – jednom je
rekla. Nismo se naljutili, ovo ovdje jeste kao neka oaza, ali
daleko od stvarnosti. Nekad me je nervirala, sad mi ponekad
nedostaje biti u gomili ljudi koji uvijek negdje ţure, posebno
pred praznike. Ili ona blještavila prodavnica, koje se takmiĉe u
privlaĉenju kupaca. Pitam se hoće li ikada izumrijeti
konzumerizam, hoće li ga naslijediti nešto drugo. Kad nam
dosadi priĉa o svakodnevnim stvarima onda, ovisno i o vremenu
kojeg imamo na raspolaganju, priĉamo o svemu što smo prošli u
ţivotu. Zadnji put je ĉak iskazala inicijativu da pronaĊe Martinu,
kad s kćerkom bude putovala u Dubrovnik. Markova sestra je
već neko vrijeme razvedena, ali s muţem je i dalje u dobrim
odnosima. Njihova kćerka Lana planira nakon studiranja otići
ţivjeti kod njega u Njemaĉku. Milicin bivši muţ, se baš trudi
odrţavati kontakt s njima dvjema što mi je drago, Markova
sestra je divna i paţljiva osoba koja zasluţuje najbolje.Vraćamo
se u perivoj doma gdje prisustvujemo tuţnom prizoru -
mrtvozorniĉka kola došla su po nekog. Već dvije godine koliko
sam ovdje naviknut sam gledati takve prizore. Ne govorimo
ništa. Nakon što je upalio prvu cigaretu, Marko me uspije
šokirati smirenim tonom koji naĉne moţda i najosjetljiviju od
svih mogućih tema. Smrt.
- Raspitao sam se za kremiranje, sve sam više siguran da ću
to odabrati umjesto standardnog pokopa - kaţe. Našim vlastima
je dugo trebalo da to odobre te da na Vlakovu izgrade potreban
objekat za to. Sarajevo se, kao što je mnogima poznato,
decenijama suoĉava s problemom pretrpanosti groblja.
U zadnjih nekoliko godina to se rješava otkopavanjem
grobnica za koje niko ne plaća odrţavanje. Ili ĉlanovi porodice
nisu bili dovoljno bogati da svojim umrlima izgrade goleme
nišane. Većina ljudi koje sam upoznao ovdje tvrdi da sve više
okreće glavu od vjerskih zajednica, njihove propagande, a

43
ponajviše od uzimanja novca kod troškova ukopa, dţenaze. Svi
se slaţemo da su upravo vjerske zajednice najviše profitirali na
podijeljenosti meĊu ljudima koja se odrţavala ĉetiri decenije
nakon rata. Skupoća, svjetske krize koje su se uvijek reflektirale
na nas najzad su dovele do toga da izmanipulirano stanovništvo
poĉne misliti svojom glavom. Ali nećemo o tome razmišljati sad
dok ruĉamo omiljeni nedjeljni ruĉak - zapeĉeni oslić s
krompirićima. Moji drugovi priĉaju o fudbalu, standardna
prepucavanja na relaciji : Ţeljo - Sarajevo. Mene to ne zanima,
nikad i nije. U drugom sam filmu, tako je oduvijek bilo.
Trenutno razmišljam o Harisu i njegovom bratu Harunu, koje
sam upoznao one veĉeri kad i Martinu. I oni roĊeni Dubrovĉani,
tih ratnih godina krajem prošlog stoljeća, suoĉavali su se s
diskriminacijom.
Haruna je djevojka ostavila nekoliko mjeseci prije vjenĉanja
na nagovor roditelja, dok Haris nije osjećao direktne posljedice
toga što ih najednom većina smatra više muslimanima zbog
imena i porijekla njegovih roditelja, a manje Hrvatima. Sjećam
se da su i Srbi, pravoslavci imali problema i bilo je sluĉajeva
promjene imena - iz Aleksandar u Sandro na primjer, ili iz
Zvjezdana u Stella. Martinu sam zavolio jer su je boljele takve
podjele kao da se nje liĉno tiĉu. Maštala je o odlasku u
inostranstvo nakon što završi školovanje, iako po slikama koje
sam našao preko google-a i facebook-a prije dvije decenije vidio
sam da je s orkestrom imala neke nastupe po Dubrovniku, Splitu,
Rijeci, Zagrebu.
Nisam vidio nijednu sliku po kojoj bi zakljuĉio da je otišla
negdje vani. Mnogi jesu, nakon što je Hrvatska primljena u
Evropsku uniju. Ipak, to je davno bilo, sad ne mogu zatomiti
znatiţelju po pitanju toga da li je još ţiva, jer u našim godinama
nikad se ne zna, nikad ne moţeš raĉunati da je neko koga traţiš
tu, kao i da li ipak ima nekog. Mada, po onome što sam davno
mogao zakljuĉiti, nije se udavala niti je imala djecu. Ali ništa od
toga ne mora biti istina, društvene mreţe više zbunjuju ljude

44
nego što prikazuju stvari onakvima kakve jesu, zato sam se iz
toga i iskljuĉio i izbrisao profil na facebooku. Kad smo prišli
ulazu, moj cimer se izgubio u grupici ljudi. Ja sam otišao na
drugu stranu, osjetio sam iznenadnu potrebu da u samoći
„svarim“ naš razgovor, ili još bolje da ga zaboravim, da ne
mislim o razlozima koji su ga naveli da otvori tu temu. Kako bih
manje razmišljao o prošlosti, dobrovoljno sam se prijavio da
pomognem u kuhinji. Ovdje prakticiraju da ljudi koji ţele mogu
uĉestvovati u svakodnevnim aktivnostima. Meni je to neka vrste
terapije, naĉin da mi brţe proĊe dan. A vole me i kuharice,
posebno Ljilja. RoĊena u Sarajevu, ali rano još prije rata otišla s
roditeljima ţivjeti u Banja Luku. Nikad se nije udavala i kada su
joj roditelji umrli došla je ovdje raditi, s obzirom da je već imala
iskustva kao kuharica.
- Elvise, što si mi to nešto zamišljen danas? – upitala me uz
pomalo ironiĉan osmijeh. Zna ona sve, da sam melanholik i
ĉovjek koji je proţivio puno toga, pa sad ţivi u uspomenama.
- Ah, pa dolazi Markova sestra Milica, samo neće prije osam
naveĉer. A planirali smo i zajedno izaći – odgovaram iskreno.
Ono što mi se ovdje sviĊa je što su posjete do 20 sati, pa se
ne osjećamo kao bolesnici koji imaju sat vremena dnevno i svi u
isto vrijeme da se ispriĉaju sa svojima.
- Ĉujem da to planirate izlazak veĉeras ? – namignula je.
- Ma da, Milica je najavila da će doći – odgovorih.
- Divna osoba – kazala je.
- Slaţem se.
- Znate li gdje ćete ?
- Ovdje negdje u blizinu, stvarno mi je omrzao grad, ako na
to misliš.
- U pravu si, nemaš više nigdje ni na ćevape otići. Nije to –
to kao nekad... Nego, znaš li ima li nekog novog? Šteta za ţenu
poput nje da bude sama.
- Nije sama, ima prijatelje.
45
 - Ma znam, ali nije isto. A nekad mi djeluje tako usamljeno,
voljela bih da naĊe sreću u ţivotu, previše se brine za brata –
rekla je tuţno. Znao sam pritom na šta misli, Marko je sve lošije
izgledao, nije mu ostalo puno.
Nisam htio dalje o tome.
- Ma, ne moraš se toliko brinuti za nju. Evo, baš se vratila s
mora, s kćerkom bila u Antaliji – rekoh uz osmijeh. Inaĉe,
odavno je mene Ljilja bila zamolila da je ne persiram. Nije puno
starija od mene, samo tri godine. Znaĉi, kao Martina. Zašto sam
ih u tom ĉasu poredio, ne znam ni sam.
- Je li to ono gdje ljetuju bogataši u Turskoj? – upita.
- Nije samo za bogataše. Eto i ti bi mogla otići da nešto
uštediš – našalih se.
- Ma nije to za mene. Jedino da odem sa komšinicom, znaš
onom mojom drugaricom iz djetinjstva, Sonjom. Ali ona se
stalno ţali da je nešto muĉi – te boli je noga, te ovo, te ono. A
meni se Turska više sviĊa. Ĉini mi se da bi mi ljepše bilo nego u
Grĉkoj – kazala je.
- Šta nije valjalo u Grĉkoj? – radoznao sam.
- Ne znam ni sama, bile smo smještene daleko od plaţe,
moja pokojna mama i ja. A sad eto sve više ljudi i odavde ide u
Tursku. A i u Hrvatsku, sad kad više nije onako skupa kao
nekad.
Jednom mi je priĉala da je imala i sestru, ali je umrla mlada
usljed neke bolesti.
- Znaš li da se sin onog mog brata od strica opet razveo ? –
upitala me.
Nasmiješio sam se, znam da mnogo voli djecu i da ţali što ih
nije imala pa je tog mladića, sina od roĊaka , prisvojila kao da je
njen.
- Neće nigdje da ide sam, a ja mu kaţem, bolan otiĊi negdje i
vidi malo svijeta – govori sad već s pomalo ljutitim izrazom lica.

46
 Osjetih u tom trenutku val naklonosti prema njoj, posebno
zbog onog: „bolan“. Takva je ona otkad je znam, raja što bi se
reklo. Mnogo joj smetaju nacionalne podjele kojih s godinama
ima sve manje i manje, ali sjeća se ona i onog „mraĉnog“
perioda od prije dvadesetak godina kad su nacionalne stranke
ţarile i palile ovom zemljom.
- Jedino što ga zanima je tehnika, svaki mjesec ili novi
mobitel ili tv – nastavlja se ţaliti.
Što se tehnologije tiĉe, za moj pojam nije se puno toga
promijenilo u zadnju deceniju, dvije, osim cijena iste koje
rapidno opadaju. Ali ja sam laik pa to sve treba uzeti s rezervom.
Ipak, raduje me kad ĉujem da djeca mojih poznanika ovdje sve
manje i manje „vise“ na facebooku.
Nakon što sam završio sve što sam mogao uraditi ovdje, a
nisam mogao pronaći novi poslić koji bi mi pomogao da ne
mislim, dao mi je taj ponekad prijeko potrebni dojam da sam
nekome bar u neĉem od koristi, otišao sam se malo odmoriti i
spremiti se za veĉeru. Milica je trebala doći oko osam naveĉer,
planirali smo je izvesti u bife pored doma. Izlaz je inaĉe do 22
sata, za sve preko toga treba se posebno najaviti.
Tako je bilo i u ono vrijeme u uĉeniĉkom domu. Sjećam se i
svog prvog izlaska s cimerima maturantima. Koja je to bila
euforija. Jedan disko klub i po ĉitavu noć smo plesali uz
Koloniju, Sandija, Tonija, Parni valjak, tek tu i tamo pustili bi
nešto od Crvene jabuke.
No, sad sve ĉemu se mogu nadati je razgovor uz kafu u
obliţnjem baru. I tako dok se na brzinu spremam, gledam se u
ogledalo. Još uvijek mi dobro stoje farmerke, uhvatio sam se u
mislima kako bi bilo vratiti se u prošlost kad smo bili mlaĊi i
zajedno s Milicom i Markom otići na neki „dernek“ ili „tulum“,
ili „ţurku“, kako već ko voli reći. Oni su naţalost malo toga
prošli kad je o noćnom ţivotu rijeĉ, iznenadim se kad vidim
koliko ţivot moţe proći mimo nekih ljudi. Rat je uĉinio svoje, a
poslije su oboje brzo zasnovali porodice. Ono što nisu doţivjeli u
47
dvadesetim, kasnije su bar djelomiĉno nadoknadili putovanjima,
posebno Milica.
Na putu do sobe zapazio sam trojicu poznanika, stanovnika
ovog mjesta, kako igraju šah, nisu me primijetili. Jedna od
društevnih igara, koja nikad neće izumrijeti, a oni koji u njoj
uţivaju dok ih svijest bude sluţila, razmišljat će, ĉini mi se, o
mogućim strategijama kako pobijediti protivnika. U sobi
nemamo tv, iako mnogi smatraju da bi na to imali pravo, uvijek
poredeći nas sa zemljama Evropske unije. Nisam znao odakle im
informacije kako je na ovakvim mjestima u drţavama koje se
smatraju naprednijim i bogatijim od naše. Ljudi misle da to
automatski podrazumijeva i da su uslovi za smještaj starijih i
bespomoćnih bolji, ali ja liĉno sumnjam da je tako.
Prije da sve ovisi o tome moţe li neĉija porodica priuštiti
sebi ustanovu privatnog tipa ili boraviti u onim standardnim,
koje plaća drţava. Ja sam to obezbijedio sam sebi, prije nego što
sam dobio novac od iznajmljivanja knjiţare. Već smo odavno
postali, u cjelini gledano, nehumano društvo koje nema puno
sluha za one koji ne doprinose direktno ni privredi, ni bilo
kakvoj općoj korisnosti, niĉemu od tih „materijalistiĉkih
vrijednosti“ na kojima poĉiva svijet. Pa ĉak i ako su ti isti ljudi
dali najbolje godine svog ţivota za stvari od javnog interesa.
Znaĉi, bilo da su u prošlosti bili uĉitelji, medicinski radnici, ako
mogu sami priuštiti bolje, onda dobro. Ako ipak ne, tada im niko
neće pomoći. Mnogima je takav poredak stvari moţda normalan,
meni predstavlja nepravdu.
Meni uglavnom ne smeta što nemamo televizijski prijemnik
u našim sobama. Zajedniĉka prostorija za „gledanje u ekran“ toj
aktivnosti daje posebnu draţ jer me podsjeća na srednjoškolske
dane. Jedni pored drugih na stolicama, ugašenih svjetala uţivali
smo u prisnosti koja se osjećala jer svi smo bili na neki naĉin
jednaki. Nije se znalo ko je ko, niti odakle dolazi dok smo
zajedno gledali „Top gun“,„Kramer protiv Kramera“, „Seks,
laţi, videovrpce“, „Šesto ĉulo“- neki od filmova koji su bili hit

48
tih godina. Onda su krenule prvo španjolske i meksiĉke, zatim
portugalske i brazilske, a u prvoj deceniji novog vijeka i turske
sapunice koje su se, eto, odrţale do danas. U današnje vrijeme
malo je dobrih filmova, muški više vole pratiti sport, „science
fiction“ serije koje su pratili u mladosti. Ipak smo mi generacija
koju je zahvatilo tehnološko doba i ne moţemo sad, samo zato
što smo stariji, uţivjeti se u klasike, tipa „Casablanca“, iako ima
onih koji uţivaju u klasicima. I ja sam meĊu njima, neku noć
sam baš gledao „Praznik u Rimu“ i iznenadio sam se da je film
privukao više muške nego ţenske publike u našoj sali za tv.
Nadam se da kroz koju deceniju serije neće u potpunosti
zamijeniti filmove. Moţda buduće generacije neće znati za
Titanic, film Jamesa Camerona iz 1998., ali hoće za reţisere i
glumce komercijalnih sapunica. Sretan sam jer neću to doţivjeti.
Ušavši u sobu, ugledao sam otvorena vrata malog balkona.
Marko je sjedio tamo sam, nogu podignutih na jednu preĉku na
ogradi, mirno, zagledan negdje u daljinu. Ili u samoga sebe, ko
će to više znati.
- Hej, šta je s tobom? - upitah ga oprezno.
- Nešto sam razmišljao – poĉeo je oprezno – ne bih htio da
Milica zna da uz sve što me muĉi imam i rak prostate.
- Molim? Pa ni meni nisi rekao – odgovorih tiho, nakon tih
nekoliko trenutaka koliko mi je bilo potrebno da doĊem sebi.
- Znaš, ona bi me po svoj prilici odvela kući, a ja joj ne bih
imao srca reći da više volim zadnje dane u miru provesti sa
svojim cimerom nego s njenim komšinicama i kolegicama –
dodaje uz sjetan osmijeh.

49
 VII

VRIJEME RASTANAKA

Jul 1997. godine oznaĉio je prekretnicu u mom ţivotu.

Poloţio sam maturu u gimnaziji vrlo dobrim uspjehom. Društvo
se već bilo razišlo, a i ja sam planirao odlazak za Sarajevo.
Sjećam se da sam otišao u svoju posljednju šetnju duţ mora, bar
kad je o Lovranu rijeĉ i okolnim mjestašcima – Ika, Iĉići, pa sve
do Opatije, kao što sam ĉesto znao pješaĉiti kad mi se nije dalo
ĉekati autobus. On je išao cestom Maršala Tita, a to je i dvadeset
godina nakon rata ostala jedina ulica u Hrvatskoj koja je nosila
ime po slavnom jugoslovenskom predsjedniku. Jugoslavija,
zemlja o kojoj mlade generacije ne znaju skoro ništa, ili i ono
malo što znaju , roditelji im prenose uglavnom u negativnom
svjetlu. Nisam, koliko se mogu sjetiti, bio tuţan što zauvijek
napuštam taj kraj. S mnogima sam, ukljuĉujući Martinu
razmijenio adrese. Poštanske, tad nije bilo interneta, niko nije
imao ĉak ni e-mail u eri crno–bijelih kompjutera. Oslonili smo se
na poštu. Prije toga dva puta sam već bio u Sarajevu. Prvi put
djed Alija, Edhemov otac koji je tad imao godina kao otprilike ja
sad, je došao da me vidi, nakon što godinama nisam ni vidio ni
ĉuo nikoga od njih, tek jednom u nekoliko mjeseci preko pisama
Crvenog kriţa.

50
 Prije toga prvi put smo se vidjeli u junu, 1996. godine. On
me iznenadio došavši sa prvim autobusima koji su krenuli nakon
potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Sjećam se dobro tog jutra: - Dobro jutro, Elvise, imate
posjetu – kao da sad ĉujem glas koji me zove. Pripadao je Sanji,
srednjoškolki s Cresa.
- Šta, ti imaš ţivog djeda? Mislila sam da su svi tvoji stradali
u logoru – pitala me uz izraz ĉuĊenja u svojim krupnim plavim
oĉima.
Nije mi prvi put da se susrećem s predrasudama te vrste.
Prate me otpoĉetka mog boravka ovdje. Dok sam ţivio kod
roĊaka s mamine strane koji je, kao što sam već spomenuo,
promijenio ime da bi se dodvorio mještanima, izmišljali su razne
priĉe o meni. Njegova djeca, Sanjin i Luka, jedan godinu dana
stariji, drugi pet godina mlaĊi od mene, nisu se ni potrudili da me
prihvate. Provodio sam vrijeme sam, šetajući, trĉeći, plivajući.
Sad vidim da mi je ţivot u domu došao kao izbavljenje, kao
prilika za novi ţivot o kojem sam oduvijek maštao. Naţalost,
toga sam kasno postao svjestan. Tek kad sam se vratio u
Sarajevo.
- Sine moj… doĊi da te pogleda tvoj dedo – bilo je prvo što
je rekao kad smo se ugledali. Meni je to, da budem iskren,
zvuĉalo kao uvjeţban govor. Moj otac Edhem imao je sestru
Aišu, koja se nikad nije pretjerano interesovala za mene iako mi
je bila tetka. A dedi je bila mezimica, kao i njezine dvije kćerke
blizanke, Ajla i Elma. U pamćenju mi je jasno ostao urezan taj
trenutak kad sam ga ugledao. Njegovo naborano lice kao da se
nije puno promijenilo od dana kad sam ga zadnji put vidio, bio je
to dan pred moj polazak iz Sarajeva. Nana je već bila umrla
poĉetkom rata i on se još snalazio sam.
Stajali smo tako u hodniku, dok su nam prilazili odgajatelji,
gledaju nas dvojicu što iz saţaljenja, što ĉudeći se. Znam da ih je
bilo koji su mislili da nemam nikog ţivog od rodbine. Jer im je
moja priĉa bila poznata, to da sam rano ostao bez majke, a u ratu
51
još izgubio i oca i definitivno postao siroĉe. A tako sam oduvijek
mrzio, ĉak i u knjigama, kad naiĊem na tu rijeĉ. Oduvijek mi je
zvuĉala patetiĉno, kao da siroĉe znaĉi i siromah u duši. Nisam,
naţalost, mogao uticati na to kako su me drugi vidjeli ni kako
izgledam u njihovim oĉima.
- Ţao mi je što te onaj kreten nije bolje primio – aludirajući
na roĊaka, koji je nedugo nakon mog odlaska u dom promijenio
ime iz Senad u Sandro.
- Nema veze – slegnuo sam ramenima. - Znaš li da je
promijenio ime? – upitah.
- Budala i kreten – ponavljao je, sad već više za sebe. - Eto,
mene su uvijek svi poštovali, i ja sve svoje drugove, ni rat to nije
promijenio. Vlado je poginuo, dok je prelazio ulicu na Ĉaršiji,
nikakav sam bio kad sam saznao, a i naša komšinica Jasna je
stradala, geler uletio kroz prozor – priĉao je u dahu.
Ja sam ga, meĊutim, pratio tek s pola paţnje. Sve sam to, što
preko pisama Crvenog krsta, što putem rijetkih telefonskih
razgovora već znao, jedino što me u tom ĉasu kopkalo bio je cilj
njegovog dolaska ovamo.
Nije dugo trebalo da i na to dobijem odgovor:
- Sinko, zar ne bi htio vidjeti kako izgleda tvoj grad, zar te ne
zanima kako smo? – upitao me, zaĉuĊen mojom pasivnošću.
Ne znam ni sam šta mi je bilo u glavi, zbunjenost zbog
iznenadnog susreta, da sam samo neodreĊeno promrmljao:
- Naravno, dedo… ali moraš znati da ni meni nije bilo lako,
a o tome ne bih. Radije ti priĉaj… da li su raspušteni logori u
Prijedoru, gledao sam na tv-u, dok sam bio kod gore pomenutih
roĊaka, koji su me se stidjeli, blago reĉeno.
- A Srebrenica, jesu li ţivi svi evakuisani iz tog grada, šta se
dogodilo? – upitao sam, prizivajući u glavi dogaĊaje o kojima
sam nešto ĉuo i vidio. Nije to bilo kao u današnje doba interneta
gdje se sve što se dogodi u bilo kojem dijelu svijetu za nekoliko
sekundi proširi planetom, dok informacije o tome ne stignu do

52
svakog doma, svaĉije kancelarije, bilo ĉijeg kompjutera,
mobitela, tableta... Uglavnom su ureĊaji koji su nastali u prve
dvije decenije ovog stoljeća postajali nešto unapreĊeniji,
mijenjali su dimenzije, izgled, obogaćeni brţom memorijom,
boljom kamerom, ali nekih novijih nije bilo na trţištu. Bar ne
kod nas u BiH. Dok u Americi roboti obavljaju mnoge fiziĉke
poslove i tamo se svaki dan pojavi neka novost na podruĉju
vještaĉke inteligencije, no sve me to ne zanima baš u tolikoj
mjeri da bih drţao korak s tim.
Samo se sjećam perioda otprije pedesetak godina koje iz ove
perspektive djeluje kao neki Srednji vijek. Posebno u ovom
dijelu Evrope koja nikad nije ni drţala korak sa Zapadom, ma
koliko se ţeljelo prikazati da je drugaĉije.
Ispriĉao mi je o tome ukratko, onda me upoznao sa svojom
situacijom, da je odsjeo u nekom privatnom smještaju nedaleko
od Senadove – Sandrove kuće, koji ga je ljubazno ali hladno
prozvao na ĉašicu loze u jednu malu lokalnu kafanu, ali ni rijeĉi
o tome da mu ponudi ĉak ni privremen smještaj na nekoliko
dana. Nisam htio o tome s dedom, zadrţao sam misli za sebe i
pomogao mu da se u narednih dva sata smjesti u sobici jedne
omanje zgrade nedaleko od autobuske stanice u Lovranu, ispod
uĉeniĉkog doma, koji se nalazi na uzvisini. Koliko sam shvatio,
teta Ljubica mu je dala smještaj po nešto jeftinijoj cijeni, iako su
gledajući generalno cijene u tom poratnom periodu, nedugo
nakon raspada bivše Jugoslavije, bile izuzetno niske. Prognanici
iz Vukovara, koji su bili smješteni u okolnim hotelima, polako su
se poĉeli vraćati u svoja rodna mjesta, da na zgarištima razorenih
domova izgrade neki novi ţivot i tim se mjestima laganim
koracima vraćao nekadašnji sjaj.
Priĉao sam o svemu tome s dedom, te i naredne noći, a on je
meni o prvim danima opsade, kako su stradale Suada Dilberović
i Olga Suĉić po kojima Vrbanjin most nosi naziv, kako je bilo
snalaziti se za hranu na samom poĉetku, te kako je granatiranje
Pošte poĉetkom maja 1992. godine prekinulo gradske telefonske

53
veze. Najzad smo se dotakli i najbolnijih tema, stradanja mog
oca Edhema, kojem je 1994. granata oduzela ţivot. Dugo nisam
htio pitati gdje, nisam htio stvarati tu sliku u glavi, ali prije ili
kasnije morao sam i to saznati. Bolno saznanje bilo je i stradanje
naše komšinice Jasne, koja je za sobom ostavila desetogodišnju
kćerku s nanom, jer se ocu njenog djeteta još prije rata zametnuo
trag.
- Nije nas htjela poslušati i da siĊe s nama u podrum – priĉao
je Alija uz suze. - Aišini su dobro, njen muţ Adnan dobio je
posao u nekom ministarstvu, navodno jer su traţili pravnike
njegove struke i postao veliki vjernik. Iako mu je ona bila
mezimica, njega nikad nije pretjerano cijenio, jer ga je smatrao
komformistom koji je preko noći promijenio svjetonazor, a sve
kako bi dobio pluseve kod vladajuće bosanskohercegovaĉke elite
u kojoj su komunisti i socijalisti postali omraţeni, a vjera koja se
ispoljava javno u kombinaciji s nepoštenjem i drskim
kapitalizmom novi ţivotni stil.
- Zato sam malo i došao da pobjegnem od svega, a da budem
iskren nedostajalo mi je i more. Nisam ga vidio skoro dvadeset
godina – dodao je s nostalgijom u glasu.
Rekao mi je da je kupio kartu, ali nije me upitao da li ţelim
ići. Ĉinjenica je da sam bio kao izgubljen, ni sam nisam znao šta
ću sa sobom jer mi uskoro, tako su me obavijestili u Centru za
socijalni rad, istiĉe status izbjeglice. Ravnateljica Dolores mi je
rekla da mogu ostati, ali da se snaĊem za školu ili fakultet ako
ţelim studirati u Rijeci. Bio sam joj zahvalan, ali mi je to
djelovalo neizvodljivo. Kako bih se snašao za dţeparac, da li bih
mogao usput naći neki posao kako bih imao za svoje troškove,
da li bi se osjećao više prihvaćenim u društvu nego do sad, sve
su to bila pitanja na koja nisam nalazio odgovor i pored
dugosatnog mozganja. S navršenih osamnaest i nakon ĉetiri
godine koje sam proveo sam u tuĊem svijetu, volio bih da sam
imao mogućnost za odlazak u zapadne zemlje, znam ih mnogo
koji su otišli. Nisu bile potrebne nikakve kvalifikacije, kao ni

54
poznavanje stranog jezika, mogao si birati u koju zemlju ţeliš od
daleke Skandinaviju do Njemaĉke. Neki su se tada odluĉili ĉak
za Izrael, iako nisu imali nikoga tamo, niti ţidovsko porijeklo.
Ali, eto ĉak se i ta zemlja ponudila da prihvati izbjeglice iz
BiH. Još mi je ĉinjenica da nisam imao nikakvih dokumenata,
iako sam s punoljetstvom i formalno prestao biti dijete, dodatno
oteţavala ionako nezhvalnu situaciju. Taj izbjegliĉki karton bio
je jedini predmet koji je mogao posluţiti za identifikaciju, u
sluĉaju da mi se, primjera radi, nešto dogodi. O tome šta bi bilo
da me neko naĊe mrtvog, razmišljao sam danima nakon što me je
jednom, ne mogu se sjetiti taĉnog perioda, tj. godine, na putu od
Uĉeniĉkog doma do stanice za Opatiju udario manji autobus
srećom bez većih posljedica.

Bile su dvije ceste do stanice na kojoj sam svakodnevno

ĉekao vozilo do Opatije, a ja sam kasnio. Otkotrljao sam se,
toĉak autobusa me samo dotakao. Vozaĉi automobila koji su to
vidjeli, ponudili su se, njih nekoliko da me odvedu u bolnicu,
iako sam nakon nekoliko sekundi sam stao na noge. Nisam dobio
ni potres mozga, što je uobiĉajeno u tim sluĉajevima, samo
nekoliko manjih ogrebotina i ĉvorugu koja je brzo prošla. Nisam
imao zdravstvenu knjiţicu, nikakvo osiguranje, osim tog
izbjegliĉkog kartona koji je mogao posvjedoĉiti ko sam, kako se
zovem i odakle sam u sluĉaju da sam ostao bez svijesti, ili nešto
još gore. Bilo je dobro, o tome sam poslije ĉesto razmišljao, da ta
nesreća nije imala teţe posljedice.
- Elvise, sine – iz zamišljenosti me prenuo djed - moraš se
vratiti. Tetka Aiša kaţe da moraš to riješiti, kaţe da i njene
kćerke koje su dvije godine mlaĊe od tebe ne bi smjele nigdje
bez dokumenata. Posebno sad kad smo nezavisna drţava –
pojašnjavao mi. Trebalo je da me dirne ta tetkina zabrinutost, ali
sam samo zakolutao oĉima. U godinama koje su uslijedile ĉesto
sam se pitao zašto nisam promijenio identitet ili bar to pokušao.
Znam da je to samo bila moja mašta, ali ko zna. Zakoni i propisi

55
u vezi identifikacije, mislim prvenstveno na biometrijske pasoše,
nisu bili tako strogi kao sada, moţda sam mogao bar pokušati
dati sebi drugo ime i prezime, prekinuti sve veze, postati neko
drugi, roditi se ponovo na neki naĉin. U naredna tri dana
potrudio sam se da mu malo pokaţem Lovran i okolicu. Pješaĉili
smo do Opatije, dva sata smo išli laganim, pa onda ĉak i malo
brţim hodom. Htio je povratiti kondiciju, jer se nekad u svoje
vrijeme bavio fudbalom i volio je sport. Rat je, govorio je,
naškodio ljudima kako fiziĉki, tako i psihiĉki, dugotrajna
stajanja, bjeţanja od snajpera, bez mogućnosti da se kao ĉovjek
ispruţiš i odmoriš, uvijek napetih ţivaca i mišića, išĉekujući
nešto, oslabili su ljude. Posebno, tvrdio je, starije generacije
poput njega ali i nešto mlaĊe, ĉak nemaju ni ţelju pokušati vratiti
se u formu. Potom smo obišli marinu u Iĉićima, pokazao sam mu
najluksuznije hotele ovog gradića, prošetali se rijeĉkim korzom,
koji mnogo podsjeća na nekadašnju Vase Miskina ulicu. Kazao
mi je da se glavno šetalište u Sarajevu sad zove Ferhadija. Ti
dani su mi proletili, i onda smo se nekako najednom i prebrzo,
takav sam imao osjećaj, zatekli u autobusu, prvo za Split, a onda
je uslijedilo presjedanje u drugi za Sarajevo. Veza na relaciji:
Sarajevo – Rijeka bit će puštena u promet tek za pola godine.
Bio sam tuţan jer se nisam uspio javiti Martini, iako se ona već
vratila u Dubrovnik, ostalo joj je još samo nekoliko teorijskih
ispita. Pojašnjavala mi je ali nisam uspio shvatiti. Rekla je da
planira otići u inozemstvo, san joj je svirati u nekom orkestru.
Zvala me je da je podsjetim tokom ljeta. Priĉao sam joj da sam
Dubrovnik vidio samo kao dijete, a ona meni o razaranjima koja
je i taj grad pretrpio nakon otcjepljenja Hrvatske 1991. godine.
Kada je odlazila, pratio sam je na stanicu, nosio joj stvari, a ona
me zauzvrat poljubila tako njeţno da sam u dubini sebe znao da
je to za rastanak. U ĉitavoj toj situaciji koja je liĉila na polusan,
grijala me pomisao da šta god da me doĉeka sad na povratku, to
što smo imali niko nam ne moţe oduzeti. Volio bih da je uz
mene bio moj „walkmen“, da se malo opustim i kako mi je
muzika pala na pamet, tek onda poĉeh intenzivnije razmišljati o
56
Damiru. Sjetio sam se dana kad sam saznao da je poginuo u
saobraćajnoj nesreći. Ne znam pojedinosti, da li je otac tog
njegovog školskog prijatelja odgovarao za to, da li je bio pijan,
ko ga je i pustio s nepoznatim ljudima.

Glavno sam saznao od tetke Aiše koja je nekako uspjevala

odrţavati kontakt s Dunjom, da li putem pisama ili poruka radio
– amatera, nisam baš najbolje shvatio. Ţao mi je polubrata kojeg
sam volio više nego on mene, sigurno. Pokušao sam samog sebe
utješiti razmišljajući na naĉin da iako je on imao ono što ja
nisam, majku i oca istovremeno, meni je sudbina podarila ovog
starog dedu koji se, iako umoran i oslabljen nakon smrti sina,
unuka, rata provedenog u Sarajevu ipak pobrinuo za mene.
Malo me je i bilo stid zbog toga, znam da Alija nakon smrti
moje rahmetli majke, nije baš jednostavno prihvatio da se moj
otac oţeni osobom druge vjere, mada se volio hvaliti time da ima
mnogo prijatelja „kršćana“. Sjećam se ja i tog perioda kad smo
ĉesto bili skupa on, ja i rahmetli Zenaida, moja nana i njegova
ţena, s kojom je proveo decenije sretnog braka. Oni su se
ponudili da preuzmu brigu o meni jer tata nije mogao sam se
brinuti za malo dijete. A i poslije kad je došla Dunja, trebalo nam
je svima vremena da se naviknemo. Najopuštenije sam se
osjećao kod njih. Moja tetka s mamine strane, Samira, takoĊer je
negdje u inostranstvu i udata je za ĉovjeka turskog porijekla.
Rekla mi je da je imala srĉanih problema, zbog kojih je išla u
Beograd na lijeĉenje. Pitam se što nije došla ovdje s tatom jer
Opatija ima kliniku specijaliziranu za te bolesti, ali eto. Izgleda
da brak mojih roditelja nikad nije bio sretan, te da nisu puno ni
putovali zajedno. Saznao sam da je moja rahmetli majki bila
sklona nekim bolestima psihosomatske prirode. O tome,
meĊutim, niko nije htio govoriti. Sada, kad nikoga od njenih
nema u ovom gradu u kojeg me nakon ĉetiri godine odsustva
vozio ovaj autobus, to više nije ni vaţno.

57
 VIII

PONOVO U RODNOM GRAD

U Splitu smo presjeli u jedan vidno stariji autobus,

vlasništvo neke privatne firme. Na granici koja mi je tada
djelovala kao neki kiosk na brzinu izgraĊen su nas jedva
pogledali, ali nas je policija na prolazu od granice do Mostara
svako malo zaustavljala. Jedan ĉovjek u uniformi, ne sjećam se
obiljeţja, zatraţio mi je da izvadim sve svoje stvari, kojih i nije
bilo puno, jedan posuĊeni strip Alana Forda, Bhagavad – gita (za
indijsku filozofiju poĉeo sam se interesovati kad su jednog ljeta
propovjednici te religije, tzv bhakte došli u dom i poklonili mi
knjigu), kao i stvari za liĉnu higijenu, obrazloţivši ukratko da mu
izgledam sumnjivo, posebno zato što ne nosim nikakve
dokumente, nema dokaza o mojem identitetu.
- Tako ti je to kad si dugo odsutan, moj sinko. Svi te gledaju
kao stranca, nema veze što nosiš sa sobom samo taj iznošeni stari
ruksak.
- Nemoj ti meni o ruksaku, dobio sam ga kao humanitarnu
pomoć od nekih Talijana, bolji je ĉak i od onih koje je davao
Karitas, nov je bio kad sam ga dobio.
- A vidi mu zelene boje isto Enverov kad je dolazio iz
vojske.
- Ko zna, moţda im je ostalo to iz II svjetskog rata.

58
 Tako sam mu u šali ispriĉao kako mi je upravo taj ruksak
spasio ţivot. Naime, onu gore spomenutu nesreću, kad je malo
falilo da me nakon svih putovanja i autobusa, zgazi onaj koji više
liĉi na kombi dok se spuštam s jedne male uzvisine u Lovranu,
gdje se nalazio dom, prema glavnoj cesti.
- Ţao mi je što si morao kroz sve to sam da prolaziš – rekao
mi je u jednom trenutku djed.
- Ma nema veze, ţiv sam i zdrav, kako se ono kaţe, oĉeliĉio
sam.
- Nego, je li bila neka djevojka koja te pazila tih dana, hajde
reci.
- Nije – rekao sam i osjetio kako mi se ţare obrazi.
Priĉali smo tako i zezali se ostatak puta. Ostao sam bez daha,
kad su me tamo negdje od Mostara pa prema Konjicu zatekli
prizori izgorenih i izrešetanih kuća i zgrada. Naţalost ili nasreću
– ne znam – tada nisam vidio kako sada izgleda srušeni Stari
most. Taj straviĉni prizor prvi put ću ugledati kasnije kada
budem otišao na izlet s poznanicima sa Filozofskog fakulteta.
Onda su se ti prizori umanjili jedno izvjesno vrijeme. Ilidţu, do
koje stiţemo nakon ĉak pet sati voţnje od Mostara, jer su stari
autobosi nepouzdani, ceste na pojedinim mjestima oštećene, sam
jedva prepoznao.
Mada, da budem iskren, nisam je ni kao mali dobro
zapamtio. No, ono što me doista osvijestilo da osjetim koliko je
moj grad bio pogoĊen agresijom, kao da gledajući upravo tu
sliku konaĉno shvaćam gdje sam došao je srušeni toranj
nekadašnjeg OsloboĊenja.
Uslijedilo je jedno za drugim, izrešetani neboderi na
Alipašinom, prepoznajem svoj, nisam vidio ali sam znao da je
stan izgoren, kad me djed obavijestio:
- Jesam li ti rekao da ideš kod tetke Aiše. Tako smo se
dogovorili, ne moţeš biti sam. A i nemaš gdje. Sa mnom bi ti

59
bilo nezgodno i neudobno, puno toga nisam još ni rašĉistio, na
prozorima još uvijek imam folije.
- Ok, dedo, nisam ni oĉekivao da me zovneš sebi.
- Elvise, nije to što misliš.
- Znam, ne brini.
Nisam se mogao oteti dojmu da se osjećam isto kao tamo,
teret s kojim ljudi ne znaju šta će i na kraju se „pobrinu“ za njega
iz saţaljenja. Moţda sam samo previše nesiguran i osjetljiv, to
mi je i Martina rekla. Gdje je ona sada, pitao sam se. Boljelo me
što nisam imao s kim podijeliti dojam kojeg su na mene
ostavljali prizori rata i razaranja. Tek onda sam shvatio kad mi je
priĉala o šteti koju su granate ispaljene iz pravca istoka, iz onog
dijela što je ostalo od Jugoslavije, padale po Dubrovniku. Kako
je to djelovalo na one koji su roĊeni i odrastali meĊu svim tim
starim spomenicima. Dobih ţelju da što skorije vidim Bašĉaršiju,
Katedralu i Begovu dţamiju, ali nisam to mogao odmah. Tetkin
stan je u Hrasnom kod Ţeljinog stadiona na kojem se takoĊer
vidi da je nedavno bio poprište bitki koje su se odvijale u ovom
dijelu grada. No još su upeĉatljiviji tragovi na prvoj zgradi preko
puta stadiona, kao i na neboderima izgraĊenim na obliţnjem
trgu. Uskoro ću saznati i za pjesmu koju je jedan poznati pjevaĉ
posvetio upravo ovom dijelu grada, konkretnije fudbalskom
klubu. To će mi ispriĉati tetkin muţ, vatreni „Ţeljovac“. Ja njima
opet priĉam o prepucavanjima na relaciji navijaĉa Hajduka –
Dinama, a koje sam imao prilike posmatrati. No, ne razumijemo
se, kao da smo s razliĉitih dijelova svijeta, samo zato što eto, ja
nisam bio tu u ratu, nisam izbliza ĉuo granatiranje. Na ulazu,
tetka me je privukla u zagrljaj, iskren ili neiskren, to mi u tom
trenutku nije bilo toliko bitno. Tetak me doĉekao takoĊer
ljubazno, malo više na distanci, dok su moje ljubopitljive tetiĉne
odmah krenule u prikriveni napad, sa svojim sarkastiĉnim
primjedbama kako sam „uţivao na plaţi“ dok su one išle negdje
po vodu i svaki dan svjedoĉile prizorima stradanja, strahovale da
se granica na Pofalićima ne protegne i na ovu stranu, bojale se

60
ĉetnika jer priĉalo se i o silovanjima, itd, itd. Nisam mogao
slušati sve odjednom, misli su mi otišle Damiru. Iako mi je bio
tek polubrat koji prema meni nije osjećao pretjeranu vezanost,
osim našeg oca i djeda bio mi je najbliţi ĉlan rodbine kojeg sam
imao ikad i s kojim bih volio ovo sve podijeliti. Ustruĉavao sam
se da pitam za oĉev grob, ali ubrzo sam shvatio da ipak moram
što prije otići i vidjeti ga. Kao da ovaj grad gdje sam roĊen i u
koji sam došao nakon ĉetiri godine odsustvovanja, nemamo ništa
zajedniĉko, pa mi je u tom trenutku trebala neka poveznica sa
stvarnošću.
- Nego, znate li gdje je tata ukopan? – upitao sam.
- Na groblju Lav, dušo – odgovorila je tetka. – Trebali su ga
ukopati na Šehidskom mezarju Kovaĉi, ali trebalo je na to duţe
ĉekati. Pa smo pristali i da bude tamo. Zašto pitaš, ţeliš li da
odemo?
- Da, htio bih se s njim oprostiti. Ovako ne mogu da se
pomirim s tim da ga nema. Nisam joj rekao da nemam predstavu
gdje se nalaze ta groblja, da se i Kovaĉa jedva sjećam da su
iznad Bašĉaršije. Kasnije sam saznao da je Lav staro groblje
iznad Stadiona Koševo, te da nigdje kao tamo nisu „izmiješani“
mrtvi ljudi svih vjera i nacija.
- Imao je on velikih planova za tebe. Oĉekivao je da upišeš
fakultet, moţda nekad postaneš uĉitelj, profesor.
- Da, sjećam se. Priĉao sam mu o tim planovima kad sam
upisao osmi.
- Eto, sad moţeš da mu ih i ispuniš – rekla je pomalo sjetno.
- Iskreno, tetka bojim se da nisam još odluĉio – odgovorio
sam kratko.
- Ne brini, imaš vremena.
Ĉudio sam se njenoj ljubaznosti, ne sjećam se da je nekad
prije bila takva. Je li bilo do mene pa joj nisam mogao uzvratiti,
da li sam bio podozriv ili samo zbunjen. Koliko god su se trudili
to sakriti, rat je ostavio tragova na njihovim licima. Tetak, nekad

61
uspravan i naoĉit ĉovjek, naglo je smršao, pogurio se, osjedio. I
moja tetka, ĉijeg se ponosnog drţanja sjećam, našminkanog lica,
njenih krznenih kaputa i uvijek neke nove boje kose, sad mi je
izgledala mnogo starije, mnogo više nego što je prirodno za te
ĉetiri godine mogla ostarjeti. Upalo lice, suha koţa na licu, s
jedva nešto šminke, uz takoĊe vidljivu mršavost ĉinili su da ona
izgleda kao sjena ţene koja je bila nekad. No, bar su me moje
sestriĉne iznenadile time koliko su izrasle, pa i ako se na
njihovom licu moglo vidjeti bljedilo, umor i podoĉnjaci, njihove
izrasle figure, duge kose u obje, kod jedne nešto tamnija nijansa i
ţar u oĉima koje su govorile da su ţeljne ţivota, izraţavajući
onaj mladenaĉki prkos nametnutoj sudbini, ĉinile su ih
privlaĉnima i punim ţivota. Za tih nekoliko sedmica koje sam
proveo kod njih, primjetio sam da im se vraća veselost. One su
ipak, za razliku od starijih ĉlanova moje porodice, imale razloga
da se nadaju da će im ţivot donijeti mnogo lijepih trenutaka koje
će sjećanje na rat potisnuti u drugi plan.
Na kraju, otišao sam na tatin mezar sam. Ne znam, koliko
sam vremena tu proveo. Sjećam se da sam imao u planu priĉati s
njim, obraćati mu se kao da je ţiv i stoji pored mene, ali da sam
nakon što sam ugledao nišan stradalom osmogodišnjem djetetu,
sve zaboravio. Da sam kojim sluĉajem ostao u Sarajevu za
vrijeme rata, moţda bih i ja sada leţao tu negdje. Uskraćen u
ţivljenju svoje mladosti, bezbriţnosti, neostvarenim ţeljama i
nadama. Ali i neopterećen planovima za budućnost do kojih mi
je u tom trenutku jedva i bilo stalo. U neku ruku, zavidio sam
onima kojima je rat oduzeo sve u jednoj sekundi. Meni je
izbjeglištvo oduzelo puno toga, ali postepeno. Osjećao sam se
iscrpljeno i kao da mi nije mjesto meĊu ţivima.

62
 IX

STARA I NOVA RAJA

Tih nekoliko dana u Sarajevu manje – više brzo je prošlo.

Moje rodice Ajla i Elma su se potrudile da se osjećam
prihvaćenim. Izlazio sam s njima na Bašĉaršiju gdje sam sreo i
Admira, druga iz osnovne. Lako sam ga prepoznao i pored toga
što je izrastao, pustio kosu, a sjećao sam ga se kao mršavog i
bljedunjavog djeĉaka, stidljivog i uvijek po strani. Doduše, i ja
sam bio takav. Sreli smo se u Starom Gradu, gdje sam po
dolasku odmah otišao prošetati. Sve je još uvijek bilo puno
ruševina, tragovi granata, opustošene prodavnice, ali poĉele su se
otvarati i neke nove, nicali su kafići, vraćao se ţivot. Sjećam se
tog susreta, malo je falilo da samo proĊemo jedan pored drugog.
Sreli smo se na poznatom Trgu osloboĊenja kod stare
pravoslavne crkve. To mjesto uvijek je bilo jedno od glavnih
sastajališta u gradu. Ustvari nismo odmah ni zastali nakon tog
trenutka kad su nam se sreli pogledi. Ne sjećam se ko se od nas
dvojice prvi vratio. Ali sjećam se kad mi se obratio i osjećaja
neopisive sreće, bliskosti koju kao djeca nismo imali, ali pod
ovakvim okolnostima to nije bilo vaţno, već samo ono što nas
spaja.
- Oprosti jesi li ti...

63
 - Jesam, taj sam i ti si Admir – rekoh kad sam već bio
siguran.
Zagrlili smo se i poĉeli razgovor o svakodnevnim stvarima.
Naime, shvatio sam da je mnogima, pa i meni teško iznenada
otvoriti temu rata, nema skoro nikoga da ga nije prošao
neoštećen, bez oţiljaka fiziĉkih ili psihiĉkih. Pa u sluĉajevima
kad neko ne ţeli razgovarati o tome, moţe ispasti nekulturno u
neku ruku, biti prvi koji će otvarati još uvijek friške rane.
- Ne mogu vjerovati da si bio tamo ĉetiri godine, a nemaš
nikog osim onog roĊaka, koji se vidim i nije nešto trudio da ti
pomogne – zakljuĉio je nakon moje priĉe, koju sam skratio što
sam više mogao. Ganulo me što je uprkos tome što je on ostao,
ja otišao, pokazao dovoljno saosjećanja za ono što sam ja prošao.
Ja njega, s druge strane, nisam htio puno ispitivati. Samo o
planovima za budućnost, priznao mi je da se dvoumi izmeĊu
medicinskog i filozofskog fakulteta te da je u ratu upoznao
djevojku iz Istoĉne Bosne, ĉiji je otac stradao u ratu, a ona jedva
izbjegla, koju namjerava oţeniti.
- Hajdemo na kafu – prvi je predloţio.
Nije me trebao dugo nagovarati, našli smo najbliţe mjesto.
Priĉao mi je ko je od raje iz škole ostao, ko otišao, na drugu
stranu, a dosta njih i na Zapad. Sreća, niko od onih koje sam
poznavao nije stradao. On je s mamom došao kod njenih u Stari
Grad nakon što mu je otac stradao u jednoj vojnoj akciji, kaţe
ubila ga detonacija, ni metak nije prošao kroz njega. O tome je
govorio nekako hladno, na neki naĉin ravnodušno. Kasnije sam
shvatio da na taj naĉin ljudi prepriĉavaju dogaĊaje od kojih se
ţele u nekom trenutku emotivno distancirati, kao što sam i sam
imao naviku da radim.
- Sad smo šehidska porodica – rekao je.
- Jesu li svi koji su stradali kao vojnici šehidi? - upitah
naivno.

64
 - Ne, samo oni koji su stradali na Allahovom putu… Pa i ti si
šehidsko dijete, zar ni to ne znaš? – pitao me, kako sam mogao
primijetiti uz dobru dozu zaĉuĊenosti, jer ne znam ono što bi
svako ko je preţivio rat trebao znati. Posebno te rijeĉi koje
predstavljaju osnovnu vjersku terminologiju.
Dedo mi je već ranije, a i tetak po mom dolasku, objasnio
razliku izmeĊu rijeĉi, kao što su : šehid i poginuli borac. Ili
stradali civil. Tetak me je dugo uvjeravao da bi šteta bilo ne
iskoristiti neke beneficije koje djeci i mladima poput mene,
drţava daje da bi se školovali, kao neku vrstu satisfakcije jer sam
ostao bez oca. No, ja sam ostao pritom da se ţelim vratiti u
Lovran i dovršiti školu u svojoj gimnaziji u Opatiji i oni su mi
obećali pomoći, iako je to znaĉilo dodatne troškove. Obećao sam
im vratiti posuĊeni novac, posebno tetku. Djed sve i da je htio
nije bio u mogućnosti da mi pomogne. Njegova penzija nije bila
mala, ali nakon toliko godina gladovanja, nisam htio da se zbog
mene bilo ĉega odriĉe. Sve sam to u tankim crtama ispriĉao
drugu s kojim u djetinjstvu nisam bio posebno blizak, ali morao
sam s nekim podijeliti svoje dileme.
- A što ne ideš, ne znam, u Njemaĉku, Ameriku – predloţio
mi je.
- Ne znam ni sam. Dosadilo mi biti izbjeglica.
- Oni tvoji drugovi s kojima sam te viĊao su otišli. Adnan i
Igor, obojica u Ameriku. To mi rekao Mirza. Njega sam sreo
prije mjesec dana. On je ostao u ratu bez noge. Ali, drţi se.
Negdje i radi, zaboravio sam gdje.
- Ţao mi je njega. A tako je volio sport. I maštao da postane
fudbaler.
- Hej, a znaš li da je Aleksandar otišao u Srbiju? Ono što ga
nije bilo u školi mjesec dana prije barikada, njegovi su tad već
znali i pobjegli.
Znam da ga je to posebno pogodilo, jer su njih dvojica bili
nerazdvojni.

65
 - Pa, je li ti se javio – upitah.
- Jeste prije mjesec dana. Pitao me jesam li ţiv, zdrav... Ne
mogu reći da nisam ljut, jer, kontaš znao je i opet otišao na
njihovu stranu, ali opet... Bilo mi je drago kad je nazvao, ipak,
znaš.
- Znam, nije on kriv što smo ostali bez jednog roditelja.
- Upravo tako.
Priĉali smo i o drugima, nekim manje bitnim osobama,
razmijenili fiksne telefone koji su se polako poĉeli vraćati,
iznenadio sam se kad je rekao da ima moj stari broj te da me
mislio potraţiti. Ja njegov nisam znao niti bilo ĉiji. Kazao je da
su njemu vratili stari. Našli smo se i idućeg dana i otišli na kolaĉ
i bozu kod Careve dţamije, gdje sam tih dana volio dolaziti.
Osjećala se neka ţivost, sve je bilo u izgradnji, budilo se kao
nakon nekog dugog zimskog sna. Totalna suprotnost Alipašinom
gdje je sve nekako bilo mraĉno, tiho. Volio sam s njim hodati
gore – dole Ferhadijom, on me je upoznavao s nekom novom
rajom. Ne znam zašto je to radio, moţda je i njemu bila potrebna
promjena ili jednostavno iz razloga što je većina njegovih
prijatelja otišla negdje vani studirati ili raditi pa se osjećao
usamljenim.
Osjećao sam i potrebu da se odmorim od blizanki. Usput
sam predao rodni list i još neke dokumente koji su mi bili
potrebni da bih izvadio liĉnu kartu. Planirao sam da se, ĉim sve
bude gotovo, vratim u dom koji mi je zadnje dvije godine
izbjeglištva bio druga kuća. Nedostajala mi je moja zelenilom
okruţena gimnazija u Opatiji, ali i Lovran, šetnje, miris mora.
Kupanje i ne toliko, to mi je sve izgleda već bilo dosadilo. Ili je
to bilo zbog toga što mi te betonske plaţe sa svim onim algama i
stijenama nikada nisu pruţale osjećaj topline, kao u Dalmaciji.
More je tamo bilo tamno, kao moje uskovitlane i neodreĊene
misli, ipak nedostajali su mi boje i mirisi tog kraja. Tetka i njen
muţ dali su mi novac za put, a jedna humanitarna organizacija
koju su oni našli s ispostavom u Rijeci mi je obećala stipendiju
66
za ĉetvrti razred gimnazije. Jer otkad je potpisan Dejtonski
sporazum, ne mogu se ni vratiti više tamo kao izbjeglica, samo
kao „stranac“. Ajla i Elma pokušale su me upoznati sa svojim
drugaricama, moţda mi ĉak i naći djevojku, ali nije mi, onako
rastresenom i zbunjenom, bilo do toga.
Ali se, eto, igrom sluĉaja ipak dogodilo da sam upoznao
jednu ljepuškastu i duhovitu djevojku koja mi je rekla da radi na
jednoj radijskoj postaji. Bilo je to dok smo sjedili u nekom
manjem klubu, nedaleko od bivše Robne kuće „Sarajka“. Mogla
bi mi, uvjeravala me, srediti neki honorarni posao ako se
odluĉim ostati. Godilo mi je njeno društvo i paţnja ali me i
zatekla spoznaja da nije ona jedina koja je pokušavala ostaviti
dojam na mene. Dugo nisam na to obraćao paţnju, ali najzad
sam morao primijetiti da su godine boravka na svjeţem
morskom zraku pozitivno uticale na moj izgled. Izrastao sam,
ramena su mi se malo proširila, oduvijek bljedunjav ten konaĉno
je dobio odreĊenu dozu preplanulosti. Kosa mi je postala
svjetlija, imao sam neku djeĉaĉku frizuru za koju su me tetiĉne
zezale da ih podsjeća na Brad Pitta, koji je s izgledom kao iz
svoje uloge u kultnom Fight Clubu tada bio u svom najboljem
izdanju koje ga je i proslavilo kao „sex – simbola“ devedesetih .
Mene je, naprotiv, ta moja frizura više podsjećala na Leonarda
DiCapria iz „Titanika“, kultnog filma koji će se tek pojaviti dvije
godine nakon mog konaĉnog povratka u rodni grad. Iako je u
oĉima mnogih, kako starog, tako i mladog svijeta, kojeg sam
viĊao po ulici i na raznim mjestima i mimo svoje volje zagledao,
primjećivao tugu, izgubljenost, ali i još prisutne tragove straha
(tada je tek bio ukinut policijski sat ali mnogi su se još uvijek
bojali ostati vani iza 22 sata), raspoznavao sam u sve ĉešćim
osmijesima na ljudskim licima i nešto kao nadu. Iznenada je
meĊu ljudima zavladala optimistiĉna atmosfera koju je
upotpunjavala svijest o neograniĉenim mogućnostima, koje nas
ĉekaju kad jednom, uskoro, uĊemo u Evropsku uniju. Svijetu je,
govorili su mnogi znani i neznani, veoma stalo da kod nas ne

67
bude više rata pa će sve uĉiniti da tako bude i „progledati nam
kroz prste“ to što smo bili nesreĊena zemlja, s privredom koja se
tek oporavljala, a trebalo je puno toga izgraditi.
Bilo je i onih koji su gajili nade da će, nakon završenog
fakulteta ili ĉak srednje škole, naći posao u nekoj od stranih
organizacija koje su sa svojim kancelarijama i prefinjenim
osobljem, kao gljive iza kiše svako malo nicale po gradu. Bilo je
trenutaka kada sam se i ja dvoumio da li da ipak ostanem i sa
svojim, za moj pojam ipak osrednjim, ili vrlo dobrim, ali uz malo
truda moţda i odliĉnim znanjem engleskog pokušam uloviti neku
od tih „zlatnih prilika“. Privlaĉilo me da prestanem lutati, da
stanem i odmorim se od ovog nomadskog ţivota. Zadnju godinu
u gimnaziji sam riješio, ali ko će mi, nakon nje, obezbijediti
sredstva za fakultet, pitao sam se. Još jedan problem kojeg sam
trebao riješiti je stambeni, ovdje bih mogao ostati i traţiti novac
da sredim stan na Alipašinom, ali opet po tom pitanju nisam
mogao ništa, morao bih se ĉuti sa Dunjom.
Mada sam osjećao da bi mi ona to vjerovatno prepustila,
odlagao sam razgovor s njom. Previše je sve to bilo za jednog
osamnaestogodišnjaka, koji je više od rješavanja svoje
egzistencije, htio nadoknaditi izgubljeno vrijeme i ţivjeti, kao
moji vršnjaci u školi, neopterećeno od svih tih stvari koje su
gušile volju za ţivotom i ĉinile da se osjećam starijim nego što
sam bio.

***

Tokom jednog od narednih dana, pristao sam otići s Asjom

na tu radio postaju, koju je, saznao sam kasnije, finansirala jedna
vjerska sekta, popularno zvana „subotari“. Nije mi to bilo vaţno
ali sam iz nekog razloga postao podozriv, drţeći se na distanci

68
od ostalih uposlenih. Moţda zbog toga jer mi je jedan od njih
priĉao kako nije uredu darovati krv, ĉak ni u ratu. Nisam htio
dublje ulaziti u to, samo sam htio da se distanciram. Posebno
nakon što mi je Asja ispriĉala da se i ona susretala s tim stvarima
i osobama koje su je htjele povući u taj krug.
- Ništa se ne obaziri na to, samo se drţi posla i pokušaj
nauĉiti što više – tješila me.
- Kako tebi uspijeva? – upitao sam, pokazujući iskreno
divljenje prema njenoj odluĉnosti i vedrini koju je širila oko
sebe.
- Pa ne mislim ovdje ĉitav ţivot ostati. Samo privremeno dok
mi se ne ostvari ţelja da budem voditeljica na televiziji.
- Imaš nešto dogovoreno?
- Ne, ali znaš kako kaţu, ono što ţeliš, to ti se i ostvari –
rekla je osmjehujući se.
Kao da je dio njene vedrine prešao i na mene, poĉeo sam se
opuštati i uţivati u njenom društvu.
- Šta ako ne znam šta ţelim? – upitao sam šaljivim tonom.
- Previše si malodušan za nekog ko nije bio u ratu ovdje već
uţivao na plaţi.
Mora da je primijetila neku promjenu na mom licu, nije da
nisam navikao da ljudi tako nešto kaţu, već me iznenadilo od
nje. Ali, zar sam mogao oĉekivati nešto od nekoga koga i ne
poznajem.
- Oprosti.
- Ma, ništa, u redu je.
- Hajde da odemo negdje poslije zajedno. Da ti priĉam gdje
planiram ići ovog ljeta, ako sve bude išlo po planu.
- Na ljetovanje negdje, ili za stalno?
- U Italiju kod jedne rodice. Nije mjesto na obali više je u
unutrašnjosti, ali ipak je to mediteranska zemlja. Moţda i
sretnem nekog zgodnog Talijana, nikad se ne zna.

69
 - Svi odlaze, ja se jedini vraćam.
- Da li bih ti nedostajala da odem zauvijek?
- Ne znam, pošalji mi pismo pa me pitaj kad odeš.
Nastavila mi je priĉati kako je došlo do toga, muţ od njene
rodice bio je poslovno u Austriji kad je poĉeo rat, uz pomoć
nekih veza izvukao i nju, iako kad je odlazio u inostranstvo nisu
oĉekivali da će njihova veza preţivjeti razdvojenost. Pomisao da
moţe izgubiti voljenu osobu uticala je na njega da pokaţe
hrabrost i donese odluku, koju moţda inaĉe ne bi.
- A, ti, šta bi ti uĉinio u takvoj situaciji, da li bi rizikovao
nešto u ţivotu zbog osobe do koje ti je stalo?
- Pa sigurno da bih. Zašto to pitaš ?
- Ne znam, moţda mi djeluješ nekako ravnodušno. Ili si
samo malo tuţan.
Priĉao sam joj o sebi, o svom djetinjstvu u kojem sam bio
usamljen, bez majke i s ocem koji je zapoĉeo novi ţivot. I o
polubratu kojeg sam izgubio. Razumjela je to. I ona je, kao i ja,
rano ostala bez oca, ima majku koja za male pare radi u nekom
restoranu, uz to mora izdrţavati nju, njenog brata i svoju majku,
njihovu nanu.
Taj dan nismo izašli, dogovorili smo nastavak druţenja za
neki drugi put. Umjesto toga, pokazala mi je kako se ureĊuje i
vodi jedna radijska emisija zabavnog tipa. Ubrzo su mi ponudili
honorarni posao, kojeg sam teška srca odbio, jer već mi je sve to
prestalo biti naĉin „ubijanja“ slobodnog vremena, već mi se sve
to dobro bilo uvuklo pod koţu. I Martinina slika u mojoj glavi
tih je dana sve više blijedila, previše se toga izdešavalo, zbog
ĉega sam nju poĉeo doţivljavati kao daleki san. Ali, odluka je
bila pala – zadnju godinu u školi završit ću tamo gdje sam stao i
još jednom razmisliti ima li za mene nade da ostvarim nešto i u
jednom tako malom mjestu kao što je Lovran, gdje su me već i
mnogi mještani znali, a odgajatelji iz doma na sve naĉine
pokušavali pomoći, ĉak i nudili besplatni smještaj, ako se

70
snaĊem za posao ili nastavak školovanja, bar nešto od to dvoje.
Liĉnu kartu sam u meĊuvremenu dobio, ubrzo nakon toga predao
sam i molbu za pasoš. Bio je sad već poĉetak avgusta, s
nestrpljenjem sam ĉekao da što prije odem iz ovog grada koji me
i vukao sebi i odbijao u isti mah. I more mi je poĉelo nedostajati,
da skoĉim s neke stijene i zaplivam, ostavljajući iza sebe
nakupljeni stres, umor od ponovnog susreta s porodicom i sve
brige, koje su me opterećivale, ali i sve više, slike razrušenih
zgrada koje mi nisu izlazile iz glave. Od zgrade „OsloboĊenja“
koja me najviše proganjala, jer me podsjećala na slike razorenog
Berlina nakon Drugog svjetskog rata, do nebodera na
Alipašinom, Lorisa na Grbavici, izgorene Vijećnice i mnogih
drugih.

71
 X

POVRATAK OTPISANOG

Nije prošlo ni sedam dana, a već sam ponovo sjedio u

autobusu, slušajući neku muziku na novom „walkmenu“ kojeg
sam dobio od roĊakinja s kasetom na kojoj su najveći hitovi s
kraja osamdesetih, poĉetka devedesetih. Muzika nije poznavala
ni granice ni rat pa su i one slušale Tonija, Nenu Belana, ali i
Haustor, Atomsko sklonište, ĉije su mi kasete dali. MeĊu tim
novim pjesmama, onima koje ja nisam imao priliku dotad ĉuti,
bila je „Fotografija“ od Dine Merlina. Sjećam se da mi je tada
budila osjećaj ponosa što sam roĊen u ovom gradu. Osim
uspomena na nekoliko izlazaka u diskoteku hotela „Evrope“ te
poneki roĊendanski dernek, ne bude mi nostalgiju ni tuţna
sjećanja. Gledajući unazad, uviĊam da je moj ţivot zaprave
otpoĉeo tek s mojim izbjeglištvom. Ali, da li sam znao iskoristiti
tu šansu? Moţda sam bio previše pasivan da bih nešto pokušao.
Mladi ljudi moje generacije koristili su svaku šansu da odu.
Nakon šest, skoro sedam sati voţnje stigao sam u Zagreb, ovaj
put sam promijenio malo rutu putovanja. Autobus je prošao kroz
Jajce, Mrkonjić Grad, razorenu Derventu, Bosanski Brod, zatim
Slavonski Brod i opet sam se imao priliku svega nagledati. Prvi
put sam vidio uniformisane policajce Republike Srpske, koji su
djelovali puno ljubaznije nego što sam oĉekivao, ljubaznije nego
ovi naši ili hrvatski graniĉari rekao bih, koji su me izveli iz

72
autobusa i pretresli mi stvari pod iz govorom da im djelujem
„sumnjivo“.
U Zagreb sam stigao u predveĉernjim satima, iako me
privuklo da se provrtim Trgom Bana Jelaĉića, ipak sam ţurio
uhvatiti zadnji voz za Rijeku. Tu noć sam kasno stigao, mislio
sam da neću naći slobodan krevet, da sam moţda i izbaĉen iz
razloga što se nikome nisam stigao javiti prije nego što sam s
dedom otišao u pansion. Traţio sam nekoga od odgajatelja ali
nikoga nije bilo. Oni su odlazili kućama iza ĉetiri popodne, dvoje
su ostajali moţda do osam, ali već je bilo skoro deset kad sam
ušao. U podnoţju stepenica zatekao sam Haruna, on me zagrlio,
obradovavši se što me ugledao.
- Hej, mi mislili da si ostao… pa priĉaj kako je bilo.
- Jesam li vam to nedostajao?
- Meni nisi, ali nekome jesi – rekao je uz osmijeh. Njegov
pogled govorio je suprotno, da su se ipak pitali šta je sa mnom.
Ni ja nisam znao pokazati osjećaje sreće što ponovo vidim
poznata lica, a i bio sam previše umoran od puta da bi se trudio.
- Jesam li zakasnio na veĉeru? – upitao sam, dok sam
penjući se uz stubište osjetio mirise iz kuhinje. Pomislih tada
kako sam se zaţelio neke hrane koja se samo ovdje moţe
probati. Na primjer, faţol, grah s makaronama. Ĉesto smo znali i
uzimati kriške hljeba, za poslije. To sam pitao tek tako, i nisam
bio puno gladan. Harun je otvorio vrata sobe u kojoj sam ih sve
onda i upoznao. Odmah sam osjetio njenu prisutnost. Nisam se
ni okrenuo kad mi je dotrĉala u zagrljaj. Nisu mi promakle suze
koje je tom prilikom pokušala sakriti.
- I kako je bilo tamo, je li rat konaĉno završio ? – upitala je,
naizgled ravnodušno.
- Ma jok, to je davno prestalo – i ne primijetim da sam već
poprimio neke rijeĉi iz sarajevskog ţargona.
- Što nisi pitao da poĊem s tobom?

73
 - Ljepše je na moru – odgovaram. Ipak, nisam se zaţelio
kupanja, koliko samo šetnje i rekreacije uz Lungo mare. I
morskog zraka.
- Da si došao bar sat ranije da odemo u kafanu – rekao je
kroz šalu Danijel, takoĊer jedan od studenata muziĉke
akademije, s kojim sam ponekad sjedio u sali za ruĉavanje i
neobavezno ĉavrljao.
- Odoh da vidim jesu li stigli Domagoj i Ivan – odgovorio
sam, misleći na svoje cimere. Ivan je, kao i ja bio gimnazijalac,
dok je Domagoj pohaĊao Hotelijersko–turistiĉku. Te dvije škole
bile su smještene u istoj zgradi, samo na suprotnim stranama.
Ĉim sam ušao u sobu, osjetio sam negativnu atmosferu. Kao
da je najednom zamro razgovor, za kojeg njegovi uĉesnici ne
ţele da ga drugi ĉuju. Moţda oni o kojima se govori. Moţda sam
ipak samo paranoiĉan i pretjerano sumnjiĉav. Ivan me pogledao
mrko i kratko pozdravio, Domagoj se pravio da me ne
primjećuje.
- Hej, jeste li ţivi? – upitao sam.
- Izvini nisam ĉuo kad si ušao – odgovorio je Ivan.
Sjetio sam se da je davno nekad, moţda prije dvije godine
kad još nije bilo naznaka da ću se ikada vratiti, makar i nakratko
u rodni grad, Domagoj hvalio time da mu je djed bio u ustašama.
Spominjao je NDH (Nezavisnu drţavu Hrvatsku), borbu za
pravdu i slobodu hrvatskog naroda, kako je bivša drţava
Jugoslavija bila tamnica hrvatskog naroda. Nisam slušao detalje,
bilo mi je neprijatno. Drugi put, priĉali su preda mnom kako su
rat na Balkanu izazvale dijelom i strane sile kako bi sprijeĉili da
se broj muslimana u Evropi poveća. I tada mi je bilo neprijatno.
Nisam ni oĉekivao da me pitaju kako mi je bilo prilikom posjete
Sarajevu. Kasnije sam zakljuĉio, imajući u vidu njihove stavove
da su „zamjerili“ što sam se uopće vratio. Jer, rat se završio,
trebao sam se vratiti tamo odakle sam došao, a ne ostati na
grbaĉi Hrvatske. Da, naţalost, takvi su bili moji cimeri, moţda i

74
nisu mislili tako ali meni se u ono vrijeme, a imajući u vidu
njihovu rezervisanost prema meni tako ĉinilo. Neugodnu
situaciju riješio sam tako što sam ostavio stvari, na brzinu
raspremio najosnovnije i otišao na kat iznad da potraţim
Martinu.
- Hej, pa gdje su svi? – upitao sam zbunjeno prisutne u
prostoriji.
- Kod Tomislava u sobi. Neko je donio mali tv-e, gledaju
emisiju o raspadu Jugoslavije - pojašnjava mi uz smiješak.
Mnogima je nezamislivo da su se nekad sadrţaji presnimavali na
video – kasete i gledali preko videorekordera. U vezi sad već
bivše drţave, još uvijek je sve bilo pod velom tajne, a istina
parcijalna, subjektivna. Priznajem, povuklo me da gledam, ali
moja prijateljica, jer nisam je smatrao djevojkom, imala je druge
planove. Poĉela me je ljubiti prvo blago, njeţno, onda sve
poţudnije. Privukao sam je u zagrljaj i prošao prstima kroz njenu
kosu. Nikad mi nije izgledala tako krhko, ranjivo. Poloţio sam je
na krevet i lagano poĉeo svlaĉiti. Najednom sam shvatio da
nisam zakljuĉao vrata. Nije ni bilo potrebe, niko nas nije ometao.
Vodili smo ljubav do ranih jutarnjih sati, kada sam se iskrcao i
vratio u svoju sobu. Nije me bilo briga šta misle moji cimeri. Tri
dana nakon te nezaboravne noći, ona je završila sve ispite i otišla
u Dubrovnik bez pozdrava. Traţio sam je, raspitivao se. Haris mi
je nakon dugog moljenja dao njen kućni broj telefona. Zvao sam
ali njena mama je svaki put imala drugi izgovor. Te „nije
doma“', te otišla u Split, Zagreb… dok nisam konaĉno odustao.
Moţda je taj naš rastanak bio razlog što sam tu zadnju
godinu odradio po nekom automatizmu, nije me ĉak iz mog
apatiĉnog stanja trgnula ni maturalna zabava na kojoj sam zvao
Sonju, jednu uĉenicu Ugostiteljske da mi bude pratilja. Mislio
sam da će odbiti, no pristala je. Pripreme za maturu proveo sam
u pansionu u kojem sam proveo nekoliko dana s djedom. Nisam
više mogao izdrţati cimere niti bilo kakvo društvo. Dorijan,
prijatelj iz razreda s kojim sam nešto više imao priliku

75
razgovarati nego s drugima, odveo me nekoliko puta na
okupljanja ĉlanova Hare–Krishna pokreta u Rijeci. Ĉak su mi i
oni ponudili mogućnost da ostanem, kao dio njihove zajednice.
- Vidjet ćeš bit će ti lijepo s njima – još se sjećam
Dorijanovog ubjeĊivanja
- Jedino ako ti bude veliko iskušenje odreći se ćevapa ako
budeš išao u Sarajevo. Ali, da znaš ima i tamo templ – kazao je
uz bezazlenu šalu. Nekome bi moţda smetala, meni ne. Iako su
kao zajednica smješteni u privatnoj kući, koja naizgled ne liĉi na
hram kakve zamišljamo da postoje na primjer u Indiji, sve je
ureĊeno kao u pravom „templu“.
Povuklo me sve to, ne mogu negirati, pa sam jedno vrijeme
bio i vegetarijanac. U svojim najluĊim maštanjima zaprosio bih
Martinu i otišli bi da ţivimo u Indiju, zamišljam je u sariju,
tradicionalnoj odjeći koju nose Indijke. Mene je ta nošnja, kad
sam je prvi put vidio, podsjetila na „bule“, ţene pokrivene u
skladu s islamskim obiĉajima, kojih se prije rata sjećam
uglavnom s tehvida, ţenskih okupljanja povodom neĉije smrti,
dok sam ih se prilikom boravka u Sarajevu nagledao na svakom
koraku. Više mi se ipak sviĊa indijska nošnja, dakle sari, s tim da
ujedno mislim da je malo nepraktiĉna, zbog majice koja se nosi
ispod, a koja pokriva tek dio ispod grudi dok je jedan dio
stomaka sa strane otkriven. Sjećam se starih ţena kod nas koje su
govorile: „Pazi, uhvatit će te promaha“. Ipak zamišljao sam
Martinu u tome, kako bi sari istaknuo njene oble grudi i vitak
struk. Zamišljam koja bi boja pristajala njenim plavo/sivim,
pomalo tuţnim oĉima. Moţda teget plava ili ljubiĉasta? Nakon
zadnje noći koju smo proveli zajedno, misao o njoj stvara mi
fiziĉku bol. Ne, ne mogu više biti u ovom mjestu, gdje sam
stranac, gdje nemam nikog, i ono što sam imao isparilo mi je kao
para iz ruku i sad se pitam je li to bio samo san. Moţda je ipak
najbolje, govorio sam sebi, da se vratim u svoj grad u kojem sam
barem imao svoj identitet, gdje se nisam osjećao poput „kamena
baĉenog u svemir“ - izreka koju sam nekad negdje ĉuo, a odnosi

76
se na osobu bez porijekla, bez identiteta, bez smisla ţivota. Iako
se s njim ne poistovjećujem, ipak je moj. Moţda se ne osjećam
kao pravi Bosanac, musliman, ali ne mogu ni pobjeći od toga. Ne
ţelim biti kao moj roĊak, za mene još uvijek Senad ĉije
komplekse zbog porijekla moţe prepoznati i površni promatraĉ.
Nekad u to vrijeme pojavio se i treći naziv – Bošnjak, što su mi
mnogi, ukljuĉujući tetku i tetka govorili da je najispravnije, ali
meni to nije baš sasvim jasno. Sasvim sigurno nisam ni Hrvat, a
da ostanem ovdje i priklonim se nekoj sekti i tako izgradim neki
potpuno novi identitet, samo je u domenu maštarije. I opet bi to
bilo samo privremeno rješenje, privremeni bijeg od stvarnosti, od
samog sebe.
Prisjećam se svoje zadnje šetnje duţ Lungo Marea (šetalište
uz obalu koje povezuje mjesta na Opatijskoj rivijeri - Volosko,
Opatiju, Iĉiće, Iku i Lovran), sve mi je već bilo dosadilo pa i to
more, jedva sam ĉekao da odem. Otišao sam na piće u jedan
lokal – više me nije, kao nekad, bilo stid sam negdje sjesti i u
javnosti popiti pivu. A i to što bi mi zbog toga moţda nekad bilo
neprijatno bilo je više zbog godina nego zbog mog statusa
izbjeglice, zbog ĉega sam ponekad bio i pretjerano sumnjiĉav
prema drugima, misleći uvijek da me ogovaraju, a nisam imao tu
mentalnu snagu da takve stvari ignoriram, uvijek bi me
pogaĊalo.
Nekad su te priĉe dolazile do mene, na primjer da su mi
roditelji stradali u logoru, da sam i sam preţivio maltretiranja.
Oĉaravala me koliĉina detalja u tim izmišljenim priĉama. Zbog
toga sam umišljao da u svakoj situaciji, svi priĉaju iskljuĉivo o
meni. Sad sam svjestan da sam to samo iz svog nepovjerenja i
nesigurnosti umišljao, ali ne okrivljujem sebe zbog toga. Dok
sam sjedio u kafiću, sada već kao odrastao muškarac, kakvim
sam se osjećao, polako prevazilazeći svoju nesigurnost, uviĊao
sam da me malo ko prepoznaje. U jednom kratkom periodu
izlazio sam sa cimerima, uĉenicima Ugostiteljske škole iz sobe u
kojoj sam bio prije nego što sam premješten s Domagojem i

77
Ivanom. S njima sam popio prvo pivo, kasnije liker. Oni bi zatim
odlazili s djevojkama, rijetko su to bile mještanke kojima je bilo
veoma bitno da sprijeĉe govorkanja. To bi im u oĉima
stanovnika u maloj sredini zauvijek narušilo ugled i teško bi
našle muškarca koji će je oţeniti. Mene su izbjegavale, bilo je
noći kad su ostali uţivati u toplini ţenskog društva, posebno ako
one kod kuće trenutno nisu imale roditelje, ponekad bi se izvukli
i proveli noć s njima, dok sam se ja kao pokisao vraćao u dom,
da ne propustim zakljuĉavanje u 22 sata.
I tako sam na kraju platio pivu i otišao, ne pozdravljajući se
ni sa kim. Tu noć dok sam se pakirao, stavljajući u kofer neke
omiljene udţbenike, koje sam saĉuvao – ĉitanku iz hrvatskog u
kojoj se spominju klasici (Tolstoj, Dostojevski, Victor Hugo),
jedan od njih iz likovne umjetnosti – nek se naĊu kao podsjetnik,
odjeću koju sam dobio iz „Karitasa“ i jednu, samo jednu
Martininu razglednicu. To mi je pisala prošlog ljeta, kad sve još
nije otišlo tako daleko. Tek nekoliko rijeĉi, tipa; „mislim na
tebe“ i „nedostaješ mi“, ali dovoljno da mi bar na jedan dan
umanji osjećaj samoće koji me pratio dok sam bio sam u sobi,
pomagao u kuhinji i drugim poslovima, ĉekao da vrijeme proĊe.
U Lovranu iznad plaţe ima jedna kućica, ali prije je to
natkrivena klupica, kakve su prije dvije decenije pravili i u
Sarajevu. Tu sam obiĉavao sjediti. I baš na tom mjestu u mislima
mi je ĉesto dolazio moj polubrat kojeg sam izgubio. Shvatio sam
da ga nisam ni poznavao, njegove osjećaje, ţelje, tuge, snove.
Koliko puta je on vidio more? U djetinjstvu više od mene to
znam, jer bila su dva putovanja na kojima su otac, Dunja i Damir
išli sami. Ocu je, sjećam se, to teško palo, ali ja sam se prvi
izjasnio da mi se ne ide i da ću rado ostati s dedom i nanom.
Volio bih sada da ga imam, ĉak i ako nikad nismo bili prava
braća. Da mu priĉam o prvoj ljubavi, a i on meni o svojoj.
Sigurno bi je imao. Kad sam se najzad vratio u dom, spakirao
sam stvari te slušajući muziku na svom „walkmenu“, uhvatio se
kako pjevušim Tifinu Grbavicu, još neke od Dine Merlina

78
(Bajramsko odijelo). Ova zadnja pjesma u meni je budila
neobjašnjivu sjetu na vremena u kojima su vjerski praznici
znaĉili uţivanje u prazniĉnom raspoloţenju - baklavama i
hurmašicama, te skupljanju novĉanica koji bi dobili od starijih.
Dolazile su i komšije drugih vjera. U Sarajevu su Bajram slavili
su i oni koji idu u dţamiju i oni koji i ne idu3, ili se izjašnjavaju
ateistima. Niko nikoga tada uostalom, takve stvari nije ni pitao.
Ta pjesma je tokom rata, a što sam otkrio poslije, dobila
drugaĉiji kontekst, onaj nacionalni. U nekom trenutku kaseta mi
se prebacila na stare pjesme Magazina koje su moje rodice
slušale u svojim prvim tinejdţerskim danima, koju godinu prije
rata. Nisam im priĉao o Martini, nisam nikom.
Tu noć mi gazdarica najavi da imam posjetu. U prvi mah
pomislih da je ona, ipak ubrzo slijedi razoĉarenje, iako ne bi tako
trebao gledati na jedinu osobu kojoj suze oĉi jer odlazim.
Ugledah Dorijana kako sjedi na mom krevetu.
- Jesi li siguran, znaš, još imaš vremena da se predomisliš –
upitao me uz polu-tuţan smiješak.
- Šta ćeš, takva mi je karma, da ţivim u gradu u kojem na
svakom koraku mirišu ćevapi – odgovorio sam, ni sam ne znam
zašto, u ironiĉnom tonu.
- Dobro, znaš, Tomislav, jedan od naših, ide sutra istim
autobusom. Zvali ga da u vašem templu odrţi kratko predavanje
– kazao je.
Mnogo mi je znaĉila ta njegova briga, prihvatio sam sa
zadovoljstvom, obećao mu da ćemo ostati u kontaktu.
- To se ti bojiš da ne zapadnem u tamu i odam se porocima,
priznaj – pokušao sam da se našalim.
Prema vedskom uĉenju, vrlina, strast i neznanje su sile
materijalne prirode koje upravljaju ljudskom prirodom. Mogao
bih dalje o tom uĉenju i naĉinima na koji oni smatraju da se
moţe izaći iz tog zaĉaranog kruga, ali ni sam ga nisam u
3
Misli se , naravno, na Muslimane, rođene u islamskoj vjeri.

79
potpunosti prihvatio, tek mi je postojalo u glavi kao privremeni
bijeg od stvarnosti, to je sve. Bijeg od identiteta, nametnutog,
nekog novog za kojeg bih se mogao opredijeliti. Ujutro sam
konaĉno trebao krenuti iz Lovrana za Rijeku s koferom u ruci i
ne ostavljajući ništa iza sebe. Nisam osjećao ništa. Nisam se
trudio zapamtiti nijednu sliku tih mjesta od onih koje su mi se
već urezala u memoriju. Ipak su mi se neke slike tih pejzaţa
godinama poslije javljale u naletima, nekad u snu, nekad na javi.
Naprimjer, slika marine, poznate luke u Ićićima4, plaţe s koje u
zimskim mjesecima voda dopire skoro do ceste. U Rijeci još
jednom proĊoh Korzom, sretoh neke nebitne osobe, pozdravio se
površno. Tomislava sam sreo na autobusom kolodvoru, istom
onom na kojem sam se iskrcao prije pet godina. Našli smo
mjesto jedan pored drugog i brzo zapoĉeli razgovor. Srećom, on
me nije pritiskao pitanjima koliko se ĉesto molim, prelazim
krugove na brojanici, što se zove mantranje. To mi je poĉelo ići
na ţivce od strane nekih sektaša, baš kao što sam imao prilike i u
Sarajevu vidjeti vjernike nastale nakon rata kojima je najbitnije
klanjati namaz pet puta dnevno. Priĉali smo i o tome, on je,
koliko me pamćenje sluţi, imao priliĉno liberalne stavove spram
onih sklonih „zastranjivanju“.
- Bog je u srcima svih, on nam sudi iskljuĉivo prema
iskrenosti – kazao je smirenim glasom.
- SviĊa mi se što kod vas nema vjerovanja iz straha, znaš na
šta mislim, pakao u kršćanstvu ili dţehenem kod nas u Bosni.
- Ma to su sve ljudi pogrešno shvatili.
- Ali zbog tih shvaćanja nastaju ratovi.

4
Ičići su poznata turistička destinacija s velikom šljunčanom plažom i marinom kojoj Učka
pruža zaštitu od bure te je najbolja luka za sidrenje jahti do 40 metara dužine na
sjevernom Jadranu.

80
 - Ţivimo u doba Kali yuge, ljudi su pali duhovno, nisu ni
blizu mentalnog stanja u kojem su bili prije hiljadu godina kad je
nastala Bhagavad Gita5.
Knjiga o kojoj je rijeĉ inaĉe govori o ratniku Arjuni koji je
primoran ratovati protiv svojih roĊaka. Tada mu se u mislima
pojavljuje Krišna, vrhovni bog u politeistiĉkoj religiji, kao što je
hinduizam i tješi ga savjetima da je on na ovom svijetu kako bi
izvršio zadatak. To mu je karma ili sudbina i ne moţe od toga
pobjeći. Mogla bi se tu naći poveznica s mojom sudbinom, jer
dok sam se vraćao u svoj rodni grad, mislio sam da mi je to i
neka vrsta duţnosti, lakše mi je bilo ograditi se od vlastite
sudbine. Bar se nisam muĉio mislima imam li izbora. More mi je
brzo izašlo iz vidokruga jer nismo se vozili obalom, pa preko
Splita i Makarske prema Hercegovini što je za mnoge najljepša
magistrala u bivšoj Jugoslaviji, već preko Zagreba.

***

Prije nego što me je savladao san, prisjetio sam se drugog

puta kad sam vodio ljubav s Martinom. To mi je ujedno bio i
zadnji put u ţivotu, ne stidim se to priznati. Ponekad je malo
falilo – bilo je druţenja, izlazaka i upoznavanja – ali u zadnji ĉas
bih se predomislio, nisam mogao na to gledati kao na iskljuĉivo
zadovoljavanje tjelesne potrebe. A da traţim u nekome drugom
ono što sam doţivio jednom u ţivotu, onaj osjećanj povezanosti,
pripadanja, znao sam unaprijed da bi bilo razoĉarenje. Mnogi
moji vršnjaci, posebno oni koje sam upoznao u domu hvalili su
se djevojkama s kojima su imali prolaznu vezu. Još ih je bilo
neiskusnih poput mene ali to su oni koji iz religijskih razloga
ponajviše ţeljeli biti sigurni da će djevojka s kojom doţive prvi
5
Bhagavad-gita je poznata u cijelom svijetu kao dragulj indijske duhovne mudrosti.

81
put biti i posljednja u njihovom ţivotu. Ĉetiri decenije poslije
rijetki su oni koji tako razmišljaju. Tada su mnoge stvari bile
tabu, pa i imati više partnera. Ipak, djevojke su bile te koje su se
više ĉuvale za nekog „suĊenog“, jedan dio njih, druge su, a bilo
je i takvih, ţivjele kao da ih sutra neće biti, svjesne prolaznosti
svoje mladosti. Martina, onoliko koliko sam je ja upoznao nije
pripadala ni jednoj od te dvije skupine. Naĉelno se drţala vjere,
ali nije se ĉuvala za nekog posebnog, kao što nije ni traţila
utjehu u mijenjaju partnera svaki put kad odnos zaĊe u izvjesnu
monotoniju. Priĉala mi je da je u svom ţivotu doţivjela i da
nekoga ostavi, kao i da bude ostavljena. Nije, kao mnoge koje
sam upoznao, predstavljala sebe kao neranjivu, jaku osobu koju
ama baš ništa ne moţe uzdrmati. Uvijek su mi takve djevojke
djelovale neiskreno u najmanju ruku. Moţda baš zato što sam
bio mlaĊi od nje, uspjela je uĉiniti da se osjećam jaĉim,
sigurnijim u sebe, zaštitniĉki se postavljajujući prema njoj, dok
mi je onako krhka leţala u naruĉju. Taj zadnji put uspio sam je
dovesti do vrhunca bez da mi bilo šta sugerira, sve sam znao,
osjećao svaki dio nje i njeni drhtaji dok mi se prepuštala bili su
potvrda usaglašenosti naših tijela i duša. Bar sam ja to tako
doţivio, a vjerujem i ona. No, nisam se htio nadati da su i njena
osjećanja toliko silovita da ne bi bila spremna ako već ne, sve
zaboraviti, a onda spremiti me u prošlost, kao u jednu kutiju koju
sam vidio kod jedne poznanice, gdje su se nalazile neĉije
pozivnice za maturalne zabave, fotografije, ukrasne marame,
plišane ţivotinje i sliĉne sitnice dobivene na poklon iz
kratkotrajnih i burnih veza, ponekad i prijateljstava meĊu
djevojkama koje su u jednom danu dijelili intimne tajne jedna s
drugom da bi u drugom postajale smrtne neprijateljice sklone
svaĊama, nerijetko i fiziĉkim obraĉunima. Moţda dom i svaki
drugi kolektivni smještaj kao mjesto ţivljenja tolikih individua
izvlaĉi ono najgore iz ljudi. Zbog toga sam osjećao sreću i polet,
jer, mislio sam, konaĉno imam priliku ţivjeti sam i zapoĉeti novi
ţivot. Maštao sam, planirao mnogo toga što ću uĉiniti kad doĊem
u Sarajevo. Naprimjer, otići u podstanare, ne ostajati u stanu
82
kojeg pamtim po ocu, maćehi, polubratu. Tih nekoliko sati
prošlo mi je u nekom polusnu, sjećam se samo da me graniĉar na
izlazu iz Hrvatske dugo zadrţao, traţeći da mu pokaţem stvari iz
ruksaka, sitnice poput brijaĉeg aparata (Brawnov, kojeg sam
dobio na poklon od jednog mladića iz doma s kojim se samo
površno poznavao), nekoliko ĉasopisa o automobilima iako me
pretjerano ne zanimaju, Bhagavad Gitu koju sam dobio od
Dorijana, svoj rokovnik gdje zapisujem misli, bilješke, crteţe
ponekad i moţda još neke sitnice kojih ne mogu ni da se sjetim.
Sumnjiv sam mu, kazao je. Tomislavu nije bilo ugodno, a za to
vrijeme ja sam sebe uvjeravao da je to znak, pokazatelj da ne
trebam ţaliti za drţavom koju napuštam. Ili sam se bar time
tješio. Petogodišnja epizoda mog ţivota u tuĊini zauvijek je
završena.

83
 XI

VRIJEME RAZOČARENJA

Ne sjećam se ko je na kraju došao po mene, sve mi je prošlo

kao u polusnu. Rodice su me izvele vani, pokušale me upoznati s
nekim djevojkama, svojim vršnjakinjama. Ja sam, dijelom iz
razloga da izbjegnem upoznavanje, dijelom iz dosade i potrebe
da odloţim samoću, nazvao Asju, onu istu djevojku koju sam
upoznao prilikom svoje zadnje posjete. Rekao sam joj da bih
prihvatio posao na radiju i pitao je da izaĊemo. Pristala je, iako
se ponašala dosta rezervirano. Nije joj bilo drago ni kada sam
pokazao interes za sve u vezi posla radijskog voditelja.
- Mislim da bi bilo najbolje da za poĉetak vodiš muziĉke
emisije, znaš ono top liste i tako to. Moţeš primati i ţelje
slušalaca , ali im ne moţeš obećati da će biti ispunjene. To se
dogovaraš s toncem – pojasnila mi je. Slušao sam je samo
djelomiĉno, bila me zaintrigirala njezina hladnoća i to više nego
što sam mislio.
- Šta je s tobom, nisi mi kao prošli put? – pitao sam je.
- Kakva bi to htio da budem? – odgovorila je hladno.
- Kao prošli put, topla, srdaĉna. Šta se dogodilo?
- Upoznala sam nekog drugog.
- Na radiju?
- Ne tiĉe te se.

84
 Bio je to, morao sam priznati sam sebi, šamar mojoj taštini, a
osjetio sam i ljubomoru na tog nekog meni nepoznatog. Mogao
sam je imati, a ostalo mi je samo da se pomirim s time da sam
propustio svoju šansu. Kao film odmotali su mi se u glavi trenuci
u kojima sam joj govorio o Martini. Kako je to djelovalo na
njenu ţensku sujetu, upitao sam se kad je bilo kasno.
Popili smo još jedno piće, poljubili se na rastanku. Kada sam
nekoliko dana poslije poĉeo raditi na njenoj radijskoj stanici,
trudila se da me izbjegava, a ni drugi nisu bili srdaĉniji.
- Nisi bio ovdje, ne znaš kako je nama bilo – reĉenica koju
sam ĉuo od kolege iz druge smjene koji je vodio vijesti saţela je
ukratko mišljenje koje su i ostali imali prema meni. Ono što me
najviše deprimiralo je što sam poĉeo osjećati nostalgiju prema
izbjegliĉkim danima, ĉak ne toliko ni prema mjestima za koje me
vezivalo školovanje, pet godina ţivota ukratko, koliko za
osobama. U jednom rokovniku našao sam adrese Tihomira i
Ivana i poĉeo se dopisivati s njima. Desetak dana bilo je
dovoljno da stigne pismo. Oni su pisali o djevojkama,
poslovima, planovima za upis na fakultet.
Kao da su i oni iz svojih razloga osjećali nostalgiju, moţda
ţal za nepovratnim srednjoškolskim danima. Stare razmirice, ako
ih je bilo, potisnute su. Ja sam se opredijelio za Filozofski
fakultet, odsjek knjiţevnost.
Nije mi bilo lako upasti tu, jer sam definitivno imao praznina
kad je rijeĉ o knjiţevnicima koji su obiljeţili knjiţevnost BiH, a
tamo ih nisu spominjali. Za mjesec, dva proĉitao sam i Tvrđavu i
Derviš i smrt od Meše, kao i Andrićevu Na Drini ćuprija. Osim
nekih citata koje sam izdvojio, ne mogu reći da me se sve to
previše dojmilo, da sam doţivio to o ĉemu je bilo rijeĉi. Vratio
sam im se nekad poslije u ţivotu, a sad su mi samo dobro došle
kao utjeha za koju nisam imao hrabrosti sam sebi priznati da mi
je potrebna u ovom gradu gdje sam stranac, a trebao bih ga
osjećati svojim. Sve što mi se dešavalo, razoĉarenja, usamljenost
koju sam osjećao bilo je samo uvod u godine besmisla koje će

85
nešto poslije uslijediti, u kojima ću se vjeĉno pitati zašto sam se
rodio ovdje. Nisam pokušavao stupiti u kontakt s Martinom, tu
prazninu koju sam osjećao, ĉak ni ljubav nije mogla popuniti
posebno ne takva iluzorna kakva je bila naša. Sve je to bilo uvod
u godine razoĉarenja koje su uslijedile. Nisam dugo ostao na
prvom radnom mjestu, ali imao sam sreće da ubrzo naĊem posao
u knjiţari. Iz nekog razloga nisam se vratio u stan na
Alipašinom, niti mi se dalo rješavati ta pitanja s Dunjom, no
mislim da su glavni razlog bile uspomene. Našao sam stan i
preselio se kao podstanar u Hrasno. Divan dio grada, prijala mi
je ta promjena, iako nisam bio daleko od tetke i sestriĉnih opet
sam imao svoju slobodu. Zaokupirao me je i prijao mi posao u
knjiţari, koja je prvobitno bila kopirnica. Svakodnevno
preslaţući police, od knjiga do školskog pribora, rješavajući
papirologiju, nisam puno dolazio u doticaj s drugim ljudima,
osim površne komunikacije. Nisam više ţelio doţivljavati
ponovno i ponovno razoĉarenja i odbijanja.
Poĉeo sam ponovo izlaziti, putovati, upoznavati ljude. Bilo
je to prvih godina novog stoljeća, prije ekonomskih i politiĉkih
kriza koje su poĉele u drugoj deceniji. Fakultet sam naţalost
uskoro ostavio. I sad nekoliko decenija poslije pitam se jesam li
trebao biti uporniji, ambiciozniji. Mnogo je bilo šansi da ţivim
aktivniji ţivot, no prošlost se ne moţe promijeniti.
- Elvise, jesi li ikad išao na skijanje? – upitala me Markova
sestra dok smo sjedili u lokalu.
- Moram priznati da kao dijete nisam, nije tada bilo škola
skijanja kao danas, a ni moji nisu imali vremena. Ĉak su i
Damira slabo ili rijetko vodili. Ţivjeli smo tim nekim povuĉenim
ţivotom, ne znam. No, nakon rata sve sam to nadoknadio.
Dok sam joj govorio o tome, prisjetio sam se svojih
poĉetniĉkih skijaških padova, prvo na Bjelašnici, potom na
Jahorini.

86
 - Ja sam odrastao na skijama, nikad se nisam ozlijedio i sad
maštam o tome da se spustim ski liftom s vrhova Jahorine – kaţe
Marko.
- Martina kaţe da je dolazila u Sarajevo jednom s
prijateljima, znaš kad sam priĉala s njom – rekla je Milica
leţerno, ne znajući kakav dojam to ostavlja na mene. Jer da je
skijati nauĉila malo na Sljemenu kod Zagreba, malo u Sloveniji
to mi je priĉala i ĉak smo se i zezali u smislu da ona koja je
roĊena na moru zna skijati bolje od mene.
- Znaĉi, ĉule ste se? – upitao sam, glumeći ravnodušnost.
Nisam htio postavljati pitanja u vezi toga da li joj je tom
prilikom otkrila nešto o sebi.
- Pa i razlog što ti se nije javila bio je taj što je mislila da si
oţenjen, a i da nisi, rekla je da je bolje ovako. Ona je bila udata,
nema djece, ĉesto je mijenjala mjesto boravka.
Ono najtuţnije što ti moram reći je da je vaš zajedniĉki
poznanik Harun umro i to prije dvije decenije. Imao je rak, nije
ga pobijedio, iza njega je ostala ţena i blizanci koje nikad nije
upoznao.
Bila je trudna kad je on konaĉno izgubio tu bitku. Zaista
tuţna priĉa. I da ako ţeliš razgovarati s njom, nazovi je. Dala mi
je broj telefona, kaţe da nije aktivna na društvenim mreţama i da
je to jedini naĉin na koji je moţeš dobiti.
- Jesi li joj rekla da sam u ovom domu? – pitam oprezno.
- Jesam, ona kaţe da je i ona razmišljala o toj opciji posebno
sad kad se teško brine sama o sebi, ali na kraju je ipak ostala
ţivjeti u stanu od roditelja.
- Samo jednom sam bio u Dubrovniku. Sjećaš li se, Milice,
našeg ljetovanja u onom malom mjestu pored Dubrovnika, kako
se ono zvalo kad smo u stara, dobra vremena išli s roditeljima?
Koliko je godina prošlo, a ipak osjećam se kao da bih mogao
rukom naslikati one zidine – kazao je Marko s primjetnom
sjetom u glasu.

87
 - Kako se ne bih sjećala kad sam se prvi put zaljubila tada! –
priĉa Milica.
Ispriĉala nam je da se taj momak zvao Nermin i da je bio iz
Srebrenice. Imala je tada šesnaest godina i to je bila njena prva
ljubav. Pola stoljeća, taĉnije pet decenija poslije genocid u tom
gradu i dalje je osjetljiva tema, još uvijek se vode rasprave o
tome da li je u BiH bio graĊanski rat ili agresija.
- Otac mu je bio graĊevinar u Njemaĉkoj, nadam se da su se
uspjeli izvući prije… svega – dodala je nakon nekoliko trenutaka
muĉne tišine.
- Jesi li ga pokušala naĉina facebooku? – upitah.
- Jesam – odgovorila je. – Bilo ih je više s njegovim imenom
i prezimenom, jedan je tako liĉio na njega, ţivio je u Austriji,
htjela sam se javiti… Ali, sam odustala. I da jeste i da nije on ne
bih imala ništa od toga – dodala je tuţno.
Marko je, ĉini mi se više da popravi atmosferu i skrene priĉu
s bolnih tema opisivao kako je pravio roditeljima razne smicalice
ne bi li ga pustili samog s društvom koje bi nalazio na plaţi.
- Jednom sam ĉak napunio krevet dekama i posteljinom kako
bi pomislili kad se vrate s veĉere i šetnje da sam tu, drugi put
sam doveo nekog druga i to s recepcije koji je javio mojim
starcima da su me radnici zamolili da im pomognem nešto
unijeti, ali nije imao odgovor na preneraţen pogled moje mame
koja je htjela reći da smo turisti, a ne sluge – priĉao je s
nostalgiĉnim osmijehom.
- Da ne zaboravim, imam iznenaĊenje za vas – rekla je i
spustila na stol dvije karte s natpisom: „Sarajevo – Dubrovnik“.
- Odluĉila sam time da vas obojicu obradujem i da se niste
bunili. Ti, Marko nemoj brinuti za lijekove, morat ćeš jedino
vidjeti kako da sam sebi daješ inzulin.
- Što se mene tiĉe, nema problema, nauĉio sam u ratu kad
sam ga dobio s osamnaest. Ako sam i zaboravio, podsjetit ću se.

88
Bar mi ne drhte ruke i siguran sam da mogu sam. Ovo putovanje
vrijedi truda, a bogami i rizika – kaţe oduševljeno.
- Nego, smijem li ja ići tamo, šta ja znam, da ne poĉnu
pitanja – gdje si bio '92-e ? Lako mi je za njega, on uvijek moţe
proći kao pjevaĉ iz Amerike – bila je to aluzija na mog imenjaka
Elvisa Prislija, legendu rock'n rolla .
- Daj Marko ne budali nije to više kao nekad. Osim toga,
njegova prijateljica djelovala mi je kao pouzdana osoba. I kao da
bi rado preuzela brigu o vama.
- Meni ne treba ta vrsta brige – odgovorio sam pomalo
povrijeĊeno. Ne mogu zamisliti da me djevojka s kojom sam
nekad dijelio najintimnije doţivljaje tretira kao bolesnika. Znam,
prošle su godine, ali ipak se još uvijek osjećam vitalnim.
- Nisam siguran da ţelim ići – kazao sam, na opće
iznenaĊenje ostalo dvoje prisutnih.

89
 XII

NA KRAJU PUTA

Prošlo je od tada dovoljno vremena da hladne glave odvrtim

u mislima ĉitav film, dok leţim pored Martine u krevetu i
gledam njeno lice koje osim ponekih bora se nije puno
izmijenilo. Rekla mi je da je bila bolesna, da je imala neku vrstu
tumora zbog kojeg nije mogla imati djecu, ali nisam htio puno da
ispitujem. Rekla je da je to uticalo da promijeni iz korijena
pogled na svijet. Djeca su joj, kaţe, ostala tiha patnja, ali ja
ĉinim sve koliko mogu da joj skrenem misli i dokaţem joj da je,
bar za nas, tako bolje.
Ali, prvo moram ispriĉati kako je došlo do našeg susreta.
Nisam imao hrabrosti javiti joj se nekoliko dana. Osim toga,
Marku je bilo sve gore i njegova je sestra došla da ga odvede sa
sobom. Nedostajao mu je dom, prijatelji koje je tamo stekao, ali
htio je ostati sa mnom. Ne da mi bude na teretu, već više da me
ne ostavlja samog, vidjevši da se kolebam oko toga da li da se
javim onoj zbog koje sam došao u taj grad. Na kraju je Milica
kontaktirala i Martinu, jer ja nisam imao hrabrosti. Kada sam
vidio da on neće još dugo, htio sam se vratiti s njim u Sarajevo,
nikad ne ostaviti prijatelja na cjedilu. Sav mi je ovaj put izgledao
besmislen bez njega, ĉak sam osjećao krivicu jer je zbog mene
ostavio dom, a time se doveo u situaciju da bude van ljekarskog
nadzora. Tek sad, taĉnije godinu dana i tri mjeseca nakon svega,
shvaćam da je on sam tako htio, provesti zadnje trenutke svog
ţivota sa mnom u jednom gradu kojeg bi bilo lijepo doţivjeti još
jednom, daleko od našeg sivila. Milica je shvatila da mu ne moţe
odbiti ţelju da ide sa mnom, iako je to bilo opasno za njegovo
zdravlje, ali opet bila je svjesna i toga da će ga, ovako ili onako,

90
uskoro izgubiti i kajati se moţda ĉitavog ţivota što mu nije
dopustila jednu od zadnjih radosti koje je sebi htio priuštiti. Ipak,
kad je prigustilo i postalo oĉigledno da on ne moţe sam, niti da
mu ja mogu pomoći, došla je po njega. I to bez da meni pritom
dopusti da se osjećam na bilo koji naĉin krivim ili odgovornim.
- To nije tvoj put ni tvoja sudbina – rekla mi je odluĉno kad
sam je molio da se vratim s njima.
Martina je sjedila u baru nedaleko od autobuse stanice, ali od
guţve je nisam mogao vidjeti dok nisam došao sasvim blizu.
Milica mi je objasnila kako da doĊem do tog mjesta i tek mi je
poslije palo napamet da u ĉitavoj toj frci nisam se stigao
pozdraviti s Markom. Sve je ispalo nabrzinu, kao da je sestra
mog druga ţeljela olakšati i Marku i meni bolan i konaĉan
rastanak. Ne znam ni ko joj je pomogao smjestiti brata u autobus
i sa stvarima, jer ja nisam stigao. Kao da sam je ostavio na
cjedilu, ali sada, kada shvaćam da je ona tako ţeljela, ne
zamjeram sebi više zbog toga. I da se vratim na susret – ušao
sam u lokal i odmah je prepoznao. Nosila je tamne naoĉale,
frizuru na paţ, nešto svjetlije nijanse. Kad me je registrirala da
ulazim, vidio sam da je u trenutku spustila pogled prema stolu.
Mislim da se za ovih nekoliko dana i ona dvoumila, pitala, da
nije moţda prebrzo i nepromišljeno ponudila mi svoje
gostoprimstvo. U trenutku sam osjetio griţnju savjesti što sam je
tako dugo drţao u neizvjesnosti.

- Hej! – obratio sam joj se, najopuštenije što sam mogao.

Podigla je pogled i kroz poluzatamnjena stakla naoĉala vidio
sam suze. U trenutku me pogodio osjećaj krivice. Tek sam se
tada zapitao kako je njoj bilo spremati se i išĉekivati ovaj susret.
- Znaš šta, izgledaš ljepše nego zadnji put kad smo se vidjeli.
- Laţljivĉe – odgovarila je uz osmijeh, kojeg sam joj eto ipak
uspio izmamiti.

91
 Ostalo je povijest. Ljubav, pomirenje, ali prije svega
prijateljstvo i njeţnost, kakvu nismo poznavali niti mislili da smo
u stanju pruţiti jedno drugom dok smo bili mlaĊi. Znam da ne
moţemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme, ali moţemo uţivati u
onome što je ostalo. Nastojim joj ne biti na teretu i kad već ţivim
u njenoj kući, doprinijeti koliko mogu novcem kojeg sam
odvojio za svoje staraĉke dane. Iako ona kaţe da to nije
potrebno. Nismo se zakonski vjenĉali niti planiramo. Malo nas
propituju policajci kad prelazimo granicu, ali opet tu i tamo
oduzmemo vremena ostalim putnicima u autobusu. Nije da mi je
prvi put. A Dubrovnik... još uvijek skup grad, pa onaj dio oko
centra izbjegavamo. Uglavnom smo na relaciji prema Slanom,
Stonu na Pelješcu, a dva puta smo bili i u Neumu. Šetamo,
priĉamo o godinama koje su prošle, ţivotu koji je moţda mogao
biti drugaĉiji da smo još onda odluĉili ostati zajedno, ali i sreći
da se u tim svojim izbjegliĉkim danima i ne sretnemo. A šta bi
bilo da nije bio rat, da li bi se sreli na nekom ljetovanju? Bolje je
nemati odgovore na sva pitanja.

92